Arhiva za Oktobar, 2013

KO JE MUHAMMED PORČA ?

Posted: Oktobar 29, 2013 in Uncategorized

NE VJERUJ KAFIRIMA !!!

Posted: Oktobar 27, 2013 in Uncategorized

“Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala, a Allah čuje razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi.” /1/

Prenosi Imam Ahmed da je Aiša, r.a., rekla: (365) “Hvala Allahu, Čiji sluh upija sve glasove. Došla je žena Vjerovjesniku, s.a.v.s., da se požali na svoga muža i s njim je razgovarala, a ja je nisam čula i bila sam na kraju sobe. Allah, dž.š., tada je objavio: “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala…” Ovo predanje na isti način, kao muallek hadis, bilježi El-Buhari u poglavlju “Et-Tehvid” i citira navedeni hadis. Bilježe ga, također, En-Nesai, Ibn-Madže, Ibn Ebi-Hatim, Ibn-Džerir od El-Ameša, na više načina. Muž spomenute žene je Evs ibn es-Samit, a njeno ime je Havla bint Sa'lebe. On je imao umni poremećaj i kada bi mu se pogoršalo, rekao bi joj da mu više nije dopuštena, kao što nije ni majka njegova. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše, r.a., da je rekla: (336) “Blagoslovljen nek je Allah, Čiji sluh sve upija. Ja sam čula riječi Havle bint Sa'lebe, a nešto mi je i promaklo. Tužila se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na svoga muža, govoreći: ‘Allahov Poslaniče, pojeo je moj imetak, upropastio moju mladost, mnogu sam mu djecu izrodila, pa kada sam ostarjela i djecu prestala rađati, rekao mi je da mu više nisam dopuštena kao ni majka njegova. Bože moj, ja Ti se jadam…’ Aiša kaže: …i nije prestala dok Džibril, a.s., nije sišao sa ajetom: ‘Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala…'”

“Oni od vas koji ženama svojim reknu da im više nisu dopuštene, kao što im nisu dopuštene majke njihove, a one nisu majke njihove, majke njihove su samo one koje su ih rodile, oni, zaista, govore ružne riječi i neistinu – a Allah sigurno briše grijehe i prašta.” /2/ “Oni koji ženama svojim reknu da im nisu dopuštene, kao što im nisu dopuštene majke njihove, a onda odluče da s njima nastave živjeti, dužni su, prije nego što jedni drugo dodirnu, jednog roba ropstva osloboditi. To vam se naređuje – a Allah dobro zna šta vi radite. /3/ “Onaj koji ne nađe, dužan je dva mjeseca postiti uzastopce prije nego jedno drugo dodirnu. A onaj ko ne može, dužan je šezdeset siromaha nahraniti, zato da biste potvrdili da u Allaha i Poslanika Njegova vjerujete – to su Allahovi propisi. A nevjernike čeka kazna bolna.” /4/


Prenosi Imam Ahmed da je Huvejla bint Sa'lebe rekla: (367) “Tako mi Allaha, ja i Evs ibn Samit smo bili povod objavljivanja početka sure El-Mudžadela” – pa dalje kaže – “Bila sam kod njega a već je ostario i loše ćudi postao. Ušao mi je jednog dana pa sam mu nešto odgovorila, a on se razljuti i reče: ‘Ti si meni kao leđa moje majke.’ Zatim je izišao i sjedio neko vrijeme na mjestu gdje se sastajalo njegovo društvo, a potom ponovo dođe želeći me protivno mojoj volji. Ja rekoh: ‘Ni u kom slučaju. Tako mi Onog u Čijoj je ruci Huvejlina duša, ti mi se nećeš približiti!’ Ja rekoh što rekoh, a Allah i Njegov Poslanik doniješe propis o nama. On se baci na mene, a ja ga odbih i nadvladah ga, kako žena savladava starca i odgurnuh ga od sebe. Zatim iziđoh do jedne od svojih komšinica, pa pozajmih od nje odjeću i uputih se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i sjedoh pred njega.

Ispričah mu šta sam doživjela od svog muža i počeh se tužiti na njegovu lošu ćud, a Poslanik poče opetovati: ‘Huvejla, tvoj muž je starac, pa se boj Allaha u pogledu njega.’ Tako mi Allaha, nisam ni završila, a u vezi sa mnom dođe objava, pa je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tada snašlo ono što ga je inače snalazilo u takvim trenucima, a zatim se smiri i reče mi: ‘Huvejla, Allah u vezi s tobom i tvojim mužem spusti objavu’, a potom mi prouči: “Allah je čuo riječi one koja se s tobom o mužu svome raspravljala i Allahu se jadala – a Allah čuje i razgovor vaš međusobni, jer Allah, uistinu, sve čuje i sve vidi…” – do riječi: “…a nevjernike čeka kazna bolna.” Božiji Poslanik, s.a.v.s., nakon ovoga me posavjetova: ‘Naredi mu da oslobodi roba’, ‘Allahov Poslaniče, on nema šta osloboditi.’ ‘Neka uzastopno posti dva mjeseca!’ ‘Tako mi Allaha, on je oronuo starac. On ne može postiti.’ ‘Neka nahrani šezdeset siromaha tovarom hurmi!’ “Allaha mi, Allahov Poslaniče, nema on toga.” “Mi ćemo mu, sigurno, pomoći ferekom hurmi!” ‘Allahov Poslaniče, i ja ću mu pomoći drugim ferekom.’ ‘Ispravno i lijepo si postupila, pa idi i podijeli to kao sadaku za njega, a zatim se korektno ponašaj prema svome mužu’ – i ona potom reče: ‘To sam i učinila.'” Prenosi ga i Ebu – Davud u svom Sunenu, u poglavlju Et-Talak, a tačno je da je ovo bio povod objave prethodne sure. Onaj koji je u mjesecu ramazanu rekao svojoj ženi da mu nije dopuštena, kao ni majka njegova, a zatim ju je noću obljubio, nije, ustvari, Evs ibn es-Samit, nego je to slučaj koji se desio nakon slučaja Evsa ibn es-Samita i njegove žene, na što ukazuje i kontekst oba spomenuta događaja. Hasif prenosi od Mudžahida, da je Ibn-Abbas rekao: “Prvi koji je rekao svojoj ženi da mu nije dopuštena, kao što nije ni majka njegova jeste Evs ibn es-Samit, a njegova žena je Havla bint Sa'lebe bint Malik.” Ovo prenosi Ibn-Džerir. Allah, dž.š., kaže:

“Oni od vas koji ženama svojim reknu da im nisu više dopuštene, kao što im nisu dopuštene majke njihove…” Korijen riječi “zihar” (kada suprug kaže svojoj supruzi da mu nije dopuštena kao ni majka njegova) spomenute u gornjem ajetu, u arapskom jeziku je izveden iz pojma “zahr” (leđa). Kada bi neko od njih prekidao svoje obaveze muža prema ženi, rekao bi joj: “Ti si mi poput leđa moje majke.” U šerijatskom pravnom smislu, zihar se odnosi i na sve ostale dijelove tijela, ugledanjem na ovo sa leđima. U predislamsko doba, zihar je podrazumijevao razvod braka. Međutim, Allah, dž.š., olakšao je ovoj ummi i dao mogućnost iskupa (keffaret) za ovaj čin, ne smatrajući ga razvodom braka, kao što su ga oni sankcionirali u predislamskom dobu. Ovo je stav mnogih islamskih znanstvenika prve generacije. “…A one nisu majke njihove, majke njihove su samo one koje su ih rodile…” Supruga na osnovu muževih riječi: “Ti si meni kao majka”, ili “poput moje majke”, ili “kao leđa moje majke”, i sličnim izrazima, ne postaje njegova majka. Njegova je majka samo ona koja ga je rodila. Zbog toga Allah, dž.š., kaže: “…Oni, zaista, govore ružne riječi i neistinu…”, tj. bestidne i ništavne riječi.

“…A Allah sigurno briše grijehe i prašta…”, tj. ono što ste uradili u predislamsko doba, kao i onom koga je jezik preduhitrio, a to, zbilja, izricatelj nije namjeravao, kao što prenosi Ebu-Davud (368): “…da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., čuo nekoga kako govori svojoj supruzi: ‘Sestro moja’, a on ga upita: ‘Ona je tvoja sestra?!'” Ovo su bile riječi osude, ali same mu riječi Muhammed, a.s., nije zabranio, jer ih on nije, istinski, namjeravao izreći, a da jeste bile bi mu zabranjene, jer nema, uistinu, razlike između majke s jedne strane, i sestre, tetki (očeve i majčine sestre) i drugih srodnika, s druge… “Oni koji ženama svojim reknu da im nisu dopuštene, kao što im nisu dopuštene majke njihove, a onda odluče s njima nastaviti živjeti…” Sintagma (vraćanje na ono što su rekli) po jednima znači ponavljanje toga izraza, što je ništavan stav, dok Ahmed ibn Hanbel smatra da to podrazumijeva vraćanje spolnom općenju, odnosno njegova čvrsta odluka o tome. U tom slučaju općenje mu nije dopušteno dok se ne iskupi spomenutim iskupom (keffaretom). Po jednom Malikovom stavu misli se na spolno općenje, što je, također, mišljenje Seida ibn Džubejra. Hasan El-Basri smatra da se pod tim misli na spolno općenje, a sam nije uzimao za zlo ako bi se neko zabavljao sa suprugom i prije izvršavanja iskupa (keffareta), ali bez spolnog općenja. Alija ibn Ebi-Talha prenosi da je Ibn-Abbas rekao da se pod izrazom “mese” (dodirivanje) spomenuto u ajetu: “…prije nego što jedni drugo dodirnu…” podrazumijeva, ustvari, spolno općenje.

Allahove, dž.š., riječi: “…da jednog roba ropstva oslobode…” podrazumijeva se potpuno oslobađanje jednog roba prije nego supružnici jedno drugo dodirnu. Rob je ovdje u općenitom smislu i ne ograničava se na roba mu'mina, dok je iskup za ubojstvo rob mu'min. Eš-Šafi'i, Allah mu se smilovao, svodi ajet, koji je ovdje u općenitoj formi, na taj koji je ograničen samo na roba mu'mina zbog jedinstvenog razloga oslobađanja roba i Svoje mišljenje ojačava Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: “…oslobodi je, jer je ona vjernica.” Hafiz Ebu-Bekr el-Bezzar prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: (370) “Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i kazao mu: ‘Ja sam rekao svojoj ženi da mi nije dopuštena kao ni majka moja, a zatim sam je obljubio prije nego što sam se iskupio.’ Zar Allah, dž.š., nije rekao: “Prije nego što jedni drugo dodirnu?!” – upita ga Allahov Poslanik, s.a.v.s. “Svidjela mi se”, reče čovjek, a Poslanik će na to: “Ustegni se od nje dok se ne iskupiš!” Zatim El-Bezzar prenosi tvrdnju da se od Ibn-Abbasa ne prenosi ništa vjerodostojnije od ovoga, a o Ismailu ibn Muslimu, koji se spominje u senedu ovog predanja, izrečene su neke kritike iako od njega prenose brojni islamski znanstvenici. Iz hadisa se može razumjeti da je Poslanik, s.a.v.s., naredio samo jedan iskup. “A Allah dobro zna ono što vi radite…” On je upoznat sa onim što će vas preporoditi, a zna vaše stanje. “Onaj ko ne nađe dužan je…”, tj. ovim redoslijedom: oslobađanje roba, post, ishrana potrebnih, kao što se to pouzdano navodi u oba sahiha u slučaju čovjeka koji je spolno općio sa svojom ženom u ramazanu.

“Zato da biste u Allaha i Poslanika Njegova vjerovali”, tj. propisali smo to zbog ovoga. “To su Allahovi propisi”, tj. Njegove zabrane, pa ih nemojte kršiti. “A nevjernike čeka kazna bolna”, tj. one koji nisu uzvjerovali i nisu prihvatili propise ovog zakonodavstva (Šerijata). Nemojte smatrati da će oni biti spašeni tog iskušenja, “Nikada!!” Nije onako kako oni pretpostavljaju, nego njih čeka patnja užasna i na ovom i na budućem svijetu.

“Doista, oni koji su neposlušni Allahu i Poslaniku Njegovu bit će osramoćeni, kao što su bili osramoćeni i oni prije njih. A Mi smo objavili jasne znake, a nevjernike čeka sramna patnja /5/ na Dan kad ih Allah sve oživi, pa ih obavijesti o onom šta su radili; Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili – Allah je svemu svjedok.” /6/ “Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni kad ih je manje, ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onom što su radili, jer Allah sve dobro zna.” /7/


Allah, dž.š., obavještava o onima koji oponiraju Njemu i Njegovu Poslaniku i opiru se Njegovu zakonodavstvu: “Bit će osramoćeni, kao što su bili osramoćeni i oni prije njih”, tj. bit će prezreni, prokleti, poniženi, kao što je učinjeno sa onim ranijim koji su im slični bili. “Mi smo objavili jasne znake…”, tj. očevidne, kojima se suprotstavlja i protivi samo bestidni, oholi nevjernik. “A nevjernike čeka sramna patnja”, kao nadoknada za to što iz oholosti nisu slijedili, niti su se za Allahovim zakonom povodili, niti su ponizni bili. “Na Dan kada ih Allah sve oživi…”, a to će biti na Sudnjem danu, gdje će Allah sakupiti i prve i potonje na jednom platou. “Pa ih obavijesti o onom što su radili”, tj. pa ih izvijesti o dobru i zlu koje su počinili. “Allah je o tome račun sveo, a oni su to zaboravili”, tj. Allah je to precizirao i registrirao protiv njih, a oni sami su zaboravili šta su činili.

