Arhiva za Novembar, 2014

OBJAVLJENA U MEKKI NAKON SURE MUDDESSIR.  IMA 7 AJETA.
1. U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
2. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.
3. Svemilosnom, Milostivom.
4. Vladaru Dana sudnjeg.
5. Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć molimo.
6. Uputi nas na Pravi put.
7. Na put onih kojima si blagodati podario. A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.
NAZIVI SURE FATIHA
“Početak Knjige”, kojom počinje kur'anski tekst i kojom se otvara i počinje učenje u namazima.
“Majka Knjige”, “Majka Kur'ana”, tj. srž budući da se sva značenja Kur'ana odnose na ono što ona sadrži, “Sedam sličnih ajeta”, “Kur'an časni”.
U Sahihu Tirmizije potvrđuje se kao vjerodostojno predanje kako je Ebu Hurejre radijAllahu anhu rekao: ”Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: ”Hvala Allahu Gospodaru svjetova, jeste Majka Kur'ana, Majka Knjige, Sedam sličnih ajeta, Kur'an časni.”
Naziva se i “Zahvala” i “Molitva”, u skladu s riječima Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem od Allaha subhanehu we teala: ”Namaz sam podijelio između Sebe i Svoga roba na dva dijela. Kada Moj rob kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova.”, Allah kaže: ”Moj rob Mi se zahvaljuje.
Fatiha je dobila naziv “Namaz” budući da je ona uvjet za namaz. Pored tog, naziva se i “Lijek“ na osnovu predanja Darimija od Ebu Seida el-Hudrija, izravno od Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Početak knjige je lijek od svakog otrova.“, kao “Duševni lijek“. Naziva se i “Osnova Kur'ana”, na temelju predanja Sa'bija od Ibn Abbasa radijAllahu anhu koji ju je nazvao „Osnova Kur'ana“ rekavši: “Njena osnova su riječi: “U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.“
Sufjan ibn Ujejne nazvao je ovu suru „Štitnik“, a Jahja ibn ebi-Kesir „Dovoljna“, na osnovu nekih mursel hadisa “Majka knjige zamjenjuje drugo, a drugo ne zamjenjuje nju.“. Uz to, naziva se i „Milostiva“ i „Riznica“, to navodi Zamahšeri u Keššafu.
OBJAVA
Prema predanju Ibn Abbasa radijAllahu anhu, Katade, i Ebul Alije sura “El-Fatiha” objavljena je u Mekki. Dakle to je mekanska sura, iako ima mišljenja da je medinska, odnosno da je objavljena dva puta, prvo u Mekki, a zatim u Medini. [Tačnije je da je objavljena u Mekki. Allah subhanehu we teala kaže: “Mi smo ti dali sedam ajeta koji se ponavljaju.” Hidžr 87, tj. ajeti koji se ponavljaju u namazu i uče na svakom rekatu. Prema tome, budući da je namaz naređen u Mekki, evidentno je da je i ova sura objavljenja u Mekki, budući da se ona uči na svakom rekatu namaza otkada je namaz naređen kao obavezna dužnost. Na to upućuje i hadis: “…Namaz sam podijelio… itd.” Fatiha se sastoji od sedam ajeta, a ulema se razilazi oko toga da li je bismilla ajet Fatihe ili ne!]
VRIJEDNOSTI FATIHE
Imam Ahmed Ibn Hambel prenosi od Ebu Hurejre radijAllahu anhu da je rekao: “Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem došao je jednom prilikom kod Ubejja ibn Ka'ba dok je ovaj klanjao namaz i rekao mu: ‘O Ubejje!’ Ubejj se okrenuo ne odazivajući se, a on mu je ponovio: ‘O Ubejje!’ Ubejj je tada završio namaz i pohitao Poslaniku sallAllahu ‘alejhi we sellem rekavši: ‘Mir s tobom Poslaniče!’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao je: ‘I s tobom mir! Šta te je navelo da se ne odazoveš kada sam te pozvao?’ On je tada odgovorio: ‘Allahov Poslaniče, bio sam u namazu.’ Na to mu je Muhammed sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: ‘Zar ti u onome što je Allah objavio nije poznato: ‘Odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu onome to će vam život osigurati!’ Enfal 24 On je rekao: ‘Dakako, Allahov Poslaniče! Odazivam se.’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem ga zapita: ‘Hoćeš li da te upoznam sa surom kojoj slična nije objavljena, ni u Tevratu, ni u Indžilu, ni u Zeburu, ni u Furkanu?!’ Rekao je: ‘Da, Allahov Poslaniče.’ Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem je tada rekao: ‘Ne bih htio izaći na ova vrata prije nego što je saznaš.’ Zatim priča: ‘Allahov Poslanik me uzeo za ruku govoreći, dok sam ja usporavao bojeći se da ne dođemo do vrata prije nego završi. Kada smo se približili vratima upitao sam: ‘Allahov Poslaniče! Koja je to sura koju si mi obećao?’ Rekao je: ‘Ona što učiš u namazu…!’ Proučio sam mu ‘Majku Kur'ana’, a on je rekao: ‘Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, Allah nije objavio ni u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, niti u Furkanu suru kao što je ova! To je sedam ajeta koji se ponavljaju!'” Prenosi ga Tirmizi i navodi: “To je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni koji ti objavljujemo.” Zatim kaže: hadis je hasen-sahih.
Imam Ahmed Ibn Hambel u svom Musnedu navodi da je Ebu Seid ibnul Mu'alla rekao: “Dok sam klanjao, pozvao me Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem, ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz.“ Zatim kaže: “Otišao sam kod njega, pa mi je rekao: ‘Šta te je spriječilo da mi dođeš?“ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, klanjao sam.’ On je na to rekao: ‘Zar Allah Uzvišeni nije rekao: ‘O vjernici! Odazovite se Allahu iPoslaniku kada vas pozovu onome to vas oživljava!’ Enfal 24 Zatim je rekao: ‘Prije nego izađeš iz damije, reći ću ti koja je sura najvrjednija u Kur'anu.’ Zatim me je uzeo za ruku, a kada je htio izaći iz džamije, ja rekoh: ‘Allahov Poslaniče, kazao si mi da ćeš mi reći koja je najvrjednija sura u Kur'anu.’ Odgovorio je: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! – to je sedam posebnih ajeta i Kur'an časni, koji Sam ti donio.’ Ovako prenose Buharija, Ebu Davud, Nesai i Ibn Madždže.
1. U IME ALLAHA, SVEMILOSNOG, MILOSTIVOG !
Prema predanju Ebu Davuda s vjerodostojnim lancem prenosilaca, od Ibn Abbasa radijAllahu anhu se navodi da Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem nije poznavao razdvajanje sura, jedne od druge, sve dok mu nije objavljena Bismilla. Učenjaci se slažu da ona predstavlja dio ajeta sure “En-Neml”, iako se ne slažu da li je to poseban ajet na početku svake sure, ili je poseban samo u okviru Fatihe, odnosno ajet za razdvajanje pojedinih sura. Najvjerovatnije je da je to ajet kojim se razdvajaju pojedine sure, kao što smo vidjeli iz riječi Ibn Abbasa radijAllahu anhu koje prenosi Ebu Davud. Oni, pak, koji smatraju da je ajet na početku Fatihe, smatraju da se uči naglas, u namazu, za razliku od drugih, koji Bismillu uče u sebi. Međutim, svako od ova dva navedena mišljenja ima potporu skupine ashaba, a pouzdano se zna da su prva četvorica halifa Bismillu učili u sebi, što su potom činili i tabe'ini, odnosno nasljednici tabe'ina. Uz to, ovo je stav i Ebu Hanife, Sevrija i Ibn Hambela, dok imam Malik smatra da se Bismilla ne uči, ni naglas, ni u sebi. Ukratko, može se reći da predanja od Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem u vezi s kojim se slažu svi autoriteti, upućuju na ispravnost i onih koji uče naglas i onih koji to čine u sebi.
VRIJEDNOST BISMILLE
Imam Ebu Muhammed Abdurrahman ibn Ebi Hatim radijAllahu anhu u svom komentaru, s lancem prenosilaca od Osmana ibn Affana radijAllahu anhu prenosi da je rekao: “Allahovom Poslaniku sallAllahu ‘alejhi we sellem postavljeno je pitanje u vezi s Bismillom, tj. riječi: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog’, na što je on odgovorio: ‘To je jedno od imena Allaha Uzvišenog, a između toga i Najvišeg imena udaljenost je koliko između crnila i bjelila očiju.'“
Veki’ sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Mes'uda radijAllahu anhu da je rekao: “Ko želi da ga Allah sačuva od devetnaest Zebanija (čuvari Džehennema), neka uči Bismillu, pa će mu Allah učiniti svako slovo štitom od njih.“ To navode Ibn Atije i Kurtubi. Ibn Atije odabira ovo mišljenje i navodi sl. hadis: “Vidio sam trideset i nekoliko meleka kako prihvaćaju riječi nekog čovjeka koji je učio: ‘Naš Gospodaru, Tebi pripada zahvala, velika, lijepa i blagodarna!'” Poznato je da te riječi sadrže trideset i nekoliko slova.
U hadisu Bišra ibn Ammare, koji prenosi od Dahhaka, a on od Ibn Abbasa radijAllahu anhu navodi se: ”Prvo što je Džibril saopštio Muhammedu sallAllahu ‘alejhi we sellem bile su riječi: ‘Utječem se Onome Koji istinski čuje i zna, od prokletog šejtana!’, a zatim je rekao: ”Reci: ‘U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog.'” Nesa'i u knjizi “Dan i noć”, te Ibn Merdevejh u svom komentaru hadisa Halida el-Hazzai, koji prenosi od Hudejmija, on od Ebu Meliha ibn Usame, ovaj od Umejra, a on od svoga oca, navodi da je rekao: “Bio sam iza Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem, kada je posrnuo, pa sam rekao: ‘Propao šejtan!’, a on mi je odgovorio: ‘Ne govori tako, jer on se time samo povećava i postaje kao kuća velik! Zato reci: ‘Bismillah’, jer time se on smanjuje i postaje sitan kao mušica!'”
To je utjecaj berićeta riječi “Bismillah”.
Lijepo je Bismillu proučiti prije ulaska u zahod, na početku abdesta, zatim na početku jela i klanja, iako neki učenjaci smatraju da je pri klanju to obavezno. Lijepo je, također, proučiti Bismillu i prije spolnog odnosa, jer se u oba Sahiha navodi da je rekao Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Ukoliko neko od vas, kada želi prići supruzi, izgovori Bismillu i kaže: ‘U ime Allaha! Allahu, ukloni od nas šejtana! Ukloni ga i od onoga što nam podari!’, i ako iz tog odnosa bude rođeno dijete, šejtan mu nikada neće moći nanijeti štetu!”
Ime Allah, vlastito je ime za Gospodara, odnosno to je ime Uzvišenog Gospodara. Navodi se da je to Njegovo najveće ime “El-Ismul-A'zam”, budući da sadrži sva svojstva Uzvišenog.
Allah Uzvišeni kaže: ”On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. On je Znalac Nevidljivog i Vidljivog svijeta. On je Svemilosni, Milostivi. On je Allah, osim Kojeg drugog boga nema. Vladar, Sveti, bez nedostatka, On je Koji osigurava, Koji nad svim bdije, Uzvišeni, Silni, Gordi; hvaljen neka je Allah i čist od svega to Mu ravnim pridružuju. On je Allah, Tvorac, Koji iz ničega stvara, Koji oblike daje! On ima najljepša imena, a hvale Ga i oni na nebesima i oni na Zemlji! On je Silni i Mudri!” Hašr 22-24.
Buharija i Muslim navode od Ebu Hurejre radijAllahu anhu da je Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: ”Allah ima devedeset i devet imena, dakle jedno manje od stotinu. Ko ih razumije i radi po njima, ući će u Džennet.”[Riječ znači: “Ko ih istinski razumije i radi po njima.” Raditi po njima znači iskazivati Allahovu Jednoću i iskazivati Njegovu Jednoću u Biću, Svojstvima, rububijjetu (da je On Gospodar) i uluhijjetu (da je On Bog Koji se obožava). Ovo treba iskazivati svojim bićem i dušom, a ko umre sa iskrenim tevhidom i sa svim njegovim značenjima, a nije radio i govorio suprotno tevhidu, ući će u Džennet. Što se tiče toga da riječ znači pamćenje tih imena, možemo reći da mnogo ljudi nauči ta imena napamet, ali bez razumijevanja, a usto postupaju suprotno tome, što predstavlja kontradiktornost sa riječima. Za ovakvog čovjeka ne može se reći da je “naučio” ta imena, jer se ovdje misli na razumijevanje tih imena i djelovanje shodno njima, onako kako to Allah želi i kako nam je Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem dostavio.]
2. HVALA ALLAHU, GOSPODARU SVJETOVA
“HVALA ALLAHU” – predstavlja iskrenu zahvalnost Allahu na blagodatima koje je podario Svojim robovima bez obzira na zasluge, a čiji broj samo zna On subhanehu we teala, isključujući pri tome klanjanje bilo kome ili čemu što je On stvorio. Njemu pripada zahvala prije i poslije svega drugog! Određeni član uz riječ HAMD, znači obuhvatnost svake vrste zahvale Uzvišenom Allahu, to potvrđuje i hadis: ”Bože! Tebi pripada svaka hvala. Tebi pripada sva vlast. U Tvojim je rukama svako dobro. Tebi se sve vraća…!
“Gospodaru svjetova” – riječ Rabb označava Onoga koji posjeduje i raspolaže, i ne upotrebljava se s određenim članom, izuzev kada se odnosi na Allaha Uzvišenog. Stoga, nije dozvoljeno da se ova riječ upotrebljava za nešto drugo bez genitivne veze. Tako npr. mi kažemo “domaćin kuće”, “vlasnik mača”, dok riječ Rabb s određenim članom upotrebljavamo samo za Allaha Uzvišenog.
“SVJETOVA” – množina je u genitivu od riječi „svijet“, koja označava sve što postoji, izuzev Allaha Uzvišenog. To je u arapskom jeziku zbirna imenica, koja nema čiste jednine. Svjetovi vrste su bića na nebesima i na Zemlji i na kopnu i na moru. U tom smislu ljudi predstavljaju svijet…itd. Bišr ibn Ammare, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn Abbasa radijAllahu anhu: ”Hvala Allahu, Kojem pripada sve što je stvoreno na nebesima i na Zemlji, u njima i između njih, sve što znamo i ne znamo!”
3. SVEMILOSNOM, MILOSTIVOM
“SVEMILOSNOM, MILOSTIVOM” predstavljaju dva imena izvedena iz riječi “milost” sa pojačanim značenjem. Ime “Svemilosni” ima jače značenje od (rahim) milostivi. Ono je izvedeno, iako ima mišljenja da je neizvedeno, o čemu će biti riječi kasnije, u tumačenju Allahovih uzvišenih riječi u okviru Fatihe, ako Bog da! Molim Allaha da nas uputi i na Njega se oslanjamo.
To pokazuje i Tirmizijevo predanje koje on ocjenjuje kao sahih od AbdurRahmana ibn Avfa radijAllahu anhu koji navodi da je čuo Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem kako kaže: ”Uzvišeni Allah kaže: ”Ja sam Svemilosni. Stvorio sam rodbinske veze i dao im ime prema Svom imenu. [Allahovo ime je ER-RAHMAN, a rodbina se na arapskom kaže ER-RAHIM. (Prim. rec.)] Ko ih održava, Ja ću prema njemu biti dobar, a ko ih kida, Ja ću ga napustiti!” Zatim navodi: ”Ovo je tekst koji potvrđuje da je Er-Rahman izvedeno i nema mjesta neslaganju i raspravi.
Ibn Džerir sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Azremija slijedeće: ”Prvo ime, Svemilosni, odnosi se na sve stvoreno, [Ja bih rekao: “Svemilosni” znači da je milostiv prema stanovnicima ovoga svijeta i ahireta, a “Milostivi” odnosi se posebno na vjernike na Sudnjem danu. Naime, Allah Uzvišeni milostiv je na ovome svijetu podjednako i prema vjernicima i prema nevjernicima u pogledu pitanja njihovoga života i svega što osigurava uvjete života na ovome svijetu. U odnosu na to, Njegova milost je sveopća. Da to nije tako, ne bi bilo nikakvih uvjeta za bilo kakvu obavezu razuma koji im je podaren da razlikuju istinu od neistine, odnosno, obavezu potčinjavanja svega u kosmosu, kako bi od toga imali koristi stanovnici Zemlje, i ljudi i džini, budući da je “On Onaj Koji vam je sve na Zemlji stvorio.” Bekare 29. Stoga, postojanje uvjeta za obavezu na ovome svijetu omogućuje polaganje računa na ahiretu.], a drugo, Milostivi, odnosi se posebno na vjernike.” U vezi s tim, neki kažu: Zato je On rekao: ”Zatim se nad Aršom uzvisio Svemilosni” Furkan 59 i ”Svemilosni nad Aršom se uzvisio” Ta Ha 5
Glagol “uzvisiti se”ovdje je naveden uz ime “Svemilosni”, to znači da milošću obuhvata sva stvorenja. Allah Uzvišeni kaže:”Prema vjernicima je Milostiv.” Ahzab 43, tako da ovo Svoje ime vezuje samo za vjernike. U vezi s tim neki učenjaci tvrde da je to dokaz da ime “Svemilosni” znači pojačan intezitet milosti, budući da se odnosi na oba svijeta. [Ja bih rekao: “Što se tiče teksta dove… “O Svemilosniče ovoga svijeta i ahireta, Milostivi!”, riječ “Milostivi” ovdje znači da je milostiv prema vjernicima na ovome svijetu, s obzirom na njihovu pokornost i vjeru u Allaha, izvršavanje Njegovih naredbi i izbjegavanje zabrana, kako bi im olakšao puteve takvog djelovanja. Pored toga, On će biti milostiv prema njima i na Sudnjem danu uvodeći ih u Džennet, nagrađujući ih time za vjerovanje i pokornost koje su pokazali. Prema tome, njihova pokornost prema Allahu Uzvišenom na ovome svijetu stvar je Njegove milosti prema njima, a nagrada Džennetom, također, rezultat Njegove milosti. To je i smisao riječi Allaha Uzvišenog:”Milostivi”, a Allah to najbolje zna!]
Kurtubi kaže: “On, subhanehu we teala opisao je sebe riječima ‘Svemilosnom, Milostivom’ nakon riječi ‘Gospodara svjetova’ kako bi dao olakšanje i podsticaj nakon zastrašivanja! Naime, ‘Svemilosnom, Milostivom’ riječi su koje sadrže podsticaj koji dolazi nakon sintagme ‘Gospodaru svjetova’, koja nosi zastrašivanje i strepnju, kao i u slijedećem ajetu: ”Kaži robovima Mojim da Sam Ja, zaista, Onaj Koji prašta, da sam Milostiv i da je Moja kazna bolna!” Hidžr 49
U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu Hurejre da je rekao Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Kad bi vjernik znao kolika je Allahova kazna, niko se ne bi nadao Njegovom Džennetu. Kad bi vjernik znao kolika je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegovu milost!
Ime “Svemilosni” jeste ime koje ljudi ne smiju prisvajati za sebe, niti se ono može dati bilo kome s obzirom da je ono isključivo ime Allaha Uzvišenog. Stoga, kada je Musejleme el-Kezzab to sebi javno dozvolio uzevši ime “Svemilosni Jemame”, Allah mu je dao ogrtač laži, i proglasio ga lašcem. Uz njegovo ime od tada ide obavezno i epitet “Kezzab”- Lažac, što je postalo lošim primjerom, kako među građanima, tako i među beduinima, koji često kažu: ”Veći je lažac i od Musejleme.
4. VLADARU SUDNJEG DANA
Neki učači čitaju ovako „Meliki jeumid-din“, i jedan i drugi kiraet su sahih i spadaju u sedam pouzdanih predanja. Uz to, nekada se navodi i čitanje “vlast“ sa kesrom na „mimu“ i sukunom na “lamu“! Vlast se ne odnosi samo na Sudnji dan, već i na onaj svijet. Allah subhanehu we teala je vladar ovoga, ali i budućeg svijeta.
Ovdje je riječ “Vladar, Posjednik” pridodana uz sintagmu “Dan suda” budući da tog dana niko neće moći polagati pravo na bilo šta mimo Allaha subhanehu we teala kao što niko neće moći govoriti bez Njegove dozvole.
Allah Uzvišeni kaže: ”Na Dan kada Džibril i meleci budu u redove poredani, kada bude govorio samo onaj kome Svemilosni dozvoli, tako da govori istinu.” Naba 38.
Dahhak prenosi od Ibn Abbasa radijAllahu anhu: “‘Vladaru Dana suda’ znači da toga dana niko neće imati vlast ni posjeda kao što je imao na ovome svijetu, pa da dozvoli sebi da kaže: ‘Ovo je moje, odnosno ovo je moj posjed’, jer tamo na Sudnjem danu, niko neće imati vlasti i imetka.
