DESETORICA KOJIMA JE OBEĆAN DŽENNET – EBU BEKR ES-SIDDIK

Posted: Mart 3, 2013 in islamske knjige

EBU BEKR ES-SIDDIK – PRVI HALIFA l PRVI VJERNIK
Čovjeka pamtimo po njegovim djelima.
Rodilo se jedno dijete, nakon što su ga roditelji dugo željeli. Nisu vjerovali da će im to dijete ostati živo. Majka mu je dala nadimak Ebu Bekr (prvenac), jer je on prvo dijete koje joj je ostalo živo. Allah je htio da to dijete, mršavo i bijele puti, odraste uz veliku njegu ugledne i slavne obitelji plemenitog roda.
Povijest Mekke svjedoči da je Ebu Bekr bio izvanredan rodoslovac, poznavalac imena svih arapskih plemena, rodova i ogranaka.
Pored toga, Allah ga je obdario plemenitim karakterom, osjećajnošću i okružio divnim društvom. Bio je vješt i pošten trgovac, staloženog ponašanja i bistra uma. Od svoje rane mladosti udaljavao se od svih oblika predislamske zabave. Bio je ugledan u svom plemenu Kurejš. Izabrali su ga na važan položaj procjenitelja odštete za obitelji – nehotice ubijenog. Na tom uglednom položaju može biti samo izuzetno častan i slavan čovjek.

Čovjek je vjere svoga prisnog prijatelja
Velika je sreća da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio skoro istih godina kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa su mogli razumjeti situaciju i vrijeme u kome su živjeli.
Obojica su bili pravdoljubivi. Zato je Ebu Bekr Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem bio najdražiprijatelj. Još je više jačalo njihovu bliskost to, što je Ebu Bekr imao čisto srce. Čim ga je njegov prijatelj pozvao u islam po spuštanju Objave, Ebu Bekr je postao prvi muškarac koji je prihvatio islam.
Nikad se nije dvoumio da se odazove glasu istine i dobročinstva. To nije ništa neobično za Ebu Bekra, jer niko s ispravnim rasuđivanjem, kao Ebu Bekr, ne bi nikada odbio prihvatiti Objavu istine, koju je primio njegov čestiti i iskreni prijatelj od rane mladosti. Od tada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao Abdullah, umjesto prvog njegovog imena – Abdul Ka'be.
Eto tako je Ebu Bekr postao iskreni i pokorni sluga svoga Stvoritelja, Allaha, dželle šanuhu.
Uputiti druge, nalog Objave
Koliko je bio cijenjen medu Kurejšijama, povijest najbolje potvrđuje. Bio je saučesnik u Objavi uz Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bio je vješt govornik, uspijevao je privući veliki broj uglednih ljudi da prihvate islam, a između ostalih čak i šestericu onih kojima je obećan Džennet.
To su: Osman, Sa'd, Ibnu Avf, Talha, Ez-Zubejr i Ebu Ubejde. Nije ništa čudno što ih je uspio pridobiti za islam, jer svaki od ovih, koje je izabrao Ebu Bekr, bio je ravan jednom cijelom narodu. Bio je izložen nepravdi i mučenju od strane kurejšijskih mušrika. Koliko je puta njegov život bio u opasnosti od njih! Jedini “grijeh” mu bijaše vjera u Allaha i to što slijedi poruku islama: “Moj Gospodar je Allah!”- a to nije ni grijeh ni zločin.
Njegova želja je udovoljiti Allahu, dželle šanuhu
