Šesti temelj (ar. rukn) – Vjerovanje u određenje (ar. kader)

Posted: Januar 15, 2013 in Akida, Ruknovi imana

Definicija El-Kadera i bitnost vjerovanja u ovaj temelj

El-Kader je Allahovo određenje vezano za Njegova stvorenja shodno Njegovom praiskonskom znanju i mudrosti, a što opet proizlazi iz Njegove svemoći i činjenice da je On ustanju da učini sve što želi.

Vjerovanje u Božije određenje je sastavni dio vjerovanja u to da je samo On taj koji sve stvara i koji svemu opskrbu daje (ar. rububijje), kao što je i jedan od temelja vjerovanja bez kojeg se ne može realizovati iman. Kaže Uzvišeni: “Mi sve s određenjem stvaramo.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Qamar: 49.)

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Sve se dešava prema određenju, čak i rad i nerad, ili nerad i rad (misli se na praktikovanje i ostavljanje Allahovih naređenja, kao što to tvrdi Nevevi, Allah mu se smilovao, u svome komenataru Muslimovog Sahiha, op. pr.).” (bilježi ga Muslim)

Stepeni određenja

Vjerovanje u određenje se ne može ostvariti osim ostvarivanjem četiri stepena:

1. Vjerovanje u Allahovo praiskonsko znanje koje je sveobuhvatno. Kaže Uzvišeni: “Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u knjizi; to je, uistinu, Allahu lahko!” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Hadž: 70). Vjerovanje da je Uzvišeni Allah sva određenja zapisao u El-Levhi-l-Mahfuzu. Kaže Uzvišeni: “U Knjizi Mi nismo ništa izostavili.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-An’am: 38.)

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

“Allah je zapisao određenja stvorenja prije stvaranja nebesa i Zemlje na pedeset hiljada godina.” (bilježi ga Muslim)

3. Vjerovanje u Allahovu volju koja se odvija i Njegovu moć koja sve obuhvata. Kaže Uzvišeni: “A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće!” (prijevod značenja Kur’ana, At-Takvir: 29.)

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zar si me učinio onim koji se pored Allaha doziva? Nego reci: šta samo Allah hoće.” (bilježi ga Ahmed)

4. Vjerovanje da je samo Allah taj koji sve stvara. Kaže Uzvišeni: “Allah je Stvoritelj svega i On upravlja svim.” (prijevod značenja Kur’ana, A-Zumar: 62.) I kaže Uzvišeni: “Allah stvara i vas i ono što napravite.” (prijevod značenja Kur'ana, As-Saffat: 96.)

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah stvara svakog onoga koji nešto čini kao i ono što čini.” (bilježi ga Buharija)

Vrste određenja

1. Opće određenje za sva stvorenja i to je ono određenje koje je Uzvišeni Allah zapisao u El-Levhil-Mahfuzu prije stvaranja nebesa i Zemlje na pedeset hiljada godina.

2. Životno određenje, a to je određenje o svemu onome što će se čovjeku desiti od momenta kada mu se duša udahne do smrtnog časa.

3. Godišnje određenje, a to je određenje o onome šta će se desiti svake godine. Ovo određenje se propisuje svake godine u noći Lejletul-Kader. Kaže Uzvišeni: “U kojoj se svaka mudra stvar odredi” (prijevod značenja Kur’ana, Ad-Duhan: 4.)

4. Svakodnevno određenje, a to je određenje onoga što će se desiti svaki dan od uzdizanja i spuštanja (misli se na ugled ljudi, op. pr.), davanja i zabranjivanja (blagodati, op. pr.), života i smrti, i tome sličnog. Kaže Uzvišeni: “Od Njega traže oni koji su na nebesima i oni koji su na zemlji. Svakog dana On se pita” (prijevod značenja Kur’ana, Er-Rahman: 29.)

Vjerovanje klasika (ar. selefa) u određenje

Oni su vjerovali da je Allah Onaj koji je sve stvorio, te da je On Gospodar i Vladar svega stvorenog koji je propisao određenja stvorenja prije nego što ih je stvorio. On je stvorenjima propisao njihovu opskrbu, djela, sreću i nesreću i sve je to kod Njega zapisano. Može se desiti samo ono što On hoće, a što On ne želi ne može se niti desiti. On zna sve što se desilo, sve što će se desiti i ono što se nije desilo i kako bi bilo da se desilo. On može učiniti sve što hoće. Na pravi put upućuje onoga koga hoće a u zabludu odvodi onoga koga hoće.

