2 – LIČNOST ŽENE MUSLIMANKE – AHLAK – XIII

Posted: Februar 9, 2013 in LIČNOST ŽENE MUSLIMANKE

Poziva ka istini

Žena muslimanka, koja je svjesna upute svoje vjere, zna da čovjek nije uzalud stvoren na ovome svijetu, nego je stvoren radi toga da ispuni svoju poslanicu i da izvrši svoju obavezu, a to je ibadet Allahu, dželle we `ala:

“ Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.”[63]

Ibadet Allahu se očituje u svakom pozitivnom i konstruktivnom ljudskom pokretu, u izgradnji svemira, u ostvarenju Allahove Riječi na Zemlji i u sprovođenju Njegovog programa u životu. Sve ovo je Istina kojoj muslimani i muslimanke trebaju pozivati druge ljude.

Otud iskrena žena muslimanka osjeća svoju obavezu, onoliko koliko je u mogućnosti, pozivanja drugih žena ka Istini u koju ona vjeruje, želeći time postići veličanstvenu nagradu koju je Allah, dželle we `ala ,obećao onima koji pozivaju Allahu, kao što se to navodi u Vjerovjesnikovim sallallahu `alejhi we sellem riječima upućanim Aliji radijellahu anhu:

“ Tako mi Allaha, da Allah putem tebe uputi na pravi put jednog čovjeka, bolje je od toga da posjeduješ blago crvenih deva[64].” [65]

Lijepa riječ koju žena muslimanka uputi u društvu žena koje su u zabludi, ili koju uputi ženi koja je zalutala od Allahove upute, te ta riječ ostavi traga na dušama, za to će se sestri misionaru vratiti veličanstvena nagrada koja prevazilazi bogatstvo crvenih deva koje je bilo najdragocjenije blago Arapa u to doba. Ovoj nagradi se pridodaje nagrada one žene koja je pomoću nje upućena na pravi put, kao što nas o tome obavještava plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem:

“ Onaj ko poziva na pravi put imat će nagradu poput nagrade onih koji ga slijede, a to neće nimalo umanjiti od njihove nagrade.”[66]

Žena muslimanka koja je misionar nimalo ne umanjuje svoj kapital u znanju time što poziva žene ka Allahu. Dovoljno joj je da se zadovolji znanjem koje je stekla, ili savjetom i uputom koju je čula, makar to bio jedan ajet iz Allahove Knjige, a to Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem oporučuje svojim ashabima:

“ Dostavite od mene makar jedan ajet…”[67]

Ovaj ajet, ili ova jedna riječ misionara nailazi na jedno od skrovišta imana, jer se u duši žene koja sluša urezuju iskrice upute, te ona prihvata Istinu i njen cijeli život je obasjan zasljepljujućom svjetlošću Istine.

Zato žena muslimanka, misonarka, ne žali truda u pozivanju žena ka Istini i u onome što izaziva potrebu kod njih za pozivom ka Istini, želeći time postići Allahovo zadovoljstvo, šireći time svijest u redovima žena kojim se nije pripisivalo posjedovanje svijesti, kulture, niti usmjerenja, kao što time predstavlja dokaz da je ona vjernica koja svojoj sestri (muslimanki) voli ono što voli samoj sebi. Ovo je moral misionarke koja se ističe među običnim ženama. To je, doista, veličanstven i visok moral koji ističe i veliča Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i koji njemu poziva, riječima:

“ Allah je pružio blagostanje čovjeku koji je od nas nešto čuo i to prenio onako kako je čuo. Pa, možda je izvjestitelj bolji od onoga ko sluša.” [68]

Žena muslimanka koja je obasjana uputom Knjige i Sunneta, poput svjetiljke je koja daje svjetlost, kojom obasjava put onim ženama koje idu u tamnoj, mračnoj noći, kao što nije moguće da njenu svjetlost zakloni od njenih sestara, koje se međusobno sudaraju u pomrčini tamne noći, nakon što je uvidjela kako je ogromna nagrada koju je je Allah, dželle we `ala, pripremio za iskrene i istnoljubive misionarke.

Naređuje činjenje dobra, a odvraća od zla


Obaveza naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla, ne ograničava se samo na muškarce, nego podjednako obuhvata i čovjeka i ženu, kao što se to nalazi u riječima Uzvišenog Allaha:

“ A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojma će se Allah sigurno smilovati. – Allah je , doista, silan i mudar.”[69]

Islam je ženu postavio na ovo visoko društveno mjesto time što joj je u zadatak stavio ovu veličanstvenu društvenu obavezu, obavezu naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla, jer je po prvi put u istoriji učinjeno da ona naređuje, a bila je poznata, osim u svijetu islama, samo kao ona kojoj se naređuje.

Nasuprot ovoj obavezi, koja je u stvari počast, žena muslimanka se obavezom naređivanja činjenja dobra i odvraćanjem od zla unapređuje u granicama i sferama koje odgovaraju njenoj ženstvenosti, koje zalaze u okvir njene interesne sfere i njene specijalnosti, te se tako suprotstavlja zlu kojeg ima podosta u svijetu žena. Kada ga vidi, zabranjuje ga s razboritošću, razmatranjem, mudrošću, dobrodušnošću i lijepim ponašanjem, te to zlo otkloni rukom ako je u mogućnosti a da njeno otklanjanje ne izazove još veći nered, a ako nije u mogućnosti, svojim jezikom obznani ono što je ispravno, a ako ni to nije u mogućnosti, onda svojim srcem odbacuje ono što nije ispravno. Ona će razmšljati o načinima i metodama koje će dovesti do njegovog otklanjanja i iskorjenjivanja. Ovaj način otklanjanja zla, način je koji je naredio Poslanik sallallahu `alejhi we sellem svojim riječima:

“ Ko od vas vid neko zlo, neka ga otkloni rukom, pa ako ne mogne, onda svojim jezikom, a ako ni to ne mogne, onda svojim srcem, a to je najslabiji vid imana “. [70]

Prosvijećena žena muslimanka kada obavlja svoju obavezu naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla, ona savjetuje svoje sestre, zalutale muslimanke ili one koje su uskraćene u slijeđenju upute čistog islama. A vjera je savjetovanje, kao što je to jezgrovito i zanimljivim stilom ponovio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, kada je o cijeloj vjeri obavijestio jednom riječju, a to je “savjetovanje”. Pošto je vjera savjetovanje, neminovno je da se izvršava obaveza naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla, kako bi se ostvarilo savjetovanje koje je spomenuo Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem, a koje je temelj vjere:

“ Vjera je savjetovanje.” Rekli smo:” Kome?” Rekao je: ” Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, straješinama muslimana i ostalim muslimanima.” [71]

Javno savjetovanje i naređivanje činjenja dobra i odvraćanja od zla u ženskim sredinama, od strane mudre i svjesne žene muslimanke, dovešće do ispravljanja mnogih stvari i preovladavajućih stavova kod žena, a koji se zasnivaju na slijeđenju, običaju i uzastopnosti, što je suprotno uputi islama i njegovoj mudrosti, a što se često dešava u sredinama zalutalih žena. Žena muslimanka, ako se suprotstavi uspostavljanju ovih običaja i ako se prihvati jasnog izražavanja islamskog stanovišta o njima, to će njenom društvu i njenom narodu pružiti najbolje djelo i ona će biti jedna od najboljih ljudi:

“ Neki čovjek je ustao do Vjerovjesnika sallallahu `alejhi we sellem dok je on bio na minberu i upitao:” Allahov poslaniče! Koji ljudi su najbolji?” Odgovorio je:” Najbolji ljudi među vama su oni koji najviše uče Kur`an, koji su najbogobojazniji, koji najviše naređuju činjenje dobra, koji najviše zabranjuju zlo i koji najviše od vas obilaze i održavaju rodbinske veze.”[72]

Na taj način prosvijećena žena muslimanka upravlja tom situacijom, ne šuti na ono što je loše, niti odustaje od pojašnjenja istine, kao što nije ni zadovoljna zbog devijacija. Ona neprestano radi na koristi za njene sestre u islamskom društvu i na njihovom izbavljenju iz tromosti, zaostalosti, neznanja i devijacije u kojim se nalaze. Ona izvršava svoju obavezu naređivanja činjenja dobra i odvraćanja od zla, povodeći se za naredbom Allaha i Njegovog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem, štiteći se od Allahove kazne koja obuhvata društva u kojim se ne podižu glasovi koji naređuju dobro a zabranjuju zlo.

