Tefsir Ibn Kesir – Sura El-Araf

Posted: Novembar 30, 2014 in Tefsir Ibn Kesir
EL – A'RAF / BEDEMI – Objavljena u Meki, ima 206 ajeta*
Elif – Lam – Mim – Sad./1/ “Ovo je knjiga koja ti se objavljuje – i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominješ i da vjernicima bude pouka.” /2/ “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika! – A kako vi malo pouku primate!” /3/
Na početku sure El-Bekare detaljno smo objasnili ove početne harfove i razna mišljenja o tom pitanju.
“Ovo je knjiga koja ti se objavljuje”, tj. ovo je Knjiga koja ti se objavljuje od tvog Gospodara, “I neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje”, tj. nemoj da ti bude teško dostaviti je ljudima i njome ih opomenuti.
“Ti izdrži kao što su izdržali odlučni poslanici…” (46:35) “…da njome opominješ”, tj. da njome opominješ nevjernike, “I da vjernicima budeš pouka.” Zatim Allah, dželle ‘šanuhu, kaže obraćajući se cijelom svijetu: “Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje”, tj. slijedite sunnet Poslanika, koji ne zna čitati ni pisati, koji vam je došao s Knjigom koja vam je objavljena od Gospodara i Vlasnika svega. “I ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika!”, tj. ne izlazite iz okvira sa kojima je došao ovaj Kur'an povodeći se pravilima koja je neko drugi propisao. “A kako vi malo pouku primate!” Kao što su riječi Allaha, dželle ‘šanuhu:
“A većina ljudi, ma koliko ti želio, neće biti vjernici.” (12:103)
“Koliko smo Mi samo gradova razorili, i kazna im je Naša dolazila noću ili danju kad bi prilegli,/4/ a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo svodilo se samo na riječi: ‘Nasilnici smo, zaista bili!’,/5/ i sigurno ćemo pitati, one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike,/6/ i izložit ćemo im, pouzdano, sve što o njima znamo, jer Mi nismo odsutni bili.”/7/
Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Koliko smo Mi samo gradova razorili!”, zbog toga što su se suprotstavljali Našim poslanicima i što su ih u laž ugonili, pa su kažnjeni poniženjem na ovom svijetu i niskošću na ahiretu. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“A koliko smo Mi uništili sela i gradova čiji su stanovnici u životu obijesni bili! Eno domova njihovih, malo ko, poslije njih, navrati u njih, Nama su ostali.” (28:58)
“I kazna im je Naša dolazila noću ili danju kad bi prilegli”, tj. kazna i osveta dolazila im je noću ili za vrijeme popodnevnog odmora (kajlule), a oba termina vrijeme su opuštenosti i zabave. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali? Ili, zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali?” (7:97) “…a kada bi ih kazna Naša zadesila, jadikovanje njihovo svodilo se samo na riječi: ‘Nasilnici smo, zaista, bili!’”, tj. oni ih priznali svoje grijehe kada bi ih kazna iznenadila i postali sigurni da ih neće mimoići.
Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “A koliko je bilo nevjerničkih sela…” sve do riječi: “…nepomičnim”. (21:11-15) Ibn-Džerir tumačeći ovaj ajet kaže: “Ovaj je ajet jasan dokaz ispravnosti rivajeta u kome se prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (274) Nijedan narod nije uništen dok nije bio upozoren nekim između njih.” “I sigurno ćemo pitati, one kojima smo poslanike slali, a pitat ćemo, doista, i poslanike”, kao što je Allah, dželle ‘šanuhu, rekao:
“A na dan kada ih On pozove i upita: “Šta ste poslanicima odgovorili?” (28:65)
“Na dan kada Allah sakupi poslanike i upita: Da li su vam se odazivali? – oni će reći: Mi ne znamo, jer samo Ti znaš sve tajne.” (5:109) Tj. Allah, dželle ‘šanuhu, pitat će narode čime su odgovorili poslanicima na ono sa čime ih je poslao, kao što će pitati i poslanike o njihovom dostavljanju Njegovih poruka.
Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Umera da je rekao: “Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je (275): ‘Svi ste vi pastiri i svako će od vas odgovarati za svoje stado.Čovjek će biti pitan za svoju porodicu, žena za kuću svog muža, a rob za imetak svoga vlasnika.” “I izložit ćemo im, pouzdano”, tj. poslanicima i onima kojima su poslani, ono što se među njima desilo, jer Mi znamo ono što oni kriju i ono što javno čine.
Iznijet će se knjiga koja će govoriti o svemu što su radili, “jer Mi nismo odsutni bili.”, tj. Allah, dželle ‘šanuhu, sve vidi, Njemu se ništa ne može sakriti, niti On i jednoga trena biva odsutan. On zna skrivene poglede i ono što grudi taje.
Mjerenje toga dana bit će pravedno: oni čija dobra djela prevagnu, oni će šta žele postići”;/8/ “a oni čija dobra djela budu lahka, oni će, zato što dokaze Naše nisu priznavali, stradati.” /9/
Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Mjerenje” djela na Sudnjem danu, “bit će pravedno”, tj. Allah, dželle ‘šanuhu, nikome neće nepravdu učiniti. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terezije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je što ćemo Mi račune ispitivati.” (21: 47) Na Sudnjem će se danu djela staviti na vagu, iako su ona fizički neodređena, jer će im tada Allah, dželle ‘šanuhu, dati fizički oblik. El-Begavi kaže: Slično ovome prenosi se od Ibn-Abbasa, što se navodi u sahih hadisu (276): “Na Sudnjem danu doći će sure El-Bekare i Ali-Imran u obliku dva oblaka ili dva oblačića ili kao dva jata gusto poredanih ptica…” A u hadisu El-Beraa u kome se govori o ispitu u kaburu stoji: (277) …Vjerniku će prići mladić lijepa izgleda i mirisa, pa će mu on reći: “Ko si ti?” Odgovorit će: “Ja sam tvoja dobra djela”, a za kafire i munafike spominje se suprotno. A neki kažu da će se vagati knjige djela, kao što se navodi u hadisu o “listu”.[300] Drugi, opet, kažu da će se vagati vlasnici djela, kao što se navodi u hadisu koji se prenosi u poglavlju o vrlinama Ibn-Mesuda, a u kojem stoji da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (278) “Zar se vi čudite zbog tankoće njegovih potkoljenica; tako mi Allaha, one su na mizanu teže od brda Uhud.”[301] A sve je to ispravno, jer, nekada će se vagati djela, a nekada knjige, a nekada ljudi. A Allah najbolje zna.
“Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve što je potrebno za život dali. – A kako vi malo zahvaljujete!” /10/
Allah, dželle ‘šanuhu, podsjećajući Svoje robove na blagodati koje im je podario, kaže da je Zemlju, sa svim što se na njoj nalazi, od dobara i koristi, učinio podesnom za njihov život. Međutim, većina njih, i pored ovakvih blagodati od Allaha, vrlo malo zahvaljuju na tome. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “…I ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali. – Čovjek je, uistinu, nepravedan i nezahvalan.” (14:34) Sve karije složile su se da se riječ (meajiš) čita sa jetom, bez hemzeta, što je ispravno.
“Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: ‘Ničice padnite Ademu!’ Pa svi ničice padoše, osim Iblisa, on nije bio od onih koji ničice padoše!” /11/
Allah, dželle ‘šanuhu, na ovom mjestu podsjeća ljude na čast njihovog oca Adema i objašnjava im neprijateljstvo njihovog neprijatelja Iblisa, i zavist koju u sebi nosi prema njima i njihovom ocu Ademu, kako bi ga se čuvali i radili suprotno onome čemu ih on poziva. Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melecima rekli: ‘Ničice padnite Ademu!’ Pa svi ničice padoše, osim Iblisa, on nije bio od onih koji ničice padoše!”, on se nije htio pokloniti, tj. kada je Allah, dželle ‘šanuhu, stvorio Adema, alejhi selam, Svojom rukom od ljepljive ilovače, dao mu oblik savršenog čovjeka i u njega udahnuo dušu, melekima je naredio da mu sedždu učine iz počasti Allahu, dželle ‘šanuhu, i Njegovoj veličini. Svi su oni to čuli i poslušali, osim Iblisa koji nije učinio sedždu. U riječima ovog ajeta:
“Mi smo vas stvorili i onda vam oblik dali…” misli se na Adema, alejhi selam, a to je rečeno u množini zbog toga što je on otac svih ljudi. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu kaže:
“I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i medenu rosu i prepelice vam slali…”(2:57) Izraelćanima koji su živjeli za vrijeme Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a misli se na njihove pretke koji su živjeli u vrijeme Musaa, alejhi selam Međutim, pošto je to bio poseban dar za njihove očeve koji su njihov osnov, isto se to i na njih odnosi.
“Šta te je navelo pa da ničice ne padneš kad sam ti naredio?” – upita On. “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače”, odgovori on./12/
Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Zašto se nisi poklonio kad sam ti naredio?” “Šta te je natjeralo i prisililo da ne učiniš sedždu kad sam ti naredio?” A riječi Iblisa, neka je Allahovo prokletstvo na njega, “Ja sam bolji od njega”; spadaju u ispriku koja je teža od grijeha. Tj. ja sam bolji od njega, pa kako mi onda možeš narediti da mu učinim sedždu? Zatim je pojasnio da je on bolji od njega zato što je stvoren od vatre, a vatra je bolja od ilovače od koje je stvoren Adem. Prokleti Iblis je, dakle, gledao na osnov materijala, a nije gledao na posebnu počast koja je ukazana Ademu time što ga je Allah stvorio Svojom rukom i u njega udahnuo dušu (život). On je, Allah ga prokleo, upotrijebio pogrešnu jednostranu analogiju, svojom tvrdnjom da je vatra bolja od ilovače (zemlje), jer osobine su zemlje uravnoteženost, dobroćudnost, blagost i čvrstina. Zemlja je mjesto rastinja, napretka, povećavanja i oporavljanja. A osobine vatre su spaljivanje, neodređenost i brzina. Zato je Iblisa iznevjerio njegov osnov (materijal), a Ademu, alejhi selam, koristio njegov, povratku Allahu, pokajanju, smirenosti, predanosti Allahovom određenju, priznanju Njemu i traženju pokajanja i oprosta.
U Muslimovom “Sahihu” prenosi se hadis u kome Aiša, radijAllahu anhu, kaže da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (279) “Meleki su stvoreni od nura (svjetlosti); Iblis je stvoren od rasplamtjele vatre, a Adem je stvoren od onoga što vam je opisano.”
A Ibn-Džerir prenosi od El-Hasana da je tumačeći Allahove, dželle ‘šanuhu, riječi: “mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače”, rekao: “Iblis je upotrijebio analogiju, i on je prvi koji je to uradio.” Lanac ovog rivajeta je sahih. A od Ibn-Sirina prenosi da je rekao: “Prvi koji je upotrijebio analogiju bio je Iblis, a Sunce i Mjesec se ne obožavaju nego zbog upotrebe analogije.” Sened ovog rivajeta je, isto tako, sahih.
“E onda izlazi iz Dženneta” – reče On -, “ne priliči ti da u njemu prkosiš; izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih!” /13/ “Daj mi vremena do dana njihova oživljenja!” – zamoli on.” /14/ “Daje ti se vremena!” – reče On.” /15/
Allah, dželle ‘šanuhu, obraća se Iblisu i kaže mu: Silazi sa svog stepena na kom si bio na najvišem dijelu nebeskih prostranstava, jer oholost prema Allahovim, dželle ‘šanuhu, naređenjima i nepostupanje po njima prouzrokuje smanjenje stepena koji se ne postiže drugačije nego iskrenom pokornošću Allahu, dželle ‘šanuhu Kazna je za takav stav izlazak iz Dženneta, ponižen i beznačajan, kao kazna za njegovu oholost. Tako je sa Iblisom postupljeno suprotno onome što je on htio i nagrađen je suprotno onome što je on želio. Ovo je potpuna pravednost od Allaha, dželle ‘šanuhu Kada je to prokleti Iblis shvatio, zatražio je da se njegovo hapšenje odgodi do Sudnjeg dana, pa mu je Allah, dželle ‘šanuhu, to udovoljio, a On je Mudar i Sveznajući.
“E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati,/16/ pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”/17/
Allah, dželle ‘šanuhu, obavještava nas da je Iblis, nakon što mu je udovoljeno da se njegovo hapšenje odgodi i nakon što je postao siguran u to, počeo sa prepirkom i odmetništvom, pa je rekao: “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao” – reče – “kunem se da ću ih na Tvom pravom putu presretati”, tj. ja Ti se kunem, da ću ih, zbog toga što si me u zabludu odveo, presretati na Tvom pravom putu. A drugo značenje je: Kao što si Ti mene odveo u zabludu, isto ću tako ja presretati Tvoje robove iz potomstva ovog čovjeka zbog koga si me prokleo. A pravi put su svi putevi dobra koji vode Allahovom, dželle ‘šanuhu, zadovoljstvu. Kao što islam, Hidžra, džihad i sva bogougodna djela kojima je Allah, dželle ‘šanuhu, zadovoljan.
“pa ću im i sprijeda, i straga”, tj. dolazit će im sa svih strana, kako bi ih odvratio od puteva pokornosti, nabrajajući im razne vrste zabluda, sve dok ih ne odvede u grijehe.[302]
A pojedini kažu da je “sprijeda” “i sdesna”, odakle vide, “i straga”, “i slijeva”, odakle ne vide, a Ibn-Džerir smatra da se ovdje misli i na puteve dobra i na puteve zla. Od puteva dobra ih odvraća, a na puteve zla navraća. Prenosi se da je Ibn-Abbas rekao: “A nije rekao i iznad njih, jer milost silazi iznad njih.” “I Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!”, tj. neće vjerovati. Ove riječi Iblisove proistekle su iz njegovog mišljenja, ali su one pogodile stvarno stanje. Kao što Alah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“A Iblis se uvjerio da je o njima ispravno mislio, i oni su se poveli za njim, osim nekolicine vjernika nad kojima nikakve vlasti nije imao; Mi smo htjeli ukazati na onoga ko vjeruje u onaj svijet, a ko u njega sumnja. A Gospodar tvoj bdi nad svim.” (34:20-21) Zato se u hadisu prenosi traženje zaštite od utjecaja šejtana sa svih strana čovjeka. Kao što prenosi El-Hafiz Ibn-Merdevejh od Ibn-Abbasa da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (280) “Allahu dragi, ja od Tebe tražim oprost i spas u svojoj vjeri i svom životu, u svojoj porodici i imetku. Allahu dragi, pokrij moje sramote, ublaži moje strahote i sačuvaj me ispred, iza, zdesna, slijeva i odozgo. A Tebi se, o Allahu, utječem da budem ugrožen ispod mene.” Veki’ kaže: “Ispod mene, znači – da u zemlju propadnem.”
“Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!” – reče On. “Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!” /18/
Allah, dželle ‘šanuhu, potvrđuje prokletstvo Iblisa i njegovo udaljavanje i protjerivanje sa visokog stepena, pa kaže: “Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen!”, tj. osramoćen, udaljen, protjeran, proklet i omrznut. “Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!” Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“Odlazi!” – reče onda – “evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta, sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti”, i zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi im ortak u imecima, i u djeci, i daji im obećanja, a šejtan ih samo obmanjuje, ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim! A Gospodar tvoj dovoljan je kao zaštitnik!” (17:62-65)
“A ti, o Ademe, i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne približujte, da se prema sebi ne ogriješite!” /19/ “i šejtan im poče bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i reče: ‘Gospodar vaš zabranjuje vam ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili’”,/20/ “i zaklinjaše im se: ‘Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!’” /21/
Allah, dž.š, dozvolio je Ademu i Havi u Džennetu da jedu od sveg voća izuzev jedne voćke. O tome smo govorili u suri El-Bekare. Tada im je pozavidio šejtan i pokušao ih zavesti, prevariti i obmanuti, kako bi im uskratio blagodati i lijepu odjeću u kojoj su se nalazili. “I reče:” – lažući i izmišljajući – “Gospodar vaš zabranjuje vam ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili” – i vječno ovdje ostanete,a ako vi pojedete od nje onda će vam se to ostvariti. “I zaklinjaše im se:” Allahom, “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” Jer sam ja ovdje još otprije i dobro poznajem ovo mjesto, i tako ih prevari. A vjernik se može prevariti kad ga neko zakune Allahom. Neki od alima znali bi kazati: “Ko nas pokuša prevariti zaklinjući nas Allahom, mi ćemo mu se predati.”
“i na prevaru ih zavede. A kad oni ono drvo okusiše, stidna mjesta njihova ukazaše im se i oni po sebi dženetsko lišće stavljati počeše. ‘Zar vam to drvo nisam zabranio?’” – zovnu ih Gospodar njihov – ‘i rekao vam: šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.’” /22/ “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” /23/
Seid ibn Ebi-Urube prenosi od Ubej ibn Ka´ba, radijAllahu anhu, da je rekao: “Adem je bio čovjek visoka rasta kao da je visoka palma. Imao je gustu kosu. A kada je počinio grešku koju je počinio, ukazalo mu se je njegovo stidno mjesto, a do tada ga nije vidio, pa je potrčao bježeći po Džennetu. Za njega se zakačilo jedno drvo u Džennetu, pa mu je rekao: ‘Pusti me!’ Ono mu odgovori: ‘Ja te neću pustiti!’ Tada ga je pozvao njegov Gospodar, dželle ‘šanuhu, i rekao: ‘O Ademe, zar od mene bježiš?’ On odgovori: ‘O Gospodaru moj, ja sam Te se zastidio!’ I oni po sebi dženetsko lišće stavljati počeše.” Prenosi se da je Ibn-Abbas rekao: “Tj. lišće smokve koje su lijepili jedno za drugo, nakon što su im se ukazala njihova stidna mjesta.” Postoji mišljenje koje kaže da je postojao nur koji je prekrivao stidno mjesto svakog od njih, pa kada su pojeli od zabranjene voćke, ukazala su im se njihova stidna mjesta, te ih oni počeše pokrivati dženetskim lišćem.
Abdur-Rezzak prenosi od Katade da je rekao: Adem je tada rekao: “O Gopodaru moj, šta ako se pokajem i zatražim oprost?” Allah, dželle ‘šanuhu, odgovori mu: “Onda ću te uvesti u Džennet.” A Iblis Ga nije molio za pokajanje, nego za odgodu, pa je svakom dao ono što je tražio…
A Dahhak ibn Muzahim tumačeći Allahove, dželle ‘šanuhu, riječi: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni”, kaže: “To su ‘riječi’ koje je Adem primio od Gospodara svoga.” [303]
“Izlazite!” – reče On – “jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati.” /24/ “Na njoj ćete živjeti, na njoj umirati i iz nje oživljeni biti” – reče On. /25/
Allahove, dželle ‘šanuhu, riječi: “Izlazite!”, odnose se na Adema, Havu i Iblisa. Mufesiri navode mjesta na koja je svaki od njih spušten. Međutim, sva ta mišljenja baziraju se na israilijatima (predanjima kitabija), a Allah zna da li su one tačne. A da je spominjanje imena tih mjesta toliko važno i da je u tome neka velika korist, Allah, dželle ‘šanuhu, sigurno bi ih spomenuo, ili bi to uradio Njegov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem
“Na Zemlji ćete boraviti i do smrti ostati”, tj. boravak i život do određenog roka koji je zabilježen u “Prvoj knjizi”. Ibn-Abbas kaže: “boraviti” na Zemlji i ispod nje. Prenosi ga Ebu-Hatim. “Na njoj ćete živjeti, na njoj umirati i iz nje oživljeni biti”, reče On. “Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas i drugi put izvesti.” (20:55)
“O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odjela, ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje.” To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. /26/
Allah, dželle ‘šanuhu, podsjeća Svoje robove na odjeću i ukrase koje im je dao. Odjećom pokrivaju sramotne dijelove tijela, a ukrasima uljepšavaju svoju vanjštinu. Prvo je nužno, a drugo spada u dopunske stvari. Imam Ahmed prenosi (281) da je Alija, radijAllahu anhu, otišao do jednog mladića i od njega kupio košulju za tri dirhema. A zatim je obukao – a pokrivala mu je sve do šaka i članaka – izgovarajući: “Hvala Allahu, Koji me opskrbio ukrasom kojim se mogu uljepšati ljudima i pokriti svoj sramotni dio.” Pa mu je neko rekao: “Jesi li to čuo od Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ili to ti kažeš?” On odgovori: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kako prilikom oblačenja izgovara: ‘Hvala Allahu, Koji me opskrbio ukrasom kojim se mogu uljepšati ljudima i pokriti svoj sramotni dio.’”
“ali, odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje.” Mufesiri se razilaze u značenju ovih riječi. Ikrime kaže: “To je ono čime će biti obučeni bogobojazni na Sudnjem danu.” Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim. A drugi kažu: Iman, ili dobra djela, ili lijep izgled lica, a sve je to približno jedno drugom.
“O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” /27/
Allah, dželle ‘šanuhu, upozorava ljude od Iblisa i njegovih saradnika,[304] objašnjavajući im njegovo staro neprijateljstvo praocu svih ljudi, Ademu, alejhi selam Kako je nastojao izvesti ga iz Dženneta, koji je mjesto uživanja, na ovaj svijet, koji je mjesto napora i umora i kako je on bio uzrok otkrivanja njegovog sramotnog dijela, nakon što je bilo pokriveno i od njega samog. Sve je to on uradio iz velikog neprijateljstva. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!” (18:50)
A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?” /28/ Reci: “Gospodar moj naređuje pravednost i obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Kao što vas je iz ničega stvorio, tako isto će vas ponovo oživjeti.” /29/ “On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja, jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju i misle da dobro rade.” /30/
Arapi su, izuzev Kurejševića, tavaf činili oko Kabe goli, tumačeći to time što su tvrdili da neće da tavafe u odjeći u kojoj su Allahu griješili. A Kurejševići su pripadali “Humsu” (zajednički naziv za pripadnike plemena Kurejš, Kinane i Džedile, te njihovih pristalica) i tavafili su u odjeći. Isto bi činio i onaj kome bi neko od spomenutih posudio odjeću. A onaj ko ima novu neupotrijebljenu odjeću, tavafio bi u njoj, a zatim je bacio i niko je ne bi uzimao. Onaj ko ne bi imao novu odjeću, niti ju je mogao pozajmiti od nekog iz grupe “Humsa” tavafio bi nag. Bilo je slučajeva da i žena tavafi gola. A žene bi najčešće tavafile nage noću. To su oni sami sebi uveli i u tome svoje očeve slijedili, smatrajući da se djela njihovih predaka temelje na Allahovim propisima, pa im Allah, dželle ‘šanuhu, to poriče riječima: A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Allah, dželle ‘šanuhu, kao odgovor na to kaže: Reci, o Muhammede, onome ko to bude tvrdio: Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela, tj. Allah, dželle ‘šanuhu, negira to za samog Sebe i kaže: “Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”, tj. pripisujete Allahu ono za što niste sigurni da je tačno. Reci: “Gospodar moj naređuje pravednost”, tj. pravednost i dosljednost u njoj, “I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se iskreno ispovijedajući Mu vjeru”, tj. On vam naređuje da ustrajete u ibadetu samo Njemu i na, za to određen, način. A to je slijeđenje poslanika u svemu što prenesu od svog Gospodara i svim propisima sa kojima dođu i sa iskrenim ibadetom samo Njemu, dželle ‘šanuhu, jer, nijedno djelo neće biti primljeno ukoliko ne bude odgovaralo šerijatskim propisima i čisto od svake primjese širka. Kada se ova dva šarta nađu u određenom djelu, ono biva primljeno.
“Kao što vas je iz ničega stvorio, tako isto će vas ponovo oživiti. On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja.” Mufesiri se razilaze u tumačenju ova dva ajeta. Jedni kažu: “Kao što vas je prvi put stvorio, isto tako će vas ponovo stvoriti.” Ovo mišljenje smatra najispravnijim Ebu-Džafer Ibn-Džerir. To mišljenje on potkrepljuje hadisom koji prenosi od Sufjana es-Sevrija, svojim senedom do Ibn-Abbasa, da je rekao: (282) Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jednom prilikom nam je vazio i rekao: “O ljudi, vi ćete biti proživljeni i sakupljeni pred Allaha bosi, goli i neosunećeni”:
“Onako kako smo prvi put iz ništa stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo to doista kadri učiniti.” (21:104) Ovaj hadis prenose El-Buhari i Muslim.
A od Mudžahida se prenosi da je rekao: “Kao što vas je iz ničega stvorio, tako isto će vas ponovo oživiti”, tj. On će vas oživiti nakon vaše smrti. A Ali- Ibn Ebi-Talha prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: “Kao što vas je iz ničega stvorio, tako isto će vas ponovo oživiti. On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja.” Allah, dželle ‘šanuhu, stvorio je sve ljude, vjernike i nevjernike. Kao što kaže:
“On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici…”, (64:2) a zatim će ih ponovo stvoriti na Sudnjem danu kao što je stvorio prve ljude, vjernike i nevjernike.” Ovo mišljenje potkrepljuje hadis Ibn-Mesuda koji se nalazi u Buharijinom sahihu: (283) “Tako mi Allaha, osim Kojeg drugog Boga nema, zaista neko od vas čini djela stanovnika Dženneta, sve dok između njega i Dženneta ne ostane razdaljina koliko jedan hvat ili jedna podlaktica, pa ga pretekne Knjiga, te od tada radi djela stanovnika Vatre i u nju uđe. A isto tako, neko od vas radi djela stanovnika Džehennema, sve dok između njega i Džehennema ne ostane razdaljina koliko jedan hvat ili jedna podlaktica, pa ga pretekne Knjiga, te od tada radi djela stanovnika Dženneta i uđe u njega.”
Ebul Kasim el-Begavi prenosi od Sehla Ibn-Sa´da da je rekao: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (284) “Zaista, čovjek radi djela koja ljudi vide djelima stanovnika Dženneta, a on je od stanovnika Vatre. I zaista čovjek radi djela koja ljudi vide djelima stanovnika Džehennema, a on je od stanovnika Dženneta. Zaista se djela cijene po njihovom završetku.” Ovo je dio hadisa koji prenosi El-Buhari.
A Muslim prenosi od El-A´meša, svojim senedom do Džabira da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (285) “Svaki će čovjek biti proživljen u onome na čemu je umro.” A suglasiti ovo i riječi Allaha, dželle ‘šanuhu:
“Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, prihvati se Allahove vjere, prema kojoj je On ljude načinio…”, (30:30) možemo tako što se može razumjeti da je Allah, dželle ‘šanuhu, stvorio ljude da među njima bude vjernika i nevjernika u drugom planu, iako su oni po svojoj urođenosti naklonjeni spoznaji Allaha i Njegovom tevhidu – saznanju da nema drugog boga osim Allaha, kao što je On od njih uzeo i zavjet za to, i učinio ga u njihovoj prirodi. Ali, i pored toga, Allah je odredio da među njima bude nesretnih i sretnih, tj. znao je ko će od njih odabrati nesreću, a ko sreću i to odredio i svakom zapisao ono što je izabrao.[305]
“On vas stvara, pa ste ili nevjernici ili vjernici…” (64:2) A u hadisu stoji: (286) “Svi ljudi zajedno osvanu, a neko će od njih žrtvovati svoj nefs te se osloboditi, a neko, će se upropastiti.”
Zato Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja.” Zatim to obrazlaže, pa kaže: “…jer oni, mjesto Allaha, šejtane za zaštitnike uzimaju…”
“O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete namaz obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju.” /31/
Ovaj je časni ajet odgovor mušricima koji su tavaf oko Kabe činili nagi i to smatrali ispravnim. Ljudi danju a žene noću, pa im Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “…lijepo se obucite kad hoćete namaz obaviti!” “Zinet” je odjeća kojom se pokrivaju sramotni dijelovi tijela, a sve što je mimo toga, od luksuznije odjeće, naređeno im je da obuku prilikom obavljanja svakog namaza. Ovaj ajet i hadisi koji se prenose o ovoj temi, dokaz su da je sunnet lijepo se obući kada se hoće namaz obavljati, a pogotovo petkom (džumom) i za bajrame. A miris i misvak upotpunjuju ukras.
A najbolja je bijela odjeća, kao što prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (287) “Oblačite bijelu odjeću, jer ona je najbolja odjeća, i u nju umotavajte svoje mrtve. A nabolji miris vam je el-Ismid, jer on poboljšava vid i jača korijen kose.” Sened ovog hadisa je džejjid (dobar), a njegovi prenosioci odgovaraju kriterijima Muslima. Prenose ga Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn-Madže, a Et-Tirmizi veli da je hasen sahih.
“I jedite i pijte, samo ne pretjerujte…” Imam Ahmed prenosi od Amra ibn Šuajba, a ovaj od njegovog oca, a on od djeda, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (288) “Jedite, pijte i sadaku udjeljujte, ali bez oholosti i pretjerivanja, jer Allah, dželle ‘šanuhu, voli vidjeti trag Svojih blagodati kojima je obdario Svoga roba.” Prenose ga i En-Nesai i Ibn-Madže.