Oni su vjerovali da stvorenja imaju slobodnu volju i moć da urade što im je Uzvišeni propisao. Kao što su vjerovali da stvorenja ne mogu poželiti osim ono što Allah dozvoli. Kaže Uzvišeni: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti..” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Ankabut: 69.)

Uzvišeni Allah je taj koji stvara ljudska djela ali su oni ti koji ih istinski čine. Niko nema opravdanje pred Uzvišenim Allahom zbog ostavljanja neke vjerske dužnosti (ar. vadžiba) niti zbog činjenja nečeg zabranjenog (ar. haram). Naprotiv, u ovom pitanju Uzvišeni ima nepobitan dokaz protiv stvorenja. Dozvoljeno je pravdanje određenjem u nepogodama koje čovjeka zadese ali ne i u slučaju griješenja. U jednom hadisu stoji da se Musa, alejhis-selam, pred Ademom. Alejhis-selam, opravdao određenjem: “Musa, alejhis-selam, je rekao Ademu, alejhis-selam: Ti si Adem kojeg je njegov grijeh izveo iz Dženneta. Na što mu je Adem, alejhis-selam, odgovorio: Ti si Musa kojeg je Allah odabrao Svojim poslanstvom i obraćanjem pa me kriviš zbog nečega što mi je bilo suđeno prije nego što sam stvoren. Pa je Adem ubijedio Musa-a.” (bilježi ga Muslim)



Djela stvorenja

Djela koja Uzvišeni Allah stvara u svemiru se dijele na dvije vrste:

1. Djela stvorenja koja Allah Uzvišeni učini da se dese a da niko nema slobodnu volju u tome ili mogućnost odabira, poput života, smrti, zdravlja i bolesti. Kaže Uzvišeni: “Allah stvara i vas i ono što napravite.” (prijevod značenja Kur’ana, As-Saffat: 96.) I kaže Uzvišeni: “Onaj koji je stvorio smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Mulk: 2.)

2. Djela koja čine stvorenja kojima je Uzvišeni Allah dao da imaju ličnu slobodu shodno svojoj volji i odabiru. Kaže Uzvišeni: “Onome od vas koji hoće da je na pravom putu.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Takvir: 28.) I kaže Uzvišeni: “… pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje..” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Kahf: 29.) Stvorenja će biti nagrađena za dobro koje učine a kažnjena za zlo. A Allah kažnjava samo za onu stvar u kojoj je čovjek imao mogućnost slobodnog odabira. Kao što kaže Uzvišeni: “A Allah nije nepravedan prema robovima svojim.” (prijevod značenja Kur’ana, Qaf: 29.) Svaki čovjek zna razliku između onoga u čemu je imao slobodu izbora i onoga na što je bio prisiljen. Ako se sa sprata spusti niz stepenice onda je to njegovom voljom, a ako mu se desi da padne onda je na to bio prisiljen.

Veza između Allahovog stvranja i činjenja stvorenja

Allah je stvorio čovjeka i djela koja čini, ali mu je dao volju i mogućnost da učini ono što hoće. Čovjek istinski čini svoja djela zato što ima volju i moć da to učini, pa ako povjeruje to je njegovom voljom i željom kao i ako ne povjeruje i učini kufr. To je kao da kažemo da je određeni plod od tog i tog drveta, ili neka biljka da je od određene zemlje, u smislu da je nikla iz nje. Ali je taj isti plod ili biljka od Allaha u smislu da je On taj koji ju je iz njega (drveta ili zemlje ) stvorio. Nije potrebno pojašnjavati kako između ovog dvoga nema kontradikcije, tako je sa Allahovim propisima i njegovim određenjem.

Kaže Uzvišeni: “Kad Allah stvara i vas i ono što napravite.” (prijevod značenja Kur’ana, As-Saffat: 96.) I kaže Uzvišeni: “Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo put ka Džennetu olakšati, a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo put ka Džehennemu olakšati.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Lejl: 5.-10.)

Dužnost čovjeka prema određenju

Kada je u pitanju Božije određenje čovjek je dužan činiti dvije stvari:

Prvo: Dužan je da od Allaha Uzvišenog traži pomoć u činjenju onoga što je u mogućnosti i ostavljanju onoga što je zabranjeno. Te da Ga moli da mu olakša put dobra i da ga udalji od puta zla, da se na Njega oslanja i da od Njega utočište traži znajući da mu je On potreban kako bi ga pomogao u činjenju dobra i ostavljanju zla. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Drži se onoga što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne predaji se, a ako te nešto zadesi nemoj reći da sam uradio tako i tako već reci: Allah je tako odredio i bilo je onako kako je On htio. Doista “da sam” daje priliku Šejtanu da djeluje.”

