Arhiva za Maj, 2015

UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Posted: Maj 27, 2015 in ahlak, UHUD

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredsta putem kojih čovjek može steći lijep ahlak.

ISPRAVNOST VJEROVANJA (ČISTA AKIDA)

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide).

Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlakbiti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, skritosti, lakomislenosti, neznanja i dr.

DOVA

Dova – velika vrata koja ako se robu otvore hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočista kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom.

Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš.

Također, u dovi bi molio: Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti; kao što bi dovio: Gospoodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti.

SAMOSAVLADAVANJE

Samosavladavanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavladavenjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta: One koji se budu zbog nas borili mi će mo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro apotisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom.

Mudžaheda – samosavladavanje ne znači da se čovijek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah, dželle šanuhu, kaže: I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.

OBRAČUN SA SAMIM SOBOM

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog.

Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da pretjerivanje u sputavanju duše je negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe. Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.

RAZMIŠLJANJE O TRAGOVIMA KOJE OSTAVLJA LIJEP AHLAK

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime.

RAZMIŠLJANJE O POSLJEDICAMA LOŠEG AHLAKA

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od loseg ponašanja i poticanja na lijepo.

(Odlomak iz knjige: “El-esbabul-mufide fi iktisabil-ahlakil-hamide” “Pravim putem do lijepog ahlaka”. Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija.)

Advertisements

Blago se usamljenicima

Posted: Maj 26, 2015 in Uncategorized

Od Abdullaha b. Omera, radijAllahu anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: „Blago se usamljenicima”, tri puta. Rekoše: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Dobri ljudi, rijetki među lošim ljudima, onih koji ih mrze više je od onih koji ih vole.”

Obavijestio nas je Muhammed b. Seid sa svojim lancem prenosilaca od El-Muaferija da je rekao: Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, je rekao: „Blago usamljenicima koji se drže Allahove Knjige kada bude poricana i rade po sunnetu kada bude ostavljan.”

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Salima b. Abdillaha od njegovog oca da je Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: „Islam je počeo usamljen i Sudnji dan neće nastupiti sve dok ne bude usamljen, pa blago usamljenicima kada se ljudi pokvare, i blago usamljenicima kada se ljudi pokvare.”

Obavijestio nas je Esed sa svojim lancem prenosilaca od Abdullaha da je čuo Resulullaha kako kaže: „Islam je počeo usamljen i završit će usamljen kao što je i počeo, pa blago usamljenicima.” Neko reče: Allahov Poslaniče, a ko su usamljenici? On reče: „Oni koji popravljaju ono što ljudi pokvare (od moga sunneta).” Ovo je posljednje što je prenio u poglavlju „El-Bide'u vel-havadis” (novotarije i novonastale stvari) od imama, hafiza, Muhammeda b. Vedaha.

Razmisli, Allah, dželle šanuhu, ti se smilovao, o hadisima koji govore o usamljeništvu, od kojih su neki zbog svog mnoštva i raširenosti u autentičnim zbirkama.

Razmisli o konsenzusu svih učenjaka da se ovo već davno dogodilo, čak je Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao: „Islam u našem vremenu usamljeniji je, usamljeniji je nego kada se tek pojavio”.

Razmisli o ovome dobro ne bi li se sačuvao od ove velike provalije u koju se strovalila većina ljudi a ona je povođenje za većinom i priklanjanje većem a ostavljanje manjine, a kako je samo malo onih koji su se nje sačuvali, kako ih je malo, kako ih je malo.

Ovo ćemo završiti autentičnim hadisom kojeg bilježi Muslim u svome Sahihu od Abdullaha b. Mesu'da, radijAllahu anhu, da je Resulullah, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: „Nijedan vjerovjesnik kojeg je Allah poslao narodima prije mene nije bio a da nije u ummetu imao prisne sljedbenike i drugove koji su uzimali njegovu praksu, vjerovali u njega (u drugom predanju: slijedili njegovu uputu) i praktikovali njegovu praksu, a potom bi poslije njih dolazile generacije koje su govorile ono što nisu radile, radile ono što im nije naređeno, onaj koji se protiv njih bude borio svojom rukom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim jezikom, taj je vjernik, onaj koji se protiv njih bude borio svojim srcem taj je vjernik, a iza toga nema ništa od vjerovanja ni koliko je zrno gorušice.”

Iz djela: „Mufidul-mustefid fi kufri tarikit-tevhid” („Priručnik korisniku o nevjerstvu ostavljača tevhida”) šejha Muhammeda b. Abdil-Vehhaba

Abdullah ibn Selam, radijAllahu anhu, kaže daje Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, rekao: “O ljudi širite selam, održavajte rodbinske veze, hranite gladne, klanjajte noću dok drugi spavaju, uči ćete u Džennet sa selamom.”

 
Hadis je sahih a zabilježi li su ga Tirmizi 7/187 (2603) Ebvabu sifatil -kijame i Ibn Madže 2/ 1083 (3251) Kilabul-atime

Komentar hadisa

Ovaj hadis je prvi hadis kojeg je Abdullah ibn Selam, radijAllahu anhu, čuo od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, čim je stigao u Medinu, kao što je to prenešeno u dužem rivajetu kojeg također bilježe Tirmizi i Ibn Madže. Kaže Abdullah ibn Selam, radijAllahu anhu: “Nakon što je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, stigao u Medinu ljudi su pohrlili prema njemu i rečeno je: -Stigao je Poslanik, alejhi sellam, pa sam i ja došao među njima da ga vidim. Kada sam vidio njegovo lice vidio sam da to lice nije lice čovjeka koji laže i prvo što sam čuo od njega je: “0 ljudi, širite selam, održavajte rodbinske veze, hranite gladne, klanjajte noću dok drugi spavaju, ući ćete u Džennet u miru.”