Imam Ahmed prenosi od Mikdama ibn Madikeriba el-Kindija, da je rekao: Čuo sam Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kada je rekao: (289) “Čovjek ne može napuniti lošiju posudu od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja koji će ga održati sposobnim za rad. A ako već hoće, onda neka bude trećina za hranu, trećina za vodu i trećina za disanje.” Prenose ga i En- Nesai i Et-Tirmizi, koji kaže da je hasen sahih. Oni koji su tavafili oko Kabe goli, zabranjivali su loj i masno meso za vrijeme boravka u Meki radi obreda. Pa im Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “I jedite i pijte”, i ne pretjerujte u zabranama. Es-Suddi kaže: “On ne voli one koji pretjeruju.” Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:”…jer Allah ne voli one koji prekoračuju (granicu)”, (5:87) tj. one koji prekoračuju Njegovu granicu u halalu i haramu, koji pretjeruju u dozvoljenom i zabranjenom. Allah, dželle ‘šanuhu, voli da se dozvoli ono što je On dozvolio i zabranjuje ono što je On zabranio, i to je pravda koju je On naredio.
Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Ona su za vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju. /32/
Allah, dželle ‘šanuhu, odgovara mušricima riječima: “Reci”, o Muhammede, mušricima, koji zabranjuju to što su zabranili svojim neispravnim mišljenjima i izmišljanjem u vjeri, “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio…”, tj. oni su stvoreni za one koji vjeruju u Allaha i koji Njega obožavaju na ovom svijetu, iako im se u tome pridruže nevjernici u životu na ovom svijetu. Ali, oni su posebno i samo za vjernike na budućem svijetu i niko im se, od nevjernika, u tome pridružiti neće. Jer, Džennet je zabranjen za nevjernike. Ebul-Kasim et-Taberani prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: “Ovaj je ajet objavljen povodom onih koji su tavafili oko Kabe nagi zviždeći i aplaudirajući, pa im je naređeno da se obuku.”
Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.” /33/
Imam Ahmed prenosi od Abdullaha (Ibn-Mesuda) da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (290) “Nije niko ljubomorniji od Allaha. Zato je zabranio svaki razvrat, i javni i tajni. I niko ne voli da mu se hvala upućuje više od Allaha.” Prenose ga i El-Buhari i Muslim. O razvratu, javnom i tajnom, govorili smo u suri El-En´am. “I grijehe, i neopravdanu primjenu sile”, jesu grijesi koji se tiču samog počinioca, a jeste upotreba sile protiv drugih bez opravdanja. “I da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije”, tj. da nekom drugom, pored Njega, svoje ibadete upućujete, “I da o Allahu govorite ono što ne znate”, kao što je potvora i izmišljanje da On ima sina i slično, o čemu vi ništa ne znate. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“…pa budite što dalje od kumira poganih”. (22:30)
“Svaki narod ima svoj kraj, i kada dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” /34/ “O sinovi Ademovi, kad vam između vas samih budu dolazili poslanici koji će vam propise Moje objašnjavati – onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela činili neće ničega bojati niti će za bilo čim tugovati”;/35/ “a oni koji dokaze Naše budu poricali, i od njih se budu oholo okretali, bit će stanovnici u vatri, u njoj će vječno ostati”./36/
Allah, dž.š,. kaže: “Svaki narod ima svoj kraj”, tj. svako stoljeće i svaka generacija ima određeno vrijeme (za kraj), “I kada dođe njegov kraj”, tj. njima određeni čas, “…neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” Zatim Allah, dželle ‘šanuhu, upozorava ljude da će im slati poslanike koji će im prenositi Njegove riječi, pa donosi radosnu vijest i upozorenje: “onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela činili”, tj. koji ostave zabranjeno i budu izvršavali naređeno, “…neće ničega bojati niti će bilo za čim tugovati; a oni koji dokaze Naše budu poricali, i od njih se budu oholo okretali”, tj. čija ih srca budu odbacila i uzoholili se pa ne budu dobra djela činili, “…bit će stanovnici u vatri, u njoj će vječno ostati”.
“Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i ne priznaje Njegove riječi? Takvi će dobiti sve ono što im je zapisano. Ali, kada im izaslanici Naši dođu da im duše uzmu, upitat će: ‘A gdje su oni kojima ste se, umjesto Allahu, klanjali?’ – Izgubili su nam se” – odgovorit će, i sami protiv sebe posvjedočiti da su nevjernici bili.” /37/
Allah, dželle ‘šanuhu, kaže: “Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i ne priznaje Njegove riječi?”, tj. nema nikog nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži ili ne priznaje Njegove riječi koje je objavio. “Takvi će dobiti sve ono što im je zapisano.”
El-´Avfi prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: “Dobit će ono što im je zapisano. A zapisano je onome ko bude o Allahu govorio laži da će njegovo lice pocrnjeti.” A Mudžahid veli: “Sve ono što im je obećano od dobra i zla.” Isto to kažu i Katade, Ed-Dahhak i odabire Ibn-Džerir.
Muhammed ibn Kab el-Kurezi kaže: “Takvi će dobiti sve ono što im je zapisano”, tj. svoja djela, nafaku i dužinu života. Ovo je mišljenje jako po svom značenju i na njega ukazuje kontekst: “Ali kada im izaslanici Naši dođu da im duše uzmu.” Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“Oni koji o Allahu laži iznose neće postići ono što žele. Uživat će kratko na ovom svijetu, a zatim će se Nama vratiti i Mi ćemo im dati da iskuse nesnosnu patnju zato što nisu vjerovali.” (10:69-70) “Ali kada im izaslanici Naši dođu da im duše uzmu…” Allah, dželle ‘šanuhu, obavještava nas da meleki zastrašuju mušrike kada im duše uzimaju, i govore: “Gdje su vam oni kojima ste, na dunjaluku, mimo Allahu, dove upućivali? Pozovite ih sada, da vas izbave.” Oni će odgovoriti: “Izgubili su nam se”, i mi ne očekujemo njihovu pomoć. “I sami protiv sebe posvjedočiti”, i priznati “…da su nevjernici bili.”
“Ulazite u Džehennem s narodima, sa džinima i ljudima koji su prije vas bili i nestali!” – reći će On. I kad god neki narod uđe, proklinjat će onaj za kojim se u nevjerovanju poveo. A kad se svi u njemu iskupe, tada će običan puk reći o glavešinama svojim: “Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!” -“Za sve će biti dvostruka!” – reći će On – “ali vi ne znate.” /38/ “A glavešine će reći običnom puku: ‘Pa vi nemate nikakve prednosti pred nama!’ Zato iskusite patnju za ono što ste radili.” /39/
Allah, dželle ‘šanuhu, obavještava nas o Svom odgovoru mušricima koji Ga potvaraju i Njegove riječi smatraju lažnim, pa kaže: “Ulazite u Džehennem s narodima, sa džinima i ljudima”, koji su bili kao i vi i isto se ponašali, “…koji su prije vas bili i nestali!”, tj. od naroda nevjerničkih. “I kad god neki narod uđe, proklinjat će onaj za kojim se u nevjerovanju poveo.” Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“…na Sudnjem danu jedni drugih ćete se odricati…” (29:25) “A kad se svi u njemu iskupe, tada će obični puk reći o glavešinama svojim…”, tj. obični će puk poslije glavešina ući i žaliti se Allahu, dželle ‘šanuhu, na njih, jer su oni veći grješnici, zato što su ih zaveli, pa će reći: “Gospodaru naš, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!” Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (33:67-68) “Za sve će biti dvostruka!”, tj. Mi smo to već uradili i svako će biti kažnjen onako kako je zaslužio. Kao što Allah, dželle ‘šanuhu, kaže:
“…ali će, sigurno, vlastito breme i breme onih koje su u zabludu odveli nositi…” (29:13) “A glavešine će reći običnom puku”, onima koji su ih slijedili, “Pa vi nemate nikakve prednosti pred nama!”, tj. vi ste zalutali kao i mi, “Zato iskusite patnju za ono što ste radili.”
“Onima koji dokaze Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti, i prije će Deva kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući. Eto tako ćemo Mi grješnike kazniti.” /40/ “U Džehennemu će im ležaji i pokrivači od vatre biti. Eto, tako ćemo Mi nevjernike kazniti.” /41/
O riječima Uzvišanog:”kapije nebeske neće se otvoriti”, jedni mufesiri kažu: “Njihova dobra djela se neće podići” (neće biti primljena). A drugi kažu: “Neće se otvoriti nebeska vrata njihovim dušama.” Ovo mišljenje potkrepljuje hadis koji prenosi Ibn-Džerir od Bera´ ibn Aziba: (291) Da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, spomenuo uzimanje duše grješnika i da će se ponijeti na nebo. Kada god prođe pored grupe meleka, oni će se zapitati: “Čija je ovo ovako prljava duša?”, pa će meleki koji je nose odgovoriti: “Taj i taj”, nazivajući njegovim najlošijim imenima kojima je bio nazivan na dunjaluku, sve dok sa njom ne dođu do neba i zatraže da im se otvore vrata. Međutim, vrata mu se neće otvoriti. Zatim je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, proučio: “Kapije nebeske neće se otvoriti”, ajet u cijelosti. Ovako ga prenosi Ibn-Džerir, a ovo je samo dio dugog hadisa koji prenose Ebu-Davud, En-Nesai i Ibn-Madže preko Minhala ibn Amra. A Ibn-Džurejdž, tumačeći Allahove, dželle ‘šanuhu, riječi: “kapije nebeske neće se otvoriti”, kaže: “Neće se otvoriti njihovim djelima niti njihovim dušama”, i ovim mišljenjem se obuhvataju oba prethodna. A Allah najbolje zna. “I prije će deva kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući.” Ovako ovaj ajet čita većina učača Kur´ana, iz čega se razumije da se radi o devi. Ibn-Mesud kaže: “To je mužjak potomak kamile, ili mužjak deve.” Isto to kaže i Hasan el-Basri, Ebu-Alije, Ed-Dahhak i drugi. A postoji i mišljenje da se ovdje misli na (džummel) debelo uže. “U Džehennemu će im ležaji i pokrivači od vatre biti.” Da se ovdje govori o pokrivačima, kažu Muhammed ibn Kab el-Kurezi, i drugi. “Eto tako ćemo Mi nevjernike kazniti.”
“A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – Mi nikog ne zadužujemo mimo njegovih mogućnosti – bit će stanovnici Dženneta, u njemu će vječno ostati.” /42/ Iz njihovih ćemo grudi zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: “Hvaljen neka je Allah, Koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg zaista su istinu donosili”, i njima će se doviknuti: “Taj ste Džennet u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!” /43/
Nakon što je Allah, dželle ‘šanuhu, spomenuo stanje nesretnika, odmah poslije njih spominje stanje sretnih, pa kaže: “A one koji budu vjerovali i dobra djela činili”, tj. čija su srca povjerovala i njihovi organi činila dobra djela. A zatim Allah, dželle ‘šanuhu, napominje da je vjerovanje i postupanje po njemu lahko, pa kaže: “Mi nikog ne zadužujemo mimo njegovih mogućnosti – bit će stanovnici Dženneta, u njemu će vječno ostati. Iz njihovih grudi ćemo zlobu odstraniti” ; tj. zavist i mržnju.
Tako se u Buharijinom Sahihu, senedom preko Katade do Ebu-Se'ida el-Hudrije, navodi da je on rekao: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (292) “Kada se vjernici riješe Vatre, bit će zadržani na jednom mostu između Dženneta i Vatre. Tu će im se poravnavati računi za nepravde koje su međusobno činili na dunjaluku. Pa kada se tako očiste i svedu računi, bit će im dozvoljeno da uđu u Džennet. I tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, svaki od njih će tada bolje poznavati gdje mu je boravište u Džennetu nego što je na dunjaluku poznavao gdje mu je bio stan.”
Allah Uzvišeni kaže: “…ispred njih će rijeke teći, i oni će govoriti: Hvaljen neka je Allah, Koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara našeg su zaista istinu donosili.” En-Nesai i Ibn-Mirdevejh – koga ovdje citiramo – lancem prenosilaca preko Ebu-Bekra ibn Abbasa navode od Ebu-Hurejrea: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (293) “Svaki dženetlija će vidjeti i svoje mjesto u Vatri, pa će biti zahvalan i reći će: Da me Allah nije uputio… A svaki džehenemlija će vidjeti i svoje mjesto u Džennetu, pa će se kajati i reći će: “Da me je Allah uputio…” Zato će vjernicima, kada dobiju i položaje džehenemlija u Džennetu, biti rečeno:
“Taj ste Džennet u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!”, tj. Allahova vas je milost obuhvatila zbog vaših djela, pa ste onda ušli u Džennet i zauzeli svoja mjesta – sukladno vašim djelima. Ovo je obavezno ovako tumačiti, jer se i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu navodi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: (294) “Znajte da nikoga od vas njegova djela neće uvesti u Džennet!” Ashabi upitaše: “Zar ni tebe, Allahov Poslaniče?” A on odgovori: “Ni mene, osim ako me Allah obaspe Svojom milošću i dobrotom.”
“I stanovnici Dženneta će stanovnike Vatre dozivati: Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono što je vama Gospodar vaš obećao? – Jesmo! – odgovorit će. A onda će jedan glasnik među njima viknuti: ‘Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili’,/44/ ‘koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali da ga iskrive, i koji u Ahiret nisu vjerovali!’” /45/
Kada džehenemlije dođu na svoja mjesta, Uzvišeni Allah će ih izgrditi i ukoriti, a dženetlije će im reći:
“Mi smo našli da je istinito ono što nam je Gospodar naš obećao, da li ste i vi našli da je istinito ono što je vama Gospodar vaš obećao?” – “Jesmo!” – odgovorit će. Slično ovome, Allah u suri Es-Saffat (ajet 55-59) govori o čovjeku koji je imao druga nevjernika:
“I on će pogledati i njega usred Džehennema ugledati. ‘Allaha mi’ – reći će ‘zamalo me nisi upropastio; da nije bilo milosti Gospodara moga, i ja bih se sada mučio.’” “A mi, jelde, više nećemo umirati? – jednom smo umrli – više nećemo biti mučeni!” On će ovako pobijati njegove riječi koje je govorio na Dunjaluku i korit će ga zato što je dospio u tu kaznu i patnju. Pored toga, meleki će ih grditi riječima:
“Ovo je vatra koju ste poricali. Pa, je li ovo čarolija, ili vi ne vidite? Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli ili ne trpjeli – to vam je kazna za ono što ste radili.” (52:14-16) A i Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, korio je poginule mušrike Bedra, koji su bili zakopani u jedan stari bunar, dozivajući ih (295): “O Ebu-Džehle! O Utbe ibn Rebia! O Šejbe ibn Rebia!” – pa je zovnuo sve njihove glavešine – “Jeste li našli da je istinito ono što vam je vaš Gospodar obećao? Ja sam našao da je istinito ono što mi je moj Gospodar obećao.” Omer upita: “O Allahov Poslaniče, zar se obraćaš ljudima koji već truhnu?” A on mu odgovori: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje od njih ne čujete moj govor, samo što oni ne mogu odgovoriti.”[306]
“A onda će jedan glasnik među njima viknuti”, tj. neko će reći:
“Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogriješili”, tj. stalno prokletstvo. Zatim ih Uzvišeni opisuje: “…koji su od Allahova puta odvraćali i nastojali ga iskriviti”, tj. koji su odvraćali od Allahovog puta i Šerijata, želeći da bude krivi, a ne pravi put.”…i koji u ahiret nisu vjerovali!”, odnosno koji su ga nijekali i odbijali. Zato oni ne mare zbog loših riječi i djela koja čine – jer se ne boje polaganja računa za njih – i zato su oni najgori ljudi u pogledu riječi i djela.
“Između njih bit će bedem, a na vrhovima ljudi koji će svakog po obilježju njegovom poznati. I oni će stanovnicima Dženneta viknuti: ‘Selamun alejkum!’ – dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati. /46/ A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima Vatre, uzviknut će: ‘Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grješnim!’” /47/
Nakon što je Uzvišeni Allah naveo razgovor koji će se voditi između dženetlija i džehenemlija, On ukazuje na to da između Dženneta i Džehennema postoji bedem, odnosno pregrada koja sprečava džehenemlije da uđu u Džennet. Pa riječi Uzvišenog:
“Između njih bit će bedem”, označavaju pregradu, koja je nazvana (od glagola: znati, poznavati), zato što će oni koji budu na njoj poznavati ljude. A to će biti ljudi koji će imati podjednako i dobrih i loših djela. To je mišljenje Huzejfe, Ibn-Abbasa, Ibn-Mesuda i još jednog broja alima iz prvih a i kasnijih generacija – Allah im se smilovao. Tako Ibn-Džerir navodi od Junusa ibn Ebi-Ishaka: Eš-Šabi je rekao: “Jednom mi je došao Abdul-Hamid ibn Abdir-Rahman u društvu sa oslobođenim kurejšijskim robom Ebuz-Zinadom Abdullahom ibn Zekvan, pa rekoše nešto o ljudima na bedemu, što nije bilo ispravno. Na to im ja rekoh: “Ako želite, ja ću vas obavijestiti o onome što je rekao Huzejfe.” Oni rekoše: “Reci nam!” A ja im rekoh: “Kada je spomenuo ljude na bedemu, Huzejfe je rekao: ‘To su ljudi koji zbog svojih dobrih djela ne mogu u Džehennem, a zbog svojih loših djela ne mogu u Džennet.’”
“A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima Vatre, uzviknut će: “Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grješnim!” I dok oni budu u tom stanju, Gospodar će im se pojaviti i reći im: “Idite, uđite u Džennet, oprostio sam vam.”
Ibn El-Mubarek kaže da je Ibn Mesud rekao: “Loša djela na vagi će im se olakšati za samo jednu trunčicu, pa će im dobra djela prevagnuti.”
Pored toga, Ibn-Mesud je rekao: “Kada čovjek uradi dobro djelo, piše mu se deset djela, a kada uradi loše djelo, piše mu se samo jedno. Pa, propao je onaj kome se nakupi više od onih od kojih se više jedno nego od onih od kojih se piše deset.”
U vezi sa riječima Uzvišenog: “…koji će svakog po obilježju njegovom poznati”, Alijj ibn Ebi-Talha kaže da je Ibn-Abbas rekao: “Oni će dženetlije prepoznati po njihovim bijelim licima, a džehenemlije po crnim licima. To isto od njega prenosi i Ed-Dahhak.” A riječi Uzvišenog:
“I oni će stanovnicima Dženneta viknuti: ‘Selamun alejkum!’ – dok još ne uđu u njega, a jedva će čekati”, znače: Kada ugledaju dženetlije, nazvat će im selam. Ali, oni do tada još neće ući u Džennet, iako će to željeti. Hasan kaže: “Tako mi Allaha, ta će im želja biti u srcima samo zato što će im Allah željeti dobro.”
O riječima Uzvišenog: “A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima Vatre, uzviknut će: “Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grješnim!” Ibn-Abbas kaže: “Kada ljudi na bedemu ugledaju i prepoznaju stanovnike Vatre,
reći će: ‘Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom griješnim!’” A Ibn-Mesud kaže: “Kada oni ugledaju stanovnike Vatre i njihova mjesta, oni će zamoliti Allaha da ih zaštiti od tih mjesta, riječima:
‘Gospodaru naš, ne daj nam da budemo s narodom grješnim!’”
“Oni koji će po vrhovima bedema biti zovnut će ljude, koje će po obilježju njihovom poznati i reći će: ‘Nije vam koristilo vaše gomilanje i to što ste se oholo držali.’” /48/ “Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići? Uđite u Džennet, nikakva straha za vas neće biti i ni za čim vi nećete tugovati!” /49/
Stanovnici bedema će biti ljudi koji će imati podjednako i dobrih i loših djela. Neće imati dovoljno dobrih djela za ulazak u Džennet, niti toliko loših djela da zasluže ulazak u Vatru, pa će biti postavljeni na taj bedem i prepoznavat će svijet po njihovom izgledu.
Ovdje nam Uzvišeni govori o tome kako će oni koriti stanovnike vatre, tj. vođe i prvake Kurejšija i mnogobožaca: “Nije vam koristilo vaše mnoštvo”, tj. vaša brojnost,
“…i to što ste se oholo držali”. Odnosno: Vaša brojnost i oholost nisu vas sačuvale od Allahove kazne u koju ste dospjeli i patnje od koje patite.
“Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?” Tj. Uzvišeni Allah će upitati one koji su se oholili i gomilali imetak: “Zar nisu ovo oni”, tj. stanovnici bedema,
“…za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost neće stići?” Zatim će Allah reći stanovnicima bedema:
“Uđite u Džennet, nikakva straha za vas neće biti i ni za čim vi nećete tugovati!”, uprkos nevjernicima. Huzejfe, radijAllahu anhu, govori o tome kako će stanovnici bedema tražiti šefaat od Adema, pa onda od Ibrahima, pa od Musaa, pa Isaa, i na kraju od Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i kako će se svi ispričavati, osim Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koji kaže: (296) “Pa će meni doći, a ja ću se potapšati po prsima i reći: ‘Ja ću to uraditi.’” Nakon toga on će im činiti šefaat, kako to stoji u Huzejfinom rivajetu: Zatim je on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: “Zatim ću ih dovesti do Dženneta i zatražiti da se otvore vrata, pa će se otvoriti i meni i njima. Tada će oni biti odvedeni do rijeke koja se zove Rijeka života. Na njenim je obalama trska po kojoj su razasuti biseri, zemlja joj je od miska, a šljunak od dragulja. U njoj će se okupati, pa će im se vratiti boja i miris dženetlija i izgledat će poput blistavih zvijezda. Ipak, na njihovim će prsima ostati bijeli biljezi pomoću kojih će biti prepoznavani, pa će ih zvati: ‘Dženetlije siromasi.’”
I stanovnici Vatre dozivat će stanovnike Dženneta: “Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!” – a oni će reći: “Allah je to dvoje nevjernicima zabranio!” /50/.One kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo, sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati i zato što su dokaze Naše poricali. /51/
Ovdje Uzvišeni govori o jadnom stanju džehenemlija: oni će tražiti od dženetlija pića i hrane, pa im to neće biti dato. To je značenje riječi Uzvišenog:
“I stanovnici Vatre dozivat će stanovnike Dženneta: “Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!” – a oni će reći: “Allah je to dvoje nevjernicima zabranio!” Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je, kada je upitan koja je sadaka najbolja, odgovorio: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: (297) “Najbolja sadaka je voda. Zar nisi čuo kako će stanovnici Vatre, kada budu tražili pomoć od dženetlija, govoriti: ‘Dajte nam vode ili nečeg drugog čime vas je Allah opskrbio!’” Zatim Uzvišeni opisuje kafire kako su se na Dunjaluku izigravali i ismijavali sa islamom i kako su ih dunjalučke ljepote i ukrasi zaveli i udaljili od rada za ahiret, koji im je bio naređen. A riječi Uzvišenog:
“…sada ćemo Mi njih zaboraviti, zato što su zaboravljali da će na ovaj Dan pred Nama stajati”, znače da će On sa njima postupati kao da ih je zaboravio. Jer, Njegovom znanju ništa ne može promaći i On ništa ne zaboravlja, kao što to Uzvišeni i sam kaže :
“U Knjizi je, Gospodaru mome nije ništa skriveno i On ništa ne zaboravlja.” (20:52) Dakle, Uzvišeni je tako rekao da bi uzvratio istom mjerom. Isto to učinio je i riječima: “Zaboravili su Allaha, pa je i On njih zaboravio.” (9:67) [307] Tj., kako god oni nisu radili za susret toga dana, tako i On njima neće ukazati Svoju milost. A u Buharijinom Sahihu stoji: (298) Na Kijametskom danu Uzvišeni Allah će upitati čovjeka: “Zar te nisam oženio? Zar te nisam počastio? Zar ti nisam potčinio konje i kamile i dao ti da njima upravljaš i da ih hraniš?” On će odgovoriti: “Jesi.” Zatim će ga Allah upitati: “Jesi li vjerovao da ćeš doći preda Me?” On će odgovoriti: “Nisam.” A onda će mu Uzvišeni Allah reći: “Danas ću Ja tebe zaboraviti kao što si i ti Mene zaboravio!”
“A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali.” /52/ “Čekaju li oni da se ona obistini? Onoga dana kada se obistini, reći će oni koji su je prije bili zaboravili: ‘Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da budemo vraćeni, pa da postupamo drukčije nego što smo prije postupali!’” Ali, oni su sami sebe upropastili, a neće im biti ni onih koje su izmišljali. /53/
Ovdje Uzvišeni govori o tome da je On čist prema mnogobošcima, jer im je slao poslanike sa Knjigom koju je donio i Muhammed, sallAllahu ‘alejhi we sellem, koja je protumačena i jasna. On, također, kaže:
“Ovo je Knjiga čiji se ajeti pomno nižu, a onda pojašnjavaju.” (11:1) Pa Njegove riječi: “…koju smo kako Mi znamo objasnili”, znače: Koju smo objasnili narodima, shodno Našem znanju. Jer, On, također, kaže: “Objavio ga je Svojim znanjem.”(4:166) Dakle, riječima:
“A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili”, On opovrgava njihove isprike, jer im je na Dunjaluku slao i poslanike i knjige. Tako npr. On kaže:
“A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!”(17:15) Zato Uzvišeni kaže:
“Čekaju li oni da se ona obistini?”, tj. da li oni čekaju kaznu i patnju, Džehennem i Vatru? Er-Rebi´ kaže: “Ona će se neprestano obistinjavati, sve dok dženetlije ne uđu u Džennet, a džehenemlije u Džehennem, i tada će se ona u potpunosti ostvariti.”     “Onoga dana kada se obistini”, tj. Kijametskog dana,
“…reći će oni koji su je prije bili zaboravili”, tj. oni koji na dunjaluku nisu radili po njoj i koji su se pravili da ne znaju za nju:
“Istinu su poslanici Gospodara našeg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme”, tj. da nas spasi iz ovog stanja u kojem se nalazimo, “…ili da nam je da budemo vraćeni”, na dunjaluk, “…pa da postupamo drukčije nego što smo prije postupali!” Uzvišeni, također, kaže:
“A da ti je vidjeti kako će, kada pred vatrom budu zadržani, reći: ‘Da nam je da povraćeni budemo, pa da dokaze Gospodara našeg ne poričemo i da vjernici postanemo!’” Ne, ne! Njima će očevidno postati ono što su prije krili; a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili raditi ono što im je bilo zabranjeno, jer oni su doista lažljivci.” (6:27, 28) Uzvišeni također veli:
“Ali, oni su sami sebe upropastili, a neće im biti ni onih koje su izmišljali.” Tj. napustit će ih oni koje su bili obožavali mimo Allaha, pa se neće za njih zauzimati niti im pomoći, niti će ih spasiti iz stanja u kojem se budu nalazili.
“Gospodar vaš je Allah, Koji je nebesa i Zemlju u šest dana stvorio, a zatim se nad Aršom uzvisio. On tamom noći prekriva dan, koja ga ustopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde pokoravaju se Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!” /54/
Ovdje Uzvišeni govori da je On u šest dana stvorio svijet: nebesa, Zemlju i ono što se nalazi između njih, a to stoji i u još nekim kur´anskim ajetima. Tih šest dana su: nedjelja, ponedjeljak, utorak, srijeda, četvrtak i petak. U petak je dovršeno stvaranje i tada je stvoren i Adem, alejhi selam Što se tiče tih dana, postoji razilaženje na mišljenje da su ti dani ovi obični dani – što odmah pada na pamet – i na mišljenje da je svaki taj dan bio dug hiljadu godina – što je stav Mudžahida i Ahmeda ibn Hanbela, a preko Ed-Dahhaka prenosi se i od Ibn-Abbasa. A u subotu nije bilo stvaranja, jer je to bio sedmi dan. On je zato i nazvan subotom, tj. prekidom, prestankom.
Što se tiče riječi Uzvišenog: “…a zatim se uzvisio nad Aršom”, o njima postoji veoma mnogo stavova, a mi u tom pogledu prihvatamo stav naših dobrih prethodnika i ostalih islamskih učenjaka, bilo ranijih ili kasnijih. A taj stav podrazumijeva prihvatanje tih riječi onakvih kakve jesu, bez pitanja o načinu, bez poistovjećivanja i bez lišavanja tog božanskog atributa. Ono što zamišljaju oni koji poistovjećuju Allahova svojstva sa ljudskim ne dolazi u obzir kada se govori o Allahu. Jer, Uzvišenom Allahu ništa od Njegovih stvorenja ne liči:
“Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.”(42:11) Ispravno je ono što su rekli naši alimi, među kojima je i Buharijin učitelj Nu´ajm. Tako on kaže: “Ko poistovjeti Allaha sa nekim od Njegovih stvorenja, postaje kafir, a ko zaniječe ono čime je Allah sam Sebe opisao, također postaje kafir.” Ni u Allahovim, ni u riječima Njegovog Poslanika kojima Ga on opisuje, nema poistovjećivanja. Zato je na pravom putu onaj ko priznaje Uzvišenom Allahu ono što se o Njemu otvoreno govori u ajetima i vjerodostojnim hadisima – na način koji dolikuje Njegovoj veličini – i ko ne pripisuje Uzvišenom Allahu nesavršenost.
Riječi Uzvišenog: “On tamom noći prekriva dan, koja ga ustopu prati”, znače: Kako odlazi noćna tama, tako dolazi svjetlo dana, i kako odlazi svjetlo dana – tako dolazi noćna tama. A i noć i dan slijede jedno drugo žurno, brzo, ne zaostajući jedno za drugim: Dok jedno ode, odmah drugo dođe, i obratno. To je slično riječima Uzvišenog: “…nit’ će noć dan preteći”, (36:40) tj. dan neće jednog momenta usporiti, pa da ga noć pretekne. Oni jedno drugo slijede bez međuprostora. Zato Uzvišeni kaže:
“…koja ga ustopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde pokoravaju se Njegovoj volji”, tj. svi oni potčinjeni su Njegovoj volji i snazi. Zato On – neka je slavljen – kaže: “Samo On stvara i upravlja!”, tj. Njemu pripada vlast i upravljanje.