Pošto je Ebu Bekr radijellahu anhu postavljen za namjesnika, popeo se na minber, zahvalio Allahu , a potom rekao:

“ O ljudi, vi doista, učite ovaj ajet:” O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj koji je zalutao!…”[73]a vi ga ne postavljate na njegovo mjesto. Ja sam, uistinu, čuo Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:” Doista, ljudi kada vide zlo, pa ga ne promijene, žure da ih Allah obuhvati kaznom.”[74]

Muslimanka koja je iskrena u svom islamu, koja je ispunjena imanom i čiji um je prekriven svjetlošću božanske upute, neprestano se kreće na putu dobra, naređuje činjenje dobra, a odvraća od zla, upućuje savjet, popravlja iskvarene stavove i ne dozvoljava samoj sebi negativnost, pasivnost, nezainteresovanost niti opuštenost, kao što nikada ne zanemaruje neko od pitanja koje se dotiče vjere i njenih obreda, a niti izbjegava njenu uputu i njen duh. Pitanja vjere i akide (vjerovanja) predstavljaju trud u kojem nema šale i nije dozvoljeno šutjeti na bilo koju devijaciju ili pogrešku u vjeri, jer ćemo u suprotnom zapasti u situaciju u koju su zapali Židovi, onog dana kada se Allah rasrdio na njih, jer je vidio od njih popustljivost, ljenost i nezainteresovanost u pitanjima njihove vjere:

“ Benu Israilćani koji su bili prije vas, kada bi neko od njih uradio neko pogrešno djelo, to bi mu neko zabranio pravdajući se, a kad osvane sutrašnji dan sjedio bi zajedno s njime, jeo bi i pio zajedno s njime, kao da ga koliko juče nije vidio da griješi. Kada je Uzvišeni Allah to vidio kod njih, učinio je da potamne njihova srca “ jezikom Davuda i Isaa sina Merjemina, zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili”. Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, naređivat ćete činjenje dobra, odvraćat ćete od zla, spriječavat ćete onoga ko zlostavlja i pridobit ćete ga za istinu ili će u protivnom Allah vaša srca potamniti i prokleti kao što je i njih prokleo.”[75]

Snalažljiva je i mudra u svom misionarstvu


Žena muslimanka, misionarka snalažljiva je, oštroumna i dovitljiva u svom misionarstvu, mudra je i pažljiva u svom obraćanju ženama koje poziva u vjeru. Ona procjenjuje njihov intelektualni i društveni položaj i na lijep način ulazi u njihova srca i umove svojom mudrošću i savjetom, kao što to preporučuje časni Kur`an:

“ Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj..”[76]

Sestra misionarka upozorava na oduljivanje, dosadu i opterećenje slušateljica, te ne oduljuje svoj govor i u svom govoru ne obuhvata nejasna pitanja koja je teško razumjeti, nego im predočava misao koju im želi dostaviti putem jasne konciznosti koja ne šteti, na svijetao i jasan način koji nije zamoran i u nekoliko navrata kako bi, ona koja se poziva u vjeru, mogla prihvatiti ono što joj se prezentira i kako bi to mogla primjeniti s lahkoćom, zadovoljstvom i velikom željom. Ovako je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem postupao kada bi savjetovao ljude (vazio ljudima), kao što nas o tome obavještava časni ashab Abdullah bin Mes`ud radijellahu anhu.

Abdullah bin Mes`ud radijellahu anhu se bio obavezao da će ljudima vaziti svakog petka, te mu je neki čovjek rekao:” O Ebu Abdurrahman, volio bih kad bi nas podsjećao (vazio nam) svaki dan”. Odgovorio mu je: ”Jedino što me u tome sprječava je to što ja prezirem da vam dosađujem. Ja vas, doista savjetujem[77] kako nas je savjetovao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem bojeći se da nam ne postane dosadno.”[78]

Ko prihvati nužne posljedice mudrosti, dovitljivosti i inteligentnosti misionarke, tj. da bude ljubazna prema onim koje poziva u vjeru, pa je strpljiva zbog nedovoljnog razumijevanja nekih od njih, zbog njihovog nepoznavanja mnogih vjerskih pitanja, zbog njihovih neprestanih pogrešaka i zbog njihovih dosadnih i mnogobrojnih pitanja, povodiće se u tome za poglavarom svih misionara i misionarki, Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem koji je bio primjer strpljivosti, tolerancije, uviđavnosti, blagosti, širokogrudnosti i koji je pristupao onim koji ga pitaju, kao duhovni vođa, prisni prijatelj i kao učitelj, vizionar i reformator. On se nimalo nije dosađivao njihovim lagahnim i sporim razumijevanjem, niti su mu bila zamorna njihova mnogobrojna pitanja, kao ni njegovo neprestano ponavljanje odgovora na ta pitanja, sve dok ih dobro ne bi razumjeli i dok ne bi od njega otišli zadovoljni i radosni zbog toga što su razumjeli.

Jedan od dokaza za to je i predaja koju prenosi ashab Mu`avija bin El-Hakim Es-Sulemijj radijellahu anhu koji kaže:

“ Klanjao sam s Allahovim poslanikom sallallahu `alejhi we sellem kada je neki čovjek[79] kihnuo, te sam rekao:” Jerhamukellah (Allah ti se smilovao)”, pa me narod pogledao, a ja sam rekao:” Teško mu majci, šta gledate u mene?” Počeli su udarati rukama po svojim butinama. Uvidio sam da me ušutkuju[80], pa sam zašutio. Pošto je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem sklanjao, a kao otac i kao majka mi je bio, nisam vidio prije njega, a ni poslije njega boljeg učitelja. Tako mi Allaha, nije me korio, niti me je udario, a ni izružio. Rekao je:” U ovom namazu nije ispravno da ljudi govore. On je, doista, slavljenje, veličanje i učenje Kur`ana “, ili (otprilike) kako je rekao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. Rekao sam:” Allahov poslaniče! Ja sam u ovom novom vremenu neznalica. Allah nam je poslao islam, a među nama ima ljudi koji idu vračevima!” Rekao je:” Pa, nemojte im ići.” Rekao sam:” Među nama ima i ljudi koji su praznovjerni!” Rekao je:” To je nešto što nalaze u svojim prsima i to ih ne sprječava[81].” [82]

U ahlak uspješne i mudre misionarke i u njen privlačni i efikasani metod (pozivanja u vjeru) spada i to da ona ne ponižava one koje su nešto loše učinile, zbog tog lošeg djela, niti žene koje imaju nedostatak, zbog njihovog nedostatka. Naprotiv, ona je blaga i lijepo se ophodi prilikom dijaloga s njima. Ona im blago i indirektno ukazuje na njihova loša djela i na njihov nedostatak, tražeći od njih da se mudro i razborito oslobode tih loših stvari i nedostataka. Ona tako postupa vodeći brigu o tome da ne povrijedi njihove osjećaje i da njihove duše ne pobjegnu pred pozivom u vjeru. Ovo je mudar i razborit metod koji prodire do duša, koji najviše ostavlja traga na srca i koji je najuspješniji u liječenju nedostataka i duševnih, moralnih i društvenih bolesti. To je metod koji je slijedio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem u svom važzu (savjetovanju). Aiša, radijellahu anha, kazuje:

“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem, kada bi mu nešto dostavili o nekom čovjeku, ne bi rekao:” Šta je tom i tom čovjeku pa to kaže?”, ali bi rekao:” Šta je tim narodima, pa govore to i to?!”[83]

