UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredsta putem kojih čovjek može steći lijep ahlak.

ISPRAVNOST VJEROVANJA (ČISTA AKIDA)

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide).

Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlakbiti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, skritosti, lakomislenosti, neznanja i dr.

DOVA

Dova – velika vrata koja ako se robu otvore hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočista kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom.

Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš.

Također, u dovi bi molio: Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti; kao što bi dovio: Gospoodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti.

SAMOSAVLADAVANJE

Samosavladavanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavladavenjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta: One koji se budu zbog nas borili mi će mo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro apotisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom.

Mudžaheda – samosavladavanje ne znači da se čovijek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah, dželle šanuhu, kaže: I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.

OBRAČUN SA SAMIM SOBOM

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog.

Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da pretjerivanje u sputavanju duše je negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe. Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.

RAZMIŠLJANJE O TRAGOVIMA KOJE OSTAVLJA LIJEP AHLAK

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime.

RAZMIŠLJANJE O POSLJEDICAMA LOŠEG AHLAKA

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od loseg ponašanja i poticanja na lijepo.

(Odlomak iz knjige: “El-esbabul-mufide fi iktisabil-ahlakil-hamide” “Pravim putem do lijepog ahlaka”. Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija.)

Islam i provjeravanje vijesti

Provjeranje vijesti prije nego što se u nju povjeruje i počne širiti dalje je jedinstvena Kur'anska metodologija kojom se izbjegava rekla-kazala. Uzvišeni Allah kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ
O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete. (Hudžurat, 6)

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا ضَرَبْتُمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَتَبَيَّنُوا وَلَا تَقُولُوا لِمَنْ أَلْقَىٰ إِلَيْكُمُ السَّلَامَ لَسْتَ مُؤْمِنًا تَبْتَغُونَ عَرَضَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فَعِندَ اللَّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ ۚ كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللَّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُوا ۚ إِنَّ اللَّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا
O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: “Ti nisi vjernik!” – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite. (An-Nisa’, 94)

Uistinu se smutnje pokreću glasinama i lažnim vijestima koje se zatim šire dalje putem rekla-kazala. Pritom se nimalo ne vodi računa o razumjevanju vijesti prilikom njenog prenošenja drugima a obzirom da ljudi nisu čvrsti u vjeri, to ih sprječava da budu pokorni Allahovoj naredbi o provjeravanju vijesti i izbjegavanju žurbe.

Najbolja preventivna mjera protiv smutnje je provjera i razjašnjavanje vijesti naročito u pitanjima koja se tiču ummeta. Ukoliko se utvrdi da je vijest tačna onda se treba gledati na samu korist njenog širenja jer se ne treba reći sve što se zna a postoje i stvari koje se trebaju reći samo određenim ljudima.


Prenosi se da je jednom došao neki čovjek kod Omera ibn Abdul-Aziza i u njegovom prisustvu spomenuo drugog čovjeka pa mu Omer reče:

„Ako želiš razmotrit ćemo tvoju izjavu. Ukoliko lažeš onda si od ovih ljudi:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ
O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest…(Hudžurat, 6)

A ako si rekao istinu, onda si od ovih ljudi:

هَمَّازٍ مَّشَّاءٍ بِنَمِيمٍ
klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, (Qalem, 11)

Ali ako želiš, mi ćemo ti oprostiti i preći preko toga. Čovjek reče: “Oprosti mi vladaru pravovjernih, neću to nikad više ponoviti“.

وَإِذَا جَاءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ الْأَمْنِ أَوِ الْخَوْفِ أَذَاعُوا بِهِ
A kada im dođe nešto što se odnosi na sigurnost ili strah, oni to razglase. (An-Nisa’, 83)

Hafiz ibn Kesir je u komentaru ovog ajeta rekao:

To je zabrana onome ko žuri razglasiti nešto prije nego se to provjeri. U tom smislu i Muslim u uvodu svoga “Sahiha” navodi predanje od Ebu-Hurejre, koji prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Dovoljno je čovjeku laži da prenosi sve što čuje!”

U hadisu o čijoj vjerodostojnosti postoji saglasnost El-Buharije i Muslima navodi se kako je Omer ibn el-Hattab saznao da je Allahov Poslanik pustio svoje žene, pa je krenuo iz kuće i došavši u džamiju čuo ljude kako o tome govore. Nije se zadržavao okolo nego je odmah otišao i tražio dozvolu da vidi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi to razjasnio: Upitao sam: “Jesi li pustio svoje žene?” On je odgovorio: “Ne!” Potom sam rekao: “Allahu ekber (Allah je najveći)…”

Kod Muslima stoji: pa sam rekao: “Jesi li ih pustio?”, a on je odgovorio: “Ne!” Nakon toga sam ja stao na vrata džamije i počeo snažno vikati: “Allahov Poslanik nije pustio svoje žene!” Zatim je objavljen ovaj ajet:

وَإِذَا جَاءَهُمْ أَمْرٌ مِّنَ الْأَمْنِ أَوِ الْخَوْفِ أَذَاعُوا بِهِ ۖ وَلَوْ رَدُّوهُ إِلَى الرَّسُولِ وَإِلَىٰ أُولِي الْأَمْرِ مِنْهُمْ لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُمْ
A kada im dođe nešto što se odnosi na sigurnost ili strah, oni to razglase. A da se oni time obrate Poslaniku ili pretpostavljenim svojim, to bi od njih saznali oni koji to žele znati, ” a ja sam bio taj koji je želio znati!” Glagol: يَسْتَنبِطُونَهُ znači “koji to utvrde, provjere, izvedu iz osnova.”

Džennet je pod majčinim nogama

Piše: Smail L. Handžić

Pravo koje uživaju naši roditelji u islamu je zaista veličanstveno. Mnogobrojni kur'ansko-hadiski tekstovi upućuju na vrijednost i obaveznost poslušnosti i činjenja dobročinstva roditeljima, te prijete za njihovu neposlušnost. U narednim redovima ćemo spomenuti neka značenja koja idu u prilog navedenom.

Uzvišeni Allah je povezao pravo roditelja sa Svojim pravom, pa kaže: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uh!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, odgajali!” (El-Isra, 23.)

U pogledu značenja ovog ajeta, Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, je rekao: „To znači: nemoj da od tebe čuju bilo kakvu ružnu riječ, pa čak ni riječ ‘uf’ koja je najmanji oblik ružne riječi! …i ne podvikni na njih- odnosno, nemoj da od tebe dožive bilo kakvo ružno djelo, kao što je rekao i Ata’ ibn Ebi Rebbah u pogledu riječi: …i ne podvikni na njih, to jest: ‘Nemoj podizati ruke na njih!’ Nakon što je zabranio činjenje ružnih postupaka i ružnih riječi, naredio je da im se upućuju lijepe riječi i čine dobra djela, pa kaže: …i obraćaj im se riječima poštovanja punim!- odnosno, blagim, lijepim i milim koje su oličenje poštovanja, respektovanja i uvažavanja. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ‘Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, odgajali!’ Dakle, kada ostare i prije njihove smrti.“ (Tefsir ibn Kesir, 3/50)

Dobročinstvo roditeljima je vrsta džihada

Osim ovih preciznih naredbi, jasnih direktiva i smjernica kojima se treba usmjeriti svaki Allahov rob koji želi da stekne naklonost i zadovoljstvo Gospodara svih svjetova, važno je spomenuti da je dobročinstvo koje se čini roditeljima, ustvari, jedna vrsta džihada koji je najuzvišeniji stepen islama. U hadisu koji se prenosi od Abdullaha ibn Amra, a kojeg su zabilježili Buharija i Muslim, se kaže: „Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, tražeći od njega dozvolu da ode u džihad, pa ga je on upitao: „Da li su ti živi roditelji?“ On odgovori: „Da!“ Tad mu on reče: „Idi njima, tamo ti je džihad!“ Također, u predaji od Enesa se kaže: „Došao je neki čovjek Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, pa mu reče: „Ja zaista čeznem za džihadom, a nisam u stanju da odem.” Reče mu: „Da li ti je iko od roditelja ostao (živ)?“ Reče: „Moja majka.“ Reče: „Traži Allahovu naklonost u činjenju dobročinstva (majci), jer ako to budeš činio, tada ćeš biti kao onaj koji hadždž obavlja, i umru, i onaj koji se bori na Allahovom putu.“ (Ebu Ja'la i Et-Taberani u ”Evsatu”, hadis je hasen po mišljenju El-Iraqija i El-Hejsemija)

Pokornost roditelju je jedan od razloga za postizanje džennetskih vrtova, jer se u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kako kaže: „Neka ga je sram, neka ga je sram i neka ga je sram!” Neko reče: ”Koga, o Allahov Poslaniče?” Reče: ”Onoga čiji su roditelji, ili samo jedan od njih dvoje, dočekali starost, a da on nije ušao u Džennet!“ (Muslim) Od Ebu ed-Derda’ se prenosi da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, kako govori: ‘Roditelj je srednja džennetska kapija, pa ako želiš onda upropasti tu kapiju ili je dobro čuvaj!'“ (Tirmizi, sahih) Rekao je El-Kušejri: „Srednja džennetska kapija: to znači najvrjednija od svih kapija.“ Prenosi se od Muavije ibn Džahime, da je Džahima došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme, te rekao: „Želim da odem u boj pa sam došao da se konsultujem s tobom? On mu na to reče: „A da li ti imaš majku?“ Reče: „Da.“ On mu reče: „Drži se nje! Zaista je Džennet kod njenih nogu!“ (Ahmed, šejh El-Albani kaže da je hadis hasen)

Uzvišeni Gospodar nebesa i svih zemalja je zadovoljan sa robom ako su njegovi roditelji zadovoljni sa njim, i obrnuto, ljuti se na onoga na koga se njegovi roditelji rasrde! Poslušnost koja se njima iskaže vrlo lahko može biti velikim razlogom za otklanjanje mnogih tegoba i iskušenja. To saznajemo iz jasnih riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koji kaže: „Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahova srdžba je zbog srdžbe roditelja!“ (Tirmizi, a sahih je na osnovu mišljenja Ibn Hibbana, El-Hakima i El-Albanija) Zatim, svima nam je dobro poznata priča koju su zabilježili Buharija i Muslim, Allah im se smilovao, o trojici koji su stijenom bili zaglavljeni u pećini, pa su Allaha molili svojim dobrim djelima da im se smiluje i da ih izbavi iz te nevolje. Jedan od njih je tražio milost zbog dobročinstva kojeg je činio svojim roditeljima, drugi zbog svoje čednosti, a treći zbog čuvanja svoga emaneta, pa ih je Allah pomogao, uklonivši stijenu sa vrata pećine i tako ih izbavio iz njihovog iskušenja. Onaj koji nastoji da udovolji svojim roditeljima u svakoj stvari, naravno mimo onih sa kojima se prelaze Allahove granice, neka se nada da će mu Allah povećati njegovu nafaku, produžiti njegov život i olakšati da svoj ovodunjalučki život okonča sa lijepom završnicom! Od Alije, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Koga veseli da mu se produži njegov život, da se uveća njegova nafaka i da se od njega odagna loša završnica, neka se boji Allaha i neka održava rodbinske veze!“ (Rekao je El-Munziri: ”Prenosi ga Abdullah ibn Ahmed u svome ‘Zevaidu’, i El-Bezzar sa dobrim lancem prenosilaca.”)