“Uzvišen neka je Allah, Gospodar svjetova!” A u jednoj dovi koja se navodi od Ebu Ed-Derdaa, a prenosi se i kao riječi Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kaže se: (299) “Allahu moj, Tebi pripada sva vlast, sva hvala i sva odredba. Molim Te za svako dobro i utječem Ti se od svakog zla.”
“Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, On doista ne voli one koji svaku mjeru prelaze.” /55/”I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost je Allahova doista blizu onih koji dobra djela čine.” /56/
Ovdje Uzvišeni i Slavljeni napućuje Svoje robove da Mu se obraćaju, što im je dobro i za dunjaluk i za ahiret: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome”, tj. ponizno i skromno, tiho i skrušenog srca, kao što kaže Uzvišeni:
“I spominji Gospodara svoga u sebi.”(7:205) A u Sahihima Buharije i Muslima prenosi se od Ebu-Musa el-Eš'arije, da je rekao: Ljudi su podigli glasove čineći dovu, pa im Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče: (300) “O ljudi, obuzdajte se, jer Onaj Koga dozivate nije gluh niti daleko! Onaj Koga dozivate blizu je i On čuje.” Ibn-Džerir riječ “ponizno” tumači kao: skrušeno i pokorno, a riječi “i u sebi” kao: skrušenih srca i sa čvrstim uvjerenjem da je On jedan i da je On Gospodar, i da to bude između vas i Njega, a ne naglas i radi ljudi. Hasan kaže: “Kada je Allah spomenuo dobrog vjernika sa čijim je postupcima zadovoljan, On je rekao:
‘Kad je on Gospodara svoga tiho zovnuo.’”(19:3) A Ibn-Džurejdž kaže: “U dovi je pokuđeno podizati glas i glasno uzvikivati, a naređeno je biti skrušen i smiren.”
“On doista ne voli one koji svaku mjeru prelaze.” Na ove riječi Ibn-Abbas dodaje: ni u dovi, a ni u nečemu drugom. A Ahmed navodi od oslobođenog Sa´dovog roba, da je Sa´d rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kako kaže: “Neki ljudi će pretjerivati u dovi” – a u drugoj verziji stoji: “…pretjerivat će u čišćenju i dovi” – Zatim je proučio ajet: “Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome…” i rekao: Dovoljno ti je da kažeš: “Allahu moj, molim Te za Džennet i za riječi i djela koja njemu približavaju, a utječem Ti se od Vatre i od riječi i djela koja njoj približavaju.” Ovaj hadis navodi i Ebu-Davud.
“I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen.” Uzvišeni zabranjuje činjenje nereda i štete na Zemlji nakon što je uređena. Jer, ako su stvari postavljene u red, pa onda dođe do nereda, najgore će biti upravo ljudima. Zato to Uzvišeni zabranjuje, a naređuje da se Njemu čini ibadet, dova i da Mu se bude skrušen i ponizan. Tako On kaže:
“…a Njemu se molite sa strahom i nadom”; tj. strahujući od Njegove žestoke kazne i nadajući se Njegovoj obilnoj nagradi.[308] Zatim Uzvišeni kaže:
“…milost Allahova doista je blizu onih koji dobra djela čine”, tj. zaista je Njegova milost pripremljena i čeka dobročinitelje, koji slijede Njegova naređenja i klone se Njegovih zabrana. Uzvišeni je ovdje upotrijebio izraz “blizak”, a ne izraz “bliska”, zato što pod izrazom “milost” podrazumijeva riječ “sevap”. Druga mogućnost je zato što se riječ milost odnosi na Allaha – ali je prvo mišljenje ispravnije – a Allah opet najbolje zna.
“On je Taj Koji šalje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu teške oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njeg kišu spustimo i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživiti, opametite se!” /57/ “U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne načine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju.” /58/
Nakon što je Uzvišeni Allah naveo da je On Stvoritelj nebesa i Zemlje i da On svime upravlja i određuje, i nakon što je ukazao na to da se samo Njemu dova treba činiti – jer je On svemoćan – On upozorava na to da je On Taj Koji daje opskrbu i da će On proživiti mrtve na Kijametskom danu. Tako Veličanstveni kaže: “On je Taj Koji šalje vjetrove kao radosnu vijest.” To je slično Njegovim riječima:
“Jedan je od dokaza Njegovih to što On šalje vjetrove kao nosioce radosnih vijesti.” (30:46) A riječima Uzvišenog: “milosti Svoje”; misli se na kišu. On također kaže:
“On šalje kišu kad oni izgube svaku nadu, i rasprostire blagoslov Svoj; On je Zaštitnik pravi i jedini dostojan hvale.”(42:28) Zatim, Uzvišeni kaže: “…a kad oni pokrenu teške oblake”, tj. kada vjetrovi potjeraju oblake teške zbog velike količine kiše u njima, oni budu crni i kreću se nisko iznad zemlje. A riječi Uzvišenog: “Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo”, tj. prema mrtvoj i sasušenoj zemlji – poput su Njegovih riječi: “Dokaz im je mrtva zemlja: Mi joj život dajemo.” (36:33) Zato Uzvišeni kaže:
“…i učinimo da uz njenu pomoć rastu plodovi svakovrsni; isto ćemo tako mrtve oživiti”, tj. onako kako oživljavamo zemlju nakon njenog mrtvila, tako ćemo oživiti i tijela nakon što struhnu. Na Kijametskom danu Allah će spusiti kišu sa neba koja će četrdeset dana padati na Zemlju, pa će se iz nje podići tijela u kaburovima, kao što sjeme klija u zemlji. Na mnogim mjestima u Kur´anu Allah ovako za Kijametski dan navodi primjer oživljavanja mrtve zemlje. Zato Uzvišeni i kaže: “…opametite se!”
Riječi Uzvišenog: “U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova”, znače: bilje iz plodne zemlje raste brzo i lijepo. Slično tome Veličanstveni kaže:
“…i učini da uzraste lijepo”. (3:37) Za riječi Uzvišenog: “…a u neplodnom tek s mukom”, Mudžahid i još neki kažu da se odnose na neobrađenu i njoj sličnu zemlju. A Ibn-Abbas kaže: “Ovim primjerom Allah ukazuje na vjernika i nevjernika.”
“Mi smo Nuha poslali narodu njegovu, pa im je on govorio: ‘O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’” /59/ “A glavešine naroda njegova su odgovarale: ‘Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.’” /60/”A on je govorio: ‘O narode moj, nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova”; /61/”poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjetujem vas; ja od Allaha znam ono što ne znate vi.’” /62/
Izuzev poslanika koji su ubijani, ni jedan drugi poslanik nije pretrpio toliko muka od svog naroda koliko je pretrpio Nuh. Od Adema do Nuha, alejhi selam, proteklo je deset generacija, i sve su one živjele po islamu. A kipovi su se počeli obožavati postepeno: kada su pomrli neki dobri ljudi, ostali su napravili džamije na njihovim kaburovima i postavili njihove slike u njima, da bi se prisjećali njih i njihovog ibadeta i da bi ih uzimali kao uzor. Nakon nekog vremena oni na osnovu tih slika naprave kipove, pa ih, nakon još jednog perioda, počnu obožavati. A nazvali su ih po imenima tih dobrih ljudi: Vedd, Suva´, Jegus, Je´uk i Nesr. I kada je to prevršilo, Uzvišeni Allah – Kome pripada hvala i svako dobro – posla Svoga poslanika Nuha, koji ih pozva obožavanju Jedinog Allaha, Koji nema sudruga. Tako im on reče:
“O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!”, tj. kazne Kijametskog dana, kada izađete pred Allaha kao mušrici. “A glavešine naroda njegova su odgovarale”, tj. njihove vođe, uglednici i “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi”, jer nas pozivaš da napustimo obožavanje kipova, a mi smo i naše očeve zatekli da ih obožavaju. Ovako pokvarenjaci uvijek poštene smatraju zalutalim. O tome Uzvišeni također kaže:
“…kada ih vide, onda govore: ‘Ovi su, doista, zalutali.’” (83:32)
A on je govorio: “O narode moj, nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova”; tj. nisam ja zalutao, nego sam ja poslanik Gospodara i Vlasnika svake stvari.
“…poslanice Gospodara svoga dostavljam vam i savjetujem vas; ja od Allaha znam ono što ne znate vi.”
Poslanik treba jasno prenositi, savjetovati ljude i poznavati Allaha – do te mjere da ga niko od Allahovih stvorenja ne može dostići u tim svojstvima, kao što se vidi iz hadisa koji navodi Muslim: (302) “Na Dan Arefata Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je ashabima, koji su se tada sakupili u najvećem broju u kojem su se ikada sakupili: ‘O ljudi! Bit ćete pitani o meni, pa šta ćete reći?’ Oni rekoše: ‘Posvjedočit ćemo da si prenio i ispunio i da si nas savjetovao.’ On tada poče dizati prst prema nebu i spuštati ga prema njima, govoreći: ‘Allahu moj, posvjedoči, Allahu moj, posvjedoči!’”
“Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i da biste pomilovani bili?” /63/ “Ali, oni su ga lažnim smatrali, pa smo spasili njega i one koji su bili uz njega u lađi, a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili. Uistinu, oni su pravi slijepci bili.” /64/
Uzvišeni kaže da je Nuh rekao svome narodu:
“Zar vam je čudno”, odnosno: Nemojte se čuditi, jer nije čudno da Allah, iz Svoje milosti i dobrote, šalje objavu jednom od vas, kako bi vas on opominjao da se čuvate Allahove srdžbe i da Mu ne činite širk, “…i da biste pomilovani bili?” Zatim Uzvišeni kaže: “Ali, oni su ga lažnim smatrali”, tj. bili su ustrajni u poricanju njega i samo je mali broj njih povjerovao sa njim.
“…pa smo spasili njega i one koji su bili uz njega u lađi”, tj. na brodu,
“…a one koji u dokaze Naše nisu vjerovali – potopili.” Slično tome, Uzvišeni kaže: “I oni su zbog grijeha svojih potopljeni.”(71:25) Zatim, Uzvišeni kaže: “Uistinu, oni su pravi slijepci bili”, tj. bili su slijepi naspram Istine – nisu htjeli vidjeti je i prihvatiti je. Dakle, Uzvišeni nam u ovom kazivanju govori kako je On radi Svojih prijatelja kaznio Svoje neprijatelje, a spasio poslanika i vjernike. Slično tome, On kaže: “Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše…” (40:51) To je Allahovo pravilo prema Njegovim robovima i na dunjaluku i na ahiretu: Bogobojazni će pobijediti. Ibn-Vehb prenosi da je Ibn-Abbas rekao: “U toj lađi sa Nuhom spasilo se osamdeset osoba.”
“A Adu – njegova brata Huda. On je govorio: ‘O narode moj, Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?’” /65/ “Glavešine naroda njegova, koje nisu vje-rovale, odgovarale su: ‘Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si zaista lažac.’” /66/ “A on je govorio: ‘O narode moj, nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik’; /67/ ‘dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskreni savjetnik.’” /68/ “Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio i stvorio vas krupnog rasta. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli.” /69/
Ovdje Uzvišeni kaže: Kao što smo Nuhovom narodu poslali Nuha, tako smo i Adu poslali njihovog brata Huda. Ovdje se misli na prvi Ad, odnosno na potomke Ada ibn Irema, koji su pravili nastambe na stupovima na kopnu. Allah o njima također kaže:
“Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, s Iremom, posjednicima stupova, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo” (89:6-8). Oni su ih takve pravili zato što su bili izuzetno snažni i jaki. Njihove nastambe su bile u Jemenu, u pješčanim brdima El-Ahkaf. Muhammed ibn Ishak prenosi od Ebu Et-Tufejla Amira ibn Vaila: Čuo sam Aliju kako govori jednom čovjeku iz Hadramevta: “Jesi li vidio jednu crvenu dinu prošaranu crvenkastom ilovačom, na kojoj ima puno misvak drveća i drače… u tom i tom dijelu Hadramevta? Jesi li je vidio?” On mu odgovori: “Jesam, vladaru pravovjernih. Tako mi Allaha, opisao si je kao da si je i sam vidio!” Alija reče: “Nisam, nego mi je pričano o njoj.” On upita: “A šta je s njom, vladaru pravovjernih?” A on reče: “U njoj je kabur Huda, alejhi selam” Ovo predanje navodi Ibn-Džerir i ono potvrđuje da su oni živjeli u Jemenu, zato što se u njemu navodi da je Hud, alejhi selam, tamo ukopan.
“Glavešine njegova naroda, koje nisu vjerovale, odgovarale su”, odnosno njihove vođe i dostojanstvenici bi odgovarali: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si zaista lažac”, tj. mi vidimo da si ti u zabludi, jer nas odvraćaš od obožavanja kipova.
A on je govorio: “O narode moj, nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik”; tj. nije tačno to što govorite, nego vam ja donosim istinu od Allaha, Stvoritelja svega što postoji.
“…dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskreni savjetnik”. A prenošenje objave, savjetovanje i povjerljivost osobine su koje krase poslanike.
“Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje?” Tj. nemojte se čuditi tome što vam je jedan od vas poslan kao poslanik, da bi vas upozorio na Allahove blagodati i na susret sa Njim, nego zahvaljujte Allahu na tome.
“Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio”, tj. sjetite se blagodati koju vam je Allah dao time što vam je dao da budete od vjernika iz Nuhovog naroda. Jer, njegov mu narod nije bio poslušan i u laž su ga utjerivali, pa je on učinio poznatu dovu protiv njih. Allah je tu dovu uslišao i uništio sve nevjernike na Zemlji.
“…i stvorio vas krupnog rasta”, tj. On vam je dao da budete krupniji od drugih ljudi. Slično tome, Uzvišeni u kazivanju o Talutu kaže: “…i velikim
znanjem i snagom tjelesnom ga obdario”, (2:247) “I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati”, tj. Njegovi darovi koje vam je dao, “…da biste postigli ono što budete željeli”, tj. da biste se spasili i Njegovom plemenitošću i dobrotom ušli u Džennet.
Oni su govorili: “Zar si nam došao zato da samo Allahu robujemo, a da napustimo one koje su preci naši obožavali? Učini da nas snađe to čime nam prijetiš, ako je istina to što govoriš!” /70/ “Već vas je snašla kazna i gnjev Gospodara vašeg!” – govorio je on. “Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali, a o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!” /71/ “I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su bili uz njega spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Naše nisu priznavali i koji nisu vjerovali.” /72/
Ovdje Uzvišeni govori o njihovom buntu, inadu i utjerivanju u laž Huda, alejhi selam: Oni su govorili: “Zar si nam došao zato da samo Allahu robujemo…”, kao što su govorili i nevjernici iz plemena Kurejš:
“Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!” (8:32) Muhammed ibn Ishak i još neki navode da su oni obožavali kipove, od kojih su jednog zvali Samed, drugog Samud, a trećeg El-Heba. Zato im je Hud, alejhi selam, govorio: “Već vas je snašla kazna i gnjev Gospodara vašeg!”, tj. zbog tih vaših riječi vi ste već zaslužili srdžbu i bijes vašeg Gospodara.
“Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci vaši nazvali”, tj. zar vi sa mnom vodite raspravu o ovim kipovima koje ste vi i vaši preci proglasili bogovima, koji ne mogu ni naštetiti ni koristiti, a ni Allah vam nije dao naređenje ili odobrenje da ih obožavate? Zato Uzvišeni dalje kaže:
“…a o kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato čekajte, i ja ću s vama čekati!” Ove su riječi upozorenje i prijetnja Huda, alejhi selam, svome narodu, pa ih je zato Uzvišeni popratio Svojim riječima:
“I Mi smo iz milosti Naše njega i one koji su uz njega bili spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Naše nisu priznavali i koji nisu vjerovali.” Uzvišeni Allah na drugim mjestima u Kur´anu govori o načinu njihovog uništenja, navodeći da je On na njih poslao žestoki vjetar, koji je u prah pretvarao sve do čega god bi došao. Tako Uzvišeni i Veličanstveni u jednom drugom ajetu kaže:
“A Ad uništen vjetrom ledenim, silovitim, kome je On vlast nad njima sedam noći i osam dana uzastopnih bio prepustio, pa si u njima ljude povaljane kao šuplja datulina debla vidio, i vidiš li da je iko od njih ostao?” (69:6-8) Kada su se oni uzoholili i pobunili, Allah ih je uništio silovitim vjetrom, koji bi podigao čovjeka u zrak a zatim ga bacio naglavačke, tako da bi mu se glava razbila i odvojila od tijela. Zato Uzvišeni kaže: “…kao šuplja datulina debla”.
Muhammed ibn Ishak kaže: “Oni su živjeli u Jemenu, između Omana i Hadramevta. Zatim su se nastanili širom Zemlje i tlačili ljude, snagom koju im je Allah dao. Oni su umjesto Allaha obožavali kipove, pa im je Allah poslao Huda, alejhi selam, koji je među njima bio jedan od onih najplemenitijeg porijekla i najuglednijeg položaja. On ih je pozivao da obožavaju samo Allaha i da ne uzimaju za Boga nikog drugog osim Njega, te da prestanu sa tlačenjem ljudi. Međutim, oni su to odbijali, utjerivali ga u laž i govorili mu: “Ko je od nas jači?” Samo ga je mali broj slijedio, prikrivajući svoj iman. Nakon što su se oni tako usprotivili Allahu i u laž utjerivali Njegovog poslanika, te nakon što su veliki nered na Zemlji napravili i uzoholili se, praveći bez potrebe palače na svakoj uzvišici – da bi druge ismijavali – Hud, alejhi selam, govorio im je:
“Zašto na svakoj uzvišici palače zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i meni budite poslušni!” (16:128-131)
“Oni su govorili: “O, Hude, nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi ti ne vjerujemo. Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo”, tj. ludilom.
On reče: “Ja pozivam Allaha za svjedoka, a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.” (11: 53-56)
Vjetar koji im je došao ličio je na vatru, a Allah ga je na njih usmjeravao uzastopno sedam noći i osam dana. Taj vjetar uništio je svaku osobu od Ada, osim što su se Hud, alejhi selam, i oni koji su vjerovali sa njim sklonili na jedno zaštićeno mjesto, pa se njima ništa neprijatno i neugodno nije dogodilo. Vjetar je prolazio nad Adom između neba i Zemlje i pogađao ih kamenjem u glave. Uzvišeni Allah također kaže:
“I kada je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Huda i vjernike s njim spasili i patnje surove ih poštedjeli.” (11:58)
A Semudu – njegova brata Saliha. “O, narode moj”, govorio je on, ” Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!” /73/ “I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palače gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!” /74/ “A glavešine naroda njegova, one koje su se oholile, upitaše potlačene, one među njima koji su vjerovali: ‘Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?’ – ‘Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono što je po njemu objavljeno’, odgovoriše oni.” /75/ ‘A mi, doista, ne vjerujemo u to u što vi vjerujete’, rekoše oni koji su bili oholi.” /76/ “I zaklaše oni kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslušaše i rekoše: ‘O Salih, učini da nas snađe to čime prijetiš, ako si poslanik.’” /77/ “I zadesi ih strašan potres i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični.” /78/
Mufesiri i poznavaoci rodoslova kažu: Semud je bio sin Asira, on sin Irema, on sin Sama, a on sin Nuha, a Džedis ibn Asir bio mu je brat. Svi ogranci plemena Tasm bili su čistokrvni Arapi koji su živjeli još prije Ibrahima, alejhi selam, Semud je živio nakon Ada, a njihove nastambe vidljive su između Hidžaza i Šama u Vadil-Kurau i oko njega. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prošao je pored tih kuća i nastambi, kada je devete godine učestvovao u pohodu na Tebuk. Imam Ahmed navodi da je Ibn-Umer rekao:/303/ “Kada je Božiji Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, krenuo sa ashabima prema Tebuku, zastao je sa njima u Hidžru, kod Semudovih staništa, pa su oni uzeli vodu iz bunara iz kojih su nekada pili pripadnici Semuda, te su njome zamijesili hljeb i napunili svoje posude. Međutim, Poslanik im naredi, pa oni prosuše tu vodu i tim hljebom nahraniše deve. Zatim ih odvede do bunara iz kojeg je pila /Salihova/ deva da bi tu vodu koristili, a zabrani im ulazak u mjesto gdje je taj narod kažnjen i reče im: ‘Bojim se da vas ne zadesi ono što je zadesilo i njih, pa im se ne približavajte!’”
Ahmed također navodi da je Abdullah ibn Umer rekao: Dok je bio u Hidžru, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je:/304/ “Nemojte ovim kažnjenicima prilaziti, osim plačući. Ako ne budete u plačnom stanju, ne prilazite im, da vas ne bi snašlo ono što je i njih zadesilo.” Osnova ovog hadisa navedena je i u Sahihima Buharije i Muslima, i to u nekoliko verzija.
Allah Uzvišeni kaže: “A Semudu – njegova brata Saliha”, tj.: Mi smo narodu Semud poslali njihovog poslanika Saliha.
   “O narode moj”, govorio je on, ” Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!” Ovako su svi poslanici pozivali obožavanju samo Allaha, Koji nema sudruga, jer Allah Uzvišeni kaže:”Prije tebe ni jednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte!’”(21:25)
Allah Uzvišeni kaže: “Evo vam znaka od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak”, tj. došao vam je dokaz od Allaha da je istina ono što vam objavljujem. Prije toga oni su tražili od Saliha da im donese neki dokaz, predloživši da iz jedne čvrste stijene koju su oni odredili izađe deva u desetom mjesecu trudnoće, pred samim porodom. Tada je Salih od njih zatražio čvrsta uvjerenja i obećanja da će povjerovati u njega i slijediti ga ukoliko im Allah udovolji njihovoj molbi i zahtjevu. Kada su mu oni dali ta uvjerenja i obećanja, on je klanjao i uputio dovu Allahu Uzvišenom, pa se ta stijena uzdrmala i raspukla, a iz nje je izašla steona kamila u čijoj utrobi se vrtjelo mladunče, kao što su i tražili. Tada njihov poglavar Džundu’ ibn Amr i njegovi istomišljenici prime islam. I ostali velikani Semuda tada htjednu povjerovati, ali ih od toga odvrate Zuab ibn Amr ibn Lebid, El-Habbab – koji se brinuo o kipovima – i Rebab ibn Sa'r ibn Dželhes. Džundu’ ibn Amr imao je amidžića koji je također bio jedan od velikana i uglednika Semuda, a zvao se Šihab ibn Halife ibn Muhallat ibn Lebid ibn Hiras. On je također htio povjerovati, ali ga je ta grupa odvraćala od toga, pa ih je on poslušao. Nakon toga deva je pred njima donijela na svijet svoje mlado i boravila među njima jedno vrijeme. Ona bi jedan dan pila vodu, iz njihovog bunara, a drugi dan bi ga prepuštala njima. Onoga dana kada bi ona pila vodu oni bi uzimali njeno mlijeko, pili ga i punili njime sve posude koje bi htjeli. Allah Uzvišeni o tome u drugom ajetu kaže:
“I upozori ih da će se voda između njih i nje dijeliti, svakom obroku pristupit će onaj čiji je red!” (54: 28) On također kaže:
“Evo, to je kamila, u određeni dan ona će piti, a u poznati dan vi.” (26:155) Ona je išla na pašu u neke njihove doline. Na pojilo bi dolazila jednim klancem i toliko bi se napila vode, da bi se morala vraćati drugim, širim klancem. Navodi se da je bila ogromnog rasta i veličanstvenog izgleda, tako da kada bi ona nailazila pored njihove stoke, stoka bi se poplašila i pobjegla od nje. Kada im je to dojadilo i nakon što pojačaše poricanje Saliha, alejhi selam, oni je odluče ubiti, kako bi imali vodu svakog dana. Kaže se da su se svi oni složili s tim da se ona ubije. Tako Katade kaže: “Do mene je doprlo da je onaj koji je nju ubio obišao sve njih, pa čak i žene u njihovim posebnim odjelima i djecu, kako bi se uvjerio da se slažu s tim da se ona ubije. A ja na to dodajem: To se razumije i iz riječi Allaha Uzvišenog:
“Ali mu oni nisu povjerovali, već su je zaklali – i Gospodar ih je njihov zbog grijeha njihovih uništio i do posljednjeg istrijebio.” (92:14) Ove se riječi odnose na cjelokupno pleme, što ukazuje na to da su se svi oni bili složili sa tim – a Allah opet najbolje zna. Kada su oni to uradili i zaklali devu, vijest o tome doprla je do Saliha, alejhi selam, pa je on došao među njih. Oni su bili okupljeni na jednom mjestu. Kada je ugledao devu, on je zaplakao i rekao: “Živjet ćete u zemlji svojoj još samo tri dana.” (11:65)
Dan u kojem su ubili devu bio je srijeda. Te noći devet osoba odluči ubiti Saliha:
“Zakunite se najtežom zakletvom” – rekoše – “da ćemo noću i njega i njegovu porodicu ubiti, a onda njegovom najbližem krvnom srodniku reći: ‘Mi nismo prisustvovali pogibiji porodice njegove, mi, zaista, istinu govorimo.’ I smišljali su spletke, pa smo i Mi njima kovali spletke kad se nisu nadali, pa pogledaj kakva je bila posljedica spletkarenja njihova…” (27:49-51) Oni se međusobno dogovore i odluče to uraditi. Ali, kada su te noći krenuli mučki ubiti Allahovog poslanika, Allah Uzvišeni je – a Njemu i Njegovom poslaniku pripada moć – poslao na njih kamenje kojim ih je usmrtio prije nego njihove sunarodnike. U četvrtak, prvog dana čekanja, lica pripadnika Semuda su požutjela, kao što im je i rekao Salih, alejhi selam U petak, drugog dana čekanja, njihova su lica pocrvenjela, a u subotu, trećeg dana određenog roka, lica su im pocrnjela. Kada su osvanuli u nedjelju, već su bili obukli mrtvačku odjeću i posjedali, iščekujući Allahovu kaznu i osvetu – Allah nas sačuvao od nje. Nisu znali šta će se sa njima desiti niti kako će biti kažnjeni. I dok je Sunce granulo, zadesio ih je strašan krik s neba i žestok zemljotres ispod njih, pa su im sve duše uzete u jednom času.
“…i oni u zemlji svojoj osvanuše mrtvi, nepomični”, odnosno povaljani i beživotni. Kaže se da niko od njih nije ostao u životu: ni staro ni mlado, ni muško ni žensko, osim jedne nepokretne žene po imenu Kelba ibnetu Es-Silk, a zvali su je i Zurej'a. Ona je bila nevjernica i žestoka protivnica Saliha, alejhi selam Kada je ugledala kaznu koja ih je zadesila, njene su se noge pokrenule i ona je počela veoma brzo trčati. Tako je dotrčala do jednog plemena i ispričala im ono što je vidjela, odnosno kakva je kazna zadesila njen narod. Zatim je zatražila vode i, kada se napila – umrla je.
Također se kaže da se jedan čovjek od njih, po imenu Ebu-Regal, u času izvršenja te kazne nad njima zadesio u haremu Kabe, pa mu se ništa nije desilo. Međutim, kada je nakon nekoliko dana napustio sveto područje, jedan je kamen pao na njega sa neba i usmrtio ga. A Allah opet najbolje zna.
A on ih napusti i reče: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju.” /79/
Nakon njihovog suprotstavljanja i prkosa Salihu, alejhi selam, Allah ih je uništio, a Salih, alejhi selam, rekao im je:
“…prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas”, ali to vama nije koristilo, jer vi ne volite istinu i ne prihvatate ono što vam se savjetuje. Zato je on rekao: “…ali vi ne volite one koji opominju”. Također se u Sahihima Buharije i Muslima navodi: /305/ “Nakon što je pobijedio u Bici na Bedru, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, tu je proboravio tri /dana/. Nakon treće noći on je zatražio svoju kamilu, pa mu je osedlana. Zatim ju je uzjahao i otišao do starog bunara na Bedru. Tu je stao i počeo govoriti: ‘O Ebu Džehle ibn Hišam! O Utbe ibn Rebi'a! O Šejbe ibn Rebi'a! O taj i taj, jeste li našli da je istinito ono što vam je vaš Gospodar obećao? Ja sam našao da je istinito ono što mi je moj Gospodar obećao.’ Na to mu Omer reče: ‘O Allahov Poslaniče, zašto se obraćaš ljudima koji već truhnu?’ A on mu odgovori: ‘Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ništa bolje od njih ne čujete moj govor, samo što oni ne mogu odgovoriti.’”[309] Pored toga, u životopisu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, navodi se da im je on rekao:/306/ “Kako ste bili loš rod svome Poslaniku: Vi ste me poricali a drugi su mi povjerovali; vi ste me istjerali a drugi su mi dali utočište, vi ste se borili protiv mene, a drugi su mi pomogli! Kako ste bili loš rod svome Poslaniku!” Kao što je već navedeno, Salih, alejhi selam, slične riječi uputio je svome narodu.
