Tefsir Ibn Kesir – Sura El-Fatiha

Posted: Novembar 30, 2014 in Tefsir Ibn Kesir
OBJAVLJENA U MEKKI NAKON SURE MUDDESSIR.  IMA 7 AJETA.
1. U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
2. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.
3. Svemilosnom, Milostivom.
4. Vladaru Dana sudnjeg.
5. Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo.
6. Uputi nas na Pravi put.
7. Na put onih kojima si blagodati podario. A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.
NAZIVI SURE FATIHA
“Početak Knjige”, kojom počinje kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.
“Majka Knjige”, “Majka Kur'ana”, tj. srž budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži, “Sedam sličnih ajeta”, “Kur'an časni”.
U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu Hurejre radijAllahu anhu rekao: ”Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: ”Hvala Allahu Gospodaru svjetova, jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni.”
Naziva se i “Zahvala” i “Molitva”, u skladu s riječima Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem od Allaha subhanehu we teala: ”Namaz sam podijelio između Sebe i Svoga roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.”, Allah kaže: ”Moj rob Mi se zahvaljuje.
Fatiha je dobila naziv “Namaz” budući da je ona uvjet za namaz. Pored tog, naziva se i “Lijek“ na osnovu predanja Darimija od Ebu Seida el-Hudrija, izravno od Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Početak knjige je lijek od svakog otrova.“, kao “Duševni lijek“. Naziva se i “Osnova Kur'ana”, na temelju predanja Sa'bija od Ibn Abbasa radijAllahu anhu koji ju je nazvao „Osnova Kur'ana“ rekavši: “Njena osnova su riječi: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.“
Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru „Štitnik“, a Jahja ibn ebi-Kesir „Dovoljna“, na osnovu nekih mursel hadisa “Majka knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju.“. Uz to, naziva se i „Milostiva“ i „Riznica“, to navodi Zamahšeri u Keššafu.
OBJAVA
Prema predanju Ibn Abbasa radijAllahu anhu, Katade, i Ebul Alije sura “El-Fatiha” objavljena je u Mekki. Dakle to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno da je objavljena dva puta, prvo u Mekki, a zatim u Medini. [Tačnije je da je objavljena u Mekki. Allah subhanehu we teala kaže: “Mi smo ti dali sedam ajeta koji se ponavljaju.” Hidžr 87, tj. ajeti koji se ponavljaju u namazu i uče na svakom rekatu. Prema tome, budući da je namaz naređen u Mekki, evidentno je da je i ova sura objavljenja u Mekki, budući da se ona uči na svakom rekatu namaza otkada je namaz naređen kao obavezna dužnost. Na to upućuje i hadis: “…Namaz sam podijelio… itd.” Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a ulema se razilazi oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne!]
VRIJEDNOSTI FATIHE
Imam Ahmed Ibn Hambel prenosi od Ebu Hurejre radijAllahu anhu da je rekao: “Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: ‘O Ubejje!’ Ubejj se okrenuo ne odazivajući se, a on mu je ponovio: ‘O Ubejje!’ Ubejj je tada završio namaz i pohitao Poslaniku sallAllahu ‘alejhi we sellem rekavši: ‘Mir s tobom Poslaniče!’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: ‘I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?’ On je tada odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.’ Na to mu je Muhammed sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: ‘Zar ti u onome što je Allah objavio nije poznato: ‘Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome to će vam život osigurati!’ Enfal 24 On je rekao: ‘Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se.’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem ga zapita: ‘Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije objavljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, ni u Furkanu?!’ Rekao je: ‘Da, Allahov Poslaniče.’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem je tada rekao: ‘Ne bih htio izaći na ova vrata prije nego što je saznaš.’ Zatim priča: ‘Allahov Poslanik me uzeo za ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima upitao sam: ‘Allahov Poslaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?’ Rekao je: ‘Ona što učiš u namazu…!’ Proučio sam mu ‘Majku Kur'ana’, a on je rekao: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, Allah nije objavio ni u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!'” Prenosi ga Tirmizi i navodi: “To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo.” Zatim kaže: hadis je hasen-sahih.