U ovom hadisu Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, podučava svoje sljedbenike kako da postave temelje ljubavi u islamskom društvu, a to će se najlakše postići sprovodeći u djelo ove četiri stvari:

1. Često nazivanje selama i šireći ga među muslimanima, jer njegovo širenje je prvi od uzroka zajedništva i ljubavi među muslimanima, svejedno da li je osoba kojoj se selam naziva poznata ili nije. U jednom drugom hadisu Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: “Nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Hoćete li da vas uputim na nešto, ako to budete radili, međusobno ćete se voljeti? Širite selam među sobom!” (Hadis Bilježi Muslim )

2. Povezanost i ljubav prema bližoj i daljoj rodbini, i to na taj način da se u tom djelu ustraje pa makar oni dotičnu osobu ne posjećivali i ne pomagali. U vezi toga Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže:“Uspostavi kontakt s onim ko je s tobom prekinuo i daj onom ko tebi ne daje. (Hadis bilježi Ahmed )

3. Djeljenje hrane muhtadžima (potrebnima), siromašnim i nezbrinutim. Allah, dželle šanuhu, kaže: “Iz ljubavi prema Allahu, dželle šanuhu, oni hrane siromašne, siročad i zarobljene. – Mi vas hranimo u ime Allaha, ne želimo od vas ni nadoknadu niti zahvalu.” ( Prijevod znacenja, sura El-Insan , 8-9 )

4. Klanjati noćni namaz i to je nafila, pa makar dva rekata. Kaže Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem:  “Smilovao se Allah čovjeku koji ustane da klanja noćni namaz i zatim probudi svoju ženu. Ako ona odbije da ustane on je blago popršće vodom po licu (i tako je razbudi). Allah se smilovao ženi koja ustane da klanja noćni namaz i zatim probudi svoga muža, a ako on odbije da ustane ona njega blago popršće vodom po licu.” ( Hadis bilježi Ebu Davud i hadis je sahih )

Neke poruke ovog hadisa

Naredba da se sprovode u djelo ove četiri stvari kako bi čovjek uspio i bio spašen i sretan na obadva svijeta, – Čuvanje i prakticiranje ovih djela garantuje ulazak u Džennet i – Općenitost u širenju selama i hranjenju gladnih, a ne da to bude samo za neke ljude.

Biografija prenosioca ovog hadisa

On je Abdullah ibn Selam ibn Haris Ebu Jusuf, bio je židov pa je prihvatio islam. Prihvatio je islam kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, nakon što se uvjerio u istinitost njegova poslanstva. Bio je poznati i uvaženi ashab, veoma cijenjen među svojim drugovima. Učestvovao je sa Omerom ibn Hattabom, radijAllahu anhu, u oslobođenju Jerusalima i drugim bitkama. Umro je u Medini 43. godini po Hidžri.

Od Allahovih, dželle šanhuh, blagodati i dobra prema Njegovim robovima je da je učinio mnogobrojne koristi i pohvalne ciljeve zikra. Na to su ukazali neki islamski učenjaci poput En-Nevevija koji je naveo više od stotinu koristi zikra koje musliman zadobiva njegovim učenjem. Od njih su da čini zadovoljstvo Milostivom, tjera šejtana, otklanja brige, donosi radost, ojačava srce i tijelo i osvjetljava lice. Zatim, donosi opskrbu, samopouzdanje i slast vjere, uzrokuje ljubav prema Allahu, dželle šanuhu, znanje, pokajanje, osjećaj blizine Gospodara, te oţivljava srce itd.

Od zikrova (tj. dova) koje se koriste u određenom vremenu ili mjestu su:

1. Zikr pred spavanje, u strahu i na javi

Vjerodostojno se prenosi od Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem, da je prije spavanja govorio:”Bismikel-lāhumme emūtu ve ahjā” – (tj. sa Tvojim imenom, Bože moj, živim i umirem). Kada bi ustao iz sna rekao bi: “El-hamdu lillāhillezī ahjānā ba'de mā emātenā ve ilejhin-nušūr.” (Prenosi Buhari) (tj. “Hvala Allahu Koji nas je oživio nakon što nas je usmrtio i Njemu pripada proživljenje). Učio je sure El-Felek, En-Nas i Ajetul-kursijju, a Et-Tirmizi od Ebu Umame prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, govorio:

“Ko pod abdestom legne u svoju postelju i bude spominjao Allaha dok ga drijemež ne uhvati, ni u jednom času noći se neće ustati i moliti Allaha u njoj za dobro, a da mu ga Allah neće dati.”(Hadis je hasen)

Čovjek će u noćnom strahu reći: “E'ūzu bi kelimātillāhit-tāmmeti, min gadabihī ve min šerri ibādihī ve min hemezātiš-šejātīni ve en jahdurūn.” (tj. utječem se Allahovim uzvišenim riječima od Njegove srdžbe i zla Njegovih robova i šejtanskih navraćanja na zlo i utječem se Allahu od njihovog prisustva.) Sunnet je započeti san pod abdestom na desnom boku.

2. Zikr početkom i krajem dana, tj. između zore i izlaska sunca i ikindije i zalaska sunca

Uzvišeni kaže (u prijevodu značenja):

“O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i naveče Ga veličajte.”(Prijevod značenja, suretul-Ahzab, ajet 41-42)

El-Dževheri kaže da “naveče” znači vrijeme između ikindije i akšama. Ovo nam pojašanjava i govor Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem:

“Ko kaže kada osvane i omrkne “Subhānallāhi ve bi hamdihī” stotinu puta, niko neće doći sa boljim na Sudnjem danu osim onoga ko je isto ili više od toga rekao.”(Prenosi Muslim)

3. Zikr prilikom ulaska i izlaska iz kuće

Prenosi se od Enesa, radijAllahu anhu, da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Ko kaže kada izađe iz svoje kuće “Bismillāhi tevekkeltu alallāhi, ve lā havle ve lā kuvvete illa billāh” bude mu rečeno: “Dovoljno ti je, zaštitio si se i upućen si”, a šejtan će od njega pobjeći.”(Prenosi se u ‘Sunnenima’)

U Sahihu-Muslimu od Džabira, radijAllahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Kada čovjek uđe u svoju kuću i prilikom ulaska i jela Allaha spomene, šejtan kaže: “Nema nam prenoćišta niti večere.” A kada ne spomene Allaha prilikom jela šejtan kaže: “Imate i prenoćište i večeru.” Sunnet je prilikom ulaska u kuću reći: “Allāhumme innī es'eluke hajrel-mevlidži ve hajrel-mahredži. Bismillāhi veledžnā bismillāhi haredžnā ve alallāhi Rabbinā tevekkelnā.”(Prenosi Ebu Davud) (tj. Allahu moj, ja Te molim za dobro prilikom ulaska i izlaska. S Allahovim imenom ulazimo i s Allahovim imenom izlazimo (iz kuće) i na Allaha našeg Gospodara se oslanjamo).