“Dan suda” označava Dan obračuna za stvorena bića, Sudnji dan na kome će oni odgovarati za svoja djela, za dobro-dobrim, za loše-lošim, izuzev onih kojima Allah oprosti. Allahu Moj, Ti si Onaj Koji prašta, Ti voli praštanje, pa oprosti i nama!
5. SAMO TEBI ROBUJEMO I SAMO OD TEBE POMOĆ MOLIMO
Spojena zamjenica “Samo Tebe” predstavlja objekat koji je došao ispred glagola u funkciji preciznog određenja, kako bi se jasno odredila namjera subjekta i izraz bio jasan. “Samo Tebi robujemo” znači, dakle: “ne obožavamo nikog drugog osim Tebe, ne uzdamo se ni u koga drugog osim Tebe” što predstavlja izraz vrhunca pokornosti. Riječ “ibadet” semantički je usko vezana za riječ poniznost, podložnost, potčinjenost itd. Tako se npr. kaže da je put utrt i dotjeran, da je deva poslušna, odnosno potčinjena, pokorna. U šerijatu se time izražava savršena ljubav, pokornost i odanost i strahopoštovanje. Neki pripadnici ispravne tradicije govore: ”Fatiha je suština Kur’ana, a njena suština je u ovim riječima: Prvi dio: ’Samo Tebi robujemo’ predstavlja ogradu od svakog oblika politeizma (širka), a drugi dio: ’I samo od Tebe pomoĆ molimo’ predstavlja ogradu od svake druge moći, sile ili snage i predanosti osim Allahu Uzvišenom.
U ovom ajetu govor prelazi iz trećeg lica u drugo zamjenicom “Tebe”, to je u skaladu sa ukupnim značenjem teksta. Naime, nakon što se Allahov rob Njemu zahvali, nakon što izrazi Njemu pohvalu, i Njegovu veličinu, da bi se zatim ogradio od obožavanja bilo koga drugog mimo Allaha subhanehu we teala time se on približio Allahu Uzvišenom, došavši pred Njega, tako da Mu se može direktno obratiti zamjenicom drugog lica “Tebi” riječima: ”Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć moLimo”.
Ibn Abbas, Allah njime bio zadovoljan, rekao je: “‘Samo Tebi tevhid iskazujemo, samo od Tebe strahujemo i u Tebe nade polažemo, i ni u koga drugog. Tj. samo od Tebe pomoć tražimo u pogledu pokornosti Tebi, a i u pogledu svih drugih stvari, ‘Samo Tebi robujemo’ je došlo prije ‘samo od Tebe pomoć molimo’, jer je ibadet cilj, a traženje pomoći je sredstvo da se ibadet ostvari.
6. UPUTI NAS NA PRAVI PUT
Nakon što je iskazana pohvala Onome od koga se pomoć traži, slijedi molba u skladu sa riječima Uzvišenog “…polovina pripada Mom robu, budući da njemu pripada ono to traži.” Onaj koji moli najprije je dužan pohvaliti Onoga od Koga traži i moli, a zatim uputiti molbu za sebe i svoju braću vjernike, kao što je kazano riječima: ”Uputi nas na Pravi put!” Time se sugerira obraćanje Allahu uz pomoć Njegovih uzvišenih Svojstava i dobrih dijela, s obzirom da, nakon zahvale i pohvale, slijedi veličanje Njega isticanjem atributa kao što su ”Gospodar svjetova”, Svemilosni, Milostivi, Vladar Dana suda, da bi se zatim izrazilo obožavanje samo Njemu i obraćanje za pomoć samo Njemu. Prema tome, nakon što su pred Gospodarom svjetova istaknute navedene vrline, upućuje Mu se molba za vlastiti uputu kao i uputu svoje braće na Pravi put, što bez dodatka ili nedostatka predstavlja autentični islam, čist od svake novotarije i praznovjerja.To je put koji je najbliži postignuću onoga što Allah voli i čime je On zadovoljan, a što je u skladu sa naređenjima i Objavom s kojom je došao Njegov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem Kada se musliman zadubi u Kur’anske ajete, vidjeće da svim ajetima kojim se upućuje dova obavezno predhodi obraćanje Allahu Uzvišenom, bilo ukazivanjem na Njegova bitna svojstva, Njegova lijepa imena, Uzvišena svojstva ili na dobra djela kojima je moguće približiti se svome Gospodaru, odnosno obraćanje braće vjernika Njemu dovom za sebe ili svojom dovom za njih.
Uzvišeni Allah kaže jezikom Zunnuna a.s.: “Nema boga drugoga osim Tebe, Uzvišen si, ja sam, uistinu bio silnik“ Enbija 87, jer on (Zunnun), nakon što ga je progutala riba, nije našao pogodniji način za obraćanje Allahu od potvrde Njegove jednoće i čistote, odnosno priznanja grijeha kojim je sebi učinio nepravdu i nasilje. Ovo priznanje grijeha povezano s kajanjem za učinjeni prijestup, ima ulogu tevbe upućene Allahu Uzvišenom, to je bez sumnje jedno od osnovnih dobrih djela koje Allah prima kao sredstvo obraćanja Njemu. Primjeri ove vrste u Kur’anu su brojni, a jedan od njih su i riječi Allaha Uzvišenog, iskazane jezikom naših praroditelja, Adema i Have nakon to su učinili grijeh:”Gospodaru naš, rekoše oni, prema sebi smo učinili nasilje i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo propasti.” A'raf 23. To su riječi koje je Adem a.s. primio od svog Gospodara, da bi mu, potom, bilo oprošteno. Takve su i riječi Allaha Uzvišenog: “Gospodaru naš, mi smo uistinu čuli glasnika koji poziva u vjeru, da vjerujete u Gospodara svoga, pa Mu se odazvasmo: Vjerujemo!” Ali Imran 193.
Nema sumnje da je vjera u Allaha subhanehu we teala i Njegova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem osnov svih dobrih djela. Stoga, nakon što su Allahu uputili ovo dobro djelo, tj. vjeru u Njega i Poslanika Njegova, spomenuli su svoje potrebe tražeći oprost riječima: “Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše, pokrij naše hrđave postupke i usmrti nas sa dobrim.” Ali Imran 193. Ovo je pouka od Allaha Uzvišenog, da bi smo znali kako ćemo Mu se obraćati.
7. NA PUT ONIH KOJIM SI BLAGODATI PODARIO, A NE NA PUT ONIH NA KOJE SE SRDŽBA IZLILA I KOJI SU ZALUTALI
“Na put onih kojim si blagodati podario” – Ovim se objašnjavaju riječi: ”Pravi put”. Oni kojima je Allah blagodati podario spominju se također i u poglavlju Nisa’, gdje Allah Uzvišeni kaže:”Oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, to su oni koji će biti u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi kojima je Allah blagodati podario. A, lijepo li je to društvo! To je dobro od Allaha i dovoljno je da to samo Allah zna!”Nisa’ 69-70.
Dahhak navodi da je Ibn Abbas radijAllahu anhu rekao: “…Na put onih kojim si blagodati podario…“, jer su bili pokorni i samo se Tebi klanjali kao što to čine Tvoji meleki, vjerovjesnici, pravednici, šehidi i dobri ljudi. To je u skladu s riječima Gospodara: ”A oni koji su pokorni Allahu i Poslaniku, ti su sa onima kojima je Allah blagodati podario.” Nisa 69.
Riječi Allaha Uzvišenog: “A ne onih na koje se srdžba izlila i koji su zalutali.” znače: a ne na put onih na koje se srdžba izlila, jer oni na koje se srdžba izlila su u stvari, oni čija je namjera loša, koji znaju šta je istina, ali je i pored toga napuštaju. Isto tako, ne ni na put onih koji su zalutali i izgubili znanje koje im je dano. I oni lutaju u zabludi ne nalazeći pravog puta prema istini. Negacija “La” (Ne) ovdje ima funkciju pojačavanja značenja, kako bi se pokazalo da postoje dva iskvarena (izgubljena) puta, put židova i put kršćana.
PUT VJERNIKA predstavlja spoznaju istine i djelovanje u skladu s tom spoznajom. Budući da su židovi izgubili praksu, na njih se odnosi srdžba, a na kršćane zabluda, zato što onaj koji ima znanje, a ne postupa po njemu, zaslužuje srdžbu. Onaj ko nema znanje luta u zabludi. Stoga, kršćani, kada nešto žele učiniti, nisu u stanju naći Pravi put pošto nemaju odgovarajući pristup koji osigurava put do istine, pa lutaju. I jedni i drugi zbog toga zaslužuju srdžbu, iako se ona posebno odnosi na židove, u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: ”…onaj koga Allah prokune i na koga se rasrdi” Maide 60.
A na kršćane zabluda u skladu sa riječima Allaha Uzvišenog: “Oni koji su još ranije zalutali, što su mnoge u zabludu doveli, te i sami sa Pravog puta skrenuli.” Maide77.
Hammad ibn Seleme prenosi od Adijja ibn Hatima da je rekao: ”Pitao sam Allahovog Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem u vezi s riječima Uzvišenog: ’na koje se srdžba izlila’, pa je rekao: “židovi”, te ‘i koji su zalutali’, i uz to dodao: ”Kršćani! Oni su zalutali.“
Ovako prenosi Sufjan ibn Ujejne sa svojim lancem prenosilaca od Adijja ibn Hatima, a u predanju Ibn Merdevejha od Ebu Zerra radijAllahu anhu se navodi: “Pitao sam Allahova Poslanika u vezi s riječima: ‘na koje se srdžba izlila’, pa je rekao ‘židovi’, a ja dodao: ‘niti onih koji su zalutali’, pa je rekao: ‘To su kršćani!'”
Zaključak
Ova časna sura sastoji se dakle od sedam ajeta, koji sadrže: zahvalu Allahu Uzvišenom, veličanje i pohvalu Allahu subhanehu we teala navođenjem Njegovih lijepih imena i Uzvišenih atributa, ukazivanje na Povratak kao Dan suda, uputu Njegovim robovima da Ga mole i da Ga obožavaju, ogradu od vlastite sile i moći, iskrenu predanost služenju Allahu subhanehu we teala (ibadet), te čistotu od svakog oblika širka, odnosno držanja da je neko ravan ili sličan Njemu, Uzvišen je On! Nakon svega toga, slijedi molba koja se upućuje samo Allahu za uputu na Pravi put, odnosno Pravu vjeru, te učvršćivanje na tom putu, kako bi se uspješno prešao put do Sudnjeg dana, koji vodi do džennetskog blaženstva, u društvu vjerovjesnika, pravednika, šehida i dobrih ljudi.
Usto, ova sura sadrži i podsticaj za činjenje dobrih dijela, kako bi nosioci tih djela bili na Sudnjem danu u društvu onih koji su činili dobra djela, ali sadrži i zastarašivanje i upozorenje na slijeđenje puteva neistine, da ne bismo na Sudnjem danu bili oživljeni u društvu onih koji su slijedili te puteve, a na koje se izlila srdžba i koji su zalutali.
Ukazivanje na blagodati od Allaha Uzvišenog ovdje je izuzetno lijepo iskazano riječima: “Na put onih kojima si podario blagodati, a ne onih na koje se izlila srdžba.
Ovdje je u riječima “a ne onih na koje se izlila srdžba” izostavljen subjekt srdžbe, budući da je poznat. Allah Uzvišeni kaže:
“Koga Allah uputi, on je na pravom putu, a kome dadne da zaluta, ti mu nećeš naći zaštitnika koji će ga uputiti!“ Kehf 17
“Kome Allah dadne da zaluta, niko ga neće na Pravi put uputiti. Njih će ostaviti u nevjerstvu da u njemu lutaju.“ A'raf 186.
Više drugih ajeta također, potvrđuju da samo Allah upućuje na Pravi put i da daje da se dođe u zabludu, nasuprot tvrdnji kaderija (indetermista) i njihovih sljedbenika, koji kažu da Allahovi robovi sami prave svoj izbor po kome postupaju, dokazujući svoj ibadet nejasnim ajetima iz Kur’ana, ostavljujući, pritom, po strani ono što je izričito i sasvim jasno navedeno. To je pozicija zabludjelih i zalutalih! Međutim, u jednom sahih hadisu stoji: „Kada vidite one koji iz Kur’ana slijede nejasne ajete, znajte da su to oni koje je Allah imenovao u Kur’anu i budite oprezni s njima.“ To su oni koje je Allah subhanehu we teala opisao riječima: “Što se tiče onih u čijim srcima je nastranost, oni slijede nejasne ajete iz Kur’ana, priželjkujući smutnju i težeći za svojim tumačenjem.” Ali Imran 7. Prema tome, u Kur’anu nema uporišta za bilo kakve novotarije, bid’ate, budući da je On objavljen s ciljem da rastavi istinu od neistine, da uspostavi razliku između Pravog puta i zablude; u njemu nema proturječnosti niti neslaganja, jer to je Objava od Allaha, Mudrog i Hvale Dostojnog. Ja bih tome još dodao: “Nema sumnje da je i uputa i zabluda od Allaha Uzvišenog i ne postoji ništa, a da nema svoj uzrok. Međutim, pošto su tvrdoglavost i nevjerstvo nastavljeni među idolopoklonicima i nevjernicima i nakon što im je došao jasni dokaz, normalno je da ih Allah subhanehu we teala kazni za to odgovarajućom kaznom, što je i učinio ostavivši ih u zabludi. Allah Uzvišeni kaže: “A kad oni skrenuše ustranu, Allah učini da i njihova srca skrenu ustranu.” Saff 5, zatim: “A onome ko škrtari i osjeća se neovisnim, smatrajući ono najljepše lažnim, njemu ćemo put zla olakšati.” Lejl 8-10, što je primjerena kazna. Što se, pak, tiče vjernika, pošto su oni poslušali istinu, prihvativši je s iskrenošću i razumijevanjem, normalno je da budu i oni nagrađeni odgovarajućom nagradom. Njima je Allah olakšao da krenu Pravim putem, darivajući ih razumijevanjem, pameću i vjerom. Kao što Allah Uzvišeni kaže:”A onome koji udjeljuje i boji se Allaha, potvrđujući istinitost onoga što je najljepše, lagodnost ćemo omogućiti.” Lejl 5-7. To je odgovarajuća nagrada za njih. Kao što je poznato, i uputa i zabluda su od Allaha, Koji je sve stvorio. On je Onaj Koji upućuje vjernike njihovim činom prihvaćanja vjere, a daje zabludu nevjernicima zbog njihove tvrdoglavosti i odbojnosti, što predstavlja, kao što smo spomenuli, odgovarajuću nagradu, odnosno kaznu. To je ono što želi reći i naš komentator, Ibn Kesir riječima: “…a ne kao što tvrde kaderije (indeterministi) i njihovi sljedbenici da ljudi sami prave svoj izbor i postupaju prema tome”, tj. da oni biraju između Pravog puta i zablude, jer Onaj Koji upućuje, odnosno čini da se ide u zabludu, jeste isključivo Allah Uzvišeni, dok Njegovi robovi samo pripremaju povod za to, razumijevanjem i djelovanjem u skladu s vjerom (vjernici), odnosno tvrdoglavošću i odbojnošću (nevjernici). To su isključivo stvari izbora koji stoji kao pretpostavka nagrade, odnosno kazne, dok je pitanje Pravog puta ili zablude stvar Allaha Uzvišenog. Jer, kada bi pitanje Pravog puta bilo isključivo u nadležnosti vjernika i njegovog izbora, on se ne bi obraćao Allahu subhanehu we teala riječima: “Uputi nas na Pravi put!”, odnosno, riječima: “Naš Gospodaru, ne učini da naša srca skrenu nakon što si nas uputio!” Ali Imran 8. Allah Uzvišeni to najbolje zna i On upućuje na Pravi put!]
Za onoga ko uči Fatihu lijepo je po završetku učenja da kaže “Amin”, što značri ”Bože uslišaj!” Tačno je da je lijepo (mustehab) za onog ko to čini izvan namaza, dok je pritvrđeno za onoga ko klanja sam ili kao imam ili za imamom. Zapravo pritvrđeno je u oba zadnja slučaja, prema jednom hadisu, koji se nalazi u oba Sahiha, gdje se od Ebu Hurejre radijAllahu anhu prenosi da je Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem rekao: “Kada imam kaže ‘Amin’ i vi to kažite, jer onome čija riječ ’Amin’ bude istovremenaaminovanju meleka, bit će oprošteni sitni grijesi, koje je ranije činio.”
Od Enesa radijAllahu anhu se prenosi da je rekao Allahov Poslanik sallAllahu ‘alejhi we sellem: “Meni je dano ‘Amin!’u namazu i dovi, što prije mene nikome izuzev Musau nije dano. Jer, dok je Musa upućivao dovu, Harun je govorio ’Amin!’ Zato i vi zavravajte svoje dove s ‘Amin’ da bi vam ih Allah uslišao.” Otuda i neki učenjaci raspravljajući o ovom pitanju, navode slijedeći ajet: “I Musa reče: ‘Gospodaru naš, Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogastvo u životu na dunjaluku, da bi zavodili s Puta Tvojega. Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova da vjeru ne prihavate dok ne dožive patnju nesnosnu!’ On je rekao: ‘Uslišena je molba vaša! Vas dvojica na Pravom putu ostanite i nipošto ne slijedite put onih koji ne znaju!“ Junus 88-89
Ovdje je navedena samo Musaova dova, ali se iz konteksta razumije da je Harun aminovao, što je, također, imalo stupanj dove na osnovu riječi: “Uslišena je molba vaša“. To pokazuje da onaj koji uz dovu amina, kao da je i uči. Na osnovu istog argumenta navodi se i da onaj ko klanja za imamom ne uči Fatihu, budući da njegovo aminanje na kraju Fatihe ima stupanj učenja ove sure. Time se ujedno potvrđuje da onaj koji klanja za imamom, ne uči za njim u namazu u kojem se uči naglas. Allah to najbolje zna.  Ovo je u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: ”Kada se uči Kur’an, vi ga slušajte i šutite da bi vam se smilovalo.“ A'raf 204. Slušanje i pažnja ovdje se nama naređuju od Allaha subhanehu we teala kako bismo stekli Njegovu milost, jer samo slušanjem i pažnjom srce može razumjeti. Tek kada shvatimo poruku, bit ćemo svjesni zahtjeva i sadržaja, pa će nam se i Allah smilovati, nagrađujući tako našu spoznaju, odnosno razumijevanje. Ako, međutim, imam uči naglas i mi ponavljamo za njim, tada neće biti moguće i da razumijemo ono što učimo i slušamo. Ako to ne postignemo, nećemo ni djelovati u skladu s tim. Time će nam i Allahova milost biti uskraćena, što je, također, u skladu s riječima Allahova Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Imam je određen da bi se za njim klanjalo. Kada on uči tekbir, i vi ga učite, a kada on uči Kur'an, vi šutite…” Ovo se odnosi na namaz u kojem se uči naglas. Međutim, u namazu u kojem se uči u sebi, obavezno je učiti Fatihu za imamom u skladu sa hadisom Poslanika sallAllahu ‘alejhi we sellem: ”Nema namaza za onoga koji ne prouči Fatihu.” To Allah najbolje zna.
Tefsir Ibn Kesir
Advertisements
Elif-Lam-Mim /1/
Komentar: U pogledu simboličnog početka ove sure slovima kao i svih drugih sličnih početaka sura, komenta­tori Kur'ana se razilazeIma nekoliko mišljenja: To su nejasni ajeti, čije značenje zna samo Allah Uzvišeni; On jedino zna njihov unu­trašnji smisao i svrhu. To su imena Allaha Uzvišenog. To su višeznačni ajeti koje Allah nije objavio slu-čajno, niti bez razloga, iako ima mišljenja laika da u Kur'anu ima ajeta kojima je izražena pobožnost bez apsolutno ikakvog značenja, što je sasvim netačnoDakle, ovi počeci sura imaju poseban smisao i o tome se može suditi samo na osnovi sigurnog znanja koje je do nas došlo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellemU suprotnom slučaju dužni smo reći: “U to vjerujemo, jer sve je od Gospodara našeg.” (3:7)
Što se tiče posebnog smisla navođenja ovih kra-tica, neki učenjaci navode da je njihov cilj upozo-renje idolopoklonika kako bi čuli Allahov govorOvo je, međutim, vrlo slabo mišljenje, budući da počeci s ovim slovima ne postoje u svim surama, a i ove dvije sure, “El-Bekare” i “Ali Imran”, objav­ljene su u Medini, gdje nije bilo idolopokloni­k­a.15 Ima mišljenja da ovi ajeti ukazuju na nedostižnost (i'džaz) Kur'ana, odnosno, da su stvorena bića nemoćna da ga dostignu i odupru mu seTo smatra veliki broj islamskih autoriteta, među ko-jima je i šejhul-islam Ibn-TejmijjeKao dokaz tome ističe se da se iza svih početaka sura sa poje-dinačnim slovima u Kur'anu spominje Kur'an i njegova objava od Gospodara svjetova, kao na primjer: .. Elif lam mimTo je Knji-ga…; Ha mimTako mi jasne Knjige…; Elif lam mimAllah, osim Kojega dru­gog boga nema, Živi je i VječniOn tebi objav­ljuje Knjigu.; .. Elif lam mimKnjiga koju tebi objavljujemo..itd.