Imam Ahmed Ibn Hambel u svom Musnedu navodi da je Ebu Seid ibnul Mu'alla rekao: “Dok sam klanjao, pozvao me Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz.“ Zatim kaže: “Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: ‘Šta te je spriječilo da mi dođeš?“ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, klanjao sam.’ On je na to rekao: ‘Zar Allah Uzvišeni nije rekao: ‘O vjernici! Odazovite se Allahu iPoslaniku kada vas pozovu onome to vas oživljava!’ Enfal 24 Zatim je rekao: ‘Prije nego izađeš iz damije, reći ću ti koja je sura najvrjednija u Kur'anu.’ Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izaći iz džamije, ja rekoh: ‘Allahov Poslaniče, kazao si mi da ćeš mi reći koja je najvrjednija sura u Kur'anu.’ Odgovorio je: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! – to je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji Sam ti donio.’ Ovako prenose Buharija, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madždže.
1. U IME ALLAHA, SVEMILOSNOG, MILOSTIVOG !
Prema predanju Ebu Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn Abbasa radijAllahu anhu se navodi da Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena Bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure “En-Neml”, iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn Abbasa radijAllahu anhu koje prenosi Ebu Davud. Oni, pak, koji smatraju da je ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji Bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četvorica halifa Bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabe'ini, odnosno nasljednici tabe'ina. Uz to, ovo je stav i Ebu Hanife, Sevrija i Ibn Hambela, dok imam Malik smatra da se Bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi. Ukratko, može se reći da predanja od Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuju na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.
VRIJEDNOST BISMILLE
Imam Ebu Muhammed Abdurrahman ibn Ebi Hatim radijAllahu anhu u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana radijAllahu anhu prenosi da je rekao: “Allahovom Poslaniku sallAllahu ‘alejhi we sellem postavljeno je pitanje u vezi s Bismillom, tj. riječi: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog’, na što je on odgovorio: ‘To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju.'“
Veki’ sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Mes'uda radijAllahu anhu da je rekao: “Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest Zebanija (čuvari Džehennema), neka uči Bismillu, pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih.“ To navode Ibn Atije i Kurtubi. Ibn Atije odabira ovo mišljenje i navodi sl. hadis: “Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio: ‘Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!'” Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.
U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Dahhaka, a on od Ibn Abbasa radijAllahu anhu navodi se: ”Prvo što je Džibril saopštio Muhammedu sallAllahu ‘alejhi we sellem bile su riječi: ‘Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!’, a zatim je rekao: ”Reci: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'” Nesa'i u knjizi “Dan i noć”, te Ibn Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od Hudejmija, on od Ebu Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: “Bio sam iza Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: ‘Propao šejtan!’, a on mi je odgovorio: ‘Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: ‘Bismillah’, jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!'”
To je utjecaj berićeta riječi “Bismillah”.
Lijepo je Bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti Bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je rekao Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori Bismillu i kaže: ‘U ime Allaha! Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podari!’, i ako iz tog odnosa bude rođeno dijete, šejtan mu nikada neće moći nanijeti štetu!”
Ime Allah, vlastito je ime za Gospodara, odnosno to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime “El-Ismul-A'zam”, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog.
Allah Uzvišeni kaže: ”On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, On je Koji osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega to Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!” Hašr 22-24.
Buharija i Muslim navode od Ebu Hurejre radijAllahu anhu da je Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: ”Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet.”[Riječ znači: “Ko ih istinski razumije i radi po njima.” Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožava). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima, a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. Što se tiče toga da riječ znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je “naučio” ta imena, jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem dostavio.]
2. HVALA ALLAHU, GOSPODARU SVJETOVA
“HVALA ALLAHU” – predstavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj samo zna On subhanehu we teala, isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugog! Određeni član uz riječ HAMD, znači obuhvatnost svake vrste zahvale Uzvišenom Allahu, to potvrđuje i hadis: ”Bože! Tebi pripada svaka hvala. Tebi pripada sva vlast. U Tvojim je rukama svako dobro. Tebi se sve vraća…!
“Gospodaru svjetova” – riječ Rabb označava Onoga koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se ova riječ upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo “domaćin kuće”, “vlasnik mača”, dok riječ Rabb s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.
“SVJETOVA” – množina je u genitivu od riječi „svijet“, koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji i na kopnu i na moru. U tom smislu ljudi predstavljaju svijet…itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Abbasa radijAllahu anhu: ”Hvala Allahu, Kojem pripada sve što je stvoreno na nebesima i na Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!”
3. SVEMILOSNOM, MILOSTIVOM
“SVEMILOSNOM, MILOSTIVOM” predstavljaju dva imena izvedena iz riječi “milost” sa pojačanim značenjem. Ime “Svemilosni” ima jače značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim Allaha da nas uputi i na Njega se oslanjamo.