I Luta – kad reče narodu svome: “Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio?” /80/ “Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!” /81/
Allah Uzvišeni kaže: “I” Mi smo poslali “Luta”. Ili se time misli: “I” spomeni “Luta – kad reče narodu svome”. Lut je sin Harana, a on je sin Azera – Ibrahimovog, alejhi selam, oca. On je povjerovao sa Ibrahimom, alejhi selam, i sa njim je učinio hidžru u predjele Šama.[310] Nakon toga Allah ga je poslao stanovnicima Sodome i okolnih naselja, da bi ih pozivao Allahu Uzvišenom, naređivao im dobro i odvraćao ih od zla koje su činili. Oni su činili haram i razvrat koji su oni prvi izmislili i koji prije njih nisu činili ni ljudi niti iko drugi: umjesto sa ženama, oni su intimne odnose imali sa muškarcima. Zato im je Lut, alejhi selam, rekao:
“Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muš karcima, umjesto ženama”, tj. vi odbacujete žene i ono što je vaš Gospodar kod njih stvorio za vas. To je pretjerivanje i krajnje neznanje vaše, jer je to upotreba nečega na pogrešnom mjestu. Zato im je on u drugom ajetu rekao: “Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!” (15:71) Tako ih je on uputio na njihove žene, ali su mu se oni pravdali govoreći da ne osjećaju potrebu za njima:
“Ti znaš da nama nisu potrebne tvoje kćeri” – rekoše oni – “ti doista znaš šta hoćemo mi” (11:79), tj. ti znaš da mi nemamo potrebe za ženama i ti dobro znaš šta hoćemo od tvojih gostiju. I tako je njihovo stanje bilo – kao što kažu mufesiri – da su se muškarci zadovoljavali sa muškarcima, a također i žene sa ženama.
A odgovor naroda njegova glasio je: “Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi – čistunci!” /82/
Njihova reakcija naspram Luta bila je upravo to da su htjeli njega i njegove sljedbenike istjerati i odstraniti iz svoje sredine, pa je Allah Uzvišeni njega izveo živa i zdrava, a njih je, ponižene i bijedne, uništio na njihovom prostoru. Allah Uzvišeni kaže:
“Oni su ljudi – čistunci!” Katade o ovome kaže: “Oni su ih time korili za nešto što uopće nije greška.” A Mudžahid kaže: “Bili su čisti od toga da polno opće u stražnjicu.”
“I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili.” /83/ “I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.” /84/
Allah Uzvišeni kaže: “I Mi smo Luta i porodicu njegovu spasili.” To znači da u njega niko nije povjerovao osim njegove porodice, kao što Allah Uzvišeni kaže:
“I Mi iz njega vjernike izvedosmo – a u njemu samo jednu kuću muslimansku nađosmo.” (51:35,36) Od te porodice treba izuzeti Lutovu, alejhi selam, ženu, jer ona nije povjerovala u njega. Ona je vjerovala isto kao i njen narod i surađivala sa njima protiv njega. Ona ih je s njima ugovorenim znacima obavještavala o tome koji bi gosti kod njeg dolazili. I zato, kada je Lutu, alejhi selam, naređeno da ide sa svojom porodicom, bilo mu je zabranjeno da nju o tome obavijesti ili da je izvede odatle. Zato ovdje Uzvišeni kaže:
“…osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili.” Izraz znači da je ona ostala, a prema nekima da je sa njima propala – što se svakako podrazumijeva. Riječi Allaha Uzvišenog:
“I na njih smo kišu spustili”, pojašnjene su Njegovim riječima:
“…i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo, obilježeno od Gospodara tvoga – a ono nije daleko ni od jednog nasilnika.” (11:82,83) Zato Uzvišeni kaže: “…pa pogledaj kako su razvratnici skončali”, tj. pogledaj, Muhammede, kako su skončali oni koji su se usudili biti neposlušni prema Allahu Uzvišenom i poricati Njegove poslanike.
Postoji više stavova u pogledu načina kažnjavanja onih koji čine razvrat poput Lutovog naroda, a ispravan je onaj koji se temelji na riječima Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem: /307/ “Koga nađete da čini ono što je činio i Lutov narod, ubijte i onog koji to radi a i onog kome se to radi!”
Što se tiče općenja sa ženom u stražnjicu, to je mali homoseksualizam i on je zabranjem konsenzusom islamskih učenjaka. O tome postoji više hadisa Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, a o njima je već bilo govora prilikom tumačenja sure El-Bekare.[311]
A Medjenu – njegova brata Šuajba. “O narode moj” – govorio je on – ” Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas, ako vjerujete.” /85/
“Medjen” jeste ime plemena a i grada u blizini Me'ana, na putu iz Hidžaza. Allah Uzvišeni kaže:
“A kad stiže do vode medjenske, zateče oko nje mnoge ljude kako napajaju stoku.”(28:23) To su bili stanovnici Ejke, o čemu ćemo poslije govoriti, ako Allah da – a u Njega se uzdamo.
“O narode moj” – govorio je on – ” Allahu robujte, vi drugog boga osim Njega nemate!” Ovako su svi poslanici pozivali: Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg da je istina ono što vam objavljujem. Zatim ih je on savjetovao da ispravno mjere na litri i na vagi i da ne varaju ljude zakidajući ih u njihovoj imovini, odnosno da ih ne obmanjuju i ne potkradaju prilikom mjerenja na litri i vagi. Tako Allah Uzvišeni kaže:
“Teško onima koji pri mjerenju zakidaju”, pa sve do Njegovih riječi:
“…na dan kada će se ljudi zbog Gospodara svjetova dići!” (83:1-6) Ovo je žestoka prijetnja i neumoljivo upozorenje – molimo Allaha da nas sačuva od njega. Zatim, nastavljajući govor o Šuajbu – koji je zbog svoje rječitosti nazvan govornikom među poslanicima – Uzvišeni kaže:
I ne postavljajte zasjede na putu, prijeteći i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se da vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili.” /86/ “I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!” /87/
Riječima Allaha Uzvišenog, Šuajb, alejhi selam, odvraća ih od remećenja bilo fizičkog bilo duhovnog puta:
“I ne postavljajte zasjede na putu, prijeteći”, tj. ucjenjujući ljude da ćete ih ubiti ako vam ne predaju svoje blago,
“…i od Allahova puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put”, odnosno želeći da Allahov put bude kriv i naget.
“I sjetite se da vas je bilo malo i da vas je On umnožio”, tj. dok vas je bilo malo bili ste potlačeni, a poslije, kada vas je bilo puno, postali ste moćni, pa se prisjetite Allahove blagodati koju vam je podario u tom pogledu.
“…a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili”, tj. bivši narodi, i kakve su ih kazne snalazile zato što su se usuđivali biti nepokorni i ne vjerovati. Allah Uzvišeni kaže:
“I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju”, tj. ako se razilazite o meni, “…pa pričekajte dok nam Allah ne presudi”, odnosno dok nas On ne razdvoji, “…jer On je sudija najbolji!” Zato što je najbolji, On će spasiti bogobojazne, a uništiti nevjernike.
Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: “Ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati, ili ćete se vratiti u našu vjeru!” “Zar i protiv naše volje?” – reče on. /88/ “Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da se u nju vraćamo, osim ako to htjedne Allah, Gospodar naš. Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!” /89/
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako su nevjernici prijetili Šuajbu, alejhi selam, i vjernicima uz njega: ili da se vrate u njihovu vjeru, ili će ih oni protjerati. Zatim, Allah Uzvišeni kaže: “Zar i protiv naše volje?”, tj. Šuajb je upitao: Zar i ako nam se ne sviđa ono čemu nas pozivate?
“Ako bismo se u vjeru vašu vratili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli”, tj. nakon što nas je spasio od širka. Time je on iskazao odvratnost prema slijeđenju njih.
“Mi ne treba da se u nju vraćamo, osim ako to htjedne Allah, Gospodar naš.” Ovo prepuštanje Allahu ispravno je, jer On sve zna i od Njega zavisi i volja i htijenje.[312] “…u Allaha se uzdamo!”, i u djelima koja radimo i u djelima kojih se klonimo.
“Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, po pravdi”, tj. pomozi nam protiv njih, و “Ti si sudija najpravedniji!”, Ti si pravedan i nikako ne griješiš, pa nam pomozi protiv i Tvojih i naših dušmana.
A glavešine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, rekoše: “Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni.” /90/ “I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.” /91/ “Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikad nisu u njoj ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.” /92/
Ovdje Uzvišeni govori o žestini njihovog nevjerovanja i prkosa istini, zbog čega su se zakleli i rekli: “Ako pođete za Šuajbom, bit ćete sigurno izgubljeni.” Ali, zato Uzvišeni odmah iza toga kaže:”I zadesi ih potom strašan potres i oni osvanuše u zemlji svojoj mrtvi, nepomični.” Sličan je tome slučaj u suri Hud, kada su oni zaprijetili Šuajbu i njegovim sljedbenicima progonom, pa je Uzvišeni rekao: “I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli.” (11: 94)
Veza između ovih ajeta je – a Allah opet najbolje zna – to što su oni njega ismijavali:
“Da li namaz tvoj traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali…?”(11:87), pa im je došao strašan krik, koji ih je ušutkao. Zatim Allah Uzvišeni kaže: “Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikad nisu u njoj ni bili”, tj. nakon što ih je zadesila kazna, izgledalo je kao da nikada nisu ni boravili na tom prostoru iz kojeg su htjeli istjerati poslanika i njegove sljedbenike. Zatim Allah Uzvišeni, nasuprot njihovim riječima, kaže: “…oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.”
A on ih napusti i reče: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!” /93/
Tj., nakon što ih je zadesila kazna, Šuajb, alejhi selam, okrenu se od njih i koreći ih, reče im: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga i savjetovao vas”, tj. ja sam izvršio svoju obavezu i neću se žalostiti zbog onoga što vas je zadesilo: “…pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!”
“I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove bolešću i neimaštinom nismo kaznili da bi se pokajali.” /94/ “Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi umnožili i rekli: ‘I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!’” – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili. /95/
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je iskušavao prošle narode dajući im uz poslanike i bolest i neimaštinu. Riječju misli se na njihove fizičke bolesti, a riječju   na siromaštvo i neimaštinu, koi su im davani da bi se popravili. Dakle, Uzvišeni ih je prvo iskušavao poteškoćama da bi se pokajali i popravili, ali to oni ne bi činili. Zatim ih je iskušavao blagostanjem: “Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili”, da bi zahvaljivali Uzvišenom na tome, ali oni ni to ne bi činili. Riječi Uzvišenog: “…dok se ne bi umnožili”, znače: dok ne bi imali puno i djece i bogatstva. Tako se za nešto kaže: kada se ono umnoži.
…i rekli: “I naše su pretke pogađale i žalosti i radosti!” – i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili.” Tj., oni bi govorili: Kako god su nas pogodile žalost i radost, tako se isto dešavalo i našim precima – a ne bi obraćali pažnju na to šta Allah hoće sa njima i ne bi osjetili da ih On iskušava sa oba ta stanja. To je suprotno ponašanju vjernika, koji zahvaljuju Allahu kada su u radosti a sabure kada su u žalosti. To je potvrđeno hadisom i u Buharijinom i u Muslimovom Sahihu: /308/ “Čudna je stvar vjernika: šta god mu Allah odredi, njemu bude dobro: ako ga zadesi nešto loše on osaburi pa mu bude dobro; a ako ga zadesi nešto dobro on bude zahvalan pa mu opet bude dobro.” Dakle, vjernik je svjestan da su i lijepe i ružne stvari iskušenje od Allaha. Zato se u drugom hadisu kaže: /309/ “Iskušenja su stalno uz vjernika sve dok se ne očisti od grijeha. A munafik je poput magarca: ne zna zbog čega ga njegov vlasnik sveže, a ni zašto ga pusti” – ili kako je već rekao Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem Zato Allah Uzvišeni, nakon tih njihovih riječi, kaže:
“…i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neočekivano kaznili”, tj. iznenada bismo ih kaznili, kao što stoji u hadisu: /310/ “Iznenadna smrt je milost za vjernika, a kazna i žalost za nevjernika.”
“A da su stanovnici naselja vjerovali i bogobojazni bili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili.” /96/ “A zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći noću dok budu spavali?” /97/ “Ili, zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali?” /98/ “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” /99/
Govoreći o slabom imanu onih koji su živjeli u naseljima kojima su slati poslanici, Uzvišeni kaže: “A da su stanovnici naselja vjerovali i bogobojazni bili”, tj. da su im srca potvrdila ono što su poslanici objavljivali i da su bili bogobojazni, činjenjem dobrih i ostavljanjem zabranjenih stvari,
“Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali”, tj. davali bismo im kišu s neba i usjeve iz zemlje. Zatim Uzvišeni kaže: “…ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili”, tj. oni su poricali svoje poslanike pa smo ih uništili, primjereno ih kažnjavajući za grijehe i zabranjena djela koja su radili. Zatim, Uzvišeni kaže, upozoravajući na neizvršavanje onog što je On naredio i činjenje onog što je On zabranio: “A zar su stanovnici naselja sigurni”, tj. nevjerničkih naselja “…da ih Naša kazna neće snaći”, tj. da ih Naša sila neće snaći “noću”, odnosno navečer,
“…dok budu spavali? Ili, zar su stanovnici naselja sigurni da ih Naša kazna neće snaći danju dok se budu zabavljali?”, tj. dok budu nečim zauzeti i ne budu obraćali pažnju.
“Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne?”, tj. od Njegove sile, snage, osvete i kažnjavanja u momentima njihovog zaborava i nemara.
“Allahove kazne ne boji se samo narod kome propast predstoji.” Zato je Hasan el-Basri rekao: “Mumin radi dobra djela i opet se plaši i strahuje, a pokvarenjak radi zlodjela, pa se i pored toga osjeća sigurnim.”
“Zar nije jasno onima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih da ćemo i njih, ako budemo htjeli, zbog grijeha njihovih kazniti i srca njihova zapečatiti, pa neće moći čuti.” /100/
U vezi sa riječima Uzvišenog: “Zar nije jasno onima koji nasljeđuju zemlju prijašnjih stanovnika njezinih”, Ibn-Džerir kaže: “Uzvišeni kaže: Zar ne shvaćaju oni koji nasljeđuju zemlju nakon onih koji su prije tu postojali i uništeni, pa su i oni krenuli njihovim stopama i usprotivili se svome Gospodaru,
‘…da ćemo i njih, ako budemo htjeli, zbog grijeha njihovih kazniti.‘” Time Uzvišeni poručuje: Ako budemo htjeli, sa njima ćemo postupiti isto kao i sa onima prije njih,
“…i srca njihova zapečatiti”, tj. učiniti ih “…pa neće moći čuti” ni savjet ni opomenu. Slično tome, Allah Uzvišeni kaže:
“A koliko smo samo naroda prije njih uništili! Da li ijednog od njih vidiš i da li i najslabiji glas njihov čuješ?”(19:98), tj. da li ikoga od njih vidiš i da li ikakav glas njihov čuješ? Pored ovoga, postoji još mnogo drugih ajeta koji govore o kažnjavanju Allahovih neprijatelja i nagrađivanju Njegovih prijatelja.
“O tim naseljima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi jasne su im dokaze donosili, ali oni nisu povjerovali zato što ni prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati”, /101/ “a Mi smo znali da se većina njih neće zavjeta držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti.” /102/
Uzvišeni je kazivao Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, vijesti o narodima Nuha, Huda, Saliha, Luta, Šuajba, o tome kako je On uništio nevjernike a spasio vjernike i o tome kako je On pravedan prema njima zato što im je prije toga pokazao istinu jasnim dokazima, preko riječi poslanika – neka je Allahov blagoslov i mir na sve njih. Nakon toga, Uzvišeni kaže: “O tim naseljima Mi ti neke događaje njihove kazujemo”, tj, Mi ti, o Muhammede, neke vijesti o njima kazujemo.
“Poslanici njihovi jasne su im dokaze donosili”, tj. dokaze da je istina ono što su im objavljivali. Tako Uzvišeni kaže: “A Mi ni jedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali!” (17:15)
Allah Uzvišeni kaže: “…ali oni nisu povjerovali zato što ni prije nisu vjerovali.” Ovaj je izraz uzročni,[313] odnosno njime se kaže: Oni nisu povjerovali u ono što su im poslanici objavljivali zbog toga što su poricali istinu u prvom momentu, dok im je bila izložena.[314] To je stav Ibn-Atijje – Allah mu se smilovao – i to je lijep stav. Zato Allah Uzvišeni ovdje kaže:
“Eto tako Allah srca nevjernika zapečati, a Mi smo znali da se većina njih”, tj. prijašnjih naroda
“…neće zavjeta držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti.” Tj. oni su zaista bili grješnici, neposlušni i nepokorni i nisu ispunili zavjet koji je On uzeo od njih i prema kojem ih je stvorio. On im je tada, još dok su bili u Ademovoj kičmi, dao do znanja da im je On gospodar i vladar i da nema drugog boga osim Njega. Oni su to potvrdili, posvjedočivši time protiv samih sebe, jer su to poslije zapostavili, napustili i bacili iza svojih leđa i obožavali nekog drugog mimo Allaha, bez ikakvog dokaza i osnove, bilo razumske bilo šerijatske. Zdrava je ljudska priroda protiv toga, a i svi su poslanici odvraćali od toga, kao što stoji u Muslimovom Sahihu da je Allah Uzvišeni rekao: /311/ “Ja sam Svoje robove stvorio pravovjernim, ali im šejtani dolaze i odvraćaju ih od njihove vjere i zabranjuju im ono što sam im Ja dozvolio.” Pored toga, i El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima navode hadis: “Svako se dijete rađa u islamu, pa ga njegovi roditelji učine jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.”
“Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa sa dokazima Našim Faraonu i glavešinama njegovim, ali oni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili.” /103/
Uzvišeni kaže: “Zatim smo, poslije njih, poslali”, tj. poslije Nuha, Huda, Saliha, Luta i Šuajba – neka je Allahov blagoslov i mir na njih i na sve ostale poslanike, “…Musaa sa dokazima Našim”, tj. sa Našim jasnim dokazima i argumentima, “…Faraonu” – to je bio vladar Egipta u Musaovo vrijeme – “…i glavešinama njegovim”, tj. njegovom narodu,
“ali oni u njih nisu povjerovali”, tj. oni su ih nepravedno i iz inada poricali i nijekali,
“pa pogledaj kako su skončali oni koji su nered činili”, tj.: pogledaj, Muhammede, kako smo postupili prema njima i kako smo ih, naočigled Musaa i njegovog naroda, do posljednjeg potopili. Taj je način bio dodatni vid kazne Faraonu i njegovom narodu, a istovremeno dodatni lijek srcima Allahovih prijatelja i vjernika, Musau i njegovom narodu.
“I Musa reče: O Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova!”/104/ “Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!” /105/ “Ako si donio kakav dokaz” – reče – “pokaži ga, ako istinu govoriš.”/106/
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je Musa vodio raspravu sa Faraonom i kako ga je ušutkao dokazima, te kako je iznosio jasne dokaze u prisustvu Faraona i njegovog naroda. Tako Uzvišeni kaže:
I Musa reče: “O Faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem”, tj. moja je dužnost i obaveza da vam o Njemu samo istinito i pravedno govorim, zato što znam Njegovu veličanstvenost i uzvišenost.
“Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg”, tj. donio sam vam kategorički dokaz od Allaha kao potvrdu da je istina ono što vam objavljujem, “…zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!”, tj. oslobodi ih iz tvoga ropstva i tlačenja i pusti ih da obožavaju svoga i tvoga Gospodara. Oni su potomci plemenitog poslanika Israila, odnosno Jakuba sina Ishaka sina Allahovog miljenika Ibrahima.
“Ako si donio kakav dokaz” – reče – “pokaži ga, ako istinu govoriš”, tj. ja ti ne vjerujem i neću ti dati ono što tražiš, a ako istinu govoriš, iznesi svoj dokaz i pokaži ga, pa da ga i mi vidimo i povjerujemo u njega.
“I on baci svoj štap – kad on prava zmijurina”; /107/ “i izvadi ruku svoju – ona za prisutne postade bijela.” /108/ “Glavešine naroda Faraonova povikaše: ‘Ovaj je, doista, vješt čarobnjak’,/109/ ‘on hoće da vas izvede iz zemlje vaše, pa šta predlažete?’”/110/
Riječ označava mužjaka zmije. Tako, u vezi sa riječima Uzvišenog: “I on baci svoj štap – kad on prava zmijurina”, Es-Suddi kaže: “Riječ označava mužjaka zmije. Ta je zmija otvorila svoja usta. Ona su joj bila tolika da joj je donja vilica bila na zemlji, a gornja na ogradi dvorca. Zatim je krenula prema Faraonu, da bi ga zgrabila. Kada je on to ugledao, uplašio se i skočio, istovremeno izvršivši nuždu od straha – iako mu se to prije nije dešavalo – pa je povikao: ‘O Musa, skloni je pa ću povjerovati u tebe i poslati sa tobom Israilove sinove.’ Musa, alejhi selam, uzme je, pa se ona ponovo pretvori u štap.” Predanje slično ovom navodi i Ikrime od Ibn-Abbasa. Zatim Allah Uzvišeni kaže:
“…i izvadi ruku svoju – ona za prisutne postade bijela”, tj. on izvadi svoju ruku ispod svoje odjeće, a ona zablista, bez gube ili bilo koje druge bolesti. O tome Uzvišeni također kaže: “Uvuci ruku svoju u njedra svoja, pojavit će se bijela ali neće biti bolesna.”(27:12) Ibn- Abbas o ovom kaže: tj. neće biti gubava. Zatim ju je vratio u rukav, pa je ponovo poprimila prvobitnu boju. Allah Uzvišeni kaže:
“Glavešine naroda Faraonova povikaše:”, tj. mnoštvo Faraonovog naroda povika, slažući se sa Faraonovim riječima o njemu, nakon što mu se povratila prisebnost, pa je sjeo na prijesto svoga carstva. Nakon toga, on reče glavešinama oko sebe: “Ovaj je, doista, vješt čarobnjak.” A oni se složiše s tim i potvrdiše njegove riječi, pa se počeše dogovarati kako će obezvrijediti Musaove riječi i ugasiti njegovo svjetlo. Oni su se bojali da će se narod povesti za njegovim sihrom i da će to biti uzrok njegove pobjede nad njima, te da će ih on istjerati iz njihove zemlje. Međutim, desilo im se upravo ono čega su se i bojali, kao što kaže Uzvišeni:
“…a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.” (28:6) Na kraju, oni se dogovore onako kako Allah Uzvišeni govori o njima Svojim riječima:
“Zadrži njega i brata njegova” – rekoše – “a pošalji u gradove one koji će sakupljati”, /111/ “preda te će sve vješte čarobnjake dovesti.” /112/
Ibn-Abbas kaže: “…Zadrži njega”, tj. pričuvaj ga, “…a pošalji”, tj. uputi, “u gradove”, tj. u gradove i pokrajine tvoga carstva, “one koji će sakupljati”, tj. one koji će iz svih ostalih krajeva sakupiti čarobnjake. Sihr je u to vrijeme bio veoma raširen i upotrebljavan, pa su oni mislili da ono što je Musa uradio spada u sihr koji su izvodili i njihovi čarobnjaci. Zato su oni njih i sakupili, da bi mu se oni suprotstavili istom vještinom koju je i on njima pokazao. Zatim su od njega zatražili da odredi rok, kao što kaže Uzvišeni:
“Neka vam ročište bude na praznik” – reče Musa – “i neka se narod izjutra sakupi.” I Faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe. (20:59,60) Zatim Uzvišeni nastavlja:
“I Faraonu čarobnjaci dođoše. ‘Da li ćemo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?’ – upitaše.” /113/ “Da” – reče – “i bit ćete mi, zaista, bliski.” /114/
Ovdje Uzvišeni govori o pogodbi između Faraona i čarobnjaka, koje je on pozvao da bi se suprotstavili Musau, alejhi selam: oni su tražili potvrdu da će ih on obilno nagraditi i darovati ako pobijede Musaa, a on im je usto još obećao i da će ih uvrstiti u svoju svitu i da će mu biti bliski. Kada su uzeli obećanje od Faraona – Allah ga prokleo!
“o Musa” – rekoše onda – “hoćeš li ti, ili ćemo mi baciti?” /115/ “Bacite vi” – reče on. I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše, i vradž -binu veliku prirediše. /116/
Čarobnjaci su započeli natjecanje sa Musaom, alejhi selam, riječima: “…hoćeš li ti, ili ćemo mi baciti?”, tj. prije tebe, pa im je Musa, alejhi selam, odgovorio: Bacite vi prvi – kako bi svijet vidio njihovo djelo i razmislio o njemu, te kako bi im se, nakon što čarobnjaci pokažu svoju krivotvorinu, pokazala blistava istina koju su iščekivali i tražili, što bi ostavilo jači dojam na njih. I zaista, tako se i desilo. Zato Uzvišeni kaže:
“I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih pres-trašiše”, tj. oni su čarolijom učinili da se očima pričinjavalo da se stvarno dešava ono što su oni činili. Uzvišeni također kaže:
“I odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću. I Musa u sebi osjeti zebnju. ‘Ne boj se!’ – rekosmo Mi – ‘ti ćeš, doista, pobijediti! Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.’”(20:66-69)
“I kad oni baciše, oči ljudima začaraše i jako ih prestrašiše”, jer ugledaše punu dolinu ogromnih, isprepletenih zmijurina. To se desilo kao rezultat sihira kojim su čarobnjaci začarali vid Musaa, Faraona i ostalih ljudi. Zato Uzvišeni kaže: “…i vradžbinu veliku prirediše”.
I Mi naredismo Musau: “Baci štap svoj!” – i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli.” 117/ “I tako istina navidjelo izbi i pokaza se da je bilo lažno ono što su oni priredili”,/118/ “i tu oni bijahu pobijeđeni i ostadoše poniženi”, /119/ “a čarobnjaci se licem na tlo baciše.” /120/ “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” – povikaše, /121/ “Gospodara Musaova i Harunova!” /122/
Allah je objavio Svome robu i poslaniku Musau, alejhi selam, da baci svoj štap, “…i on odjednom proguta sve ono čime su oni bili obmanu izveli”, tj. taj je štap progutao ono što su oni prikazivali istinom, a u stvari je bila laž. Ibn-Abbas kaže: “Taj je štap počeo gutati sve njihove štapove i užad do kojih bi došao, pa čarobnjaci shvatiše da je to Božije djelo, a ne sihr, te se baciše na sedždu i povikaše: “Mi vjerujemo u Gospodara svjetova – Gospodara Musaova i Harunova!” Prije nego što su podigli svoje glave, oni su vidjeli Džennet i Džehennem i nagradu i kaznu njihovih stanovnika.”
“Zar da mu povjerujete prije nego što vam ja dozvolim!” – viknu Faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamtit ćete vi!” /123/ “Izodsijecat ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst, a onda ću vas sve razapeti!” /124/ “A oni rekoše: ‘Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!’” /125/ “Ti nam zamjeraš samo to što smo u dokaze Gospodara našeg povjerovali kad su nam oni došli. Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!” /126/
Uzvišeni ovdje govori o tome kako je Faraon – Allah ga prokleo! – zaprijetio čarobnjacima nakon što su povjerovali u Musaa, alejhi selam, i kakvu je spletku i varku izrekao ljudima. Tako Uzvišeni kaže:
“Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli”, tj. Musaova današnja pobjeda nad vama se desila vašom voljom, jer ste se vi prije o tome dogovorili. A u drugom ajetu Uzvišeni kaže da im je Faraon rekao:
“On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio!”(20:71), iako su i on a i svaki drugi razuman čovjek znali da je to laž, jer Musa do tada nije poznavao ni jednog čarobnjaka, niti ga je vidio, a niti se susreo sa njim. Faraon je to znao, ali je rekao to što je rekao kako bi zavarao i obmanuo običnu svjetinu i neznalice u svojoj državi. Jer, Uzvišeni kaže: “I on lahkoumnim učini narod svoj, pa mu se pokori.”(43:54) A oni koji su vjerovali njegovim riječima: “Ja sam gospodar vaš najveći!”(79:24) među najvećim su neznalicama od Allahovih stvorenja i jedni od onih koji su najviše zalutali. Zatim Uzvišeni kaže:
“…da biste iz njega stanovnike njegove izveli”, tj. da biste iz njega izveli njegove poglavare i moćnike, pa da onda Musa i vi upravljate državom. “Zapamtit ćete vi” šta ću uraditi sa vama! Zatim tu svoju prijetnju on objašnjava: “Izodsijecat ću vam, sigurno, ruke vaše i noge vaše unakrst.” To znači da će čovjeku odsjeći desnu nogu i lijevu ruku ili obratno. “…a onda ću vas sve razapeti!” A u drugom ajetu još dodaje: “…po stablima palmi” (20:71) odnosno na stablima palmi.
Ibn-Abbas kaže: “Faraon je bio prvi koji je razapinjao ljude i unakrst im odsijecao ruke i noge.” A čarobnjaci su rekli: “Mi ćemo se, doista, Gospodaru našem vratiti!”, tj. mi smo se uvjerili da ćemo se Njemu vratiti, a Njegova je kazna žešća od tvoje. Zato ćemo se danas strpjeti na tvojoj, kako bismo se spasili Allahove kazne. Zbog toga su oni rekli:
“Gospodaru naš, daj nam snage da izdržimo i učini da kao vjernici umremo!”, tj. daj nam da svi ustrajemo na Tvojoj vjeri i usmrti nas kao sljedbenike Tvoga poslanika Musaa, alejhi selam A Faraonu su rekli:
“Pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovom svijetu! Mi vjerujemo u Gospodara našeg, da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije. Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti; a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki stepeni.” (20:72-75) Tako su oni na početku toga dana bili čarobnjaci, a na njegovom kraju – bezgrješni šehidi.