“Ova Knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se Allaha boje.” /2/
“to, taj” znači “ova, ovo”, što se često koristi u arapskom jezikuKur'an, koji je jedinstveno stjecište arapskog jezika, upotrebljava dakle ovaj način izraža-vanjaAllah Uzvišeni kaže: “ni stara, ni mlada, nego između ovo dvoje”(2:68) Zatim kaže: “Ovo vam je Allahova odredba kojom sudi među vama” (60:10), zatim: “Ovo vam je Allah, Gospodar vaš.” (6:102) “Knjiga”: Ima komentatora koji svojim tumačenjima tvrde da se to odnosi na Tevrat i Indžil, što je dosta slobodno tumačenje, odnosno neute-meljena interpretacijaTačno je da se odnosi na Kur'an. znači “u koju nema sumnje”Međutim, ima i ovakvih čitanja: “Ova Knjiga nema sumnje” s tačkom, stajanjem na riječi, a za­tim: “U njoj je uputa bogobojaznim.”
Ispravno je, međutim, sta­janje na “u kojoj nema sumnje”, a potom se nastavlja: “Uputa je bogobojaznim”, što je ispravnije ako se ima u vidu da je riječ ovdje atribut, čime je postignut bolji stilski efekt od sintagme “u kojoj je uputa”, odnosno u kojoj je nešto. “Uputa bogobojaznim”, tjsvjetlo za bogobojazne, vjernike koji se čuvaju idolopoklon­stva (širka), koji vjeruju samo u Allaha Jedinoga, koji djeluju pokoravajući Mu se, boje se Njegove kazne, nadaju se Njegovoj milosti i čuvaju se od Njegovih zabranaTo je sasvim u skladu sa značenjem ajeta koji slijedi iza ovoga i sadrži svojstva bogobojaznih vjernika kako ih Allah opisuje riječima: “Onima koji u gajb vjeruju, koji obavljaju namaz i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili.”
“Onima koji u gajb vjeruju” /3/
Iman (vjerovanje) predstavlja čin potvrđivanja is­tini­tostiriječju, djelom i uvjerenjem, povećava se djelima pokornosti, a smanjuje griješenjem. Vjerovanje, u navedenom smislu, rezultira strahopoštova­njem prema Allahu, dž.š., tako da onaj koji to prihva­ti neće učiniti bilo što, prihvatiti bilo kakvo uvjerenje ili kazati nešto suprotno Allahovoj naredbi. Vjera u nevidljivo ustvari je vjera u ono što je vidu nedostupno; to je potvrda, odnosno vjerova­nje u ono što ti je dostavljeno u šerijatskom smislu, vjera u gajb je vjera u Allaha, Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, vjera u Sudnji dan, Nje­govo određenje dobra i zla, vjera u oživljenje poslije smrti, u Džennet i DžehenemSve to je “gajb”, nedostupno oku ljudskom, transcedentno.
“i koji namaz obavljaju i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili” /3/
“i namaz obavljaju” Riječ jezički znači “dova”, a šerijatski to je poseban vid klanjanja Allahu (ibadeta) koji se sastoji od: rukua (naklo­na),.sedžde (klanjanja ničice) i drugih posebnih dijelo­va,određeno vrijeme, s određenim uvjetima, specifičnostima i vrstama, što je Allah Uzvišeni naredio kao obavezu pet puta u toku dana i noćiTo je druga osnovna islamska dužnost. Namaz (salat) obavlja se, tjčini redovno, u posebnim vremenskim terminima, uz uzimanje abdes­ta, stajanje, naklon, usklađenost pokreta, klanjanje ničice, učenje Kur'ana, sjedenje i posvjedočenje i blagosiljanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem.Time se obavlja namaz. “i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili” Riječ u početku islama je označavala “trošak” koji je čovjek činio za svoju poro­dicu prije nego je propisan zekat. Na ovome mjestu, izraz znači dijeljenje sadake i zekata koje se prije svega odnosi na bližnje, članove porodice i sluge, a potom na drugeOvaj vid trošenja mora biti obavljen zasigurno u ime Allaha, dž.š., sa ciljem izražavanja pokornosti Njemu, želje za nagradom i Njegovim zadovoljstvom, te iz bojazni od Njegove srdžbe i kazne, a ne zbog bilo čega drugogGornjim riječima: “i dijele od onoga čime smo ih Mi opskrbili” obuhvaćene su sve vrste ovih troškova, bili oni dobrovoljni ili obavezni (farz).
To potvrđuje i predanje od Ibn Omera, r.a., navedeno u oba Sahiha, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /45/ “Islam je zasnovan na pet te­melja: svjedočenju (šehadetu) da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i hodočašću Kabi (hadžu).” O zekatu će, inšallah, kasnije biti govora.
“i onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi i što je objavljeno prije tebe, i koji u ahiret čvrsto vjeruju.” /4/
“I onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi”, tj koji potvrđuju is­tinitost Kur'ana koji je od Gospodara tvoga objavljen, “i što je objavljeno prije tebe”, tjprihvaćaju istinitost Tevrata, Indžila, Zebura i dru­gih spisa koje su dostavili poslanici prije tebe, ne praveći razliku između njih i ne niječući ništa što su ovi dostavili od Gospodara svoga. “i koji u ahiret čvrsto vje ruju” Čvrsto uvjerenje suprotno je sumnji, tako da se ne dozvoljava ni najmanja sumnja kako u ahiret, tako ni u oživljenje, Sudnji dan, Džennet, Džehenem, polaga­nje računa i mizan (mjerenje dobrih i loših djela)Ahiret je dobio ovaj naziv budući da dolazi kao drugi svijet, nakon ovoga svijeta. Oni koji vjeruju u Poslanika, to su općenito vjerni­ci, kako Arapi tako i sljedbenici Knjige. Svi ljudi i džini koji vjeruju u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujući istinitost te vjere i ostvarujući osobine vjernika navedene u prethodnim ajetima do Sudnjega dana, “na uputi su svoga Gospo­dara” odnosno, na putu svjetla, iz­vjesnosti i spoznaje Allaha Uzvišenog “To su oni koji su spašeni”, tjoni će uspjeti svojim djelima i vjerom u Allaha, Nje­gove knjige i poslanike, steći sevap i vječni bora­vak u Džennetu, odnosno spas od kazne priprem­lje­ne za Allahove neprijatelje.
“To su oni koji su na uputi Gospodara svoga i to su oni koji su spašeni.” /5/
“I onima koji vjeruju u ono što je objavljeno tebi”, tj koji potvrđuju is­tinitost Kur'ana koji je od Gospodara tvoga objavljen, “i što je objavljeno prije tebe”, tjprihvaćaju istinitost Tevrata, Indžila, Zebura i dru­gih spisa koje su dostavili poslanici prije tebe, ne praveći razliku između njih i ne niječući ništa što su ovi dostavili od Gospodara svoga. “i koji u ahiret čvrsto vje ruju” Čvrsto uvjerenje suprotno je sumnji, tako da se ne dozvoljava ni najmanja sumnja kako u ahiret, tako ni u oživljenje, Sudnji dan, Džennet, Džehenem, polaga­nje računa i mizan (mjerenje dobrih i loših djela)Ahiret je dobio ovaj naziv budući da dolazi kao drugi svijet, nakon ovoga svijeta. Oni koji vjeruju u Poslanika, to su općenito vjerni­ci, kako Arapi tako i sljedbenici Knjige. Svi ljudi i džini koji vjeruju u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđujući istinitost te vjere i ostvarujući osobine vjernika navedene u prethodnim ajetima do Sudnjega dana, “na uputi su svoga Gospo­dara” odnosno, na putu svjetla, iz­vjesnosti i spoznaje Allaha Uzvišenog “To su oni koji su spašeni”, tjoni će uspjeti svojim djelima i vjerom u Allaha, Nje­gove knjige i poslanike, steći sevap i vječni bora­vak u Džennetu, odnosno spas od kazne priprem­lje­ne za Allahove neprijatelje.
“Onima koji ne vjeruju, doista je svejedno, opominjao ti njih ili ne opominjao, oni ne vjeruju.” /6/
..”doista, oni koji ne vjeruju…” znači, koji su pokrili i zatamili istinu i ne vjeruju u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve se­llem. Allah Uzvišeni zna da oni neće vjerovati kada im dođu ajeti, pa to ovdje i potvđuje ukazujući da oni neće vjerovati, “svejedno da li ih ti, Muhamede, opominjao ili ne opominjao” jer su oni odabrali nevjerstvo umjesto vjere, negirajući time jasne ajete koje im je dostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svoga Gospodara. Ovaj ajet predstavlja jednu vrstu rasterećenja za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i daje mu utjehu pošto je on želio da svi ljudi budu vjer­nici i slijede ga na Pravom putu Allah, dž.š., ovdje mu saopćava da će biti vjernici samo oni za koje u vječnom Alla­hovom znanju stoji da će vjerovati u Poslanika, salla­llahualejhi ve sellem, i da im slijedi sreća i svako dobroIsto tako, zalutat će samo oni za koje u prethod­nomAllahovom znanju stoji da će biti nevjerni­ci.ko­jima.slijedi nesreća, da nas Allah sačuvaStoga se navodi: “Ne žalosti se zbog njih”, jer tvoje je samo da im poruku preneseš!; “jer tvoje je samo da preneseš, a Naše je da tražimo polaganje računa.” (13:40) “Ti si samo opo­mi­njač, a Allah o svemu brine.” (11: 12)
“Zapečatio je Allah srca njihova i uši njihove, a na očima im je koprena; njima pripada kazna golema.” /7/
U vezi s ovim ajetom Katade kaže: “Njima je zavladao šejtan s obzirom da su mu bili pokorni; Allah je zapečatio njihova srca i uši, a na oči im stavio kopre­ne tako da ne vide, ne čuju, ne shvaćaju, niti razu­mijuTo potvrđuju riječi Allaha, dž.š.: “A kad oni skrenuše, Al­lah učini da i njihova srca skrenu.” (61:5) Za­tim riječi: “i Mi srca njihova i oči njihove preokrenut ćemo kao što nisu vjerovali prvi put, te ih ostavljamo da u zabludi svojoj smeteni lutaju”(6:110) Sličnih ajeta u Kur'anu ima mnogo, što pokazuje da Uzvišeni Allah pečati srca uspostavljajući između njih i Pravog puta prepreke adekvatnom kaznom, ostavljajući ih s neistinom time što sami napuštaju istinu, što je također izraz Njego­ve praved nosti. U hadisu stoji: /46/ “O Ti, Koji preokrećeš srca! Učvrsti srca naša u Tvojoj vjeri!”
Et-Tirmizi, En-Nesa'i i Ibn-Madže prenose od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /47/”Kada vjernik napravi grešku, na njegovom srcu nas­tane crna tačkica (mrlja)Ukoliko se pokaje i povrati, njegovo srce se očisti, a ukoliko poveća griješenje, i ta mrlja se povećava sve dok sasvim ne prekrije srceTo je hrđa za koju Allah Uzvišeni kaže:”Ne, naproti vOno što su stjecali kao hrđa prekrilo je njiho­va srca.” (83:14) Prema tome, u prvim navedenim ajetima Allah, dž.š., ukazuje na status vjernika, potom u posljednja dva navedena ajeta na status nevjernika. Nakon toga slijedi objašnjenje statusa licemjera (munafika), koji javno ispovijedaju vjeru skrivajući u sebi nevjerstvoBudući da to liči poziciji mnogih ljudi, Allah, dž.š., to ističe na više mjesta ukazujući na brojne osobine koje karakteriziraju licemjeraU tom smislu Allah Uzvišeni kaže:
“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i drugi svijet’, a nisu vjernici!” /8/”Oni (svojim djelima misle da) varaju Allaha i one koji vjeruju, iako, ne osjećajući to, sami sebe varaju.” /9/
“licemjerje” u osnovi znači “pokazivanje dobra i prikrivanje zla”Ima ga dvije vrste: – vjersko, koje vodi u vječnu vatru i – praktično, koje spada u najveće grijehe. Svojstva licemjera (munafika) objavljena su u medinskim surama budući da u Meki nije bilo licemjeraNaprotiv, bilo je ljudi koji su pokazivali nevjerstvo (kufr) prezirući i mrzeći ga, iako su intim­no bili vjernici! Međutim, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio u Medinu, gdje su živjele Ensarije iz plemena Evs i Hazredž, koji su u vrijeme paganstva obožavali kipove kao i drugi arapski idolopoklonici, te židovi, sljedbenici Knjige, koji su živjeli u skladu sa tradi­cijom svojih predaka, podijeljeni u tri plemena: 1-Benu Kaynuka’, saveznici plemena Hazredž, 2-Benu Nedir i 3-Benu Kurejza, saveznici plemena Evs. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, is­lam je primio dio pripadnika plemena Evs i Hazredž, te mali broj židova, poput Abdullaha ibn Selama, r.a. U to vrijeme također ni u Medini nije bilo licemjerja, pošto muslimani još uvijek nisu imali silu koja bi zadavala strah Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je mi­rovnesporazume sa židovima i brojnim arapskim ple­menimau okolici Medine.
Međutim, kada je došlo do velike Bitke na Bedru i kada je Allah uzvisio Svoju Riječ uzdigavši islam i njegove pripadnike tada je Abdu­llahibn Ubejj ibn Selul, prvak Medine iz plemena Hazredž, prvak navedenih dviju skupina iz vremena paganstva (koje su ga nastojale postaviti za vladara /kralja/ prije nego im je došlo Veliko Dobro), koje su potom primile islam i napustile Ubejja, koji je osjetio prezir prema islamu i muslimanima poslije Bitke na Bedru rekao je: “Ova bitka je odredila smjer (put)!” Za­tim je obja­vio svoje prihvaćanje islama zajedno sa svo­jim sljed­benicima i poštovaocima, te nekim drugim sljedbe­nicima Knjige. Tako je došlo do pojave licemjerja među građanima Medine i okolnim beduinima. Među Muhadžirima (doseljenicima) u to vrijeme nije bilo licemjerja s obzirom na to da oni nisu napustili Meku pod prisilom, nego su to učinili po svom izboru, ostavljajući imetak, djecu i zemlju, u težnji za onim što je kod Allaha Uzvišenog, na ahiretu. Dakle, licemjeri (munafici) bili su iz dva plemena, Evs i Hazredž, te jedan broj među židovima. Stoga Uzvišeni Allah ukazuje na licemjere, kako se vjernici ne bi zavarali njihovom vanjštinom, što bi unijelo nered na širem planu, u samom vjerovanju, budući da su oni u osnovi nevjernici.
Zato treba biti oprezan i ne misliti o nemoralnim ljudima dobro! Allah Uzvišeni kaže: “Ima ljudi koji kažu: ‘Vjerujemo u Allaha i drugi svijet’, a nisu oni vjernici”, odnosno: “Kada ti dođu licemjeri, oni kažu: ‘Svjedočimo da si ti Allahov Poslanik!’ Allah zna da si ti za­sigurno Njegov Poslanik!” (63:1) Dakle, oni to izgovaraju svojim ustima, ali Allah, zasigurno, zna da oni lažu! Zato kaže: “A Allah svjedoči da su licemjeri uistinu lašci” (53:1), odnosno “da nisu vjernici” (2:8). Riječi Allaha Uzvišenog: ..”Oni (svojim djelima misle da) varaju Allaha i one koji vjeruju…” znače: u svom nevjerovanju oni su uvjereni da varaju Allaha, dž.š., kada kažu: “Vjerujemo”, računajući pritom da će im to koristiti, odnosno da to kod Njega prolazi kao što prolazi kod pojedinih vjernika. Allah Uzvišeni kaže: “Na Dan, kada ih Allah sve oživi, oni će se Njemu zaklinjati kao što se vama zaklinju misleći da će im to koristiti. Oni su doista pravi lažljivci.” (58:18) Zbog takvog njiho­vog vjerovanja Allah Uzvišeni ih identificira riječima:” iako, ne osjećajući to, sami sebe varaju.” Znači, ukoliko vjernike i budu prevarili na kratkotrajnom dunjaluku, oni time samo sebe varaju. Oni naime svojoj duši udovoljavaju ovim činom, napajajući se čašom radosti, čiji iz­vordaje sokove propasti, pošto onaj koji ih pije ispija čašu bola kao srdžbu Allaha Uzvišenog i Njegovu kaznu, koja ne utoljava žeđ. Time licemjer vara samog sebe, misleći da sebi čini dobro! Allah Uzvišeni kaže: “iako, ne osjećajući to, sami sebe varaju.”
“U srcima njihovim je bolest i Allah im povećava bolest. Njih čeka patnja bolna za ono što su lagali.” /10/
“U srcima njihovim je bolest.” Prema nekim mišljenjima, ovdje “bolest” pred­stavljasumnju, licemjerje i prljavštinu. To je sve tačno, budući da je bolest koja je u srcima licemjera i sumnja i licemjerje i prljavština Sumnja je zato jer oni sumnjaju u poslanstvo Al­lahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve se­llem; licem­jerje je, jer javno pokazuju vjerovanje (iman), a ustva­ri su nevjernici; prljavština je, jer oni ne vjeruju u ono što je Allah, dž.š., objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem; nevjerstvo je, bez sumnje, prljavština! “…pa im je Allah bolest povećao.” Znači povećao im je sumnju, licemjerje i prljavštinu. Dakle, nagrada, odnosno kazna, primjerene su vrsti djela, kao što Allah Uzvišeni kaže: “A što se tiče vjernika, njima je vjerovanje povećano i oni se radujuŠto se, pak, tiče onih u čijim je srcima bolest, ona im je prljavštinu povećala.” (9:125)
Riječi Allaha Uzvišenog: “…za ono što su lagali” znače što su lagali Allahu i vjernicima nastojeći ih prevariti riječima: “Mi vjerujemo!” dok, ustvari, nisu vjerovaliAllah Uzvišeni obavijestio je Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o jed­nom broju licemjera (munafika) zadržavši za Sebe znanje o ostalima i ne obavještavajući ga o njimaOn kaže: “Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine koji su u licemjerstvu spretni! Ti ih ne poznaješ, ali ih Mi znamo!” (9:101) Možda će neko reći: “Zašto Allahov Poslanik, sallalhu alejhi ve sellem, nije ubijao licemjere pošto je znao neke od njih?” Odgovor na ovo pitanje nalazi se u Sahihima, gdje se navodi da je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Omeru ibn Hattabu: /48/ “Ne volim da kažu Arapi kako Muhammed ubija svoje drugove (ashabe)!” Znači, on se bojao da ne dođe do bilo kakvih promjena u veze sa prihvaćanjem is­lama od beduina, jer oni nisu znali da su pojedinci licemjerni, pa bi mogli pomisliti da ih on ubija unatoč njihovom imanu, od­nosnomogli bi kazati: “Muhammed ubija svoje dru­gove (ashabe)!” Malik u vezi s tim kaže: “Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, ustezao se od licemjera kako bi pokazao svojim sljedbenicima da vladar ne osuđuje samo po svom znanju!”14 Šafija kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve se­llem,zabranio je ubijanje licemjera budući da su oni javno prihvaćali islam, iako je on znao da su licemjeri Međutim, ono što su javno pokazivali iznad je onoga drugog. To potvrđuje i hadis: /49/ “Meni je naređeno da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: ‘Nema boga osim Allaha.’ Kada to kažu…” itd.15 Međutim, treba kazati da se ovo odnosi na onoga koji poznaje prvake licemjera i njihova imena.
Za one o čijem licemjerju Allah Uzvišeni nije upoznao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Kur'anu stoji: “Ako se licemjeri i oni u čijim je srcima bolest, te oni koji po Medini laži šire, ne okane, Mi ćemo ti sigurno vlast nad njima prepustiti i oni će samo kratko vrijeme kao komšije tvoje ostati. Oni su prokleti i gdje god se nađu bit će uhvaćeni i poubijani.” (33:80-81) U ovim je ajetima dokaz da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije podstican protiv njih, niti je bio upoznat ko su im bili prvaci! Njemu se ukazuje na njihove oso­binekoje on primjećuje kod nekih od njihU tom smislu i Allah Uzvišeni kaže: “A da hoćemo, Mi bismo ti ih uistinu pokaza­li, i ti bi ih sigurno po biljezima njihovim pre­poz­nao..Ali ti ćeš ih doista prepoznati po načinu njihova govora!” (47:30)
“Kada im se kaže: ‘Ne pravite nered na Zemlji! odgovaraju: ‘Mi samo red uspostavljamo!'” /11/”Zar tako! Oni su uistinu pravi smutljivci, ali to oni i ne opažaju.” /12/
“nered” ovdje znači nevjerovanje, licemjerje i griješenje. Riječi Allaha, dž.š.: “Kada im se kaže: ‘Ne pravite nered na Zemlji!'” znače: ne pravite nered kroz nevjerstvo, licemjerje i griješenje na Zem­lji, jer onaj ko prema Allahu griješi ili naređuje da se griješi, čini na Zemlji nered, pošto je uspostavljanje reda moguće samo uz pokornost Allahu, dž.š. Licemjeri misle da oni javnim pokazivanjem imana varaju vjernike, tako da ih oni uzimaju za svoje prijatelje umjesto vjernika, iako su licemjeri. Međutim, Allah, dž.š., to ovdje razotkriva kako se vjernici ne bi prevarili i uzimali licemjere za svoje pri­jatelje (zaštitnike) Naime, uzimanje ovih ljudi za bliske prijatelje (zaštitnike), um­jestovjernika, vrijeme kada oni spadaju među najveće neprijatelje vjernika, pred-stavlja čin stvaranja velikog nereda na Zemlji Jer, pošto oni javno ispoljavaju vjeru (iman), vjernici o njima stječu pogrešan sud.