To pokazuje i Tirmizijevo predanje koje on ocjenjuje kao sahih od AbdurRahmana ibn Avfa radijAllahu anhu koji navodi da je čuo Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem kako kaže: ”Uzvišeni Allah kaže: ”Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom imenu. [Allahovo ime je ER-RAHMAN, a rodbina se na arapskom kaže ER-RAHIM. (Prim. rec.)] Ko ih održava, Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!” Zatim navodi: ”Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi.
Ibn Džerir sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: ”Prvo ime, Svemilosni, odnosi se na sve stvoreno, [Ja bih rekao: “Svemilosni” znači da je milostiv prema stanovnicima ovoga svijeta i ahireta, a “Milostivi” odnosi se posebno na vjernike na Sudnjem danu. Naime, Allah Uzvišeni milostiv je na ovome svijetu podjednako i prema vjernicima i prema nevjernicima u pogledu pitanja njihovoga života i svega što osigurava uvjete života na ovome svijetu. U odnosu na to, Njegova milost je sveopća. Da to nije tako, ne bi bilo nikakvih uvjeta za bilo kakvu obavezu razuma koji im je podaren da razlikuju istinu od neistine, odnosno, obavezu potčinjavanja svega u kosmosu, kako bi od toga imali koristi stanovnici Zemlje, i ljudi i džini, budući da je “On Onaj Koji vam je sve na Zemlji stvorio.” Bekare 29. Stoga, postojanje uvjeta za obavezu na ovome svijetu omogućuje polaganje računa na ahiretu.], a drugo, Milostivi, odnosi se posebno na vjernike.” U vezi s tim, neki kažu: Zato je On rekao: ”Zatim se nad Aršom uzvisio Svemilosni” Furkan 59 i ”Svemilosni nad Aršom se uzvisio” Ta Ha 5
Glagol “uzvisiti se”ovdje je naveden uz ime “Svemilosni”, to znači da milošću obuhvata sva stvorenja. Allah Uzvišeni kaže:”Prema vjernicima je Milostiv.” Ahzab 43, tako da ovo Svoje ime vezuje samo za vjernike. U vezi s tim neki učenjaci tvrde da je to dokaz da ime “Svemilosni” znači pojačan intezitet milosti, budući da se odnosi na oba svijeta. [Ja bih rekao: “Što se tiče teksta dove… “O Svemilosniče ovoga svijeta i ahireta, Milostivi!”, riječ “Milostivi” ovdje znači da je milostiv prema vjernicima na ovome svijetu, s obzirom na njihovu pokornost i vjeru u Allaha, izvršavanje Njegovih naredbi i izbjegavanje zabrana, kako bi im olakšao puteve takvog djelovanja. Pored toga, On će biti milostiv prema njima i na Sudnjem danu uvodeći ih u Džennet, nagrađujući ih time za vjerovanje i pokornost koje su pokazali. Prema tome, njihova pokornost prema Allahu Uzvišenom na ovome svijetu stvar je Njegove milosti prema njima, a nagrada Džennetom, također, rezultat Njegove milosti. To je i smisao riječi Allaha Uzvišenog:”Milostivi”, a Allah to najbolje zna!]
Kurtubi kaže: “On, subhanehu we teala opisao je sebe riječima ‘Svemilosnom, Milostivom’ nakon riječi ‘Gospodara svjetova’ kako bi dao olakšanje i podsticaj nakon zastrašivanja! Naime, ‘Svemilosnom, Milostivom’ riječi su koje sadrže podsticaj koji dolazi nakon sintagme ‘Gospodaru svjetova’, koja nosi zastrašivanje i strepnju, kao i u slijedećem ajetu: ”Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta, da sam Milostiv i da je Moja kazna bolna!” Hidžr 49
U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu Hurejre da je rekao Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Kad bi vjernik znao kolika je Allahova kazna, niko se ne bi nadao Njegovom Džennetu. Kad bi vjernik znao kolika je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegovu milost!
Ime “Svemilosni” jeste ime koje ljudi ne smiju prisvajati za sebe, niti se ono može dati bilo kome s obzirom da je ono isključivo ime Allaha Uzvišenog. Stoga, kada je Musejleme el-Kezzab to sebi javno dozvolio uzevši ime “Svemilosni Jemame”, Allah mu je dao ogrtač laži, i proglasio ga lašcem. Uz njegovo ime od tada ide obavezno i epitet “Kezzab”- Lažac, što je postalo lošim primjerom, kako među građanima, tako i među beduinima, koji često kažu: ”Veći je lažac i od Musejleme.