Među svojstva misionarke koja su važna i obavezujuća za uspjeh u njenom misionarstvu, svakako se ubrajaju i druželjubivost, jasnost i ponavljanje koje nije zamorno, dok ne prevlada mišljenje da su one kojim se obraća shvatile govor koji su čule, da on zatreperi u njihovim srcima i ovo je, takođe, činio Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kao što to kazuje Enes radijellahu anhu:

“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada bi nešto (važno) govorio, ponovio bi to tri puta, kako bi se razumjelo, a kada bi došao do naroda i poselamio ih, poselamio bi ih tri puta.”[84]

A Aiša, radijellahu anha, kazuje:

“ Govor Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem bio je razgovjetan. Razumio ga je svako ko ga je slušao.”[85]

Druži se s kreposnim ženama

Žena muslimanka trudi se da u svojoj povezanosti s drugim ženama odabire kreposne žene među njima, kako bi joj bile sestre i prijateljice. Ona je prijazna prema svojim prijateljicama, međusobno se potpomaže s njima u dobročinstvu, bogobojaznosti i dobrim djelima. Ona u sredinama u kojim nedostaje islamska svjest usmjerava žene i njihov razvoj. Druženje s kreposnim ženama i sijeljenje s njima neprestano podstiče na dobro, korist i sveobuhvatnu nagradu. Sve to kod žena u njihovim društvima povećava postojanost u mišljenju, kao što povećava njihovu obrazovanost u vjeri i njihovo prihvatanje Istine. Stoga, u Kur`anu časnome i dolazi podstrek na takvo ponašanje:

“ Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro m naveče u željm da naklonost njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svjetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili i koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.”[86]

Iskrena žena muslimanka voli samo kreposne, bogobojazne, plemenite i časne žene. Svjesna i prosvijetljena žena muslimanka ne nalazi nikakav nedostatak u druženju s kreposnim ženama, makar one naizgled bile i bez drštvenog i materijalnog stepena. Ibret (pouka) nalazi se u dragocjenosti ličnosti, karaktera, a ne u njenoj pojavi ili izgledu i bogatstvu. Allahov vjerovjesnik Musa, `alejhi sellam, išao je za dobrim robom kako bi od njega naučio, obraćajući mu se s punim poštovanjem i uvažavanjem:

“ Mogu li da te pratim, ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno pučen?”[87]

A kada mu je dobri rob odgovorio:” Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati”[88], rekao mu je Musa, `alejhi sellam, s iskrenom ljubavlju i neizmjernom uljudnošću:” Vidjet ćeš da ću strpljiv biti, ako Allah da i da ti se neću ni u čemu protiviti “.[89]

Svjesna žena muslimanka, a ona odabire svoje prijateljice među čestitim ženama, ne zaboravlja da su ljudi poput rudnika. Neki od njih su skupocjeni, a neki su bezvrijedni, a tako i ljudi. O tome nas obavještava plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem prilikom njihovog razvrstavanja obavještavanja o njihovim nutrinama:

“ Ljudi su rudnici poput rudnika srebra i zlata. Oni koji su bili najbolji među njima u džahilijjetu, najbolji su i u islamu ako su učeni. A duše su regrutovana vojska. One koje se poznaju, sjedine se, a one koje se ne poznaju, raziđu se.” [90]

Ona, iz upute svoje vjere, doista, zna da postoje dvije vrste sagovornica: čestita sagovornica i loša sagovornica. Čestita sagovornica je poput one koja nosi misk (miris) koja poklanja svojoj sagovornci miomiris, parfem i miomirisni amber, a loša sagovornica je poput onoga ko puše u mješinu, a svojoj sagovornici pribavlja samo vrućinu, paru, plamen, truhlost i sjetu. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem nam o tome daje najbolji primjer u riječima:

“ Primjer dobrog i lošeg sagovornika je kao i (primjer) onaj ko nosi miris i onaj ko puše u mješinu. Onaj ko nosi miris ili će ti ga pokloniti, ili ćeš ga od njega kupiti, ili ćeš od njega osjetiti ugodan miris. A onaj ko puše u mješinu ili će ti zapaliti odjeću, ili ćeš od njega osjetiti ružan miris.”[91]

Zato su časni ashabi vodili brigu o posjećivanju dobrih ljudi, čestitih muškaraca i čestitih žena koji su podsjećali na Allaha i Sudnji dan, koji su razmekšavali srca, koji su iz uglova oka izazivali suze strahopoštovanja, dostojanstva i respekta. O tome Enes radijellahu anhu prenosi ovu upečatljivu priču:

“ Nakon Vjerovjesnikove sallallahu `alejhi we sellem smrti, Ebu Bekr radijellahu anhu rekao je Omeru radijellahu anhu:” Hajde da posjetimo Ummu Ejmen[92] kao što ju je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem posjećivao.” Kada su došli kod nje zaplakala je, te su joj njih dvojica rekla:” Šta te je rasplakalo? Ono što je kod Allaha bolje je za Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.” Na to je rekla:” Ne plačem zbog toga što ne znam da je ono što je kod Allaha bolje za Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, nego plačem zbog toga što je prekinut dolazak objave s nebesa.” Ona ih je rasplakala, te su i oni plakali zajedno s njome.” [93]

Druženja čestitih žena na kojim se spominje Allah, dželle we `ala, i na kojim se odvijaju korisni razgovori, obavijaju meleki i prekriva ih Gospodar, slavan neka je On, Svojom milošću. Ovakva i slična druženja pročišćavaju dušu, razbistravaju umove i prekaljuju duše. Žene, dobre vernice u stanju su da ih mnogo održavaju i da ubiru njihove zrele plodove zadobijajući koristi na ovome svijetu i pohvlano mjesto na Ahiretu.

Teži ka izmirenju među muslimankama

Islamsko društvo se ističe po tome što je to društvo koje predvodi bratstvo, koje oživljava ljubav i prijateljstvo i u kojem se širi međusobno posjećivanje, praštanje i srdačnost.

Obzirom da se ovo društvo svojom čestitošću i specifičnošću ubraja u ljudsko društvo, ono ipak ponekad nije oslobođeno nekih svađa i neprijateljstava koja se dešavaju među nekim njegovim članovima, pa, tako, dođe do razmirica, svađe i raskida međusobnih veza.

Obzirom da su ove svađe, ponekad izbijale i u islamskim društvima, one nisu dugo trajale, zbog toga što su članovi ovog društva podučavani iz mudre nebeske upute koja postavlja čvrste temelje bratstvu, prijateljstvu i međusobnom približavanju i zbog toga što iskorjenjuje korijenje neprijateljstva, mržnje i prekidanja međusobnih veza i zbog plemenitih napora, koje islam preporučuje svojim sljedbenicima radi izmirenja među muslimanima i muslimankama, svaki put kad se pojavi razdor među prijateljima, svaki put kada šejtan zavadi braću i kad se među njima desi prekid veza i prepirka. Prethodno smo vidjeli da dvojici zavađenih muslimana islam zabranjuje prekidanje međusobnih veza duže od tri dana:

” Čovjeku nije dozvoljeno da s vjernikom ne govori duže od tri dana. Kada prođu tri dana, neka ga susretne nazove mu selam, pa ako mu odgovori na selam obojica učestvuju u nagradi, a ako mu ne odgovori na njega, musliman je čist od njegovog ćutanja[94].”[95]

Muslimanima i muslimankama je naređeno da izmiruju dvije zavađene skupine:

“ Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je nasilje učinila, sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista, pravedne voli.”[96]

Društvo vjernika i vjernica treba da predvodi pravednost, ljubav i harmonija i da se u njemu poštuje bratstvo:

” Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.”[97]

Zato se od žene muslimanke traži da izmiri zavađene sestre, čineći to na osnovu upute čistog islama. Islam joj je olakšao da u svom govoru može i slagati kako bi pridobila naklonost zavađenih duša, kako bi raznježila čvrsta i okamenjena srca, a u ovu olakšicu se ne ubraja laž koja je zabranjena i za koju slijedi kazna onome ko je izgovori. To nalazimo u hadisu Ummu Kulsum bintu `Ukbe bin Ebi Mu`ajt, radijellahu anhu, koja kaže;

“ Čula sam Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem da kaže:” Nije lažac ona koji izmiruje ljude, te time uveća dobro, ili kaže ono što je dobro.”[98]

U predaji kod Muslima dodaje se:

“ Nisam ga čuo da daje olakšicu u nečemu što ljudi kažu, osim u tri slučaja: tiče se rata, izmirenja ljudi i onoga što čovjek kaže ženi i što žena kaže čovjeku.”[99]

Druži se sa ženama i strpljivo podnosi njihovo uznemiravanje

Iskrena, revnosna žena muslimanka zna šta radi, ona je nosilac misije (poslanice) i pokretač misionarstva. Ko se prihvati svih ovih krupnih zadaća, mora se pripremiti za to da bude strpljiv, postojan i da podnosi žrtve na tom putu.