A glavešine naroda Faraonovog rekoše: “Zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i božanstva tvoja napusti?” On reče: “Ubijat ćemo mušku djecu njihovu, a žensku ćemo im ostavljati u životu; mi, uistinu, vladamo nad njima.” /127/ Musa reče narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.” /128/ “Zlostavljani smo” – rekoše oni – “prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!” A Musa reče: “Možda će Gospodar vaš neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupiti.” /129/
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako se Faraon sa svojim narodom dogovarao protiv Musaa, alejhi selam, i njegovog naroda, te kako su se spremali ispoljiti mržnju protiv njih i nanijeti im zlo:
“A glavešine naroda Faraonovog rekoše”, tj. Faraonu: “zar ćeš ostaviti Musaa i narod njegov”, tj. zar ćeš ih pustiti da čine nered među tvojim podanicima i da ih pozivaju obožavanju njihovog Gospodara, a ne tebe? Zato su oni rekli: و “…i da tebe i božanstva tvoja napusti?” Es-Suddi kaže: “Prema riječima Ibn-Abbasa, kada bi oni ugledali neku lijepu kravu, Faraon bi naredio da je obožavaju i to su im bila božanstva. Zato im je Samirija izlio tele koje je davalo glas kao da muče. Dakle, ove riječi znače: Zar ćeš pustiti njega i njegov narod da ti prave nered među podanicima, a on je već napustio obožavanje tebe i tvojih božanstava? Na to pitanje Faraon im je odgovorio: ‘Ubijat ćemo im mušku djecu, a žensku ćemo im ostavljati u životu!’ On je njih tako kažnjavao i prije rođenja Musaa, alejhi selam, iz straha od njegovog rođenja. Međutim, suđeno je bilo suprotno Faraonovoj želji. Slično mu se desilo kada je htio poniziti sinove Israilove i pobijediti ih: Allah je njih pomogao, a njega ponizio i pobijedio, te potopio i njega i njegovu vojsku. Nakon što je Faraon isplanirao nanijeti zlo sinovima Israilovim,
‘Musa reče narodu svome: Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi’, te im obeća da će njima zemlja pripasti, slijedećim riječima:
‘zemlja je Allahova, On je daje u naslijeđe kome On hoće od robova Svojih; a lijep ishod će biti za one koji se budu Allaha bojali.’ – Zlostavljani smo – rekoše oni – prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!, tj. i prije a i nakon tvoga dolaska zlostavljani smo, o Musa, kao što si i sam vidio. A on, skrećući im pažnju na njihovo tadašnje stanje i na ono koje će nakon toga uslijediti, reče: ‘Možda će Gospodar vaš neprijatelja vašeg uništiti.’” Na taj način on ih je poticao da budu ustrajni u zahvaljivanju Allahu kada im dođu blagodati, a nestanu patnje.
“I Mi smo kaznili Faraonov narod gladnim godinama i nerodicom, da bi se opametili.” /130/ “I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili’, a kad bi ih snašla kakva nevolja, tu nevolju bi pripisali Musau i onima koji su s njim vjerovali. Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!” /131/
Allah Uzvišeni kaže: “I Mi smo kaznili Faraonov narod”, tj. stavili smo ih na kušnju “…gladnim godinama”: to su bile godine gladi jer je bilo malo usjeva “…i nerodicom”, tako da bi, naprimjer, palma dala samo jedan plod, “…da bi se opametili. I kad bi im bilo dobro”, tj. kada bi živjeli u izobilju i sa nafakom, “…oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili’”, tj. ovo je naše jer ga i zaslužujemo, “…a kad bi ih snašla kakva nevolja”, tj. suša i neplodnost,
“Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali”, tj. rekli bi da su oni i njihova vjera uzrok tome.
Ali ne! Njihova je nevolja od Allaha bila”, tj. Allah im Uzvišeni je određivao belaje i oni su im od Njega dolazili,
“…samo što većina njih nije znala!”
I govorili su: “Kakav god da nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!” /132/ “Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili.” /133/ “I kad bi ih zadesila nevolja, govorili bi: ‘O Musa, moli se za nas Gospodaru svome – onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati.” /134/ “I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kog im je bilo određeno da je podnose – oni bi, odjednom, obećanje prekršili.” /135/
Ovdje Allah Uzvišeni govori o pobuni, prkosu i protivljenju Faraonovog naroda istini, te o njihovoj ustrajnosti na neistini. Tako oni kažu:
“Kakav god da nam dokaz doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!”, odnosno: kakav god nam znak, dokaz i argument doneseš, mi ga nećemo od tebe prihvatiti i odbacit ćemo ga, a također nećemo povjerovati ni u tebe ni u ono što ti objavljuješ! Zatim Allah Uzvišeni kaže:
“Zato smo Mi na njih slali i poplave”; Ibn-Abbas kaže: “To su bile obilne padavine koje su potapale i uništavale usjeve i plodove.” “…i skakavce.” Poznato je šta su skakavci, a dozvoljeni su za jelo na osnovu hadisa koji navode El-Buhari i Muslim u svojim Sahihima. Ebu-Ja´fur je rekao: Pitao sam Abdullaha ibn Ebi-Evfa o skakavcima, pa mi je rekao:/313/ “Učestvovali smo sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u sedam bitki u kojima smo jeli skakavce.” A Eš-Šafi´i, Ahmed i Ibn-Madže prenose od Abdur-Rahmana ibn Zejda ibn Eslema, on od svoga oca, a on od Ibn-Omera, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/314/”Dozvoljeno nam je dvoje uginulih: ribe i skakavci, i dvije krvi: jetra i slezena.” Pored toga, Ibn Madže prenosi od Enesa i Džabira, a oni od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, /315/ da bi on, kada bi učio dovu protiv skakavaca, govorio: “Allahu moj, uništi njihove odrasle, a pobij njihove mlade! Uništi njihova jajašca i iskorijeni ih, a njihova usta odvrati od naše opskrbe i nafake – Ti si Onaj Koji čuje dovu!” Na to ga Džabir upita: “Allahov Poslaniče, zar učiš dovu protiv jedne od Allahovih vojski, da je potpuno nestane?” A on mu odgovori: “To je poput ribe kada kihne u more.” Dakle, skakavci su Allahova vojska koju je On poslao na Faraona i njegov narod, pa su oni jeli čak i željezne čavle na njihovim vratima, pa bi im se njihovi stanovi i kuće rušili. Pored toga, jeli su im i drveće, plodove i usjeve.
“…i krpelje”. Allah je protiv njih poslao i krpelje. Ibn-Ishak ibn Jesar, Allah mu se smilovao, kaže: “Čuo sam da je Musau, alejhi selam, naređeno da ode do jedne dine i udari po njoj svojim štapom. On je otišao do jedne veoma velike dine i udario štapom po njoj, pa su na njih krpelji navalili u tolikom broju da su im preplavili i kuće i hranu, pa oni nisu mogli ni spavati niti se smiriti.
“…i žabe”. Zatim je Allah na njih poslao žabe, koje su također preplavile njihove kuće, hranu i posude, tako da bi – ko god bi uzeo neku odjeću ili hranu – našao u njoj puno žaba. Štaviše, kada bi neko od njih počeo govoriti, žaba bi mu skočila u usta.
“i krv”. Zatim je Allah poslao na njih krv, pa se sva voda Faraonovog naroda pretvorila u krv. Odakle god bi uzimali vodu, bilo iz bunara, rijeke ili neke posude, ona bi se pretvarala u pravu krv.
“…sve jasna znamenja”, tj. Allah im je poslao sve te očite znakove da bi povjerovali, ali to oni nisu učinili. Kada god bi im došao neki od tih znakova, oni bi potrčali Musau, govoreći: “Čini dovu svome Gospodaru da ovo otkloni od nas, pa ćemo ti vjerovati i poslat ćemo s tobom Israelićane.” Musa bi tada činio dovu svome Gospodaru, pa bi ih On izbavio iz tog stanja. Međutim, oni ništa ne bi ispoštovali: ne bi ni povjerovali, niti bi poslali sa njim Israelićane. I tako bi ostajali u nevjerovanju i prkosu, pa su zaslužili kaznu od Allaha Uzvišenog. On ih je primjereno kaznio i uništio potopivši ih, a zatim je vjernicima dao u naslijeđe svetu zemlju, zato što su bili saburli.
“Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili”, /137/ “a potlačenom narodu dodadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su Faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.” /137/
Ovdje Uzvišeni govori da je On, nakon što su se oni uporno protivili i bunili i pored mnogobrojnih znakova koji su im kao iskušenje dolazili jedan iza drugog, njih kaznio potopivši ih u moru. To je more Musa rastavio, pa su Israelićani sa njim prošli kroz njega. Zatim je Faraon, slijedeći ih sa svojom vojskom, ušao u procjep u njemu. I kada su svi oni u njega ušli, more se obrušilo na njih, pa su svi do posljednjeg potopljeni, zato što su poricali Allahove znakove. Zatim Uzvišeni govori da je narodu koji je bio potlačen, tj. Israelićanima, dao u naslijeđe i istočne i zapadne krajeve zemlje. U tom smislu Uzvišeni također kaže:
“A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.”(28:5,6)
El-Hasan el-Basri kaže da se riječi Uzvišenog:
“…istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili”, odnose na Šam. A o Njegovim riječima:
“…i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli”, Mudžahid i Ibn-Džerir kažu: “To su obećanje riječi Uzvišenog:
‘A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo, i da im na Zemlji vlast darujemo, a da Faraonu i Hamanu i vojskama njihovim damo da dožive baš ono zbog čega su od njih strahovali.’ (28:5,6)
Zatim Uzvišeni kaže:
“…a sa zemljom sravnismo ono što su Faraon i narod njegov sagradili”, tj. porušismo zdanja i vrtove koje su Faraon i njegov narod uređivali.
“…i ono što su podigli”. Ibn-Abbas i Mudžahid kažu da riječ “podigli” znači: sazidali.
I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni naiđoše na narod koji se klanjao kumirima svojim. “O Musa,” – rekoše – “napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” – reče on.” /138/ “Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.” /139/
Ovdje Uzvišeni govori o onom što su neznalice od Israelićana rekli Musau, alejhi selam, nakon što su prošli kroz more, i pored Allahovih znakova i Njegove veličanstvene moći koju su vidjeli…
“…pa oni naiđoše”, tj. dođoše, ugledaše
“…(na) narod koji se klanjao kumirima svojim”. Neki mufesiri kažu da su oni bili Ken'anci. Ibn-Džerir kaže: Taj je narod obožavao kipove u obliku krava, pa je to njih poslije potaklo da i oni obožavaju tele. Zato su oni rekli:
“O Musa, napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!” – “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” – reče on, tj. vi niste svjesni Allahove veličine i moći, kao ni toga da se Njemu ne smije pripisivati drug niti suparnik.
“Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju”, tj. ono će biti uništeno, “…i beskorisno će im biti ono što rade”. Imam Ebu-Dža'fer ibn Džerir, tumačeći ovaj ajet, navodi[315]: /316/ Kafiri su imali jedno lotosovo drvo kod kojeg su se okupljali i o koje su vješali svoje oružje, a zvali su ga: vješaljka. A muslimani su krenuli iz Meke sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prema Hunejnu, i on /ravija/ kaže: pa smo naišli na jedno veliko zeleno lotosovo drvo i rekli: “O Allahov Poslaniče, daj nam da i mi imamo vješaljku kao što je i oni imaju!” On na to odgovori: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, vi ste sada rekli kao što je i Musaov narod rekao Musau: ‘Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!’ A on im je rekao:
‘Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti! Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade.’”
On reče: “Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, a On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?” /140/ “I pošto smo vas Mi izbavili od Faraonovih ljudi, koji su vas neizmjerno mučili: mušku su djecu vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali – to je bilo teško iskušenje Gospodara vašeg.” /141/
Ovim ih riječima Musa, alejhi selam, podsjeća na blagodati koje im je Allah ukazao: na njihovo spasavanje iz Faraonovog ropstva, tlačenja, poniženja i bijede u kojoj su bili, na snagu koju su poslije imali, na spas od njihovih neprijatelja i na to što su ih imali priliku lično posmatrati u momentu kada su poniženi, potopljeni i uništeni.[316]
“Mi odredismo da čas susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset noći, i dopunismo ih još sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za četrdeset noći. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: ‘Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!’” /142/
Nabrajajući Svoja dobročinstva prema Israelićanima, Uzvišeni govori o uputi koju su dobili time što se On obratio Musau, alejhi selam, i objavio mu Tevrat, u kojem su do u detalje sadržani njihovi propisi i odredbe. Uzvišeni tako navodi da je On odredio čas susreta sa Musaom nakon trideset noći. Mufesiri kažu da je on te noći proveo u postu i ibadetu. I kada je došlo određeno vrijeme, očistio je zube korom jednog drveta, pa mu je Uzvišeni naredio da rok upotpuni sa još deset dana i da on tako bude nakon četrdeset dana. Većina mufesira, među kojima su i Ibn-Abbas i još neki, misle da su tih trideset dana bili mjesec zul-ka'de, a deset – deset dana zul-hidžeta. Prema ovom mišljenju, taj je rok upotpunjen na Kurban-bajram i toga je dana Uzvišeni razgovarao sa Musaom, alejhi selam Pored toga, Allah je toga dana upotpunio islam Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao što to On sam kaže:
“Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”(5:3) Kada je nastupio određeni rok i kada je Musa odlučio da ide na planinu Tur, on je odredio brata Haruna za svoga zamjenika Israelićanima, savjetujući ga da uspostavlja red, a ne nered. On je to uradio da bi ga podsjetio, a i bez toga, Harun, alejhi selam, plemeniti je i poštovani poslanik kod Allaha i on je ugledan i častan – neka je Allahov blagoslov na našeg Poslanika, na Haruna i na sve ostale poslanike.
I kad Nam Musa dođe u određeno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on reče: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” “Nećeš Me vidjeti” – reče – “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svome mjestu, vidjet ćeš Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen strovali. Čim se osvijesti, reče: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” /143/
Ovdje Uzvišeni govori kako je Musa, alejhi selam, kada je došao Allahu Uzvišenom u određeno vrijeme i nakon što mu se On obratio, zatražio od Allaha Uzvišenog da Ga vidi, rekavši: “Gospodaru moj, ukaži mi se da Te vidim!” “Ne možeš Me vidjeti” – reče. Ova negacija “Nećeš”, predstavljala je problem mnogoj ulemi, jer ona obično negira sve buduće vrijeme. Zato mu'tezilije, uzimajući ovo za dokaz, niječu viđenje Allaha Uzvišenog i na ovom svijetu i na ahiretu, što je najslabije mišljenje. Ispravan stav jeste da se ova negacija odnosi samo na ovaj svijet, jer postoje kategorički dokazi da će vjernici vidjeti Allaha na ahiretu. Njih ćemo iznijeti prilikom tumačenja riječi Uzvišenog:
“Toga dana će neka lica blistava biti, u Gospodara svoga će gledati.”(75:22,23) U prethodnim knjigama /objavama/ stoji da je Allah Uzvišeni rekao Musau, alejhi selam: “O Musa, što god Me živo vidi umrijet će, a što Me god neživo vidi srušit će se.” Zato Uzvišeni kaže:
“I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesviješćen stro-vali.” Ibn-Džerir navodi od Enesa: /317/ “Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, proučio je:
‘I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni’, pa je stavio palac pri vrhu malog prsta[317] i rekao: ‘I brdo se sruši.’ Na to Hamid upita Sabita: ‘Je li baš tako rekao?’ A Sabit potapša Hamida po grudima i reče: ‘Tako su rekli i Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, i Enes, pa hoću li to ja sakrivati?’” Ovaj hadis ovako navodi i imam Ahmed, a i Et-Tirmizi, koji za njega kaže: “Ovaj je hadis hasen sahih garib i nama je poznato da ga samo Hammad prenosi.” El-Hakim ga također navodi i kaže: On je sahih i ispunjava Muslimove uvjete, iako ga ne navode ni El-Buhari ni Muslim. Pored toga, prenosi ga i Ebu-Muhammed el-Hasan ibn Alijj el-Hilal i kaže: “Lanac mu je prenosilaca vjerodostojan i tu nema nikakve mahane.” “On ga sa zemljom sravni”, tj. pretvori ga u prašinu.
“…a Musa se onesviješćen strovali”. Jedni kažu da je pao onesviješćen, a drugi – mrtav. Prvi je stav ispravan, jer Uzvišeni kaže:
“Čim se osvijesti”, a osvješćivanje se može desiti samo iz nesvijesti.
…reče: “Slavljen neka si!”, iskazujući uvjerenje da Ga niko ne može na dunjaluku vidjeti a da ne umre. ” Kajem Ti se”, zato što sam tražio da Te vidim.
“…ja sam vjernik prvi!” Ibn-Abbas kaže: tj. prvi vjernik među Israelićanima. A Ebul-Alije kaže: “I prije njega bilo je vjernika, ali on ovim kaže: ‘Ja sam prvi koji je povjerovao da Te niko od Tvojih stvorenja neće vidjeti prije Kijametskog dana.’”
“O Musa” – reče On – “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom Svojim i govorom Svojim. Ono što ti dajem uzmi i zahvalan budi!” /144/ “I Mi mu na pločama napisasmo pouku za sve, i objašnjenje za svašta. ‘Primi ih svojski, a narodu svom zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!’ A pokazat ću vam i zemlju grješnika.” /145/
Ovdje Uzvišeni govori o tome kako je On rekao Musau da ga je Svojim poslanstvom i govorom oda-brao iznad svih ljudi u njegovo doba. Nema sumnje da je Muhammed, sallAllahu ‘alejhi we sellem, najodabraniji Ademov potomak među svim ljudima. Zato i jeste Allah Uzvišeni baš njega odredio da bude pečat svih poslanika i vjerovjesnika. Nakon njega po vrijednosti i časti jeste Ibrahim, alejhi selam, a iza njega je Musa ibn Imran, Allahov sugovornik, alejhi selam Zato mu je Allah Uzvišeni rekao: “Ono što ti dajem uzmi”, tj. Moje riječi i govor “…i zahvalan budi!” na tome i nemoj tražiti ono što ne možeš podnijeti. Zatim Uzvišeni govori da mu je On na tim pločama napisao savjete i objašnjenje za sve, te da mu je detaljno napisao propise koji određuju šta je dozvoljeno a šta zabranjeno. Te su ploče sadržavale Tevrat, o kome Allah Uzvišeni kaže:
“I Mi smo Musau Knjigu dali, nakon što smo drevne narode uništili, da bude svjetlo ljudi-ma.” (28:43)
Zatim Uzvišeni kaže: “Primi ih svojski”, tj. s odlučnošću na pokornost
“…a narodu svom zapovjedi da se pridržava onoga što je u njima ljepše!”, odnosno onoga što je teže u njima.
“A pokazat ću vam i zemlju grješnika”, tj.: vidjet ćete kako će skončati oni koji napuste pokornost Meni i koji se Meni suprotstave. Vidjet ćete kako oni idu svojoj propasti i uništenju.
“Odvratit ću od znamenja Svojih one koji se bez ikakva osnova na Zemlji ohole. I kakav god dokaz oni vide, neće ga vjerovati; ako vide pravi put – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti. To zato što dokaze Naše poriču i što su prema njima ravnodušni.” /146/ “A onima koji poriču dokaze Naše i susret na onom svijetu, bit će poništena djela njihova. Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?” /147/
Uzvišeni kaže: “Odvratit ću od znamenja Svojih one koji se bez ikakva osnova na Zemlji ohole”, tj. Ja neću dozvoliti srcima onih koji Meni nisu pokorni i onih koji se bespravno uzdižu iznad drugih ljudi, da razumiju argumente i dokaze koji ukazuju na Moju veličinu, Moj Šerijat i Moje propise. Odnosno, Allah ih je ponizio davši im neznanje, zato što su se nepravedno uzoholili. Slično tome, Uzvišeni kaže:
“I zapečatit ćemo srca njihova i oči njihove – kao što ni prije nisu vjerovali.” (6:110) Jedan od naših dobrih prethodnika rekao je: Znanje neće postići ni sramežljiv ni ohol čovjek. Zatim Uzvišeni kaže: “I kakav god dokaz oni vide neće ga vjerovati”; što je slično Njegovim riječima:
“A oni na kojima se ispuni Riječ Gospodara tvoga zaista neće vjerovati, makar im došli svi dokazi, sve dok ne dožive patnju nesnosnu.” (10:96,97) Zatim Uzvišeni kaže:
“…ako vide pravi put – neće ga kao put prihvatiti”, tj. ako im se pojavi put spasa – neće da idu njime, a ako im se pojavi put zablude i propasti – ići će njime. Zatim Uzvišeni navodi razlog njihovog dolaska u takvo stanje, riječima: “To zato što dokaze Naše poriču”, tj. zato što ih njihova srca poriču, “…i što su prema njima ravnodušni”, tj. ne rade prema njima.
“A onima koji poriču dokaze Naše i susret na onom svijetu, bit će poništena djela njihova”, tj. ko od njih tako radi i ostane takav do smrti, njegova će djela biti poništena.
“Zar će biti drukčije kažnjeni nego kako su radili?”, tj. Mi ćemo im suditi prema njihovim djelima koja urade: ako budu dobra – nagradit ćemo ih; a ako budu loša kaznit ćemo ih – odnosno, dobit će ono što zasluže.
“I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvatiše i prema sebi se ogriješiše.” /148/ “I pošto se poslije gorko pokajaše i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ‘Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni.’” /149 /
Ovdje Uzvišeni govori o Israelićanima koji su zalutali zato što su obožavali tele. To im je tele od njihovog nakita napravio Samirija, pa je onda u njega ubacio šaku suhe zemlje koju je zahvatio od traga Džibrilovog, alejhi selam, konja, te je ono počelo rikati kao krava. To se desilo nakon što je Musa otišao na razgovor sa Allahom, pa ga je Allah Uzvišeni obavijestio o tome dok je on još bio na planini Tur. O tome Uzvišeni kaže:
“Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli” – reče On – “njega je zaveo Samirija.” (20:85) Kaže se da su oni, kada bi tele rikalo, plesali oko njega[318] i govorili: Ovo je vaš bog i Musaov bog. Tako su oni bili njime iskušani. Allah Uzvišeni kaže:
“Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti?”( 20: 89) A u ovom časnom ajetu On kaže: “Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi?” Uzvišeni ovim riječima osuđuje njihovu zabludu sa teletom i njihov zaborav na Stvoritelja nebesa i Zemlje. Pored Njega, počeli su obožavati kip teleta koje je rikalo, ali koje nije govorilo, niti ih je upućivalo na dobro. Međutim, sljepilo neznanja prekrilo im je njihovo razumijevanje. Tako Ahmed prenosi od Ebu Ed- Derdaa: “Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /318/ ‘Šta god da voliš, ta ljubav te zasljepljuje i zaglušuje.’”
Zatim Uzvišeni kaže: “I pošto se poslije gorko pokajaše”, tj. zbog onoga što su uradili,
“…i uvidješe da su zabludjeli, oni rekoše: ‘Ako se Gospodar naš na nas ne sažali i ako nam ne oprosti, doista ćemo biti izgubljeni.’”, tj. uništeni. Time su oni priznali svoj grijeh i potražili utočište kod Allaha Uzvišenog.
A kad se Musa srdit i žalostan narodu svome vrati, povika: “Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili! Jeste li ubrzali naređenje Gospodara svoga?” – i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi. “O sine majke moje” – reče Harun – “narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili.” /150/ “Gospodaru moj” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” /151/
Uzvišeni ovdje govori kako Musa, alejhi selam, nakon što se krajnje srdit vrati s razgovora sa svojim Gospodarom Uzvišenim svome narodu,
…povika: “Kako ste tako ružno poslije odlaska moga postupili!”, tj. ružno li je to što ste uradili u mom odsustvu! “Jeste li ubrzali naređenje Gospodara svoga?”, tj. Allah je Taj Koji je odredio da budem odsutan i da se zadržim.
“…i ploče baci, i brata svoga za kosu dohvati i poče ga vući sebi”, tj. on je ploče bacio zato što je bio srdit na svoj narod. Taj je njegov postupak potvrda hadisu: /319/ “Nije isto čuti i – vidjeti!” Zatim je uzeo brata za glavu i počeo ga vući sebi, bojeći se da on nije uložio dovoljno truda da ih odvrati od zla. O tome Uzvišeni u drugom ajetu kaže:
“O Harune” – povika Musa – “šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali, da za mnom nisi pošao? Zar nisi naređenje moje poslušao?” “O sine majke moje” – reče Harun – “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.” (20:92-94) A ovdje Harun odgovara:
“O sine majke moje, narod nije nimalo do mene držao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete dušmani i ne smatraj mene jednim od onih koji su se prema sebi ogriješili”, tj. nemoj me među njih svrstavati i sa njima me poistovjećivati. On ga je nazvao sinom svoje majke da bi ga raznježio i odobrovoljio, a on mu i jeste rođeni brat, od jednog oca i majke. I kada se Musa, alejhi selam, uvjeri da Harun, alejhi selam, nije kriv,
“Gospodaru moj” – zamoli Musa – “oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” Ibn Ebi-Hatim navodi od Ibn-Abbasa: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /320/ “Neka Allah ukaže Svoju milost Musau! Nije isto vidjeti i – čuti. Kada ga je Njegov Gospodar Uzvišeni obavijestio da je njegov narod nakon njega pao u iskušenje, on nije bacio ploče. Međutim, kada ih je ugledao i svojim očima ih vidio, onda je bacio ploče.”
“One koji su tele prihvatili stići će doista kazna Gospodara njihova i poniženje još na ovom svijetu; tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži.” /152/ “A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga, sigurno oprostiti i milostiv biti.” /153/
Kazna Allaha Uzvišenog koja ih je zadesila sastojala se u tome što im On nije htio primiti pokajanje sve dok jedni druge nisu poubijali, kao što je to već navedeno u suri El-Bekare.[319] A što se tiče poniženja, Allah im je nakon tog postupka dao poniženje i bijedu i na ovom svijetu.
“…tako Mi kažnjavamo one koji kuju laži”, tj. tako Mi kažnjavamo svakog onog ko izmišlja novotarije: jad njegove novotarije i skretanja sa pravog puta prenosi se iz njegovog srca kao teret na njegova pleća. Zatim Uzvišeni upućuje Svoje robove i skreće im pažnju na to da On prima njihovo pokajanje od svih grijeha, pa čak i od nevjerovanja, širka i dvoličnjaštva. On to izražava slijedećim riječima:
“A onima koji hrđava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj će, poslije toga”, tj. nakon takvog postupka, “sigurno oprostiti i milostiv biti.”
“I kada minu srdžba Musaa, on uze ploče na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.” /154/
Uzvišeni kaže: “I kada minu”, tj kada se stiša, “srdžba Musaa”, tj. ljutnja na njegov narod, “on uze ploče”, tj. ploče koje je bacio zato što se radi Allaha puno rasrdio na svoj narod zbog obožavanja teleta,
“…na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.” Mnogi mufesiri kažu da su se one razbile kada ih je bacio, pa ih je onda ponovo sakupio. Jer, kako neki prethodni alimi kažu: Zatim je on u njima našao uputu i milost. A što se tiče jasnog dokaza da su se one razbile kada ih je bacio, iako su od dženetske supstance, Uzvišeni kaže da je on, uzevši ih nakon što ih je bio bacio, našao u njima “…uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje.”
I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u određeno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on reče: “Gospodaru moj, da si htio, mogao si njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludu stavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ; Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se! A Ti si najbolji Oprostitelj!” /155/ “I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu – mi se, uistinu, vraćamo Tebi!” – “Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću” – reče On – “a milost Moja obuhvata sve; dat ću je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali.” /156/
Allah Uzvišeni naredio je Musau, alejhi selam, da iz svoga naroda izabere sedamdeset ljudi. On ih je odabrao između najboljih Israelićana i rekao im: “Otiđite Allahu, pokajte Mu se za obožavanje teleta i zamolite Ga da primi pokajanje i od vaših sunarodnika koji ostanu iza vas. Pri tome postite i čisto držite i svoja tijela i odjeću.” Zatim je on sa njima otišao do Sinajske gore u vrijeme koje mu je njegov Gospodar odredio – a i inače on Mu je dolazio samo sa Njegovom dozvolom. Kada su uradili ono što je on od njih tražio i kada su krenuli da se sretnu sa svojim Gospodarom, oni rekoše Musau, alejhi selam: “Zatraži da i mi čujemo govor našeg Gospodara!” On im odgovori: “Hoću.” I kada se Musa približi brdu, na to se brdo spusti jedan stup od oblaka, koji ga cijelog prekri. Musa se još više približi, uđe u oblak i reče svojim sunarodnicima: “Primaknite se!” Oni se primaknu, uđu u oblak i padnu na sedždu, tako da su čuli Uzvišenog kako se obraća Musau, naređuje mu i zabranjuje: Radi ovo, a nemoj ovo! Kada je On završio razgovor sa Musaom i kada je oblak otišao od Musaa, on im priđe, a oni mu rekoše:
“Mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!”(2:55)
“Zato ih je munja ošinula” (4: 153) pa su svi pomrli, a Musa se tada poče obraćati svome Gospodaru, moliti Ga i upućivati Mu riječi:
“Gospodaru moj, da si htio, mogao si njih i mene uništiti još prije. Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši? To je samo iskušenje Tvoje kojim Ti, koga hoćeš, u zabludi ostavljaš, a kome hoćeš, na pravi put ukazuješ.” Riječi Musaove, koje Uzvišeni prenosi: “Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?”, znače: Zar ćeš uništiti ove ljude zato što su bezumnici od nas obožavali tele? Ibn-Abbas, Katade i Ibn-Džerir kažu: “Njih je potres zadesio zato što nisu spriječili svoj narod da ne obožavaju tele, niti su se odvojili od njih.”