Najveći stepen održavanja rodbinskih veza

Važno je spomenuti da je dobročinstvo roditelju najveći stepen održavanja rodbinskih veza, upravo radi toga što su nam oni naša najbliža rodbina. Mnogi se ne obaziru na molitve koje roditelji čine u prilog ili na štetu svojoj djeci, mada je jasnim šerijatskim tekstovima obznanjeno da su takve dove kabul-primljene. Na to nam ukazuje čuvena priča o Džurejdžu pobožnjaku, protiv koga je njegova majka proučila dovu da mu Allah dadne da ne umre dok ne doživi da gleda u lice prostitutke, a nakon što je on odbio da joj se odazove. Naravno, Allah je tu dovu primio, a ta priča je pomno zabilježena u dva ”Sahiha”, Buharijevom i Muslimovom. Osim toga, imamo i hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, koji kaže: „Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Tri dove se primaju i u to nema nikakve sumnje! Dova oca za njegovo dijete, dova putnika i dova onoga kome je učinjena nepravda!“ (Ahmed, šejh El-Albani kaže da je hadis hasen) Pored navedenih, postoje još mnogi drugi tekstovi koji tematski obrađuju vrijednost i obaveznost poslušnosti i činjenja dobročinstva roditelju. Međutim, žalosno je što teoretsko znanje ne ukrašavaju praktična djela! Često se desi da im, usljed naših obaveza, vrlo malo pažnje poklanjamo, da se zbog toga osjećaju zapostavljenim, da su na teretu i sl. Neki još dalje prelaze granicu pa im svjesno čine zle postupke, svojim riječima ili djelima, te tako gaze sve islamske principe koje njeguje islam kada su u pitanju naši mili roditelji i svjesno se izlažu srdžbi Silnog i Uzvišenog. Uzvišeni Allah je rekao: Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se iskreno Meni obraća; Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti. “O sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.“ (Lukman, 14.-16.)

Često imamo priliku čuti riječi „stari“ ili „stara“, ili čak i neke druge nazive kojima podrazumijevamo jednog ili drugog roditelja. Zar oni nisu najzaslužnija stvorenja koja trebamo zvati najmilijim i najljepšim imenima!? Prenosi se da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, ugledao dvojicu ljudi, pa je jednom od njih rekao: „Šta ti je ovaj?“ Reče: „To je moj otac!“ Na to mu on reče: „Nemoj ga zvati imenom, nemoj ići ispred njega i nemoj da sjedaš prije nego li on sjedne!“ Dakle, zabranio mu je da ga, zbog poštovanja, zove njegovim vlastitim imenom, pa šta bi rekao kada bi nekoga čuo da svoga oca naziva sa imenima, poput „sijedi“ ili „stari“? Također, prenosi se od Gassana ed-Dabbija da je on išao u hladu, a njegov otac je išao iza njega. Tada ga je susreo Ebu Hurejre, radijallahu anhu, te rekao: „Ko je ovaj što ide iza tebe?“ Reče mu: „To je moj otac!“ On mu reče: „Ogriješio si se o njegovo pravo i nisi postupio po sunnetu! Nemoj ići ispred svoga oca, nego idi iza njega ili sa njegove desne strane, i nemoj nikome dozvoliti da te od njega odvoji. Nemoj da uzimaš komad mesa u koji je pogledao tvoj otac, jer ga je možda on želio da uzme! Nemoj da oca direktnim pogledom gledaš, ni da sjedaš prije nego li on sjedne, niti da zaspiš prije nego li on zaspi!“ (”Birru-l-validejni” od Ibn el-Džewzija, str. 40)

Profesor na predavanju nije prekinuo jedino majčin poziv na mobitel

Jednom smo bili na predavanju našeg dragog šejha Hamida ibn Ekrema el-Buharija, i pomno slušali njegove riječi koje su obasjavale naša griješna srca. Kada bi mu zazvonio mobitel, on bi ga uvijek vješto prekidao, i, neobazirući se na taj postupak, nastavljao sa predavanjem veselo gledajući u masu onih koji su bili prisutni. Dobro se sjećam, u toku predavanja mu je jednom zazvonio mobitel, i on je na naše čuđenje prekinuo svoje predavanje i javio se na nepoznati poziv. Kada je završio, zatražio je izvinjenje, rekavši: „Ovo me je zvala moja majka, a ja ne mogu da se na njen poziv ne odazovem!“ Kasnije smo saznali da su prekinuti pozivi bili, između ostalih, i pozivi njegove žene i njegovih prijatelja! Gdje smo mi od ovih blistavih primjera!? Kakvi su današnji postupci mnogih „modernih“ sinova i kćerki prema njihovom jednom ili drugom roditelju?! Zar su oni tako brzo zaboravili svu njihovu ljubav, brižnost i nježnost koja ih je obasipala tokom svih godina njihovog rasta?! Zar su tako brzo zaboravili svu žrtvu, odricanja i nevolje kroz koje su majke i očevi prolazili da bi oni neometano sazrijevali?! Zašto se ne sjete ne prespavanih noći koje je majka radi njihova dobra provodila?! Zašto se ne sjete njene žalosti i gorkih suza koje su same iz očiju, kao grašci, navirale i kvasile obraze kada bi ih pogodila neka dunjalučka neugodnost?! Šta je sa svim neugodnostima koje su pogađale njihovog oca na putu obezbjeđenja normalnog i nesmetanog života?! Kakva su, zapravo, to srca koja ratuju sa svojim najbližim?! Kakve su to njihove duše i kako su samo krnjave njihove pameti?! Pa, zaista i životinje suosjećaju jedna sa drugom kada ostare, a neki ljudi idu nevjerovatno daleko u svojoj bezosjećajnosti prema svojim roditeljima! Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, tri puta rekao: „Zar ne biste željeli da vas upoznam sa najvećim velikim grijesima!?“ Rekoše: „Naravno, o Allahov Poslaniče!“ Reče: „Činjenje širka Allahu i neposlušnost roditeljima…“ Sve do tada je bio naslonjen, pa se sjedeći uspravio i rekao: „…i lažni govor i lažno svjedočenje!“ Te riječi je toliko ponavljao, tako da su ashabi zaželjeli da prestane.

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša veličanstvenog, da nagradi najljepšom nagradom naše majke i očeve, naše učitelje i profesore i svu djecu koja traže Allahovo zadovoljstvo u zadovoljstvu svojih roditelja, koji kukavički ne bježe ispred brojnih džihadu ravnih zahtjeva rodbinskih obaveza i njihovog održavanja! Molim Allaha da nas učini pravim dobročiniteljima koji će biti radost u roditeljevom oku, ponos, dika i primjer lijepog odgoja. Amin!

ISLAMSKO BRATSTVO – HUTBA – hfz.mr. Muhammed Fadil Porča

Draga braćo, prije svega podsjećam sebe i vas na bogobojaznost i takvaluk prema Allahu, subhanehu ve te'ala, i na javi i onda kad smo sami, javno i tajno. Podsjećam vas na Allahove naredbe i zabrane, podsjećam vas na Allahov Džennet na Allahove blagodati i istovremeno na Allahovu kaznu na Allahovu prijetnju.

Draga braćo, ako pažljivije posmatramo atmosferu koja vlada među nama vidjećemo da živimo i doživljavamo jednu okrutnu i nemilosrdnu realnost. Ta okrutnost i nemilosrdnost sve više zauzima maha i u takvoj atmosferi sve se češće čuju vapaji i žal i težnja za islamskim bratstvom. Sve više ljudi osjeća kolko im to nedostaje i kolko im to treba, kad su okusili gorčinu jednog drugačijeg ponašanja i drugačijeg odnosa, grubost, egoizam, situacije u kojoj svako vodi računa samo o sebi i svoj interes stavlja na prvo mjesto.

Duhovna osamljenost, siromaštvo, samoća i strah nas sve više osvaja i hvata. S druge strane atmosfera islamskog bratstva je atmosfera u kojoj se čovjek osjeća sigurno i lijepo, ima čvrst osjećaj da nekome i nečemu pripada, da ga okružuju ljudi koji mu daju pozitivne savjete, koji su mu uvjek spremni pomoći i od kojih mu ne prijeti nikakva opasnost, zbog toga što su njegova prava kod njih Allahovom vjerom i šeriatom zagarantovana. Međutim, u svijetlu ovog materijalističkog života i ove materijalističke civilizacije koja sve više preovladava u našim životima mi osjećamo kako se to bratstvo polako gubi. A kako i nebi kad je sve manje nastojanja da se u ime Allaha volimo i ne samo volimo nego i bilo šta drugo da u ime Allaha učinimo.

Sve je manje želje za činjenjem dobrih djela, a taj prostor koji mi ne iskorištavamo za dobra djela popunjavaju manje dobra ili nažalost u sve više slučajeva i loša djela. Mnogo ljudi svojim ponašanjem osjećajući to ili ne osjećajući, jednostavno raskidaju te veze, stvaraju razdor među ljudima i ruše onu zgradu koju Islam i Allah, subhanehu ve te'ala, ovim šeriatom želi da izgradi. To je čvrsta zgrada u kojoj su vjernici kao zidine u kojima se svaki elemenat jedan na drugi oslanja. Mnogi su, neosjećajući, postali pravi specijalci u širenju fesada, potpaljivanju fitni, širenju mržnje, pravljenju razdora itd…

Polazeći od ovoga počet ćemo, uz Allahovu pomoć, sa ukazivanjem na one stvari i ponašanja koja razaraju bratstvo, i ono što donosi razdor. Prije toga moramo se osvrnuti na Kur`an i sunnet i vidjeti kako to bratstvo izgleda kroz Kur`an i sunnet. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u svima poznatom ajetu:”Samo su vjernici braća.“ Dakle, to pravo bratstvo može zaživjeti samo među vjernicima. “Zato izmirujete između svoje braće.“(El-Hudžurat 10) Kad Allah, subhanehu ve te'ala, govori o Džennetu i blagodatima Dženneta onda ističe da je jedna od tih Džennetskih blagodati to bratstvo. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”I Mi ćemo iz njihovih prsa istisnuti svaku pakost i oni će biti braća na prijestoljima jedni prema drugima okrenuti.“(el-Hidžr 47) Dakle, Allah, subhanehu ve te'ala, od Dženetskih blagodati nabraja to da će biti kao braća jedni prema drugima okrenuti.

Oni koji se zavole u ime Allaha, , subhanehu ve te'ala, i žive kao braća osjetit će tu blagodat još na dunjaluku. To bratstvo tu ljepotu življenja osjećaju još na dunjaluku. Oni koji te bratske veze kidaju i na svaki način ih ruše, siju razdor, oni kvare dio te džennetske atmosfere na dunjaluku a još manje će je osjetiti na ahiretu. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nabraja sedmoricu ljudi koji će biti u Allahovom hladu u danu kada ne bude drugog hlada, kada se drugi ljudi budu kupali u znoju od muka i tegoba koje su ih zadesile i od dugog čekanja i iščekivanja i priželjkivanja da jednom suđenje već počne, sedmorica će biti u hladu, uživat će. Od tih sedmorice Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je spomenuo:”Dva čovjeka koja se zavole u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, i na tome se sastanu i isto tako na tome se rastanu.“ Znači ne pokvari se to njihovo bratstvo, ostane to njihovo bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, do kraja. Mi često ne možemo ni da zamislimo šta je to bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, a kamoli da ga doživimo i u svom praktičnom životu osjetimo. Kolko smo puta samo čuli ovaj hadis a kolko puta smo se iza toga zapitali šta je to bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, Imamo li mi ikoga oko sebe koga volimo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, ili su svi ljudi oko nas tu, radi toga, i dobri smo prema njima, da bi nam kakvu korist ili uslugu mogli učiniti. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u hadis kudsiju:”Oni koji se budu voljeli u ime Moje veličine, biće na mimberima od svjetlosti na kojima će im zavidjeti poslanici i šehidi.“ Zavidjeti, ne u smislu da se njima ta blagodat ukine, nego će i oni poželjeti takve mimbere od svjetlosti, tako uzvišeno mjesto kod Allaha, subhanehu ve te'ala, kao oni koji se vole u ime Allaha, subhanehu ve te'ala.

U drugom hadisi-kudsiju kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”Zaslužili su Moju ljubav oni koji se vole u ime Mene, i zaslužili su ljubav oni koji održavaju međusobne veze u Moje ime, Moju ljubav su zaslužili oni koji nasihat jedni drugom daju radi Mene, Moju ljubav su zaslužili i oni koji jedni drugima daju i pomažu se.“ U drugom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:”Da je čovjek otišao da posjeti svoga brata u drugom selu, pa je Allah, subhanehu ve te'ala, poslao meleka da ga zasjedne na putu, pa kad je ovaj došao do meleka zaustavio ga je i pitao: ‘Gdje ćeš?’ Odgovorio mu je:’ Želim da posjetim brata u ovom selu’. Imaš li ti kakvog imetka kod njega, ili kakve potrebe i koristi od njega?’ Odgovorio mu je: ‘Nemam nikakve koristi od njega, ništa ne očekujem od njega, osim što ga volim u ime Allah, subhanehu ve te'ala. Melek mu je onda rekao: ‘Ja sam Allahov izaslanik tebi da te obavjestim da te Allah, subhanehu ve te'ala, zavolio kao što si ti njega u Njegovo ime zavolio.“ Poznat je hadis isto tako gdje kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Tri su stvari koje čovjek ako ih nađe kod sebe osjetit će slast imana…“ Draga braćo,osjetit će slast imana, nešto radi čega taj čovjek iman nizašto drugo neće dati. Između ostalog na prvom mjestu svakako:”…da mu Allah i Poslanik budu draži od svega ostalog. A zatim da zavoli čovjeka ni zbog čega drugog osim u ime Allaha, subhanehu ve te'ala..” Ko želi slast imana nek se preispita kroz svoj odnos sa ljudima oko sebe, i da li je kroz ovo našao i osjetio tu slast imana.