Djelotvorna žena muslimanka mora posjedovati sabur, strpljenje kod postupaka nekih žena, njihovih osornih reakcija, njihovog nerazumijevanja i nepoštovanja njene plemenite zadaće, kao i kod ismijavanja njenog misionarstva i pozivanja ka pridržavanju islamskih adaba i propisa, njihovih besmislenih stavova i površnih razmišljanja, njihovog sporog prihvatanja istine, njihove zainteresovanosti za same sebe i njihove lične interese, kod njihovih besmislenih preokupacija, odavanja Dunjaluku, igri i zabavi – ne misleći na polaganje računa na Ahiretu, niti o izvršavanju vjerskih naredbi -, te kod drugih gluposti i ispraznosti koje mogu poteći od ljudi, što bi izazvalo tegobu u prsima misionarki. U momentima tegobe, klonulosti, apatije, događa se da one pomišljaju na to da se osame, povuku i ostave ovaj posao na Allahovom putu. Sa svim ovim suočavaju se misionari (da`ije), kako muškarci tako i žene, u svim vremenima i u svim prostorima.

Upravo zbog toga, Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem jačao je odlučnost misionara koji rade na polju islama, kao što je i učvršćivao njihova srca i noge, te je objavio da su oni koji su strpljivi i one koje su strpljive na dugom i trnovitom putu misionarstva (da`veta), od onih koji nisu strpljivi bolji na vagi bogobojaznosti i dobrih djela:

“ Vjernik koji se druži s ljudima i strpljivo podnosi njihovo uznemravanje, bolji je od onoga ko se druži s ljudima a strpljvo ne podnosi njihovo uznemiravanje.”[100]

Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i Vjerovjesnici prije njega, bili su čudo i primjer strpljivog podnošenja ljudskih gluposti, nepromišljenosti i izmišljotina, što itekako treba da proučavaju misionari, muškarci i žene, kada god potroše svoj sabur i kada osjete tegobu zbog onoga što im se dešava od ljudi, poput omalovažavanja, zlostavljanja i uznemiravanja.

Primjer tog velikog sabura bilježe El-Buhari i Muslim, kada je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem podijelio plijen, kao što je to običavao. Jedan Ensarija je, međutim, rekao:” Tako mi Allaha, tom podjelom nije se želilo Allahovo, dželle we `ala, zadovoljstvo.” Ta nepravedna izreka doprla je do plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem, te mu je to teško palo. Njegovo lice se zacrvenilo, naljutio se i rekao:” Musa, `alejhi sellam, bio j uznemirivan više od ovoga, pa je bio strpljiv.”

Izgovarajući ove malobrojne riječi, srdžba Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem stišala se, ljutnja se umirila a njegova plementa duša koja prašta smirivala se.

Ovo je moral Allahovih Vjerovjesnika i iskrenih misionara u svim veremenima i prostorima, a to je sabur i podnošenje uznemiravanja od strane ljudi, njihovih izmišljotina, ogovaranja i kleveta. Bez ove moralne osobine, misionarstvo bi bilo zaustavljeno, a misionari se ne bi mogli održati na tom putu.

Razboritoj ženi muslimanki, misionarki, ne fali, niti joj nedostaje mudrosti i oštroumnosti u procjeni ćudi i karaktera onih ljudi kojim se ona obraća, niti u procjeni njihovih intelektualnih mogućnosti i društvenog stupnja, kao ni u procjeni načina obraćanja svakoj vrsti ljudi, na onaj način koji toj vrsti odgovara, na način koji je privlači i koji ima uticaja na nju.

Uvažava učinjeno joj dobro i zahvaljuje na njemu

Jedna od moralnih osobina iskrene žene muslimanke je i to da je čestita, da poštuje učinjeno joj dobro i da zahvaljuje na njemu onoj ženi koja joj ga je učinila, te i sama podstiče na njega, djelujući po riječima Poslanika sallallahu `alejhi we sellem:

“ Kome je učinjeno neko dobro djelo, pa kaže onome ko ga je učinio:” Džezakellahu hajren”- Allah te nagradio dobrim -, on je veoma mnogo pohvale izrekao.”[101]

“ Ko od vas zatraži zaštitu preklinjući vas Allahom, zaštitite ga, a ko vam učini kakvo dobro uzvratite mu.”[102]

Zahvala za učinjeno dobro djelo, po mišljenju prosvijećene žene muslimanke, dug je na koji podstiče uputa plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem i to nije prevrtljiva društvena osobina kojom upravljaju ćudi, strasti i interesi.

Ona koja učini dobro djelo, po mišljenju žene muslimanke, zaslužuje zahvalu za to, iako ona od toga nije imala nikakvih materijalnih koristi. Dovoljno joj je to da se odazvala pozvu na činjenje dobra, dobročinstva, plemenitosti, ljudskosti i što je učinila dobro djelo, te je time zaslužila zahvalu koja izvire iz srca. To je ono što islam želi muslimanima i muslimankama – zahvala na plemenitoj smjernosti, odazivanje pozivu ljudskosti i hitanje ka činjenju dobra, bez obzira na rezultate i na to da li će se ostvariti interesi, koristi i želje.

Nastojanje islama da u duši muslimana usadi i učvrsti osobenost i svojstvo uvažavanja učinjenog dobra i zahvale na njemu, dostigao je taj stepen da je (islam) učinio da zahvala Allahu, dželle we `ala, nije potpuna bez zahvale ljudima za učinjeno dobro. Karakter čovjeka koji se nije navikao na to da zahvaljuje ljudima koji su mu učinili dobro, prkosan je, nezahvalan i nepokoran karakter koji ne uvažava blagodati dobrote, niti učinjeno dobro, niti zahvaljuje na tome. Taj karakter nije podesan da zahvaljuje Uzvišenom Allahu, Onome koji daruje blagodati i dobra. U ovom smislu, Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:

“ Ne zahvaljuje Allahu onaj ko ne zahvaljuje ljudima.”[103]

Prosvijećena žena muslimanka ne zaboravlja da je zahvala onoj koja joj je učinila dobro, u stvari čirenje dobra, podsticanje i bodrenje na njegovo činjenje. U zahvali se, takođe, nalazi i uvažavanje učinjenog dobra i priznavanje onog što je lijepo. Sve ovo spada u visoke moralne osobine ličnosti muslimanke koje islam svesrdno nastoji formulisati i formirati u islamskom društvu.