4. Zikr prilikom kretanja na putovanje i prilikom povratka

Prenosi Et-Taberani od Vjerovjesnika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao:

“Niko neće bolje učiniti i ostaviti svojoj porodici do čovjek koji kada krene na put klanja dva rekata namaza.”

U “Musnedu” imama Ahmeda od Ebu Hurejre, radijAllahu ‘anhu, se prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Ko želi ići na putovanje neka onima koji ostaju kaže: “Allah te čuvao, Onaj Koji ne zaboravlja povjerene stvari” i kaže: “Allah te čuvao u vjeri, emanetima i tvojim ishodima djela.”(Prenosi Et-Tirmizi)

Allah, dželle šanuhu, u ajetu govori o dovi onih koji se ukrcavaju tj. sjedaju u prevozno sredstvo:

“Hvaljen neka je Onaj koji je dao da nam one služe, mi to sami ne bismo mogli postići i mi ćemo se sigurno Gospodaru svome vratiti.”(Prijevod značenja, suretu-Ez-Zuhruf, ajet 13-14)

Tada će vjernik činiti tesbih, zahvaljivati Allahu i tražiti oprosta od Njega.” U “Sahihu-Muslimu” stoji dodatak: “Allāhumme innā nes'eluke fi seferinā hāzā el-birre vet-takvā ve minel-ameli ma terdā. Allāhumme hevvin alejnā seferenā hāzā vatvi annā bu'dehū. Entes-sāhibu fis-seferi vel-halīfetu fil-ehli. Allāhumme innī e'ūzu bike min va'sāis-seferi ve ke'ābetil-menzari ve sū'il-munkalebi fil-māli vel-ehli.” (tj. Allahu naš, mi Te molimo na putu ovom za dobročinstvo i takvaluk i od djela ono čime si Ti zadovoljan. Allahu naš, olakšaj nam ovaj put i skrati nam daljinu njegovu. Ti si uz nas na putu i Povjerenik u ostavljenoj porodici. Bože moj, utičem Ti se od putnih teškoća i ružnih prizora, te ružnog povratka imetku i porodici). Kada bi se vraćao izgovorio bi iste riječi i dodao: “Āibūne, tāibūne, ābidūne li rabbinā hāmidūn.”(Prenosi Ahmed, El-Bezzar i Muslim) (tj. Povratnici, pokajnici, pobožnjaci i našem Gospodaru zahvalnici).

5. Zikr prilikom jela i pića

Od adaba jela i pića je učenje bismille prilikom otpočinjanja jela i pića, jedenje desnom rukom, zajednička sofra i zahvala Allahu, dželle šanuhu, poslije jela tj. zahvala na blagodati. O ovome se prenose vjerodostojni hadisi u Sahihu-Muslimu.

Prenosi Ebu Davud sa vjerodostojnim lancem da je Se'id ibn Ubade došao Poslaniku, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, sa hljebom i uljem, pa je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, jeo i rekao:

“Postači se kod vas iftarili, vašu hranu jeli čestiti i meleki na vas salavate donosili.”

Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, također, kaže:

“Ko nešto pojede od hrane i kaže: “El-hamdu lillāhillezī at'amenī hāzā ve rezekanī min gajri havlin minnī ve lā kuvvetin” (tj. Hvala Allahu Koji me je nahranio ovim i opskrbio me bez moga učešća u tome) bit će mu oprošteni prijašnji grijesi.”(Prenosi Et-Tirmizi)

6. Iskupljenje zajedničkog sastanka (sijela)

Od Ebu Hurejre, radijAllahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Ko dođe na neko mjesto okupljanja, a bude prekomjerno pričao i ţamor poticao i prije nego što ustane kaže: “Subhānekellāhumme ve bi hamdike, ešhedu en lā ilāhe illā Ente estagfiruke ve etūbu ilejke” Allah će mu oprostiti i očisititi ga od tog govora na sijelu.” ( Prenosi Et-Tirmizi, hadis je hasen-sahih)

7. U ljutnji će se reći: “E'ūzu billāhi mineš-šejtānir-radžīm” i uzeti abdest

8. Kada se vide ljudi u iskušenju treba reći: “El-hamdu lillāhillezī āfāni mimmebtelāke bihī ve feddalenī alā kesīrin min men haleka tefdīla.” (Prenosi Tirmizi) (Hvala Allahu koji me sačuvao od ovoga čime je tebe iskušao i odlikovao me nad mnogim od stvorenja).

9. Kada ga nešto zadivi reći će: “Mā šāallāh, la kuvvete illā billāh” i spomenut će Allaha.

10. U nevolji će reći: “Innā lillāhi ve innā ilejhi rādži'ūn. Allāhumme edždžirnī fī musībetī ve ahlif lī hajren minhā.”(Prenosi Muslim) (Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. Bože moj, nagradi me u nevolji mojoj i daj mi uz nju dobro).

11. U strahu i patnji će musliman reći: “Bismillah” pa će se šejtan smanjiti i bit će kao mušica. Ibn Kesir kaže: “Ovo je uticaj blagodati Bismille”. Lijepo je Bismillu reći prije ulaska u zahod, na početku abdesta, prilikom jela, klanja, a neki su rekli da je vadžib. Lijepo ju je reći prilikom bračnog spolnog odnosa.”

12. Zikr prije bračnog spolnog odnosa

Lijepo je reći Bismillu i proučiti dovu, jer se od Ibn Abbasa , radijAllahu ‘anhu, prenosi da je Vjerovjesnik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Kada neko od vas priđe svojoj supruzi i kaže: “Bismillāh. Allāhumme džennibniš-šejtāne ve džennibiš-šejtāne mā rezaktenā” i bude određeno da dobiju dijete šejtan mu neće nikada nauditi.” (Mutefekun alejhi)

13. Zikr prije ulaska u zahod i poslije izlaska iz njega

U Sahihul-Buhariji i Muslimu se od Enesa, radijAllahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, prije ulaska u zahod govorio:

“Allāhumme inni e'ūzu bike minel-hubusi vel-habāisi” a kada bi izlazio: “Gufrāneke.” (Prenosi Et-Tirmizi, sa isravnim lancem) U zahod se ulazi prvo lijevom nogom, a izlazi desnom i u njemu se neće ništa pričati (osim u prijekoj potrebi).