Danas kada se sve mjeri i gleda kroz materijalnu dobit mnogi ljudi i to bratstvo i dobre odnose mjere time. Mi, kao muslimani, moramo napustiti ovako razmišljanje, inače će naši odnosi biti kao odnosi životinja, na principu koristi i štete. Kada je upitan Muhamed ibn el-Munkedir, kao što spominje Ibn Kesir u svojoj Bidaji (početak i kraj) , poznatoj knjizi iz istorije, odgovorio je:”Susret sa braćom, i da ih obradujem”. To je bila sva njegova dunjalučka slast da unese radost u srce svoga brata. Rekao je još Hasan el-Basri:”Naša braća su nam draža od naših porodica, naša braća nas podsjećaju na ahiret a naše porodice nas podsjećaju na dunjaluk”. Na isto pitanje Sufjan es-Sevri je odgovorio:”Susret sa braćom.“ Rekao je Halid ibn Safan:”Najveći slabić je onaj ko se ne trudi da nađe sebi braću.“ Svakako braću koju će voljeti u ime Allaha, subhanehu ve te'ala.

Kakvu ulogu ima u tvom životu ovo islamsko bratstvo, makar ga ti i ne cijenio, osjetit ćeš kad postaviš sebi par pitanja. Zapitaj se brate ko ti je pomogao poslije Allaha, subhanehu ve te'ala, da izađeš na pravi put?. Ko ti je pomogao poslije Allaha, subhanehu ve te'ala, da ugledaš ovaj hidajet, ovu uputu?. Zatim, kad si ga ugledao ko ti je pomogo da se otarasiš džahilijeta, i džahilijetskog društva.? Ko ti je bio zamjena za ono džahilijetsko društvo?. Ko ti je pomogao da ostaviš sve one džahilijetske navike.? Ko te učvršćuje i dan danas na pravom putu?. Ko ti daje i pomaže da savladavaš iskušenja i fitne u svojoj vjeri u ovom okruženju gdje živiš, da se održiš na pravom putu.? Pitaj se da li bi to mogao bez braće koja su tu.? Dalje, ko su ti ljudi kojima otkrivaš svoje tajne?. S kim se savjetuješ i ko ti savjete daje, na koga misliš i od koga očekuješ da će biti s tobom kad te neka nedaća zadesi?. Zato je, zbog svih ovih pitanja i ovih odgovora koje svako od nas treba da sam da, Omer, radiAllahu anhu, rekao:”Susret sa braćom odagnava zabrinutost.“

Nakon ovoga pogledajmo braćo šta je to što uništava to bratstvo i zašto je u velikoj mjeri oslabilo i sve ga manje među nama ima. Svakako na prvom mjestu i najopasnija stvar za bratstvo je pohlepa za dunjalukom općenito, a posebno pohlepa za onim što drugi imaju i posjeduju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Budi zahid u dunjaluk volit će te Allah, subhanehu ve te'ala, a nemoj težiti za onim što imaju ljudi, volit će te ljudi.“ Osnovna pretpostavka za održavanje ovog bratstva je da mi ne težimo i ne čeznemo za onim što jedan od nas ima, da ne gledamo sa požudom u imetke jedni drugih. Zaista, ovaj hadis zadire u suštinu naše psihologije, ovo je dokaz i mu`džiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i još jedna potvrda:”Da on ne govori po hiru svome nego je to samo objava koja mu se objavljuje”(En-Nedžm3-4). Vi vidite da kad osjetite kod nekog da ne zapitkuje i ne gleda plaho po vašem imetku i ono što je kod vas da ste rahatniji prema njemu, a ko god vas počne zapitkivati i zagledati oko vašeg imetka odmah osjećate neku tjeskobu i odmah se osjećate nelagodno. Allah, subhanehu ve te'ala, savjetuje onog kojem je od svih ljudi taj savjet najmanje trebao, dakle, mi smo preči od njega da saslušamo taj savjet i da ga uzmemo i da ga nikad ne zaboravljamo:”I nemoj da bacaš pogled na ono čime smo razne vrste kafira opskrbili od dunjalučkih ukrasa, da bi im te blagodati bile fitna, a nagrada tvog Gospodara je bolja i vječna.“(Taha 131) Kada se Allah, subhanehu ve te'ala, tako obraća Poslaniku čije je srce bilo prebogato bogobojaznošću prema Allahu, subhanehu ve te'ala, da bi gledalo za tuđim imetcima onda smo mi, sa ovako bolesnim srcima kakva jesu, preči da ovaj savjet uzmemo i nikad ne zaboravljamo. Otuda vidimo ovo opuštanje, zbog te pohlepe za dunjalukom. Vidimo to opuštanje među nama i vidimo kako se, opuštaju naši jezici pa slobodno udaraju i mljackaju u pljuvački koja nam curi iz pohlepe za ovodunjalučkim uživanjima. Molim Allaha, subhanehu ve te'ala, da naša srca od toga izliječi.

S druge strane mu`min, dakle, ne samo da ne gleda u tuđe imetke i da nema nikakve požude za tuđim imetcima i dunjalukom nego čak suprotno, savjetuje se sa svojom braćom. Od njih savjet traži i od njih nasihat traži, jer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:”Dok ne bude želio svome bratu ono što želi samom sebi.“ Dakle, to je pravi odnos. Ne samo da želi ono što je u njihovim rukama nego kako Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje ensarije:”I oni koji su još prije nastanili Medinu i učinili je kućom imana, vole one koji im dolaze i ne osjećaju ništa u svojim prsima zbog onoga što se muhadžirima daje.“ Muhadžiri dolaze u Medinu, nemaju nigdje ništa i onda se svaka dobit u Medini djeli se muhadžirima. Ensarije nikakve tegobe zbog toga ne osjećaju. Ne osjećaju ništa ni zbog toga što ih  je Allah, subhanehu ve te'ala,  spomenuo u Kur`anu prije ensarija, i zbog toga što se često davala prednost muhadžirima nad ensarijama. Ni zbog čega toga ništa osjećali nisu. I ne samo to nego im čak daju prednost nad sobom. Čak i onda kad su i sami u neimaštini. Prenosi se u povodu objave ovog ajeta da je došao muhadžir gladan kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ko će ugostiti ovog muhadžira, pa se javio jedan od ensarija. Odveo ga kući i rekao ženi pripremi nam večeru. Pa mu žena reče:” Kako ću pripremiti večeru kad u kući nema ništa, osim malo hrane koja je pripremljena za našu djecu do sutra”. On joj reče: ” Zabavi ti djecu a našem gostu pripremi večeru ”. I onda kada je ona pripremila večeru stavio je pred gosta večeru, ugasio svijetlo da bi gost jeo u mraku i imao osjećaj da i on sa njim jede. Tim povodom je objavljen ajet da se uči do Sudnjeg dana: ” Ko pobjedi svoju pohlepu, postići će što želi. “(El-Hašr 9) Draga braćo, od nas se ne traži ovoliko, od nas danas se traže mrvice koje mi zgrnemo i bacimo u kantu za smeće, nažalost, poslije svojih bogatih obroka. To se od nas traži. Mi nismo uspjeli ni u tolikoj mjeri.

Dakle, traženje savjeta, i davanje prednosti drugom nad sobom je pravi bratski odnos, a ne pohlepa za onom što drugi imaju. Kad iznesemo problem pred svog brata to ne znači da od njega nešto tražimo osim savjeta. Možda će nam više pomoći kad nam kaže:” Boj se Allaha, nemoj to i to činiti, osaburi Allah, subhanehu ve te'ala, te iskušava, velika je nagrada kod Allaha”, itd.. nego da nam nešto da i od same konkretne pomoći.Kako mi danas jedni druge savjetujemo ovdje na zapadu ? Često imamo savjetnike koji će nas nasavjetovati kako uspješno da živimo na socijali i preživljavamo na ovaj ili onaj način. To nisu savjetnici. Iako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je gornja ruka bolja od donje, mi se upuštamo u takve stvari. Nije problem kad je čovjek u nuždi, ali mi sami hoćemo tako stanje i raspitujemo se na koji način se može to uspješno obaviti. Gornja ruka, ovdje kafirska, koja nam daje bolja je od naše donje. Osim toga na koji način u takvoj poziciji ti možeš prestavljati autoritet, ugled, i kakav daija i pozitivan primjer praktičnog Islama?. Čime ti pokazuješ pozitivni primjer Islama.? Kad će kjafir u tebi vidjeti nešto pozitivno pa se zapitati o Islamu, ako se tako postavljamo i ako tako razmišljamo. Osim toga mi i kad sebi dozvoljavamo takvo ponašanje, mi hoćemo i dalje da zadržimo jedan nivo, jedan standard koji se ne može ostvariti na takav način pa onda često pribjegavamo pozajmljivanjima, dugovima i drugim problemima koji razaraju tkivo bratstva.

Ovo nije kritika za one koji su u nuždi i prinuđeni su. Ja sam često pitan, a nisam bio svjestan o čemu se radi, smije li se uzimati ono bolovanje itd.? Pomislim što nebi smjelo jel, kad je čovjek bolestan ? Ne, nego je pitanje smijeli se, pa ćemo mi onda stalno uzimati i kad treba i kad ne treba, makar otišli pa slagali da smo bolesni itd. Dakle sve su to pojave koje ukazuju na nedostatak u islamskom odgoju i nedograđene ličnosti islamskim ahlakom.

O međusobnom odnosu, savjetovanju, davanju prednosti bratu nad sobom, bi trbalo daleko više govoriti, za ovu priliku uzmite i doživite ovo braćo, kao savjet.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:”Musliman je muslimanu brat, ne čini mu zulum niti ga ostavlja i napušta.“ Kaže u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoliti a zatim se posvađati i veza se između njih prekinuti osim zbog grijeha kojeg je jedan od njih učinio.“ Ovdje dolazimo do drugog uzroka raskidanja bratstva, drugog velikog razloga i velikog otrova koji uništava bratske veze a to su grijesi. Kao što spominje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada govori o partnerima koji zajedno trguju i rade kaže:”Ako budu iskreni i budu istinu govorili Allah, subhanehu ve te'ala, će dati bereket u njihovoj trgovini, a ako budu tajili i lagali Allah, subhanehu ve te'ala, će ukinuti bereket u njihovoj trgovini.“ Kaže ibnul- Kajim kada govori o posljedicama grijeha između ostalog:”Od posledica grijeha je da onaj koji uradi grijeh osjeti odbojnost prema svojoj braći.“ I viđećete braćo ko god se odmetne u neki grijeh nema ga više, ne pojavljuje se među braćom, teško mu je da dođe. O čemu se ovdje radi. Kad je pokvario svoj odnos sa Allahom, subhanehu ve te'ala, i kad je ljubav Allahova prema njemu oslabila, Allah je učinio da i ljubav onih ostalih koje On voli prema njemu oslabi, i da on osjeća odbojnost prema tom društvu, ne može i teško mu je da se u takvom društvu pojavi.