Nisu srce i jezik jedini način da se okrenemo Allahu, dželle šanuhu. Ebu Bekr je uložio i svoj imetak da to bude još jedan izraz njegove borbe za islam. Veliki dio svog imanja je dao da pomogne siromašnim muslimanima, pa i da oslobodi veliki broj robova, za koje je plaćao oslobođenje od njihovih nemilosrdnih gospodara. Možda ste čuli da je
Bilal, muezzin Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio poznat po svom jakom, ugodnom i melodičnom glasu. On je jedan od onih koje je Ebu Bekr oslobodio mučenja kafira, tako da su muslimani mogli uživati u njegovu glasu i njegovim riječima: “Ehadun, Ehadun (Jedini, Jedini), svjedočim da nema boga osim Allaha i svjedočim da je Muhammed Njegov poslanik.”
Moramo se podsjetiti na to čim čujemo muezzinov poziv na namaz. Kao što priznaju naša osjetila i naši jezici jednoću Allaha, dželle šanuhu. Bože, svjedočim da mi volimo Ebu Bekra i Bilala, kao i sve one koji izgovaraju riječ “Jedini”, hrabro i jasno!
Zar da ubijete čovjeka zato što govori: Allah je moj Gospodar ?
Kad je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na namazu u Mesdžidul-haramu, u Mekki, došao je kafir Ukbe ibnu Ebi Muajt i gotovo zadavio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svojom košuljom. Niko od prisutnih nije se usudio da ga odbrani, osim Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji se digao, pohitao plačući i oslobodio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći iz Kuhana: “… Zar da ubijete čovjeka zato što govori: “Gospodar moj je Allah!” onoga koji vam je donio jasne dokaze od Gospodara vašeg!?”
Kurejšije su na hiljade načina nastojali onemogućiti Ebu Bekra, radijallahu anhu, da širi islam. Zabranili su svojim mladićima, ženama i robovima da ga slušaju prilikom učenja Kur'ana, jer su se Kurejšije bojale da ne bi utjecao na njih svojim osjećajnim učenjem. Ljudi su se znali okupljati oko njega u velikom zanosu, ali su mu Kurejšije nanosile uvrede. Ebu Bekrovo djelovanje nije bilo samo djelovanje riječima, nego srcem, osjećajima, i svim djelima. Živio je samo za islam, koliko god ga to koštalo.
Ebu Bekre, ti si Es-siddik !
Poslanik, sallallahu alejhi ve Sellem, se oženio Aišom kako bi mu bila najbolja supruga poslije hidžre. Imala je znanje i dobro ponašanje. To nije ništa čudno, jer ona je Iskrena, kći Iskrenog (Es-siddika), voljela pravdu od ranog djetinjstva. Taj nadimak ima uzvišeno značenje i opravdan razlog.
Jednom su nevjernici otišli njenom ocu, nakon što ih je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio o svom noćnom putovanju (israu). Ali im Ebu Bekr reče: “Istina je ono što on kaže. Šta vam je u tome čudno? Kunem se Allahu, ako mi kaže da se uspeo na nebo, ja ću mu vjerovati! To bi vam bilo još čudnije!”
O tome je čuo Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i tada ga nazvao Essiddik (Iskreni). Sigurno je zaslužio što ga je Allah pohvalio u Kur'anu: “A onaj koji donosi Istinu i koji u nju vjeruje, to je bogobojazni.” (XXXIX; 3)