14. Dova u nesanici

Prenosi Et-Taberani od Zejda ibn Sabita, radijAllahu anhu, da je rekao:

“Uhvatila me noćna nesanica pa sam se požalio na to Poslaniku, sallAllahu alejhi ve sellem, a on mi reče: “Reci: Allāhumme garretin-nudžūmu ve hede'etil-ujūnu ve Ente Hajjun Kajjūmun. Jū Hajju, jā Kajjūmu enim ajni ve-hdi’ lejlī”, ove riječi sam rekao i nesanica je prestala.”

15. Zikr u brizi, tuzi i potištenosti

Prenosi Ahmed s vjerodostojnim lancem da je Poslanik, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, rekao:

“Ne snađe roba briga i tuga, a on kaže: Allāhumme innī abduke ve-bnu abdike, ve-bnu emetike. Nāsijeti bi jedike, mādin fijje hukmuke adlun fijje kadā'uke, es'eluke bi kulli-smin huve leke semmejte bihi nefseke ev enzeltehū fi kitābike ev allemtehū ehaden min halkike eviste'serte bihī fī ilmil-gajbi indeke en tedž'alel-Kur'āne rebī'a kalbī ve nūre sadrī ve dželā'e huznī ve zehābe hemmī ve gammī”, a da Allah neće otkloniti njegovu brigu i tugu i zamijeniti ih radošću. Et-Tirmizi o dovi u potištenosti prenosi: “Ja Hajju ja Kajjūmu bi rahmetike estegīsu.” El-Hakim, također, prenosi: “Hoćete li da vas obavijestim o nečemu kada čovjeka potištenost i dunjalučko iskušenje snađe, a on time Allaha zamoli, pa mu On potištenost otkloni! Zun-Nun (Junus, alejhi sellem) je dovio sljedećim riječima: “Lā ilāhe illā ente. Subhāneke innī kuntu minez-zālimīn.”

16. Zikr onoga kome je nanešena nepravda ili onoga ko je opsihren: “Hasbunallāhu ve ni'mel-vekīl.” Ovo će musliman govoriti sa namjerom činjenja dove i slamanja nepravde i otklanjanja sihra, jer je Ibrahim, alejhi sellam, izgovorio ove riječi kada je bio bačen u vatru, a Poslanik Muhammed, sallAllahu ‘alejhi ve sellem, kada su ga Kurejšije zlostavljale.

17. Dova kada vjernik vidi nešto što voli ili prezire

Kada vidi nešto što voli reći će: “Elhamdulillāhillezī bi ni'ametihī tetimmus-sālihātu”, a kada vidi nešto što ne voli reći će: “El-hamdu lillāhi alā kulli hālin.” (Prenosi El-Hakim)

18. Također, u Šerijatu su potvrđeni ostali zikrovi poput onoga prilikom grmljavine, padanja kiše, velikih vjetrova (bura), mlađaka, kao i dove prilikom slušanja glasova nekih životinja kao laveža pasa, rikanja magarca, pijetlova kukurikanja, što je sve potvrđeno u knjigama o zikrovima i vjerodostojno preneseno od Poslanika, sallAllahu ‘alejhi ve sellem.

Allah najbolje zna.

Iz knjige ‘Načela islamskog življenja’, str:447-451.

Autor: Abdurrahman b. Abdillkerim el-Ubejjid

Pozivanje na dobro i odvraćanje od zla je centralni stub vjere zbog koga je Allah slao sve Svoje vjerovjesnike. Da nije njega i znanja i rada po njemu prekinuto bi bilo vjerovjesništvo, nestalo bi vjere, došlo bi do općeg zastoja, zavladale bi zablude, neznanje bi uzelo maha, svuda bi se raširio nered, opustjele bi zemlje i propali ljudi, a da to, sve do Dana pozivanja, ne bi ni znali.

Nazalost, desilo se upravo ono čega smo se najviše bojali – ali, mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo – da je znanje i rad po ovom stubu izumrlo, pa je srcima zavladalo ulagivanje stvorenjima, a iz njih nestalo razmišljanja o Stvoritelju, tako da se svijet, poput životinja, odao slijepom slijeđenju strasti i prohtjeva i da je na cijeloj zemaljskoj kugli teško naći iskrena vjernika koji se na Allahovu putu ničijeg prijekora ne boji. Oni koji se trude da preduprijede ovu klonulost i nadoknade gubitak, bilo preuzimanjem na sebe obaveze da ih objasne, bilo ponovnim pokušajem da provedu ovaj sunnet, podnoseći teret na svojim plećima i zasukujući rukave u njegovom oživotvorenju, pokušavajuci sami, mimo toliko svijeta, oživjeti praksu koju je vrijeme umrtvilo i domognu se stupnjeva bliskosti, ne dospijevajući do njihova vrhunca.

Obaveznost i vrline pozivanja na dobro i odvraćanja od zla

Uzvišeni Allah veli: „Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići.“ (Ali ‘Imran, 104)

U navedenom kur'anskom ajetu, u riječima Uzvišenog “neka među vama bude” je objašnjena obaveznost pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, a u riječima “oni će što žele postići” dato je do znanja da bez njega nema uspjeha. U njemu je, također, dokaz da je ovo zajednička obaveza svih vjernika (a ne svakog pojedinca), što znači da, ako jedna grupa izvrši ovu obavezu, ona spada sa ostalih, jer Uzvišeni nije rekao: “Budite svi oni koji će na dobro pozivati!”, vec je rekao: „Neka među vama bude onih koji će…“ Znači, sve dok pojedinci ili grupe vjernika izvršavaju ovu obavezu, ona spada sa drugih, s tim što su oni koji je izvršavaju, na kraju ajeta opisani riječima …oni će što žele postići. Međutim, ako niko od ljudi ovu obavezu ne bi izvršio, odgovornost bi, sigurno, snosili oni koji su to bili u stanju izvršiti, a nisu izvršili.

Uzvišeni, također, veli: „Ali, nisu svi oni isti. Ima ispravnih sljedbenika Knjige koji po svu noć Allahove ajete čitaju i mole se; Oni u Allaha i onaj svijet vjeruju i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i jedva čekaju da učinite dobročinstvo; oni su čestiti.“ (Ali ‘Imran, 113-114)

Kao što se iz konteksta navedenih ajeta vidi, Uzvišeni Allah ni ovima zbog samog vjerovanja u Allaha i onaj svijet, nije potvrdio da su čestiti sve dok tome nije dodao da oni pozivaju na dobro i traže da se čine dobra djela i da odvraćaju od nevaljalih.