“Zar da nas uništiš zbog onoga što su uradili bezumnici naši?” Zatim on kaže: “To je samo iskušenje Tvoje”, tj. ispitivanje, kušnja i proba. Tako kažu: Ibn-Abbas, Se'id ibn Džubejr i nemali broj alima iz prvih a i iz kasnijih generacija, i te riječi nemaju drugog značenja. On je time rekao: Naređenje pripada samo Tebi, odredba pripada samo Tebi, Ti si Stvoritelj i Naredbodavac.
“Ti si Gospodar naš, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti praštaš najviše.” Oprostiti znači prekriti grijeh i ne kazniti zbog njega. A kada se uz oprost zatraži i milost, time se želi da se ubuduće ne napravi isti grijeh.
“… Ti si najbolji Oprostitlj”, odnosno, samo Ti možeš grijehe oprostiti.
“I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu.” Prethodni dio ove dove bio je radi zaštite od grijeha, a ovaj dio:
“I dosudi nam dobro na ovom svijetu, i na onom svijetu” jeste radi ostvarenja cilja, a njime se hoće reći: Odredi i propiši nam dobro i na ovom i na onom svijetu. A što se tiče dobra (el-hasene), ono je već objašnjeno u suri El-Bekare[320] “…mi se, uistinu, vraćamo Tebi!”, tj. kajemo se, obraćamo se i vraćamo se Tebi.[321] Zatim Uzvišeni kaže:
“Kaznom Svojom Ja kažnjavam koga hoću” – reče On – “a milost Moja obuhvata sve”, tj. Ja radim ono što Ja hoću i Ja određujem ono što Ja hoću, a sve to radim pravedno i mudro – neka je slavljen i uzvišen, nema boga osim Njega.
“…a milost Moja obuhvata sve”, tj. ona je velika i sveobuhvatna, kao što nam Uzvišeni prenosi riječi nosioca Arša i onih oko njega: “Gospodaru naš, Ti sve obuhvataš milošću i znanjem.” (40: 7) Imam Ahmed navodi od Selmana, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /321/ “Allah ima stotinu milosti. Samo sa jednom od njih stvorenja su međusobno samilosna i životinje osjećaju samilost prema svojim mladim, a devedeset devet milosti On je ostavio za Kijametski dan.” Ovaj hadis navodi i Muslim. Riječi Uzvišenog: “…dat ću je onima koji se budu grijeha klonili”, znače: Obavezat ću se da Moja milost, kao Moj dar i dobročinstvo, pripadne njima, “…onima koji se budu grijeha klonili”, tj. širka i ostalih velikih grijeha.
“…i zekat davali”. Jedni kažu da se ovim misli na čišćenje duša, a drugi na zekat na imetke. Moguće je ipak da se ovo odnosi na oboje, jer je ovaj ajet objavljen u Meki.
“…i onima koji u dokaze Naše budu vjerovali”, tj. budu ih potvrđivali.
“…onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze, koji će od njih tražiti da čine dobra djela, a od odvratnih odvraćati ih, koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti, koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi. Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili – postići ono što budu željeli.” /157/
“…onima koji će slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji neće znati ni čitati ni pisati, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Indžilu, zapisana nalaze…” Ovo je opis Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u knjigama prethodnih poslanika, koji su svojim narodima navijestili njegovo poslanstvo i naredili im da ga slijede. Njegov se opis i danas nalazi u njihovim knjigama, a poznat je njihovim učenjacima i svećenicima. U tom smislu imam Ahmed navodi od Ebu-Sahra el-Ukajlija: Jedan mi je beduin pričao: /322/ “Jednom sam, za života Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, dotjerao u Medinu /devu/ muzaru. I kada sam je prodao, rekoh: Sigurno ću pokušati sresti tog čovjeka i čuti nešto od njega! Zatim sam naišao na njega – išao je sa Ebu-Bekrom i Omerom, a on je bio između njih. Ja sam krenuo za njima i tako smo došli do jednog jevreja koji je ispred sebe imao otvoren Tevrat. On ga je čitao da bi našao utjehu za sebe zbog sina koji mu je bio na samrti, a izgledao je poput najljepšeg i najljupkijeg mladića. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče mu: ‘Zaklinjem te Onim Koji je objavio Tevrat, da li si u toj svojoj knjizi našao moju pojavu i opis?’ On mu od mahnu glavom – da nije našao, ali njegov sin reče: ‘Tako mi Onoga Koji je objavio Tevrat, zaista smo mi našli tvoju pojavu i opis u našoj knjizi i ja vjerujem da nema boga osim Allaha i vjerujem da si ti Allahov poslanik!’ Na to Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, reče: ‘Odvojite ovog jevreja od vašeg brata!’, zatim zamota sina u ćefine i klanja mu /dženazu-namaz/.’” Ovaj je hadis dobrog stepena. U Buharijinom Sahihu od Enesa se navodi drugi, koji ga ojačava /šahid/.
Ibn-Džerir navodi od Ata'a ibn Jesara: Sreo sam Abdullaha ibn Amra i rekao mu: “Kaži mi o opisu Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, u Tevratu”, a on mi je odgovorio: “Da! Tako mi Allaha, on je opisan u Tev-ratu kao što je opisan i u Kur'anu:
‘O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svje-doka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje’ (33:45), i kao zaštitu slabima. Ti si Moj rob i poslanik, tvoje ime je Mutevekkil.[322] On neće biti osoran i grubog srca. Allah ga neće usmrtiti sve dok preko njega ne uputi narod koji je na krivom putu, pa da kažu: ‘Nema boga osim Allaha!’, i dok preko njega ne izliječi okorjela srca, uši koje ne čuju i oči koje ne vide.” Ata’ zatim nastavlja: “Nakon toga sam sreo Ka'ba i upitao ga isto pitanje. Njegov odgovor je bio potpuno isti, samo što je riječi: okorjela srca, uši koje ne čuju i oči koje ne vide, izgovorio na svom narječju /sa vrlo malom razlikom u izgovoru/.” To navodi i El-Buhari u svom Sahihu, s tim što na riječi: “On neće biti osoran i grubog srca”, dodaje: “niti će galamiti po čaršijama, niti će na zlo uzvraćati zlim – nego će praštati i halaljivati.”
Tako je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, opisan u prethodnim objavama, a takav je zaista i bio: naređivao je samo dobro a odvraćao samo od lošeg. Tako Abdullah ibn Mes'ud kaže: “Kada čuješ da Allah kaže:
‘O vjernici’, obrati pažnju na to, jer ti se time ili naređuje dobro ili zabranjuje zlo.” Zatim Allah Uzvišeni kaže:
“…koji će im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti”, tj. koji će im dozvoliti jela koja su sami sebi zabranili i time sami sebe opteretili, kao što su: behira, saiba, vasila i hama,[323] a zabraniti im ružna jela koja je Allah Uzvišeni zabranio a oni ih sami sebi dozvolili, kao npr. svinjsko meso i kamatu. Neka ulema kaže: Sve što je Allah dozvolio ono je lijepo i korisno i za tijelo i za dušu, a sve što je On zabranio ružno je i štetno i za tijelo i za dušu.[324] Zatim Uzvišeni kaže:
“…koji će ih tereta i teškoća koje su oni imali osloboditi”, tj. Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, došao je da olakša i bude tolerantan. U tom smislu postoji hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca od njega, da je on rekao: /323/ “Poslan sam sa pravom, tolerantnom vjerom.” Pored toga, on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je svojoj dvojici emira, Muazu i Ebu-Musau, kada ih je poslao u Jemen: /324/ “Nagovješćujte radost a nemojte rastjerivati, olakšavajte a nemojte otežavati i radite skladno a ne suprotno jedan drugom!” Zatim, od Ebu-Burze el-
Eslemija prenosi se da je on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /325/ “Allah prašta mojim sljedbenicima ono što pomisle u sebi, sve dok to ne izgovore ili urade.” On je također rekao: /326/ “Mom je ummetu oproštena nenamjerna greška, zaborav i ono na što budu prisiljeni.” U tom smislu on je rekao i: /327/ “Allah je naputio ovaj ummet da izgovaraju:
“Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga tovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u dužnost ono što ne možemo podnijeti, pobriši grijehe naše i oprosti nam, i smiluj se na nas. Ti si Gospodar naš pa nam pomozi protiv naroda koji ne vjeruje!” (2:286) A u Muslimovom Sahihu se navodi /328/ “…da Allah Uzvišeni, nakon svake ove molbe, kaže: ‘Već sam to učinio, već sam to učinio!’” Zatim Uzvišeni kaže:
“Zato će oni koji u njega budu vjerovali, koji ga budu podržavali i pomagali”, tj. koji ga budu poštivali i cijenili,
“…i svjetlo po njemu poslano slijedili”, tj. Kur'an i sunnet,
“…postići ono što budu željeli”, i na dunjaluku i na ahiretu.
Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati, koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove; njega slijedite – da biste bili upućeni!” /158/
Ovdje Allah govori Svome Poslaniku i Vjerovjesniku, Muhammedu, sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Reci”, o Muhammede: ‘O ljudi’, ovo je obraćanje svima: i crncu i bijelcu, i crvenom, i Arapu i nearapu. “…ja sam svima vama Allahov poslanik”. Njegova, sallAllahu ‘alejhi we sellem, čast i ugled se, između ostalog, vide i u tome što je on pečat svih vjerovjesnika i što je poslan svim ljudima. Tako Allah Uzvišeni kaže:
“A onima koji su se protiv njega urotili vatra će boravište biti.”(11:17) Pored toga, Uzvišeni kaže: “I reci onima kojima je data Knjiga i neukima: ‘Primite islam!’ Ako prime islam, onda su na pravom putu. A ako odbiju, tvoje je jedino da pozivaš.”(3:20) Ajeta o ovoj temi ima puno, a hadisi se ne mogu čak ni izbrojati. To da je on, sallAllahu ‘alejhi we sellem, Allahov poslanik svim ljudima dobro je poznata stvar u islamu.
Imam Ahmed navodi od Amra ibn Šuajba, on od svoga oca, a on od djeda: /329/ One godine kada je bio pohod na Tebuk, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jednom je klanjao noćni namaz, a neki ashabi sakupiše se iza njega da ga čuvaju. Kada je završio namaz, on im priđe i reče: “Ove noći dato mi je pet stvari, koje nisu date nikom prije mene: Ja sam poslan svim ljudima, a poslanici prije mene slati su samo svojim narodima; protiv neprijatelja sam potpomognut strahom, tako da se on sav prestraši i na razdaljini od mjesec dana hoda od mene; dozvoljeno mi je jesti iz ratnog plijena, a prije mene su to smatrali grijehom i spaljivali bi ga; zemlja mi je učinjena čistom i prostorom za klanjanje: gdje god me zatekne namaz ja se abdestim i klanjam, a prije mene to nije bilo dozvoljeno, nego su klanjali u hramovima i bogomoljama; a peta stvar jeste to što mi je rečeno: ‘Moli nešto!’ Svi su poslanici već molili, a ja sam svoju molbu odgodio za Kijametski dan i ona će biti za vas i za svakog onog ko povjeruje da nema boga osim Allaha.” Lanac prenosilaca ovog hadisa dobar je i jak, ali ga /autori najpoznatijih hadiskih zbirki/ ne navode. Pored toga, Muslim navodi od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/330/ “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, nema ni jednog čovjeka iz moga ummeta, ni jevreja ni kršćanina, koji čuje za mene pa me ne povjeruje, da neće ući u Vatru!” A imam Ahmed navodi od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/331/ “Koji god jevrej ili kršćanin iz moga ummeta čuje za mene pa me ne povjeruje, neće ući u Džennet!”
Zatim Uzvišeni kaže: “Njegova vlast je i na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On život i smrt daje.” Ovo su riječi Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kojima opisuje Allaha Uzvišenog. Time on kaže: Onaj Koji me je poslao Stvoritelj je, Gospodar i Vladar svega, On je Taj Koji daje i život i smrt i Njemu pripada sva vlast.
“…i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna čitati i pisati.” On ih obavještava da je on njima od Allaha poslan i da je on taj kojeg su najavile i nagovijestile prethodne objave. Za njeg je u njima rečeno da ne zna čitati ni pisati, pa se kao takav i ovdje spominje. Zatim Uzvišeni kaže:
“…koji vjeruje u Allaha i riječi Njegove”, tj. njegova su djela u skladu sa njegovim riječima i on vjeruje u ono što mu je objavljeno od njegovog Gospodara, “…njega slijedite”, tj. idite njegovim putem i njegovim stopama, “…da biste bili upućeni!”, tj. da biste bili na pravom putu.
“U narodu Musaovu ima ljudi koji na istinu upućuju i koji prema njoj pravedno sude.” /159/
Ovdje Uzvišeni govori o tome da ima Israelićana koji slijede istinu i prema njoj pravedno sude. Tako Uzvišeni kaže: “Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha i u ono što se objavljuje vama i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će nagradu od Gospodara njihova dobiti. – Allah će zaista brzo račune svidjeti.” (3:199) Također, Uzvišeni kaže:
“Oni kojima smo dali Knjigu prije Kur'ana, vjeruju u njega, a kada im se kazuje, govore: ‘Mi vjerujemo u njega, on je istina od Gospodara našeg, mi smo i prije bili muslimani.’ Oni će dobiti dvostruku nagradu zato što trpe.” (28:52-54) Israelićani su bili podijeljeni u dvanaest plemena. Nakon što su oni poubijali svoje poslanike i postali nevjernici, kaže se da se jedno od tih plemena ogradilo od tih postupaka i zamolilo Allaha Uzvišenog da im oprosti i razdvoji ih od ostalih. /Oni su poslije nastavili slijediti istinu i suditi po njoj. Ima nekih predanja o njima, tj. o toj skupini vjernika, ali ona nisu vjerodostojno prenesena od pouzdanih ljudi, pa ih zato nećemo ni navoditi./[325]
I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatražio: “Udari štapom svojim po stijeni!” – i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog će piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: “Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!” Oni nisu Nama nepravdu učinili, sami su prema sebi nepravedni bili.” /160/ “A kada im je bilo rečeno: ‘Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: Oprosti!, a na kapiju uđite glava pognutih – oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više’”,/161/ “onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.” /162/
Svi su ovi ajeti već protumačeni u suri El-Bekare.[326] Ona je objavljena u Medini, a ovi su ajeti objavljeni u Meki. Zato se o njima ovdje govori u trećem licu, jer Allah Uzvišeni kazuje Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kako je postupio sa njima. A u suri El-Bekare, koja je medinska, govor je upućen izravno njima.[327] Tako ovdje Uzvišeni kaže:
“…i iz nje je dvanaest vrela provrelo”. Izraz koji je ovdje upotrijebljen označava sami početak izviranja, a u suri El-Bekare upotrijebljen je izraz   koji tamo više odgovara, a znači: izviranje. Dakle, i tamo i ovdje su upotrijebljeni odgovarajući izrazi, a Allah opet najbolje zna.
“I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali; one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.” /163/
Ovo je opširnije izlaganje riječi Uzvišenog: “Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili.”(2:65) Uzvišeni kaže Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: “I upitaj ih”, tj. upitaj jevreje koji se nalaze u tvojoj blizini o onom što se desilo njihovim sunarodnicima koji su se suprotstavljali Allahovom naređenju izmišljajući spletke, pa ih je zbog toga iznenada snašla Njegova kazna. Ujedno ih i upozori da ne skrivaju tvoj opis na koji nailaze u svojim knjigama, kako im se ne bi desilo isto ono što se desilo tim njihovim sunarodnicima i precima. Taj se grad zvao Ejla, a bio je na obali mora El-Kulzum. Zatim Uzvišeni kaže:
“…kad su propise o suboti kršili”, tj. kada su bili neposlušni i kršili Allahove odredbe: “…kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali”, tj. one su im sa svih strana dolazile po vodi, očevidno
“…a kad nisu svetkovali – one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili”, tj. iskušavali smo ih tako što smo odredili da im se ribe pojavljuju onog dana kada im je bilo zabranjeno loviti ih, a da se ne pojavljuju u danima kada im je to bilo dozvoljeno.
“Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili”, tj. tako smo ih iskušavali, “…zato što su stalno griješili”. Ovdje Uzvišeni govori o tome da su oni napustili pokornost Njemu i da su izmišljali razne varke radi kršenja Allahovih zabrana, čineći time ipak djela koja su u suštini zabranjena. Fakih Ibn-Betta, Allah mu se smilovao, prenosi od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /332/ “Nemojte raditi ono što su radili jevreji, jer ćete tako pomoću najobičnijih varki dozvoljavati ono što je Allah zabranio.” Lanac prenosilaca u ovom je hadisu dobar, jer Ahmeda ibn Muhammeda ibn Muslima El-Hatib navodi u svom Tarihu kao pouzdanog prenosioca, a ostali su prenosioci dobro poznati i pouzdani.
A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” /164/ “I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a grješnike kaznismo teškom kaznom, zato što su stalno u grijehu bili.” /165/ “I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: ‘Postanite majmuni prezreni!’” /166/
Ovdje Uzvišeni govori da su bile tri vrste stanovnika toga grada: jedna je grupa činila ono što je bilo zabranjeno, tako što je činila varke da bi lovila ribe subotom – što je već objašnjeno u suri El-Bekare. Druga ih je grupa sprečavala u tome i odvojila se od njih. Treća grupa nije činila grijeh, ali ga nije ni sprečavala, nego je govorila ovoj drugoj:
“Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” A druga im je odgovarala: “Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali”, jer nam je On stavio u dužnost da naređujemo dobro i odvraćamo od zla, “…i da bi se oni grijeha klonili”, odnosno da bi se pokajali Uzvišenom.
“I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani”, odnosno kada su oni koji su činili grijeh odbili primiti savjet,
“Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a grješnike kaznismo”, tj. one koji su činili prijestupe “…teškom kaznom”. Ovdje je Uzvišeni izričito naveo da su spašeni oni koji su odvraćali od zla i da su uništeni oni koji su činili grijehe, a nije spomenuo one koji su šutjeli, jer su nagrada i kazna adekvatne vrsti djela. Oni nisu zaslužili hvalu pa da budu pohvaljeni, niti su činili prijestupe pa da budu kuđeni. I pored toga, ulema je zauzela dva stava o pitanju da li su oni uništeni ili su spašeni.[328]
“…a grješnike kaznismo teškom kaznom”. Iz ovoga se da razumjeti da su ostali spašeni. Riječi Uzvišenog:
“Postanite majmuni prezreni!” – znače da su oni zaista pretvoreni u majmune, a riječ “prezreni”, znači: jadni, bijedni i poniženi.
“I Gospodar tvoj obznani da će prepuštati nad njima vlast do Smaka svijeta nekom ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj , doista, brzo kažnjava, a On i oprašta i milostiv je.” /167/
Glagol dolazi od riječi, a znači: obznaniti. To je stav Mudžahida, a neki drugi kažu da ona znači: narediti. Jačina ovog izraza upućuje na zakletvu. Zato je iza njega i došao harf “lam” /za pojačanje značenja/ u riječima Uzvišenog:
“…da će prepuštati nad njima vlast”, tj. nad jevrejima
“…do Smaka svijeta nekom ko će ih na najgori način tlačiti”, zato što su kršili Allahova naređenja i planirali varke kako bi ih zaobišli. Kaže se da je Musa, alejhi selam, trinaest godina od njih uzimao haradž i da je on bio prvi koji je uveo haradž. Zatim su oni – tj. jevreji – bili pod vlašću Grka, pa Kaldejaca, pa kršćana, pa muslimana, dajući im džizju i haradž. Posljednje što će se sa njima desiti jeste to da će oni biti pomagači Dedžala, pa će ih muslimani, predvođeni Isaom, alejhi selam, pobiti pred Smak svijeta. Zatim Uzvišeni kaže:
“Gospodar tvoj, doista, brzo kažnjava”, onog ko Mu je neposlušan,
“…a On i oprašta i milostiv je”, prema onom ko se pokaje. Uzvišeni ovako govori, kako bi ljudske duše bile stalno između straha i nade.
“I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; provjeravali smo ih i u dobru i u zlu, da bi se opametili.” /168/ “I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: ‘Bit će nam oprošteno!’ A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti – a oni čitaju ono što je u njoj. Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; pa zar se nećete opametiti?” /169/ “A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju namaz – pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.” /170/
Ovdje Uzvišeni govori da ih je On razdijelio na razne grupe i sekte: “…ima ih dobrih, a i onih koji to nisu”, tj. među njima ima i dobrih i loših, kao i kod džina:
“…a među nama ima i dobrih i onih koji to nisu, ima nas vrsta različitih”. (72:11) “…provjeravali smo ih”, tj. iskušavali smo ih, “…i u dobru i u zlu”, tj. blagostanjem i neimaštinom, nadom i strahom, te zdravljem i bolešću, “…da bi se opametili”. Zatim Uzvišeni kaže:
“I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta”, tj. tu generaciju u kojoj je bilo i dobrih i loših, naslijedile su druge u kojima nije nikako bilo dobrih. Ta su pokoljenja naslijedila Tevrat, ali “…su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta”, tj. umjesto obznanjivanja i širenja istine, oni su trčali za dunjalučkim stvarima, stalno odlažući svoju tevbu. A kad god bi im se ukazala ista prilika, oni bi ponovo pravili istu grešku. Zato Uzvišeni kaže:
“A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili.” Oni su činili grijehe, a onda se obraćali Allahu i tražili oprost od Njega. Međutim, kada bi se ponovo našli u istoj situaciji, opet bi činili iste grijehe. O ovom ajetu Katade kaže: “Tako mi Allaha, ta pokoljenja,
“…koja su Knjigu naslijedila”, nakon svojih poslanika i vjerovjesnika, slabi su nasljednici koje je Allah dao i zavjet od njih uzeo.” A Allah Uzvišeni u drugom ajetu kaže:
“A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše”. (19:59) Koje god bi im se jelo na dunjaluku svidjelo, oni bi ga pojeli, ne obraćajući pažnju na to da li je ono halal ili haram. Nakon toga bi tražili oprost od Allaha, iskazujući Mu puste želje i zavaravajući tako sami sebe. Zatim Allah Uzvišeni kaže:
“Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi da će o Allahu samo istinu govoriti.” Ibn-Abbas na to dodaje: u pogledu njihovih nada da će im Allah oprostiti grijehe kojima su se neprestano vraćali, ne kajući se zbog njih.
“Onaj je svijet bolji za one koji se grijeha klone; pa zar se nećete opametiti?”, tj. zar oni, koji umjesto onog što je kod Mene uzimaju dunjalučke tričarije, nemaju razuma, da bi ih upozorio na bijedu u kojoj se nalaze i na grijehe koje prema Meni čine? Zatim Uzvišeni hvali one koji prihvate Njegovu Knjigu, koja ih upućuje na slijeđenje Njegovog poslanika Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem – a što je i zapisano u njoj. Tako On kaže: “A oni koji se čvrsto drže Knjige”, tj. koji je slijede, izvršavajući njena naređenja i kloneći se njenih zabrana,
“…i koji obavljaju namaz – pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.”
“A kada smo iznad njih brdo podigli – činilo se kao oblak – oni su bili uvjereni da će na njih pasti. ‘Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu – da biste bili pobožni!’” /171/
Uzvišeni kaže: “A kada smo iznad njih brdo podigli”, tj. kada smo ga uzdigli – to su riječi Ibn-Abbasa. “…i iznad njih smo brdo digli” (4:154), tj. meleki su ga podigli iznad njihovih glava, zato što su odbili prihvatiti propise Tevrata u cijelosti. Oni su rekli Musau, alejhi selam: “Pokaži nam šta ima u Tevratu – ako to budu lahke obaveze i zabrane, mi ćemo ih se pridržavati!” On im je na to rekao: “Prihvatite ga cijelog, zajedno sa svim što je u njemu!” Međutim, oni su više puta ponavljali svoj zahtjev, kako bi vidjeli šta je u Tevratu. Tada je Allah naredio tom brdu, pa se ono otrglo od zemlje i podiglo uvis. I kada je ono bilo između njihovih glava i neba, Musa im reče: “Zar ne shvatate ono što vam moj Gospodar Uzvišeni govori: Ako ne prihvatite Tevrat i sve ono što je u njemu, On će sigurno na vas baciti ovo brdo!” Tada je svaki od njih učinio sedždu na lijevu obrvu, a desnim je okom posmatrao to brdo, bojeći se da ne padne na njega. Zato danas svaki jevrej na Zemlji koji pada licem na tlo, čini to na svoju lijevu obrvu. Oni kažu: “Zbog ovakve sedžde od nas je otklonjena kazna.”
I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova iz njihovih kičmi izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome nismo ništa znali.” /172/ “Ili da ne reknete: ‘Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’” /173/ “I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” /174/
Ovim Uzvišeni govori da je On izveo potomstvo Ademovih sinova iz njihovih kičmi, kako bi oni sami bili svjedoci protiv sebe: da je Allah Uzvišeni njihov Gospodar i Vladar, da nema drugog boga osim Njega, i da ih je On stvorio i opredijelio prema tome. Tako Uzvišeni kaže:
“Ti upravi lice svoje vjerislamu na njemu ustrajavšI. Prihvati se Allahove čiste vjere, prema kojoj je on ljude načinio – ne treba da se mijenja Allahova vjera.”(30:30)
A u Sahihima Buharije i Muslima navodi se od Ebu-Hurejrea: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /333/ “Svako se dijete rađa u islamu” – a prema drugoj verziji: “u ovoj vjeri” – “pa njegovi roditelji učine da ono postane jevrej, kršćanin ili vatropoklonik. Tako i mladunče životinje dođe na svijet potpunog tijela. Da li vi kod njega primjećujete neki nedostatak?” Pored toga, u Muslimovom Sahihu navodi se od Ijada ibn Humara: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je:/334/ Allah kaže: “Ja sam stvorio Svoje robove u pravoj vjeri, pa im zatim dolaze šejtani, odvraćaju ih od njihove vjere i zabranjuju im ono što sam im Ja dozvolio.” Imam Ebu-Dža'fer ibn Džerir – Allah mu se smilovao – navodi od El-Esveda ibn Seri'a, radijAllahu anhu, iz plemena Benu-Sa'd: /335/ “Učestvovao sam u četiri bitke sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu ‘alejhi we sellem Nakon borbe protiv neprijateljskih vojnika naši su ljudi počeli ubijati njihovu djecu. Kada je to čuo Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, teško mu je to palo, pa je rekao: ‘Šta je ljudima, zašto ubijaju djecu?’ Jedan čovjek na to upita: ‘Allahov Poslaniče, pa zar oni nisu sinovi mnogobožaca?’ A on mu odgovori: ‘Sinovi su mnogobožaca jedni od najboljih među vama. Oni se rađaju u islamu i njihovi jezici to potvrde, ali ih njihovi roditelji učine jevrejima i kršćanima.’”
Ima više hadisa koji govore o tome kako je potomstvo izvedeno iz kičme Adema, alejhi selam, i kako su razdvojeni na one na desnoj i one na lijevoj strani. U nekima od njih navodi se kako će oni sami protiv sebe svjedočiti da im je Allah njihov Gospodar. Tako, npr., imam Ahmed navodi od Enesa ibn Malika, radijAllahu anhu, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/236/ Džehenemliji će biti rečeno na Kijametskom danu: “Šta misliš, da si imao nešto na Zemlji, bi li to žrtvovao?” On će odgovoriti: “Da.” A zatim će mu biti rečeno: “Tražio sam od tebe nešto što ti je bilo lakše od toga: još u Ademovoj kičmi od tebe sam uzeo obećanje da Mi ni u čemu nećeš činiti širk, ali si ti to odbacio i činio Mi širk!”
Tumačeći ovaj ajet, Et-Tirmizi navodi od Ebu-Hurejrea: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je:/337/ “Kada je Allah stvorio Adema, pogladio ga je po kičmi, pa je iz njegove kičme izašlo sve čovječanstvo koje će On stvoriti kao njegovo potomstvo sve do Kijametskog dana…”
U navedenim hadisima imamo dokaz da je Allah Uzvišeni izveo Ademovo potomstvo iz njegove kičme. A što se tiče pozivanja njih da svjedoče sami protiv sebe o tome da je Allah njihov Gospodar, time se hoće reći da ih je On stvorio u vjeri u jednog Boga – kao što je već navedeno u hadisima Ebu Hurejrea i Ijada ibn Humara el-Mudžaši'ijja.[329] Zato Uzvišeni kaže
“I kad je Gospodar tvoj od Ademovih sinova…”, a nije rekao: od Adema,
“…iz njihovih kičmi”, a nije rekao: iz njegove kičme, “…izveo potomstvo”, odnosno dao da se to potomstvo pojavljuje s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju.