4. VLADARU SUDNJEG DANA
Neki učači čitaju ovako „Meliki jeumid-din“, i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih predanja. Uz to, nekada se navodi i čitanje “vlast“ sa kesrom na „mimu“ i sukunom na “lamu“! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan, već i na onaj svijet. Allah subhanehu we teala je vladar ovoga, ali i budućeg svijeta.
Ovdje je riječ “Vladar, Posjednik” pridodana uz sintagmu “Dan suda” budući da tog dana niko neće moći polagati pravo na bilo šta mimo Allaha subhanehu we teala kao što niko neće moći govoriti bez Njegove dozvole.
Allah Uzvišeni kaže: ”Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu.” Naba 38.
Dahhak prenosi od Ibn Abbasa radijAllahu anhu: “‘Vladaru Dana suda’ znači da toga dana niko neće imati vlast ni posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi da kaže: ‘Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed’, jer tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti i imetka.
“Dan suda” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro-dobrim, za loše-lošim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Allahu Moj, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voli praštanje, pa oprosti i nama!
5. SAMO TEBI ROBUJEMO I SAMO OD TEBE POMOĆ MOLIMO
Spojena zamjenica “Samo Tebe” predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan. “Samo Tebi robujemo” znači, dakle: “ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim Tebe” što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ “ibadet” semantički je usko vezana za riječ poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno potčinjena, pokorna. U šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost i odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije govore: ”Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio: ’Samo Tebi robujemo’ predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: ’I samo od Tebe pomoĆ molimo’ predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.
U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg lica u drugo zamjenicom “Tebe”, to je u skaladu sa ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi Njemu pohvalu, i Njegovu veličinu, da bi se zatim ogradio od obožavanja bilo koga drugog mimo Allaha subhanehu we teala time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica “Tebi” riječima: ”Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć moLimo”.
Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: “‘Samo Tebi tevhid iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi, a i u pogledu svih drugih stvari, ‘Samo Tebi robujemo’ je došlo prije ‘samo od Tebe pomoć molimo’, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.
6. UPUTI NAS NA PRAVI PUT
Nakon što je iskazana pohvala Onome od koga se pomoć traži, slijedi molba u skladu sa riječima Uzvišenog “…polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono to traži.” Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga traži i moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je kazano riječima: ”Uputi nas na Pravi put!” Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih dijela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su ”Gospodar svjetova”, Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se zatim izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastiti uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što bez dodatka ili nedostatka predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja.To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu sa naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem Kada se musliman zadubi u Kur’anske ajete, vidjeće da svim ajetima kojim se upućuje dova obavezno predhodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.
Uzvišeni Allah kaže jezikom Zunnuna a.s.: “Nema boga drugoga osim Tebe, Uzvišen si, ja sam, uistinu bio silnik“ Enbija 87, jer on (Zunnun), nakon što ga je progutala riba, nije našao pogodniji način za obraćanje Allahu od potvrde Njegove jednoće i čistote, odnosno priznanja grijeha kojim je sebi učinio nepravdu i nasilje. Ovo priznanje grijeha povezano s kajanjem za učinjeni prijestup, ima ulogu tevbe upućene Allahu Uzvišenom, to je bez sumnje jedno od osnovnih dobrih djela koje Allah prima kao sredstvo obraćanja Njemu. Primjeri ove vrste u Kur’anu su brojni, a jedan od njih su i riječi Allaha Uzvišenog, iskazane jezikom naših praroditelja, Adema i Have nakon to su učinili grijeh:”Gospodaru naš, rekoše oni, prema sebi smo učinili nasilje i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo propasti.” A'raf 23. To su riječi koje je Adem a.s. primio od svog Gospodara, da bi mu, potom, bilo oprošteno. Takve su i riječi Allaha Uzvišenog: “Gospodaru naš, mi smo uistinu čuli glasnika koji poziva u vjeru, da vjerujete u Gospodara svoga, pa Mu se odazvasmo: Vjerujemo!” Ali Imran 193.
Nema sumnje da je vjera u Allaha subhanehu we teala i Njegova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem osnov svih dobrih djela. Stoga, nakon što su Allahu uputili ovo dobro djelo, tj. vjeru u Njega i Poslanika Njegova, spomenuli su svoje potrebe tražeći oprost riječima: “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pokrij naše hrđave postupke i usmrti nas sa dobrim.” Ali Imran 193. Ovo je pouka od Allaha Uzvišenog, da bi smo znali kako ćemo Mu se obraćati.