Od bolesti koje ruše islamsko bratstvo je nepridržavanje edeba u dijalogu. Allah, subhanehu ve te'ala, nam naređuje kad govorimo da govorimo najljepše riječi. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”Reci Mojim robovima kada govore nek govore ono što je najljepše, zaista šejtan želi da nered među njima napravi.“(El-Isra 53) Kad i sa najljepšom namjerom izgovoriš riječ koja je dvosmislena, šejtan će onom drugom šapnuti da si nešto ružno želio. Zaista, je šejtan otvoreni i jasni neprijatelj čovjeku. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Lijepa riječ je sadaka.“ Koliko mi malo sadake na taj način dijelimo?. Isto tako Allah, subhanehu ve te'ala, kada govori o savjetima Lukmana svome sinu kaže:”Hodaj umjereno i spusti svoj glas zaista je ružan glas magarca kad reve.“Prenosi se od jednog od učenjaka da je rekao:”Dođe mi nekad neki čovjek i priča mi hadis ili neki drugi šeriatski propis koji ja znam prije nego što se on rodio ali me ipak edeb obavezuje da ga saslušam dok on ne završi.“

Čak i odnosu prema kafirima, imamo primjer kada je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Utbe ibn Rebi'a i obratio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pozivajući ga u kufr i da ostavi poslanstvo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga slušao, nije ga prekinuo. I u najružnijem govoru ne prekida ga a kad je završio pitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:” Jesi li završio ebu Velide? Kad je potvrdio da je završio tek onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo riječ. Dakle, mora se voditi računa o riječima, a govorili smo o jeziku i riječima i koliko je bitno da čuvamo svoj jezik od ružnog govora više puta.

Draga braćo, nekom drugom prilikom ćemo nastaviti o stvarima koje danas nismo stigli pomenuti, a kobne su za naše islamsko bratstvo. Molim Allaha, subhanehu ve te'ala, da nas uputi i učvrti na pravom putu i da ubrza svoju pomoć ! Amin !

ISLAMSKO BRATSTVO – HUTBA – hfz.mr. Muhammed Fadil Porča

Draga braćo, prije svega podsjećam sebe i vas na bogobojaznost i takvaluk prema Allahu, subhanehu ve te'ala, i na javi i onda kad smo sami, javno i tajno. Podsjećam vas na Allahove naredbe i zabrane, podsjećam vas na Allahov Džennet na Allahove blagodati i istovremeno na Allahovu kaznu na Allahovu prijetnju.

Draga braćo, ako pažljivije posmatramo atmosferu koja vlada među nama vidjećemo da živimo i doživljavamo jednu okrutnu i nemilosrdnu realnost. Ta okrutnost i nemilosrdnost sve više zauzima maha i u takvoj atmosferi sve se češće čuju vapaji i žal i težnja za islamskim bratstvom. Sve više ljudi osjeća kolko im to nedostaje i kolko im to treba, kad su okusili gorčinu jednog drugačijeg ponašanja i drugačijeg odnosa, grubost, egoizam, situacije u kojoj svako vodi računa samo o sebi i svoj interes stavlja na prvo mjesto.

Duhovna osamljenost, siromaštvo, samoća i strah nas sve više osvaja i hvata. S druge strane atmosfera islamskog bratstva je atmosfera u kojoj se čovjek osjeća sigurno i lijepo, ima čvrst osjećaj da nekome i nečemu pripada, da ga okružuju ljudi koji mu daju pozitivne savjete, koji su mu uvjek spremni pomoći i od kojih mu ne prijeti nikakva opasnost, zbog toga što su njegova prava kod njih Allahovom vjerom i šeriatom zagarantovana. Međutim, u svijetlu ovog materijalističkog života i ove materijalističke civilizacije koja sve više preovladava u našim životima mi osjećamo kako se to bratstvo polako gubi. A kako i nebi kad je sve manje nastojanja da se u ime Allaha volimo i ne samo volimo nego i bilo šta drugo da u ime Allaha učinimo.

Sve je manje želje za činjenjem dobrih djela, a taj prostor koji mi ne iskorištavamo za dobra djela popunjavaju manje dobra ili nažalost u sve više slučajeva i loša djela. Mnogo ljudi svojim ponašanjem osjećajući to ili ne osjećajući, jednostavno raskidaju te veze, stvaraju razdor među ljudima i ruše onu zgradu koju Islam i Allah, subhanehu ve te'ala, ovim šeriatom želi da izgradi. To je čvrsta zgrada u kojoj su vjernici kao zidine u kojima se svaki elemenat jedan na drugi oslanja. Mnogi su, neosjećajući, postali pravi specijalci u širenju fesada, potpaljivanju fitni, širenju mržnje, pravljenju razdora itd…

Polazeći od ovoga počet ćemo, uz Allahovu pomoć, sa ukazivanjem na one stvari i ponašanja koja razaraju bratstvo, i ono što donosi razdor. Prije toga moramo se osvrnuti na Kur`an i sunnet i vidjeti kako to bratstvo izgleda kroz Kur`an i sunnet. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u svima poznatom ajetu:”Samo su vjernici braća.“ Dakle, to pravo bratstvo može zaživjeti samo među vjernicima. “Zato izmirujete između svoje braće.“(El-Hudžurat 10) Kad Allah, subhanehu ve te'ala, govori o Džennetu i blagodatima Dženneta onda ističe da je jedna od tih Džennetskih blagodati to bratstvo. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”I Mi ćemo iz njihovih prsa istisnuti svaku pakost i oni će biti braća na prijestoljima jedni prema drugima okrenuti.“(el-Hidžr 47) Dakle, Allah, subhanehu ve te'ala, od Dženetskih blagodati nabraja to da će biti kao braća jedni prema drugima okrenuti.

Oni koji se zavole u ime Allaha, , subhanehu ve te'ala, i žive kao braća osjetit će tu blagodat još na dunjaluku. To bratstvo tu ljepotu življenja osjećaju još na dunjaluku. Oni koji te bratske veze kidaju i na svaki način ih ruše, siju razdor, oni kvare dio te džennetske atmosfere na dunjaluku a još manje će je osjetiti na ahiretu. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nabraja sedmoricu ljudi koji će biti u Allahovom hladu u danu kada ne bude drugog hlada, kada se drugi ljudi budu kupali u znoju od muka i tegoba koje su ih zadesile i od dugog čekanja i iščekivanja i priželjkivanja da jednom suđenje već počne, sedmorica će biti u hladu, uživat će. Od tih sedmorice Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je spomenuo:”Dva čovjeka koja se zavole u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, i na tome se sastanu i isto tako na tome se rastanu.“ Znači ne pokvari se to njihovo bratstvo, ostane to njihovo bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, do kraja. Mi često ne možemo ni da zamislimo šta je to bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, a kamoli da ga doživimo i u svom praktičnom životu osjetimo. Kolko smo puta samo čuli ovaj hadis a kolko puta smo se iza toga zapitali šta je to bratstvo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, Imamo li mi ikoga oko sebe koga volimo u ime Allaha, subhanehu ve te'ala, ili su svi ljudi oko nas tu, radi toga, i dobri smo prema njima, da bi nam kakvu korist ili uslugu mogli učiniti. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u hadis kudsiju:”Oni koji se budu voljeli u ime Moje veličine, biće na mimberima od svjetlosti na kojima će im zavidjeti poslanici i šehidi.“ Zavidjeti, ne u smislu da se njima ta blagodat ukine, nego će i oni poželjeti takve mimbere od svjetlosti, tako uzvišeno mjesto kod Allaha, subhanehu ve te'ala, kao oni koji se vole u ime Allaha, subhanehu ve te'ala.

U drugom hadisi-kudsiju kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”Zaslužili su Moju ljubav oni koji se vole u ime Mene, i zaslužili su ljubav oni koji održavaju međusobne veze u Moje ime, Moju ljubav su zaslužili oni koji nasihat jedni drugom daju radi Mene, Moju ljubav su zaslužili i oni koji jedni drugima daju i pomažu se.“ U drugom hadisu kojeg prenosi Ebu Hurejre od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:”Da je čovjek otišao da posjeti svoga brata u drugom selu, pa je Allah, subhanehu ve te'ala, poslao meleka da ga zasjedne na putu, pa kad je ovaj došao do meleka zaustavio ga je i pitao: ‘Gdje ćeš?’ Odgovorio mu je:’ Želim da posjetim brata u ovom selu’. Imaš li ti kakvog imetka kod njega, ili kakve potrebe i koristi od njega?’ Odgovorio mu je: ‘Nemam nikakve koristi od njega, ništa ne očekujem od njega, osim što ga volim u ime Allah, subhanehu ve te'ala. Melek mu je onda rekao: ‘Ja sam Allahov izaslanik tebi da te obavjestim da te Allah, subhanehu ve te'ala, zavolio kao što si ti njega u Njegovo ime zavolio.“ Poznat je hadis isto tako gdje kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Tri su stvari koje čovjek ako ih nađe kod sebe osjetit će slast imana…“ Draga braćo,osjetit će slast imana, nešto radi čega taj čovjek iman nizašto drugo neće dati. Između ostalog na prvom mjestu svakako:”…da mu Allah i Poslanik budu draži od svega ostalog. A zatim da zavoli čovjeka ni zbog čega drugog osim u ime Allaha, subhanehu ve te'ala..” Ko želi slast imana nek se preispita kroz svoj odnos sa ljudima oko sebe, i da li je kroz ovo našao i osjetio tu slast imana.

Danas kada se sve mjeri i gleda kroz materijalnu dobit mnogi ljudi i to bratstvo i dobre odnose mjere time. Mi, kao muslimani, moramo napustiti ovako razmišljanje, inače će naši odnosi biti kao odnosi životinja, na principu koristi i štete. Kada je upitan Muhamed ibn el-Munkedir, kao što spominje Ibn Kesir u svojoj Bidaji (početak i kraj) , poznatoj knjizi iz istorije, odgovorio je:”Susret sa braćom, i da ih obradujem”. To je bila sva njegova dunjalučka slast da unese radost u srce svoga brata. Rekao je još Hasan el-Basri:”Naša braća su nam draža od naših porodica, naša braća nas podsjećaju na ahiret a naše porodice nas podsjećaju na dunjaluk”. Na isto pitanje Sufjan es-Sevri je odgovorio:”Susret sa braćom.“ Rekao je Halid ibn Safan:”Najveći slabić je onaj ko se ne trudi da nađe sebi braću.“ Svakako braću koju će voljeti u ime Allaha, subhanehu ve te'ala.

Kakvu ulogu ima u tvom životu ovo islamsko bratstvo, makar ga ti i ne cijenio, osjetit ćeš kad postaviš sebi par pitanja. Zapitaj se brate ko ti je pomogao poslije Allaha, subhanehu ve te'ala, da izađeš na pravi put?. Ko ti je pomogao poslije Allaha, subhanehu ve te'ala, da ugledaš ovaj hidajet, ovu uputu?. Zatim, kad si ga ugledao ko ti je pomogo da se otarasiš džahilijeta, i džahilijetskog društva.? Ko ti je bio zamjena za ono džahilijetsko društvo?. Ko ti je pomogao da ostaviš sve one džahilijetske navike.? Ko te učvršćuje i dan danas na pravom putu?. Ko ti daje i pomaže da savladavaš iskušenja i fitne u svojoj vjeri u ovom okruženju gdje živiš, da se održiš na pravom putu.? Pitaj se da li bi to mogao bez braće koja su tu.? Dalje, ko su ti ljudi kojima otkrivaš svoje tajne?. S kim se savjetuješ i ko ti savjete daje, na koga misliš i od koga očekuješ da će biti s tobom kad te neka nedaća zadesi?. Zato je, zbog svih ovih pitanja i ovih odgovora koje svako od nas treba da sam da, Omer, radiAllahu anhu, rekao:”Susret sa braćom odagnava zabrinutost.“

Nakon ovoga pogledajmo braćo šta je to što uništava to bratstvo i zašto je u velikoj mjeri oslabilo i sve ga manje među nama ima. Svakako na prvom mjestu i najopasnija stvar za bratstvo je pohlepa za dunjalukom općenito, a posebno pohlepa za onim što drugi imaju i posjeduju. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Budi zahid u dunjaluk volit će te Allah, subhanehu ve te'ala, a nemoj težiti za onim što imaju ljudi, volit će te ljudi.“ Osnovna pretpostavka za održavanje ovog bratstva je da mi ne težimo i ne čeznemo za onim što jedan od nas ima, da ne gledamo sa požudom u imetke jedni drugih. Zaista, ovaj hadis zadire u suštinu naše psihologije, ovo je dokaz i mu`džiza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i još jedna potvrda:”Da on ne govori po hiru svome nego je to samo objava koja mu se objavljuje”(En-Nedžm3-4). Vi vidite da kad osjetite kod nekog da ne zapitkuje i ne gleda plaho po vašem imetku i ono što je kod vas da ste rahatniji prema njemu, a ko god vas počne zapitkivati i zagledati oko vašeg imetka odmah osjećate neku tjeskobu i odmah se osjećate nelagodno. Allah, subhanehu ve te'ala, savjetuje onog kojem je od svih ljudi taj savjet najmanje trebao, dakle, mi smo preči od njega da saslušamo taj savjet i da ga uzmemo i da ga nikad ne zaboravljamo:”I nemoj da bacaš pogled na ono čime smo razne vrste kafira opskrbili od dunjalučkih ukrasa, da bi im te blagodati bile fitna, a nagrada tvog Gospodara je bolja i vječna.“(Taha 131) Kada se Allah, subhanehu ve te'ala, tako obraća Poslaniku čije je srce bilo prebogato bogobojaznošću prema Allahu, subhanehu ve te'ala, da bi gledalo za tuđim imetcima onda smo mi, sa ovako bolesnim srcima kakva jesu, preči da ovaj savjet uzmemo i nikad ne zaboravljamo. Otuda vidimo ovo opuštanje, zbog te pohlepe za dunjalukom. Vidimo to opuštanje među nama i vidimo kako se, opuštaju naši jezici pa slobodno udaraju i mljackaju u pljuvački koja nam curi iz pohlepe za ovodunjalučkim uživanjima. Molim Allaha, subhanehu ve te'ala, da naša srca od toga izliječi.