Prijatelj je najbolji pratilac
Ebu Bekr, radijallahu anhu, je s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učinio hidžru u Medinu, prateći ga u pećini, štiteći ga od nevolje, plačući, bojeći se za život Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem.
Vidite ga kako je sretan i nasmijan nakon Božije pomoći koja ih je pratila duž puta! Stigli su u Jesrib (staro ime za Medinu), te se taj grad nasmijao od sreće i ispunio vedrinom i svjetlošću, l Haridže ibnu Zijad El-Ensari bio je sretan, jer ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pobratimio s Ebu Bekrom, pa je postao prvi ministar Poslanika, radijallahu anhu, u mladoj islamskoj državi. Život muslimana u Medini bio je buran, a Ebu Bekr je bio simbol rijetke hrabrosti u borbama i ratovima, uvijek pokraj Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne odvajajući se od njega. Priljubio se uz njega kao štit, da ga brani.
Njegovo mišljenje je bilo cijenjeno kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je predložio da se ude u borbu na Bedru. Također je predložio da se prihvati otkup za zarobljenike Kurejša, pa je tako i bilo. Njegova hrabrost došla je do izražaja u bitki na Uhudu, gdje je pokazao odlučnu nepokolebljivost, braneći Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, s nekolicinom najvjernijih.

Prvi vjernik (pretekao nas u imanu)
Božja naklonost je htjela da Ebu Bekr, radijallahu anhu, bude prvi čovjek poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimani su sve više bili zadovoljni njime. Eto, vidimo Omer ibnul-Hattab se čudi postupcima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pri ugovoru na Hudejbiji, pa o tome obavještava Ebu Bekra.
Ebu Bekr na to odgovara riječima vjernika, koji se slaže s odlukom Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem: “… Ne prelazi, sine EI-Hattaba, svoje granice, ja svjedočim i vjerujem da je on Božiji Poslanik!” Omer, radijallahu anhu, je to shvatio, nakon što je objavljena sura El-Fatiha.
Ono što potvrđuje njegov iman i prvenstvo u islamu, a povijest registira,činjenica je da je Ebu Bekr potrošio sav svoj imetak u slavu Allaha, snabdijevajući muslimansku vojsku,osim što je taj imetak koristio i za oslobađanje (otkup) robova i ugnjetavanih. Zato je Ebu Bekru priznato prvenstvo. On je prvi u pomaganju i džihadu. Zato ga je Resulullah postavljao umjesto sebe, prilikom svoje odsutnosti, te mu naredio da se vrati u Medinu nakon osvojenja Mekke. U svim prilikama ga je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao pohvaliti. Stoga je pohvaljen i u Kur'anu.
Allah je besmrtan
l tako prolaze dani nakon Oproštajnog hadždža. Shvatio je Es-siddik da je oproštajni govor oporuka onoga koji ih napušta. Pa i zadnji ajeti Kurbana ukazuju na završetak zadaće Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem… l obavlja Ebu Bekr, radijallahu anhu, namaz predvodeći ljudi po naredbi Božijeg poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osjećajući da se bliže zadnji dani života njegovog dragog prijatelja, pa oplakujući ga kaže: “Niko mi nikad nije bio drag drug kao on…!”
Smrt Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izazva ogromnu tugu i potrese sve muslimane. Ebu Bekr ude u prostoriju gdje je bilo mubareć tijelo, te ga poljubi i reče: “Draži si mi od majke i oca!.. Kako divno i ugodno si mirisao živ, pa evo, i mrtav!”
Potom izađe iz prostorije i da bi umanjio tugu i bol muslimana, reče im: “Ko je obožavao Muhammeda, Muhammed je mrtav. A ko je obožavao Allaha, Allah je živ i besmrtan!..”Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj koji se stopama svojim vrati, neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi!” (III; 144)
Potom su se ljudi smirili. Bože, nagradi Ebu Bekra, kako je samo divan !
Korektnost (čestitost) je put našeg vođe
Snagom svoje smirenosti i staloženosti, Ebu Bekr je pohitao zajedno s Omerom i Ebu Ubejdom da iznađe rješenje ko će biti predvodnik muslimana nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zajedno s Ensarijama, zorno i staloženo su razmotrili situaciju i složili se s riječima Ebu Bekra: “Od nas će biti poglavar, a od vas neka budu ministri.”
Svi su prihvatili njegove mudre savjete i izrazili mu svoje povjerenje da bude halifa (nasljednik Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), imam i mudar vođa. On je znao pronaći riješenje za svaku situaciju. Kako je bio pravedan nakon izbora; nije dozvolio da ga vode samo osjećaji. Ostao je pravi vjernik, koji hvali i slavi Allaha, dželle šanuhu, pa je rekao onima koji su ga izabrali:
“Ako dobro činim, pomozite me, a ako pogriješim, ispravite me. Slušajte me dok god sam Allahu pokoran, a ako na bilo koji način ne slijedim Allahov put, tada me nemojte slušati!”
Neka je Allahova milost na tebi, Ebu Bekre! Čestitamo ti za sve one muslimane junake, koje si pridobio, jer su zavoljeli svoju čistotu, staloženost, hrabrost i mudrost…
Nema kolebanja u istini
Koliko je bila velika njegova hrabrost i mudrost kad je ustao protiv pokolebanih, koji su odbacili islam poslije smrti Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!
Ebu Bekr je nastavio širiti islam, i tako što je odaslao islamsku vojsku, pod vodstvom Usame. Tu vojsku je opremio Resulullah za svoga života, za ratovanje protiv Bizantinaca. l vratio se pobjedonosno mladi vojskovođa, noseći veliki ratni plijen i vodeći veliki broj ratnih zarobljenika, ostavljajući veličanstven dojam i na neprijatelja. Ebu Bekr nastavlja svoju borbu, tako da je urazumio otpadnike od islama i dao im čestitu lekciju, kojoj nema primjera u povijesti. To je doprinijelo učvršćivanju imana kod Muhadžira i Ensarija. Mudro je izabrao Halida ibnu Velida na čelo vojske, te je ovaj postao najcjenjeniji vojskovođa toga vremena.
Allahu je bio najdraži vojskovođa, poslije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi nisu htjeli da Ebu Bekr ratuje s obraćenicima. Ali njegov odgovor je bio samo njega dostojan:
” Kunem se, ako prema meni ne budu ispunili obavezu kao što su je izvršavali prema Resulullahu, ja ću se protiv njih boriti “
Pouzdajte se u Allaha, On će vam pomoći !