Drugo: Čovjek treba da se strpi na onome što mu je suđeno i da se ne žalosti, već treba da zna da je ono što ga je zadesilo od Allaha i da se tome treba predati i time biti zadovoljan. Kao što treba znati da ono što ga je zadesilo nije moglo da ga zaobiđe, a ono što ga je zaobišlo nije moglo da ga zadesi. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Znaj da ono što te je zadesilo nije moglo da te zaobiđe, a ono što te je zaobišlo nije moglo da te zadesi.”

Zadovoljstvo suđenim i određenim

Čovjek treba da bude zadovoljan onim što mu je suđeno jer je to od potpunosti zadovoljstva Allahom kao Gospodarom. Vjernik treba da je zadovoljan Allahovim određenjem zato što su Allahova određenja i djela apsulutno dobro, pavda i mudrost. Ukoliko je čovjek ubijeđen da ono što mu se desilo nije moglo da ga zaobiđe a ono što ga je zaobišlo nije moglo da ga zadesi, oslobodiće sebe od izgubljenosti i neodlučnosti, čime će udaljiti iz svoga života brigu i nestabilnost. Neće se žalostiti zbog onoga što ga je promaklo, niti će strahovati za budućnost čime će postići smirenost i spokoj duha i razuma. Svako onaj ko spozna da mu je njegova životna dob ograničena, kao i opskrba koju škrtost neće povećati i da je sve ovo zapisano biće u stanju da se strpi na onome što ga zadesi od nedaća i da se Uzvišenom pokaje zbog eventualnog grijeha kojeg počini. Takav čovjek je zadovoljan svime što mu je Uzvišeni propisao tako da je objedinio pokornost u naređenjima i strpljivost u nedaćama. Kaže Uzvišeni: “Nikakva nevolja se bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onoga koji u Allaha vjeruje uputiti – Allah sve dobro zna.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Tagabun: 11.) I kaže Uzvišeni: “I strpi se! Doista je Allahovo obećanje istina, i traži oprosta za svoje grijehe.” (prijevod značenja Kur’ana, El-Gafir: 55.)

Dvije su vrste upute

1. Hidajetu Delale, odnosno uputa ukazivanja na pravi put i istinu. Ova uputa se odnosi na sve ljude i to je uputa koja je u Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, mogućnosti i mogućnosti njegovih sljedbenika. Kaže Uzvišeni: “A ti, zaista, upućuješ na pravi put.” (prijevod značenja Kur’ana, Aš-Šura: 52.)

2. Hidajetu Tevfik, odnosno uputa kojom Uzvišeni Allah, iz svoje blagodati, pomaže i učvršćuje Svoje dobre robove. Ovu vrstu upute daje samo Uzvišeni Allah. Kaže Uzvišeni: “Ti ne možeš uputiti onoga koga ti voliš, već Allah upućuje onoga koga On hoće.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Qasas: 56.)

Postoje dvije vrste volje ili htijenja (ar. irade) u Allahovoj knjizi

1. Kosmičko htijenje (ar. irade kevnijje), a to je Njegova volja koja se sprovodi u čitavom kosmosu i njome su obuhvaćena sva Njegova stvorenja, tako da se dešava samo ono što On hoće. Ova vrsta htijenja se mora ostvariti ali to ne znači da je Allah njome zadovoljan i da je voli osim ako se uz nju poveže i šerijatsko htijenje (ar. irade šer’ijje). Kaže Uzvišeni: “Onome koga Allah želi da uputi – On srce njegovo prema islamu raspoloži..” (prijevod značenja Kur’ana, Al-An’am: 125.)

2. Šerijatsko htijenje (ar. irade dinije šer’ijje) je ona volja kojom se dešava ono što Uzvišeni voli i čime je zadovoljan. Ova volja se ne mora desiti osim ako se njoj doda irade kevnijje. Kaže Uzvišeni: “Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Bekara: 185.)