S druge strane mu`min, dakle, ne samo da ne gleda u tuđe imetke i da nema nikakve požude za tuđim imetcima i dunjalukom nego čak suprotno, savjetuje se sa svojom braćom. Od njih savjet traži i od njih nasihat traži, jer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:”Dok ne bude želio svome bratu ono što želi samom sebi.“ Dakle, to je pravi odnos. Ne samo da želi ono što je u njihovim rukama nego kako Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje ensarije:”I oni koji su još prije nastanili Medinu i učinili je kućom imana, vole one koji im dolaze i ne osjećaju ništa u svojim prsima zbog onoga što se muhadžirima daje.“ Muhadžiri dolaze u Medinu, nemaju nigdje ništa i onda se svaka dobit u Medini djeli se muhadžirima. Ensarije nikakve tegobe zbog toga ne osjećaju. Ne osjećaju ništa ni zbog toga što ih  je Allah, subhanehu ve te'ala,  spomenuo u Kur`anu prije ensarija, i zbog toga što se često davala prednost muhadžirima nad ensarijama. Ni zbog čega toga ništa osjećali nisu. I ne samo to nego im čak daju prednost nad sobom. Čak i onda kad su i sami u neimaštini. Prenosi se u povodu objave ovog ajeta da je došao muhadžir gladan kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao ko će ugostiti ovog muhadžira, pa se javio jedan od ensarija. Odveo ga kući i rekao ženi pripremi nam večeru. Pa mu žena reče:” Kako ću pripremiti večeru kad u kući nema ništa, osim malo hrane koja je pripremljena za našu djecu do sutra”. On joj reče: ” Zabavi ti djecu a našem gostu pripremi večeru ”. I onda kada je ona pripremila večeru stavio je pred gosta večeru, ugasio svijetlo da bi gost jeo u mraku i imao osjećaj da i on sa njim jede. Tim povodom je objavljen ajet da se uči do Sudnjeg dana: ” Ko pobjedi svoju pohlepu, postići će što želi. “(El-Hašr 9) Draga braćo, od nas se ne traži ovoliko, od nas danas se traže mrvice koje mi zgrnemo i bacimo u kantu za smeće, nažalost, poslije svojih bogatih obroka. To se od nas traži. Mi nismo uspjeli ni u tolikoj mjeri.

Dakle, traženje savjeta, i davanje prednosti drugom nad sobom je pravi bratski odnos, a ne pohlepa za onom što drugi imaju. Kad iznesemo problem pred svog brata to ne znači da od njega nešto tražimo osim savjeta. Možda će nam više pomoći kad nam kaže:” Boj se Allaha, nemoj to i to činiti, osaburi Allah, subhanehu ve te'ala, te iskušava, velika je nagrada kod Allaha”, itd.. nego da nam nešto da i od same konkretne pomoći.Kako mi danas jedni druge savjetujemo ovdje na zapadu ? Često imamo savjetnike koji će nas nasavjetovati kako uspješno da živimo na socijali i preživljavamo na ovaj ili onaj način. To nisu savjetnici. Iako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je gornja ruka bolja od donje, mi se upuštamo u takve stvari. Nije problem kad je čovjek u nuždi, ali mi sami hoćemo tako stanje i raspitujemo se na koji način se može to uspješno obaviti. Gornja ruka, ovdje kafirska, koja nam daje bolja je od naše donje. Osim toga na koji način u takvoj poziciji ti možeš prestavljati autoritet, ugled, i kakav daija i pozitivan primjer praktičnog Islama?. Čime ti pokazuješ pozitivni primjer Islama.? Kad će kjafir u tebi vidjeti nešto pozitivno pa se zapitati o Islamu, ako se tako postavljamo i ako tako razmišljamo. Osim toga mi i kad sebi dozvoljavamo takvo ponašanje, mi hoćemo i dalje da zadržimo jedan nivo, jedan standard koji se ne može ostvariti na takav način pa onda često pribjegavamo pozajmljivanjima, dugovima i drugim problemima koji razaraju tkivo bratstva.

Ovo nije kritika za one koji su u nuždi i prinuđeni su. Ja sam često pitan, a nisam bio svjestan o čemu se radi, smije li se uzimati ono bolovanje itd.? Pomislim što nebi smjelo jel, kad je čovjek bolestan ? Ne, nego je pitanje smijeli se, pa ćemo mi onda stalno uzimati i kad treba i kad ne treba, makar otišli pa slagali da smo bolesni itd. Dakle sve su to pojave koje ukazuju na nedostatak u islamskom odgoju i nedograđene ličnosti islamskim ahlakom.

O međusobnom odnosu, savjetovanju, davanju prednosti bratu nad sobom, bi trbalo daleko više govoriti, za ovu priliku uzmite i doživite ovo braćo, kao savjet.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:”Musliman je muslimanu brat, ne čini mu zulum niti ga ostavlja i napušta.“ Kaže u drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:”Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša neće se dvojica zavoliti a zatim se posvađati i veza se između njih prekinuti osim zbog grijeha kojeg je jedan od njih učinio.“ Ovdje dolazimo do drugog uzroka raskidanja bratstva, drugog velikog razloga i velikog otrova koji uništava bratske veze a to su grijesi. Kao što spominje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada govori o partnerima koji zajedno trguju i rade kaže:”Ako budu iskreni i budu istinu govorili Allah, subhanehu ve te'ala, će dati bereket u njihovoj trgovini, a ako budu tajili i lagali Allah, subhanehu ve te'ala, će ukinuti bereket u njihovoj trgovini.“ Kaže ibnul- Kajim kada govori o posljedicama grijeha između ostalog:”Od posledica grijeha je da onaj koji uradi grijeh osjeti odbojnost prema svojoj braći.“ I viđećete braćo ko god se odmetne u neki grijeh nema ga više, ne pojavljuje se među braćom, teško mu je da dođe. O čemu se ovdje radi. Kad je pokvario svoj odnos sa Allahom, subhanehu ve te'ala, i kad je ljubav Allahova prema njemu oslabila, Allah je učinio da i ljubav onih ostalih koje On voli prema njemu oslabi, i da on osjeća odbojnost prema tom društvu, ne može i teško mu je da se u takvom društvu pojavi.

Od bolesti koje ruše islamsko bratstvo je nepridržavanje edeba u dijalogu. Allah, subhanehu ve te'ala, nam naređuje kad govorimo da govorimo najljepše riječi. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:”Reci Mojim robovima kada govore nek govore ono što je najljepše, zaista šejtan želi da nered među njima napravi.“(El-Isra 53) Kad i sa najljepšom namjerom izgovoriš riječ koja je dvosmislena, šejtan će onom drugom šapnuti da si nešto ružno želio. Zaista, je šejtan otvoreni i jasni neprijatelj čovjeku. Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:”Lijepa riječ je sadaka.“ Koliko mi malo sadake na taj način dijelimo?. Isto tako Allah, subhanehu ve te'ala, kada govori o savjetima Lukmana svome sinu kaže:”Hodaj umjereno i spusti svoj glas zaista je ružan glas magarca kad reve.“Prenosi se od jednog od učenjaka da je rekao:”Dođe mi nekad neki čovjek i priča mi hadis ili neki drugi šeriatski propis koji ja znam prije nego što se on rodio ali me ipak edeb obavezuje da ga saslušam dok on ne završi.“

Čak i odnosu prema kafirima, imamo primjer kada je došao Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Utbe ibn Rebi'a i obratio se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pozivajući ga u kufr i da ostavi poslanstvo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga slušao, nije ga prekinuo. I u najružnijem govoru ne prekida ga a kad je završio pitao ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:” Jesi li završio ebu Velide? Kad je potvrdio da je završio tek onda je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo riječ. Dakle, mora se voditi računa o riječima, a govorili smo o jeziku i riječima i koliko je bitno da čuvamo svoj jezik od ružnog govora više puta.

Draga braćo, nekom drugom prilikom ćemo nastaviti o stvarima koje danas nismo stigli pomenuti, a kobne su za naše islamsko bratstvo. Molim Allaha, subhanehu ve te'ala, da nas uputi i učvrti na pravom putu i da ubrza svoju pomoć ! Amin !

Ahlak – Lijepo Islamsko ophođenje –

Hvala neka je Uzvišenom Allahu. Njega hvalimo, na Njega se oslanjamo i od Njega oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i pokvarenih djela. Koga Allah uputi taj neće zalutati, a koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put neće izvesti. Svjedočim da nema boga osim Allaha Jedinog koji nema sudruga i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik….

Narav, ćud, temperament je, kako kažu islamski učenjaci, unutrašnja slika čovjeka, odnosno slika njegove duše sa svim svojstvima bila ona dobra ili loša. Prema tome, čovjek je spoj psihičke i fizičke komponente iz kojih proizilaze dvije slike odnosno dva izgleda.

Spoljašnji izgled je ona figura u kojoj je Allah, subhanehu ve teala, stvorio čovjeka i varira od osobe do osobe, bilo da je lijep, ružan ili između toga.

Unutarnji izgled je duševno stanje iz kojeg proizilaze djela bila ona dobra ili loša, bez potrebe za razmišljanjem ili planiranjem. Ovaj izgled stanja čovjekove duše ispoljava se kroz njegovo djelovanje na sredinu u kojoj živi. Na osnovu toga možemo rećI da se plemenitost duše ogleda u plemenitom ponašanju, što značI ako je ponašanje plemenito i duša je plemenita i suprotno.

Obaveza svakog muslimana je da nastoji biti plemenit u svim sferama svog života našto ukazuju i poslanikove riječI Muazu: ”…lijepo postupaj sa njihovom imovinom…” kada ga je poslao da uzme zekat od stanovnika jemena.

Na čovjeku je da se okiti svim lijepim vrlinama. Treba da bude plemenit I javno I tajno, da u društvu ljudi bude vedra lica, da bude širokogrudan I smiren I tome slično. Rekao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman je onog vjernika koji se najljepše ponaša…”. Ovaj hadis trebalo bi stalno da bude pred očima vjernika, jer čovjek kad zna da nije potpunog imana ukoliko ne popravi svoje ponašanje to će ga dodatno motivisati da se okiti lijepim osobinama I da ostavi besposlicu I gluposti.

Potpunost Šeri’ata u regulisanju odnosa

Jedan od ciljeva poslanstva Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem je da upotpuni ljudski karakter. Potvrda za to su riječI Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže:” Zaista sam poslan da upotpunim lijepo ponašanje kod ljudi.” Islamski učenjaci navode da su I prethodne objave koje je Allah dž.š. slao robovima Svojim, ukazivale na nužnost lijepih osobina. Međutim, naš šeri’at odlikuje se potpuno I jasno definisanim ponašanjem kako pojedinca tako I zajednice. Na primjer:

Pitanje odmazde za ubijene (El-Kisas):

Ako se desi da čovjek ubije čovjeka da li će se vršiti odmazda ili ne?