Obilazi bolesne


Obilazak bolesnih jedan je od lijepih islamskih običaja, čije temelje je zacrtao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i učino ga obaveznim muslimanima i muslimankama i pravom svakog muslimana kod njegovog brata (muslimana). Ako mu to pravo uskrati, ili ga zanemari, on je griješan i čini nasilje i nepravdu prema sebi, kao što to pojašnjava Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kada kaže:

“ Musliman kod muslimana ima pravo na pet stvari: odvraćanje selama, obilazak bolesnika, slijeđenje dženaze, odazivanje pozivu i onome ko kihne reći :” Jerhamukellah”- Allah ti se smilovao.”[104]

U drugoj predaji Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:

“ Musliman kod muslimana ima pravo na šest stvari.” Rečeno je: ” Koje su to stvari, Allahov poslaniče?” Rekao je:” Kada ga sretne da mu nazove selam; kada ga pozove, da mu odgovori; kada traži savjet od njega, da ga posavjetuje; kada kihne i zahvali Allahu, da mu kaže: ”Jerhamukellah”; kada oboli da ga obiđe i kada umre da slijedi njegovu dženazu.”[105]

Mudra žena muslimanka kada oblazi bolesnika, ne ubraja to u kurtoaziju, dobrovoljno ili neobavezno djelo, nego to smatra izvršavanjem islamske obaveze i dužnosti, na koju podstrekava čista vjera kroz naredbu Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem koji kaže:

“ Nahranite gladnoga, obiđite bolesnoga i oslobodite zarobljenika.”[106]

On, takođe, u predaji koju prenosi El-Bera` bin `Azib radijellahu anhu, kaže:

“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem naredio nam je da obilazimo bolesnika, da slijedimo dženazu, da govorimo:” Allah ti se smilovao” onome ko kihne, da (kao istinu) prihvatimo zakletvu onoga ko se zakune, da pomognemo onoga nad kim je nasilje (nepravda) učinjeno, da odogovorimo na poziv i da nazivamo selam.”[107]

Žena muslimanka, koja je prosvijetljena učenjima njene vjere, kada obilazi bolesnika, u tome ne nalazi nikakvu poteškoću, dosadu, niti zlovolju, zbog atmosfere oko bolesnika a koja je ispunjena potištenošću, bolešću, tugom, brigom i nevoljom. Naprotiv, ona u svojoj posjeti bolesniku osjeća ugodno duhovno osvježenje i radost koju osjeća samo onaj ko razmišlja o značenjima ovog divnog hadisa koji odslikava veličinu posjete bolesniku, kao i veličinu dobra, nagrade i bereketa koje ona u sebi sadrži. Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kaže:

“ Uzvišeni Allah će na Sudnjem danu reći:” O sine Ademov, razbolio sam se, a ti Me nisi obišao.” Čovjek će upitati:” Gospodaru moj, kako da Te obiđem kad si Ti Gospodar svjetova?!” Allah će na to reći:” Zar nisi znao da je taj i taj Moj rob bolestan, pa ga nisi obišao?! Zar nisi znao, da si ga obišao našao bi Me kod njega!? O sine Ademov, tražio sam da Me nahraniš, pa nisi to učinio!?” A čovjek će reći: ”Gospodaru moj, kako da Te nahranim kad si Ti Gospodar svjetova?!” “ Zar nisi znao da je taj i taj Moj rob od tebe tražio da ga nahraniš, pa ga nisi nahranio?! Zar nisi znao, da si ga nahranio, da bi to našao kod Mene. O sine Ademov, tražio sam da me napojiš, pa nisi to učinio.” A čovjek će tada reći:” Gospodaru moj, kako da Te napojim kad si Ti Gospodar svjetova?!” A Allah će reći:” Taj i taj Moj rob tražio je da ga napojiš, pa ga nisi napojo! Zar nisi znao, da si ga napojio da bi to našao kod Mene?!” [108]

Šta je berićetnije od posjete bolesniku!? Kako je samo važna ta posjeta! Kako je to samo veliko djelo! Obavlja ga muslimanka naspram svojih slabih i bolesnih sestara, te se tako nađe u prisustvu Gospodara Veličine i Moći koji prisustvuje (svjedoči) njenom velikom djelu i nagrađuje je zbog toga obilnom nagradom. Pa, ima li veće, bolje i berićetnije posjete od posjete koju čini blagoslovljenom, koju uzdiže i na koju podstrekava Gospodar nebesa i Zemlje??!

Kako je samo velika nesreća koja okružuje ženu koja je nemarna u ovom obilasku I kako je samo velika nesre]a koja ju je zadesila! A kako će tek biti strašan ukor I kritika koju će objaviti Gospodar Moći pred svjedocima!!

“ O sine Ademov, razbolio sam se, a ti Me nisi obišao! Zar nisi znao da je taj i taj Moj rob bolestan, pa ga nisi obišao?! Zar nisi znao, da si ga obišao našao bi Me kod njega!?”

Pustimo mašti da zamisli gorčinu kajanja i sramote koja će razdirati dušu one žene koja je bila nemarna i koja je uskraćivala obilazak svoje bolesne sestre, a to neće biti momenat za kajanje!

Bolesnik u islamskom društvu, u trenutku nedaća i teškoća, osjeća da nije sam, da su osjećaji, onih koji su ga došli obići, svud oko njega i da je obasut njihovim dovama koje olakšavaju njegovu bol. Ovo je vrhunac ljudskog napretka i vrhunac čistote ljudskih osjećaja. Ni jedna zajednica u povijesti nije poznavala ovaj izliv osjećaja, niti ovu društvenu solidarnost, kao što je to poznavao i poznaje islamski ummet.Bolestan čovjek na Zapadu može naći bolnicu koja će ga primti, doktora koji će ga paziiti I liječiti, alii rijetko može naći nježni dodr, riječ koja liječi, osmijeh koji osvježava, iskrenu dovu I iskrene intuitivne suosjećaje.

To je zato što je materijalistička filozofija zavladala životom “zapadnog” čovjeka, ugasila u njemu svjetlo ljudskih osjećaja, pokrila istančanost bratskih osjećaja i zaklonila čivjeka od nematerijalističkih pobuda u činjenju dobra.

Zapadni čovjek ne osjeća nikakav poticaj na obilazak bolesnika, jer ga s njim ne veže nikakav interes od kojeg bi on prije ili kasnije mogao imati materijalnu dobit. Za razliku od njega, nalazimo muslimana koji obilazi bolesnika potaknut nagradom koju je Allah, dželle we `ala, pripremio za one koji na tom putu “uprljaju” svoje noge.

Tekstovi koji o tome govore mnogobrojni su. Oni u duši otvaraju izvore bratskih osjećaja i čovjeka podstiču iz dubine duše da obiđe bolesnika. Jedan od tih tekstova je i hadis Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem u kojem kaže:

“ Zaista je musliman, koji obiđe svoga brata muslimana, u neprestanim džennetskim plodovima, sve dok se ne vrati.”[109]

“ Nema ni jednog muslimana , koji ujutro obiđe muslimana, a da na njega ne donesi slavat ( blagosilja ga) sedamdeset hiljada meleka sve dok ne omrkne. A ako ga obiđe i uveče, blagosilja ga sedamdeset hiljada meleka sve dok ne osvane i imat će ubrane plodove u Džennetu.”[110]

Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem svojom iskusnom i pronicavom uviđavnošću poznaje ljudsku dušu i koliki trag ostavlja obilazak bolesnika u duši bolesnog čovjeka i njegove porodice, te, stoga, nije oklijevao u obilasku bolesnika, u upućivanju najnježnijih riječi dove i utjehe. Čak ga je njegova plemenita duša odvela i u obilazak dječaka židova koji ga je služio. O tome kazuje Enes radijellahu anhu, pa kaže:

“ Jedan dječak, židov, služio je Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem , pa se razbolio. Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem otišao je da ga obiđe, pa je sjeo kod njegove glave i rekao mu:” Primi islam!” Dječak je pogledao u svoga oca koji je bio kod njega, pa je ovaj rekao:” Pokori se Ebu El-Kasimu!” I tako je on primio islam. Poslanik sallallahu `alejhi we sellem, potom, je izašao s dječakom govoreći: ” Hvala Allahu koji ga je izbavio iz Vatre.”[111]

Vjerovjesniku sallallahu `alejhi we sellem koji je obilazio ovog bolesnog dječaka židova, nije promaklo da ga pozove u islam, jer je znao koliki uticaj njegova plemenita posjeta ima u duši dječaka i njegovog oca koje je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem obasuo svojom plemenitošću, dobrotom i ljepotom pristupa. Njih dvojica su se odazvali pozivu plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem tako da je obilazak urodio uputom. Plemeniti Poslanik sallallahu `alejhi we sellem završava je, a njegov jezik izgovara zahvalu Allahu, dželle we `ala, koji je putem njega izbavio dušu iz Vatre. Kako je samo Poslanik veliki čovjek!! Kako je samo bio mudri misionar koji je upućivao druge!!