Tako licemjeri uspijevaju ostvariti nered, zavaravajući ih riječima koje su daleko od istine i ostajući istovremeno u prijateljskim odno­sima s nevjernicima protiv vjernikaZato Allah, dž.š., kaže: Kada im se kaže: “Ne pravite nered na Zemlji!”, oni odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!”, tjmi želimo samo pomirenje između dvije skupine vjernika, s jedne strane, i nevjernika (među kojim su i idolopoklonici i raniji sljedbenici Knjige), s druge strane.” Međutim, Allah zna ono što je u njiho­vim dušama i što kriju u svojim prsima, pa kaže: “Nikako! Oni uisti­nu nered prave, ali to i ne opažaju.” /12/ Ono što oni namjeravaju smatrajući to uspostavlja­njem reda ustvari je pravi nered, a što oni ne osjećaju zbog svog neznanja. “Moj Bože! Učvrsti nas u Tvojoj vjeri i pokornosti i učini nas vjernicima čija spoljašnost nije suprotna njihovoj unutarnjosti!”
“Kada im se kaže: ‘Vjerujte kao što ovi ljudi vjeruju!’, oni odgovaraju: ‘Zar da vjerujemo kao što maloumnici vjeruju!?’ A doista su oni maloumnici, ali to oni ne znaju!” /13/
Uzvišeni Allah kaže: Kada se licemjerima kaže: “Vjerujte kao što ovi ljudi vjeruju!”, tj kao što oni vjeruju u Allaha, Njegove meleke, Knjige, poslanike, oživljenje, Džennet, Džehenem i sl., od­nosno, budite pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku izvršavanjem Njegovih naredbi i Njegovih zabrana, oni kažu: “Zar da vjerujemo kao što maloumnici vjeruju!?” misleći pod maloum-nicima ovdje na ashabe Allahovog Poslanika, sallalla­hu alejhi ve sellem! Oni govore: “Zar da budemo s ovim maloum­nicima na istom stupnju!” Međutim, Allah Uzvišeni od­govara na ovo: “A doista su oni ma­loumnici,.ali to oni ne znaju”, tjoni ne znaju stanje u kojem se nalaze, što upućuje na zab­ludu i neo­baviještenost Neznanje je ovdje najgore po njih i ono najrječitije govori o njihovom sljepilu i udaljenosti od Pravog puta. Ta zabluda povećava se uz istovremeno povećanje Allahove srdžbe i kazne prema njima, što je primjereno djelima koja čine. A Allah Uzvišeni nikome neće nepravdu učiniti!
– Kada susretnu one koji vjeruju, oni govore: “Vjerujemo!”, a čim ostanu nasamo, sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama Mi se samo rugamo.” /14/”Allah se njima izruguje i ostavlja ih da u svom nejerovanju lutaju.” /15/
Uzvišeni Allah kaže da kada ovi licemjeri susretnu vjernike, oni kažu: “Vjerujemo!”, pokazujući pred njima iman, bliskost i privrženost, i obmanjujući ih tako licemjerno se dodvoravajući i krijući svoje uvjerenje kako bi time osigurali korištenje doba­ra i dobi­ti koje pripadaju vjernicima. Međutim, “kada se osame sa svojim šejtanima”, odnosno kada odu kod svojih čelnika, prvaka i velikana među židovskim rabinima i vođama idolopoklonika i licemjera, oni govore: “Mi smo s vama!” u nevjerstvu i idolopoklonstvu, “a mi se samo izrugujemo” sa pristalicama Muhammedovim, sallallahu alejhi ve se­llem..Uzvišeni Allah njima odgovara uzvraćajući na takve njihove postupke: “Allah se njima izruguje i ostavlja da lutaju u svom nevjerovanju”, tj. izruguje im se pokazujući im Svoje odredbe na ovome svijetu, odnosno ukazujući na ne­povredivost njihove imovine i krvi time što javno ispoljavaju iman i riječi Svjedočanstva: “Nema boga osim Alla­ha; Muhammed je Allahov poslanik!”, za razliku od onoga što im pripada na drugom svijetu (ahiretu), kao što je kazna i teška patnja. Ovo je i mišljenje Ibn-Džerira, budući da su spletke, varke i izrugivanje kroz igru i dokolicu, po mišljenju svih učenjaka, nespojive s Alla­hom.dž.š., ali su prihvatljive kao vid revanša i zadovo­ljavanja pravde putem nag­rade, odnosno kazne.
To potvrđuju i riječi Ed-Dahhaka koje prenosi od Ibn-Abba­sa..U tom smislu, riječi Allaha, dž.š.: “Allah se njima izruguje” znače: Allah se njima podsmijeva nagovještavajući im kaznu “podržava ih da u nevjerovanju lutaju”. U vezi s ovim dijelom ajeta, Ibn-Abbas i Ibn-Mes'ud navode predanje od nekih ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, da riječ “podržava ih” znači ostavlja ih da ostanu dugo. Mudžahid ističe da to znači: “povećava im, produžava im”, dok neki drugi navo­de.da to znači: “kad god oni učine grijeh, Allah im za to da blagodat”, što, u osnovi, predstavlja odgo­vor.kaznom, u skladu s riječima Al­laha, dž.š.: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili, sve dok se onome što im je dano ne bi obradovali! Tada bismo ih iznenada kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili!” /44/ “Tako bi se zameo trag narodu koji čini nasilje; a hvala pripada samo Allahu, Gospodaru svjetova.” (6:44-45) Ibn-Džerir ovo tumači, pa kaže da to znači: Da­jemo .imda .ostanudugou .svojoj.uobraženosti i drskosti, kao što Uzvišeni Allah kaže: “i Mi srca njihova i oči njihove okrenemo, kao što nisu vjerovali ni prvi put i ostavimo ih da u zabludi svojoj smeteni lutaju.” (6:110) Riječ znači “zabluda” dok znači “sljepilo”Zabluda u navedenom smislu događa se u srcu, ali se i sljepilo, također, koristi za srce
“To su oni koji su Zabludu uzeli umjesto Upute, ali im njihova trgovina nije donijela dobiti; oni nisu upućeni!” /16/
Dakle, ti licemjeri uzimaju nevjerstvo i zabludu, a ostavljaju vjeru i uputu, što im daje zadovoljstvo slično onom izraženom u slijedećim riječima: “Što se tiče Semuda, njima smo na Pravi put ukazi­vali, ali im je sljepoća bila milija od Pravog puta.” (41:17) Dakle, u zamjenu za Pravi put oni su uzeli krivi put (zabludu), spustili nisko cijenu vjerovanju i dali ga za nevjerstvoZato Allah, dž.š., kaže: “Njihova trgovi­na nije im donijela dobiti i oni nisu upućeni”, tju ovoj kupoprodaji, njihova transakcija nije im donijela dobit i oni nisu na Pravom putu. S Pravog puta oni su dakle otišli u zabludu, iz zajedništva u grupašenje, iz sigurnosti u nesigurnost, iz sunneta u bidat (novotariju).
“Oni su slični onima koji potpale vatru, a kada ona osvijetli njihovu okolicu, Allah im oduzme svjetlo i ostavi ih u mraku, pa ništa ne vide.” /17/ “Gluhi, nijemi i slijepi su oni! Nikako da se povrate (osvijeste)!” /18/

Naime, nakon što su licemjeri uzeli zabludu umjesto Pravoga puta, postali slijepi iako imaju oči, oni su postali slični onome koji potpali vatru (tjželi os­vjetlje­nje.vatrom) kako bi vidio svijet oko sebe. Ali nakon što je vatra osvijetlila okolicu, omogućivši mu da vidi i desno i lijevo oko sebe (što daje posebno zadovolj­stvo),.ona se ugasila, a on je ostao u teškoj tami, bez vida i Putokaza. Usto, on je gluh i ne čuje, nijem i ne govori, i slijep bez obzira na svjetlo koje je ugledao, pa se ne može vratiti u stanje u kome je bioU tom smislu, ovi licemjeri koji su uzeli krivi um­jesto Pravog puta, opredijelivši se za zabludu umjesto Upute, postali su primjer izgubljenosti, zablude i sljepila. Slijedeći ajet po­kazujeda su oni prvo prihva­tili vjeru da bi je potom napustili, jer Uzvišeni Allah kaže: “To je zato što su oni bili vjernici, pa nevjer­nici postali, a onda su im srca zapečaćena tako da ne shvaćaju.” (63:3) U gornjim ajetima uporedba je izuzetno primjerena, jer su licemjeri u početku, kao vjernici, stekli svjetlo, ali su ga potom pokvarili licemjerjem, ostajući zbunjeni. A zbunjenost u vjeri veća je od svake zbunjenosti!
“Ili su oni slični onima koji za vrijeme silnog pljuska s neba, u kojem su tmine, tutnjava i munje zbog gromova, stavljaju prste u uši bojeći se smrti! A Allah obuhvaća nevjernike!” /19/ “Munja samo što ih ne zaslijepi: kad god im ona blijesne, oni krenu, a čim utonu u tamu, zastanu! A da Allah hoće, On bi im oduzeo i sluh i vid! Allah, uistinu, sve može!” /20/
Ovo je drugi primjer koji Allah Uzvišeni navodi za jednu drugu vrstu licemjera. To su oni kojima se pokaže istina, pa je jednom prihvate, ali drugi put sumnjaju u nju. Njihova su srca obuzeta sumnjom, nevjerstvom i dilemama. Riječ ovdje znači “pljusak”, tjkiša koja se u trenu izlijeva; riječ “tama” označava sumnju, nevjerstvo i licemjerje; riječ “grmljavina” označava ono što u srca utjeruje strah, pa je poznato da licemjere karakteriziraju veliki strah i panika, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Oni misle da je svaki zvuk protiv njih.” (63:4) Riječ “munja” označava ono što zasija u srcima ovih licemjera, kao što je to ponekad svjetlo vjere. Allah Uzvišeni kaže: “Zbog gromova oni stavljaju prste u uši bojeći se smrti! A Allah obuhvaća nevjernike!” Dakle, njihov oprez ništa im ne koristi jer Allah njih obuhvaća Svojom Moći i oni su podređeni Njegovoj Moći i Htije­nju. Nakon toga, Allah, dž.š., kaže: “Munja samo što ih ne zas­lijepi”, tjona je snažna i intenzivna, dok je nji­hov vid slab i nedovoljno učvršćen vjerom. Od Ibn-Abbasa se prenosi: “Svojom jasnoćom Kur'an dokazuje skoro sve slabosti licemjera”; “Kad god im munja blijesne, oni krenu, a kada utonu u tamu, oni stanu.” U vezi s tim Ibn-Abbas kaže: “Tj., oni znaju istinu, pa o njoj govo­re, čime postaju stabilni, da bi potom zbunjeno zastali čim padnu u nevjerstvo.”
To se prenosi od ashaba i najjasnije je i naj­ispravnije što je rečeno u komentaru ovog ajeta. Dakle, tako će im biti i na Sudnjem danu, kada ljudi dobiju svjetlo primjereno njihovom imanu. Nekome će biti dano svjetlo što osvjetljava njegov hod u dužini manje ili više od jed­nog fersaha; nečije će se svjetlo, s vremena na vrije­me, paliti i gasiti; neko će ići Pravim putem jedno vrijeme, a zatim stati; a nečije će svjetlo biti pot­puno ugašenoTo su oni najokorjeliji licemjeri, za koje Al­lah Uzvišeni kaže: Na Dan kada će licemjeri i licemjerke govoriti vjernicima: “Pričekajte nas da se svjet­lom vašim poslužimo!” Reći će im se: “Vratite se nazad, pa drugo svjetlo potražite!” (57:13) O vjernicima Allah Uzvišeni kaže: “Na Dan kada budeš vidio vjernike i vjernice, kako se njihovo svjetlo ispred njih, kao i sa desne strane njihove, kreće…” (62:12) Zatim Allah, dž.š., kaže: “Blago vama danas u dženetskim baščama kroz koje rijeke teku” (57:12), zatim: “Na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo njihovo će ići ispred njih, te s nji­ho­vedesne strane ‘Gospodaru naš’, govorit će oni, ‘upotpuni svjetlo naše i oprosti nam, jer Ti doista sve možeš!’ ” (66:8) “A da Allah hoće, On bi im oduzeo i sluh i vid! Allah doista sve može!” Ibn-Abbas kaže: “To je zato što su napustili istinu nakon spoznaje.” Uz riječi: “Allah doista sve može!” on kaže: “tjMoćan je da odgovori kaznom ili da Svojim robovima oprosti.” Ibn-Džerir ističe: “Allah, dž.š., na ovome mjestu opisuje Sebe svojstvom Svemoći nad svim, pa upozorava licemjere na Svoju snagu i strogost obavještavajući ih da On njih obuhvaća, da je moćan oduzeti im i sluh i vid.” Riječ “moćan” znači “koji ima moć”.
“O ljudi, budite u ibadetu Gospodaru svome, Koji je stvorio vas i one prije vas, da biste bili bogobojazni ” /21/”Koji vam je Zemlju posteljom, a Nebo zdanjem učinio; Koji s Neba spušta kišu i s njom izvodi plodove, opskrbu vašu Zato ne činite druge Allahu ravnim a vi znate!” /22/
Muhammed ibn Ishak, sa svojim lancem prenosilaca, navodi od Ibn-Abbasa:
“O ljudi, budite u ibadetu Go­spo­daru svome…” Govor je upućen objema gru­pama i nevjernicima i licemjerimaTo znači: “Vjeru­jte samo u vašeg Jedinog Gospodara, Koji je stvorio vas kao i one prije.” Ovaj ajet Allah, dž.š., započinje objašnjenjem. Jednoće Njegove Božanstvenosti, budući da On daruje blagodati Svojim robovima time što ih izvodi iz ništavila u postojanje; On im je darovao vidljive i nevidljive bla­godatitime što im je “Zemlju učinio posteljom”, od­nosnokolijevkom, koja je poput postelje postavljena i utvrđena plani­nama uzdignutim, a “Nebo zdanjem učinio”, koje predstavlja krov, kao što kaže: “A Nebo smo zaštićenim krovom učinili, pa opet se oni od znamenja naših okreću.” (21: 32) “On s Neba kišu spušta…”, tj spušta oblak kada im je potreban i tako izvodi različite vrste sjemenja i plodova, što je opskrba nji­hova i opskrba njihove stoke. On je Tvorac i Opskrbitelj, Pos­jedniksvake kuće i stanovnika njenih, njihov OpskrbiteljStoga On zaslužuje da se samo Njemu klanjaNjemu nema ravnaAllah, dž.š., ovdje kaže: “I ne činite nikoga Allahu ravnim a vi znate”, tj ne pridružujte Mu nikoga ko ne može ni koristiti, ni štetiti, kao Njemu ravna, jer ste svjesni da nema drugoga gospodara koji će vas opskrbiti osim Njega. U dva Sahiha se pre­nosi od Ibn-Mes'uda da je rekao: /50/ Pitao sam: “Allahov Poslaniče! Koji je kod Allaha najveći grijeh?” Odgovorio je: “Da Allahu, Koji te je stvorio, učiniš nekoga ravnim.” Isto tako, u jednom hadisu od Muaza stoji: /51/ “Znaš li koje je pravo Allaha prema Njegovim robovima?” “Da Mu budu u ibadetu i ništa Mu ne pridružuju!” U drugom hadisu stoji: /52/ Neka niko od vas ne kaže: “Što hoće Allah i taj i taj”, nego neka kaže: “što Allah hoće, a tek potom i taj i taj”
U vezi s riječima Allaha, dž.š.:”Allahu ne činite nikoga ravnim!” navodi se da je Ibn-Abbas rekao: Izraz “ravnopravni, partneri, suparnici” predstavlja izraz širka skrivenijeg od hoda mrava po crnom kamenu u tam-noj noći.” To se čini kada se kaže: “Allaha mi i živ­ota mi moga i tvoga”, ili “Da nije ovog psa, došli bi nam lopovi”, ili “Da nije guska u kući, došli bi lopovi”, ili kada čovjek kaže: “Što Allah i ti hoćete!” ili “Da nije Allaha i tog i tog”, i sl. Sve je to širkU hadisu stoji: /53/ Neki čovjek je rekao Allahovom Poslaniku: “Što ste Allah i ti htjeli !”, pa mu je rekao: “Hoćeš li da me Allahu rav­nim učiniš ?” U drugom hadisu stoji: /54/ Divni biste vi bili ljudi da drugog Allahu ravnim ne činite govo­reći: “Što Allah i taj i taj hoće!”
“…a vi to znate”, tj. vi znate da vam nema drugoga gospodara koji vas opskrbljuje do Al­laha Uzvišenoga Ovaj ajet ukazuje na ibadet samo Allahu, Kome nema ravnaI dok je mnoštvo komen­tatora Kur'ana dokazivalo time postojanje Tvorca, ovdje se to izravno kazuje. Jer, ko se udubi u razmišljanje o nižim i višim bićima, o razlikama nji­hovih oblika, boja, prirod­nihodlika i koristi od njih, odnosno o njihovome mjestu i svrsishodnosti, on će spoznati moć njihovog Tvorca, Njegovu mudrost, zna nje, umješnost i veličanstvenu vlast. Neki beduini kažu: Kada je nekom čovjeku postavljeno pitanje: “Koji je dokaz postojanja Allaha, dž.š…?”, rekao je: “Subhanallah! \ubrivo deve upućuje na devu, trag stopala upućuje na prolazak nekoga! Nebo je okićeno sazviježđima, Zemlja puna klanaca, a more valova! Zar to sve ne upućuje na postojanje Sveznajućeg i Onoga Koji je obaviješten o svemu!?”
“A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili robu Svome, donesite vi jednu suru sličnu tome; pozovite i božanstva vaša, ako istinu govorite.” /23/
Nakon što je Allah, dž.š., u prethodnim ajetima potvrdio da nema drugog boga osim Njega, On počinje sa potvrdom vjerovjesništva Svoga roba i Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, obraćajući se nevjernicima: “A ako sumnjate u ono što smo Mi objavili Svome robu…”, tj. Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, dajte vi makar jednu suru sličnu onim što ih je on donio. Ako mislite da je to od nekoga drugoga, a ne od Allaha, suprotsta­vite mu se nečim sličnim i po­mozite se pritom ako hoćete vašim božanstvima, vašim stilistima i orato­rima, vašim najistaknutijim spisateljima i bilo kojim dru­gim,ukoliko ste iskreni onome što mislite.
Ovo je izazov nevjernicima od Allaha Uzvišenog, što se ponavlja na više mjesta u Kur'anuU suri “Kazivanje” Allah, dž.š., kaže: “Reci: Pa donesite vi od Allaha knjigu koja bolje, negoli ove dvije, na Pravi put upućuje; slijedio bih je, ako istinu govorite!” (28:49) U suri “Subhane…” (El-Isra’) kaže: “Reci: Kada bi se svi ljudi i džini udružili da sačine nešto slično ovom Kur'anu, ne bi sačinili knjigu kao što je ova, pa makar jedni druge i pomagali!” (17:88) U suri “Hud” Allah, dž.š., kaže: “Ili, pak, oni govore da ga on izmišlja! Reci:
Pa donesite vi deset izmišljenih sura, sličnih Kur'anu, i koga god hoćete, osim Allaha, u pomoć pozovite, ako je istina što tvrdite!” (11:13) U suri “Junus” kaže: “Ili oni govore: ‘On ga izmišlja!'” Reci: Pa, daj­te vi jednu suru sličnu njemu, a u pomoć po­zovite koga god hoćete, osim Allaha, ako is­tinu go­vorite.” (10:38) Svi su prethodni ajeti mekanski, iako se njima izazov upućuje i u MediniAllah Uzvišeni kaže: “A ako sumnjate u ono što Mi objavljujemo Svome robu…” (2:23), tj. Muhammedu, “donesite vi sličnu suru” i “pozovite vaša božanstva, osim Allaha, ako istinu govo­ri­te!” .(2:23), tj. donesite vi suru sličnu ovom Kur'anu!