Islamski učenjaci navode primjer Jevreja gdje je odmazda bila šeri’atom propisana I nije bilo drugog rješenja. Kod Kršćana je bilo suprotno, što značI da je u njihovom šeri’atu obaveza bilo oprostiti. Naš šeri’at dolazi sa dva rješenja, a to je odmazda ili oprost. Ukoliko se izvršI odmazda biće to sprječavanje zla, a ako se oprosti to će biti dobročinstvo prema krivcu. Ovo upućuje na potpunost našeg šeri’ata koji čovjeku daje pravo izbora između oprosta I kazne, za razliku od prethodna dva. Nema sumnje da je naš šeri’at bolji od jevrejskog šeri’ata koji oštećenom uskraćuje pravo da oprosti, što može da bude njemu od koristi, a isto tako od kršćanskog šeri’ata koji propisuje praštanje a korist je možda u sprovedbi kazne.

Urođene i stečene osobine

U ljudskom ponašanju ima nešto što je nasljedno (npr. lijepo ponašanje), I to čovjek već pri samom rođenju ima kod sebe. Isto tako može da se rodi bez toga I da ga naknadno stekne bilo putem odgojno-obrazovnih ustanova, bilo od svojih roditelja I sl. Na ovo se odnose I riječI Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,u hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao Ešedždžu Abdu-l-Kajsu: ”Zaista kod tebe imaju dvije osobine koje Allah dž.š. voli: dobroćudnost I blagost. Reče Kajs: ”O, Allahov Poslaniče, jesam li te dvije osobine stekao ili me je Allah sa njima stvorio?” Reče: ”Allah te sa njima stvorio.” Reče Kajs: ”Hvala Allahu koji me je stvorio sa dvije osobine koje vole Allah I Njegov Poslanik.” Ovaj hadis je dokaz da lijepa ćud može da bude urođena I stečena. Nema sumnje da je urođeno svojstvo bolje I vrijednije od stečenog, jer, čovjek kad se rodi sa lijepim ponašanjem to postaje dio njega I nema potrebe da se trudi da ga praktikuje, što bi bilo dodatno opterećenje za njega. To je blagodat od Allaha koju On daje kome hoće a uskraćuje kome hoće. Koga Allah ne stvori sa tim svojstvima ima priliku da ih naknadno stekne putem svakodnevne prakse, a primjere za to spomenut ćemo poslije.

Ko je bolji

Nameće se pitanje, ko je bolji? Čovjek sa urođenim svojstvima ili čovjek koji se bori I trudi da ih stekne. Odgovor na to je sljedećI:

-Jasno je da čovjek koji ima već urođene lijepe osobine je potpuniji sa strane prakticiranja jer nema potrebe za naporom da to sprovede u praksi. Zatim, neće mu se desiti da ga nešto od toga mimoiđe jer je to njegova priroda tako da ga bilo gdje sretneš naćI ćeš ga sa tim osobinama. S druge strane, čovjek koji ulaže napor da se okiti tim osobinama nema sumnje da će za taj trud biti nagrađen i u ovom pogledu je bolji od prethodnog. Vidimo dakle, prvi je bolji po pitanju potpunosti, dok drugi prednjači kada je u pitanju nagrada za uloženi trud. Potpuniji I bolji od ove dvojice je čovjek kojem Allah da I jedno I drugo. Iz svega ovog proizilazi da imamo četiri vrste ljudi:

1- onaj kome je uskraćena urođena I stečena plemenitost,
2- onaj kome je uskraćena urođena plemenitost,
3- onaj kome je darovana I urođena I stečena plemenitost,
4- onaj kome je darovana urođena plemenitost.

Najbolji su ljudi koji pripadaju trećoj grupi.

Oblasti lijepog ponašanja

Mnogi ljudi pod lijepim ponašanjem prvenstveno podrazumijevaju dobročinstvo među ljudima te zbog svoje kratkovidosti zaboravljaju nešto mnogo važnije a to je odnos čovjeka prema njegovom Gospodaru. Kako postoji lijep odnos prema ljudima isto tako ima I lijep odnos prema Gospodaru, što značI da lijepo ponašanje dolazi do izražaja na dvije relacije tj,:

1- čovjek – Stvoritelj,
2- čovjek – čovjek.

Lijepe osobine, u odnosu čovjek – Stvoritelj

Lijepe osobine, u odnosu čovjek – Stvoritelj, ogledaju se u tri stvari, a to su:

a) prihvatanje Allahove objave s ubjeđenjem,
b) prihvatanje I primjena Allahovih propisa,
c) prihvatanje Allahovih odredbi sa strpljenjem I zadovoljstvom.

Ove tri stvari su temelj na kome počiva odnos čovjek – Gospodar

Nastavit će se…. inšallah

preveo: Čaušević Enes

Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini- UHUD-

________________________________________________________________________________

Skrušenost u namazu i problem mobitela u džamijama

Hvala i zahvala pripadaju Allahu Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda -sallallahu alejhi ve selleme-, na njegovu časnu porodicu i vjerne drugove – ashabe.

Uzvišeni je rekao: “Redovno namaz klanjajte, naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte” (Kur'an; El-Bekare, 238), “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji svoj namaz ponizno obavljaju” (Kur'an; El-Mu'minun, 1 i 2), “A teško onima koji, kad namaz svoj klanjaju, namaz svoj kako treba ne obavljaju” (Kur'an; El-Ma'un,4-6).

Uzvišeni Allah nam naređuje poniznost i skrušenost u našem namazu i upozorava nas na kaznu koja čeka one koji svoj namaz kako treba ne obavljaju. Međutim, malo ko danas vodi računa o svome namazu. Ebu-d-Derda’ –radijallahu anhu- je još za svoga života govorio: “Samo što nije nastupilo vrijeme kada ćeš ući u džamiju a u njoj nećeš naći skoro nikoga”. Od Ebu-d-Derdaa –radijallahu anhu- se prenosi da je jedne prilike ušao s Allahovim Poslanikom –sallallahu alejhi ve selleme- u mesdžid (džamiju) i u njoj su zatekli čovjeka uperenih očiju ka nebu dok je stajao u namazu. Tada je Allahov Poslanik –alejhissalatu vesselam- rekao: “Ovo je znak da se približio vakat kada će se znanje povući od ljudi toliko da od njega neće imati ništa.” – Pa reče Zijad ibn Lubejd: “Allahov Poslaniče, kako će se znanje povući od nas a mi učimo Kur-an? I, tako mi Allaha, učićemo ga i poučavaćemo naše žene i djecu Kur-anu?” A Allahov Poslanik –sallallahu alejhi ve selleme- mu s čuđenjem reče: “Zijade, čudiš me – a ja te smatram jednim od učenih ljudi iz Medine! Eno ti za primjer Tevrat i Indžil kod židova i kršćana, a vidi šta danas rade!” (hadis je vjerodostojan, bilježi ga El-Hakim).

Zar danas ne osjetimo da je taj vakat davno došao i da je još uvijek prisutan? Zapitajmo se koliko smo skrušeni u svome namazu? Znamo li gdje su naša srca? Jesmo li u svome namazu prisutni pred Gospodarem ili mislima lutamo po Dunjaluku? Osjećamo li se drugačije dok smo u namazu ili nam je to kao izgubljenih petnaestak minuta? Do kada ćemo, draga braćo i sestre, lutati u zabludi i grijehu?

Danas je čovjek zauzet i zanima se svačim samo ne onim zbog čega je stvoren. Uzvišeni je rekao: “Ljude i džinne sam stvorio samo da Mi robuju” (Kur-an). Osnovu robovanja Allahu predstavlja upravo namaz. Čovjek će na Sudnjem danu biti upitan prvo za svoj namaz, pa ako bude ispravan biće pitan za ostala djela, a ako mu on ne bude ispravan propala su mu i ostala djela. A, pogledajmo kakvo je naše stanje danas! Uzvišeni je rekao da neće promijeniti stanje jednoga naroda dok on ne izmijeni sebe, odnosno svoj odnos prema Allahu (kako to tumače mufessiri), a danas srljamo i za dunjalukom hitamo a namaz je postao zadnja “formalnost” koju treba uraditi – ako se nađe vremena. Koliko naše omladine pada svome Gospodaru na sedždu? Koliko naše omladine zna šta znači skrušenost u namazu? A, oni koji i obavljaju svoj namaz, obično ih šejtan uspješno vodi dunjalučkim krajolicima dok su u namazu. Iblis je najveći Allahov neprijatelj i želi čovjeka učiniti pokornim bilokome ili biločemu drugome mimo Allahu. A zar nismo danas pokorni dunjaluku više nego svome Gospodaru? Kad nas mujezin na namaz zove, mirno u kući sjedimo bez pomišljanja da odemo u džamiju, ali ako telefon zazvoni istog trena smo se “nacrtali” pred njim i odgovaramo mu; “halo”, “molim”… I nestrpljivo sjedimo i čekamo kada će početi “Dnevnik” ili neka emisija na televiziji, a koliko smo puta sjedili i nestrpljivo čekali da nastupi novi namaski vakat pa da se spustimo na sedždu pred Njegovom veličinom i zamolimo Ga za onaj svijet zaboravljajući dunjalučke sreće i nesreće koje ionako imaju svoj kraj ma koliko trajale. Koliko vremena provedemo prateći svjetsko prvenstvo gledajući one koji, u velikoj većini, Allahu otvoreno širk čine i svoj život su potpuno posvetili udaranju lopte po zelenoj travi… uzvikujemo na svaki novi gol i radosni smo jer pobjeđuje onaj za kojeg navijamo… A, koliko vremena provedemo u dovi Uzvišenome da olakša stanje muslimana čija krv neprestano lije dok se mi radujemo što je Brazil ili Manchester uspio zaglaviti komad lopte između dva željezna stuba…. Subhanallah! Kada ćemo doći sebi? Kome robujemo?

I u ovako žalosnom stanju kada čovjeku u namazu na pamet dolaze svakakve stvari samo ne ono o čemu bi trebao da misli, zazvoni mu u džepu mali mobitel koji mu ni u džamiji neda da dihne! Danas nisu rijetkost na našim džamijama plakati s upozorenjima da se ugasi mobitel pri ulasku jer ometa one koji se trude da budu u svome namazu skrušeni. Hoćemo li reći da je sviranje mobitela u džamijama otjerala skrušenost? Mislim da je bolje reći da su oni otjerali onaj mali trun skrušenosti kojeg smo imali. Koliko neko može biti skrušen ako sluša muziku s mobitela i imama koji se trudi da bude glasniji od mobitela? Jedne prilike sam bio krajnje zaprepašćen kad sam klanjao akšam iza imama čije učenje nisam uspio razumjeti jer je nečiji mobitel svirao nekakvu orijentalnu muziku cijela dva rekata! I nije mi se jednom desilo da vidim čovjeka koji je već stupio u namaz i na sviranje mobitela vadi ga iz džepa i čita sa njega poruku ili ime onog ko ga zove. A, nisu rijetki ni slučajevi da čovjek “otvori” mobitel u namazu i lijepo kaže: “klanjam” ili “nazovi za koji minut”!? Subhanallah! Od svog Gospodara prosiš hurije u džennetu i igraš se?! Prenosi se da je Hasan El-Basri jednom u mesdžidu zatekao čovjeka koji se igrao svojom bradom dok je klanjao, a kad je bio na sedždi govorio je: “Gospodaru moj, oženi me hurijama u džennetu” pa mu Hasan reče: “Još ne vidjeh prosca hurija s manje stida od tebe! Prosiš od Allaha hurije i igraš se u svom namazu?!”

A, gdje smo mi? Šta bi Hasan El-Basri rekao da vidi čovjeka kako premeće džepove u namazu tražeći mobitel kojeg ne zna ni gdje je ostavio dok on uporno svira svoje melodije? Čudni su, vallahi, ljudi koji se igraju sa svojim namazom a u dovama svojim traže možda nešto što je obećano samo čestitim Allahovim vjerovjesnicima i govore; “Ma, Allah je milostiv i mnogo daje.” Ne zaboravimo, draga braćo i sestre, kako god je Allah gafuurun rahiim – Milostivi Koji mnogo prašta dobrim vjernicima i pokajnicima, tako je i šediidu-l-‘ikaab – Koji strašno kažnjava one koji se opuste u činjenju grijeha!