Uzvišeni, dalje, veli: „A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima; traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju…“

Dakle, i u ovome ajetu Uzvišeni je vjernike opisao da pozivaju da se čine dobra djela i da od nevaljalih odvraćaju, što znači da oni koji ne pozivaju da se čine dobra djela i koji od nevaljalih ne odvraćaju i ne spadaju u vjernike koji su opisani ovim ajetom.

Uzvišeni, zatim, veli:

„Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili: jedni druge nisu odvraćali od grešnih postupaka koje su radili. Ružno li je doista to kako su postupali! (El-Ma'ide, 78-79)

Koliko je odvraćanje od nevaljalih djela stroga obaveza, najbolje se vidi iz navedenog ajeta, gdje se kao razlog zasluženog prokletstva navodi njihovo neodvraćanje od nevaljalih djela. S druge strane, iz riječi Uzvišenog: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: trazite da se cine dobra djela, a od nevaljalih odvracate. (Ali ‘Imran, 110) se jasno vidi vrijednost naređivanja da se čine dobra djela i odvraćanja od nevaljalih, jer su muslimani, upravo zbog toga, postali najbolji narod od svih koji se ikada pojavio.

Uzvišeni, zatim, objasnjavajući kako se spas zaslužuje odvraćanjem od nevaljalih djela, veli:  „…kada zaboraviše ono čime su bill opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili.“ (El-A'raf, 165)

Od Ebu Se'ida el-Hudrija, radijAllahu anhu, se pripovijeda da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: ‘Ko od vas vidi nešto što ne valja, neka ga otkloni svojom rukom, a ako ne može, onda jezikom, a ako ni to ne može, onda, barem, srcem, ali je to najslabiji iman!'” (Hadis bilježi Muslim)

Ovaj hadis upućuje na to da je osuda zla i odvraćanje od nevaljalih djela, onoliko koliko se može, obaveza. Ona se, u najmanju ruku, moraju srcem osuditi, jer ako se, barem, srcem ne osude, to je znak da nema imana. Ibn Mes'ud je – čuvši jednog čovjeka kako govori: “Propao je onaj ko ne traži da se čina dobra djela i ne odvraća od nevaljalih djela” – rekao: “Propao je onaj čije se srce ne obraduje dobru djelu i ne osudi nevaljalo djelo.” To znači da je odvraćanje od nevaljalih djela, jezikom (tj. riječima) i rukama (tj. djelima), u obavezi onoliko koliko se može, dok je odobravanje dobrih djela i osuda nevaljalih, srcem, stroga obaveza koja ni sa koga ne spada, te da je propao onaj ko, barem, toliko ne učini.

Od Ibn Mes'uda se, također, prenosi da je rekao: “Ko od vas poživi, uskoro će svojim očima gledati ono što ne valja, a da ga neće moći otkloniti, samo što Allah zna da će to on srcem osuđivati.”

Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: “Ko od vas vidi ono što ne valja” dokaz su da se pod osudom misli na osudu onoga što se očima vidjelo, a da se u ono što se čulo, a nije vidjelo, ne treba upuštati niti po onome što je Allah pokrio, kopkati. Tako je Ibn Mes'ud, kada mu je za nekog čovjeka rečeno da mu je brada pokapana vinom, rekao: “Allah nam je zabranio da drugoga uhodimo“.

Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi: “… ali je to najslabiji iman” dokaz su da u osobine imana spada pozivanje na dobro i traženje da se ono čini i odvraćanje od nevaljalih djela i da je onaj ko je u stanju spriječiti zlo i ko ga sprječava, bolji od onoga ko to nije u stanju i ko ga ne sprječava. Na to, također, upućuju i Poslanikove, sallAllahu alejhi we sellem, riječi u vezi sa danima hajza (mjesečnog ciklusa) kod žene: “… a što se tiče krnjavosti njene vjere, ona dane i noći provede, a da ne klanja”[1] tj. iako joj je u tim danima zabranjeno klanjati, to je opisano kao njena krnjavost u vjeri. Drugim riječima, to znači da je onaj ko je u stanju izvršavati obaveze i ko ih, doista, izvršava, bolji od onoga ko nije u stanju, pa ih zbog toga i ne izvršava, iako za njihovo neizvršavanje ima opravdan razlog.

Od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, se, također prenosi da je rekao: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, ili ćete tražiti da se čine dobra djela i od nevaljalih odvraćati, ili će Allah, uskoro, od Sebe, protiv vas poslati kaznu, pa ćete Ga moliti, ali vam neće biti udovoljeno.”[2]

Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, je, drugom prilikom, rekao: “Primjer onoga ko ne izvršava i onoga ko izvršava Allahove zapovijedi je kao primjer grupe Ijudi od kojih su se jedni, bacajući kocku između sebe, smjestili u donji, a drugi u gornji dio lađe, pa je neko od ovih dolje, uznemiren uskraćivanjem vode od ovih gore, uzeo sjekiru i počeo bušiti lađu na dnu, na što su mu došli i upitali ga: ‘Šta ti je, šta to radiš?’ – a on im odgovorio: ‘Činite mi nepravdu. I ja moram doći do vode. ‘Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste (da probuši lađu) nastradaće i on i oni.”[3]

Ibn Mes'ud, radijAllahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: “Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah prije mene poslao svome narodu, a da nije imao pomagače i drugove koji su ga slušali i slijedili njegovu praksu. Zatim su poslije njih dolazila druga pokoljenja koja su govorila ono što nisu radila i radila ono što im nije bilo naređeno. Ko se protiv takvih svojom rukom bude borio vjernik je. Ko se protiv njih bude borio i svojim srcem (tj. osuđivao ih) vjernik je. Ko se protiv njih bude borio svojim jezikom (tj. riječima) vjernik je. Ko ništa od ovoga ne učini, nema imana ni koliko je jedan trun.”[4]

Autor: dr. Ahmed Ferid

Iz knjige Bistro more pobožnosti i suptilnosti

Fusnote:


[1] Hadis bilježi Buhari

[2] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenio ga kao hasen (dobar)

[3] Hadis bilježi Buhari

[4] Hadis bilježi Muslim

Podjela tewhida

Posted: Maj 26, 2015 in Uncategorized

Tewhid (jednoća) je jedinost ili jednoća Uzvišenog Allaha u ibadetu i dijeli se u tri grupe: tewhidu-r-rububijje, tewhidul-uluhijje i tewhidu-l-esmai ve-s-sifat.