“Allah je svemu svjedok”, tj. nije Mu strano, niti skriveno ništa, i On ne zaboravlja. Allah, dž.š., potom kaže, obavještavajući o obuhvatnosti Svojim znanjem svega stvorenoga, o nadziranju njih, slušanju njihova govora i viđenja njih kad god i gdje god se nađu: “Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom.” Riječ znači (tajna), tj.nema sašaptovanja među trojicom… “A da On nije četvrti, ni među petericom, a da On nije šesti, ni kad ih je manje, ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili…”, tj. nadzire ih, sluša njihove razgovore, tajne i sašaptavanja, a povrh toga Njegovi izaslanici pišu njihove tajne razgovore uz Allahovo znanje i slušanje. Allah, dž.š., kaže: “Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju?

Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju.” (43:80) Na osnovu ovoga mnogi iznose konsenzus da se pod ovim ajetom mislilo na prisutnost Allahova znanja i nesumnjivo je da se to željelo istaći. Međutim, Njegov sluh, uz znanje, također, obujmljuje ih, kao i pogled koji ih obuhvata i dostiže. On nadzire Svoja stvorenja i ništa Mu od njihovih aktivnosti nije skriveno. Zatim Allah, dž.š., kaže: “On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onom što su radili, jer Allah sve dobro zna.” Imam Ahmed kaže: “Ajet je počeo govorom o znanju i tim govorom i završava.”

“Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se sašaptavaju kako se zatim vraćaju onome što im je zabranjeno i sašaptavaju se o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku. A kad ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio, i među sobom govore: ‘Trebalo bi da nas Allah već jednom kazni za ono što govorimo!’ Dovoljan će im biti Džehennem! U njemu će gorjeti, a grozno je on prebivalište!” /8/ “O vjernici, kada među sobom tajno razgovarate, ne razgovarajte o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku, već razgovarajte o dobročinstvu i bogobojaznosti i bojte se Allaha, pred Kojim ćete skupljeni biti.” /9/ “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi rastužio one koji vjeruju, a to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah dopusti. A vjernici neka se samo u Allaha pouzdaju! /10/

Prenosi Ibn Ebi-Nudžejm da je Mudžahid rekao da se u ajetu: “Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se sašaptavaju kako se zatim vraćaju onome što im je zabranjeno…”, govori o jevrejima. Isto smatra i Mukatil ibn Hajjan, te dodaje: (371) “Vjerovjesnik, s.a.v.s., izmirio se sa jevrejima, a oni bi, kada bi prošao neki od ashaba Vjerovjesnika, a.s.v.s., sjeli i sašaptavali se tako da bi pravovjerni pomislio da se oni sašaptavaju o njegovu ubojstvu ili drugom što bi prezirao. Pa kada bi to pravovjerni vidio, prepao bi se i izabrao bi drugi put. Vjerovjesnik, s.a.v.s., nakon toga im je zabranio sašaptavanje, međutim, oni se toga nisu prošli i nastavili su s tim, pa Allah tada objavljuje: “Zar ne vidiš one kojima je zabranjeno da se sašaptavaju kako se vraćaju onome što im je zabranjeno; sašaptavaju se o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku”, tj. međusobno razgovaraju o grijehu, koji je njima svojstven “i neprijateljstvu”, koje se odnosi na druge, a jedan od njigovih vidova jeste neposlušnost prema Poslaniku, s.a.v.s., i suprotstavljanje njemu, na čemu su ustrajni bili i jedni drugima preporučivali: “A kad ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio.” Ibn Ebi-Hatim prenosi od Aiše, r.a., da je rekla: (372)

“Došli su jevreji kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i pozdravili ga: ‘Smrt tebi, Ebu-Kasime!’, a Aiša otpozdravi: ‘I vama smrt!’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Aiša, Allah, uistinu, ne voli neuljudnost i bestidnost.’ ‘Zar ih nisi čuo, govore: Smrt tebi!’ ‘Zar ti nisi čula da sam rekao: I vama!’ pa je Allah, dž.š., objavio: ‘A kada ti dolaze, pozdravljaju te onako kako te Allah nikad nije pozdravio…'” U sahih hadisu u drugom predanju kaže se: (373) “…da je ona njima rekla: ‘I vama smrt i poniženje i prokletstvo'”, te da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ono što reknemo za njih nama se uslišava. A njima se ne uslišava ono što reknu za nas!” “I među sobom govore: ‘Trebalo bi da nas Allah već jednom kazni za ono što govorimo…'”, tj. ovo čine, a među sobom govore: “Da je ovo Vjerovjesnik, Allah bi nas kaznio za ono što o njemu tajno govorimo, jer Allah zna ono što tajimo”, pa Allah, Uzvišeni, kaže: “Dovoljan će im biti Džehennem!”, tj. bit će im dovoljan Džehennem na budućem svijetu. “U njemu će gorjeti, a grozno li je on prebivalište!” Zatim, Uzvišeni, odgajajući Svoje pravovjerne robove, ukazuje im da ne budu poput nevjernika i licemjera: “O vjernici, kada među sobom tajno razgovarate, ne razgovarajte o grijehu i neprijateljstvu i neposlušnosti prema Poslaniku…”, tj. kao što međusobno tako razgovaraju neuki nevjernici sljedbenika Knjige i licemjeri koji im potpomažu u njihovoj zabludi. “Već razgovarajte o dobročinstvu i bogobojaznosti, i bojte se Allaha, pred Kojim ćete sakupljeni biti”, tj. pa će vas obavijestiti o svim vašim izričajima i djelima koja je registrirao i po njima će vas nagraditi. Imam Ahmed bilježi od Safvana ibn Muhriza da je rekao: (374)

“Držao sam Ibn Omera za ruku kada se pojavi pred njim neki čovjek, pitajući: “Šta si čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže o međusobnom tajnom razgovaranju na Sudnjem danu?” “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kazuje: “Allah će doista, Sebi približiti vjernika i na njega staviti Svoju koprenu, skrivajući ga od ljudi i konstatirat će mu njegove grijehe, govoreći mu: “Znaš li za taj grijeh? Znaš li za ovaj? Znaš li za onaj?, tako da mu konstatira sve grijehe i on će pomisliti da je upropašten, a onda će Allah, dž.š., reći: “Ja sam ti ih prekrio na dunjaluku, a danas ti ih opraštam, a zatim će mu biti data Knjiga njegovih dobrih djela. Za nevjernike i licemjere svjedoci će reći: “Ovo su oni koji su lagali na svoga Gopodara. Neka je prokletstvo na one koji su sami sebi nasilje počinili.” (Hadis se navodi u oba Sahiha u predanju Katadea.) “Sašaptavanje je posao šejtanski, da bi rastužio one koji vjeruju, mada to ne može njima nimalo nauditi, osim ako to Allah dopusti. A vjernici neka se samo u Allaha pouzdaju!” Misli se na sašaptavanje, odnosno šaptanje kada se vjerniku čini da se radi o zlu. “Posao šejtanski, da bi rastužio one koji vjeruju…”, tj. šejtanska obmana onih koji se sašaptavaju da bi nanijeli zlo pravovjernima, a to njima neće ništa nauditi, osim ako to Allah dopusti. A ako neko osjeti nešto od toga, neka zatraži utočište kod Allaha, dž.š., i neka se osloni na Njega i neće mu uz Allahovo dopuštenje ništa naštetiti. Imam Ahmed bilježi da je Abdullah ibn Mes'ud rekao: (375) “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Ako vas je trojica, nemojte da se dvojica došaptavaju mimo trećeg, jer će ga to rastužiti.'” (Buharija i Muslim u ‘Amešovom predanju).

“O vjernici, kad vam se kaže: ‘Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi’ – vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti; a kad vam se rekne: ‘Dignite se’ – vi se dignite, i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah dobro zna ono što radite.” /11/

Allah, dž.š., odgajajući Svoje robove – vjernike, naređuje im da čine dobro jedni drugima na sijelima: “O vjernici, kad vam se kaže: ‘Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi…'” Jedni gornju riječ čitaju u jednini: “Vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti…” Stoga što je nagrada prema djelima (od istog vida djelovanja), kao što se kaže u hadisu: (376) “Ko radi Allaha izgradi džamiju, Allah će mu izgraditi kuću u Džennetu.” Slični primjeri su brojni. Stoga Allah, dž.š., kaže: “Vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti.” Katade kaže: “Ovaj je ajet objavljen o skupovima na kojima se spominjao Allah, dž.š. Kada bi oni vidjeli nekoga da se približava, skupili bi se oko Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa im je Allah, dž.š., naredio da načine mjesta jedni drugima. Kaže Mukatil: “Doznali smo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Smilovao se Allah čovjeku koji načini mjesta svome bratu.'” Imam Ahmed i Eš-Šafi bilježe od Ibn-Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (378)

“Neka čovjek ne diže drugoga sa njegova mjesta da bi tu sjeo, nego raširite se i mjesta načinite” (hadis bilježe oba Sahiha). Šerijatski pravnici su se razišli u pogledu ustajanja onome ko dođe na sijelo i o tome postoji nekoliko stavova: jedni to dozvoljavaju argumentirajući svoj stav hadisom: (379) “Ustanite ka vašem vođi i spustite ga.” Drugi to, pak, zabranjuju, argumentirajući to hadisom: (380) “Ko voli da mu ustaju ljudi, neka sebi pripremi mjesto u vatri.” U Sunenenima se navodi (381) da im nije bilo draže osobe od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.; a kada bi on ušao oni ne bi ustajali pred njim jer su znali da on to prezire. Prenosi se da su Ibn-Abbas i drugi rekli o Allahovim, dž.š., riječima: “Kad vam se kaže: ‘Načinite mjesta drugima tamo gdje se sjedi’ – vi načinite, pa i vama će Allah mjesto načiniti.” Da se one odnose na ratne skupove. Dok je značenje Allahovih, dž.š., riječi: “A kad vam se rekne: ‘Diginite se’ – vi se dignite…”, tj. krenite u borbu. Katade kaže: “Kada se pozovete na dobro, odazovite se”, a Abdurrahman ibn Zejd ibn Eslem kaže: “Kada vam se naredi da se raziđete, raziđite se”, kao što Allah, dž.š., kaže: “A ako vam se rekne: ‘Vratite se!’ – vi se vratite.” (24:28)

“I Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje. A Allah dobro zna ono što radite”, tj. nemojte vjerovati da kada neko od vas načini mjesta svome bratu koji mu prilazi ili kada mu se naredi da iziđe pa to učini, da će mu to umanjiti ugled, ne, nego time zadobiva veći položaj kod Allaha, a Allah, dž.š., to mu neće upropastiti, nego će ga nagraditi i na ovom i na budućem svijetu. Onaj koji je ponizan Allahu, Allah će mu povisiti ugled i učiniti ga spominjanim. “A Allah dobro zna šta radite”, tj. dobro zna ko je zaslužan toga, a ko nije.

“O vjernici, kad (hoćete da) s Poslanikom tajno razgovarate, prije vašeg (tajnog) razgovora milostinju udijelite. To je za vas bolje i čistije. A ako ne nađete (ništa) – pa, Allah, zaista, prašta i milostiv je.” /12/ “Zar vas je strah da prije razgovora svoga milostinju udijelite?! A ako ne udijelite i Allah vam oprosti, onda namaz obavljajte i zekat dajite i budite pokorni Allahu i Poslaniku Njegovu! Allah dobro zna ono što vi radite.” /13/

Allah, dž.š., naređuje Svojim robovima, vjernicima, kada neko od njih želi tajno razgovarati sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., tj. da mu se povjeri, da prije toga da sadaku koja će ga očistiti i duhovno i materijalno i pripraviti da bude podoban za taj trenutak. Stoga, Allah, dž.š., kaže: “To je za vas bolje i čistije”, a zatim kaže:”A ako ne nađete (ništa)”, tj. ako to niste u mogućnosti zbog siromaštva. “Pa Allah, zaista, prašta i milostiv je.” Naređuje to samo onima koji su sposobni za to, a onda kaže: “Zar vas je strah da prije razgovora svoga milostinju udijelite?!”, tj. bojite li se da će propis o obaveznosti sadake, prije razgovora sa Poslanikom, postati trajan. “A ako ne udijelite…”, pa je Allah, dž.š., derogirao obaveznost ovog propisa njima. Kaže se da je jedini prakticiraoao ovaj ajet prije njegova derogiranja Alija ibn Talib, r.a. Ibn-Džerir prenosi da je Alija ibn Ebi – Talib, r.a., rekao: (382) “Kazao je Vjerovjesnik, s.a.v.s.: ‘Što misliš, jedan dinar?’ ‘Neće biti u mogućnosti.’ ‘Pola dinara?’ ‘Neće moći.’ ‘Pa što onda da daju?’ ‘Ječam.’ ‘Doista, ti si skroman!'” Pa je onda objavljen ajet: “Zar vas je strah da prije razgovora svoga milostinju udijelite?!” Alija kaže: “Preko mene je Allah olakšao ovom ummetu.” Ma'mer prenosi od Katade da je rekao: ” Ajet: ‘O vjernici, kad hoćete s Poslanikom tajno razgovarati, prije vašeg razgovora milostinju udijelite’, derogiran je, a bio je pravosnažan samo jedan dio dana.” Slično ovome prenosi Abdurrezak od Alija: “Niko ovaj ajet nije prakticirao izuzev mene dok nije derogiran, a bio je pravosnažan samo jedan kratki vremenski period.”

“Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio? Oni nisu ni vaši ni njihovi, i zaklinju se na laži, a oni (to) znaju.” /14/ “Allah je njima pripremio tešku kaznu, jer je zaista, ružno ono što rade”: /15/ “Uzeli su svoje zakletve štitom, pa odvraćaju od Allahova puta; njih čeka sramna kazna.” /16/ “Ni bogatstva njihova, ni djeca njihova im nimalo neće pomoći kod Allaha, oni će biti stanovnici u vatri, u kojoj će vječno boraviti.” /17/ “Na Dan u koji će ih Allah sve oživiti oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci.”/18/ “Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave spominjati Allaha, oni su šejtanova stranka, a zbilja, stranka šejtanova gubitnici su pravi.” /19/


Allah, dž.š., osuđuje tajno prijateljevanje licemjera sa nevjernicima, a oni istovremeno nisu ni sa nevjernicima, niti sa pravovjernim, kao što Allah, dž.š., kaže: “…Neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima” (4:143), a ovdje Uzvišeni kaže: “Zar ne vidiš one koji prijateljuju s ljudima na koje se Allah rasrdio?”, tj. na jevreje, a zatim Uzvišeni kaže: “Oni nisu ni vaši ni njihovi”, tj. oni, realno, nisu dio vas, o pravovjerni, a niti od onih s kojima prijateljuju, jevreja. Zatim, Allah Uzvišeni kaže: “I zaklinju se na laži, a oni (to) znaju”, tj. oni su svjesni da lažu kada se zaklinju, a to je tzv. (lažna zakletva), poglavito u situaciji prokletstva u kojoj su, sačuvao nas Allah toga, pa, oni, doista, kada sretnu pravovjerne kažu da vjeruju i kada dođu Poslaniku zaklinju mu se Allahom da su vjernici, a oni sami su svjesni da se lažno zaklinju, jer ne vjeruju da je istina ono što govore. Zbog toga, Allah svjedoči da oni lažu u svojim zakletvama i dokazivanjima toga. “Allah je njima pripremio tešku kaznu jer je, zaista, ružno ono što rade”, tj. pripremio im je Allah užasnu kaznu zbog njihova prijateljevanja sa nevjernicima, a neprijateljstva i varanja pravovjernih.

Zbog toga Allah, dž.š., kaže: “Uzeli su svoje zakletve štitom, pa odvraćaju od Allahova puta”, tj. manifestiraju vjerovanje, a gaje nevjerovanje, skrivaju se iza lažnih zakletvi i tako u zabludu dovode one koji ne poznaju njihovo stvarno stanje, pa smatraju da oni istinu govore. Ovim pojedince od Allahova puta odvraćaju. “Njih čeka sramna kazna”, kao nadoknada za njihovo stalno korištenje zakletve Allahovim velikim imenom u lažnim, obmanjujućim zaklinjanjima. Zatim Allah, dž.š., kaže: “Ni bogatstva njihova ni djeca njihova im nimalo neće pomoći kod Allaha…”, tj. to od njih neće odstraniti kaznu kada ih stigne. “Oni će biti stanovnici u vatri, u kojoj će vječno boraviti”, a onda kaže: “…na Dan u koji će ih Allah sve oživiti”, tj. proživijet će ih sve do posljednjeg na Sudnjem danu i nijednog neće izostaviti. “Oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti”, tj. Allahu će se zaklinjati da su na uputi i pravom putu, kao što su se na ovom svijetu zaklinjali ljudima, jer onaj ko živi s određenim navikama, umire s njima, i s njima biva proživljen. Oni vjeruju da će im to koristiti kod Allaha, kao što im je to koristilo kod ljudi, koji su provodili nad njima propise prema onom što su ispoljavali, zato Allah, dž.š., kaže: “Misleći da će im to nešto koristiti”, tj. ta njihova zakletva svojim Gospodarem.

Zatim Allah, dž.š., osuđujući njihova razmišljanja kaže: “Oni su, doista, pravi lažljivci”, potvrđujući tako obavijest da oni lažu. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa: (383) “da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., bio u hladu jedne od svojih soba sa grupom ashaba, a hlada gotovo da je nestalo, pa on reče: ‘Doći će vam sada jedan čovjek koji gleda šejtanskim očima; pa kada vam dođe, nemojte s njim razgovarati.’ Pa je došao plavi čovjek, te ga Allahov Poslanik, s.a.v.s., zovnu i sa njim stupi u razgovor: ‘Zašto me vrijeđaš, ti i taj i taj?!’, i nekoliko njih imenova, zatim čovjek ode i zovnu ih, pa se oni zaklinjaše i pravdaše. Tada je Allah, dž.š., objavio: ‘Oni će se Njemu zaklinjati, kao što se vama zaklinju, misleći da će im to nešto koristiti. Oni su, doista, pravi lažljivci.'” Na ovaj način predanje navode Imam Ahmed i Ibn-Džerir. Stanje ovih jeste ono isto stanje u kojem će biti idolopoklonici, kada Allah, dž.š., kaže: “Neće im ništa drugo preostati nego da reknu: ‘Allaha nam, Gospodara nam našeg, mi nismo nikoga Allahu ravnim smatrali!’ ‘Gledaj kako će oni sami sebi lagati, a neće im biti onih koje su bili izmislili.'” (6:23-24)

Allah, dž.š., dalje kaže: “Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave spominjanje Allaha”, tj. ovladao je njihovim srcima tako da je učinio da zaborave spominjati Allaha, dž.š., što je učinio i onima kojima je u cijelosti ovladao. U tom smislu prenosi Ebu-Davud od Ebu-Derd'a da je rekao: (384) “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Nad svakom trojicom koja se nađu u nekom selu ili pustinji a zajednički ne obave namaz ovladao je šejtan, stoga namaz obavljaj u džematu! Zatim Uzvišeni kaže: ‘Zbilja, stranka šejtanova gubitnici su pravi.'”

“Oni koji se suprotstavljaju Allahu i Poslaniku Njegovu bit će, sigurno, najgore poniženi.” /20/ “Allah je zapisao: ‘Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!’ Allah je, zaista, moćan i silan.” /21/ “Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio, i On će ih uvesti u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni su zadovoljni Njime. Oni su Allahova stranka a, doista, Allahova su stranka oni koji će sigurno uspjeti.” /22/


Allah, dž.š., sada govori o nevjernicima koji se suprotstavljaju i protive Allahu i Njegovu Poslaniku, odnosno, oni su na jednoj strani, a Šerijat je na drugoj. Oni su nasuprot istine i njoj se protive. “Bit će, sigurno, najgore poniženi”, tj. među poniženima i nesretnima i na ovom i na budućem svijetu. “Allah je zapisao: ‘Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti!'”, tj. presudio je, zapisao i odredio da će pobijediti Allah, Njegova Knjiga, poslanici i pravovjerni Njegovi robovi i na dunjaluku i na ahiretu. Sretni kraj pripada bogobojaznima, a pomoć Allahova pravovjernima, kao što Allah, dž.š., reče: “Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu, a i na Dan kad se dignu svjedoci.” (40:51) Potom Allah, dž.š., kaže: “Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi”, tj. neće prijateljevati sa onima koji se suprotstavljaju Allahu i Njegovu Poslaniku, pa makar im bili i bliži srodnici, kao što Allah, dž.š., kaže: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika, a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe…” (3:28)

Se'id ibn Abdulaziz kaže da je ovaj ajet u cijelosti objavljen zbog Ebu-Ubejda ibn Abdullaha ibn el-Džerraha, kada je ubio svoga oca u Bici na Bedru. Zbog toga Omer kaže: “Da je Ebu-Ubejde živ, postavio bih ga za halifu.” U vezi s ovim je slučaj kada se Božiji Poslanik, s.a.v.s., savjetovao sa muslimanima o zarobljenicima Bedra. Ebu-Bekr es-Siddik je predložio da se otkupe i tim novčanim sredstvima ojačaju muslimani, pošto su to njihovi amidžići i rođaci, a tako će ih, možda, i Allah uputiti. Omer, tada, reče: “Ja ne mislim što i on. Allahov Poslaniče, omogući mi da ubijem tog i tog (rođaka Omerovog). A omogućio (dozvolio) je Aliji da ubije Ukajla, kao i još nekom, da Allah zna da u našim srcima nema ljubavi prema idolopoklonicima…” (dalje se navodi slučaj u cijelosti). “Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio”, tj. onog čija je osobina da ne prijateljuje sa onim koji se protivi Allahu i Njegovu Poslaniku, pa makar mu to otac ili brat bio, i takvom Allah, dž.š., u srce vjerovanje usađuje i kiti ga pronicljivošću. “I On će ih uvesti u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime.” Ovdje se uviđa veličanstvena skrivena misao, a to je: pošto su se rasrdili na svoje srodnike i bližnje u ime Allaha, dž.š., On im u zamjenu daje da On bude njima zadovoljan, i da oni budu zadovoljni Njim zbog stalnih blagodati koje im je dao, velikog uspjeha i sveobuhvatne dobrote. “Oni su Allahova stranka…” Oni su Njegovi robovi i uživaju Njegove počasti. “A doista, Allahova stranka su oni koji će sigurno uspjeti.”

Ukazuje se na njihov uspjeh i na dunjaluku i na ahiretu, nasuprot onima koji su na šejtanovoj strani. “A šejtanova stranka, zbilja, gubitnici su pravi.” Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ez-Zijala ibn Ubbada da je rekao: “Pisao je Ebu-Hazim ez-Zuhriju: “Znaj da postoje dvije vrste časti: čast koju Allah, dž.š., daje Svojim prijateljima nad istim takvim. To su oni o kojima se ne govori, a likovi im se gube…” Opisani su i u jeziku Poslanika: (385) “Allah voli, doista, neprimjetne, bogobojazne, bezazlene; kada su odsutni, ne osjeti se njihovo odsustvo; a kada su prisutni, (ništa) ne zahtijevaju, njihova su srca svjetiljke Upute. Oni nalaze izlaza iz svake crne, zloslutne smutnje…” Ovo su prijatelji Allahovi za koje je On rekao: “Oni su Allahova stranka, a oni koji su Allahova stranka sigurno će uspjeti.” Nuajm ibn Hamad prenosi od El-Hasana da je rekao: (386) Molio je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Bože moj, ne daj pomoći ni blagodati Svoje ni grješniku, ni razvratniku, preko mene, jer ja u onome što si mi objavio nalazim i ovo: ‘Nećeš naći da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju.'”

Ovo je završetak sažetka tefsira sure El-Mudžadela,a Allahu pripada hvala i dobročinstvo,samo On pruža zaštitu i na Njega se oslanjamo.