Ovim Allah, dž.š., upućuje izazov svima njima, i poje­dinačnoi grupno, bez obzira da li su pismeni ili ne. To je, dakle, opći izazov, koji se ne svodi samo na nepis­menepojedince koji ne posjeduju znanje, nisu obrazo­vani i ne znaju pisati! Taj izazov ponovljen je više puta kako u Meki tako i u Medini, uprkos žestokom neprija­teljstvu idolopoklo nika i licemjera prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno mržnji prema nje­govoj vjeri.
“Pa ako to ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje, a pripremljena je za nevjernike.” /24/
“Pa ako to ne učinite, a nećete učiniti, čuvajte se Vatre!” (2:24) Znači: ako to ne mognete učiniti a nikada nećete moći! Čudo na koje Allah ovdje izaziva nevjernike nedostižno je, i oni su nemoćni da sačine sličnu suru do Dana sudnjega. Znači, to nisu mogli, niti će moći ikada učiniti! Tako je bilo tada i tako je ostalo do dana današnjega, a tako će i vječno biti, budući da Allahov govor, niti formalno, niti sadržajno, nije sličan govoru Njegovih stvorenja “Elif lam ra. Ovo je Knjiga, čiji se ajeti pomno nižu i od vremena do vremena objavljuju, od Mud­rog i Sveznajućeg.” (11:1) Allah Uzvišeni njima kaže: “Ako to ne učinite, a nećete učiniti” to znači da nikada nećete dostići Kur'an niti sačiniti nešto njemu slično, preostaje vam jedino da se nemoćni predate i priznate da je to Allahov govor, da vjerujete i djelujete prema Njegovim uputama, te da se usto čuvate vatre koja je za nevjernike pripremljena. Uzvišeni Allah kaže: “Ako to ne učinite, a nećete učiniti, čuvajte se vatre za nevjernike pripremljene, čije će gori­vo biti ljudi i kamenje.” Riječ ovdje znači “čuvati se, izbjegavati, kloniti se”, pa to znači: klonite se vatre čije će gorivo na Sudnjem danu biti ljudi, tj. oni koji nisu vjerovali u ovaj Kur'an; riječ “kamenje” jeste, ustvari, ono kamenje koje nevjernici obožavaju umjesto Allaha. Uzvišeni Allah kaže: “I vi i oni kojima se pored Allaha klanjate, bit ćete gorivo u Džehennemu i u njega ćete doista ući. Da su oni bogovi, ne bi u nj ušli. Svi ćete u njemu vječno boraviti.” (21:98-99)
To znači, pored kipova gorjet će i fosfor­no kamenje, kojim se vatra potpaljuje da bi gorjela jače, kako bi kazna bila žešća, što navode Ibn-Mes'ud i neki ashabi. Riječi Allaha Uzvišenog: “…koja je za nevjernike priprem­ljena”, znače: koja je priprem­ljenai spravljena za nevjernike kao što ste vi! Ovim aje­tommnogi islam­ski autoriteti dokazuju da ta vatra i sada postoji, pošto se kaže: “koja je pripremljena za nevjernike”, tj. koja je već postavljena i pripremljena Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /55/ “Džennet i Džehennem međusobno su se raspravljali…”, što je dokaz njihova postojanja. Uz to postoje i drugi vjero­dostojni hadisi koji to dokazuju.
Dakle, Allah upućuje izazov nevjernicima nudeći im da donesu makar jednu suru sličnu onim u Kur'anu i obavještavajući ih istovremeno da to oni neće moći učiniti, bez obzira bilo to malo ili mnogo, bila kratka ili duga sura, budući da sve sure u Kur'anu predstavljaju čuda nedostižna koja pripadaju Gospodaru svjetova. U tom smislu u predanju se navodi da je Amr ibn el-As prije nego je primio islam posjetio Musejlemmu-Ke­zzaba, koji mu je rekao: “Šta je to ovih dana objavljeno vašem prvaku u Meki?” Amr mu je kazao: “Objavljena mu je jedna kratka i lijepa sura.” On je upitao: “Koja?”, a Amr je proučio:  “Tako mi vremena! Doista je svaki čovjek na gubitku! Osim onih koji vjeruju i dobra djela čineKoji jedni drugima istinu i strpljenje preporučuju.” (Ibid.,103:1-3) On se zamislio jedan čas, zatim podigao glavu i rekao: “Meni je ob­javljena slična sura !” “Koja ?”, upitao je Amr, On je odgovorio: “O Veber, o Veber, ti si samo uši i prsa, a osta­tak tvog tijela je mrša.”17 Zatim je upitao: “Šta kažeš, o Amr?” Amr je na to rekao: “Tako mi Allaha! Ti dobro znaš da ja znam da lažeš!”
“A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj da njima pripadaju dženetske bašče kroz koje rijeke teku! Kad god se iz njih opskrbe kakvim plodom, oni kažu: ‘Ovim smo i prije bili opskrbljeni!’ A bivaju im davani samo njima slični! U njima im pripadaju žene čiste i oni će u njima vječno boraviti.” /25/
Nakon što je Allah Uzvišeni naveo kazne i patnje koje je priredio za Svoje neprijatelje, licemjere i nevjernike, prirodno je da naspram toga ukaže i na poziciju vjernika, koji su svoju vjeru potvrdili dobrim djelima, za koja su im pripremljene blagodati. Na ovaj način u Kur'anu se primjenjuje metod podsticaja i pri­jetnje, što je, prema mišljenjima najkompetentnijih učenjaka, i smisao naziva “posebni (parni) ajeti” za Kur'an, budući da se u njima uz poziciju vjernika i blagodati njima pripremljene navodi obavezno i pozicija nevjernika, odnosno kazne za njih pripremljeneAllah Uzvišeni kaže:
“A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj da njima pripadaju dženetske bašče, kroz koje rijeke teku!”, dajući opis bašči kroz koje rijeke teku, dakle ispod drveća i soba u njima. U jed­nom hadisu stoji da “rijeke teku izvan svojih korita”, dok se o rijeci Kevser navodi da su joj “obale biserne školjke izdubljene”, što međusobno nije proturječno, budući da je mulj tih rijeka, kao što se navodi, fini mošus, a pijesak biserje i drago kamenje! Molimo Allaha Uzvišenog da nas uputi na Pravi put, kako bismo, uz Njegovu Dobrotu i Milost, dospjeli u ove bašče.
Riječi Allaha Uzvišenog: “Kad god se iz njih opskrbe kakvim plodom, oni kažu: ‘Ovim smo bili opskrbljeni i prije.'” U vezi s tim, veliki broj ashaba, prema predanju Es-Sudd­ija, sa lancem prenosilaca koji seže izravno do njih, kazuje da će se ovi plodovi davati u Džennetu te da će ovi ljudi, kada to vide, reći: “Ovim smo bili opskrbljeni i na dunjaluku!” Ovi plodovi su, međutim, kako se ističe, iste boje, ali potpuno različitog okusa! Riječi Uzvišenog: “U njima će imati supruge čiste i tu će vječno boraviti” znače: oslobođene menstruacije, nužde, sluzi, pljuvačke, sperme, rađanja, a riječi: “…i tu će vječno boraviti” izražavaju savršenstvo sreće. Jer, s ovim blagodatima, oni će biti na stupnju osiguranom od smrti i prestan­ka života, bez kraja i konca, u vječnom blaženstvu, koje nikada neće prestati. Samo nas Allah može oživiti zajedno s njima, jer On je Darežljivi i Plemeniti!
“Doista se Allah ne ustručava za primjer navesti mušicu ili nešto sićušnije od nje; oni koji vjeruju ta oni znaju da je to Istina od Gospodara njihova; a oni koji ne vjeruju govore: ‘Šta to Allah hoće ovim primjerom?’ Ovim On mnoge u zabludu stavlja, a mnoge na Pravi put upućuje, odnosno On u zabludu stavlja samo razvratnike!” /26/ “One što krše od Allaha prihvaćenu obavezu nakon njene ovjere, prekidaju ono što je Allah naredio da se održava i nered na Zemlji prave; To su gubitnici!”/27/
U Komentaru, s lancem prenosilaca od Ibn-Abba­sa, Ibn-Mes'uda i više ashaba, Es-Suddi kaže: Kada je Allah Uzvišeni naveo ova dva primjera, tjajet: “Oni su kao onaj što pot­pali vatru…” (2:17) te ajet: “Ili su slični onima koji za vri­jeme silnog pljuska…” (2:19), licemjeri su tada rekli: “Allah je daleko uzvišeniji i veći da bi navodio takve primjere!”, da bi uskoro bio objavljen slijedeći ajet: “Doista se Allah ne ustručava za primjer navesti…”, zaključno s riječima: .. “…i to su gubitnici.” (2:27) Allah Uzvišeni tako saopćava da On, dž.š., ne potcjenjuje ništa da to ne bi naveo kao primjer, pa ma­karto bilo sitno i malehno kao što je mušica. Jer, On, dž.š., kao što se nije sustezao stvoriti to, isto tako se ne susteže navesti to kao primjer, pa u tom smislu uzima za primjer muhu i pauka na više mjesta u Kur'anu!
Riječi: znače “ne ustručava se”, a ima mišljenja i da znače “ne boji se navesti za primjer bilo što, malo ili veliko” Riječca ovdje se koristi za umanjenje, kao npr., kada se kaže: “Udarit ću ga sigurno, pa koliko god bilo”, čime se potvrđuje nešto najmanje. Riječi: “pa i nešto iznad nje” znače “ili nešto sićušnije i niže od nje”, što je isto kao kada se neki čovjek opisuje kao loš i škrt, a onaj koji to sluša kaže: “Da, on je i više od toga u pogledu lakomosti  tvrdičluka!” To je mišljenje El-Kisa'ija i Ebu-Ubejda, koje navode Er-Razi i više drugih autoriteta. “A oni koji vjeruju, oni znaju da je to Istina od Gos­podara njihovog…”
znači da oni koji vjeruju, vjeruju u primjere koje Allah navodi bili oni mali ili veliki, znaju da je to Istina od Gospodara njihova, kojom Allah put pokazuje jer to je govor Svemilosni­ka, Milostivog. Oni koji ne vjeruju, govore: “Šta to Allah hoće ovim primjerom?”, potcjenjujući ove primjere i navodeći u zabludu, kao što Uzvišeni Allah navodi u suri “El-Mudessir” (Pokriveni): – Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili njihov broj kao iskušenje onima koji ne vjeruju, kako bi se oni kojima je Knjiga dana uvjerili, kako bi se onima koji vjeruju vjera povećala, kako oni kojima je Knjiga dana i koji vjeruju ne bi pali u sumnju, te kako bi oni u čijim je srcima bolest, kao i nevjernici, govorili: “Šta je Allah htio ovim primjerom?” Tako Allah stavlja u zabludu onoga koga On hoće, a na Pravi put ukazuje onome kome to On hoće. A, vojske Gospoda­ra tvoga samo On zna…” (74:31)
Isto tako, na ovome mjestu On, dž.š., kaže: “Ovim On mnoge u zabludu stavlja, a mnoge na Pravi put upućuje, On u zabludu stavlja samo razvratnike!” Es-Suddi u svom Komentaru navodi predanje od Ebu-Malika, zatim Ibn-Abbasa, pa Murre, potom Ibn-Mes'uda i nekih ashaba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da se riječima: “mnoge u zabludu stavlja” misli na licemjere, a riječima: “a mnoge na Pravi put upućuje” misli na vjernike. Licemjerima Allah povećava zabludu zato što oni ne­giraju ono što iz primjera koje On navodi istinski i provjereno znaju, jer je i primjer koji se navodi odgo­varajući onome čime ih Allah stavlja u zabludu. Na Pravi put On, dž.š., upućuje mnoge, odnosno pripadnike vjere, povećavajući im iman i uputu koju slijede jer oni potvrđuju i priznaju ono što istinski i posigurno znaju da odgovara primje­rima koje Allah navodi. To je također stvar Allahove upute! “…a u zabludu stavlja samo razvratnike” “razvratnik, nemora­lan čovjek” u arapskom jeziku znači “onaj koji izlazi iz okvira pokornosti” Arapi, npr., kažu: “Hurma je raspukla” kada plod iziđe iz ljuske.
Razvratnik (fasik)može biti i nevjernik i grješnik, iako je razvratnost (fisk)u slučaju nevjernika daleko teža i gora. U navedenom ajetu pod razvratnikom se misli na nevjernika, a Allah najbolje zna! To pokazuje i činjenica da ih On, dž.š., opisuje slijedećim riječima: “One što krše od Allaha prihvaćenu obavezu nakon njene ovjere, prekidaju ono što je Allah naredio da se održava i nered na Zemlji prave; to su gubitnici!” /27/ Ovo su svojstva nevjernika koja su potpuno oprečna svojstvima vjernika! Riječi: “od Allaha prihvaćenu obavezu” znače ono što im je dao u obavezu u Kur'anu i što su oni pri­hvatili da bi potom to negirali i prekršili”…prekidaju ono što je Allah naredio da se održava” ukazuje na sve što je Allah naredio da se održava i obavlja, a što su oni prekršili i napustili, “i nered na Zemlji prave”, znači svojim nevjerstvom i nepridržavanjem onoga što je Allah naredio oni nered čine, dozvoljavajući ono što je zabranjeno i zabranjujući dozvoljeno i tako šire širk (mnogo-boštvo) i nevjerstvo među ljudima, predstavljajući im to kao ispravno i istini­to.
“To su gubitnici” na drugom svijetu! Ed-Dahhak navodi od Ibn-Abbasa slijedeće: “Svaki naziv koji je Allah pridao onima koji nisu pripad­niciislama predstavlja primjer gubitnika pod kojim se misli na nevjerstvo, dok pridavanje takvog naziva pripadnicima islama označava grijeh.” Ime “gubitnici” predstavlja plural od riječi “gubitnik”, a to su oni koji su svojim griješenjem prema Allahu sami sebi uskratili Njegovu Milost. Navedena riječ “gubitnici” znači gubitnici na drugom svijetu, što pokazuju prethodna svojstva, tj svojstva nevjernika koji su izgubili drugi svijet A taj svijet izgubit će samo nevjernici!
“Kako ne vjerujete u Allaha, vi koji ste bili mrtvi pa vas je On oživio, zatim će vas usmrtiti, zatim ponovo oživiti, potom ćete Njemu biti vraćeni?!”/28/
Allah Uzvišeni navodi dokaze Svoga postojanja i moći ističući da je On Tvorac Koji raspolaže Svojim robovima, pa kaže: “Kako vi ne vjerujete u Allaha”, tj. kako negirate Njegovo pos­tojanje i moć, te da je On Tvorac i Gospodar, odnos­no kako Mu pridružujete suparnika i klanjate se ne­kom drugom?! “vi koji ste bili mrtvi, pa vas je On oživio” Prema predanju Ibn-Mes'uda, Ibn-Abbasa i nekih ashaba, ovo tumači slijedeći ajet: “Naš Gospodaru, Ti si nas dva puta usmrtio i dva puta oživio!” (40:11) On kaže: “Bili ste zemlja prije nego vas je stvorio što je mrtvo, zatim vas je oživio i stvorio vas što znači život, zatim umrtvio, kako biste se Njemu u kaburima vratili što predstavlja drugu smrt, a zatim će vas pono­vooživiti na Dan suda što predstavlja drugi život. To su te dvije smrti i dva živo­ta koje tumače riječi Uzvišenog: ‘Kako vi ne vjerujete…?!'”
“On je za vas sve na Zemlji stvorio, zatim se prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio; On svaku stvar zna!”/29/
Nakon što je Uzvišeni Allah naveo dokaze stvaranja ljudi ukazujući im i na ono što u sebi vide, On navodi drugi dokaz, dokaz stvaranja nebesa i Zemlje i kaže: “On je za vas sve na Zemlji stvorio, zatim se prema nebu usmjerio i kao sedam nebesa ga uredio…” Mudžahid kaže: Allah je stvorio Zemlju prije neba. Kada je Zemlju stvorio, iz nje je pokuljao dim uz Njegovo dopuštenje, pa kaže: “…zatim se prema nebu usmjerio…”, tj. okrenuo prema nebu. Riječ “uzvisiti se, uputiti se prema” ovdje sadrži značenje nauma i usmjerenosti budući da se prije­laznost ostva­ruje prijedlogom “ka, prema” “i kao sedam nebesa ga uredio”, tjstvorio je sedam nebesaKomentatori Kur'ana razilaze se u vezi sa pita­njem stvaranja Zem­lje prije neba, odnosno, neba prije ZemljeSvaka od dvije strane nudi svoje dokaze, ali je dokaz onih koji smatraju da je Zemlja stvorena prije nebesa jači, u skladu s riječima Uzvišenog: “On je za vas sve na Zemlji stvorio, zatim se prema nebu usmjerio…” jer riječ “zatim” pret-postavlja redoslijed.
To znači da je Allah stvorio Zemlju i sve što je na njoj, a zatim, nakon toga, uputio se prema nebesima i stvorio ih sedam. Dokaz onih koji tvrde da je Allah prvo stvorio nebesa, a zatim Zemlju, jesu riječi Uzvišenog: “A šta je teže: vas stvoriti ili nebo sazdati? On je svod njegov visoko podigao i uredio; noći njegove mračnim, a zore svijetlim učinioPoslije toga je Zemlju poravnao, iz nje vodu i pašnjake izveo i brda učvrstio.” (79:27-32) Ovo navodi Ibn-Džerir od Katade, iako je ovo mišljenje, tj da je nebo stvoreno prije Zemlje, netačnoTačno je suprotno, tjstvaranje Zemlje prije nebesa. U El-Buharijinom Sahihu navodi se da je u vezi s ovim postavljeno pitanje Ibn-Abbasu, pa je odgovorio da je Zemlja stvorena prije nebesa, a da je Zemlja samo uređena (poravnana) nakon stvaranja neba. To znači da se “uređenje” tumači riječima Uzvišenog Allaha: “Poslije toga je Zemlju poravnao, iz nje vodu i pašnjake izveo i brda učvrstio”, tako da ovdje znači “izvođenje voda pohranjenih u Zemlji” pomoću kojih niču biljke različitih vrsta, osobina, boja i oblika.
– A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti! “, oni upitaše: “Zar ćeš na Zemlji postaviti onoga koji će na njoj nered širiti i krv prolijevati?! A mi Tebe veličamo hvalom i kako Tebi dolikuje štujemo!” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.”/30/
Kao znak Svoje milosti prema čovjeku Allah Uzvišeni ukazuje na položaj čovjeka prije stvaranja i kaže: “A kada Gospodar tvoj reče melecima…”, tjpričaj to, Muhammede, svom narodu!: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti”, znači ljude koji će jedni druge stoljećima i generacijama nasljeđivati kao što Uzvišeni kaže:”On je Onaj Koji vas je međusobnim nasljednicima na Zemlji učinio” (35:39) i to je ispravan komentar riječi , za razliku od mišljenja onih koji kažu da je Adem Allahov namjesnik na Zemlji, na osnovi riječi Allaha Uzvišenog: “Ja ću na Zemlji halifu postaviti.” U vezi s riječima Allaha Uzvišenog: “Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će nered širiti?” Abdurrezzak navodi od Ma´mera, a on od Katade: Kao da ih Allah obavještava da, ukoliko na Zemlji bude stvorenja koja nered šire i krv prolijevaju, pa kaže:  “Oni rekoše: ‘Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će nered širiti i krv prolijevati, što su riječi meleka i to ne kao izraz suprotstavljanja Allahu, kako se to nekad čini, jer Allah meleke predstavlja takvima da oni ne izlijeću svojim govorom ispred Njega i ne postavljaju bilo kakvo pitanje bez Njegove dozvole.” Ibn-Džurejdž kaže: Oni su samo kazali ono što ih je Allah obavijestio u vezi sa stvaranjem Adema pa su rekli: “Zar ćeš na njoj postaviti onoga ko će nered na njoj širiti i krv prolijevati”. U vezi s tim, Ibn-Džerir kaže: Neki navode da su meleci kazali to što su kazali jer im je Allah dozvolio da postave pitanje nakon što ih je obavijestio da će potomci Adema (čovjeka) takvi biti, pa su zato kazali:  “Zar ćeš na njoj postaviti onoga koji će nered širiti i krv prolijevati?” ukazujući da u ovoj vrsti ima takvih koji će to činiti. To je pitanje kojim se želi nešto saznati, ali i otkriti smisao (mudrost). Odgovarajući na to, Allah Uzvišeni je rekao: On je rekao: “Ja znam ono što vi ne znate”, tj Ja znam viši interes u stvaranju ove vrste unatoč lošim stvarima koje spominjete, a to vi ne znate. Jer, Ja ću među njima postaviti vjerovjesnike, poslanike, dobre ljude, bogougodne. U vezi sa smislom riječi “Ja doista znam ono što vi ne znate!” navest ćemo kasnije, inšaallah, predanja Ibn-Mes'uda, Ibn-Abbasa i još nekih ashaba.