Amir ibn Abdullah je upitan razmišlja li šta o dunjaluku dok je u namazu, pa reče: “Draže mi je da bez zuba ostanem nego da mi bilo šta od dunjaluka na um pane dok sam u namazu!” Koliko smo mi daleko od onih koji se u svome namazu ne pretvaraju i koji ga ispravno obavljaju?! Sufjan Es-Sevri –rahimehullah- kaže da je bilo ljudi, iskrenih vjernika, koji bi se prilikom ulaska u mesdžid promijenili i zaboravili bi sve što se na Dunjaluku nalazi od straha pred Onim Kome je došao sedždu činiti i od Njega oprost tražiti. Zar nam ovo nije dovoljan primjer? Zar nam nije dovoljno da razmislimo pred Koga dolazimo? Ti ljudi su zaboravljali i potpuno zanemarivali dunjaluk jer su znali da dolaze pred Vladara svih vladara. Znali su da stoje pred Onim Koji zaista sve može i sve će biti onako kako je On rekao. Njemu je dovoljno da kaže: “Budi!” i to biva,… oni su to znali i svjesni su toga bili, pa čemu onda briga za Dunjalukom?

Abdu-l-Vehhab Eš-Ša'rani Eš-Šafi'i iz Egipta –rahimehullahu te'ala- priča: “Alijj El-Havvas bi, kada ulazi u mesdžid, obavezno ulazio ponizno iza nekoga drugog, a kada ne bi bilo nikoga, saburao bi čekajući da ko dođe kako bi ušao iza njega, ulazeći kao zločinac doveden pred sudiju.”

Se'id ibn Musejjeb kaže: “Onaj ko u mesdžidu sjedi, neka zna da je gost u kući svoga Gospodara, a doći će vrijeme kada će ljudi u mesdžidima sjediti u krugovima i pričati o Dunjaluku i dunjalučkim stvarima.” Šta bi Se'id rekao danas o stanju naših džamija i onih koji su u tim džamijama?

Zato, brate i sestro, kada stajete u svoj namaz budite svjesni da stojite pred Allahom kao što ćete stajati pred Njim na Sudnjem danu. On vas vidi i čuje. Između vas i vašeg Gospodara nema prevodioca niti tumača, obraćajte se Njemu na najljepši način kojim možete. Ostavite dunjaluk iza sebe već pri ulasku u Allahovu kuću. Ugasite mobitele i druge uređaje koji bi mogli ometati vas ili nekoga drugog. Ne dozvolimo sebi da i ono malo skrušenosti u namazu pretvorimo u igru. Jedan mi je čovjek rekao da mobitel ne gasi kako bi imao u vidu ko ga je sve zvao jer je poslovan čovjek. Subhanallah! Zar si zaboravio ko ti je dao nafaku? Zar ćeš Njega zapostaviti dajući prednost onome što ti je On dao da se vrlo kratko naslađuješ na Dunjaluku?! Nafaka ne dolazi od preduzeća ili firme, nafaku nam je On propisao i od nje pobjeći ne možemo! Zato, isključite svoje “poslovne partnere” na par minuta i posvetite se svome Gospodaru Koji vas je iz kapi sjemena stvorio. Allahovi smo i Njemu se vraćamo, bilo to kome drago ili ne! Na kraju ćemo biti opet samo ucrvali truhlež koji na onaj svijet neće sa sobom ni poderane čarape moći odnijeti!

Ibn Abbas –radijallahu anhu- je rekao: “Dva rekata s prisustvom srca u namazu su bolji od hiljadu drugih u kojima je čovjek mislima odsutan!”

Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put. Amin!

Nadarević O. Osman

Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini
_______________________________________________________________

Ahlak – Lijepo Islamsko ophođenje –

Hvala neka je Uzvišenom Allahu. Njega hvalimo, na Njega se oslanjamo i od Njega oprost tražimo. Utječemo se Allahu od zla naših duša i pokvarenih djela. Koga Allah uputi taj neće zalutati, a koga On u zabludi ostavi niko ga na pravi put neće izvesti. Svjedočim da nema boga osim Allaha Jedinog koji nema sudruga i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik….

Narav, ćud, temperament je, kako kažu islamski učenjaci, unutrašnja slika čovjeka, odnosno slika njegove duše sa svim svojstvima bila ona dobra ili loša. Prema tome, čovjek je spoj psihičke i fizičke komponente iz kojih proizilaze dvije slike odnosno dva izgleda.

Spoljašnji izgled je ona figura u kojoj je Allah, subhanehu ve teala, stvorio čovjeka i varira od osobe do osobe, bilo da je lijep, ružan ili između toga.

Unutarnji izgled je duševno stanje iz kojeg proizilaze djela bila ona dobra ili loša, bez potrebe za razmišljanjem ili planiranjem. Ovaj izgled stanja čovjekove duše ispoljava se kroz njegovo djelovanje na sredinu u kojoj živi. Na osnovu toga možemo rećI da se plemenitost duše ogleda u plemenitom ponašanju, što značI ako je ponašanje plemenito i duša je plemenita i suprotno.

Obaveza svakog muslimana je da nastoji biti plemenit u svim sferama svog života našto ukazuju i poslanikove riječI Muazu: ”…lijepo postupaj sa njihovom imovinom…” kada ga je poslao da uzme zekat od stanovnika jemena.

Na čovjeku je da se okiti svim lijepim vrlinama. Treba da bude plemenit I javno I tajno, da u društvu ljudi bude vedra lica, da bude širokogrudan I smiren I tome slično. Rekao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Najpotpuniji iman je onog vjernika koji se najljepše ponaša…”. Ovaj hadis trebalo bi stalno da bude pred očima vjernika, jer čovjek kad zna da nije potpunog imana ukoliko ne popravi svoje ponašanje to će ga dodatno motivisati da se okiti lijepim osobinama I da ostavi besposlicu I gluposti.

Potpunost Šeri’ata u regulisanju odnosa

Jedan od ciljeva poslanstva Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem je da upotpuni ljudski karakter. Potvrda za to su riječI Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, gdje kaže:” Zaista sam poslan da upotpunim lijepo ponašanje kod ljudi.” Islamski učenjaci navode da su I prethodne objave koje je Allah dž.š. slao robovima Svojim, ukazivale na nužnost lijepih osobina. Međutim, naš šeri’at odlikuje se potpuno I jasno definisanim ponašanjem kako pojedinca tako I zajednice. Na primjer:

Pitanje odmazde za ubijene (El-Kisas):

Ako se desi da čovjek ubije čovjeka da li će se vršiti odmazda ili ne?

Islamski učenjaci navode primjer Jevreja gdje je odmazda bila šeri’atom propisana I nije bilo drugog rješenja. Kod Kršćana je bilo suprotno, što značI da je u njihovom šeri’atu obaveza bilo oprostiti. Naš šeri’at dolazi sa dva rješenja, a to je odmazda ili oprost. Ukoliko se izvršI odmazda biće to sprječavanje zla, a ako se oprosti to će biti dobročinstvo prema krivcu. Ovo upućuje na potpunost našeg šeri’ata koji čovjeku daje pravo izbora između oprosta I kazne, za razliku od prethodna dva. Nema sumnje da je naš šeri’at bolji od jevrejskog šeri’ata koji oštećenom uskraćuje pravo da oprosti, što može da bude njemu od koristi, a isto tako od kršćanskog šeri’ata koji propisuje praštanje a korist je možda u sprovedbi kazne.

Urođene i stečene osobine

U ljudskom ponašanju ima nešto što je nasljedno (npr. lijepo ponašanje), I to čovjek već pri samom rođenju ima kod sebe. Isto tako može da se rodi bez toga I da ga naknadno stekne bilo putem odgojno-obrazovnih ustanova, bilo od svojih roditelja I sl. Na ovo se odnose I riječI Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,u hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao Ešedždžu Abdu-l-Kajsu: ”Zaista kod tebe imaju dvije osobine koje Allah dž.š. voli: dobroćudnost I blagost. Reče Kajs: ”O, Allahov Poslaniče, jesam li te dvije osobine stekao ili me je Allah sa njima stvorio?” Reče: ”Allah te sa njima stvorio.” Reče Kajs: ”Hvala Allahu koji me je stvorio sa dvije osobine koje vole Allah I Njegov Poslanik.” Ovaj hadis je dokaz da lijepa ćud može da bude urođena I stečena. Nema sumnje da je urođeno svojstvo bolje I vrijednije od stečenog, jer, čovjek kad se rodi sa lijepim ponašanjem to postaje dio njega I nema potrebe da se trudi da ga praktikuje, što bi bilo dodatno opterećenje za njega. To je blagodat od Allaha koju On daje kome hoće a uskraćuje kome hoće. Koga Allah ne stvori sa tim svojstvima ima priliku da ih naknadno stekne putem svakodnevne prakse, a primjere za to spomenut ćemo poslije.

Ko je bolji

Nameće se pitanje, ko je bolji? Čovjek sa urođenim svojstvima ili čovjek koji se bori I trudi da ih stekne. Odgovor na to je sljedećI:

-Jasno je da čovjek koji ima već urođene lijepe osobine je potpuniji sa strane prakticiranja jer nema potrebe za naporom da to sprovede u praksi. Zatim, neće mu se desiti da ga nešto od toga mimoiđe jer je to njegova priroda tako da ga bilo gdje sretneš naćI ćeš ga sa tim osobinama. S druge strane, čovjek koji ulaže napor da se okiti tim osobinama nema sumnje da će za taj trud biti nagrađen i u ovom pogledu je bolji od prethodnog. Vidimo dakle, prvi je bolji po pitanju potpunosti, dok drugi prednjači kada je u pitanju nagrada za uloženi trud. Potpuniji I bolji od ove dvojice je čovjek kojem Allah da I jedno I drugo. Iz svega ovog proizilazi da imamo četiri vrste ljudi:

1- onaj kome je uskraćena urođena I stečena plemenitost,
2- onaj kome je uskraćena urođena plemenitost,
3- onaj kome je darovana I urođena I stečena plemenitost,
4- onaj kome je darovana urođena plemenitost.

Najbolji su ljudi koji pripadaju trećoj grupi.

Oblasti lijepog ponašanja

Mnogi ljudi pod lijepim ponašanjem prvenstveno podrazumijevaju dobročinstvo među ljudima te zbog svoje kratkovidosti zaboravljaju nešto mnogo važnije a to je odnos čovjeka prema njegovom Gospodaru. Kako postoji lijep odnos prema ljudima isto tako ima I lijep odnos prema Gospodaru, što značI da lijepo ponašanje dolazi do izražaja na dvije relacije tj,:

1- čovjek – Stvoritelj,
2- čovjek – čovjek.

Lijepe osobine, u odnosu čovjek – Stvoritelj

Lijepe osobine, u odnosu čovjek – Stvoritelj, ogledaju se u tri stvari, a to su:

a) prihvatanje Allahove objave s ubjeđenjem,
b) prihvatanje I primjena Allahovih propisa,
c) prihvatanje Allahovih odredbi sa strpljenjem I zadovoljstvom.

Ove tri stvari su temelj na kome počiva odnos čovjek – Gospodar

Nastavit će se…. inšallah

preveo: Čaušević Enes

Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini- UHUD-

________________________________________________________________________________

Skrušenost u namazu i problem mobitela u džamijama

Hvala i zahvala pripadaju Allahu Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda -sallallahu alejhi ve selleme-, na njegovu časnu porodicu i vjerne drugove – ashabe.

Uzvišeni je rekao: “Redovno namaz klanjajte, naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte” (Kur'an; El-Bekare, 238), “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji svoj namaz ponizno obavljaju” (Kur'an; El-Mu'minun, 1 i 2), “A teško onima koji, kad namaz svoj klanjaju, namaz svoj kako treba ne obavljaju” (Kur'an; El-Ma'un,4-6).