O pridavanju pažnje i važnosti obilasku bolesnika plemenitog Poslanika sallallahu `alejhi we sellem govori i to da je tom obilasku postavio principe i norme postupanja, koje su od njega zapamtili časni ashabi, a koje je zabilježio čisti Poslanikov sallallahu `alejhi we sellem sunnet.

U te principe i norme spada da se sjedne kod glave bolesnika, kao što smo vidjeli iz posjete dječaku židovu, a kao što nas o tome obavještava i Ibnu `Abbas radijellahu anhu koji kaže:

“ Kada bi obilazio bolesnika, Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem sjeo bi kod njegove glave, a zatim bi sedam puta ponovio:” Es`elullahel-`azime, rabbel-`aršil-`azimi en ješfijeke” – Molim Allaha Veličanstvenoga, Gospodara veličanstvenog Arša da te izliječi.”[112]

U njih spada i potiranje bolesnikovog tijela desnom rukom, kao i dova za njega upućena Allahu, dželle we `ala, kao što to prenosi Aiša, radijellahu anha, koja kaže:

“ Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem prilikom obilaska bolesnika iz bliže rodbine, potirao bi ga desnom rukom i govorio:” Allahu moj, Gospodaru ljudi! Otkloni tegobu. Izliječi. Ti si onaj koji liječiš. Nema lijeka osim Tvoga lijeka. Izliječi liječenjem poslije kojeg nema bola.” [113]

Od Ibnu `Abbasa radijellahu anhu prenosi se da je Vjerovjesnik sallallahu `alejhi we sellem ušao kod jednog beduina da ga obiđe u bolesti, a kada bi ušao kod nekoga koga obilazi u bolesti, rekao bi:

“ Ništa, ništa. Čist od grijeha, in ša`allah.”[114]

Žena muslimanka, čije osjećaje je islam istančao, čije srce je učinio izvorištem plemenite ljudskosti, žuri se da obiđe bolesnika čim za njega čuje, bez ikakvog oklijevanja, kolebanja ili neodlučnosti, jer ova posjeta ima plemenito značenje koje ona osjeća u dubinama svoje duše. Tu užurbanost u obilasku bolesnika opisuju vjerodostojni tekstovi hadisa Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, a odabrane žene iz prvog perioda islama, prevele su ih u praktični i pohvalni ljudski postupak. Taj obilazak se nije ograničavao samo na obilazak žena, nego, takođe, podrazumijeva i obilazak bolesnih muškaraca, ali u granicama čednosti, skromnosti i čuvanja od iskušenja (fitneta).

El-Buhari u svom “ Sahihu” bilježi da je Ummu Derda` obišla jednog bolesnog Ensariju koji je bio stalni posjetitelj džamije.

Takođe, El-Buhari bilježi:” Kazivao nam je Kutejbe od Malika, a on od Hišama bin `Urveh, a on od svoga oca, a on od Aiše, radijellahu anha, da je ona rekla:

“ Kada je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem došao u Medinu, razbolili su se Ebu Bekr i Bilal, radijellahu anhu, i ja sam ušla kod njih da ih obiđem.” Rekla je:” Moj oče, kako se osjećaš? Bilale, kako se osjećaš?”[115]

Žena muslimanka u početku islama, shvatala je smisao obilaska bolesnika, kao i da taj obilazak u sebi nosi uzajamnu ljubav, pažnju, samilost i obilaženje, te se odmah odazivala ovoj plemenitoj obavezi. Time je zacjeljivala opekline, brisala suze ogladnjelih, odstranjivala plašt tuge, učvršćivala bratske veze, iskopavala izvore ljubavi i tješila nevoljnike. Prirodno je da se savremena žena muslimanka ugleda na nju u oživljavanju ove pohvalne islamske i ljudske prakse.

Ne nariče za umrlim


Žena muslimanka, koja je razumije propise svoje vjere, koja je prosvijetljena njenom uputom, oštroumna je, uravnotežena i postojana. Kada smrt iznenada zadesi neku njoj dragu osobu, tuga joj ne obuzima razum, niti je napušta samokontrola, kao što je slučaj sa lakovjernim, slabim i neukim ženama. Naprotiv, ona saburi i smirena je. U tim teškim trenutcima svaki njen postupak usklađen je s islamskom uputom.

Ona ni u kom slučaju ne nariče za umrlim, jer naricanje nije svojstveno musliimanima. To je postupak nevjernika i to je moral džahilijjeta. Tekstovi su kategorični u zabrani naricanja do te mjere da ga ubrajaju u nevjerstvo:

“ Dvije stvari koje se nađu kod ljudi predstavljaju kufr (nevjerstvo): omalovažavanje porijekla i naricanje za umrlim.” [116]

Poslanik sallallahu `alejhi we sellem isključio je iz skupine muslimana muškarce i žene koji nariču i kukaju za umrlim, riječima:

“ Nama ne pripada onaj ko udara po licu, ko trga odjeću na prsima ili ko moli džahilijjetskim dovama.”[117]

Žena muslimanka koja razumije propise svoje vjere, uistinu, vjeruje da je smrt istina, da će svakoga zadesiti i da je život samo prolaz do Ahireta, gdje je vječnost u blizini Gospodara svjetova. Stoga, ova lakomslenost pri kojoj čovjek izgubi samokontrolu i uravnoteženost, nema nikakva opravdanja za udaranje po licu, trganje odjeće, niti za kukanje, žalopojke i naricanje.

Ashabi, iako doskorašnji džahili, pravilno su razumjeli ovaj šeri`atski propis, te su zabranjivali svojim ženama da nariču, da podižu svoje glasove, da pomagajišu i da trgaju odjeću, kao što su to činile žene u džahilijjetu. Time su pojašnjavali da islam ne prihvata postupke džahilijjeta, niti će ikad biti zadovoljan da s vremena na vrijeme izbiju na površinu. Oni su se takvih postupaka odricali, kao što je to činio i Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem.

Od Ebi Burdeh bin Ebi Musa prenosi se da je rekao:” Ebu Musa je u bolesti izgubio svojest, a glava mu je klonula u krilo njegove supruge, te je ona zakukala, a on joj nije mogao ništa uzvratiti. Kad se povratio, rekao je:” Ja sam čist od onoga od čega je čist Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem. Doista, Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem nema ništa s onom ženom koja glas podiže, s onom koja obrije svoju glavu , niti s onom koja trga svoju odjeću (kad je nevolja zadesi).”[118]

Islam je zabranio lakomislene džahilijjetske postupke, poput šamaranja obraza, trganja odjeće, naricanja i kukanja, a dozvolio je tugu koja ostaje u dubini duše i suzu koja iz oka sklizne za voljenim umrlim putnikom. Sve ovo je odraz dozvoljene ljudske osjećajnsti, duboko usađene u dušama, kao i milosti Gospodara koju je Allah usadio i srcima ljudi. O svemu ovome izrazio se Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem kroz svoju riječ i praksu.