Tako Uzvišeni kaže: “On čini da jedni druge na Zemlji smjenjujete.” (6:165) On također kaže:
“…kao što je od potomstva drugih naroda vas stvorio”. (6:133) Zatim Uzvišeni kaže:
…i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi”, tj. On ih je izveo da to posvjedoče, govoreći Mu i svojim stanjem i riječima. Jer, to svjedočenje nekada bude riječima – npr.: Oni će reći: “Mi to priznajemo na svoju štetu.” (6:130), a nekada stanjem – npr.:
“Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije graditi, kad sami priznaju da su nevjernici” (9:17), tj. u ovom slučaju njihovo stanje to svjedoči protiv njih, a ne njihove riječi. U tom su smislu i riječi Uzvišenog: “…i doista je sam on tome svjedok.”(100:7) Prema tome, njihove riječi koje Allah navodi:
“Jesi, mi svjedočimo”, ustvari su bile svjedočenje stanjem, a ne riječima. Allah je dao da to svjedočenje bude dokaz protiv njih da su činili širk, a to opet ukazuje na to da je prirodna vjera u kojoj su stvoreni, ustvari, priznavanje samo jednog Boga. Zato Uzvišeni kaže: “…i zato da ne reknete”, tj. na Kijametskom danu: “mi o ovome”, tj. o vjerovanju u jednog Boga,
“…nismo ništa znali”. “Ili da ne reknete: ‘Naši su preci prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?’”[330] “I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi.” [331]
“I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao.” /175/. “A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće; a ako ga se okaniš – on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.” /176/ Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze, oni zlo čine sami sebi.” /177/
Abdur-Rezzak navodi od Abdullaha ibn Mes'uda, radijAllahu anhu, da je u vezi sa riječima Uzvišenog: “I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio”, rekao: “To je bio jedan od Israelićana, po imenu Bel'am ibn Ba'ura.” Isto predanje navodi nekolicina njih od Mensura. Drugi kažu da je to bio Sajfijj ibnu er-Rahib, a treći da je to bio jedan čovjek iz Belke, koji je znao Allahovo najveće ime. Pored toga, neki kažu da je to bio jedan čovjek iz Jemena, da mu je bilo ime Bel'am i da mu je Allah dao Svoje dokaze, pa ih je on napustio. Pleme Sekif kaže: “To je bio Umejje ibn Ebi es-Salt.” To se prenosi od Ibn-Amra, a on je vjerovatno time htio reći da Umejje ibn Ebi es-Salt liči na njega. Jer, Umejje je dobro poznavao prethodne vjerozakone i živio je i u vrijeme Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, ali ipak nije povjerovao u njega, iako se susreo sa njim. On je sklopio savez sa mnogobošcima protiv Poslanika i oplakivao je mnogobošce koji su poginuli na Bedru. On je jedan od onih čiji je jezik povjerovao, ali nije srce. Jer, on je napisao lijepe stihove u slavu Boga i mudre izreke, ali mu se srce nije otvorilo prema islamu!
Što se tiče onoga na koga se odnosi ovaj ajet, najpoznatiji je stav da je to bio jedan čovjek koji je živio davno, za vrijeme Israelićana. Tako misle Ibn- Mes'ud i još neki učenjaci iz prvih generacija. Moj je stav[332] da je to bio Bel'am ibn Ba'ura i da on vodi porijeklo od Luta ibn Harana ibn Azera. Ibn-Asakir kaže: “On je poznavao Allahovo najveće ime pa je poslije napustio svoju vjeru, a spominje se i u Kur'anu. Neki čak kažu i to da mu je bilo dato i poslanstvo, pa da ga je napustio. Međutim, te su riječi apsurdne.”[333]
Muhammed ibn Ishak ibn Jesar navodi od Salima Ebu en-Nadra da je on kazivao: Kada je Musa, alejhi selam, došao na prostore Ken'anaca u Šamu, Bel'amov narod dođe Bel'amu i reče mu: “Onaj Musa ibn Imran došao je sa Israelićanima da nas pobije i istjera iz naše zemlje i da je da Israelićanima. Mi smo tvoj narod i sada nemamo boravišta, a tvoja dova se prima, pa otiđi i učini dovu Allahu protiv njih!” On im na to odgovori: “Teško vama! On je Allahov poslanik i uz njega su meleki i vjernici, pa kako ću činiti dovu protiv njih, pogotovu što ja znam od Allaha ono što znam?” Međutim, oni su bili uporni, sve dok ga nisu naveli na iskušenje kojem je on podlegao. Tako se on uputio prema brdu Husban, sa kojeg se vidio logor Israelićana. I, kada se popeo na to brdo i ugledao logor Musaa i Israelićana, počeo je učiti dovu protiv njih. Međutim, kada god bi htio činiti dovu da ih zadesi neko zlo, Allah bi dao da mu jezik izgovara riječi protiv svog naroda. Isto tako, kada god bi htio činiti dovu u korist svoga naroda, On bi dao da mu jezik govori u korist Israelićana. Tada mu njegov narod reče: “Jesi li svjestan, Bel'ame, šta radiš? Pa ti činiš dovu u njihovu korist, a na našu štetu!” On im odgovori: “Ali, ja tu ne mogu ništa!” Dakle, Allah ga je primorao da tako govori. Zatim je on rekao: “Sada sam izgubio i ovaj i onaj svijet i ostalo mi je još samo da upotrijebim varku i lukavštinu. Zato ću vam predložiti slijedeću varku: Nagizdajte svoje žene i dajte im trgovačke robe, pa ih onda pošaljite u israelićanski logor da je prodaju. Ali, recite im da se bilo koja od njih poda – ukoliko je htjedne neki Israelićanin – jer ćete ih pobijediti ako samo jedan od njih učini blud.” Oni tako i urade, pa njihove žene uđu u logor Israelićana. Jedna od tih Ken'anki naiđe pored jednog od israelićanskih velikana. Kada ju je ugledao, ona mu se dopadne, pa on ustane, uzme je za ruku i ode sa njom do Musaa, te mu kaže: “Ja mislim da ćeš ti reći da mi je ovo haram i da joj se ne približavam?” Musa mu odgovori: “Da, ona ti je haram.” A on onda kaže Musau: “Tako mi Allaha, u ovome te neću poslušati!” Zatim je uvede u svoj šator i počne činiti blud sa njom. Tada Allah Uzvišeni pošalje kugu na Israelićane. U tom momentu Fenhas ibn Eleazar ibn Harun, koga je Musa odredio za glavnog među njima, bio je odsutan. Kada se on vratio, kuga je već harala među njima. Tada mu je rečeno šta se desilo, pa on uzme svoje koplje, koje je bilo sve od željeza, uđe u taj šator i zatekne ih kako čine blud. On ih oboje probode kopljem i izađe napolje, noseći ih na koplju i govoreći: “Allahu moj, ovako mi postupamo sa onim ko je Tebi neposlušan!” Zatim je kuge nestalo, a broj onih koji su od nje stradali već je bio sedamdeset hiljada. O tom Bel'amu ibn Ba'ura Allah je objavio :
“I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio…” pa sve do Njegovih riječi: “…da bi oni razmislili”.
Uzvišeni kaže: “Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš – on opet dahće”, tj. on je u svojoj zabludi i upornosti u njoj poput psa, jer pas uvijek dahće, bez obzira na to da li ga tjeraš ili ga uopće ne diraš. Tako Bel'amu nije koristilo ni ako se pozove u vjerovanje, ni ako se ne pozove. Dakle, njemu nije koristio ni jedan od ta dva slučaja: bilo da mu se upućuju savjeti i da se poziva u vjeru, bilo da se to uopće ne radi. Tako Uzvišeni kaže:
“…doista je svejedno, opominjao ih ti ili ih ne opominjao – oni neće vjerovati”. (2:6)
Zatim Uzvišeni kaže: “…zato kazuj događaje da bi oni”, tj. Israelićani i ostali narodi, “…razmislili”, tj. da bi oni razmislili o tome šta je uradio Bel'am i kako ga je Allah odveo u zabludu i udaljio od Svoje milosti. On je to uradio zato što je Bel'am Allahovu blagodat koju mu je On dao podučivši ga Svome najvećem imenu – kojim, kada se od Njega zatraži On dadne i kada se od Njega zamoli, On ispuni molbu – iskoristio u neposlušnosti prema svome Gospodaru. Štaviše, on je tim imenom činio dovu protiv robova Milostivog i vjernika, koji su u to vrijeme slijedili Njegovog roba i poslanika Musaa, alejhi selam Zato Uzvišeni kaže:
“…da bi oni razmislili”, tj. da bi kurejševićki mnogobošci, kojima je putem Kur'ana saopćen slučaj Bel'ama, pripazili i uzeli pouku iz onoga što se njemu desilo. Jer oni, tj. Arapi mnogobošci i njihovi savremenici jevreji dobro poznaju Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem, kao što poznaju i svoju djecu. Zato su oni najpreči od svih ljudi da ga slijede, pomognu i podrže. A one od njih koji ne povjeruju u Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, te sakriju i ne prihvate njegovu najavu u Tevratu, Allah će poniziti i na ovom svijetu i na ahiretu.
Zatim Uzvišeni kaže:
“Loš su primjer ljudi koji ne priznaju Naše dokaze”, tj. loš su primjer ljudi koji poriču Allahove dokaze. Oni se ovdje porede sa psima, kojima je jedina preokupacija jelo i strast. Dakle, onaj ko ne slijedi znanje i uputu a povodi se samo za svojom strašću i prohtjevima, postaje sličan običnom psu – a kako je to loš primjer! Zatim Uzvišeni kaže: “…oni zlo čine sami sebi”, tj. nije im Allah učinio zlo, nego su ga oni sami sebi učinili, time što nisu htjeli prihvatiti slijeđenje upute i što su se priklonili svijetu iskušenja, te slijede samo svoju strast.
“Kome Allah ukaže na pravi put – bit će na pravom putu, a koga ostavi u zabludi – taj će izgubljen biti.” /178/
Ovdje Uzvišeni kaže: Koga Allah uputi niko ga ne može u zabludu odvesti, a koga On odvede u zabludu, taj je sigurno propao, izgubljen i zalutao. Ono što Uzvišeni hoće – to i bude, a ono što On neće – to ne može ni biti. Zato se kaže u hadisu koji prenosi Ibn-Mes'ud: /338/ “Zahvala pripada samo Allahu. Njega hvalimo i od Njega pomoć, uputu i oprost tražimo. Allahu se utječemo od zla nas samih i od naših loših djela. Koga Allah uputi – niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludu odvede, niko ga ne može uputiti…” Ovaj hadis u cijelosti navode: Ahmed, autori Sunena /Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Madže/ i drugi.
“Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvataju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.” /179/
Uzvišeni kaže: “Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili”, tj. Mi smo ih pripremili za njega, pa oni rade ono što džehenemlije rade. Allah je Uzvišeni prije nego što su oni stvoreni znao šta će oni raditi,[334] pa je to zapisao kod Sebe u Knjigu, pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju. Tako se prenosi u hadisu koji navodi Muslim u svom Sahihu od Abdullaha ibn Amra: Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: /339/ “Allah je odredio stvorenjima njihove sudbine pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju, a Njegov je Arš tada bio na vodi.” Inače, pitanje sudbine opširno je i ovdje nije mjesto da ga izlažemo. Zatim Uzvišeni kaže:
“…oni srca imaju, a njima ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju”, tj. oni ne koriste kako treba te organe, koje je Allah dao da budu sredstvo upute. U tom smislu, Uzvišeni kaže: “Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju.”(2:171) Ustvari, oni su bili gluhi, nijemi i slijepi samo za uputu – kao što kaže Uzvišeni:
“ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima”. (22:46) Zatim On kaže: “oni su kao stoka”, tj. oni koji ne čuju i ne shvaćaju istinu i koji ne vide uputu, oni su kao stoka koja luta i koja ta čula koristi samo za zadovoljenje dunjalučkih potreba. Ta stoka čuje glas pastira, ali ne razumije šta joj se govori. Zato On za njih kaže da su oni: “čak i gori” od životinja. Jer, životinje se nekada i odazovu svome pastiru, iako ne razumiju njegov govor. Tako one, bilo same od sebe bilo treniranjem, rade ono zbog čega su stvorene. Za razliku od njih, iako je stvoren da obožava Allaha i vjeruje da je samo On Bog, kafir ne vjeruje u Allaha i čini Mu širk. Zato je čovjek koji je pokoran Allahu bolji od meleka, a onaj ko Ga ne vjeruje gori od životinja. Zbog toga Uzvišeni kaže:
“oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.”
“Allah ima najljepša imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena – kako budu radili, onako će biti kažnjeni!” /180/
Od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/340/ “Allah ima devedeset devet imena; jedno manje od stotinu. Ko ih bude izgovarao (i radio po njima), ući će u Džennet. Allah je neparan i On voli nepar.” Ovaj hadis Buharija i Muslim navode u svojim Sahihima, a Buharija ga navodi i u drugoj verziji. Tirmizi ga navodi od Šuajba sa sličnim senedom, s tim što nakon riječi: “i On voli nepar”, dodaje: /341/ “Allah je Onaj osim Koga drugog boga nema, Blagi, Svemilosni, Vladar, Sveti, od mahana čisti, Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost, Koji sve pazi i prati, Snažni, Silni, Uzvišeni, Tvorac, Koji divno stvara, Koji likove daje, Koji mnogo prašta, Koji savladava, Koji mnogo poklanja, Koji obilno nafaku daje, Koji rješava i otvara, Koji zna, Koji steže i pruža, Koji spušta i diže, Koji uzdiže i ponižava, Koji čuje, Koji vidi, Sudac, Pravedni, Dobri, o svemu obaviješteni, Blagi, Veliki, Koji prašta, Koji je zahvalan, Visoki, Veliki, Koji čuva, Koji pazi i izdržava, Koji obračun vodi, Veličanstveni, Plemeniti, Koji pazi na svaku kretnju, Koji molbe prima, Koji milošću i znanjem sve obuhvata, Mudri, Koji voli, Slavljeni, Koji proživljuje, Koji je svemu svjedok, Vrhovna Istina, Koji se stara i brine, Jaki, Čvrsti, Zaštitnik, Hvaljeni, Koji i sitnice obuhvata i broj im zna, Koji iz početka stvara i poslije smrti u život vraća, Koji život i smrt daje, Živi, Koji sve izdržava, Imućni, Slavni, Jedan, Jedini, Kome se svako obraća, Moćni, Koji sve može, Koji unapređuje i zapostavlja, Prvi i Posljednji, Jasni i Skriveni, Koji upravlja, Preuzvišeni, Dobročinitelj, Koji pokajanje mnogo prima, Osvetnik, Koji prašta, Samilosni, Vlasnik svake vlasti i carstva, kome pripada veličanstvo i čast, Koji pravdu dijeli, Koji sakuplja, Bogati, Koji bogatstvo daje, Koji sprečava i otklanja, Koji stvara štetu i korist, Svjetlo, Koji upućuje na pravi put, Besprimjerni Tvorac iz ništa, Vječni, Nasljednik, Koji upućuje na potrebe i koristi, Strpljivi.” Zatim Et-Tirmizi kaže: Ovo je garib hadis, a putem nekoliko seneda prenosi se od Ebu-Hurejrea. Koliko mi znamo, samo se u ovoj verziji nabrajaju Allahova lijepa imena. Ibn-Hibban ga, također, navodi u svom Sahihu, preko Safvana.
Zatim, treba znati da Allahovih lijepih imena nije samo devedeset devet. Za to imamo dokaz u hadisu koji prenosi imam Ahmed od Abdullaha ibn Mes'uda, radijAllahu anhu: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /342/ “Koga god zadesi kakva briga i žalost, pa kaže: Allahu moj, ja sam Tvoj rob, sin roba Tvoga i robinje Tvoje. Moj je život u Tvojoj ruci, Tvoj sud za mene važi i sprovodi se, Tvoja odredba za mene je pravedna, molim Te svakim Tvojim imenom kojim si Sebe nazvao, ili koje si u Svojoj Knjizi objavio, ili kojem si ikoga od Svojih stvorenja naučio, ili koje si u Svom tajnom znanju zadržao, da učiniš veličanstveni Kur'an proljećem srca moga i svjetlom grudi mojih, i da njime odstraniš žalost moju i odbiješ brige moje! – Allah će mu odstraniti žalost i brigu i dati mu izlaz iz te situacije.” Na to neko reče: “Allahov Poslaniče, hoćemo li naučiti te riječi?” A on odgovori: “Svakako, ko god ih čuje treba ih naučiti.”
Uzvišeni kaže: “a klonite se onih koji iskreću Njegova imena.” Katade kaže: tj. koji Mu pripisuju svakakva imena. A riječ u svojoj osnovi u arapskom jeziku znači: skretanje od onog što se naumi i iskrivljavanje.
“A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude.” /181/ “A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo – pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.” /182/ “I davat ću im vremena; obmana je Moja, doista žestoka.” /183/ “Pa zašto oni ne razmisle da njima poslani poslanik nije lud; on samo otvoreno opominje.” /184/ I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an vjerovati?”. /185/ “Koga Allah u zabludu stavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On će ih ostaviti da u nevjerstvu svojem lutaju.” /186/
Uzvišeni kaže: “A među onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upućuju istini i koji prema njoj pravedno sude.” Ima više hadisa koji ukazuju na to da se ovdje misli na sljedbenike Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem
“…i koji prema njoj pravedno sude”, tj. pravedno rade i donose presude. U Sahihima Buharije i Muslima se navodi se od Muavije ibn Ebi-Sufjana, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao:/343/ “Jedna grupa moga ummeta stalno će biti na istini – neće im naštetiti oni koji ih budu ometali i suprotstavljali im se – sve do Smaka svijeta”, a u drugoj verziji stoji: “…sve dok ne dođe Allahova odredba oni će biti u tom stanju”.
Zatim Uzvišeni kaže: “A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo – pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.” To znači: On će njima otvoriti vrata nafake i dati udobnost u životu na dunjaluku, tako da će ih to zavesti, a mislit će da ispravno postupaju. U tom smislu Uzvišeni kaže:
“I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je činio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova!”(6:44,45) Zato Uzvišeni kaže: “I davat ću im vremena”, tj. dat ću da potraje stanje u kojem se nalaze, “obmana je Moja, doista žestoka.” odnosno jaka i opasna.
Zatim Uzvišeni kaže: “Pa zašto oni ne razmisle”, tj. oni koji Naše riječi poriču,
“da njima poslani poslanik”, tj. Muhammed, sallAllahu ‘alejhi we sellem “nije lud;” tj. nije on lud, nego je on istinski Allahov Poslanik i on poziva Istini.
“on samo otvoreno opominje”, što je sasvim jasno svakom pametnom i razumnom čovjeku. Katade kaže: “Ibn-Deame ispričao nam je: “Kada je Allahov Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, na brdu Safa pozvao Kurejšije, počeo ih je pozivati po ograncima plemena: ‘O sinovi toga i toga, o sinovi toga i toga.’ Zatim ih je upozorio na Allahovu moć i kaznu, pa je jedan od njih rekao: ‘Zaista vam je rođak lud! Mogao bi galamiti do zore!’ To je bio povod da Allah Uzvišeni objavi ovaj ajet.”
Zatim Uzvišeni kaže:”I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio”, tj. zašto oni koji poriču Naše riječi ne pogledaju u Allahovo carstvo i u ono što je On stvorio, da bi razmislili i uzeli pouku iz toga, da bi shvatili da to pripada Onome Kome nema sličnog ni ravnog, pa da povjeruju u Njega kao jedinog Boga i prihvate i slijede Njegovog Poslanika, te da pripaze na približavanje smrtnog časa – kako ne bi propali kao nevjernici i dospjeli u bolnu Allahovu kaznu.
Zatim Uzvišeni kaže: “Pa u koje će riječi, ako ne u Kur'an vjerovati?”, tj. nakon Poslanikovog, sallAllahu ‘alejhi we sellem, upozorenja i najave kazne koju im je objavio od Allaha Uzvišenog, kojem će upozorenju oni povjerovati, ako neće ovim riječima koje im Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, objavljuje? Zatim Uzvišeni kaže:
“Koga Allah u zabludu stavi, niko ga ne može na pravi put uputiti! On će ih ostaviti da u nevjerstvu svojem lutaju.” Tj. koga Allah Uzvišeni kazni za njegovo nevjerovanje tako što ga odvede u zabludu – nakon što mu se objavio i upozorio ga – njega neće moći uputiti niko, bez obzira na to ko je taj.
Pitaju te o Smaku svijeta: kada će se zbiti. Reci: “To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti, a težak će biti nebesima i Zemlji, sasvim neočekivano će vam doći.” Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš. Reci: “To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.” /187/
Uzvišeni kaže: “Pitaju te o Smaku svijeta.” Ovaj je ajet objavljen zbog Kurejšija, koji su pitali kada će se desiti Smak svijeta, ne vjerujući da će se to ikada desiti i smatrajući to lažnim. U tom smislu Uzvišeni kaže:
A oni govore: “Kad će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?!” (67:25) Zatim Uzvišeni kaže: “kada će se zbiti”, odnosno kada će se dogoditi.
Reci: “To zna jedino Gospodar moj, On će ga u njegovo vrijeme otkriti”, tj. znanje o tome kod Allaha je i On zna kada će se Smak svijeta desiti. Mimo Njega to ne zna niko, pa čak ni Njemu bliski meleki ili odabrani poslanici. Zato Uzvišeni kaže:
“…a težak će biti nebesima i Zemlji”, odnosno, znanje o njemu je teško stanovnicima i nebesa i Zemlje. Ono je skriveno, pa niko od njih ne zna kada će se on desiti.
“sasvim neočekivano će vam doći”. Tj. on će doći iznenada i zateći svakog u svom poslu, trgovini i tome slično. Muslim u svom Sahihu navodi od Ebu-Hurejrea: /344/ “Kada bude nastupao Smak svijeta, jedan čovjek će musti devu, pa neće uspjeti posudu sa mlijekom donijeti do svojih usta, a Smak svijeta će nastupiti. Zatim, dva će čovjeka biti zabavljena kupovinom, odnosno prodajom odjeće, pa to neće uspjeti obaviti, jer će Smak svijeta već nastupiti…”
Zatim Uzvišeni kaže: “Pitaju te kao da ti o njemu nešto znaš”, tj. kao da znaš kada će se desiti, a Allah je znanje o tome sakrio od Svojih stvorenja. Zato On kaže:
Reci: “To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.” Zbog toga je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, odgovorio Džibrilu, alejhi selam, kada ga je on pitao o Smaku svijeta:/345/ “…Upitani o tome ne zna ništa više od onog ko pita…”, tj.: Ja ništa više od tebe ne znam kada će se on desiti, niti iko zna više od nekog drugog o tome. Zatim je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, proučio ajet: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti…”(31:34) Dakle, ovaj Vjerovjesnik, koji nije znao čitati ni pisati, prvak i pečat svim poslanicima, Muhammed, sallAllahu ‘alejhi we sellem, poslanik milosti i tevbe, poslanik koji je navijestio strašne događaje pred Smak svijeta, posljednji u nizu među poslanicima, poslije kojeg će ljudi biti proživljeni – pored toga što je, kako je utverđeno u Buharijnom Sahihu preko Enesa i Sehla ibn Sa'da, radijAllahu anhu, rekao: /346/ “Ja i Smak svijeta poslani smo kao ova dva prsta”, pa je sastavio kažiprst i srednji prsti pored svega toga, Allah mu je naredio da kaže da samo Uzvišeni zna kada će se desiti Smak svijeta, kada ga neko o tome bude pitao. Tako Uzvišeni kaže:
Reci: “To samo Allah zna, ali većina ljudi ne zna.”
Reci: “Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da poznajem gajb, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.” /188/
Ovdje Allah Uzvišeni naređuje Poslaniku da stvari prepusti Njemu, te da kaže da on ne zna šta će se desiti u budućnosti i da je o tome upoznat samo onoliko koliko ga je Allah upoznao. Tako Uzvišeni u drugom ajetu kaže: “On gajb poznaje i On gajb Svoj ne otkriva nikome.” (72:26) Zatim Uzvišeni kaže Poslaniku da rekne:
“A da poznajem gajb, stekao bih mnoga dobra”, tj. da poznajem gajb, prije nego što bih nešto prodao znao bih da li ću na tome zaraditi, pa bih prodavao samo ono na čemu bih imao dobru zaradu, i tako ne bih bio siromašan. Tako ove riječi tumači Ibn-Abbas, a Ibn-Džerir i još neki kažu da one znače: Da poznajem gajb, ja bih se u rodnim godinama pripremio za godine suše i ublažio bih skupoću. Zatim Uzvišeni kaže:
“a zlo bi bilo daleko od mene”; tj. ja bih izbjegao zlo prije nego što se i dogodi. Zatim Uzvišeni kaže Poslaniku da kaže da on samo donosi opomene i radosne vijesti, tj. opomene za kaznu nevjernicima, a radosne vijesti o Džennetu vjernicima. U tom smislu Uzvišeni također kaže:
“Mi smo Kur'an učinili lahkim, na tvome jeziku, da bi njime one koji se Allaha boje i grijeha klone obradovao, a inadžije nepopus-tljive opomenuo.”(19:97)
“On je Taj Koji vas od jednog čovjeka stvara – a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je ono otežalo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: ‘Ako nam daruješ zdrava potomka, bit ćemo, doista, zahvalni!’” /189/ “I kad im je On darovao zdrava potomka, njih dvoje su izjednačili druge s Njim u onome što im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” /190/
Ovdje Uzvišeni govori da je on sav ljudski rod stvorio od Adema, alejhi selam; od njega je stvorio njegovu ženu Havu, pa su onda oni izrodili ljudski rod. U tom smislu Uzvišeni također kaže:
“O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji.”(49:13) Pored toga, On kaže:
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, Koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao.”(4:1) Zatim, u ovom časnom ajetu Uzvišeni kaže:
“a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri”, tj. da bude prisan sa njom i smiri se uz nju. Uzvišeni također kaže:
“I jedan je od dokaza Njegovih to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost…” (30:21) Ni između koga nema tolike prisnosti kao između supružnika. Zato Uzvišeni navodi da sihirbaz svojom spletkom možda i uspije rastaviti muža od žene. “I kada je on nju obljubio”, tj. kada je imao odnos sa njom,
“ona je zanijela lahko breme”. Ono je lahko u početku trudnoće, pa žena ne osjeća bol od njega. Ono je tada kap sjemena, pa ugrušak, pa gruda mesa.
Zatim Uzvišeni kaže: “i nosila ga”; Mudžahid to tumači: i ustrajala u njegovom nošenju. “a kad joj je ono otežalo”, tj. kada joj je postalo teško nositi ga,
“njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: ‘Ako nam daruješ zdrava potomka’”, odnosno lijepog sina. Oni su se pobojali da im se ne bi rodila životinja. A Hasan Basri to tumači: Ako nam daruješ sina,
“bit ćemo, doista, zahvalni!” “I kad im je On darovao zdrava potomka, njih dvoje su izjednačili druge s Njim u onome što im On daje – a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!” Tumačeći ovaj ajet, mufesiri navode neka predanja i hadise, koji su, ustvari, predanja kitabija, a Allah opet najbolje zna. Sva ona govore o tome da su Adem i Hava bili to dvoje koje su Allahu činili širk…!! Mi ćemo ovdje navesti samo jedno od tih predanja, onako kako ga navodi Ibn Ebi- Hatim od Ubejj ibn Ka'ba: “Kada je Hava zatrudnjela, šejtan joj je prišao i rekao: ‘Budi meni pokorna, pa će ti dijete biti zdravo. Daj mu ime Abdul-Haris.’ Ona to nije učinila. I kada je rodila, dijete joj je umrlo. Kada je ponovo zatrudnjela šejtan joj ponovi isto, ali to ona opet ne učini. I kada je treći put zatrudnjela, šejtan joj priđe i kaže: ‘Ako mi budeš pokorna, dijete će ti biti zdravo, a ako ne budeš – ono će se pretvoriti u životinju.” Tako je on njih dvoje uplašio, pa su ga poslušali.” Međutim, mi smatramo da se ovi ajeti ne odnose na Adema i Havu,[335] nego na mnogobošce među Ademovim potomcima. Zato Allah Uzvišeni kaže:
“a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim!”[336] To je stav Hasana Basrije, a i mi ga dijelimo. Zatim on kaže: “To što su Adem i Hava ovako spomenuti jeste prelaženje sa konkretnih osoba na ljudsku vrstu.” Slično tome, Uzvišeni kaže:
“Mi smo vama najbliže nebo sjajnim zvijezdama ukrasili i učinili da one pogađaju šejtane” (67:5) – a poznato je da sjajne zvijezde kojima je ukrašeno nebo nisu baš te kojima se šejtani gađaju. I ovdje se radi o prelaženju sa pojedinih stvari na njihovu vrstu, za što ima još primjera u Kur'anu – a Allah opet najbolje zna.