– I pouči On Adema svim imenima, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi imena njihova, ako istinu govorite!” /31/ “Subhanallah!”, rekoše oni, “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio! Samo si Ti Znalac Mudri.”/32/ “O Ademe”, reče On, “kaži im njihova imena!” I kada im on kaza imena njihova, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što pokazujete i što krijete?”/33/
Ovo je pozicija u kojoj Allah spominje Adema dajući mu čast nad melecima jer ga je Allah Uzvišeni poučio onome čemu nije poučio meleke, pa kaže: “On je Adema svim imenima poučio!”, tjpoučio ga je imenima svih stvorenja, od najviših do najnižih. Ovo potvrđuju i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi sa “velikim šefaatom”: /57/ Oni će doći Ademu i kazati mu: “Ti si praotac ljudskog roda! Allah te stvorio Svojom ru­kom, učinio da ti meleci sedždu učine, i poučio te imenima svake stvari” (iz hadisa u Sahihu El-Buhari­jevom, što pokazuje da ga je Allah poučio imenima svih stvorenja, i kaže: “…a onda ih predoči melecima”, tjpredočio im je nazive. Riječi: “predočio ih je” dolaze u obliku “općenitosti”, što obuhvaća i razumna i nera­zumna bića, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Allah sve životinje od vode stvara, pa neke od njih na trbuhu puze, a neke na dvije noge idu…” (24:45) U svome komentaru Es-Suddi navodi predanje od Ebu-Malika, odnosno Ebu-Saliha, Ibn-Abbasa, Murre, Ibn-Mes'uda i nekih ashaba: “Adema je poučio svim imenima, a zatim ih je predočio melecima”, tj. Izložio je stvoreni svijet melecima. “Kažite Mi imena njihova ako istinu govorite!”, tj. kažite Mi imena stvorenja koja sam vam predočio. Budući da su meleci mislili da Allah neće stvoriti nijedno stvorenje koje zna više od njih, On im kaže: “ako isti­nu govorite kada tvrdite da znate više od svakog Mog stvorenja, pa i Adema, kažite Mi imena stvorenja koja sam vam predočio!”
To navode Hasan i Katade Es-Suddi navodi od Ebu-Saliha, on od Ibn-Abbasa, a ovaj od Murre, Ibn-Mes'uda i nekih ashaba: “…ako istinu govorite”, misleći da će svi potomci Ademovi nered širiti i krv prolijevati! Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa da to znači: Zar ćeš na njoj postaviti onoga koji će nered širiti i krv prolijevati mimo nas, ili nekoga od nas?! Mi Tebe veličamo, hvalimo i štujemo! Znači, oni su mislili da će svi ljudi krv prolijevati i nered na Zemlji širiti, ne znajući da će među njima biti i vjerovjesnika i bogougodnih i dobrih! Zato Allah Uzvišeni kaže: “Kažite Mi imena njihova!”, pokazujući njihovu nemoć “ako is­tinu govorite”, tvrdeći da će oni krv prolijevati i nered na Zemlji širitiAko ne znate imena ovih koje sam vam predočio i koje vidite, vi pogotovo ne možete znati stvari skrivene! “Subhanallah!”, rekoše oni, “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; Ti si, doista, Znalac Mudri”, tjZnalac svake stvari, Mudar u Svom stvaranju i naredbi, u pouci i zabrani po Svojoj voljiU svemu tome, Ti posjeduješ mudrost i savršenu pravednost! Riječ znači da je čist od svakog nesavršenstva.
Omer je rekao Aliji: “Nema drugog boga osim Allaha”, mi smo to spoznali, a šta to znači “Subhanallah!?” Alija je odgovorio: “To je govor koji Allah voli, kojim je zadovoljan, voli da se izgovara.” Neki je čovjek pitao Mejmuna ibn Mehrana o riječima (Subhanallah!), pa je on odgovorio: “To je go­vorkojim se Allah veliča i kojim se sve ostalo izdvaja kao niže od Allaha. Znanje o tome prepustite Njemu i Njegovoj Veličini, jer On je Znalac Mudri!” Zatim Allah kaže: “O Ademe”, reče On, “kaži im njihova imena!” I kada im on kaza imena njihova, Allah reče: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje, i da samo Ja znam ono što pokazujete i što krijete?!” /33/ Zejd ibn Eslem navodi: Rekao im je: “Ti Džebraile, ti Mikaile, ti Israfile…”, dok nije nabrojao imena svih, a Mudžahid kaže: “Znači ime svake stvari!” Od Seida ibn Džubejra, Hasana i Katade na­vodi se slično predanje..Pošto se u govoru kojim je Allah Uzvišeni obavijestio meleke o imenima poka­zala prednost Adema, a.s., nad melecima, Allah je rekao: “Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje i da samo Ja znam ono što pokazujete i što krijete?!” /33/ Ibn-Džerir navodi: “U vezi s tim najjače je mišljenje Ibn-Abbasa, a to je da se značenje riječi Uzvišenog Allaha: “Ja znam ono što vi pokazujete” odnose na njihove riječi: “Zar ćeš na njoj postaviti onoga koji će nered širiti i krv pro­lijevati?!”
Ustvari oni su prešutjeli ono što su znali o Iblisovom suprotstavljanju Allahovim naredbama, te njegovoj oholosti i nepokornosti prema Njemu, oso­binama s kojim ga je Allah stvorioŠto se tiče sumnje u vezi sa riječima Allaha, dž.š.: “i što krijete”, tjda je glagol ovdje u množini, iako se odnosi na Iblisa, koji je u sebi krio grijeh prema Allahu, a što je jednina, možemo reći: Arapi su običavali reći: “Pobije­na je vojska i poražena…”, iako je pobijena ili poražena jedna (jedinica) ili njen dio. Na isti način izražava se i Kur'an u nekim ajetima, kao npr.: “Doista oni koji te dozivaju ispred soba.” (49:4) Ovdje je glagol “oni koji te dozivaju” u množini iako se odnosi na jednog člana plemena Benu-Temim, koji je zvaoIsto je i u navedenom ajetu: “Ja znam ono što vi pokazujete i što krijete.”
“A kad rekosmo melecima: ‘Ničice padnite Ademu!’, oni ničice padoše svi izuzev Iblisa. On ne htjede, uzoholi se i postade nevjernik.”/34/
Ovo je velika počast Ademu, a.s., od Allaha Uzvišenog, čime je odlikovao njegov porodAllah obavještava da je melecima naredio da ničice padnu Ademu kao što se navodi i u naprijed navedenom “hadisu šefaata”: /58/ “…Tebi su ničice pali Njegovi meleci”, kao znak počasti, veličanja, poštovanja, predanosti i pokornosti Allahu Uzvišenom, budući da je to stvar izvršenja Njegovog naređenjaKatade kaže: Riječi Uzvišenog Allaha: “A kad rekosmo melecima: ’Ničice padnite!'”, znače pokornost Allahu i padanje ničice Ademu. Izražavajući pokornost Allahu, svi meleci izuzev Iblisa pali su ničice Ademu. “Oni ničice padošeše svi izuzev Iblisa.
On ne htjede, uzoholi se i postade nevjernik.” Postoji više opisa Iblisa prije nego je učinio ovaj grijeh. Za ilustraciju navest ćemo neke: navodi se da je on bio jedan od meleka, poznat kao džin, da je bio prvak džina i čuvar Dženneta, da je imao vlast na zemaljskom nebu kao i na Zemlji i sl. Međutim, Ibn-Džerir navodi lanac predanja od Hasana da je rekao: “Iblis uopće nije bio melekOn predstavlja osnov džina, kao što Adem predstavlja osnov ljudi.” Ovo je vjerodostojno (sahih) predanje od Hasana. Dakle, pošto je Allah naredio melecima da se poklone, što se odnosilo i na Iblisa, koji je prije te neposlušnosti bio dobar Allahov rob, meleci su (izuzev Iblisa) to učinili izražavajući pokornost AllahuIblis je to odbio i, kao Allahov neprijatelj, uzoholio se zbog zavisti na počasti koju je Allah ukazao Ademu, rekavši:
“Ja sam od vatre, a on je od zemlje!” Ova neposlušnost, čiji je neposredan uzrok oholost, pred­stavlja početak njegovih drugih pogrešaka, jer i u sa­hih hadisu je potvrđeno: /59/ “U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude oholosti makar i koliko zrno gorušice!” Budući da su u srcu Iblisa bili i oholost, i nevjerstvo, i tvrdoglavost (inad), bilo je nužno da se udalji i odstrani od Allahove milosti, tako da je on zbog svoje nepokornosti postao nevjernikomIma mišljenja da se poklonjenje (sedžda) odnosilo isključivo na zemaljske meleke, iako je ispravnije da su se poklonili svi meleci, i zemaljski i nebeski. I slijedeći ajet ima općenito značenje: “Svi su se meleci zajedno poklonili izuzev Iblisa…” (15:30)
– I Mi rekosmo: “O Ademe, živite ti i žena tvoja u Džennetu i jedite u njemu gdje god želite, ali se ovome drvetu ne približujte, pa da time nepravdu učinite!” /35/ “Ali, šejtan ih navede na grijeh u zbog njega (drveta) i izvede ih iz onoga u čemu su bili!” “Siđite!” rekosmo Mi” Jedni drugima ćete neprijatelji biti, do određenog vremena vaše je boravište i uživanje neko vrijeme!”/36/
Obavještavajući o onome čime je počastio Adema, Allah Uzvišeni kaže da je On, dž.š., naredio melecima da mu se poklone, što su oni i učinili, izu­zev Iblisa, te da mu je dao da stanuje u Džennetu gdje hoće i da u udobnosti i izobilju tamošnjem jede što hoće i gdje hoće. Hafiz Ebu-Bekr ibn Merdevejh prenosi od Ebu-Zerra, r.a., da je pričao: /60/ Rekao sam: “Allahov Poslaniče, šta misliš o Ademu? Je li on bio vjerovjesnik?” Rekao je: “Da, bio je vjerovjesnik i poslanik s kojim je Allah razgovarao, licem u lice”, tj. lično (direktno). Zatim kaže: “živite, ti i žena tvoja, u Džennetu”. Postoje razilaženja u pogledu mjesta Dženneta u kojem je Allah dao da živi Adem, tj. da li je Džennet na nebu ili na Zemlji?! Većina smatra da je na nebu, dok muteziliti i kaderije ističu da je na Zemlji! To će se, inšaallah, objasniti u suri “Bedemi”Muhammed ibn Ishak ističe da se iz konteksta ajeta vidi da je Hava stvorena prije Ademovog ulaska u Džennet, iako ima mišljenja da je Hava stvorena nakon njegovog ulaska u Džennet.
To ističe Es-Suddi u haberu koji navodi od Ebu-Malika, zatim od Ebu-Saliha, potom od Ibn-Abbasa, pa od Murre, Ibn-Mes'uda i nekih ashaba, a glasi: Adem je jedno vrijeme hodao sam, bez žene, po Džennetu. Jednom je zaspao, a kada se probudio, pored glave bila mu je žena koju je Allah stvorio od njegovog rebra. On je upitao: “Ko si ti?”, pa mu je odgovorila: “Žena.” Rekao je: “Zašto si stvorena?” Ona je kazala: “Da ti nađeš smiraj kod mene.” Gle­dajući sve što on zna, meleci su mu rekli: “Ademe, kako joj je ime?” “Hava” odgovorio je on. Oni su upitali: “Zašto Hava?” On je odgovorio: “Jer je stvorena od nečega živog!” Što se tiče riječi: “ali se ovome drvetu ne približujte”, što je obavijest od Allaha Uzvišenog i ispit za Adema, postoje razilaženja u pogledu toga: kakvo je to drvo? Ima mišljenja da je to čokot grožđa, da je pšenica, da je drvo smokve, da je trn, trma*, palma i sl. Tačno je, međutim, da je to u Džennetu, neko drvo čiju vrstu nije naveo ni Kur'an niti sunnet, te da poznavanje koje je vrste ne donosi korist, kao što nepoznavanje ne donosi štetu.
Ovako navodi Ibn-Džerir, a slično misli i Er-Razi, koji u svom Komentaru također ne daje precizno tumačenje. Riječi Uzvišenog: “Ali, šejtan ih navede na grijeh u vezi sa njime”, dakle, zbog toga što su jeli s tog drveta Allah ih je udaljio, jer su posrnuli u grijeh i nepokornost prema Allaho­voj naredbi “i izvede ih iz onoga u čemu su bili!”, tj. iz odjeće, udobnog stana, rahatluka i blagostanja. “Siđite!” rekosmo Mi “Jedni drugima ćete neprijatelji biti, do određenog vremena vaše je boravište i uživanje do određenog vremena!” /36/, tj. boravak, opskrba i životne sudbine, “do određenog vremena” kada će, potom, nastupiti Dan sudnji.
Postoje različita predanja u pogle­du mjesta silaska Adema, Have i šejtana: ima mišljenja da je sišao u Indiji zajedno sa Crnim kamenom, te da se Hava spustila u Džiddi, a Iblis u mjestu Destimisan nedaleko od Basre. To prenosi Ibn-Hatim, Abdurrezzak navodi slijedeće: Ma´mer kaže: “Izvijestio me je Awf, a lanac prenosilaca se veže za Ebu-Musa'a, koji kaže: ‘Kada je Allah dao da siđe Adem iz Dženeta na Zemlju, On ga je poučio vještinama pravljenja svega i opskrbio plodovima dženetskim! Dakle, vaši plodovi ovdje su dženetski plodovi, samo što se ovi mijenjaju, a oni tamo ne mijenjaju!'”
Muslim i En-Nesa'i od Ebu-Hurejrea pre­nose da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /61/ “Najbolji dan u kome izlazi sunce jeste petak. Tog dana stvoren je Adem, uveden je u Džennet i toga dana izveden je iz Dženneta.” Er-Razi kaže: “Znaj da ovaj ajet sadrži prijetnju za svaki grijeh!”
“I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje; On je milostiv.”/37/
Navodi se da su ove riječi protumačene riječima Allaha Uzvišenog: “Gospodaru naš”, rekoše oni “sami smo sebi nepravdu učinili i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgublje­ni.” (7:23) Ovo se prenosi od Mudžahida, Seid ibn Džubejra, Ebu-Alije, Rebi’ ibn Enesa, Hasana, Katade, Muhammeda ibn Ka'ba el-Kurezija, Halida ibn Mi'dana, Ata’ el-Horasanija i Abdurrahmana ibn Zejda ibn EslemaSufjan es-Sevri navodi od Abdul­aziza ibn Refi'a: Čovjek koji je čuo od Mudžahida, koji prenosi od Ubejda ibn Umejra, navodi da je rekao: “Adem je kazao: ‘Moj Gospodaru, da li si gri­jeh koji sam počinio zapisao meni prije nego si me stvorio ili sam ga ja izmislio?'” Odgovorio mu je: “To sam ti zapisao prije nego sam te stvorio!” Rekao je: “Oprosti mi, kao što si mi zapisao!” Zatim kaže:
“U vezi s tim su riječi Uzvišenog: “I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti!” Od Ibn-Abbasa se navodi: Adem, a.s., je rekao: “Nisi li me Ti Svojom rukom stvorio?” Njemu je odgovoreno: “Dakako.” “I udahnuo mi život?” Rečeno mu je “Da.” “I zapisao mi da učinim ovo?” Odgovoreno mu je: “Da.” Zatim je rekao: “Ako se pokajem, hoćeš li me vratiti u Džennet?” Rekao mu je: “Da.” Ovako prenose El-Avfi, Seid ibn Džubejr, Seid ibn Ma'bed, a El-Hakim u svom Mustedreku to pripisuje Ibn-Abbasu.
Merfu’ hadis, sličan ovome, prenosi Ibn EbiHatim od Mudžahida i kaže: Te riječi su: “Moj Bože! Nema drugog boga osim Tebe; Tebi pripada veličina i zahvala, Gospodaru moj; Sebi sam doista učinio nepravdu, pa oprosti mi, jer Ti doista najviše praštaš. Moj Bože! Nema dru­gog boga osim Tebe; Tebi pripada veličina i hvala, Gospodaru moj; Sebi sam doista neprav­du učinio, pa primi moje pokajanje; Ti zbilja primaš pokajanje i milostiv si.” Riječi Allaha Uzvišenog:”On doista prima pokajanje i milostiv je”, tj. On prima pokajanje od onoga ko se Njemu pokaje i zatraži oprost. Ovo je sastavni dio Njegove milosti pre-ma Svojim robovima.
– Mi rekosmo: “Silazite iz njega svi! Od Mene će vam uputa dolaziti, i oni koji uputu Moju budu slijedili ničega se neće bojati, niti će za čim tugovati.” /38/”A oni koji ne budu vjerovali i ajete Naše budu poricali bit će stanovnici Džehennema (Vatre), gdje će vječno ostati.”/39/
Navodeći opomenu koju je uputio Ademu i njegovoj supruzi, te Iblisu, prilikom njihovog udaljava­nja iz Dženneta, kao i svim njihovim sljedbenicima, Uzvišeni Allah kaže da će On slati knjige i poslanike s objašnjenjima i jasnim uputama, tako da za “onoga koji bude slijedio uputu”, odnosno, one koji prihvate knjige koje budu objavljene i poslanike koji budu izaslani, “za njih neće biti straha” za ono što ih čeka na Sudnjem danu, “niti će oni tugovati” za onim što im je prošlo na dunjaluku (ovome svijetu), kao što Allah Uzvišeni kaže u suri Taha:
“Izlazite iz njega svi”, reče On, “jedni drugima ćete neprijatelji biti! Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj koji bude slijedio uputu Moju, neće zalutati i neće nesretan biti.” (20: 123) Zatim: “A oni koji nisu vjerovali i ajete Naše su pori­cali, bit će stanovnici Vatre, u kojoj će vječno ostati.” (64:10) Dakle, nema izlaza niti spasa.U vezi s tim, Ibn-Džerir navodi hadis s neprekinu­tim lancem, koji seže do Ebu-Seida el-Hudrija, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selle­m, rekao je: /62/
” Što se tiče stanovnika Vatre, koji­ma to i pristoji, oni tamo neće umrijeti, niti će živjeti! To su ljudi koje je zbog njihovih grijeha zadesila Vat­ra, koja ih umrtvljuje, pa kada postanu ugljenisani, tada im se dozvoli šefaat.” /Hadis prenosi Muslim od Šu'be, koji to navodi od Ebu-Seleme./
“O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario, i ispunite zavjet koji ste Mi dali, pa ću i Ja ispuniti Svoj zavjet koji sam vam dao! I samo se Mene bojte!” /40/ “Vjerujte u ono što sam objavio potvrđujući da je istinito ono što vi imate i ne budite prvi koji u to ne vjeruju! Ne prodajite riječi Moje za bagatelnu cijenu i samo se Mene bojte!”/41/
Pozivajući sinove Israilove na ovaj način, Allah Uzvišeni ih podsjeća i kaže: “O sinovi Israilovi!”, tj.: O sinovi dobrog, Allahu pokornog roba, budite kao što je bio i vaš otac pokoran Allahu, na Putu istine! Kao što je uobičajeno reći: “O sine plemenitog, budi plemenit kao i tvoj otac!” To znači: O sinovi Israilovi, vjerujte u Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i slijedite Istinu, koja vam je došla posredstvom njego­vim! Israil je ovdje Jakub, a.s”I sjetite se blagoda­ti Moje koju sam vam podario”, tj. sjetite se Allahove blagodati kojom vas je spasio od ropstva kod Faraona, koji je rascijepio kamen, spustio manu i prepelice te učinio između vas vjerovjesnike i poslanike.
“I ispunite zavjet koji ste Mi dali, pa ću i Ja ispuniti Svoj zavjet koji sam vam dao!” Ovim se traži da ispune obavezu koja je dana u Tevratu, tjda slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa ako to budu učinili, i Allah Uzvišeni će izvršiti Svoju obavezu u pogledu grijeha koje su počinili i uvest će vas u Džennet. “I samo se Mene bojte!”, tj. imajte strah jedino od Mene! Sa “podsticanja” Allah ovdje prelazi na “prijetnju” odgovorima koje je dao onima prije njih, u vidu kazne koja im je poznata, pozivajući ih uz podsticaj i prijetnju kako bi se eventualno vratili Istini i slijedili Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem “Vjerujte u ono što sam objavio potvrđujući da je istinito ono što vi imate”, tj. vjerujte u Kur'an, koji sadrži vjeru u Allaha i Njegova Poslanika, kao što imate i u Tevratu zapisano ime Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, gdje vam je naređeno da u njega vjerujete, da ga podržavate i slijedite Kur'an, koji je njemu objav­ljen Stoga, “nemojte biti prvi koji ne vjeruju” tj. prvi među sinovima Israilovim koji ne vjeruju. Misli se isključivo na židove iz Medine, kojima je prvim između židova dostavljen Kur'an, iako ne i prvim uopće, budući da su arapski mnogobošci bili prvi koji nisu vjerovali. Ovdje se, međutim, misli isključivo na židove Medine.