Uzvišeni Allah nam naređuje poniznost i skrušenost u našem namazu i upozorava nas na kaznu koja čeka one koji svoj namaz kako treba ne obavljaju. Međutim, malo ko danas vodi računa o svome namazu. Ebu-d-Derda’ –radijallahu anhu- je još za svoga života govorio: “Samo što nije nastupilo vrijeme kada ćeš ući u džamiju a u njoj nećeš naći skoro nikoga”. Od Ebu-d-Derdaa –radijallahu anhu- se prenosi da je jedne prilike ušao s Allahovim Poslanikom –sallallahu alejhi ve selleme- u mesdžid (džamiju) i u njoj su zatekli čovjeka uperenih očiju ka nebu dok je stajao u namazu. Tada je Allahov Poslanik –alejhissalatu vesselam- rekao: “Ovo je znak da se približio vakat kada će se znanje povući od ljudi toliko da od njega neće imati ništa.” – Pa reče Zijad ibn Lubejd: “Allahov Poslaniče, kako će se znanje povući od nas a mi učimo Kur-an? I, tako mi Allaha, učićemo ga i poučavaćemo naše žene i djecu Kur-anu?” A Allahov Poslanik –sallallahu alejhi ve selleme- mu s čuđenjem reče: “Zijade, čudiš me – a ja te smatram jednim od učenih ljudi iz Medine! Eno ti za primjer Tevrat i Indžil kod židova i kršćana, a vidi šta danas rade!” (hadis je vjerodostojan, bilježi ga El-Hakim).

Zar danas ne osjetimo da je taj vakat davno došao i da je još uvijek prisutan? Zapitajmo se koliko smo skrušeni u svome namazu? Znamo li gdje su naša srca? Jesmo li u svome namazu prisutni pred Gospodarem ili mislima lutamo po Dunjaluku? Osjećamo li se drugačije dok smo u namazu ili nam je to kao izgubljenih petnaestak minuta? Do kada ćemo, draga braćo i sestre, lutati u zabludi i grijehu?

Danas je čovjek zauzet i zanima se svačim samo ne onim zbog čega je stvoren. Uzvišeni je rekao: “Ljude i džinne sam stvorio samo da Mi robuju” (Kur-an). Osnovu robovanja Allahu predstavlja upravo namaz. Čovjek će na Sudnjem danu biti upitan prvo za svoj namaz, pa ako bude ispravan biće pitan za ostala djela, a ako mu on ne bude ispravan propala su mu i ostala djela. A, pogledajmo kakvo je naše stanje danas! Uzvišeni je rekao da neće promijeniti stanje jednoga naroda dok on ne izmijeni sebe, odnosno svoj odnos prema Allahu (kako to tumače mufessiri), a danas srljamo i za dunjalukom hitamo a namaz je postao zadnja “formalnost” koju treba uraditi – ako se nađe vremena. Koliko naše omladine pada svome Gospodaru na sedždu? Koliko naše omladine zna šta znači skrušenost u namazu? A, oni koji i obavljaju svoj namaz, obično ih šejtan uspješno vodi dunjalučkim krajolicima dok su u namazu. Iblis je najveći Allahov neprijatelj i želi čovjeka učiniti pokornim bilokome ili biločemu drugome mimo Allahu. A zar nismo danas pokorni dunjaluku više nego svome Gospodaru? Kad nas mujezin na namaz zove, mirno u kući sjedimo bez pomišljanja da odemo u džamiju, ali ako telefon zazvoni istog trena smo se “nacrtali” pred njim i odgovaramo mu; “halo”, “molim”… I nestrpljivo sjedimo i čekamo kada će početi “Dnevnik” ili neka emisija na televiziji, a koliko smo puta sjedili i nestrpljivo čekali da nastupi novi namaski vakat pa da se spustimo na sedždu pred Njegovom veličinom i zamolimo Ga za onaj svijet zaboravljajući dunjalučke sreće i nesreće koje ionako imaju svoj kraj ma koliko trajale. Koliko vremena provedemo prateći svjetsko prvenstvo gledajući one koji, u velikoj većini, Allahu otvoreno širk čine i svoj život su potpuno posvetili udaranju lopte po zelenoj travi… uzvikujemo na svaki novi gol i radosni smo jer pobjeđuje onaj za kojeg navijamo… A, koliko vremena provedemo u dovi Uzvišenome da olakša stanje muslimana čija krv neprestano lije dok se mi radujemo što je Brazil ili Manchester uspio zaglaviti komad lopte između dva željezna stuba…. Subhanallah! Kada ćemo doći sebi? Kome robujemo?

I u ovako žalosnom stanju kada čovjeku u namazu na pamet dolaze svakakve stvari samo ne ono o čemu bi trebao da misli, zazvoni mu u džepu mali mobitel koji mu ni u džamiji neda da dihne! Danas nisu rijetkost na našim džamijama plakati s upozorenjima da se ugasi mobitel pri ulasku jer ometa one koji se trude da budu u svome namazu skrušeni. Hoćemo li reći da je sviranje mobitela u džamijama otjerala skrušenost? Mislim da je bolje reći da su oni otjerali onaj mali trun skrušenosti kojeg smo imali. Koliko neko može biti skrušen ako sluša muziku s mobitela i imama koji se trudi da bude glasniji od mobitela? Jedne prilike sam bio krajnje zaprepašćen kad sam klanjao akšam iza imama čije učenje nisam uspio razumjeti jer je nečiji mobitel svirao nekakvu orijentalnu muziku cijela dva rekata! I nije mi se jednom desilo da vidim čovjeka koji je već stupio u namaz i na sviranje mobitela vadi ga iz džepa i čita sa njega poruku ili ime onog ko ga zove. A, nisu rijetki ni slučajevi da čovjek “otvori” mobitel u namazu i lijepo kaže: “klanjam” ili “nazovi za koji minut”!? Subhanallah! Od svog Gospodara prosiš hurije u džennetu i igraš se?! Prenosi se da je Hasan El-Basri jednom u mesdžidu zatekao čovjeka koji se igrao svojom bradom dok je klanjao, a kad je bio na sedždi govorio je: “Gospodaru moj, oženi me hurijama u džennetu” pa mu Hasan reče: “Još ne vidjeh prosca hurija s manje stida od tebe! Prosiš od Allaha hurije i igraš se u svom namazu?!”

A, gdje smo mi? Šta bi Hasan El-Basri rekao da vidi čovjeka kako premeće džepove u namazu tražeći mobitel kojeg ne zna ni gdje je ostavio dok on uporno svira svoje melodije? Čudni su, vallahi, ljudi koji se igraju sa svojim namazom a u dovama svojim traže možda nešto što je obećano samo čestitim Allahovim vjerovjesnicima i govore; “Ma, Allah je milostiv i mnogo daje.” Ne zaboravimo, draga braćo i sestre, kako god je Allah gafuurun rahiim – Milostivi Koji mnogo prašta dobrim vjernicima i pokajnicima, tako je i šediidu-l-‘ikaab – Koji strašno kažnjava one koji se opuste u činjenju grijeha!

Amir ibn Abdullah je upitan razmišlja li šta o dunjaluku dok je u namazu, pa reče: “Draže mi je da bez zuba ostanem nego da mi bilo šta od dunjaluka na um pane dok sam u namazu!” Koliko smo mi daleko od onih koji se u svome namazu ne pretvaraju i koji ga ispravno obavljaju?! Sufjan Es-Sevri –rahimehullah- kaže da je bilo ljudi, iskrenih vjernika, koji bi se prilikom ulaska u mesdžid promijenili i zaboravili bi sve što se na Dunjaluku nalazi od straha pred Onim Kome je došao sedždu činiti i od Njega oprost tražiti. Zar nam ovo nije dovoljan primjer? Zar nam nije dovoljno da razmislimo pred Koga dolazimo? Ti ljudi su zaboravljali i potpuno zanemarivali dunjaluk jer su znali da dolaze pred Vladara svih vladara. Znali su da stoje pred Onim Koji zaista sve može i sve će biti onako kako je On rekao. Njemu je dovoljno da kaže: “Budi!” i to biva,… oni su to znali i svjesni su toga bili, pa čemu onda briga za Dunjalukom?

Abdu-l-Vehhab Eš-Ša'rani Eš-Šafi'i iz Egipta –rahimehullahu te'ala- priča: “Alijj El-Havvas bi, kada ulazi u mesdžid, obavezno ulazio ponizno iza nekoga drugog, a kada ne bi bilo nikoga, saburao bi čekajući da ko dođe kako bi ušao iza njega, ulazeći kao zločinac doveden pred sudiju.”

Se'id ibn Musejjeb kaže: “Onaj ko u mesdžidu sjedi, neka zna da je gost u kući svoga Gospodara, a doći će vrijeme kada će ljudi u mesdžidima sjediti u krugovima i pričati o Dunjaluku i dunjalučkim stvarima.” Šta bi Se'id rekao danas o stanju naših džamija i onih koji su u tim džamijama?

Zato, brate i sestro, kada stajete u svoj namaz budite svjesni da stojite pred Allahom kao što ćete stajati pred Njim na Sudnjem danu. On vas vidi i čuje. Između vas i vašeg Gospodara nema prevodioca niti tumača, obraćajte se Njemu na najljepši način kojim možete. Ostavite dunjaluk iza sebe već pri ulasku u Allahovu kuću. Ugasite mobitele i druge uređaje koji bi mogli ometati vas ili nekoga drugog. Ne dozvolimo sebi da i ono malo skrušenosti u namazu pretvorimo u igru. Jedan mi je čovjek rekao da mobitel ne gasi kako bi imao u vidu ko ga je sve zvao jer je poslovan čovjek. Subhanallah! Zar si zaboravio ko ti je dao nafaku? Zar ćeš Njega zapostaviti dajući prednost onome što ti je On dao da se vrlo kratko naslađuješ na Dunjaluku?! Nafaka ne dolazi od preduzeća ili firme, nafaku nam je On propisao i od nje pobjeći ne možemo! Zato, isključite svoje “poslovne partnere” na par minuta i posvetite se svome Gospodaru Koji vas je iz kapi sjemena stvorio. Allahovi smo i Njemu se vraćamo, bilo to kome drago ili ne! Na kraju ćemo biti opet samo ucrvali truhlež koji na onaj svijet neće sa sobom ni poderane čarape moći odnijeti!

Ibn Abbas –radijallahu anhu- je rekao: “Dva rekata s prisustvom srca u namazu su bolji od hiljadu drugih u kojima je čovjek mislima odsutan!”

Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put. Amin!

Nadarević O. Osman

Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini
_______________________________________________________________

Allahove blagodati – Ibn Qajjim El-Dževzi

Za roba nema ništa pogubnije od omalovažavanja i obezvređivanja Allahovih blagodati, jer tada rob blagodati neće smatrati darom, neće smatrati darom, neće se zbog njih Allahu zahvaljivati, niti će im se radovati. Naprotiv, rob će ih prezirati, tražiti mahane, smatrati ih nesrećom i teretom, a te blagodati su, zapravo, Allahovi najveći darovi robu.

Većina se ljudi neprijateljski odnosi prema Allahovim blagodatima. Oni zbog svoga neznanja i ne primjećuju da im je Allah Uzvišeni otvorio vrata Svojih blagodati. Oni se, zbog svega neznanja i čineći nasilje, trude da odbace, vrate i ne prihvate te blagodati. Koliko je samo blagodati pred nekim od njih bilo otvoreno da ih uzme, a on se, poričući Allahove darove, trudio odbiti ih ?! I koliko je samo blagodati nekom od njih bilo podareno, a on se, zbog svoga neznanja čineći nasilje, borio da ih odagna od sebe i uništi.

Uzvišeni je rekao: “To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni, a Allah sve čuje i sve zna!” (Prevod značenja, El-Enfal, 53) Niko ne pokazuje veće neprijateljstvo prema blagodatima od čovjeka, tako da čovjek, zajedno sa svojim neprijateljem, čini nasilje samo sebi. Šejtan, najveći čovjekov neprijatelj, baca užarak na Allahove blagodati, a čovjek onda puše u njega i vatru raspiruje. Sam čovjek dopušta da šejtan baci užarak na blagodati, a zatim mu pomaže da se vatra razjari i rasplamsa. No, kad se vatra razbukta, čovjek priziva u pomoć, a na kraju kori sudbinu.

“Nepromišljen potez prilike ubija,
Kad šansa prođe kori se sudbina!”

_________________________________________________________________________________