7. NA PUT ONIH KOJIM SI BLAGODATI PODARIO, A NE NA PUT ONIH NA KOJE SE SRDŽBA IZLILA I KOJI SU ZALUTALI
“Na put onih kojim si blagodati podario” – Ovim se objašnjavaju riječi: ”Pravi put”. Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju Nisa’, gdje Allah Uzvišeni kaže:”Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!”Nisa’ 69-70.
Dahhak navodi da je Ibn Abbas radijAllahu anhu rekao: “…Na put onih kojim si blagodati podario…“, jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima Gospodara: ”A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” Nisa 69.
Riječi Allaha Uzvišenog: “A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.” znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su u stvari, oni čija je namjera loša, koji znaju šta je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravog puta prema istini. Negacija “La” (Ne) ovdje ima funkciju pojačavanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.
PUT VJERNIKA predstavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: ”…onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi” Maide 60.
A na kršćane zabluda u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: “Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli.” Maide77.
Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: ”Pitao sam Allahovog Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem u vezi s riječima Uzvišenog: ’na koje se srdžba izlila’, pa je rekao: “židovi”, te ‘i koji su zalutali’, i uz to dodao: ”Kršćani! Oni su zalutali.“
Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne sa svojim lancem prenosilaca od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn Merdevejha od Ebu Zerra radijAllahu anhu se navodi: “Pitao sam Allahova Poslanika u vezi s riječima: ‘na koje se srdžba izlila’, pa je rekao ‘židovi’, a ja dodao: ‘niti onih koji su zalutali’, pa je rekao: ‘To su kršćani!'”
Zaključak
Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenom, veličanje i pohvalu Allahu subhanehu we teala navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i da Ga obožavaju, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu subhanehu we teala (ibadet), te čistotu od svakog oblika širka, odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.
Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih dijela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastarašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo na Sudnjem danu bili oživljeni u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.
Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima: “Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba.
Ovdje je u riječima “a ne onih na koje se izlila srdžba” izostavljen subjekt srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:
“Koga Allah uputi, on je na pravom putu, a kome dadne da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!“ Kehf 17
“Kome Allah dadne da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju.“ A'raf 186.
Više drugih ajeta također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i da daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indetermista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj ibadet nejasnim ajetima iz Kur’ana, ostavljujući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: „Kada vidite one koji iz Kur’ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur’anu i budite oprezni s njima.“ To su oni koje je Allah subhanehu we teala opisao riječima: “Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur’ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem.” Ali Imran 7. Prema tome, u Kur’anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid’ate, budući da je On objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog. Ja bih tome još dodao: “Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa, a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost i nevjerstvo nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah subhanehu we teala kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: “A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu.” Saff 5, zatim: “A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu ćemo put zla olakšati.” Lejl 8-10, što je primjerena kazna. Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:”A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost ćemo omogućiti.” Lejl 5-7. To je odgovarajuća nagrada za njih. Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio. On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn Kesir riječima: “…a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome”, tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu subhanehu we teala riječima: “Uputi nas na Pravi put!”, odnosno, riječima: “Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!” Ali Imran 8. Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!]
Za onoga ko uči Fatihu lijepo je po završetku učenja da kaže “Amin”, što značri ”Bože uslišaj!” Tačno je da je lijepo (mustehab) za onog ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu, koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu Hurejre radijAllahu anhu prenosi da je Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: “Kada imam kaže ‘Amin’ i vi to kažite, jer onome čija riječ ’Amin’ bude istovremenaaminovanju meleka, bit će oprošteni sitni grijesi, koje je ranije činio.”
Od Enesa radijAllahu anhu se prenosi da je rekao Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Meni je dano ‘Amin!’u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio ’Amin!’ Zato i vi zavravajte svoje dove s ‘Amin’ da bi vam ih Allah uslišao.” Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju, navode slijedeći ajet: “I Musa reče: ‘Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogastvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihavate dok ne dožive patnju nesnosnu!’ On je rekao: ‘Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!“ Junus 88-89
Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminovao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi: “Uslišena je molba vaša“. To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna.  Ovo je u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: ”Kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo.“ A'raf 204. Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha subhanehu we teala kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće i da razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite…” Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je učiti Fatihu za imamom u skladu sa hadisom Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu.” To Allah najbolje zna.
Tefsir Ibn Kesir
Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s