Zatim slijedi: “I ne prodajite moje ajete za bagatelnu cijenu!” , tj. za vjeru u Moje ajete i potvrdu poslanstva Mog Poslanika ne uzimajte u zamjenu ovaj svijet i strasti njegove, jer to je malehno i prolazno Abdullah ibn Mubarek u vezi s riječima Uzvišenog: “bagatelnu cijenu” kaže: “Bagatelna cijena ovdje se odnosi na ovaj svijet i njegovo obilje, što znači da zamjenjujete vjerovanje u Kur'an i djelovanje u skladu s njim, a što vam je naređeno, za ovaj svijet i njegove ukrase. Zato “se samo Mene bojte” Riječ “bogobojaznost” znači djelovanje u pokornosti prema Allahu nadajući se Njegovoj milosti, prema Allahovu svjetlu, i izbjegavanje grijeha u skladu s Allahovim, dž.š., svjetlom i iz straha od Njegove kazne. To dakle znači: Allah doista prijeti za sve što čine skri­vajući Istinu i manifestirajući nepokornost Allahu i suprotstavljanje Njegovome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
“I ne miješajte istinu s neistinom, tajeći istinu iako vi znate.” /42/ “Namaz obavljajte, zekat dajite i zajedno s onima koji namaz obavljaju i vi ga obavljajte.”/43/
Allah Uzvišeni zabranio je dvije važne stvari, a to su: krivotvorenje i prikrivanje istine, pa im naređuje da ne miješaju istinu s neistinom i da jasno pokažu šta je istina. To znači: Ne miješajte židovstvo i kršćanstvo s islamom, koji je istinska Allahova vjera, a vi znate da ste iskrivili i jedno i drugo Ibn-Abbas prenosi: “Prikrivanje istine ovdje znači prikrivanje isti­ne od židova o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i onome što on donosi, iako im je to bilo za­pisano u Tevratu, koji se nalazio pred njima.
“Namaz obavljajte”, znači da im se naredi da namaz obavljaju, i to nakon što prihvate vjeru u jasne ajete koje donosi Allahov Poslanik, salla­llahu alejhi ve sellem, jer namaz kao i post i hadž nisu mogući bez vjerovanja, budući da vjera u Muhammedovu, sallallahu alejhi ve sellem, misiju predstavlja osnov svakog djelovanja. “I zekat dajite!” znači naređuje im da daju zekat, Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, i “i zajedno s onima koji namaz obavljaju i vi ga obavljajte!”, tj. budite zajedno s vjernicima pri izvršavanju najljepšeg i najsavršenijeg djela, a to je namaz, koji se ovdje navodi kao kolektivni čin, tj. obavljajte namaz u džematu. Mnogi učenjaci na osnovu ovog ajeta dokazuju obavezu klanjanja namaza u džematu.
“Zar od drugih tražite da dobročinstvo čine, a pri tome sebe zaboravljate, dok Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?”/44/
Allah Uzvišeni kaže: Kako možete vi, sljedbenici Knjige, naređivati dobročinstvo kao čin univerzalnog dobra, a sebe pritom zaboraviti ne naređujući i sebi ono što naređujete drugim ljudima!? Pa, i pored toga, vi učite Knjigu i znate stav prema onome ko ne izvršava Allahove zapovijesti! Zar nećete pameti doći?! Šta to vi radite sa sobom, pa se ne osvrćete na svoju usnulost i ne uviđate svoje sljepilo! Prema tome, u ovom ajetu Allah prekorava sljedbenike Knjige riječima: “Zar da od drugih tražite da dobročinstvo čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete!”, jer su oni tražili od ljudi da čine dobro, a sami to nisu činili, pa su stoga i zaslužili prijekor. Ovdje nije namjera prijekor zato što oni naređuju dobročinstvo i zato što ga ovi ne čine, nego zato što ga ni sami ne čine.
Jer, naređivanje dobra je opće poznato i to je obaveza svakog učenjaka. Međutim, njegova je osnovna obaveza da i on sam čini dobro zajedno s onim kome to naređuje, odnosno da u tome sam ne zaostaje, kao što Šuajb, a.s., kaže: “Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim raditi na popravljanju stanja koliko ja mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.” (11:88) Naprijed navedene riječi ne znače da, ukoliko učenjak čini loša djela, sam ne može tražiti da se to ne čini..U tom smislu, Malik od Rebi'e navodi: Čuo sam Seida ibn Džubejra kako kaže: “Kada čovjek ne bi naređivao dobro, a odvraćao od zla dok sam to ne čini, ne bi bilo toga ko bi naređivao dobro, a od­vr­aćao od zla.” Malik na to kaže: “To je tačno, jer ko je taj ko nema pri sebi štogod loše?!” Ja bih dodao (tjIbn-Kesir): Međutim, u ovom slučaju, za učenjaka posebno, pokudno je ne biti pokoran i činiti grijeh samim tim što zna da je grijeh, i radi suprotno spoznaji. Jer, onaj koji zna nije jednak onome koji ne zna! Stoga hadisi u vezi s tim i donose prijetnje.
Imam Ahmed u svom Musnedu navodi od Enesa ibn Malika da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /63/ “U noći mog uzdignuća prošao sam pored ljudi čije su usne rezane makazama od vatre. Upitao sam: ‘Ko su ovi?’ Odgovoreno mi je: ‘To su hatibi (govornici) iz tvoga ummeta na dunjaluku, koji su ljudima naređivali da čine dobro zaboravljajući sebe dok su čitali Knjigu! Zar se oni neće opametiti?!’ ” Imam Ahmed prenosi s lancem koji seže do Ebu-Va'ila da je ovaj pričao: Neko je rekao ‘Usametu dok sam jahao iza njega: “Zar ti nećeš razgovarati s Osmanom?” ‘Usame je odgovorio: “Sami vidite da ja ne govorim s njim, osim pred vama! Ja nikada ne razgovaram s njim o našim odnosima, a da ne počnem s nečim što ja volim prvi inicirati.
Tako mi Allaha, ja mu ne kažem nikada da je on najbolji čovjek iako je on moj vladar, nakon što sam čuo šta kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.” Oni zapitaše: “Šta si čuo da kaže?” On odgovori: Čuo sam kako kaže: /64/ “Na Sudnjem danu čovjek će biti doveden i bačen u vatru, pa će pred njega ispasti njegova utroba, oko koje će on obilaziti kao što magarac obilazi pri vršidbi. Tada će mu pristupiti stanovnici Vatre i pitati: ‘Šta te to pogodilo? Zar nam ti nisi naređivao da činimo dobro i odvraćao nas od zla?’ On će reći:
‘Tražio sam od vas da činite dobro, a ja to nisam činio, odvraćao sam vas od zla, a sam ga činio!’ /Prenose El-Buhari i Muslim./ Allah Uzvišeni kaže: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju” (39:9) Ibn-Asakir navodi u biografiji Velida ibn Ukbe da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sel­lem, rekao: /65/ Stanovnici Dženneta će pogledati u stanovnike Džehenema i govoriti: “Šta vas je uvelo u Vatru? Jer, mi smo ušli u Džennet samo zahvalju­jući onome što smo od vas naučili!” Oni će reći: “Go­vorili smo, ali po tome nismo radili!”
“Tražite pomoć strpljenjem i namazom. To je doista teško, osim poslušnima.” /45/ “Onima koji su uvjereni da će se sresti sa Gospodarom svojim i da će se Njemu vratiti.”/46/
Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima da sa strpljivošću i namazom traže od Njega dobro koje na ovom svijetu priželjkujuO tome Ibn Ebi-Hatim, s lancem koji seže do Omera ibn Hattaba, r.a., kaže: “Strpljivosti imaju dvije vrste: strpljivost pri nesreći, koja je dobra, i strpljivost pri izbjegavanju Allahovih zabrana, koja je još bolja.” Ibn-Mubarek s lancem prenosilaca prenosi od Seida ibn Džubejra da je rekao: “Strpljivost je prihvaćanje onoga što pogodi Allahova roba, uzdajući se da će to naći kod Allaha.
Nekada čovjek podnosi teškoće pokazujući to is­ključivo kroz strpljivost.” Što se tiče riječi Uzvišenog: “namaz, molitva”, ona ima jednu od glavnih uloga da čovjek bude postojan. Od Huzejfe ibn Jemana prenosi se: /66/ “Kada bi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto zadesilo, on bi pristupio namazu.” Od Alije, r.a., prenosi se da je rekao: /67/ “Posmatrao sam nas u noći uoči Bedra. Svi smo spavali izuzev Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je klanjao i molio dovom sve do sabaha.” Ibn-Džerir navodi lanac prenosilaca koji seže do Ujejne ibn Abdurrahmana, odnosno njegovog oca, da je Ibn-Ab­bas, kada je na putu čuo za smrt svog brata Qathema, prvo izgovorio: “Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!”, a zatim skrenuo s puta i sjeo da se odmori. Klanjao je dva rekata ostajući dugo na sjedenju (tešehhud), a potom ustao i idući prema svojoj jahalici (devi) rekao: “Tražite pomoć strpljenjem i namazom.
To je doista teško, osim poslušnima.” /45/ Ibn- -Džerir navodi značenje ajeta: “O vi, svećenici Sljed­benika Knjige, tražite pomoć posvećujući se pokor­nosti Allahu i obavljanjem namaza, koji zadržava čovjeka od sramotnih i nevaljalih djela i približava Allahovom zadovoljstvu, čije obavljanje nije teško samo pokornim, tj. skromnim i predanim pokornosti iz straha od Njega.” Jasno je da navedeni ajet, iako predstavlja obraćanje u kontekstu opomene Izraelićanima, nije upućen isključivo njima, nego ima opći smisao kako za njih tako i za druge ljude a, Allah to najbolje zna! Uzvišeni Allah kaže:
“Onima koji su uvjereni da će se sresti sa Gospodarom svojim i da će se Njemu vratiti”, /46/ što dopunjava ranije navedene riječi, jer namaz nije težak samo Allahu odanim ljudima, onima koji su uvjereni da će sresti Gospodara svoga, tj. koji znaju da će biti oživljeni na Sudnjem danu, doći pred Njega i vratiti Mu se. Dakle, oni će biti zavisni od Al­lahove volje jer On će o njihovim djelima suditi u skladu sa Svojom pravednošću. Stoga, pošto su uvjereni u povratak i nagradu, odnosno kaznu, za njih je lahko da predano djeluju i ne čine loša djela. U vezi s riječima: “Onima koji su uvjereni da će se sresti sa svojim Gospodarom”, Ibn-Džerir prenosi od Mudžahida:
“Svako mišljenje spomenuto u Kur'anu znači uvjerenje”, odnosno “znanje” prema drugom predanju. Ibn-Kesir kaže: U sahih hadisu navodi se da će Allah Uzvišeni kazati Svome robu na Sudnjem danu: /68/ “Zar ti nisam dao suprugu? Zar ti nisam dao čast? Zar tebi nisam podvrgao i konje i deve, i pustio te da vladaš i upravljaš drugima?!” On će reći: “Da.” A Allah Uzvišeni će kazati: “Jesi li mislio da ćeš se sa Mnom sresti?” On će kazati: “Ne.” A Allah će mu na to reći: “Danas ću te zaboraviti kao što si ti Mene zaboravio.” O ovome će opširnije biti govora kod riječi Uzvišenog: “Zaboravljali su Allaha, pa je i On njih zaboravio!” (9:67)
“O sinovi Israilovi! Sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario i što sam vas nad drugim svjetovima bio odlikovao.”/47/
Allah ih podsjeća na ranije blagodati koje je po-dario njihovim očevima i precima, uključujući i to što ih je odlikovao nad drugim narodima u to vrijeme šaljući im poslanike i objavljene knjige, kao što kaže: “I znajući kakvi su, odabrali smo ih između drugih svjetova.” (44:32) Ebul-Alije kaže: “To znači davanjem vlasti, slanjem poslanika i objavljenim knjigama, što im je dano više u odnosu na njihove suvremenike, jer svako vrijeme ima svoj svijet (suvremenost).” Od Mudžahida i drugih navodi se slijedeće predanje:
“Ovo treba protumačiti jer ovaj islamski ummet vredniji je od njih!”, na to ukazuju i riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od­vraćate od nevaljalih, i u Allaha vjerujete! A kada bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih…” (3:110) Nedopus­tivo je da se mijenja značenje riječi da su oni odliko­vani nad drugim svjetovima, tj. u smislu da se to od­nosi i na one prije njih i one poslije njih, jer, Ibrahim, a.s., bio je prije njih i on je veći od svih njihovih vjerovjesnika Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je poslije njih, a on je vredniji od svih stvorenja i prvak Ademova potomstva na dunjaluku i ahiretu, neka su Allahov blagoslov, mir i bereket na njega!
“I bojte se Dana kada niko ni za koga ništa neće moći učiniti, kada se ničiji zagovor neće prihvaćati, kada se ni od koga otkup neće primati i kada nikome niko neće u pomoć priteći.”/48/
Nakon što ih je Allah Uzvišeni najprije podsjetio na Svoje blagodati, upoznao ih je s dužinom Svoje kazne kojom će ih kazniti na Sudnjem danu, pa kaže: “Bojte se Dana”, tj. Sudnjeg dana, “kada niko ni za koga ništa neće moći učiniti”, tj. kada niko ni od koga neće zavisitiUzvišeni kaže: “O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kada roditelj djetetu svome neće moći pomoći, niti će se dijete moći imalo zauzeti za svoga roditelja!” (31:33)
To je krajnji stupanj, kada nijedan roditelj niti njegovo dije­te neće moći jedni drugima ništa pomoći, “kada se od njih neće primati zagovor” znači od nevjernika. Uzvišeni dalje kaže: “I njima zagovaranje zagovornika neće biti od koristi.” (74:48) Riječi Uzvišenog: “kada se ni od koga otkup neće primati” znače “fidju, otkup”, u skladu s riječima: “Ni od jednog nevjernika, koji umre kao nevjernik, doista se neće primiti kao otkup ni sve blago ovog svijeta!” (3:91) Ovaj ajet tumače riječi Uzvišenog: “Danas se nikakva otkupnina od vas neće primiti, kao ni od onih koji nisu vjerovali! Vatra će biti prebivalište vaše; ona baš vama odgovara!” (57:15) Allah Uzvišeni saopćava da oni nisu vjerovali u Njegovog Poslanika da bi ga sli­jedili u misiji koju mu je Allah odredio i u takvom stanju se sreli na Sudnjem danu, pa zbog toga oni neće imati koristi od bližnjeg, niti zagovora od nekog dostojanstvenika, niti će se od njih primiti otkup, pa makar to bilo sve blago ovog svijeta.
Od Allahovog Poslanika prenosi se da ga je neko pitao: /69/ “Allah­ov Poslaniče, šta je to otkup?” On je rekao: “To je otkupnina (fidja).” “kada im niko neće u pomoć priteći”, tj. niko se neće moći za njih zauzimati niti im pomoći i izbaviti ih od kazneU vezi s tim riječima Uzvišenoga, Ibn-Džerir kaže: “To znači da im toga dana neće niko moći pomoći, niti se za njih zauzeti bilo koji zagovornik; od njih neće biti primljena nika­kva otkupnina niti naknada budući da tada neće vri­jediti međusobno prijateljstvo, mito, niti zagovor, a neće biti ni međusobnog pomaganja niti suradnje. Sud će biti u rukama Silnog i Pravednog, pred Kojim nema koristi od zagovaranja niti od pomoći drugo­gaZa svako loše djelo kazna će biti odgovarajuća tom djelu, a za dobro također, ili uvećana. To je u skladu s riječima Uzvišenog: .”I zaustavite ih, jer oni će biti pitani: ‘Šta vam je, zašto jedni drugima ne pomognete?’ Ali, toga dana oni će se sasvim predati.” (37:24-26)
“I kada smo vas izbavili od Faraonovih ljudi koji su vas najgorim mukama mučili: mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali to vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg.” /49/ “I kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili, a Faraonove ljude na oči vaše potopili!”/50/
Allah Uzvišeni kaže: O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati koju sam vam podario kada vas je izbavilo od sljedbenika Faraonovih i spasilo iz njihovih ruku to što ste se pridružili Musau, a.sOni su vas kažnjavali najžešćim kaznama i to zato što je Faraon, Allah ga prokleo, u snu se prestrašio vidjevši vatru kako izlazi iz Svetog hrama i ulazi u kuće Kopta u Egiptu, a ne u kuće Izraelićana, čiji je smisao da će njegovo kraljevstvo biti srušeno od nekog Izraelićana. Navodi se da je to bilo nakon noćnog razgovora prema kojem Izraelićani očekuju između njih čovjeka koji će im osnovati državu i vratiti veličinu.
Ovako se navodi u hadisu “El-futun”, koji ćemo navesti uz komentar sure Taha, inšaallah! Zato je Faraon naredio da se ubije svako muško dije­te koje se kod Izraelićana nakon toga rodi, a da se ostave ženska djeca. Izraelićane je istovremeno koris­tio za najteže i najniže poslove, o čemu će više biti govora u komentaru sure “El-Kasas”, ako Bog da Riječi “koji su vas najgorim mukama mučili”, znače “koji su vam stalno produžavali kaznu”, a zatim ovdje kaže: “mušku vam djecu klali, a žensku u životu ostavljali”, kako bi to bio komen tar blagodati naprijed navedene u riječima: “O sinovi Israilovi! Sjetite se blagodati Moje koju sam vam podario”, u smislu da su Faraon i njegovi sljedbenici bili ti koji su ih najtežim mukama mučili, pa su klali njihove sinove, a u životu žensku djecu ostavljaliAllah Uzvišeni podsjeća ih na Svoje blago­dati koje im je podario time što ih je izbavio od njih nakon žestokog iskušenja. Faraon je ovdje primjer vladara nevjernika u Egiptu u to vrijeme. Navodi se da je to bio jedan od velikih vladara Egipta, po imenu El-Welid ibn Mus'ab ibn Reyyan, odnosno, Mus'ab ibn Reyyan. Bilo kako bilo, on je od Allaha proklet! Uz riječi Uzvišenog: “To vam je bilo veliko iskušenje od Gospodara vašeg” /49/ Ibn-Džerir kaže: “To je u tome što smo vas izbavili od kazne Faraonove, koja je za vas veliko iskušenje od Gospodara vašega, odnosno velika blagodat prema vama.”
Ovako navode Ibn-Abbas i drugi, kao što su Mudžahid, Ebul-Alije, Ebu-Malik, Es-Suddi itd. Osnovno značenje riječi jeste “iskušenje ispit”, što biva u dobru i u zlu, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru.” (21:35) Ibn- -Džerir kaže: Kada je u pitanju zlo, najčešće se kaže: “Iskušavao sam ga ili iskušavam ga kušnjom”, a kada je u pitanju dobro: “Stavljam ga na kušnju ili iskušenje.” “I kada smo zbog vas more rastavili i vas izbavili”, znači, nakon što smo vas izbavili od sljedbenika Faraonovih i nakon što ste izišli s Musaom, a.s., i Faraon je, tragajući za vama, krenuo. Mi smo vama more razdvojili, tjobjavili smo Musau: “da svojim štapom udariš po moru” (26:63), pa kada je on svojim štapom udario po moru, ono se razdvojilo, i svaki dio bio je kao veliko brdo. Nakon toga, krenuli su Musa i njegovi sljedbenici, a zatim za njima i Faraon s vojskom dok ih nije sustigaoTada ga je Allah potopio pred njima, pa kaže: “a Faraonove smo ljude na oči vaše potopili!” /50/
To navodi i više pripadnika zdrave tradicije (Selefa). Ima predanje da je taj dan, tj. dan potapanja Faraona i izbavljenja Izraelićana bio na Ašuru, tjdesetog dana muharrema, kao što navodi predanje Ahmeda ibn Hanbela od Ibn-Abbasa, koji je rekao: /70/ Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i vidio tamo da židovi poste na dan Ašure, pitao je: “Koji je to dan što ga postite?”, oni su rekli: “Ovo je dobar danTo je dan na koji je Allah Uzvišeni izbavio Izraelićane od neprijateljaTaj dan je postio i Musa, a.s.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ja imam veće pravo na Musaa od vas!” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je postio taj dan i naredio je da se posti(Prenose El-Buhari, Muslim, En-Nesa'i i Ibn-Madže od Ejjuba Es-Sehtija­nija.