1. Tewhidu-r-rububijje

Tewhid er-rububijje ili jednoća Allaha u stvaranju i održavanju svega podrazumijeva Njegovu jednoću u djelima, što znači priznati da je samo Allah Taj koji vlada i upravlja svim što postoji, da On sve uređuje, i da je On Stvoritelj, Onaj koji daje opskrbu, Onaj koji daje i oduzima život, i da On svim upravlja, Onaj koji sve može i sve zna, i da Njemu nije skriven ni koliko atom, ni na nebesima, ni na zemlji. Stvaranje, uputa, korist, šteta, opskrba, život, smrt, zdravlje, bolest, sve je u Njegovoj ruci. I da samo On uzdigne koga hoće, a ponizi koga hoće. Kaže Uzvišeni:

“A ako te od Allaha zadesi kakva nevolja, niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti htjedne dobro, pa – niko ne može Njegovu blagodat spriječiti.” (Prijevod značenja sure Junus, ajet 107)

I još kaže Uzvišeni:

“Gospodar vaš je Allah, koji je nebesa i Zemlju za šest vremenskih razdoblja stvorio, a onda – uzvisio se iznad Arša, i sve uređuje.” (Prijevod značenja sure Junus, ajet 3)

Allah je bogat a mi smo siromasi, od Njega zavisimo. Kaže Uzvišeni:

“O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.” (Prijevod značenja sure Fatir, ajet 15)

On je Gospodar svjetova, koji sve uređuje. Kaže Uzvišeni:

“Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može.” (Prijevod značenja sure El-Mulk, ajet 1)

I u drugom kur'anskom ajetu:

“Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji, On život i smrt daje, i On sve može.” (Prijevod značenja sure El-Hadid, ajet 2)

2. Tewhidu-l-uluhijje

Jednoća božanstvenosti je tewhid koji podrazumijeva da čovjek obožava isključivo Allaha. To znači da sav naš ibadet bude usmjeren samo Allahu, da stvorenja obožavaju samo Onoga koji ih je stvorio, strogo ispunjavajući obaveze koje im Allah naređuje i kloneći se onog što im je On zabranio. To u isto vrijeme podrazumijeva nepriznavanje i negiranje božanstvenosti svemu onom što se obožava ili moli da približi Allahu, ili ono čemu se prinosi kurban, bio to čovjek, džinn, melek ili neko drugi.

U ibadet se ubraja i strah, nada, tewekul, želja, kurban, zavjet, dova i drugo što ne zaslužuje niko osim Allaha da mu se čini. Ako nešto od toga bude okrenuto prema nekom drugom, onda je to širk – pripisivanje Allahu ravnog. A uz širk ne koriste druga djela, shodno Allahovim riječima:

“A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su učinili.” (Prijevod značenja sure El-En‟am, ajet 88)

A onaj ko bude drugog Allahu ravnim smatrao zauvijek će ostati u vatri, osim ako se pokaje prije smrti. Tewhidu-l-uluhije je ono što su mušrici odbili od poslanika, a na veliku žalost ima mnogo onih koji se pripisuju islamu i muslimanima a koji uzimaju svoje strasti za boga, pogotovo poslušnici svjetovnih zakona koji su skrenuli sa Pravog puta i oni koji obožavaju turbeta i kabure (tj. tražeći pomoć i otklonjanje nedaća prizivajući mrtve), vjerujući da evlije, dobri ljudi, imaju neku moć i poslije njihove smrti. Mrtvi ne može ni sam sebi pomoći pa kako da pomogne živom. Iz slijedećih Allahovih riječi vidimo da je samo Allah Taj koji otklanja tegobe i uslišava dovu Svoga roba, samo On i niko drugi:

“Onaj koji se nevoljniku, kada Mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. Zar pored Allaha postoji drugi bog?” (Prijevod značenja sure En-Naml, ajet 62)

Nikako! Zaista ne postoji drugi bog osim Uzvišenog Allaha. On u drugom ajetu kaže:

“Reci; Ko vas iz strahota na kopnu i na moru izbavlja, kada Mu se i javno i tajno ponizno molite! Ako nas On iz ovoga izbavi, sigurno ćemo biti zahvalni. Reci: Allah vas i njih i iz svake nevolje izbavlja, pa vi ipak smatrate da ima Njemu ravnih.” (Prijevod značenja sure El-En‟am, ajeti 63-64)

A ima nekih ljudi koji kolju kurban džinnima ili evlijama, a to je vrsta širka. U Muslimovom Sahihu stoji:

“Allah je prokleo one koji kolju kurban drugima mimo Allaha.”

Jedino je Allah Taj koji može priteći u pomoć nevoljniku i otkloniti štetu i dati dobro, suprotno mišljenju onih koji lutaju u širku. Jedino je Allah, subhanahu we te'ala, Onaj koji se moli za oprost grijeha, ozdravljenje bolesnog, povratak odsutnog, otklanjanje nevolja i teškoća, za spuštanje kiše, za pobjedu u ratu i za svako dobro. Dakle, jasno je da svaki onaj koji ibadet prema Allahu pomiješa sa ibadetom nekom drugom čini djelo širka.

Imam Newevi navodi slijedeće: “Što se tiče ulaska mušrika u Vatru, oni će ući u vatru i zauvijek u njoj ostati; nema razlike između njih i ehlu kitabija (kršćana i židova); obožavaoca kipova i ostalih kafira, svi su oni zauvijek u Vatri.” (Šerhu Sahih Muslim)

Ovaj tewhid znači iskreni ibadet samo Allahu, a oni koji obožavaju kabure i grade turbeta i spomenike oni su zalutali, jer ibadet ne zaslužuje nijedan poslanik, niti melek. A Uzvišeni Allah kaže:

“Ima ljudi koji su umjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha. A da znaju mnogobošci da će onda, kad dožive patnju – svu moć samo Allah imati i da će Allah strahovito kažnjavati. Kada će se glavešine, za kojima su se drugi povodili, svojih sljedbenika odreći i kada će veze koje su ih vezale prekinute biti, i oni patnju doživjeti.” (Prijevod značenja sure El-Bekara, ajeti 165-166)

Poznati učenjak šejhu-l-islam Ibn Tejmije rekao je: “Onaj koji bude tražio nekog mimo Allaha da mu ispuni neku potrebu ili otkloni teškoću, mora da bude od onih koji ih voli.”