Od Usameta bin Zejd prenosi se da je rekao:” Bili smo kod Vjerovjesnika, kad je jedna od njegovih kćeri poslala izaslanika po njega, pozivajući ga i obavještavajući da joj je dijete ili sin na samrti, te je Poslanik sallallahu `alejhi we sellem rekao:” Vrati joj se i obavijesti je da Allahu pripada ono što uzme i ono što daje i sve kod Njega traje do određenog vremena. Naredi joj da bude strpljiva i suzdržana.” Izaslanik se vratio i rekao: ”Ona te je, uistnu, zaklela da joj dođeš.” Pričao je:” Pa je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem ustao, a s njim je ustao i Sa`d bin `Ubadeh, Mu`az bin Džebel, a i ja sam se zaputio s njima. Dijete je podignuto i dato mu, a njegov a duša je hroptala kao da je mješina, pa su mu se oči sklopile, a Sa`d mu je rekao:” Šta je ovo Allahov poslaniče?” Odgovorio je:” Ovo je milost koju je Allah stavio u srca njegovih robova. A Allah je, doista među Svojm robovima milostiv prema milostivima.” [119]

Od Abdullaha bin Omer radijellahu anhu prenosi se da je rekao:” Sa`d bin `Ubadeh žalio se na bolest, te je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem došao da ga obiđe zajedno s Abdurrahmanom bin `Avf, Sa`dom bin Ebi Vekkas i Abdullahom bin Mes`ud. Pošto je ušao kod njega zatekao ga je na samrti, te je upitao:” Da li je preselio?” Rekli su:” Nije, Allahov poslaniče”, pa je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem zaplakao. Kada je svijet vidio plač Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem i oni su zaoplakali. Rekao je:” Zar ne čujete? Allah, doista, ne kažnjava suzom iz oka, niti tugom u srcu, ali kažnjava zbog ovoga – i pokaza na svoj jezik – ili je milostiv.”[120]

Od Enesa radijellahu anhu prenosi se da je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem ušao kod svoga sina Ibrahima, a on je bio na izdisaju. Oči Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem zasuzile su, te mu je Abdurrahman bin `Avf rekao:” I ti Allahov poslaniče?” Rekao je:” O sine Avfov, doista je ona (suza) milost”, a potom ju je slijedila druga. Rekao je:” Uistinu, oko suzi, a srce tuguje i mi kažemo samo ono čime je zadovoljan naš Gospodar. A mi smo, ustinu, žalosni zbog rastanka s tobom, o Ibrahime.”[121]

Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem dozvolio je izražavanje žalosti slijevanjem suza iz oka, jer nema potrebe da ih čovjek suzdržava prilikom nedaće, a zabranio je svaki postupak koji pospješuje vatru žalosti. Spontano i umjereno proljevanje suza pomaže u smanjenju tuge, pomaže pri ublažavanju žestine boli koja razdire, kao što pomaže u ublažavanju nesreće. Što se tiče kukanja, naricanja, pomaganje i glasnog vikanja, to su džahilijjetski postupci, a sve to povećava žalost i tugu, podstiče žestinu bola i povećava rasprostranjenost uznemirenosti, žalosti i nervnog sloma u dušama. A tako su postupali Arapi u džahilijjetu, jer su to preporučivali, naricali za mrtvim, kukali za njim zbog njegovog karaktera i lijepih osobina, a i pretjerivali su zbog nesreće koja se desila.

Sve ovo islam kategorično zabranjuje, jer se tu nalazi rasipanje ljudske snage što je suprotno prihvatanju Allahovog, dželle we `ala, određenja. To predstavlja otvaranje vrata zavođenja i zablude od strane šejtana. Na ovo ukazuje Poslanik sallallahu `alejhi we sellem u hadisu koji prenosi Ummu Seleme, radijellahu anha, koja kaže:

“ Pošto je umro Ebu Seleme, rekla sam:” Usamljenik i na Zemlji usamljenik. Plakat ću za njim toliko da će se pričati o tome.” Htjela sam ga oplakivati kad mi je jedna žena iz Es-Sa`ida[122] prišla, želeći da mi pomogne[123], te joj je prišao Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem i rekao:” Zar želiš da uvedeš šejtana u kuću iz koje ga je Allah izveo dva puta[124]? Pa, sam odustala od oplakivanja i nisam plakala.”[125]

Pridavanje važnosti Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem zabrani naricanja, naročito među ženama, doseglo je toliki stepen da je, kada je primao prisegu od žena, tražio od njih da mu se obavežu vezano za zabranu naricanja, kao i da će ga se kloniti. To se nalazi u hadisu koji bilježe El-Buhari i Muslim od Ummu Seleme, koja je rekla:”

“ Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem uzeo je od nas prisegu da nećemo naricati.”[126]

U drugoj predaji kod Muslima, od Ummu `Atijje, stoji da je rekla:

“ Pošto je objavljen ajet:” …da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati … da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati…”[127], rekla je:” Među njima je i naricanje.”[128]

Onoj ženi koja nariče, ako se ne pokaje prije smrte, obećano je da će na Sudnjem danu biti proživljena u ružnom, mizernom i zastrašujućem liku, da će obući crnu odjeću od katrana i (pancirnu) košulju od hrđe:

“ Ona koja nariče, ako se ne pokaje prije svoje smrti, na Sudnjem danu će ustati, a na njoj će biti odjeća od katrana i košulja od hrđe.”[129]

Upozorena je na to da je neće zastirati meleki milosti i da joj je zabranjena njihova dova upućena za nju, sve dok uporno nariče i podspješuje žalost. To se nalazi u hadisu koji bilježi Ahmed:

“ Meleki ne donose salavat na onu ženu koja nariče, niti na onu koja jadikuje.” [130]

Nasuprot ovoj kategoričnoj i jasnoj uputi o zabrani naricanja, pomaganje, kukanja, kidanja odjeće na prsima drugih džahilijjetskih postupaka, bogobojazna žena muslimanka teži samo ka slijeđenju i pokoravanju Allahovoj naredbi i naredbi Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, kao i udaljavanju od svega onoga što bi moglo poremetiti njen islam i čistotu njenog vjerovanja u Allahovo, dželle we `ala, određenje. Ona se ne zadovoljava time, nego neuke žene poziva pridržavanju Allahovog zakona i Njegove naredbe u izbjegavanju naricanja, nakon što je o tome obznanjen Allahov propis i propis Njegovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem.

Ne prati dženazu


Žena muslimanka koja je obasjana uputom svoje vjere, ne slijed dženazu, povodeći se za naredbom Allahovog poslanika sallallahu `alejhi we sellem, kao što nas o tome obavještava Ummu `Atijje, radijellahu anha, riječima:

“ Zabranjeno nam je da pratimo dženazu, a nije nam to strogo zabranjeno.”[131]

Po ovom pitanju, ona se nalazi nasuprot muškarcu. Islam podstrekava muškarca da prisustvuje dženazi i da je slijedi sve dok je pokopaju, a to ne preporučuje i ženama zbog nekih stvari i situacija koje bi se mogle desiti zbog njenog prisustvovanja dženazi, a koje ne dolikuju veličanstvenosti smrti, ispraćaju umrloga. A sve ono što prati ispraćaj umrlog, sve do ukopa, predstavlja ibret i pouku onim koji ispraćaju, kao i traženje oprosta umrlome i prisutnost značenja smrti koja će zadesiti svakog živog:

“ Ma gdje bili, stići će vas smrt, makar bili i u visokim kulama. …”[132]
Pošto je Allahov poslanik sallallahu `alejhi we sellem ženama zabranio da slijede dženazu na način zabrane koja znači averziju, a koja ne predstavlja strogu zabranu koja znači haram, njegova sallallahu `alejhi we sellem zabrana dovoljna je mudroj, inteligentnoj ženi muslimanki, kako bi postupila po njoj i kako bi je slijedila, predstavljajući dokaz svog lijepog islama, iskrenosti svoje pokornosti Allahu i Njegovom poslaniku, kao i dokaz slijeđenja prečih stanovišta i propisa.
_______________________________________________________________
 
[63] Ez-Zarijat 56.

[64] Misli se na to da ima bogatstvo u devama koje bi podijelio kao sadaku.

[65] “ Fethul-bari “,7/476, knjiga “ El-megazi “, poglavlje “ Gazvetu Hajber “.