“Allaha slavi sve što je na nebesima i što je na Zemlji, On je Silni i Mudri”: /1/ “On je prilikom prvog progonstva iz domova njihovih protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali. Vi niste mislili da će otići, a oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allaha odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali i On je u srca njihova strah ulio; vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove su rušili. Zato uzmite iz toga pouku, o vi uviđavni!” /2/ “A da Allah nije već bio propisao njima izgnanstvo, On bi ih kaznio još na ovom svijetu! A njima na onom svijetu pripada kazna Vatre.”/3/ “Zato što su se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljali; a onoga ko se Allahu suprotstavi Allah će, zaista, žestoko kazniti.” /4/ “To što ste neke palme posjekli ili ih, da uspravno stoje, ostavili – s Allahovim dopuštenjem ste učinili, i zato da On nevjernike ponizi.” /5/
Uzvišeni Allah obavještava da sve što je na nebesima i na Zemlji slavi Ga, hvaleći Ga, veliča Ga i očituje Njegovu jedinost, kao što Allah, dž.š., kaže: “Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima, i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo.”(17:44) “On je Silni”, tj. Snažni, Moćni”i Mudri” u odredbi i zakonodavstvu. “On je protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali”, tj. jevreje plemena Benu-Nadir, što ističu Ibn-Abbas i dr. Spomenimo sažetak o bici sa plemenom Benu-Nadir, u kratkim crtama, a samo od Allaha pomoć tražimo. Autori djela o ratnim pohodima i bitkama Allahovog Poslanika, s.a.v.s., bilježe: “Povod za to je slučaj kada je ubijeno sedamdeset ashaba kod bunara Me'une. Jedino se izbavio Amr ibn Ummejje ed-Dameri, i dok je bio na putu vraćajući se u Medinu, ubio je dvojicu pripadnika plemena Benu -Amir, a koji su imali ugovor o nenapadanju i garanciju o slobodnom kretanju od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., za koje Amr nije znao. Kada je došao u Medinu, izvijestio je Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o tome, a on mu reče: “Ti si ubio dvojicu, a ja ću, zasigurno, za njih dati krvarinu.”
Između plemena Benu-Nadir i Benu-Amir bio je savez i ugovor o nenapadanju, pa se Allahov Poslanik, s.a.v.s., uputio plemenu Benu-Nadir da zatraži od njih pomoć u isplati krvarine za tu dvojicu ljudi. Naselje plemena Benu-Nadir bilo je na periferiji Medine na njenim istočnim padinama. Pa kada im je došao Allahov Poslanik, s.a.v.s., tražeći od njih pomoć pri isplati krvarine za tu dvojicu ubijenih, oni rekoše: “Da, Ebu-Kasime, pomoći ćemo ti kako želiš u onom za što tražiš pomoć.” Zatim se osamiše i jedan drugom rekoše: “Doista, neće vam ovaj čovjek doći u povoljniju priliku za smaknuće od ove, a Allahov je Poslanik, s.a.v.s., pokraj zidova njihovih kuća, pa ko će se popeti na onu kuću da baci na njega stijenu i da se, tako, oslobodimo njega?” Za to se javi Amr ibn Džahhaš ibn Ka'b, jedan od njih, koji reče: “Ja sam za toga”, pa se pope da bi bacio stijenu na njega, kao što bi rečeno. Allahov je Poslanik, s.a.v.s., bio sa nekolicinom svojih ashaba, među kojima su bili: Ebu-Bekr, Omer, Alija, r.a. Tada je došla obavijest sa neba Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., o tome šta jevreji smjeraju, pa on ustade, iziđe iz kuće i uputi se ka Medini, a zatim se njegovim putem uputiše ashabi pa ga stigoše, a on im reče kakvu su izdaju jevreji skovali. Resulullah, s.a.v.s., naredi pripreme za rat protiv njih, pa pođoše dok se ne spustiše do njih, a oni se bijahu utvrdili u svojim utvrdama. Tada Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredi da se posijeku i spale palme, a oni ga počeše dozivati: “Muhammede, nekad si zabranjivao činjenje nereda po Zemlji i prekoravao si one koji su ga činili, pa zašto siječeš i spaljuješ palme?!”
Grupa ljudi iz Benu – Avfa ibn el-Hazredža, među kojima su bili Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, Vedi'a, Malik ibn Ebi-Kavkal, Suvejd, Da'is, poručila je Benu-Nadiru da izdrže i da se brane, jer ih oni neće ostaviti na cjedilu. “ Ako vas napdanu borit ćemo se uz vas; a ako napustite svoje domove i mi ćemo s vama to isto učiniti.” Pa su jevreji čekali njihovu pomoć, a oni im je nisu pružali, te se u njihova srca ugnijezdi strah. Tražili su od Allahova Poslanika, s.a.v.s., da se isele i da ih ne napada, s tim što njima pripada onoliko koliko mogu njihove deve osim oružja ponijeti, pa je tako i urađeno. Pa je ponio svako od njih svoga imetka koliko može deva nositi. Neki od njih bi razvaljivali svoju kuću do temelja pa bi je natovarili na leđa svoje deve i odvukli je. Oni su se uputili ka Hajberu, a neki su otišli do Sirije, ostavljajući imetak Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa je on postao njegovom svojinom, kojom je raspolagao kako je htio. Podijelio je to prvim muhadžirima, dok je od ensarija dao samo Sehl ibn Hanifu, i Ebu-Dudžani Semaku ibn Harši, koji su spomenuli svoju oskudicu. Njima je Poslanik, s.a.v.s., jedino dodijelio, a iz plemena Benu – Nadir islam su primili: Jamin ibn Amr ibn Ka'b, amidža Amra ibn Džehhaša, i Ebu-Sa'd ibn Vehb. Islam su primili i imetak svoj zadržali i tako ga zaštitili.
Smatra se da se Jamin ibn Amr dogovarao sa nekim čovjekom da ubije Ibn-Džehhaša, jednog od zavjerenika protiv (života) Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa je ovaj to učinio. (Ovo je bio kraj sažetka Muhammeda ibn Ishaka.) Sura El-Hašr u cijelosti je objavljena zbog plemena Benu-Nadir. Ovako navodi Junus ibn Bukerj od Ibn Ishaka slično gore spomenutom sažetku. “On je protjerao one sljedbenike Knjige koji nisu vjerovali”, tj. pleme Benu-Nadir. “Prilikom prvog progonstva iz domova njihovih”, tj. u Siriju. “Vi niste mislili da će otići”, tj. u vrijeme kada ste ih opsjedali, a oni su u utvrdama bili, što je trajalo šest dana uz jaku utvrđenost i otpor. Stoga, Allah, dž.š., kaže: “A oni su mislili da će ih utvrde njihove od Allaha odbraniti, ali im je Allahova kazna došla odakle se nisu nadali”, tj. došla im je Allahova odredba koja im nije naumpadala. “I On je u srca njihova strah ulio”, tj. strah, uzrujanost i nemir, a kako i ne bi kada ih je opkolio onaj koji je pobjeđivao strahom na mjesec dana hoda. “Vlastitim rukama i rukama vjernika svoje domove rušili.” Već je spomenuto Ibn-Ishakovo tumačenje ovog događaja, tj. obarali su tavanice i vrata koja su im se dopadala i tovarili ih na deve. “Zato uzmite iz toga pouku, o vi uviđavni!” Alllah, dž.š., kaže: ” A da Allah nije već bio propisao njima izgnanstvo,
On bi ih kaznio još na ovom svijetu”, tj. kaznio bi ih, ili ubijanjem, ili zarobljeništvom, ili sličnom kaznom, jer je Allah odredio da će ih kazniti ovim, uz kaznu džehenemskom vatrom koju im je pripravio na budućem svijetu. Zbog toga Allah, dž.š., kaže: “A njima na onom svijetu pripada kazna Vatre”, tj. koja je konačna, nužna i neminovna. “Zato što su se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljali”, tj. učinio je s njima što je učinio, jer su nijekali radosna navještanja o dolasku Muhammeda, a.s., koja je objavljivao Allah ranijm poslanicima, a oni to znaju, kao sinove svoje. Zatim, Allah, dž.š., kaže: “A onoga ko se Allahu suprotstavi, Allah će, zaista, žestoko kazniti.” “To što ste neke palme posjekli, ili ih da uspravno stoje ostavili – s Allahovim dopuštenjem ste učinili, i zato da On nevjernike ponizi.” Pojam spomenut u gornjem ajetu ‘el-linetu’ jesu vrste datula izuzev vrste zvane ‘el – udžvetu‘. Kada ih je Allahov Poslanik, s.a.v.s., opkolio, naredio je da se posijeku palme da bi ih na taj način ponizio i zastrašio srca njihova, a sve je to bilo uz dozvolu Allahovu, zadovoljstvo i volju Njegovu. U ovome pasusu ističe se osveta i poniženje neprijatelja, i sramoćenje onog čime se on ponosi. Mudžahid kaže: “Muhadžiri su jedni drugima zabranjivali sječenje palmi, govoreći: ‘To je ratni plijen muslimana’, pa je Allah, dž.š., objavio potvrdu zabrane sječenja palmi, ali i oslobađanja od grijeha onih koji ih posijeku.
Oni su ih sjekli i ostavljali nedirnutim po Njegovoj dozvoli. Sjekli i spaljivali su ih samo da bi ih istjerali iz njihovih utvrđenja. Naređeno im je sječenje palmi pa ih je to kopkalo, te se pitaše: ‘Neke siječemo, a neke ostavljamo, pitajmo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., hoćemo li mi biti nagrađeni za one što smo posjekli, i da li ćemo biti odgovorni za one koje smo ostavili?’, pa Allah, dž.š., objavi: ‘To što ste neke palme posjekli…'” (Nadmetali su se muslimaski pjesnici u opisivanju ovog događaja, te sječenja i paljenja palmi, i ubojstva Ka'ba ibn el-Ešrefa koje se tada desilo. Spjevali su veličanstvene kaside, između ostalih: Hassan ibn Sabit, Ka'b ibn-Malik, Ibnu-Kajjim el-Abesi, Kajs ibn Bahr, Ibn-Tarif, a nismo ih spomenuli isključivo iz želje za kratkoćom. Zadovoljili smo se samo ukazivanjem na njih, a ko želi da se upozna sa ovim kasidama, neka se obrati na osnovni tefsir Ibn-Kesira.)

“A vi niste kasom tjerali konje ni kamile radi onoga što je Allah od njih, kao plijen, darovao Poslaniku Svome, nego, Allah prepušta vlast poslanicima Svojim nad onima kojima On hoće, Allah sve može.” /6/ “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjima njegovim, i siročadi, i siromašnim, i putnicima – namjernicima – da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite, i bojte se Allaha jer Allah, zaista, žestoko kažnjava.”/7/

 Allah, dž.š., objašnjava šta je “fej”, njegove karakteristike, i propise vezane za njega. Pod fejom se podrazumijeva svaki imetak koji je uzet nevjernicima bez borbe i bez tjeranja u kas konja i kamila, tj. nisu se borili s neprijateljem u dvoboju i jurišanju, nego je to produkut straha koji je Allah ulio u njihova srca pred pojavom Resulullaha, kao što se desilo plemenu Benu-Nadir. Njihov imetak kao fej (ratni plijen) koji su oni napustili, darovao je Allah Svome Poslaniku, s.a.v.s., u privatnu svojinu. Zato je raspolagao fejom plemena Benu-Nadir po svom htijenju, pa ga je dijelio muslimanima u različitim vidovima dobročinstva i sferama interesa koje spominje Allah, dž.š., u predmetnim ajetima: “Sto je Allah, kao plijen, darovao od njih Poslaniku Svome”, tj. od plemena Benu-Nadir. “A vi niste kasom tjerali ni konje ni kamile…”; pod pojmom “rikab” spomenutim u ajetu misli se na kamile. “…nego, Allah prepušta vlast poslanicima Svojim nad onima nad kojima On hoće, Allah sve može”, tj. ne može biti nadvladan, niti spriječen, ne,

On potčinjava sve. Potom Allah, dž.š., ističe: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje…”, tj. svih mjesta koja se osvoje na ovaj način, i ona će imati tretman imovine plemena Benu-Nadir. Zbog toga Allah, Uzvišeni, saopćava: “Pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu i bližnjima njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima – namjernicima…”, do kraja; i sljedeći ajet govori o načinima podjele feja. Imam Ahmed prenosi od Omera ibn el-Hattaba, r.a., kako je rekao: /387/ “Imovina plemena Benu – Nadir je fej (plijen) koji je Allah darovao Svome Poslaniku i radi kojeg muslimani nisu tjerali ni konje ni kamile. Ona je postala privatnom Poslanikovom svojinom. Od toga je davao godišnje izdržavanje svojoj porodici. Murre kaže: “To je bila hrana njegovoj porodici za godinu dana, a što bi preostalo trošio bi na jahalice i oružje koje bi se koristilo na Božijem putu.” (Ovako ga u sažetom obliku citira Ahmed, a i ostali sastavljači kutubus – sitte bilježe ga u svojim djelima, izuzev Ibn-Madžea.) Poznato je da je ono što ostavi Allahov Poslanik, s.a.v.s., iza svoje smrti sadaka i da je niko ne nasljeđuje na osnovu riječi Resulullaha, s.a.v.s.: (388)

“Mi se ne nasljeđujemo, što ostavimo – to je sadaka.” Zbog toga Ebu-Bekr es-Siddik nije dao Fatimi, r.a., ostavštinu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., oslanjajući se na ovaj hadis, i ispravno je postupio. Kada je Ebu-Bekr, r.a., umro, a hilafet preuzeo Omer ibn el-Hattab, r.a., nakon nekog vremena dolaze mu El-Abbas i Alija, pa Abbas reče: (389) “Zapovjedniče pravovjernih, dodijeli je meni i ovome.” Približi im se tada Omer i reče: “Kunem se Allahom, ^ijom voljom opstoje nebo i Zemlja, znate li da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Mi se ne nasljeđujemo, što ostavimo to je sadaka.’ ‘Da!’-odgovoriše. Zatim Omer nastavi: ‘Pa kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., preselio na ahiret, Ebu-Bekr reče: Ja sam zastupnik Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa ste došli vas dvojica Ebu-Bekru, tražeći: Ti, Abbasu, nasljedstvo svoga bratića, a ti Alija, nasljedstvo svoje žene od njena oca, pa Ebu-Bekr, r.a., tada reče: Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao je: Mi se ne nasljeđujemo, što ostavimo – to je sadaka. Allah zna da je Poslanik, s.a.v.s., istinoljubiv, dobročinitelj, koji slijedi pravi put i istinu, pa ga je zamijenio Ebu-Bekr.

Kada je i on umro, rekoh: Ja sam zastupnik Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i zastupnik Ebu-Bekra, te sam upravljao ostavštinom kako je Allah htio da upravljam. Zatim ste došli vas dvojica, vas je više, a isti vam je slučaj, i tražili ste je, a ja vam rekoh: Ako želite, ja ću vam je dati, s tim da je na vama Allahova obaveza da njome upravljate onako kako je to Allahov Poslanik, s.a.v.s., činio. Ostavštinu ste uzeli od mene s tom obavezom, a zatim ste došli da vas oslobodim spomenute obaveze. Ja vas neću, tako mi Allaha, osoboditi te obaveze sve do nastupa Sudnjeg dana, a ako niste u stanju ispuniti što se od vas traži, povratite mi ostavštinu.'” (Ovo je dio hadisa koji prenosi Ez-Zuhri, a imovina koju su tražili ova dvojica, El-Abbas i Ali, jeste imovina plemena Benu Nadir, koja je postala privatnom svojinom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a Allah najbolje zna.) “Da ne bi prelazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših”, tj. ovu podjelu ratnog plijena (feja) utvrdili smo da ne bi ostao hrana koje bi se domogli bogati i kojom bi raspolagali shodno samo svojim prohtjevima i pretpostavkama, a ništa od toga ne bi udjeljivali siromasima. “Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani – ostavite”, tj. što god vam naredi to prakticirajte, a sve ono što vam zabranjuje klonite se toga, jer, On, doista, naređuje samo dobro, a zabranjuje zlo. Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Mesruk rekao: (390)

 Došla je neka žena Ibn-Mes'udu, pitajući ga: “Saznala sam da zabranjuješ tetoviranje i uplitanje tuđe kose u svoju, pa da li si to našao u Allahovoj Knjizi ili kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s.?” A on reče: “Naravno, našao sam to i u Allahovoj Knjizi i kod Allahova Poslanika, s.a.v.s.!” “Tako mi Allaha, promotrila sam od korice do korice Mushaf i ne nađoh ono što ti govoriš!” “Da li si našla u Kur'anu: ‘Ono što vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite?'” “Naravno da jesam!” “^uo sam, doista, Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako zabranjuje: uplitanje tuđe kose, tetoviranje i čupanje obrva.” “Možda neko iz tvoje porodice to prakticira?” “Uđi i vidi”; ušla je i razgledala, a zatim iziđe, govoreći: “Nisam vidjela ništa loše.” “Zar ne znaš oporuku dobrog Allahovog roba: “Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem.” “I bojte se Allaha jer Allah, zaista, žestoko kažnjava”, tj. bojte se Allaha pri izvršavanju Njegovih naredbi i pri klonjenju Njegovih zabrana, jer On strahovito kažnjava onog ko Mu zgriješi i radi suprotno Njegovoj naredbi, odbija je, te tako čini ono što mu je Allah zabranio i od čega ga sprečava.