Kosmičko htijenje (ar. irade kevnijje) je općenito širi pojam zato što obuhvata svako šerijatsko htijenje koje se desi, dok svako kosmičko htijenje ne mora biti od onoga što se hoće šerijatskim htijenjem. Tako su se, na primjer, u Ebu Bekrovom, radijallahu anhu, vjerovanju ostvarila obadva htijenja, a ne samo irade kevnije kao što je to slučaj sa Ebu-Džehlovim nevjerovanjem. Primjer onoga u čemu se nije ostvarila irade kevnije mada se to hoće šerijatskim htijenjem je vjerovanje Ebu-Džehla koje se nije desilo. Mada Uzvišeni Allah hoće da se griješenje dešava i mada on to određuje On time nije zadovoljan i to nije od vjere koju je propisao, naprotiv On to mrzi, zabranjuje da se čini i kažnjava onoga ko ga čini, ali i pored toga njegovo dešavanje ne izlazi iz okvira određenog.

Uzvišeni Allah voli i naređuje pokornost i vjerovanje, a onome ko ih čini obećava veliku nagradu. Njemu Uzvišenom se ne može biti nepokorno bez Njegovog htijenja i ne može se desiti osim Ono što on hoće. Kaže Uzvišeni Allah: “On nije zadovoljan nevjerstvom svojih robova” (prijevod značenja Kur’ana, Az-Zumer: 7.) I kaže Uzvišeni: ”A Allah ne voli nered” (prijevod značenja Kur’ana, El-Bekara: 205.)

Povodi (ar. esbab) koji otklanjaju nešto od određenja

Uzvišeni Allah je dao da postoje povodi koji otklanjaju nešto od određenja. Primjeri tih povoda su dova, milostinja (ar. sadaka), oprez isl. Ali i pored toga sve se dešava shodno Allahovo određenju, čak i rad i nerad.

Debata o tome da li je određenje Allahova tajna među Njegovim stvorenjima

Možemo reći da je određenje samo u jednom svom aspektu Allahova tajna među Njegovim stvorenjima i to u kontekstu nepoznatog u određenju. Samo On Uzvišeni zna pravu stvarnost (ar. hakikat) stvari i to niko od ljudi ne može spoznati. Tako, npr,. samo On zna ko je taj koga će uputiti, a koga u zabludu odvesti, kome će život a kome smrt dati i sl. Kao što kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada se spomene određenje ne ulazite u to (ne govorite o tome).” (bilježi ga Muslim)

Što se tiće drugih aspekata određenja te pitanja vezanih za njih o tome je dozvoljeno govoriti i ljude tome podučavati, zato što je vjerovanje u određenje jedan od temelja imana koje svaki musliman mora znati. Kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je Džibrilu, alejhis-selam, odgovorio na pitanje o tome šta je iman, rekao: “To je bio Džibril koji je došo da vas poduči vašoj vjeri.” (bilježi ga Muslim)

Pravdanje određenjem

Praiskonsko Allahovo znanje o tome šta će se desiti samo je Njemu poznato i zato se niko time ne može pravdati. Samim tim čovjeku nije dozvoljeno da ostavi ono što mu je naređeno pravdajući se određenjem, jer u protivnom ne bi bilo osnove za kažnjavanje prestupnika.

Zato onome ko to čini kažemo da on ne zna zasigurno da li je od onih koji će ući u Džennet ili Džehennem, što će reći da je na njemu da radi na onome što bi želio da postigne, a Uzvišeni Allah će ga u tome pomoći.

Prenosi se od ashaba, Allah neka ja zadovoljan njima, da su, kada su čuli hadise koji govore o određenju, rekli: “najviše smo se počeli truditi (radeći) kada smo čuli hadise o određenju.”

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, nakon što je bio upitan o pravdanju određenjem, rekao: “Radite! Svakome je olakšano ono za što je stvoren. Pa onaj ko je od stanovnika Dženneta biće mu olakšana djela stanovnika Dženneta, a onaj ko bude od stanovnika Džehennema biće mu olakšana djela stanovnika Džehennema. Zatim je proučio riječi Uzvišenog: “Onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim – njemu ćemo put ka Džennetu olakšati, a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim i ono najljepše smatra lažnim – njemu ćemo put ka Džehennemu olakšati.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Lejl: 5.-10.)

Poduzimanje povoda (ar. esbab)

Sve što se desi čovjeku možemo svrstati u dvije kategorije; ili je bio u stanju nešto učiniti pa je to dužan uraditi, ili nije imao mogućnosti da nešto učini pa se zbog toga neće žalostiti. Uzvišeni Allah zna za svaku nezgodu koja će se čovjeku desiti prije nego se desi. Ali Njegovo znanje nije bilo povod za to da se te nezgode dese čovjeku već su se one desile zbog niza povoda koji su ih uzrokovali. Ukoliko je čovjek napravio propust ne poduzimajći neke od povoda za sprječavanje nezgoda koje je dužan poduzeti on će za to biti pitan, nasuprot eventualne nemogućnosti da išta poduzme.