Ebu Bekr, radijallahu anhu, je zatražio od svoga Gospodara da mu pomogne u širenju i jačanju islama. On je poslao svoju vojsku u Irak i Siriju, gdje su izvojevali golemu pobjedu. Tu je ostvarena najveća pobjeda koju povijest poznaje i to nad najvećim državama tadašnjeg vremena, Perzijom i Bizant}, uprkos nedovoljnom broju muslimana i slaboj naoružanosti.
Tako je porastao ugled Ebu Bekra u očima ostalih, pogotovo što su znali da je vojske na EI-Kadiisijju i El-jermuk, poslao čovjek koji nema palaču, pomoćnike, ni čuvare.
Taj je čovjek nosio običnu košulju, a nije imao ni znaka ni krunu. Ono što je htio od svoga naroda bilo je da se pokorava Allahu i da se bore za širenje Njegove vjere. Do današnjeg dana predsjednici i vode priznaju Ebu Bekra i njegovu mudrost, osobito kad je na čelo vojske postavio velike vojskovođe: EI-Musenna ibnu Harise, Sa'da ibnu Vekkasa, Ubejda ibnul-Džerraha i Halida ibnul-Velida.

“… Mi ćemo ga sigurno, čuvati!” (XV; 9)
Razmišljao je mudri halifa o očuvanju Kur'ana prema prijedlogu koji je dao Omer, a za tim se ukazala potreba kada je poginuo veliki broj vjernika koji su ga znali napamet.
Taj nezaboravni, vječni, divni narod usrećio je Ebu Bekra i usmjerio je svoju aktivnost kako bi realizirao taj cilj.
Ebu Bekr, radijallahu anhu, je odredio grupu koju je predvodio Zejd ibnu Sabit EI-Ensari a oni su zatražili pomoć od onih koji su ostali živi i koji znaju Kur'an napamet, te od pisara koji su bili kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Tako je Allah htio da ovaj uzvišeni cilj bude realiziran na najbolji način, l tako je čitava Objava sakupljena u jednu knjigu – Mushaf Mubarek. Tu knjigu – Kur'an Ebu Bekr je dao Majci vjernika (Hafsi, kćeri Omerovoj), kako bi je čuvala, jer je ona bila najpouzdanija osoba za obavljanje te plemenite dužnosti, koja će sigurno sačuvati najuzvišeniji emanet objavljen Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem.
Časni muslimani, čuvajte i pamtite ono što je čuvao Ebu Bekr i sjetite se Ebu Bekra, Omera i Hafse, kad god otvorite da učite Kur'an.
Nadamo se da će nam Allah pomoći da ga pamtimo i vežemo za naša srca i jezik, pa i za sva svoja osjećanja.

Dobrobit je u odluci mu'mina
lako je bio halifa samo dvije godine i dva mjeseca, Ebu Bekr je za to vrijeme postigao ogromne rezultate.
Osjetio je Ebu Bekr, radijallahu anhu, da se bliži njegov zadnji trenutak. Posavjetovao se sa svojim čelnim ashabima, pa su odlučili da izaberu Omera ibnul-Hattaba za drugog čovjeka u tadašnjoj islamskoj državi. Ni to nije bilo dosta, te je nakon savjetovanja, javno tražio od muslimana u mesdžidu da i oni daju svoj pristanak, pa oni rekoše: “Slažemo se pokorno!”
Tako je dana prisega Omeru EI-Faruku, radijallahu anhu, pa je on prihvatio tu tešku odgovornost, za koju je bio predodređen.
Potekle su suze čak i djeci pri smrti halife, prvog mu'mina, u starosti od šezdeset i tri godine.
U svom je životu znao samo za pravdu, te širenje istine i znanja. Povijest je ovjekovječila njegova najveća djela – džihad i iman. Neka mu se Allah smiluje i neka ga obilno nagradi! Daj Bože, da zajedno s njim budemo iskreni, pravi vjernici ! 
________________________________________________________
 
Autor: Muhammed Muvaffak Selima
Preveo: Džemil Aboud Muhammed
Likovno i tehničko uređenje: Nedžad Kazić
Lektor i korektor: Nermina Ferizbegović
Recenzent: hfz Muhammed Porča
Obrada: Senaid Zaimović
Kompjuterska obrada: D&N, Zagreb
Izdavač: VISOKI SAUDIJSKI KOMITET ZA POMOĆ BIH
Drugo izdanjeBesplatni primjerak
Sarajevo, 1996 – 1417 G. H.

U IME ALAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

Prenosi Abdurrahman Ibn ‘Avf da je Allahov poslanik ( s.a.v.s. ) rekao :

” Ebu Bekr će u Džennet i Omer će u Džennet i Osman će u Džennet i Alija će u Džennet i Talha će u Džennet i Ez-Zubejr će u Džennet i Abdurrahman Ibn Avf će u Džennet i Sa'd će u Džennet i Se'id će u Džennet i Ebu Ubejde Ibn el-Džerrah će u Džennet

Prenose Ahmed i Tirmizi

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s