“I siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele Allahovu dobrotu i zadovoljstvo steći, i Allahu i Poslaniku Njegovu pomoći, to su, zaista, pravi vjernici.” /8/ “I oni koji su prije njih Medinu nastanili i prihvatili; oni vole one koji im doseljavaju, i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lahkomosti i tvrdičluka, oni će sigurno uspjeti.”/9/ “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.'” /10/

Allah, dž.š., objašnjava stanje siromašnih koji zaslužuju imovinu iz plijena ( feja ). To su oni: “Koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele Allahovu dobrotu i zadovoljstvo steći”, tj. izišli su iz svojih domova hodeći Allahu i Njegovu Poslaniku i suprotstavili se svome narodu, želeći steći Allahovo zadovoljstvo i naklonost. “I Allahu i Poslaniku Njegovu pomoći – to su, zaista, pravi vjernici”, tj. to su oni koji svoje riječi potvrđuju praksom, to su predvodnici muhadžira, a zatim Allah, dž.š., hvali ensarije i objašnjava njihove vrline, čast, plemenitost, nepostojanje zavidnosti prema muhadžirima i dijeljenje s njima, iako im je i samima potrebno; “I oni koji su prije njih Medinu naselili i iman prihvatili”, tj. nastanili se u gradu Hidžre prije muhadžira i uzvjerovali prije mnogih od njih. Omer, r.a., kaže: “Povjeravam halifi koji će doći poslije mene prve muhadžire, da ih upozna sa njihovim pravima i da čuva njihovo dostojanstvo, oporučujem da se prema ensarijama lijepo ophodi, prema onima koji su Medinu nastanili i iman prihvatili prije mnogih od njih, da prihvati dobročinstvo – dobročinitelja, i da oprosti grešku grešniku.” (El-Buhari)

 “Oni vole one koji im se doseljavaju”, tj. oni koji su oplemenili i časnim učinili duše svoje, vole muhadžire i potpomažu ih imecima svojim. Imam Ahmed bilježi riječi Enesove, r.a.: (391) Muhadžiri su govorili: “Allahov Poslaniče, mi nismo vidjeli nikog sličnog narodu kojem smo došli; mnogo potpomaže kada je u oskudici, a kada ima više, neizmjerno daruje. Poštedjeli su nas truda oko snabdijevanja, a pridružili nam se u ugodnostima, tako da se bojimo da svu nagradu ne ponesu oni!” “Ne, neće, zahvaljujte im se i činite dovu Allahovu, dž.š., za njih!” “I u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju”, tj. ne nalaze u svojim dušama nimalo zavidnosti spram muhadžira zbog časti, položaja, stepena i prvenstva pri spominjanju, čime ih je Allah, dž.š., obdario. “I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno”, tj. ovisni su o tome, odnosno daju drugima siromašnima iako su i oni sami ovisni o tome. U situaciji kada im je svima potrebno, prvo daju drugima. El-Buhari citira Ebu-Hurejreove riječi: (392) Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., pa mu se požali riječima: “Allahov Poslaniče, zadesila me oskudica”, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., poslao svojim suprugama, ali kod njih nije našao ništa, pa Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: “Ima li čovjeka koji će noćas ugostiti ovoga, Allah mu se smilovao?”, pa je ustao jedan ensarija i reče: “Ja ću, Allahov Poslaniče!” Pa je otišao svojoj porodici i supruzi rekao: “Ovo je Resulullahov, s.a.v.s., gost, pa ga nemoj ničim omalovažiti!” “Tako mi Allaha, imam hrane samo za djecu.” “Kada budu htjela večerati, uspavaj ih, dođi i ugasi kandilj. Noćas ćemo (stomak zgrčiti) gladovati. Tako je i učinila, a čovjek porani Allahovom Poslaniku i on reče: “Allah, dž.š., čudi se …”, ili je rekao: “smije tom čovjeku i ženi”. Allah, dž.š., tada objavljuje: “I više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno.” Na isti način ovaj slučaj prenose: El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi, En-Nesa'i od Fadla ibn Gazvana a u Muslimovom predanju se otkriva ko je ovaj ensarija.

Bio je to Ebu-Talha, r.a. “A oni koji se uščuvaju lahkomosti i tvrdičluka, oni će sigurno uspjeti”, tj. oni koji nisu lahkomi uspjeli su i spašeni. Ahmed navodi da je Džabir ibn Abdullah prenio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: (393) “Ustegnite se od nasilja, jer će nasilje biti tmina na Sudnjem danu; i uščuvajte se lahkomosti, jer je lahkomost uništila one prije vas. Nagnala ih je da prolijevaju krv i dozvoljavaju zabranjeno.” (Ovo predanje navodi samo Muslim.) “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv!'” Ovo je treća grupacija čiji siromasi polažu pravo na ratni plijen (fej). Tu su dakle: muhadžiri, ensarije i oni koji ih slijede u dobročinstvu, kao što se kaže u suri “Et-Tevba”: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima, ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime.” (9:100) Oni koji ih slijede dobra djela čineći jesu oni koji slijede njihova dobra djela, izuzetne vrline koje su ih krasile, i koji i tajno i javno čine dovu za njih.

Stoga je Allah, Uzvišeni, u ovom plemenitom ajetu izrekao sljedeće: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe'”, tj. mržnje i zavidnosti, “prema vjernicima: Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.” Krasno li je Imam Malik, rahmetullah, izveo iz ovog ajeti – kerima propis da rafidija koji nipodaštava ashabe nema prava na udio u ratnom plijenu (feju), jer mu nedostaje osobina koju Allah, dž.š., hvali kod gore spomenutih: “Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri našoj pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.” Ibn-Džerir citira Malika ibn Evsa ibn el-Hidsana da je rekao: Omer, r.a., učio je kur'anski ajet: “Zekat pripada samo siromasima i nevoljnicima, i onima koji ga sakupljaju, i onima čija srca treba pridobiti, i za otkup iz ropstva, i prezaduženima, i u svrhe na Allahovu putu, i putniku namjerniku.

Allah je odredio tako!” – do riječi: “A Allah sve zna i mudar je” (9:60), a onda je rekao: “Ovo pripada navedenima”, a zatim je proučio: “I znajte da od svega što u borbi zaplijenite jedna petina pripada Allahu i Poslaniku, i rodbini njegovoj, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima, ako vjerujete u Allaha i u ono što smo objavili robu Našem na dan pobjede, na dan kad su se sukobile dvije vojske – a Allah sve može” (10:41), a potom je rekao: “Ovo pripada spomenutima”, a zatim je proučio: “Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslaniku Njegovu, i bližnjim njegovim, i siročadi, i siromasima, i putnicima – namjernicima – da ne bi prelazio samo iz ruke u ruku bogataša vaših: ono što vam Poslanik da, uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, strahovito kažnjava”, potom: “i onima koji su prije njih nastanili Medinu i iman prihvatili.” “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj'”, do Allahovih, dž.š., riječi: “Ti si, zaista, dobar i milostiv!”, a onda je rekao: “Ovaj ajet obuhvata sve muslimane općenito i nema nijednog muslimana, a da polaže pravo na ovu vrstu ratnog plijena”; a onda reče: “Ako poživim, sigurno će čobaninu na obroncima (plemena) Himjera doći njegov dio (ratnog plijena), a da neće znoja biti.”

“Zar ne vidiš kako licemjeri govore svojim prijateljima, sljedbenicima Knjige koji vjeruju: “Ako budete protjerani, mi ćemo sigurno s vama poći i kad se bude ticalo vas, nikada se nikome nećemo pokoriti; a ako budete napadnuti, sigurno ćemo vam u pomoć priteći, a Allah je svjedok da su oni, zaista, lašci”: /11/ “Ako bi bili protjerani, oni ne bi s njima pošli; ako bi bili napadnuti, oni im ne bi u pomoć pritekli; a ako bi im u pomoć pritekli, sigurno bi pobjegli i oni bi bez pomoći ostali.” /12/ “Oni se više boje vas nego Allaha, zato što su oni ljudi nerazumni.” /13/ “Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupa boriti. Njihovo neprijateljstvo žestoko je među njima. Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njihova razjedinjena, zato što su oni ljudi koji nemaju pameti.” /14/ “Slični su onima koji su, tu nedavno, svu pogubnost postupaka svojih iskusili – njih čeka nesnosna patnja.” /15/ “Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ – pa kad postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš; ja se, zaista, Allaha, Gopodara svjetova bojim.'”/16/ “Obojicu ih na kraju čeka vatra, u kojoj će vječno boraviti, a to će biti kazna za sve zalime.” /17/

 Allah, dž.š., govori o licemjerima, poput Abdullaha ibn Ubejja i njemu sličnih, kada su obavijestili jevreje plemena Benu-Nadir da im obećavaju osobnu pomoć, pa Uzvišeni kaže: “Zar ne vidiš kako licemjeri govore svojim prijateljima, sljedbenicima Knjige koji ne vjeruju”: “sigurno ćemo vam u pomoć priteći”, a onda Allah, dž.š., ističe: “A Allah je svjedok da su oni, zaista, lašci”, tj. slagali su im ono što su im obećali, bilo na taj način što su ima davali obećanja, a njihova nakana je bila da ih nikako ne ispune, ili zato što nisu sproveli u praksu svoja obećanja, zbog toga Allah, dž.š., kaže: “Ako bi bili napadnuti, oni im ne bi u pomoć pritekli”, tj. ne bi se borili uz njih. “A ako bi im u pomoć pritekli”, tj. ako bi se i borili uz njih, “sigurno bi pobjegli, i oni bi bez pomoći ostali”, i ovo je samo po sebi radosna vijest.

Potom Allah, dž.š., kaže: “Oni se boje više vas nego Allaha”, tj. osjećaju veći strah prema vama nego prema Allahu, kao što Allah, dž.š., kaže: “Odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više.” (4:77) Kako Uzvišeni reče: “Zato što su oni ljudi nerazumni”, a onda nastavlja: “Samo u utvrđenim gradovima ili iza zidina oni se protiv vas smiju skupno boriti”, tj. zbog bojažljivosti i straha ne mogu se suprotstaviti islamskoj vojsci dvobojima i borbom licem u lice, nego ili iz utvrđenja ili opkoljeni iza zidina, pružajući odsudnu odbranu, potom Svevišnji reče: “Njihovo neprijateljstvo žestoko je među njima”, tj. međusobno su žestoki neprijatelji, kao što kaže Uzvišeni: I učini da silu jedni drugih iskusite.” (6:65) Zato Allah, dž.š., reče: “Ti misliš da su oni složni, međutim, srca su njihova razjedinjena”, tj. vidiš ih zajedno i pomisliš da su složni, međutim, oni su krajnje razjedinjeni. “Zato što su oni ljudi koji nemaju pameti”, a zatim Allah dalje nastavlja: “Slični su onima koji su, tu nedavno, svu pogubnost postupaka svojih iskusili – njih čeka nesnosna patnja.”

Poput onih koji su tu bili nedavno”, tj. jevreji plemena Benu-Kajnuka’, koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., protjerao prije ovih. “Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik’ – pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš'”; ovi jevreji koje su licemjeri obmanuli obećavši im pomoć, a kada je nastupila neizbježna kazna, napustili ih i predali propasti – oni su poput šejtana koji je, kada je uspio navesti čovjeka da uznevjeruje, a Allahu se utječemo od toga, i ovaj mu se odazvao, prepustio – onda, oprao ruke od njega, i on tada govori: “Ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!” Allah, dž.š., za njih kaže: “Obojicu ih na kraju čeka vatra, u kojoj će vječno boraviti.” Kraj i onog ko je propagirao nevjerstvo, a i onoga ko mu se odazvao, pa uznevjerovao. Njihovo konačno boraviše bit će vatra džehenemska, u kojoj će vječno boraviti. “A to će biti kazna za sve zalime”, tj. to će biti kazna svakog nevjernika (zalima).

“O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte jer On dobro zna šta radite.” /18/ “I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.” /19/ “Nisu jednaki stanovnici Džehennema i stanovnici Dženneta; stanovnici Dženneta će ono što žele postići.” /20/

“O vjernici, Allaha se bojte”, naredba o bogobojaznosti, koja obuhvaća i sve ono čime se bogobojaznost postiže, odnosno napuštanje svega onoga, što od nje udaljava. “I neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio”, tj. preispitajte sami sebe, prije nego budete ispitivani, i pogledajte kakva ste dobra djela pohranili za sebe za mjesto Povratka i sučeljenja sa Vašim Gospodarem. “I Allaha se bojte”, (druga naredba), “…jer On dobro zna šta radite”, tj. znajte da Allah, dž.š., zna sve vaše postupke i stanja u kojima se nađete, ništa Mu nije skriveno i nisu Mu nepoznata ni vaša velika, ni sitna djela. “I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave.” Tj. nemojte zaboraviti spominjati Allaha, dž.š., pa da On učini da zaboravite činiti ono u čemu je vaš interes, a što će vam koristiti na mjestu Povratka, jer je nagrada rezultat djelovanja (shodna djelima). Stoga Allah, dž.š., reče: “To su pravi grješnici”, tj. oni su napustili pokoravanje Allahu, bit će izgubljeni na Sudnjem danu i doživjet će potpunu propast na dan konačnog Povratka, kao što Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, neka vas imanja vaša, i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, bit će izgubljeni.”(63:9)

“Nisu jednaki stanovnici Dženneta…”, tj. nisu ovi i oni jednaki u Allahovoj presudi na Sudnjem danu, kao što kaže Uzvišeni: “Misle li oni koji čine zla djela da ćemo s njima postupiti jednako kao sa onima koji vjeruju i dobra djela čine, da će im život i smrt biti isti? Kako loše rasuđuju!” (65:21) Allah, dž.š., također, kaže: “Nisu isto slijepac i onaj koji vidi, nisu isto vjernici koji dobra djela čine i zlotvori – kako vas malo prima pouku!” (40:58) Brojni su ajeti koji ukazuju da će Allah, dž.š., ukazati počast dobročiniteljima, a poniziti bestidnike, zbog toga u ovom kur'anskom ajetu Uzvišeni kaže: “Stanovnici Dženneta će ono što žele postići”, tj. uspjet će i bit će spašeni Allahove kazne.

“Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.” /21/ “On je Allah, nema drugog boga osim Njega, On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Svemilostan, Milostiv!” /22/ On je Allah, nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostataka, Onaj Koji svakog osigurava, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gordi, Slavljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!” /23/ “On je Allah, Tvorac, Onaj Koji iz ničega stvara, Onaj Koji svemu daje oblik, On ima najljepša imena. Njega slavi sve što je na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.”/24/

 Allah, dž.š., veličajući značaj Kur'ana pojašnjava njegovu visoku vrijednost, te da srca treba da budu ponizna pred Njim, i da se skrše kada ga slušaju, zbog istinitog obećanja vjernicima, i sigurne prijetnje nevjernicima, kaže: “Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.” Tj. kako bi brdo, usprkos svojoj čvrstini, grubosti, gluhoći, čulo i razumjelo ovaj Kur’an i promislilo o onome što je u njemu, strahopoštovanjem bi se napunilo i skršilo bi se pred njegovom težinom i pred strahopoštovanjem prema Allahu, dž.š. A kako nećete vi, još ga čujete i razumijevate njegove ajete! Kako priliči vama, o ljudi, da se vaša srca ne smekšaju, prema Svevišnjem? Zbog toga kaže Uzvišeni: “Takve primjere navodimo ljudima da bi razmislili.” Dok se u mutevatir hadisu navodi: (394)

“Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., napravljen je minber. On bi, inače, petkom stajao pored jednog panja u mesdžidu i kada je postavljen prvi minber, Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao da održi hutbu i u trenutku kada je prolazio pored panja prema minberu, panj je zacvilio, i počeo jecati poput jecanja djeteta koje zašuti kada začuje učenje Kur‘ana ili zikr.” U nekom od predanja ovog hadisa, nakon njegovog navođenja, El-Hasan el-Basri je rekao: “Preče je da vi čeznete za Resulullahom, s.a.v.s, nego panj !!!” “On je Allah, nema drugog boga osim Njega, On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, On je Svemilosni, Milostivi!” Uzvišeni saopćava da je On Onaj pored koga drugog boga nema, nema Gospodara mimo Njega, nema boga osim Njega, a sve drugo što se obožava mimo Njega ništavno je, te da je On poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta, tj. zna Svoja stvorenja koja su nam vidljiva, ali i ona koja nisu. Ništa Mu, ni veliko, ni malo, ni veličanstveno, ni mizerno, ni na nebu ni na Zemlji, nije skriveno .”On je Svemilosni, Milostivi!” Želi se reći da je On posjednik neizmjerne milosti koja obuhvaća sva stvorenja. On je Svemilosni ovoga i onoga svijeta. On je Milostiv i ovoga i budućeg svijeta, kao što On, Sam, kaže: “A milost Moja obuhvaća sve.” (7:156)

 A potom kaže: “On je Allah, nema drugog boga osim Njega, Vladar” tj. Vladar svega postojećeg, Koji raspolaže bez ikakvih smetnji. “Sveti”, tj. Onaj ^iju svetost slave plemeniti meleci. “Onaj Koji je bez nedostataka” tj. bez ikakve mahane, nedostataka. On je savršen u Svojoj biti, atributima i djelima. “Onaj Koji svakog osigurava.” Ibn-Abbas kaže: “Njegova su stvorenja sigurna da im neće nasilje učiniti.” “Onaj Koji nad svim bdi”, kao što su riječi Uzvišenog: “Allah je svemu svjedok”, tj. On je svjedok svim Svojim stvorenjima u smislu da On nadzire njih. “Silni “, Koji je svemu snagu dao, pa ih Sebi potčinio i nad njima zavladao, i niko ne može dosegnuti Njegovu visost zbog Njegove moći, snage, veličine i dostojanstva, te zbog toga On, Uzvišeni, kaže: “Uzvišeni, Gordi”, tj. Onaj Jedini, Uzvišeni, Kome moć dolikuje, i Jedini Cijem dostojanstvu gordost pristaje, kao što je ranije citiran sahih hadis: (395) “Dostojanstvo je Moj plašt, a veličina Moja odjeća, pa ko Mi bude vukao (da skine) bilo koje od ovog dvoga, kaznit ću Ga. ” Uzvišeni je preporoditelj stanja u kojem se Njegova stvorenja nađu, te se ophodi s njima na način koji će im samo boljitak donijeti. Gordi, tj. Onaj Koji se uzdiže iznad svega što je loše.
Zatim dalje nastavlja Allah, dž.š.: “Hvaljen neka je Allah, On je vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim.” “On je Allah, Tvorac, Onaj Koji iz ničeg stvara, Onaj Koji svemu daje oblik.” Pod pojmom el-halk (stvaranje) podrazumijeva se odredba i proračun, pod pojmom el-ber’u izvršenje i pojavljivanje u svijetu postojanja onoga što je određeno i ustvrđeno, El-mussavvir je Onaj Koji ostvaruje ono što je želio stvoriti u obliku i formi koju želi i koju je odabrao, kao što kaže u ajeti -kerimu: “I kakav je htio lik On ti ga je dao.” (82:8) “On ima najljepša imena.” O ovome je već ranije govoreno u suri “El- ‘Araf”. 

Spomenut ćemo ovdje hadis koji se u oba oblika prenosi od Ebu-Hurejrea, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: (396) “Doista, Allah, Uzvišeni ima 99 imena, samo jedno manje od sto; ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet. On je neparan i voli nepar.” Hadis prenose i Ibn-Madže i Et-Tirmizi također, od Ebu-Hurejrea, u kome se dodaje još i ovo: (397) “On je Allah, nema drugog boga osim Njega, Svemilosni, Milostivi, Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostataka, Onaj Koji svakog osigurava, Onaj Koji nad svim bdi, Silni, Uzvišeni, Gord, Stvoritelj, Onaj Koji iz ničega stvara, Onaj Koji svemu daje oblik, Onaj Koji mnogo prašta, Onaj Koji sve savladava, Neizmjerni Darovatelj, Obilni Opskrbitelj, Onaj Koji sve razrješava i stvara, Sveznajući, Onaj Koji steže i opruža, Onaj Koji spušta i podiže, Onaj Koji uzdiže i ponižava, Onaj Koji sve čuje i sve vidi, Presuditelj, Pravedni, Ugodni, Obaviješteni, Blagi, Veličanstveni, Onaj Koji prašta, Zahvalni, Visoki, Veliki, Pomni ^uvar, Onaj Koji pazi i izdržava, Onaj Koji obračun svodi, Uzvišeni, Plemeniti, Nadziratelj, Uslišatelj, Sveobuimajući, Mudri, Onaj Koji voli, Slavljeni, Onaj Koji proživljava, Svjedok svih, Stvaralačka Istina, Onaj Koji o svemu brine, Snažni, Cvrsti, Zaštitnik, Hvaljeni, Onaj Koji svemu broj zna, onaj Koji prvotno stvara i poslije smrti oživljava, Onaj Koji život i smrt daje, Živi, Održavatelj svega, Bogati, Slavni, Jedini, Onaj Koji je utočište svemu, Svemoćni, Za sve sposobni, Onaj Koji unapređuje i zapostavlja, Prvi i Potonji, Jasni i Skriveni, Onaj Koji upravlja svim, Svevišnji, Dobročinitelj, Onaj koli mnogo pokajanja prima, Osvetnik, Onaj Koji prašta, Milosrdni, Posjednik svega, Onaj Kome pripada sve poštovanje i počast, Onaj Koji pravdu djeli, Onaj Koji sve sadržava, Ni o kom Ovisni, Onaj Koji daje, i uskraćuje, Onaj Koji daje štetu i korist, Svjetlost, Upučivać, Tvorac iz ničega, Vječni, Onaj Koji sve nasljeđuje, Onaj Koji upućuje korisnom, Strpljivi. “Njega slavi sve što je na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri.”

Ovo je poput Allahovih, dž.š., riječi: “Njega veličaju sedmera nebesa i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. On je, doista, blag i mnogo prašta.” (El-Isra’, 44) “On je Silni”, tj. Njegovo je dostojanstvo nenadvladivo; “Mudri”, tj. u zakonodavstvu i odredbi svega postojećeg.

“O vjernici! Ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajući, a oni poriču Istinu koja došla je vama, i izgone Poslanika i vas zato što vjerujete u Allaha, vašega Gospodara, ako ste već izišli radi džihada na Putu Mojemu i tražeći zadovoljstvo Moje, a vi njima ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam što vi skrivate i što obznanjujete. A ko to od vas bude činio, pa – taj je zalutao s Pravog puta.” /1/ “Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici.” /2/ “Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti, a Allah dobro vidi ono što radite.” /3/
Povod objave početka ove plemenite sure bio je slučaj Hatib-Belte'a. Ovaj je Hatib bio muhadžir i učestvovao je u Bici na Bedru. U Meki je ostavio djecu i imetak, a sam nije pripadao plemenu Kurejš, nego je bio saveznik Osmanov. Kada se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odlučio na osvajanje Meke, pošto su njeni stanovnici prekinuli ugovor, naredio je muslimanima da se pripremaju za taj pohod. Tom prilikom molio je Allaha, dž.š.: (398) “Allahu moj, ne dozvoli da čuju išta o nama.” Međutim, Hatib je upravo ovo nakanio. Napisao je pismo i poslao ga po ženi Kurejšijki stanovnicima Meke dajući im do znanja kakav je pohod odlučio poduzeti Poslanik, s.a.v.s., da bi time dobio zaštitu kod Kurejšija. Allah, dž.š., upoznao je s tim Svoga Poslanika, s.a.v.s., uslišavajući njegovu dovu. Pa je Poslanik, s.a.v.s., poslao za tom ženom svoje ashabe i uzeli su pismo od nje. Ovo je jasno i hadis je vjerodostojan. U drugom predanju koje bilježi Imam Ahmed od Alije, r.a., kaže se: (399) “Poslao nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na put: mene, Ez-Zubejra i El-Mikdada, rekavši nam: ‘Idite do bašče Hah, u njoj ćete naći ženu po imenu Za'ina, koja nosi pismo.
Uzmite ga od nje.’ Pa smo pošli hitajući na našim konjima dok ne dođosmo do bašče. Tu nađosmo ženu i zatražismo od nje da nam da pismo, a ona reče: ‘Nemam nikakvo pismo.’ ‘Ili ćeš nam dati pismo, ili ćeš skinuti odjeću!’ Pa je izvadila pismo iz svojih pletenica, mi ga uzesmo i donesosmo ga Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.; kad ono bijaše od Hatiba ibn Ebi-Belte'a za idolopoklonike u Meki, sa saopćenjem nekih namjera Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Resulullah, s.a.v.s., tada reče: ‘Što je ovo, Hatibe?’ -‘Ne požuruj sa mnom. Ja sam se nekad priključio Kurejšijama, a sam nisam Kurejšija. Neki muhadžiri, koji su sada s tobom, imali su rođake koji su štitili njihove porodice u Meki. Ja sam želio, pošto me je mimoišlo to, da budem vezan za njih, da time dobijem zaštitu za svoju porodicu.
To nisam učinio kao vid nevjerovanja, ili otpadništva od svoje vjere, niti stoga što želim da uznevjerujem nakon što sam musliman postao.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘ Doista vam je istinu rekao.’ Omer, r.a., usprotivi se: ‘Dozvoli mi da posiječem ovog licemjera.’ Poslanik reče: ‘On je učestvovao na Bedru, a šta znaš, možda je Allah, dž.š., nadzirao učesnike Bedra i tada im rekao: ‘Radite što hoćete, Ja sam vam oprostio.'” Na ovaj način navode ga i ostali sastavljači kutubus – sitte izuzev Ibn-Madžea različitim predanjima, a El-Buhari u poglavlju “El-Megazi” dodaje još i ovo: Pa je Allah, dž.š., objavio suru: “O vjernici, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte.” U El-Buharijevom navodu kaže se i ovo: “…pa zasuziše oči Omerove i on reče: ‘Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!'” U predanju, pak, Ibn Ebi -Hatimovom od Alije, r.a., kaže se: Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: (400) “Istinu je govorio Hatib, pa mu se obraćajte samo lijepim riječima.” “O vjernici, ne uzimajte Moje neprijatelje i svoje neprijatelje za prijatelje, ljubav im darivajućI, a oni poriču istinu koja došla je vama”, tj. istinu poriču idolopoklonici i nevjernici, koji su ratovali protiv Allaha, dž.š., Njegova Poslanika, s.a.v.s., i pravovjernih, pa je Allah, dž.š., odredio da se ima neprijateljski odnos prema njima, kao što na drugom mjestu kaže: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas opominje Sobom…” (3:28) Allahov Poslanik, s.a.v.s., zbog toga je prihvatio Hatibovu ispriku kada je on spomenuo da je to učinio samo da bi polaskao Kurejšijama, jer su mu kod njih bili djeca i imetak. Imam Ahmed navodi Huzejfine riječi: (401)
” Allahov Poslanik, s.a.v.s., naveo nam je primjere; jedan, tri, pet, sedam, devet, jedanaest. Pa je od tih ispričao samo jedan, a ostale je izostavio: Jedan narod je bio slab i siromašan i napao ih je drugi pun oholosti i neprijateljstva. Allah, dž.š., potpomagao je nemoćne, ali se oni prepustiše neprijatelju. Oni ih iskorišćavaše i u potpunosti sebi potčiniše. Time oni izazvaše Allahov gnjev protiv sebe do dana Sučeljenja.” “I izgone Poslanika i vas…” Ovaj dio ajeta, kao i prethodni podstrekavaju na neprijateljstvo prema njima i nesklapanje s njima bilo kakvih prijateljskih veza, jer su oni prognali Poslanika i njegove ashabe iz svoje sredine prezirući njihovo očitovanje Allahove jednoće i isključivo obožavanje Jedinog Allaha. U vezi s ovim Allah, dž.š., kaže: “…a svetili su im se samo zato što su Allaha, Silnoga i hvale dostojnog, vjerovali.” (85:8) “Onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah.'” (22:40) “Ako ste već izišli radi džihada na Putu Mojemu i tražeći zadovoljstvo Moje”, tj. ako ste takvi, ne uzimajte ih za prijatelje. Ako ste pošli da se borite na Mome putu želeći steći naklonost Moju – ne prijateljujte sa Mojim i vašim neprijateljima koji su vas prognali iz vaših domova, lišili vaše imovine samo iz mržnje prema vama i prezira prema vašoj vjeri,
 “…a vi njima ljubav tajno iskazujete, a Ja najbolje znam šta vi skrivate i šta obznanjujete”, tj. ono što prakticirate. Ja znam vaše tajno i javno djelovanje i nutrinu vašu. “A ko to bude od vas činio, pa taj je zalutao s Pravog puta. Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje”, tj. ako vas se dočepaju nakon što su se bojali da im kakvo zlo ne nanesete, osjetit ćete to zlo kroz njihove riječi i djela “…i jedva će dočekati da postanete nevjernici”, tj. žude da ne postignete dobro. Tu se upravo ogleda njihovo tajno i javno neprijateljstvo, pa kako da prijateljujete sa ovakvima?! Ovo je, također, podsticanje na neprijateljstvo protiv njih. “Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu On će vas razdvojiti; a Allah dobro vidi ono što radite”, tj. vaša rodbina ne može vam od koristi biti pred Allahom, ako vam On hoće zlo. Njihovim uslugama nećete se moći okoristiti, ako ste njima udovoljavali onim čime ste Allaha srdili. Ko se saglasi s tim da mu porodica ne vjeruje samo da bi im time na volju učinio, on je propao, sve izgubio i uništen je njegov trud.
U tom slučaju mu rodbinska veza s bilo kim neće koristiti, pa makar rodbinski bio vezan s nekim od vjernika. Imam Ahmed navodi da je Enes, r.a., rekao: (402) “Pitao je neki čovjek: ‘Allahov Poslaniče, gdje je moj otac?’ ‘U Džehennemu.’ Pa pošto je čovjek pošao, Poslanik ga zovnu i reče mu: ‘I moj i tvoj otac su, doista, u Džehennemu.'” (Prenose ga Muslim i Ebu-Davud od Hammada b. Seleme)

“Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim kad su narodu svome rekli: Mi s vama namamo ništa, a ni sa onim što vi, umjesto Allaha, obožavate, mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog, vjerovali!” – ne i u Ibrahimovim riječima ocu svome: “Ja ću se moliti da ti se oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti.” “Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.”/4/ “Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri.” /5/ ” Bio vam je u njima dobar uzor – onima koji se nadaju Allahu i onome svijetu. A onaj koji se okrene – pa, Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan.”/6/

Allah, dž.š., Svojim pravovjernim robovima, kojima je naredio neprijateljski odnos spram nevjernika i odricanje od njih, kaže: “Bio vam je dobar uzor u Ibrahimu i u onima koji su s njim”, tj. njegovim sljedbenicima koji su vjerovali s njim. “…kad su narodu svome rekli: ‘Mi sa vama nemamo ništa, a ni sa onima što vi , umjesto Allaha, obožavate; mi vas se odričemo'”, tj. vaše vjere i vašeg životnog puta, “i neprijateljstvo i mržnja će se između nas stalno javljati…”, tj. neprijateljstvo i mržnja izmedju nas sada su ispoljene i trajat će sve dok ne vjerujete. Mi ćemo vas se uvijek odricati i uvijek prezirati.” “…sve dok ne budete u Allaha, Jedinog, vjerovali”, tj. sve dok ne posvjedočite da je Allah Jedan, i dok samo Njega ne budete obožavali, nikoga Mu kao druga ne pripisujući.

Također, dok ne odbacite sve kipove i takmace koje uz Njega obožavate. “…ne i u Ibrahimovim riječima ocu svome: ‘Ja ću se moliti da ti se oprosti'”, tj. vi u Ibrahimu, njegovu narodu imate divan uzor koji ćete oponašati, osim u Ibrahimovom traženju oprosta grijeha svome ocu, što je samo rezultat obećanja koje je on svome ocu dao. Ali kada mu je postalo jasno da je on Allahov neprijatelj, Ibrahim ga se odrekao. Zbog toga su neki pravovjerni upućivali dove za svoje očeve koji su umrli kao idolopoklonici, i tražili oprosta za njihove grijehe, govoreći da je i sam Ibrahim, a.s., tražio oprosta za grijehe svoga oca. “Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti.” “A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.”(9:113-114)

Potom Uzvišeni saopćava riječi Ibrahimove i onih koji su bili s njim kada su napustili svoj narod i kada su ih se odrekli, a pribjegli Allahu, dž.š., i skrušeno Mu se obratili: “Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti”, tj. predajemo sve naše odluke Tebi i u potpunosti ih Tebi prepuštamo. Kod Tebe je naš kraj na budućem svijetu na mjestu Povratka: “Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje”, tj. nemoj ih potpomoći protiv nas pa da nas time dovedu u iskušenje, jer će smatrati da su potpomognuti zbog istine koju zagovaraju. Ovo je mišljenje odobrio Ibn Džerir, a od Ibn-Abbasa prenosi se da je rekao: “Nemoj dozvoliti da zavladaju nama pa da nas stavljaju u iskušenje.” “…i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri”, tj. prikrij grijehe naše od drugih, i oprosti one koji su između nas i Tebe. “Ti si, zaista, Silni”, tj. nema štete onom ko zatraži utočište u Tvom okrilju. “I Mudri”, u Svojim riječima, djelima, zakonodavstvu i odredbi, a potom kaže: “Bio vam je u njima dobar uzor – onima koji se nadaju Allahu i onome svijetu.”

Ovaj je ajet potvrda onoga što je ranije rečeno, a izuzima se iz gornjeg navoda ono o čemu je, također, raspravljano, tj. izuzima se ono što je Ibrahim molio za svog oca. Uzor, koji je ovdje potvrđen, jeste onaj prvi koji se spominje, a to je da su Ibrahim i oni s njim obožavali samo Allaha. “…onima koji se nadaju Allahu i onome svijetu.” Ovo je podstrekivanje svakog onog koji vjeruje u Allaha i mjesto Povratka, na prihvatanje spomenutog uzora. ” A onaj ko se okrene”, tj. odrekne se onoga što mu je Allah naredio “…pa, Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan!”, kao što na drugom mjestu kaže: “Ako budete nezahvalni, i vi i svi drugi na Zemlji – pa, Allah, doista, ni o kom nije ovisan i On je jedini hvale dostojan.” (14:8) Ibn-Abbas smatra da se pod pojmom el-ganijj (ni o kom ovisni) misli na Onog Ko je savršen u Svojoj neovisnosti, a to je Allah. To je Njegova osobina, koja je samo Njemu svojstvena. Nema Mu dostojnoga i niko nije kao On, neka je slavljen Allah, Jedini, Onaj Koji sve nadvladava. Pojam el-hamid podrazumijeva Onog Koji je jedino dostojan da Ga Njegova stvorenja hvale, tj. On je hvale dostojan za sve Svoje riječi i djela, nema boga mimo Njega, niti Gospodara osim Njega.

“Allah će sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi; Allah je svemoćan; Allah mnogo prašta i On je Milostiv.” /7/ “Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični”, /8/ “Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.” /9/

Nakon što je Svojim pravovjernim robovima naredio da imaju neprijateljski stav prema nevjernicima, Allah, dž.š., kaže: “Allah će sigurno uspostaviti ljubav između vas i onih s kojima ste u zavadi”, tj. ljubav nakon mržnje, prisnost nakon nepodnošljivosti “Allah je svemoćan”, tj. da sastavi međusobno odbijajuće stvari, pa da učini srca prisnim nakon neprijateljstva i da ih udruži, kao što Allah, dž.š., iskazujući ukazanu milost ensarijama, kaže: “I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji” (3:103), ili kao što im je rekao Vjerovjesnik, s.a.v.s.: (403)

“Zar vas ne nađoh u zabludi, pa vas Allah preko mene uputi; bili ste razjedinjeni, pa vas preko mene Allah sjedini.” “Allah mnogo prašta i On je Milostiv”, tj. oprostit će nevjernicima ako se pokaju Svome Gospodaru za nevjerovanje i Njemu se predaju. “Allah vam ne zabranjuje da onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone”, tj. koji ne pomažu na vašem izgonjenju, odnosno Allah vam ne zabranjuje da dobro činite nevjernicima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere, tj. njihovim ženama i slabima “…činite dobro …”, tj. da im činite dobročinstvo, “I da budete pravedni”, tj. da nepravdu ne činite. “Allah, zaista, voli one koji su pravični.” Imam Ahmed bilježi da je Esma bint Ebi Bekr, r.a., rekla: (404) “Došla je moja majka, idolopoklonka iz Meke u vrijeme kada su Kurejšije sklopile mir sa muslimanima, a ja otiđoh do Vjerovjesnika, s.a.v.s., i upitah ga: ‘Allahov Poslaniče, moja majka je stigla do nas, a ona žudi da nas vidi, pa hoću li joj otići?’ A on joj reče: ‘Da, otiđi svojoj majci!'” (Navode ga Buhari i Muslim) “Allah, zaista, voli one koji su pravični”, kao što je navedeno u vjerodostojnom hadisu: (405)

“Pravedni će biti na svijetlim minberima na desnoj strani Arša, a to su oni koji su bili pravični u svojim presudama, prema porodici i onima koji su pod njihovim nadzorom.” “…ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere, i koji vas iz zavičaja vašeg izgone, i koji pomažu da budete prognani”, tj. zabranjuje vam Allah, dž.š., samo da prijateljujete s onima koji prema vama ispoljavaju neprijateljstvo, pa ratuju protiv vas, protjeruju vas i drugima pomažu da vas protjeraju. Allah vam zabranjuje da prijateljujete s njima, odnosno On vam naređuje da prema njima imate neprijateljski stav, a potom potvrdjuje prijetnju onima koji su prijatelji s njima: “Oni koji s njima prijateljuju, sami sebi čine nepravdu”, ili kao što je rekao Uzvišeni: “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici: A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah, uistinu, neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (5:51)

“O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo, pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima; one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama, a Allah sve zna i mudar je.” /10/ “A ako neka od žena vaših nevjernicima umakne, i ako vi poslije ( u borbi ) plijen zarobite, onda onima čije su žene umakle vjenčane darove koje su im dali namirite. I bojte se Allaha, u Koga vjerujete!”/11/

U suri “El-Feth” pojašnjeno je pitanje sklapanja primirja između Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nevjernika plemena Kurejš, u kome se između ostalog kaže: (406) “Svakog čovjeka, pa makar bio tvoje vjere, koji ti dođe od nas, nama ćeš povratiti”, a u drugom predanju se kaže: “Svakog onog ko ti od nas dođe, pa makar bio tvoje vjere, nama ćeš povratiti.” Ovo je stav ‘Urve, Ed-Dahhaka, Abdurrahmana b. Zejda, Ez-Zuhrija, Mukatila b. Hajjana i Es-Suddija pa na osnovu ovog predanja može se reći da ovaj ajet sužava značenje hadisa. Ovo je jedan od najljepših primjera za to, a po shvatanju nekih znanstvenika prve generacije ovaj ajet je derogirajući. Doista je Allah Uzvišeni naredio Svojim pravovjernim robovima, kada im dođu muhadžirke, da ih ispitaju. Ako se uvjere da su pravovjerne, da ih ne vraćaju nevjernicima, jer one nisu dozvoljene njima, niti su oni dopušteni muminkama. U djelu El-Musnedu el-kebir spomenuli smo riječi Abdullaha b. Ebi-Ahmeda u kojima se kaže: (407)

 “Učinila je hidžru Ummu – Kulsum b. ‘Ukbe b. Ebi Mu'ajt, pa su njena braća Ammare i El-Velid došli Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., te su ga uvjeravali da im je vrati. Međutim, Allah je, dž.š., iz ugovora izmedju Poslanika i idoplopoklonika izuzeo žene, te im je zabranio da ih vrate idolopoklonicima. Tada je Allah, dž.š., objavio ajet o provjeravanju žena.” Ibn-Džerir prenosi od Ebu – Nasra el- Esedija da je rekao: “Upitan je Ibn-Abbas: ‘Kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., provjeravao žene?’ On reče: Postavljao bi im sljedeća pitanja: (408) ‘Allaha ti, da li si napustila Meku iz mržnje prema mužu? Tako ti Allaha, jesi li došla ovamo samo iz želje da se preseliš iz grada u grad? Ili si, Allaha ti, izišla iz Meke da bi zadobila štogod od ovosvjetskih koristi? Tako ti Allaha, da li te je na to navela ljubav prema Allahu i Njegovu Poslaniku?'” “Pa ako se uvjerite da su vjernice, onda ih ne vraćajte nevjernicima.” U ovim je riječima dokaz da se postojanje imana može, sa sigurnošću, uvidjeti, “One njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni.” Ovim ajetom muslimanke su postale zabranjene idolopoklonicima, nakon što su im od početka pojave islama bile dozvoljene. U vezi s ovim je slučaj Ebu el-Asa b. er-Rebia, supruga Vjerovjesnikove, s.a.v.s., kćerke, Zejnebe, r.a.