U širk spada i stavljanje zapisa i talismana kako bi time dobili korist ili se zaštitili od nevolje, takođe vjerovanje u ono što kažu sihirbazi i “proricatelji” budućnosti, i svi oni koji se bave raznim vrstama sihira i gatki. Kaže Uzvišeni Allah:

“Reci: Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika, to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” (Prijevod značenja sure El-En‟am, ajeti 162-163)

A u drugom ajetu Allah upozorava one koji Njemu ravne smatraju:

“Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti.” (Prijevod značenja sure El-Maide, ajet 72)

Takođe kaže Uzvišeni Allah:

“Allah neće oprostiti da mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će druge manje grijehe, kome hoće. A onaj ko drugog Allahu smatra ravnim, čini, izmišljajući laži, grijeh veliki.” (Prijevod značenja sure En-Nisa‟, ajet 48)

Poznati učenjak hanefijskog mezheba šejh Sun'allah el-Hanefij u svojoj knjizi se suprostavlja onima koji kažu da evlije imaju neku moć u životu i poslije smrti, poput kerameta. On navodi slijedeće: “Pojavile su se neke grupe među muslimanima koje kažu da evlije imaju neku moć ili snagu u njihovom životu i poslije smrti, i prizivaju ih u nevoljama i teškoćama, smatrajući da oni mogu odagnati nesreću. Takvi dolaze njihovim grobovima i zovu ih kako bi im pomogli, misleći da oni to mogu učiniti sa svojim kerametima. Takvi kažu da su oni pobožnjaci, poglavari, vođe i prvaci. Dozvolili su da im se kolju kurbani i daju zavjeti, tvrdeći da će za to biti nagrađeni. Ovo što oni govore je ekstremizam, i ne samo to nego time zaslužuju propast i vječnu patnju, jer sve to navodi na širk i suprotnost Uzvišenoj Allahovoj knjizi, i protivi se vjerovanju imama mezheba i svih islamskih učenjaka.” A u Kur'anu stoji:

“Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište.” (Sura en-Ni‟sa, ajet, 115)

Pravilo je, kako to pojašnjavaju učenjaci, da se ibadetom smatra sve ono što je Allah propisao Svojim robovima i što im je naredio da izvršavaju, a ako se nešto od tog ibadeta usmjeri nekom drugom mimo Allaha onda se on smatra mušrikom koji se suprostavlja onome što je Allah objavio svom Poslaniku salAllahu alejhi we selem . Kaže Uzvišeni Allah:

“Reci: Samo Allaha obožavam, iskreno Mu ispovjedajući vjeru.” (Sura ez-Zumer, ajet, 14)

U fetvama šejha Abdulaziza ibn Baza stoji fetva: “Onaj ko kaže molim Allaha s pravom njegovih dobrih robova ili radi ugleda i položaja nekog evlije ili položajem Poslanika, takav ne čini širk ali čini novotariju po mišljenju svih učenjaka, i to je put prema širku.”

3. Tewhid-l-esmai ve-s-sifat

Ovaj je tewhid jednoća Allahovih imena i svojstava. On podrazumijeva da se poznaju i čvrsto vjeruje u Allahova lijepa imena i svojstva. U isto vrijeme to podrazumijeva priznavati Allahu svetost veličati Ga kako mu dolikuje jer su Njegova svojstva savršena, bez nedostatka. Sve ono što je došlo u Kur'ani kerimu, sva svojstva kojima Uzvišeni Allah opisuje Sebe, ili Ga opisuje Vjerovijesnik u vjerodostojnim predajama, sastavni su dio vjerovanja u ovaj tewhid. Ono što je manje jasno utvrđujemo jasnim, opisujući Ga onako kako je On Sebe opisao bez poređenja, bez izjednjačavanja ili upoređivanja sa stvorenjima, bez negiranja osobina ili izvrćanja njihovog značenja. To je jasno iz Allahovih riječi:

“Niko nije kao On. On sve čuje i sve vidi.” (Sura eš-Šura, ajet, 11.)

I riječi Uzvišenog:

“Reci: On je Allah – Jedan. Allah je utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije.” (Sura el-Ihlas, ajet, 1-4)

I tako je ovaj tewhid potpun, a Allah najbolje zna.

Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid

Iz knjige: Načela islamskog življenja – savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama

Allah, dželle šanuhu, kaže: “Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i svoje vjerovanje s mnogoboštvom ne miješaju, oni će biti na pravom putu.” (prijevod značenja El-En'am, 82)

Prenosi se od Abdullaha ibn Mes'uda da je rekao: “Kad je objavljen ovaj ajet, on je teško pao muslimanima i rekli su: “Ko od nas prema sebi nije zulum učinio?” Allahov Poslanik im je rekao: “U ajetu se ne misli na to, već se misli na širk. Zar niste čuli za riječi Lukmanove upućene njegovom sinu: – ‘O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je zaista velika nepravda.’” (Lukman, 13) (Bilježe ga Buharija i Muslim.) Ovaj je ajet radostan nagovještaj onima koji u svemu iskazuju Allahovu jednoću (mevehhidun) i koji svoje vjerovanje s mnogoboštvom ne miješaju, nego se od njega udaljavaju – da su potpuno sačuvani od kazne na ahiretu, jer oni su na pravom putu.

U knjizi Delilul- muslimi fil-itikadi vet- tathir, čiji je pisac šejh Abdullah Hajjat, stoji: “U skladu s ljudskom prirodom i pogresivošću, čovjek se ponekad oklizne i učini grijeh prema Allahu. Ako ne bude tevhid kod sljedbenika tevhida pomiješan s mnogoboštvom, njegov tevhid i iskreno izricanje šehadeta bit će najveći uzročnik njegove sreće, opraštanja grijeha i brisanje loših djela, kao što stoji u jednom Poslanikovom hadisu, koji glasi:“Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha, i da je Muhammed Njegov rob i poslanik, i da je Isa Allahov rob i poslanik, stvoren Njegovim riječima koje je dostavio Merjemi i udahnuo mu život (ruh), te da je Džennet istina i Vatra (Džehennem) istina, Allah će ga uvesti u Džennet bez obzira na djela koja je stekao.” (Buharija i Muslim)