[66] “ Sahihu Muslim “, 16/227, knjiga “ El-`ilmu “, poglavlje “ Men senne sunneten haseneten “.

[67] “ Fethul-bari “,6/496, knjiga “ Ehadisul-enbijai “, poglavlje “ Ma zukire `an Beni Israil “.

[68] Bilježi ga Et-Tirmizi, 5/34, knjiga “ El-`ilmu “, str.7. On kaže da je hadis hasenun-sahihun.

[69] Et-Tevbe 71.

[70] “ Sahihu Muslim “, 2/22, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Bejanu kevnin-nehji `anil-munkeri minel-imani “.

[71] “ Sahihu Muslim “, 2/37, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Bejanun enned-dine en-nasihatu “.

[72] Bilježe ga Ahmed i Et-Taberani, a njihovi prenosioci su “sukatun”. Pogledaj “ Medžme`uz-zevaid “, 7/263, poglavlje “ Fi ehlil-mažrufi ve ehlil-munkeri “.

[73] El-Maide 105.

[74] “ Hajatus-sahabeti “, 3/233.

[75] Bilježi ga Et-Taberani i njegovi prenosioci su “ ridžalus-sahih “, 10/146.

[76] En-Nahl 125.

[77] To jest, ja sam se obavezao da vam vazim u različitim danima.

[78] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.374, knjiga “ El-edebu “, poglavlje “ Fil-va`zi vel-iktisadi fihi “.

[79] Tj. jedan od klanjača.

[80] Tj. da traže od mene da ušutim, rasrdio sam se.

[81] Tj. To im ne zabranjuje njihovo stanovište i to, doista, ne koristi niti šteti.

[82] “ Sahihu Muslim “, 5/20, knjiga “ El-mesadžidu “, poglavlje “ Tahrimul-kelami fis-salati “.

[83] “ Hajatus-sahabeti “, 3/129.

[84] “ Fethul-bari “, 1/188, knjiga “ El-`ilmu “, poglavlje “ Men e`adel-hadise selasen li jufheme `anhu “.

[85] Bilježi ga Ebu Davud, 4/360, knjiga “ El-edebu “, str.21, a njegov sened je “ sahihun “.

[86] El-Kehf 28.

[87] Ibid 66.

[88] Ibid 67.

[89] Ibid 69.

[90] “ Sahihu Muslim “, 16/185, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ El-ervahu džunudun mudžennedetun “.

[91] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.211, poglavlje “ Zijaretu ehlil-hajri ve mud`alesetuhum “.

[92] Ona je odgojteljica Allahovog poslanika i njegova sluškinja u djetinjstvu. Vjerovjesnik ju je oslobodio ropstva kada je odrastao i oženio ju je Zejd bin Harise, a Vjerovjesnik ju je poštovao i činio joj dobročinstvo. Govorio bi: “ Ummu Ejmen je moja majka “.

[93] “ Sahihu Muslim “, 16/9, knjiga “ Fedailus-sahabeti “, poglavlje “ Fedailu Ummu Ejmen “.

[94] Tj. čist je od grijeha zbog njegovog ćutanja.

[95] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 1/505, poglavlje “ Innes-selame jedžziu mines-sarimi “.

[96] El-Hudžurat 9.

[97] El-Hudžurat 10.

[98] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.687, knjiga “ El-umurul-menhijju `anha “, poglavlje “ Bejanun ma jedžuzu minel-kezibi “.

[99] “ Sahihu Muslim “, 16/157, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Tahrimul-kezibi ve bejanun ma jubahu minhu “.

[100] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 1/478, poglavlje “ Ellezi jasbiru `ala ezan-nasi “.

[101] Bilježi ga Et-Tirmizi, 4/380, knjiga “ El-birru ves-siletu “, str.87. Hadis je hasenun-džejjidun-garibun.

[102] Bilježe ga Ebu Davud, 2/172, knjiga “ Ez-zekatu “, str.548 i Ahmed, 2/68 i njegov sened je sahihun.

[103] Bilježi ga El-Buhari u “ El-edebul-mufred “, 1/310, poglavlje “ Men lem ješkurin-nase “.

[104] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.452, poglavlje “ `Ijadetul-meridi “.

[105] “ Sahihu Muslim “, 14/143, knjiga “ Es-selamu “, poglavlje “ Min hakkil-muslimi lil-muslimi reddus-selami “.

[106] “ Fethul-bari “, 9/517, knjiga “ El-at`imetu “, poglavlje “ Kulu min tajjibatin ma rezaknakum “.

[107] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.451, poglavlje “ `Ijadetul-meridi “.

[108] “ Sahihu Muslim “, 16/125, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu `ijadetil-meridi “.

[109] “ Sahihu Muslim “, 16/125, knjiga “ El-birru ves-siletu vel-adabu “, poglavlje “ Fadlu `ijadetil-meridi “.

[110] Bilježi ga Et-Tirmizi 3/292, knjiga “ El-dženaizu “, str. 2. On kaže da je hadis hasenun.

[111] “ Fethul-bari “, 3/219, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Hel ja`rudu `ales-sabijji el-islamu? “.

[112] Bilježi ga El-Buhari “ El-edebul-mufred “, 1/633, poglavlje “ Ejne jak`udul-`aidu “.

[113] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.454, knjiga “ `Ijadetul-meridi “, poglavlje “Fi ma jedde`i lil-meridi “.

[114] “ Fethul-bari “, 10/118, knjiga “ El-merda “, poglavlje “ `Ijadetul-a`rabi “.

[115] “ Fethul-bari “, 10/117, knjiga “ El-merda “, poglavlje “ `Ijadetun-nisair-ridžale “.

[116] “ Sahihu Muslim “, 2/57, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Itlakul-kufri `alet-ta`ni fin-nesebi ven-nijahati “.

[117] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 5/436, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ En-nehju `anin-nijahati ven-nedebi “.

[118] “ Sahihu Muslim “, 2/110, knjiga “ El-imanu “, poglavlje “ Tahrimu darbil-hududi ve šekkil-džujubi “.

[119] “ Sahihu Muslim “, 6/224,225, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ El-bukau `alel-mejjiti “.

[120] Muttefekun `alejhi. Pogledaj “ Šerhus-sunneti “, 5/429, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ El-bukau `alel-mejjiti “.

[121] Bilježe ga El-Buhari i Muslim. Pogledaj “ Rijadus-salihin “, str.463, knjiga “ `Ijadetul-meridi “, poglavlje “ Džvazul-bukai `alel-mejjiti bi gajri nedebin ve la nijahatin “.

[122] Tj. iz gornjeg dijela Medine.

[123] Tj. u plakanju i naricanju.

[124] Prvi put: Nakon što je duša Ebu Seleme preselila na onaj svijet, uznemirili su se članovi njegove porodice, te im je Allahov poslanik rekao: “ Molite za sebe samo dobro, jer meleki kažu ”Amin” nakon onoga što vi kažete “, a potom je molio Allaha za Ebu Selemu. A drugi put: Nakon što je duša Ummu Seleme govorila samoj sebi da ga oplakuje, a potom je odustala od toga.

[125] “ Sahihu Muslim “, 6/224,, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ El-bukau `alel-mejjiti “.

[126] “ Fethul-bari “, 3/176, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Ma junha minen-nuhi vel-bukai “ i “Sahihu Muslim “, 6/237, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Tahrimun-nijahati “.

[127] El-Mumtehane 12.

[128] “ Sahihu Muslim “, 6/238, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Tahrimun-nijahati “.

[129] Isto, 6/235.

[130] “ Musnedu imami Ahmed “, 2/362, a njegovi prenosioci su sukatun.

[131] “ Fethul-bari “, 3/144, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Itba`un-nisai`l-dženaize “ i“ Sahihu Muslim “, 7/2, knjiga “ El-dženaizu “, poglavlje “ Nehjun-nisa`i `an itba`il -dženaiz “.

[132] En-Nisa`78. 

 
 
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s