Ona je bila muslimanka, a on u vjeri svoga naroda. Kada je pao u ropstvo nakon Bitke ne Bedru, Zejneba je poslala, kao otkupninu za njega, svoju ogrlicu koja je ranije pripadala Hatidži, r.a. Pa kada ju je uočio Allahov Poslanik, s.a.v.s., vrlo se raznježio i tada reče ashabima: (409) “Ako joj mislite pustiti zarobljenika, učinite to!” Nakon ovoga to ashabi i učiniše te ga Allahov Poslanik, s.a.v.s., pusti s tim da mu kćerku pošalje. Svoje obećanje je ispunio poslavši je Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., sa Zejdom b. Harisom, r.a. Tako je boravila u Medini dvije godine nakon Bitke na Bedru sve dok njen suprug, Ebu el-As ibn Rebia nije, osme godine po Hidžri, primio islam. Tada ju je Poslanik, s.a.v.s., vratio na osnovu prvog vjenčanja i nije zahtijevao novi vjenčani dar. Imam Ahmed navodi Ibn-Abbasove riječi: (410) “Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio je svoju kćerku Zejnebu Ebu el-Asu, i ona je učinila hidžru prije nego što je on primio islam, nakon šest godina od prvog sklapanja braka, i to nije zahtijevalo nove svjedoke, niti vjenčani dar. Hadis, pak, koji prenosi Omer ibn Šuajb od svog oca, a on od svog djeda: (411) “da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vratio svoju kćerku Zejnebu Ebu el-Asu uz novi mehr i novo sklapanje braka”, imam Ahmed smatra slabim i dr., a Allah najbolje zna. “A njima podajte ono što su potrošili”, tj. muževima muhadžirki, koji su idolopoklonici. “Platite im vjenčane darove koje su oni svojim ženama darovali.” “Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date”, tj. kada im dadnete mehr, sklapajte brakove s njima, tj. ženite ih uz ispunjenje uvjeta, kao što je istek poslijebračnog pričeka, postojanje zastupnika i dr.”

“U braku mnogoboške ne zadržavajte!” Ovo je Allahova, dž.š., zabrana sklapanja braka pravovjernim, Svojim robovima sa idolopoklonkinjama i nastavljanja bračnog života s njima. U vjerodostojnom hadisu kaže se: (412) “da su Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., kada je sklopio ugovor s nevjernicima plemena Kurejš na Hudejbiji, došle pravovjerne, pa je Allah, dž.š., objavio: “O vjernici, kad vam vjernice kao muhadžirke dođu” – do riječi – “U braku mnogoboške ne zadržavajte!” Tada je Omer ibn el-Hattab pustio dvije supruge, jednom se oženio Muavija ibn Ebu Sufjan, a drugom Safvan ibn Umejje. “Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili!”, tj. tražite ono što ste potrošili na vaše žene koje su otišle nevjernicima, ako su otišle; a neka i oni traže ono što su potrošili na svoje žene koje su prebjegle muslimanima “To je Allahov sud, On sudi među vama”, tj. u sklapanju primirja u izuzimanju žena iz njega. Sve ovo je Allahov sud kojim sudi među Svojim stvorenjima. “A Allah sve zna i mudar je”, tj. zna u potpunosti ono što će donijeti mir Njegovim robovima i Mudar je u tome, a potom kaže: “A ako neka od žena vaših nevjernicima umakne, i ako vi, poslije, (u borbi) plijen zarobite, onda onima čije su žene umakle – vjenčane darove, koje su im dali, namirite.”

 El – Avfi prenosi da je Ibn-Abbas rekao: “Ako bi se supruga muhadžira priključila nevjernicima, Allahov Poslanik, s.a.v.s., naredio bi da mu se iz ratnog plijena da onoliko koliko joj je dao za vjenčani dar.” Isti je stav Mudžahida. “…i ako vi poslije (u borbi) plijen zarobite”, tj. ako zarobite ratnog plijena od Kurejšija ili drugih, “Onda onima čije su žene umakle – vjenčane darove koje su im dali namirite”, odnosno isti iznos mehra.

“O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu: da neće Allahu nikoga ravnim smatrati, i da neće krasti, i da neće muževima tuđu djecu podmetati, i da ti neće ni u čemu, što je dobro, poslušnost odricati, ti prisegu njihovu prihvati i moli Allaha da ti oprosti; Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” /12/

El-Buhari bilježi od Aiše, r.a.: (413) da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., provjeravao muhadžire ovim ajetom: “O Vjerovjesniče” – do riječi – “Allah, zaista, mnogo prašta, i On je milostiv.” Aiša, r.a., dalje kaže: “Pa koja bi pravovjerna prihvatila ovaj uvjet, Allahov bi joj Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Prihvatio sam tvoju prisegu’, i to bi učinio samo riječima, a nije, Allaha mi, njegova ruka dotakla nikada ženskih ruku pri prisegi. Njihove prisege prihvatio bi samo riječima: ‘Prihvatio sam tvoju prisegu.'” Ovo je Buharijin navod. Između ostalih, Imam Ahmed navodi hadis od ‘Umejme b. Rekike: (414) ” Pitali smo ga: ‘Allahov Poslaniče, zar se nećeš rukovati s nama?’ ‘Ja se ne rukujem sa ženama, a moje riječi upućene jednoj ženi, upućene su stotinama žena.'” (Sened hadisa je vjerodostojan.) Imam Ahmed prenosi od Omera ibn Šuajba, on od svog oca, a on od svog djeda, da je rekao: (415)

 “Došla je Umejma bintu Rekika Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., dajući mu prisegu na islam, pa joj on reče: ‘Tražit ću prisegu od tebe da nećeš Allahu ništa pridruživati, krasti, blud činiti, dijete svoje ubiti, mužu tuđu djecu podmetati, naricati, niti se otkrivati kao u rano pagansko doba.'” Imam Ahmed bilježi riječi ‘Ubade ibn es-Samita u kojima se kaže: (416) “Sjedismo kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa nam on reče: ‘ Dajte mi prisegu da nećete Allahu, dž.š., ništa pridruživati, da nećete krasti, blud činiti, niti svoju djecu ubijati’ – pa nam je naveo ajet koji se odnosi na žene, a to je ajet: “…kada ti dođu vjernice”, pa ko ispuni tu prisegu, njegovu nagradu Allah na Sebe kao obavezu uzima. Ko učini nešto od gore navedenog, pa bude kažnjen za to, to mu je iskupljenje od ahiretske kazne. A ko učini nešto od spomenutog pa mu to Allah prikrije, on je u Allahovoj volji; ako hoće – oprostit će mu, a ako hoće kaznit će ga.” (Navode ga El-Buhari i Muslim u svojim Sahihama.) Imam Ahmed citira Aišu bint Kudamu bint Ma'zun da je rekla: (417) “Ja sam bila sa svojom majkom Raitom bintu Sufjan el-Huzaijjom, kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s., tražio prisegu od žena, riječima: ‘Tražim prisegu od vas da nećete s Allahom, dž.š., ništa poistovjećivati, da nećete krasti, blud činiti, ubijati svoju, niti svojim muževima podmetati tuđu djecu, niti mi neposlušne biti, shodno vašim mogućnostima u onome što je općepoznato dobro.’ One rekoše: ‘Da, dajemo prisegu.’ Pa su one govorile da daju prisegu, a i ja s njima, a moja majka meni reče: ‘Kćerkice, reci “da” ‘, a ja sam već govorila kao što su i one već govorile.”

 El-Buhari bilježi od Ummu – Atijje da je rekla: (418) “Zabranio nam je naricanje, pa je jedna žena stisla šaku i rekla: ‘Jedna me je žena usrećila, pa je želim nagraditi.’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., ništa joj ne reče, a ona ode i vrati se i dade mu prisegu.” (Prenosi ga i Muslim.) Ibn Ebi-Hatim prenosi da je Aiša, r.a., rekla: (419) “Došla je Hind bint ‘Utbe Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da bi mu dala prisegu, a on pogleda u njenu ruku i naredi joj: ‘Idi i preboji svoju ruku!’ Otišla je i oknila svoju ruku, a potom je došla, rekavši: ‘ Dajem ti prisegu da Allahu, dž.š., neću ništa pridruživati’, pa mu je dala prisegu, a na ruci su joj bile dvije zlatne narukvice, a onda reče: ‘Šta kažeš o ovim narukvicama? ‘ ‘To su žarke džehenemske vatre.” “O Vjerovjesniče, kada ti dođu vjernice da ti polože prisegu”, tj. koje ti od njih dođu dajući ti prisegu na ove uvjete, ti im zatraži prisegu da Allahu, dž.š., ništa ne pripisuju i da ne kradu imetak tuđinaca. Međutim, ako je suprug škrt u davanju na njeno izdržavanje, ona ima pravo uzimati iz njegove imovine u razumnoj mjeri, onoliko koliko je uobičajno kod sličnih porodica, i bez njegova znanja, postupajući tako po hadisu Hinde bint ‘Utbe koja kaže: (420) “Allahov Poslaniče, Ebu-Sufijan je škrt i ne daje dovoljno ni meni ni djeci da se prehranimo. ‘Da li sam onda grješna ako uzmem iz njegove imovine, bez njegova saznanja?’ Allahov Poslanik, s.a.v.s., tada reče: ‘Uzmi iz njegove imovine pravično onoliko koliko će biti dovoljno tebi i tvojoj djeci.'” (Bilježe hadis El- Buhari i Muslim u Sahihima.) “…i da neće bludničiti.”

Ovo je poput Allahovih, dž.š., riječi: “…i što dalje od bluda, jer je to razvrat, kako je to ružan put!”(17:32) “…i da neće djecu svoju ubijati.” Ovo podrazumijeva ubojstvo djece nakon rođenja, kao što su predislamski Arapi ubijali svoju djecu bojeći se siromaštva, ali obuhvaća i ubijanje djeteta u majčinoj utrobi, što prakticiraju neke bezumne žene, abortirajući, da ne bi ostale trudne, zbog ništavnih razloga i dr. Ibn-Abbas smatra da se pod ovim misli da neće pripisivati tuđu djecu svojim muževima. Isto tvrdi Mukatil, a to potvrđuje hadis koji citira Ebu-Davud od Ebu-Hurejrea: (421) “da je on čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako govori po objavljivanju ajeta o međusobnom prizivanju prokletstva supružnika: ‘Svaka žena koja u neki narod uvede nekog ko mu ne pripada, Allahove pažnje neće imati i Allah je neće uvesti u Džennet. A svaki muškarac koji porekne svoje dijete, a ne gleda u njega – Allah će se udaljiti od njega i raskrinkati ga u prisustvu prvih i potonjih generacija.” “…i da ti neće ni u čemu što je dobro poslušnost odricati”, tj. u dobru koje si im naredio i zlu koje si im zabranio, pa, stoga, neće svoja lica unakažavati, kose raščupati, odjeću cijepati, niti naricati. U oba Sahiha od Abdullaha ibn Mes'uda prenosi se da je rekao: (422) “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Nije naš onaj ko se po licu udara, cijepa odjeću i nariče na predislamski način.'” Također, u oba Sahiha, prenosi se od Ebu-Musa'a: (423) da se Allahov Poslanik, s.a.v.s., odriče one koja leleče, čupa kosu i cijepa odjeću.”

O vjernici, ne prijateljujte s ljudima na koje se Allah rasrdio; oni su izgubili nadu da će bilo kakvu nagradu na onom svijetu imati, isto kao što su izgubili nadu nevjernici da će se njihovi umrli živi vratiti. “/13/

Na kraju ove sure, Allah, dž.š., zabranjuje prijateljevanje sa nevjernicima kao što ga je zabranio i na samom početku, pa Allah Uzvišeni kaže: “O vjernici, ne prijateljujte s ljudima na koje se Allah rasrdio…”, tj sa jevrejima i kršćanima i drugim nevjernicima na koje se Allah rasrdio, koje je prokleo i koji su zaslužili udaljavanje i protjerivanje. Pa kako da prijateljujete sa njima i smatrate ih prijateljima i sebi bliskima, kada su oni izgubili svaku nadu u ahiret, tj. u nagrade i blagodati budućeg svijeta po Allahovoj, dž.š., odredbi. “Isto kao što su izgubili nadu nevjernici da će se njihovi umrli živi vratiti.” O ovome postoje dva stava: prvi je da će živi nevjernici izgubiti nadu za svoje bližnje koji su u kaburima, da će se sastati s njima nakon toga, jer oni ne vjeruju u proživjenje, niti u uzašće, tako da njihova nada u njih, po njihovu vjerovanju, prestaje. Po drugom stavu misli se da će nevjernici koji se u kaburima nalaze izgubiti nadu u svako dobro. Ibn – Mesud, r.a., kaže: “Kao što će nevjernik očajavati kada umre i kada svojim očima vidi nagrade koje bi imao da je bio povjerovao.”