Ovo znači, da sva ova svjedočenja koja potvrdi musliman neizbježno vode u Džennet, kuću uživanja, pa i ako bi u njegovim djelima bilo i nedostataka i manjkavosti. To potvrđuje i hadisi- kudsij, koji glasi: Kaže Uzvišeni Allah: “O sine Ademov, kada bi Mi došao s grijesima kolika je zemaljska kugla, a ne pripišeš Mi druga, Ja bih ti došao s tolikim oprostom!” (Hadis je dobar. Prenose ga Tirmizi i Dija.) Ovaj hadisi- kudsij znači da će Allah, dželle šanuhu, (ako htjedne) oprostiti grijehe onome ko umre s tevhidom, pa makar oni bili onoliki kolika je zemaljska kugla. U drugom hadisu stoji: “Ko umre, a nije Allahu pripisivao druga, ući će u Džennet, a ko umre, a pripisivao je Allahu druga, ući će u Vatru.” (Bilježi ga Muslim; značenje hadisa je da će onaj ko ne bude umro na širku i/ili kufru kad tad ući u Džennet. Ako je radio velike grijehe, može biti kažnjen određenim vremenskim periodom patnje u Džehennemu, ali će nakon patnje biti uzveden iz Džehennema i uči u Džennet, op.PV) Iz svih ovih ajeta jasno je kolika je vrijednost (fadilet) tevhida i da je on najveći razlog usrećivanja ljudi, kao i najveće sredstvo za opraštanje grijeha i brisanje loših djela.

NEKE KORISTI TEVHIDA

Ako pojedinac ili zajednica u svom životu ostvare čisti tevhid, on će uroditi najljepšim plodovima. Neki od tih plodova su:

1. Oslobađanje čovjeka od robovanja i potčinjenosti nekome ili nečemu mimo Allaha, jer stvorenja ne mogu stvoriti ništa, nego su ona ta koja su stvorena. Ona ne mogu sebi nanijeti štetu niti pribaviti korist niti odlučuju o smrti, životu i oživljenju. Tevhid je oslobođenje ljudi od robovanja bilo kome, osim Allahu, i oslobađanje ljudskog razuma od izmišljotina i zabluda, oslobađanje ljudske ličnosti od potčinjenosti, poniznosti i predanosti, te oslobađanje ljudskog života od nasilja faraona, birokrata (vlastodržaca), vračeva i onih koji se nameću ljudima kao božanstva. Zbog toga su se vođe širka i protagonisti džahilijeta odupirali pozivu svih poslanika uopće, i pozivu Allahovog Poslanika, jer su znali da “LA ILAHE ILLELAH” znači opći proglas za oslobađanje čovjeka, za zbacivanje silnika s njihovih lažnih prijestolja i uzdizanje mu'minskih čela, koja samo Allahu padaju na sedždu.

2. Formiranje uravnotežene ličnosti. Tevhid pomaže formiranju uravnotežene ličnosti, zasebnih odlika i jedinstvenog cilja. Takva osoba priznaje samo jednog Boga, Kome se obraća tajno i na javi, i kad je u izobilju, i kad je u oskudici, suprotno mušriku čije je srce podijeljeno između raznih bogova i božanstava. On se čas obraća živima, a čas mrtvima. U ovom kontekstu su i riječi Jusufa, alejhisselam: “O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni?” (Jusuf, 39) Mu'min (vjernik) obožava jednog Boga i zna šta Ga srdi i s čim je zadovoljan. On radi ono s čim je Bog zadovoljan i vjernikovo je srce spokojno. Mušrik, pak, obožava više bogova. Jedan ga vuće udesno, drugi ulijevo, tako da se on nalazi na raspuću između njih i nema smiraja.

3. Tevhid je izvor ljudske sigurnosti, jer on ispunjava ljudsko srce sigurnošću i smirenošću, jer se mumin ne boji nikoga drugoga, mimo Allaha, dželle šanuhu. Tevhid zatvara sve putove bojazni za nafaku, vjernikov život, njegovu obitelj i zatvara sve putove bojazni od ljudi, džina, smrti i drugih uzročnika straha. Vjernik muvehhid (koji ispoljava tevhid) ne boji se nikoga drugog, osim Allaha, dželle šanuhu Zato je on spokojan, dok se drugi boje, i smiren onda kad su drugi nervozni i nespokojni. Na ovo aludira i Časni Kur'an u sljedećem ajetu, koji glasi:“…oni koji svoje vjerovanje s mnogoboštvom nisu pomiješali, ti su sigurni i na pravom putu.” (El-En'am, 82) Ova sigurnost i mir izviru iz dubine duše i nisu plod bdijenja policije, koja uspostavlja red i mir na zemlji. Mir i sigurnost na ahiretu mnogo su veći i vječni su, jer su oni koje spominje prethodni ajet bili potpuno iskreni u svojoj predanosti Allahu, dželle šanuhu, i nisu svoje istinsko vjerovanje (tevhid) pomiješali s mnogoboštvom (širkom), jer je mnogoboštvo veliko nasilje (zulum).

4. Tevhid jeste izvor snage, jer on čovjeku pruža ogromnu duhovnu snagu i ljudska duša se ispunjava nadom u Allaha, dželle šanuhu, pouzdanjem u Njega, oslanjanjem (tevekulom) na Njega, zadovoljstvom Njegovom odredbom, strpljivošću u podnošenju iskušenja i neovisnošću o Allahovim, dželle šanuhu, stvorenjima. Takav je čovjek postojan i čvrst poput brda (stijene) i kada ga zadesi neka nesreća (musibet), on zatraži od Allaha, dželle šanuhu, da je otkloni od njega, a ne traži to od mrtvih. Njegovo geslo su riječi Allahovog Poslanika koje glase:“Kad nešto tražiš, traži to od Allaha, i kad pomoć tražiš, traži je od Allaha.” (Bilježi ga Tirmizi i kaže: ‘Hadis je hasen – sahih.’) Njegov moto su i Allahove riječi, koje glase: “Ako te od Allaha neka nevolja pogodi – pa, niko je osim Njega ne može otkloniti.” (El-En'am, 17)

5. Tevhid je osnova islamskog bratstva i jednakosti, jer on ne dozvoljava njegovim sljedbenicima da se međusobno smatraju bogovima, mimo Allaha, dželle šanuhu, a uluhijet (osobenost božanstva) pripada samo Allahu Jedinome, kao i ibadet (pokornost) svih ljudi, na čelu s Muhammedom, Allahovim poslanikom i odabranikom (Mustafom), neka je na njega salavat i selam!

Autor: Muhammed Džemil Zejno

Iz knjige: Et-tewhidu weš-širk