“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa stvoriti, i sami su stvoreni”, /191/ “i koji im ne mogu pomoći niti mogu pomoći sebi?” /192/ “A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili šutjeli.” /193/ “Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite!” /194/ “Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li oči da njima gledaju, ili uši da njima čuju? Reci: Zovite božanstva vaša, pa protiv mene kakvo hoćete lukavstvo smislite i ne odugovlačite”, /195/ “moj je zaštitnik Allah, Koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine.” /196/ “A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama, a ni sebi pomoći.” /197/ “A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.” /198/
Ovdje Allah kori mnogobošce koji pored Njega obožavaju neka Njegova stvorenja, koja ništa ne mogu uraditi: naštetiti, koristiti, gledati, čuti, niti pomoći onima koji ih obožavaju. Ta su stvorenja obična materija, koja nema duše, niti se može kretati. Oni koji ih obožavaju bolje od njih čuju i vide i jači su od njih. Zato On kaže:
“Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ništa stvoriti, i sami su stvoreni”, tj.: zar Mu smatrate ravnim ono što samo ne može ništa stvoriti, nego su čak i njega drugi napravili? U tom je smislu Ibrahim, alejhi selam, rekao: “Kako se možete klanjati onima koje sami klešete?”(37:95) Zatim Uzvišeni kaže: “…i koji im ne mogu pomoći”, tj. onima koji ih obožavaju, “..niti mogu pomoći sebi?”, tj. niti same sebe mogu zaštititi od onih koji im hoće naštetiti? Tako je Ibrahim, alejhi selam, porazbijao kipove svoga naroda, srozavši ih na taj način dokraja. O tome Uzvišeni kaže: “i krišom im priđe desnom rukom ih udarajući”. (37:93) Tako su radili i Muaz ibn Amr ibn el-Džumuh i Muaz ibn Džebel, radijAllahu anhu, dvojica mladića koji su primili islam kada je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, došao u Medinu. Oni bi noću nasrtali na kipove mnogobožaca, razbijali ih, uništavali i davali ih udovicama kao drvo za ogrjev – da bi njihovi sunarodnici uzeli pouku iz toga. Muazov otac, Amr ibnul-Džumuh, imao je jednog kipa, kojem se klanjao i kojeg je uljepšavao mirisima. A njih dvojica bi došli navečer, pa ga izvrnuli naglavačke i uprljali ga izmetom. Zatim bi ga Amr oprao i namirisao, te ostavio kod njega mač i rekao mu: “Brani se!” Oni bi opet uradili isto što i prije, a i on bi ponovio svoj postupak. Tako su radili sve dok oni jednom nisu uz tog kipa svezali jednog mrtvog psa, pa ih oboje bacili u obližnji bunar. Kada je Amr ibn el – Džumuh došao i to ugledao, shvatio je da pogrešno vjeruje, pa je primio Islam. Bio je dobar musliman, a pao je kao šehid na Uhudu – neka je Allah zadovoljan sa njim a neka da da i on bude zadovoljan sa Allahom, i neka mu za prebivalište dodijeli najviše stepene Dženneta!
Zatim Uzvišeni kaže:”A ako ih zamolite da vas na pravi put upute, neće vam se odazvati.” Značenje ovih riječi slično je Ibrahimovim riječima koje je uputio svome ocu:
“zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti?” (19:42) Zatim On kaže da su oni kojima se oni klanjaju robovi, odnosno stvorenja, kao i oni. Zatim Uzvišeni kaže:
Reci: “Zovite božanstva vaša…”, odnosno, pozovite ih u pomoć protiv mene i sve svoje napore uložite, ne odugovlačeći sa mnom ni jednog trenutka,
“moj je zaštitnik Allah, Koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. Tj. Allah je meni dovoljan i dostatan, na Njega se oslanjam, On je moj pomagač, Njemu se priklanjam, On je zaštitnik i moj i svakog dobrog vjernika, i na dunjaluku i na ahiretu. Zatim Uzvišeni kaže: “A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate”, tj. oni koje vi pored Allaha obožavate,
“ne mogu ni vama, a ni sebi pomoći.” Zatim Uzvišeni kaže:
“A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne čuju; vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.” Ove su riječi slične Njegovim riječima:
“Ako im se molite, ne čuju vašu molbu.”(35:14) U riječima Uzvišenog: “vidiš ih kao da te gledaju, ali oni ne vide.” On kaže:
“kao da te gledaju”, to znači: oni te dočekaju vještačkim očima: izgleda kao da te vide, a to je ustvari obična materija. Oni ne vide, jer su to samo kipovi, napravljeni od kamena, drveta ili nečeg drugog. Za razliku od toga, Es-Suddi smatra da se ove riječi odnose na mnogobošce. Međutim, prvi stav je ispravniji. (A ja, Nesib, kažem: Kada se govori o nakani Allaha Uzvišenog, možda je ipak najispravnije to da On o kipovima govori kao o razumnim bićima: “vidiš ih kao da te gledaju”, aludirajući na osobe koje mnogobošcima ti kipovi predstvaljaju. To su, ustvari, bili dobri i pobožni ljudi, pa su mnogobošci te kipove napravili prema njihovom izgledu i nazvali ih njihovim imenima. I kada se oni obraćaju tim kipovima, oni se ustvari obraćaju tim dobrim ljudima, koje su uzeli za posrednike između njih i Allaha Uzvišenog. Oni se nikada nisu obraćali baš tom kamenu i drvetu, jer su bili svjesni da su ih oni svojim rukama napravili i da oni ne čuju i ne vide. Oni su se tim kipovima obraćali kao da su to, ustvari, oni dobri ljudi, misleći da će ih oni približiti Allahu. Zato Uzvišeni o njima govori kao da su to razumna bića, od početka ajeta: “A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate”, pa sve do Njegovih riječi: “ali oni ne vide”, itd.) A Allah Uzvišeni najbolje zna.
“Ti sa svakim – lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!” /199/ “A ako te šejtan pokuša na zlo navesti, ti potraži utočište u Allaha, On uistinu sve čuje i zna.” /200/
Ibn-Džerir i Ibn Ebi-Hatim navode: Junus nam je pričao: Sufjan – tj. ibn Ujejne – pričao nam je od Ubejja, da je on rekao:/347/ Kada je Allah Uzvišeni objavio Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Ti sa svakim – lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!”, Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, upitao je: “Šta je ovo, Džibrile?” A on mu je odgovorio: “Allah ti naređuje da oprostiš onom ko ti nepravdu nanese, da daš onom ko tebi ne da i da odeš onom ko tebi ne dolazi.” Ovaj hadis prenosi i Ibn-Merdevejh preko Džabira i Kajsa ibn Sa'da ibn Ubade od Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem A El-Buhari kaže: Uzvišeni kaže: “Ti sa svakim – lijepo!…” Riječ znači: dobro i lijepo. Zatim on navodi predanje od Ibn-Abbasa, radijAllahu anhu, u kojem se kaže da je jedan čovjek naljutio Omera kad je ušao kod njega, pa mu je el-Hurr ibn Kajs rekao: “O vladaru pravovjernih, Allah je Uzvišeni rekao Svome Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: ‘Ti sa svakim – lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!’, a ovaj čovjek je zaista neznalica! I tako mi Allaha, Omer nije prešao preko tog ajeta kada mu ga je on citirao! On se uvijek obuzdavao kada bi mu bila citirana Knjiga Allaha Uzvišenog i Veličanstvenog.” Ovo predanje navodi samo El-Buhari. A Buharijine riječi: “Riječ znači: dobro i lijepo”, potvrđuju i Urve ibn-Zubejr, Es-Suddi, Katade, Ibn-Džerir i još neki. Ibn-Džerir kaže: “Allah je naredio Svome Vjerovjesniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da naređuje ljudima dobro – podrazumijevajući tu sva dobra djela – i da se kloni neznalica.” Iako je to izrečeno u formi naredbe Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, time se ustvari odgajaju vjernici da otrpe kada neko nanese nepravdu i uvredu lično njima, a ne da puste na miru one koji zapostavljaju svoje obaveze prema Allahu, niti da opraštaju onima koji ne vjeruju u Allaha i neće da spoznaju da je On Bog – jer su takvi muslimanima neprijatelji.
U vezi sa riječima Uzvišenog: “Ti sa svakim – lijepo!…” Se'id ibn Ebi-Arube navodi od Katade: “Ovo su pravila ponašanja koja je Allah preporučio i naredio Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem,” a jedan mudrac je taj smisao pretočio u stihove sa asonancom:
Praštaj i naređuj dobro – kao što ti je naređeno, i kloni se neznalica!
Svakom se sa blagošću obraćaj –  divna li je blagost od moćnika!
Zatim Uzvišeni upućuje na traženje zaštite kod Njega od šejtana – džina, jer ga lijepim postupkom nećeš od sebe otjerati. On te želi potpuno uništiti i upropastiti, jer ti je on otvoreni neprijatelj, kao što je i prije bio tvome pretku Ademu, alejhi selam
Tumačeći riječi Uzvišenog: “A ako te šejtan pokuša na zlo navesti”, Ibn-Džerir kaže: “Ako te šejtan naljuti da bi te nagovorio da se ne kloniš neznalice i da mu oprostiš”, “ti potraži utočište u Allaha”, tj. kod Allaha zatraži zaštitu od njegovog podsticanja na zlo. A podsticanje na zlo vodi smutnji, bilo preko srdžbe, bilo preko nečeg drugog. “On, uistinu, sve čuje i zna.” On čuje i kada te neznalica napadne i kada od šejtanskog nagovora na zlo tražiš utočište kod Allaha, kao i sav ostali govor Njegovih stvorenja – ništa mu se od toga ne može sakriti. On zna čime će te zaštititi od šejtanskog nagovaranja na zlo, a zna i sve ostalo o svemu što je stvorio. Riječ znači: traženje utočišta, oslonca i zaštite od zla, a riječ znači: traženje utočišta i oslonca u traženju dobra. U tom smislu, El-Hasan ibn Hani’ pjeva:
       O Ti, od Kojeg tražim pomoć
       za ono što želim – i od Kojeg tražim
       zaštitu od onog što ne želim.
       Ljudi ne mogu namjestiti kost
       koju Ti slomiš – niti ponovo slomiti onu
       koju Ti namjestiš.         
Na početku ovog tefsira naveli smo hadise o traženju zaštite od Allaha, pa nema potrebe da ih ovdje ponovo iznosimo.[337]
“Oni koji se Allaha boje, čim ih dodirne sablazan šejtanska, sjete se, i odjednom dođu sebi”,/201/ “dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju u zabludi i nikako ne prestaju.” /202/
Ovdje Uzvišeni govori o Svojim bogobojaznim robovima, koji izvršavaju ono što je On naredio i klone se onog što je On zabranio: “čim ih dodirne”, tj. čim ih zadesi, a neki ovo čitaju: “sablazan”. Oba su ova kiraeta poznata, s tim što neki kažu da imaju isto značenje, a drugi da ima razlike u njihovom značenju. Tu riječ tumače na različite načine: kao srdžba, kao napad, kao nagovor na zlo i kao bolest.[338] Zatim Uzvišeni kaže: “sjete se”, tj. sjete se Allahove kazne i Njegove obilne nagrade, i Njegovog obećanja dobrima i prijetnje lošima, pa se odmah pokaju, vrate i obrate Allahu, te kod Njega zatraže zaštitu, “i odjednom dođu sebi”, tj. shvate i poprave se. Zatim Uzvišeni kaže: “dok prijatelje šejtanove šejtani podržavaju”, tj. šejtanske prijatelje među ljudima, kao što Uzvišeni kaže: “jer su rasipnici braća šejtanova” (17:27), a to su oni koji slijede šejtane i slušaju ih, “šejtani podržavaju u zabludi”, tj. uljepšavaju im grijehe i potiču ih na njih, pomažući ih tako u neznanju i gluposti, “i nikako ne prestaju”. Tj. šejtani podstiču svoje prijatelje među ljudima na zlo i to im ne dosadi, jer im je takva priroda i narav.
“…nikako ne prestaju”, tj. ne malaksavaju i ne odustaju od toga.
Kad im nijedan znak ne doneseš, oni govore: “Zašto ga sam ne izmisliš!” – Reci: “Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje.” Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju. /203/
O riječima Uzvišenog:…oni govore: “Zašto ga sam ne izmisliš!” Ibn-Abbas kaže: tj. zašto ga ne primiš od Allaha! Drugi put, on je rekao da to znači: “Zašto ga sam ne izmisliš i doneseš!” A riječima Uzvišenog: “Kad im nijedan znak ne doneseš”, misli se na mu'džizu. Tj. oni su govorili Allahovom Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Zašto se ne potrudiš da nam doneseš mu'džize od Allaha, pa da ih i mi vidimo i povjerujemo u njih?” A Allah Uzvišeni mu kaže:
Reci: “Ja slijedim samo ono što mi Gospodar moj objavljuje”, tj. ja od Uzvišenog ništa prvi ne tražim, nego izvršavam ono što mi On naredi i slijedim ono što mi On objavi. Ako mi On pošalje neku mu'džizu prihvatim je, a ako je ne pošalje – ne tražim je prvi – osim ako mi to On dozvoli, a On je mudar i sve zna. Zatim ih On upućuje na to da je ovaj Kur'an najveća mu'džiza, najjasniji argument i najbolji dokaz:
“Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju.”
“A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite – da biste bili pomilovani.” /204/
Nakon što je Uzvišeni rekao da je Kur'an uputstvo, milost i jasni dokaz za ljude, On naređuje da se, iz poštivanja i veličanja Kur'ana, šuti dok se on uči, a ne da se radi ono na što nevjernici iz plemena Kurejš nagovaraju: “Ne slušajte ovaj Kur'an, nego pravite buku.” (41:26) To je posebno potrebno kada imam na farzovima uči Kur'an naglas. U tom smislu Muslim u svom Sahihu navodi od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu: Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao je: /348/ “Imam je postavljen da bi bio slijeđen; pa kada on donese tekbir, i vi donesite tekbir, a kada on uči Kur'an – vi šutite…” Ovaj hadis ovako navode i autori Sunena, također od Ebu-Hurejrea.
Ibn-Džerir prenosi od Bešira ibn Džabira: “Dok je Ibn-Mes'ud jednom klanjao, čuo je da neki ljudi uče naglas sa imamom. Pa kada je imam završio, on reče: ‘Zar ne možete shvatiti, zar ne možete razumjeti’”:
“A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite”, kao što vam je Allah naredio!
Imam Ahmed i autori Sunena navode od Ez-Zuhrija, on od Ebu- Ekseme el-Lejsija, a on od Ebu-Hurejrea: /349/ Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, jednom je, završivši namaz u kojem je učio naglas, upitao: “Je li iko od vas maloprije zajedno sa mnom učio?” “Da, Allahov Poslaniče” – odgovori jedan čovjek, a on reče: “Upitao sam se: Zašto mi neko ometa učenje Kur'ana?” Kada su to ljudi čuli od Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, prestali su učiti Kur'an sa njim u namazima u kojima je on učio naglas. Et-Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen /dobar/, a Ebu-Hatim er-Razi proglašava ga sahihom /vjerodostojan/.
O pitanju učenja Kur'ana u namazu ima više mišljenja. Jedno je da se Kur'an ne uči za imamom ni u namazima u kojima se uči naglas, ni u onim u kojima se uči u sebi. Prema drugom mišljenju, samo se Fatiha uči, i to u stankama imama. To je stav jednog broja ashaba, tabiina i još nekih nakon njih. Zatim, od Ibn-Abbasa prenosi se da treba šutjeti u farz-namazima. A od Mudžahida se prenosi da treba šutjeti samo u toku džumanskih farza i hutbe. Ibn-Džerir zastupa stav da treba šutjeti na bajramima, na džumi i u namazima u kojima imam uči naglas. Time se misli na šutnju u toku farz-namaza i hutbe – sukladno hadisima u kojima se naređuje šutnja za imamom i u toku hutbe. A El-Hasan kaže: “Kada budeš počašćen druženjem sa Kur'anom, onda ga slušaj!”
Imam Ahmed navodi od Ebu-Hurejrea, radijAllahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, rekao: /350/ “Ko posluša jedan ajet iz Allahove Knjige, dobro djelo će mu biti mnogostruko upisano, a ko ga prouči, on će mu biti svjetlo na Kijametskom danu.” Ovaj hadis bilježi samo Ahmed – Allah mu se smilovao.
“I spominji Gospodara svoga u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas – ujutro i navečer, i ne budi nemaran”, /205/ “oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu ibadet čine; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tlo padaju.” /206/
Uzvišeni naređuje da Ga na početku i na kraju dana puno spominjemo. On kaže:”…ponizno i sa strahopoštovanjem”, tj. Spominji svoga Gospodara u sebi, a ne naglas, i sa strahom i nadom.
Zato Uzvišeni kaže:”…i ne podižući jako glas”. Dakle, lijepo je da to bude tihi izgovor, a ne dozivanje i podizanje glasa. Zato, kada su neki upitali Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem: /351/ “Da li je naš Gospodar blizu pa da Mu se obraćamo šapatom, ili je on daleko pa da ga glasno dozivamo?” – Allah Uzvišeni je objavio:
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli.” (2:186) A u Sahihima Buharije i Muslima navodi se od Ebu-Musa el-Eš'arije, radijAllahu anhu: /352/ U jednom pohodu ljudi su podigli svoje glasove čineći dovu, pa im je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: “O ljudi, obuzdajte se, jer vi ne molite nekog ko je gluh niti daleko! Onaj Koga molite blizu je i On sve čuje. On je svakom od vas bliži od vrata njegove jahalice.”
Allah Uzvišeni naredio je Svome Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi we sellem, da ne uči Kur'an glasno kako ga mnogobošci ne bi čuli, a također da ga ne uči ni potpuno u sebi, kako bi ga čuli ashabi, te da nađe srednje rješenje – učeći ga između toga dvoga. Tako mu On, u ovom časnom ajetu, kaže:
“…i ne podižući jako glas – ujutro i navečer, i ne budi nemaran”. Ovim se želi podstaći to da se Uzvišeni puno spominje ujutro i navečer, kako se ne bi bilo nemarno. Zato On ovdje hvali meleke, koji Ga se sjećaju neprestano, i danju i noću:
“…oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu ibadet čine…” On ih je ovako spomenuo da bismo se mi poveli za njima i kao i oni mnogo činili dobra djela i ibadete. Zato nam je ovdje propisana sedžda – jer se ovdje govori o njihovoj sedždi Allahu Uzvišenom: “…i samo pred Njim licem na tlo padaju”. Svi se slažu da je ovo prva sedžda u Kur'anu, koja je propisana i onom ko je prouči i onom ko je čuje. A u hadisu koji Ibn-Madže prenosi od Ebu-Derdaa, a on od Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem, stoji /353/ da je on ovu sedždu ubrajao među kur'anske sedžde.
Kraj sažetka tefsira sure El-A'raf, – hvala Allahu.
* Osim ajeta 163 -170, koji su objavljeni u Medini nakon sure Sad.
[300] Misli na hadis u kome se spominje čovjek koji će imati 99 svezaka tako velikih da ih oko neće moći pregledati, svi o njegovim grijesima, a zatim će se doći sa jednim listom na kome je napisano: la ilahe illallah (nema drugog boga osim Allaha), pa će on reći: “O Gospodaru, šta je ovaj list pored ovolikih svezaka?”, pa će Allah, dželle ‘šanuhu, reći: “Prema tebi neće biti učinjena nepravda.” Taj list će se staviti na drugi tas terezije pa će, kako kaže Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem: “… raspršati se svesci, a prevagnuti list.”
[301] Ovo je radosna vijest o Džennetu za Ibn-Mesuda.
[302] I navodi ih na novotarije koje izgledaju kao dobra djela, a njihova stvarnost je grijeh, pa oni čine grijehe i uopće se ne kaju zbog njih, jer ih ne smatraju grijesima, kao što im je šejtan to uljepšao… Sve dok ne umru u njima. Allahu, dželle ‘šanuhu, utječem se od zla prokletog šejtana.
[303] Ovo je tačno, a ne kao što neki kažu da je razlog oprosta Allaha, dželle ‘šanuhu, Ademu to što se on molio Allahu putem Muhammeda, sallAllahu ‘alejhi we sellem Jer, o tome ne postoji ni jedan sahih hadis od Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem Pogledaj našu opasku u prvom tomu prilikom tumačenja 37. ajeta iz sure El-Bekare.
[304] Iblis i njegovi saveznici vide čovjeka u svakom momentu, dok on njih ne vidi, što od ljudi zahtijeva posebno veliki oprez. Jer, onaj koji te vidi, a ti njega ne vidiš, daleko će više spletkariti i nastojati da te zavede odakle se ni ne nadaš. Sve to od ljudi zahtijeva da od šejtana pribjegnu Allahu tako što će izvršavati Njegova naređenja i kloniti se onoga što je zabranio. Tada Allah, dž..š., neće omogućiti šejtanu da zavede pokornog vjernika.
[305] Dakle, nije stvar prisilne odredbe, nego je svako u stanju sam odabrati svaki svoj postupak kojim je zadužen, kao što je činjenje dobrih djela a ostavljanje loših. Jer, ako on bude pokoran i dobar, sebe će sačuvati Vatre, a ako bude nepokoran i loš, i izbjegavao Allahove naredbe, sam će sebe baciti u propast i uništiti. Allah, dželle ‘šanuhu, dao mu je mogućnost da bira, kako bi zaslužio Njegove blagodati ili kaznu. A Allah nikome zulum neće nanijeti.
[306] Ja na to dodajem: A u jednom drugom rivajetu stoji: “Allah ih je tada oživio i dao da čuju”. To su riječi ashaba koji prenosi ovaj hadis. Ovaj je rivajet odgovor onome ko smatra da mrtvaci čuju. Inače, oni ne mogu čuti, jer za to imamo dokaz u riječima Uzvišenog: “A ti ne možeš dati da čuju oni u kaburima.” (35:22), i Njegovim riječima: “Ti ne možeš dati da mrtvi čuju.” (27:80) A što se tiče ovog događaja kod starog bunara, to je izuzetak od općeg pravila i tu se desila mu’džiza Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem Jer, opće je pravilo da mrtvaci ne čuju, a u ovom je slučaju napravljen izuzetak tako što mu ih je Allah oživio i dao da čuju.
[307] Ovo posljedica zaboravljanja Allaha: oni su zaboravili i Njegovu kaznu i zapali u neposlušnost. A tom neposlušnošću izložili su se Allahovoj reakciji na nju, tj. Njegovoj kazni. Zato, izgleda kao da ih je On zaboravio sjetiti se po dobrom. A što se tiče zaborava, u smislu da ih je zaboravio kao što i ljudi zaboravljaju, to nikako ne dolikuje Uzvišenom Allahu, jer:
“Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (42:11)
[308] Ipak, u našoj islamskoj sredini još ima ljudi koji ponavljaju riječi koje se pripisuju Aliji, radijAllahu anhu, a Alija nema ništa ni sa njima ni sa onim ko ih prenosi kao njegove riječi. Te riječi glase: “Gospodaru moj, ne činim Ti ibadet iz straha od Vatre niti iz želje za Džennetom, nego Ti ibadet činim zato što si Ti Bog i zaslužuješ da Ti se čini ibadet.” Međutim, da li je razumljivo da Alija – koji je bio zadovoljan sa Allahom a i Allah sa njim – izgovori ovakve riječi!??, kad Uzvišeni Allah kaže: “Njemu se molite sa strahom i nadom!” Bože, sačuvaj da Alija kaže nešto slično tim riječima koje su neki ljudi – izgorjelih džigerica od mržnje prema islamu i muslimanima – izmislili, a onda spletkarili među muslimanima, pripisujući ih iskrenim vjernicima, kao npr. Aliji, radijAllahu anhu Obični svijet, pa poneki i od učenijih, to su prihvatili imajući povjerenja u one kojima se to pripisuje, iako oni nemaju ništa s tim… Međutim, Allah je – Kome Jedinom pripada hvala i sva dobrota – dao muslimanima one koji će osramotiti neprijatelje islama i omesti im njihove planove. Ove riječi se također pripisuju i Rabiji el-Adeviji. Međutim, mi i to odbacujemo, jer nema ni jednog muslimana koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan da će tako nešto izgovoriti.
[309] Pogledaj komentar na hadis broj 295.
[310] Na prvi pogled se razumije da se on njemu pridružio nakon što je on učinio hidžru u predjele Ken'ana. To se vidi iz riječi koje je Ibrahim, alejhi selam, uputio Sari kada ju je poslao tamošnjem silniku – na njegov zahtjev. Naime, on joj je rekao: Ja sam rekao silniku da si ti moja sestra, pa nemoj opovrgnuti moje riječi… Ti si moja sestra po vjeri… Jer nema na zemlji /misleći na zemlju [am/ ni jednog vjernika osim mene i tebe, a Allah opet najbolje zna. Da je Lut bio sa njima, on ne bi tako rekao, nego bi i Luta spomenuo da se nalazi na zemlji – a Allah opet najbolje zna.
[311] Pogledaj 222. ajet sure El-Bekare i hadise pod brojevima 323-326.
[312] Ja na to dodajem: Nakon što Allah nekoga uputi, nije moguće da ga On odvede u zabludu, osim ako on sam više voli zabludu nego pravi put, ili ako se njegovo srce promijeni pa ga Allah zbog toga adekvatno kazni. Jer, Allah nije nepravedan prema Svojim robovima.
[313] Time se hoće reći da ovaj izraz ne znači: “Ali oni nisu htjeli povjerovati u ono u što prije nisu vjerovali”, kao što bi se moglo razumjeti na prvi pogled./prim. prev./
[314] Ja na to dodajem: Nakon što oni nisu povjerovali u istinu odmah u početku, kad im je izložena, Allah im je Uzvišeni, kao kaznu zbog nevjerovanja u prvom momentu, zapečatio njihova srca ne davši im mogućnost da ponovo povjeruju. To je odgovarajuća kazna za takvo djelo.
[315] Od Ebu Vakida el-Lejsija.
[316] To je već objašnjeno u ovom djelu, prilikom tumačenja 49. ajeta sure El-Bekare.
[317] Time je htio reći da se On samo malo ukazao brdu. /prim. prev./
[318] Kaže se da halke plesa, koje izvode današnji derviški redovi a nazivaju ih halkama zikra – uzvišen neka je zikr na Allaha od toga – potiču od plesanja Israelićana oko njihovog teleta! Pa razmisli o tome!
[319] Pogledaj tumačenje 54. ajeta sure El-Bekare.
[320] Pogledaj tumačenje 201. ajeta sure El-Bekare.
[321] Zatim ih je Allah ponovo oživio. Za to imamo dokaz u riječima Uzvišenog: “Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili da biste zahvalni bili.” (2:56)
[322] Mutevekkil je jedno od imena Allahovog Poslanika, sallAllahu ‘alejhi we sellem /prim. prev./
[323] Pogledaj značenje ovih termina u 103. ajetu sure El-Maida. /prim. prev./
[324] Ja na to dodajem: Jedna od tih stvari je i duhan, bez obzira u kojem obliku bio: cigara, nargila, ili duhan za žvakanje. On je ružnog i mirisa i okusa, a jako je štetan za ljudski organizam. Ljekari su ustanovili da preko 60% slučajeva oboljenja raka na plućima, grlu i usnama, dolazi od uzimanja duhana!!! Pa da li nakon toga ima iko ko će se dvoumiti da li je on zabranjen – haram? Pored toga, on je otrovan. U njemu ima takvih otrova, čija bi i mala količina trenutno usmrtila neke životinje.
[325] Ove riječi između zagrada riječi su onoga koji je skraćivao ovaj tefsir, a ne riječi Ibn-Kesira – Allah mu se smilovao i oprostio mu!
[326] 60. ajet i dalje /prim. prev./.
[327] jer su jevreji živjeli u Medini, a nije ih bilo u Meki /prim. prev./
[328] Ja o tome kažem: Mi dijelimo mišljenje onih koji kažu da su i oni uništeni kao i oni koji su pravili prijestupe. Oni su to zaslužili time što su šutjeli, ne dajući savjete, a Allah kažnjava i onoga ko ne odvraća od zla. Možda je njihova šutnja bila povod grješnicima da ustraju u griješenju. Allah Uzvišeni kaže:
“Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!” (5:78,79) Nema sumnje da je šutnja na postupak grješnika grijeh sam po sebi i saučesništvo u grijehu, pa makar se to i ne željelo. Allahov Poslanik, sallAllahu ‘alejhi we sellem, naredio nam je da počinioca zla pokušamo spriječiti i pridobiti za istinu. Ako to ne uradimo, Allah će nam ubrzati kaznu od Njega, zato što smo zapostavili naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Zbog svega toga mi dajemo prednost mišljenju da je Allah kaznio one koji nisu odvraćali od zla, iako ne znamo tačno kakva je to kazna bila. Moguće je da je to bila posebna kazna, adekvatna njihovom grijehu, a moguće je da su i oni pretvoreni u majmune zajedno sa onima koji su otvoreno činili grijehe i prijestupe – a Allah opet najbolje zna.
[329] Broj 333 i 334.
[330] Moje tumačenje: Kako se oni ne bi pravdali da su njihovi preci činili širk i da oni nemaju ništa s tim, Allah Uzvišeni je od svih njih uzeo obećanje da će oni potvrđivati i svjedočiti da im je samo On Gospodar. Nakon toga, oni su odgovorni za bilo koje djelo koje je u suprotnosti sa tim obećanjem.
[331] Moje tumačenje: tj. kako bi oni odustali od širka i vratili se svome obećanju da će vjerovati samo u jednog Boga.
[332] Tj. stav Ibn-Kesira – Allah mu se smilovao!
[333] Da, to je apsurd, jer kako bi Allah dao takvom čovjeku poslanstvo, kada On unaprijed zna da će on to poslanstvo napustiti! Pogotovu kada imamo u vidu da je Allah rekao:
“A Allah najbolje zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.”(6:124) Pored toga, On je – kao što stoji u hadisu koji navodi Muslim – pedeset hiljada godina prije stvaranja nebesa i Zemlje, znao sve što je bilo i što će se biti sve do Kijametskog dana!
[334] Tj. Uzvišeni je unaprijed znao kakvaće djela oni odabrati, pa je to zapisao kod Sebe, u Knjigu koja se ne mijenja i ne prepravlja, tj. u Majku knjiga /Levhi-mahfuz/.
[335] Ja na to dodajem: “Mi potvrđujemo ovaj stav Ibn-Kesira, jer je Adem kao poslanik nepogrješiv, pa je nezamislivo da on učini širk Allahu.”
[336] Arapski jezik pored glagolskih oblika jednine i množine, poznaje i dvojinu. Budući da se ovdje govori u množini o onima koji čine širk – ovi ajeti se ne mogu odnositi na
Adema i Havu. Citirajući ovaj dio ajeta, Ibn-Kesir aludira na to. /prim. prev./
[337] Pogledaj tumačenje EUZE na početku ovog tefsira.

[338] Ja dajem prednost mišljenju da ta riječ znači: nagovor na zlo.
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s