Poduzimanje povoda se ne suprotstavlja određenju niti oslanjanju na Allaha, već se smatra dijelom vjerovanja u ove dvije stvari. Međutim, ako se nešto što je suđeno desi onda je čovjek dužan da time bude zadovoljan i da kaže “to je Allahovo određenje i On je učinio da se desi ono što je htio.” Ali prije nego se to određenje desi na čovjeku je da učini sve šerijatski dozvoljene povode kako bi spriječio da mu se desi ono što ne želi. Svi su poslanici poduzimali sve kako bi se zaštitili od svojih neprijatelja mada su pomognuti Allahovom objavom i zaštitom. Tako je i Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, poduzimao sve moguće povode mada je bio uzor u oslanjanju na Allaha. Kaže Uzvišeni: “I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje..” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Enfal: 60.)

I kaže Uzvišeni: “On vam je Zemlju pogodnom učinio, pa hodajte predjelima njezinim i hranite se onim što On daje, Njemu ćete poslije oživljenja odgovarati.” (prijevod značenja Kur’ana, Al-Mulk: 15.)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u jednom hadisu rekao: “Snažan vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika a u obojici je dobro. Drži se onoga što će ti biti korisno, traži pomoć od Allaha i ne pravi se nemoćnim. Ako te zadesi nešto ne reci da sam uradio to i to bilo bi tako i tako, već reci: “to je Allahovo određenje i On je učinio da se desi ono što je htio.” Doista “da sam” daje priliku Šejtanu da djeluje.” (bilježi ga Muslim)

Status onoga ko porekne određenje

Svako onaj ko porekne određenje porekao je jedan od temelja imana čime je počinio djelo kufra. Prenosi se od uleme prvih generacija da su rekli: Raspravljajte se znanjem sa kaderijama (sektom koja poriče Božije određenje), pa ako poreknu počinili su djelo kufra, a ako ne poreknu onda su shvatili istinu.

Plodovi vjerovanja u određenje

Vjerovanje u određenje nam donosi mnogobrojne plodove koji se odnose kako na pojedinca tako i na ummet u cjelosti. Od tih plodova izdvajamo:

Vjerovanje u određenje nas podstiče na velik broj ibadeta i lijepih osobina poput: iskrenosti prema Uzvišenom Allahu, oslonjanja na Njega, bogobojaznosti, nade u Njegovu milost, lijepog mišljenja o Njemu, strpljivosti, izdržljivosti, neočajavanja, zadovoljstva, zahvaljivanja samo Allahu na Njegovim blagodatima i milosti, skrušenoti, napuštanje velikih grijeha, trošenja imetka na Allahovom putu, hrabrosti, odvažnosti, samopouzdanja, ambicioznosti, odlučnosti, ozbiljnosti u poslu, umjerenosti u tajnosti i na javi, odagninjanja sujevjerja, smirenosti duše i srca isl.

Onaj koji vjeruje u određenje živi svoj život na pravilan način; ukoliko ga zadesi kakva blagodat on zbog toga ne izgubi kontrolu, niti se žalosti, niti gubi nadu, a ako ga kakva nedaća zadesi on zna da je to Uzvišeni odredio samo kako bi ga time iskušao pa se na tome strpi.

Onaj ko vjeruje u određenje konstantno sebe štiti od mogućih povoda zablude i lošeg završetka. To je zato što ga vjerovanje u određenje stalno podstiče na to da se trudi da istraje na pravom putu, da čini što više dobrih djela i da se klone grijeha i onoga što će ga odvesti u propast.

Vjerovanje u određenje čovjeku pomaže da nedaće koje ga zadese dočeka smirena srca i čvrsta ubjeđenja nakon što je učinio sve što je bilo u njegovj moći kako bi se zaštitio od toga.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čudan li je primjer vjernika; sve što ga zadesi po njega je dobro, i tako nije niskim osim s vjernikom. Ako ga zadesi kakvo dobro on zahvali i to bude dobro po njega, a ako ga zadesi kakva nedaća on se strpi i to bude dobro po njega.” (bilježi ga Muslim)


S arapskog prevela grupa studenata


Islamski Univerzitet u Medini

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s