“I kada s Musaom susret odredismo, četrdeset noći vi ste nakon njega tele uzeli (da obožavate), čineći tako sami sebi nepravdu.” /51/ “Zatim smo vam i poslije toga oprostili, da biste zahvalni bili.” /52/ “I kada smo dali Musau Knjigu i uputu za razlikovanje istine od neistine, da biste pravim putem išli.”/53/
Uzvišeni Allah kaže: Sjetite se Moje blagodati prema vama kada sam vam oprostio obožavanje teleta, nakon što je Musa, a.s., bio na susretu sa svojim Gospodarom po isteku obećanog roka od četrdeset danaTo se navodi u riječima Uzvišenoga u poglavlju “Bedemi”: “Mi dadosmo obećanje Musau trideset noći i dopunismo ih sa još deset.” (7:142) Navodi se da je to cio mjesec zul-kade, te deset noći mjeseca zul-hidžeta, što je bilo neposredno nakon njihovog izbavljenja od Faraona i spašavanja na moru Riječi Uzvišenog:
“I kada smo dali Musau Knjigu”, znači Tevrat, “i uputu za razlikovanje”, znači ono što razdvaja i razlikuje istinu od neistine i pravi put od zabludeIma mišljenja da je “waw” ovdje suvišan, što je čudno, a ima mišljenja i da je to veznik, iako obje riječi imaju isto značenje. “da biste pravim putem išli”, znači u skladu s Tevratom, koji je kriterij razlikovanja Pravog puta od zablude. Obećanje je dano nakon njihovog izlaska iz mora, na što ukazuju kontekst po­glavlja “Bedemi” i riječi Uzvišenog: “I mi smo Musau Knjigu dali, nakon što smo drevne narode uništili.” (28:43)
– I kada je Musa rekao narodu svome: “Narode moj, vi ste doista sebi nepravdu učinili prihvativši tele; zato se Stvoritelju svome pokajte i poubijajte se! To vam je bolje kod vašeg Stvoritelja, pa će vam oprostiti. On prima pokajanje i milostiv je.”/54/
U ovom ajetu ukazuje se na praštanje Allaha Uzvišenog Izraelićanima za obožavanje teleta dok je Musa, a.s., bio odsutan zbog susreta sa Gospodarom svojim. Oni su osjećali veličinu zločina (grijeha) koji su počinili (a to je širk pridruživanje Allahu ortaka); uvidjevši da su zalutali, govorili su: ..”Ako nam se ne smiluje Gospodar naš i ne oprosti nam…” (8:149) Musa, a.s., rekao je:
“Narode moj, vi ste doista sebi nepravdu učinili prihvativši tele; zato se Stvoritelju svome pokajte.”/1/ U riječima Allaha Uzvišenog: “prema vašem Stvoritelju” nalazi se upozorenje na veličinu njihova grijehaTo ih upozorenje poziva da se pokaju Allahu, Koji ih je stvorio, jer su pored Njega obožavali drugoga. En-Nesa'i, Ibn-Džerir i Ibn-ebi-Hatim navode predanje hadisa od Jezida Ibn-Haruna, s lancem koji seže do Ibn-Abbasa, koji je rekao: “Allah Uzvišeni kaže da je njihovo pokajanje u tome da se svaki od njih razračuna s ocem ili sinom kojeg sretne, tako što će ga pogubitiPritom ne treba da brine onaj koji je ubijen na tome mjestu, ako se pokajao. To su oni sa čijim grijesima Allah nije upoznao ni Musaa ni Haru­na; oni su to priznali čineći ono što im je naređeno, a Allah će oprostiti i ubici i ubijenom!” Ibn-Džerir kaže: Obavijestio me je Kasim ibn ebi-Berre kako je čuo Seida ibn Džubejra i Mudžahida da kažu u vezi s riječima Uzvišenog: “poubijajte se”: “Oni su se digli s noževima, ubijajući jedni druge bez sažaljenja prema bližnjem ili daljnjem, sve dok Musa nije podigao svoj haljetak, kada su se zaustavili.
Tada je utvrđeno sedamdeset hiljada poginulih. Allah je objavio Musau: ‘za Mene je dovoljno’, pa je tada Musa podigao svoj haljetak.” Ibn-Džerir navodi predanje s dobrim lancem od ez-Zuhrija, koji je rekao svoj stav o ovom pitanju, kako su se i Musa i Izraelićani rastužili kada su vidjeli koliko je bilo poginulih, pa je Allah nakon toga objavio Musau: neka ga to ne žalosti, jer “koji su od njih ubijeni, živi su kod Mene i bit će opskrbljeni, a koji su ostali u životu, njihovo sam pokajanje primio.” To je obradovalo Musaa i Izraelićane, a Allah kaže: “On vam je oprostio a zaista Allah prima pokajanje i milostiv je.”
– I kada ste vi rekli: “Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo!”, pa vas je munja ošinula a vi ste gledali/55/ “Zatim smo vas poslije smrti vaše oživili, da biste zahvalni bili.”/56/
Uzvišeni kaže: Sjetite se, sinovi Israilovi, Moje blagodati prema vama kada vas je munja ošinula, pa sam vam poslao ono što je iznad moći vaše i vama sličnih, nakon što ste tražili da me izravno vidite U vezi s ovim ajetom: – I kada ste vi rekli: “Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo!” Ibn-Abbas kaže da to znači: “otvoreno”Rebi’ ibn Enes navodi da je bilo sedamdeset ljudi koje je Musa bio odabrao i koji su idući s njim čuli te riječi, pa su kaza­li: “Mi ti nećemo vjerovati dok Allaha jasno ne vidimo! “On kaže:

“Nakon toga su čuli glas, pa su se onesvijestili.” Mervan ibn Hakem u hutbi, koju je održao na min­beru u Meki, kaže: “Udar munje ili groma” ovdje znači “krik iz neba”U vezi s riječima Uzvišenog: “pa vas je munja ošinula”, Es-Suddi kaže da je to “vatra”. Urve ibn Ruvejm u vezi s riječima Allaha: “a vi ste gledali” kaže: “Neki su bili ošamućeni, dok su drugi gledali. Potom su se jedni osvijestili, a drugi ošamutili.” Es-Suddi kaže: “pa vas je munja ošinula” znači da su umrli, pa je Musa ustao plačući i moleći Allaha: “Moj Gospodaru, šta ću reći sinovima Israilovim kada im dođem, pošto si Ti uništio najbolje među njima” “…da si htio, mogao si i njih i mene uništiti i prije! Zar da nas uništiš za ono što su uradili maloumni između nas?!” (7:155) Allah je objavio Musau da je ovih sedamdeset ljudi koji su uzeli tele (za božanstvo) oživio jednog po jednog, a oni su gledali. Es-Suddi navodi da se na to odnose riječi Uzvišenog:

“Zatim smo vas, nakon smrti vaše, oživili, da biste zahva­lni bili.” /56/ Rebi’ ibn Enes kaže: “Smrt je bila kazna za njih, pa su poslije toga oživljeni, kako bi ostvarili određene im rokove.” Neki smatraju da je to što su Izraelićani vidjeli ove blagodati, kao i naprijed navedena čuda, skinulo s njih obavezu, budući da su jasno doživjeli to i bili prisiljeni da to prihvate. Neki drugi navode da je to neprihvatljivo mišljenje, jer ih doživljaj užasa ne oslobađa od obaveza, pošto su Izraelićani kao narod bili svjedoci velikih čuda, pa su ipak ostali pod obavezom. Ova dva mišljenja navodi El-Maverdi, a El-Kurtubi se slaže s drugim mišljenjem, jer ispravnije je da se pametan čovjek ne oslobađa obaveze Allah to najbolje zna!
– I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali”Jedite lijepa jela, kojima vas opskrbljujemo! Oni Nama nisu naudili, nego su sami sebi nepravdu nanijeli!” /57/
Nakon što je Allah Uzvišeni naveo razloge zbog kojih ih je kaznio, On, dž.š., također ih podsjeća na blagodati koje im je podario, pa kaže: “I mi smo vam od oblaka hla­dovinu načinili”, gdje je riječ “oblaci” izvede­na od jednine “oblak”, koji sakriva nebo, tj. pokriva gaTo je bjeličasti oblak kojim im je osigura­na hladovina u pustinji, da bi ih zaštitio od sunčane žegeIbn-Džerir, kao i drugi prenosioci tradicije kažu: “Ovi oblaci su bjelji i prijatniji od običnih i to nisu oblaci od vrsta koje mi poznajemo.” Ibn Ebi-Hatim, s lancem prenosilaca, od Mudžahida navodi da je on rekao:
“To nisu oblaci, nego su to posebne vrste zas­tora, koje će Allah koristiti na Sudnjem danu i koji nisu korišteni osim za njih.” Isto tako Ibn-Džerir i Es-Sevri prenose od Ibn-Abbasa da su to oblaci s kojim su došli meleci na BedrIbn-Abbas kaže: “S njima je to bilo u pustinji!” Zatim slijede riječi Uzvišenog: “i manu i prepelice vam slali “Komentatori Kur'ana razilaze se u pogledu značenja riječi “mana” medna rosa!? Ima miš-ljenja da je to magla gusta kao tijesto slično marmeladi. Isto tako ima mišljenja da je padala kao snijeg, bjelji od mlijeka i slađi od meda, od zore do izlaska sunca, tako da je svaki pojedinac mogao uzeti za sebe količinu koja mu je mogla biti za taj dan. Ako bi uzeo više, to bi se pokvarilo i nestalo, izuzev u pe­tak i subotu, kada je mogao uzeti za slijedeći dan, jer su to bili dani odmora. Jasno je, međutim, a Allah to najbolje zna, da je sva hrana, piće i drugo što im je Allah darivao, dolazilo gotovo bez potrebe za bilo kakvim radom i naporom. Tako je, npr., za manu poznato da je hranjiva i slatka ukoliko se jede sama; ukoliko se pomiješa s vodom, postaje ugodno piće; ukoliko se pomiješa s nečim drugim, dobiva se druga vrsta hrane.
To, međutim, nije jedini smisao ove riječi u navedenom ajetu. Dokaz za to jeste predanje koje navodi El-Buhari od Seida ibn Zejda, r.a.: Vjerovjes­nik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /72/ “Gomo­ljika je od mane, čija je tečnost ljekovita za oči.” To prenose Ahmed i vjerodostojne zbirke, izuzev Ebu-Davuda. U vezi s riječi “prepelica” Ali ibn Ebi-Talha navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: “To je ptica slična prepelici //, koju su koristili za jelo.” Ibn Ebi-Hatim, s lancem od Ibn Abbasa, navodi da je on rekao: “To je prepelica.” Isto potvrđuju i Mudžahid, Ša'bi, ed-Dahhak, Hasan, Ikreme i Rebi’ ibn Enes, r.h., a Katade kaže: “To je ptica čija je boja naginjala crvenoj i koja je dolazila s južnim vjetrom. Čovjek bi ih zaklao toliko koliko bi mu bilo potrebno za jedan dan. Ako bi to bilo petkom, on bi uzeo i za subotu, dan ibadeta, kada ne bi ništa radio niti uzimao.” “Jedite lijepa jela, kojima vas opskrbljujemo!” Znači, jedite od onih dobrih namirnica kojima vas opskrbljujemo, što je i zapovi­jed, i dozvola, i uputa, i sugestija. Zatim slijede riječi: “Oni Nama nisu naudili, nego su sami sebi nepravdu nanijeli!” /57/, tj. naredili smo im samo da jedu od onoga čime smo ih Mi opskrbili, te da ibadet čine kao što, također, kaže: “Jedite iz opskrbe Gospodara svoga i budite Mu zahvalni.” (34:15)

Zahvalnost Allahu čin je obožavanja Njega (ibadet), kao što je i naređeno. Oni su, međutim, suprotno radili, nisu vjerovali i tako su sebi nepravdu nanijeli, uzimajući nevjerstvo, koje su odabrali nad vjerom, unatoč svim jasnim znakovima, i neporecivim čudima koja su vidjeli, uključujući i brojne neuobičajene stvari, tako da su zaslužili Allahovu kaznu vatrom, u skladu s riječima: “Oni Nama nisu naudili, nego su sami sebi nepravdu nanijeli!” Ovim postaje jasnijom i vrijednost ashaba Muhammeda, a.s., nad ashabima drugih vjerovjes­nika, jer su bili strpljivi, postojani i dobronamjerni, a bili su s njim na putovanjima ili u bitkama, među ko­jim su poznate nevolje na Tebuku za vrijeme pljuska, velike žege i napora, kada nisu očekivali nikakvo čudo niti posebnu zapovijed, što je Poslaniku bilo lahko učiniti, izuzev što su tražili više hrane pošto ih je glad bila iscrpila, odnosno žeđ zbog nedostatka vode.
On je uputio molbu Allahu da im da vode, pa je došao oblak i pala kiša tako da su se napili, napojili deve i napunili svoje posude za vodu. Zatim im je povećao količinu hrane tako da su napunili svoje torbe. Ovo je najbolji primjer podnošenja Allahove odredbe (kadera) te kako treba uložiti svoj napor, slijedeći Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem.
– I kada smo rekli: “Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete! Na kapiju uđite klanjajući se i kažite: ‘Oprost!’, pa ćemo vam oprostiti grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više.” /58/ “Onda su oni koji su nepravedni bili zamijenili drugom Riječ koja im je dana, pa smo Mi na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili, zato što su griješili.”/59/
Uzvišeni Allah govori protiv njihovog povlačenja iz borbe i ulaska u svetu zemlju. Naime, nakon što su došli iz Egipta s Musaom, a.s., kada im je naređeno da uđu u svetu zemlju, koju oni nasljeđuju od njiho­vog oca Israila, a.s., i da se bore protiv nevjerničkih naroda koji su tu bili, oni su odustali i oslabili Stoga im je Allah za kaznu dao da lutaju po pustinji. Komentatori se razilaze u određenju imena ovoga grada odnosno sela. Neki kažu da je to Eriha (Jeri­hon) u Palestini, a neki da je Egipat. Međutim, naj­tačnije je da je to “Sveti grad” (Jerusalem), što potvrđuju riječi Allaha Uzvišenog upućene Musau, a.s., u suri / El-Maida (“Trpeza”): ”Narode Moj, uđite u svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da propadnete.” (5:21) Kada su oni izišli iz pustinje nakon četrdeset godina sa Yošu’ ibn Nu­nom, a.s., Allah im je dao pobjedu, u petak uvečer. Kada su to ostvarili, Allah im naređuje: “Uđite na vrata klanjajući se”, tjuđite na vrata svetog grada Bejtul-Makdisa kla­njajući se, tj. poklonivši se, zahvaljujući tako Allahu Uzvišenom na blagodati osvajanja i pobjede, odnos­no, izbavljenja iz pustinje i zablude. Allah Uzvišeni im naređuje riječima: “i kažite: Oprost!”, tj “Oprost molimo, od Gospodara, za grijehe koje smo počinili! Allahu naš, grijehe naše nam oprosti!” Međutim, Izraelićani, umjesto da uđu u svetu zemlju klanjajući se, odnosno, poklonivši se iz zah­valnosti Allahu, ušli su pužući na stražnjicama i podsmijavajući se, a umjesto da kažu: “Oprost!”, tjoprosti nam grijehe, oni su se podsmijevali govoreći: “Pšenica!” (iskrećući značenje Alla­hovih riječi). Abdurrezzak prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /73/ “Allah je kazao Izraelićanima: ‘Na kapiju uđite klanjajući se i kažite: Oprost!, pa ćemo vam oprostiti grijehe vaše.’ Ali oni su to zamijenili tako što su ušli pužući na stražnjicama i govoreći: Zrno u pšenici!'”
To je sahih hadis koji pre­nosi El-Buhari od Ishaka ibn Nasra, Muslim od Muhammeda ibn Rafi'a i Tirmizi od Abdurrahmana ibn Humejda, a sva trojica ga vežu za Abdurrezzaka “Onda su oni koji su nepravedni bili zamijenili drugom Riječ koja im je dana”, tjoni su zamijenili naredbu Allahovu da budu poslušni Njemu i riječju i postupcima, da bi se podsmijevali, što predstavlja vrhunac neposlušnosti i inada! Zbog njihove perfid­nosti i neposlušnosti Allah je na njih spustio Svoju silu i kaznu, pa kaže: “pa smo Mi za one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili, zato što su bili neposlušni.” /59/ Ed-Dahhak prenosi od Ibn-Abbasa:
“Sve što se u Božijoj Knjizi spominje kao (“nečistoća, mnogoboštvo, grijeh, kazna”), odnosi se na kaznu.” Pored toga, “ridžz” označava i kugu, što se vidi iz riječi Ibn-ebi-Hatima, s lancem vezanim za Sada ibn Malika, Usame ibn Zejda i Huzejme ibn Sabita, r.a., koji kažu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /74/ “Kuga je ridžz (nečistoća), kazna kojom su kažnjavani oni prije vas.”
– I kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: “Udari štapom svojim po kamenu!” Iz njega je dvanaest vrela provrelo, i svi ljudi su vrelo iz kojeg će piti znali! Jedite i pijte Allahovu opskrbu i ne činite zlo po Zemlji nered praveći.”/60/
Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na Svoje bla­godati prema njima time što je odgovorio molbi Musaovoj, a.s., da ih napoji davši im vodu. To im je osigurao iz kamena, učinivši da provru dvanaest vrela, i da svako bratstvo zna svoje vrelo. Rekao im je: “Jedite i pijte!”, tjjedite manu i prepe­lice i pijte ovu vodu što vam je Allah darivao bez vašeg truda i napora, te ibadet činite Allahu, Koji vam je sve to dao na raspolaganje; “i ne činite zlo na Zemlji nered praveći!”, tj. ne odgovarajte na bla­godati grijesima, pa da to izgubite! Učenjaci se razilaze u pogledu vrste kamena iz kojeg je provrelo dvanaest vrela. Da li je to određena vrsta kamena ili bilo kakav kamen?! Ima više mišljenja..El-Hasan kaže:
“Nije mu naredio da udari u određeni kamen”, a zatim dodaje: “Time se poka­zuje čudesnost (mudžiza) i objašnjava Moć, jer on je udario štapom po kamenu, pa je voda provrela, a za­tim ponovo udario, pa je prestala.” To je najbliže isti­ni, a Allah to najbolje zna!
– I kada ste rekli: “Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti. Zato, moli za nas Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća i krastavca, pšenice, leće i luka crvenog!” On je rekao: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je lošije? Idite u (neku) zemlju, imat ćete ono što tražite!”
Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na Svoje blagodati koje im je darivao dajući im manu i prepelice kao vrstu kvalitetne i prijatne hrane, zatim ih pod­sjeća na njihovo nezadovoljstvo ovom lahkom, jed­nostavnom hranom i njihovo pitanje upućeno Musau, a.s., da to zamijeni, riječima: “Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti. Zato, moli za nas Gospodara svoga da nam podari od onoga što zemlja rađa: povrća i krastavca, pšenice, leće i luka crve­nog!” Jer oni nisu mogli izdržati da jedu jednu te istu hranu, manu i prepelice, ne izmjenjujući to nečim drugim pošto im je to bilo postalo jednolično i mrsko. Oni spominju svoj život prije nego su dospjeli u pustinju, ukazujući da su bili narod koji je imao i grahorice, i luk i žitarice. Tražili su raznovrsnu hranu od plodova koji rastu iz zemlje i koje oni obrađuju.
Povrće, krastavci, grahorice i luk općepoznate su namirnice.  Međutim, u vezi sa značenjem pojma (pšenica, žitarice) postoje različita mišljenja kod pripadnika tradicije (Selefa)Ima mišljenja da je to bijeli luk/ , u skladu sa čitanjem Ibn-Mes'uda, koji prvo slovo /”f” čita kao /”th”, kako to tumače Mudžahid, Rebi’ i Ibn-EnesKada bi ovo bilo tačno, ovo slovo bi moglo biti zamijenjeno i u riječi “ethafi” u “ethathi” i sličnim slučajevima gdje se “th” mijenja u “f”, i “f” u “th” zbog bliskosti u izgovo­ru A Allah to najbolje zna! Neki kažu da je pšenica, kao što kaže Ibn-Abbas: znači pšenica/ u dijalektu plemena Benu-Hašim, a neki kažu da označava sve od čega se hljeb pravi, tj. zitarice El-Buhari i neki drugi navode: “Sve žitarice koje se koriste za jelo su .” “Idite u (neku) zemlju”. Riječ /”grad/zemlja” ovdje je navedena s nunacijom, dakle promjenljiva i napisana s “elifom” u akuzativu u mushafima h. Osmana i to je čitanje (kiraet) većine Ibn-Džerir kaže:
“Nije dozvoljeno čitati drugačije pošto su svi mushafi tako napisani.” To znači da idu u jedan od gradova/pokrajina, a ne u Faraonov Egipat, jer je Musa, a.s., njima rekao: “Ovo što ste tražili nije nedostižnoNaprotivU svakoj zemlji u koju dođete, naći ćete toImajući u vidu priprostost i množinu toga, nema potrebe da za to molim Alla­ha.” Zato on kaže: “Zar da ono što je bolje zamijenite onim što je niže (lošije)? Idite u (neku) zemlju, imat ćete ono što tražite!”, tjono što ste tražili. Međutim, budući da su oni tražili iz obijesti i nezahvalnosti, nije bilo potrebe da im se udovoljiAllah to najbolje zna!
“I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu oni na sebe navukoše, zato što u Allahove dokaze vjerovali nisu i što su vjerovjesnike nevine ubijali, zato što su neposlušni bili i sve granice zla prelazili.” /61/
Uzvišeni Allah kaže: “I poniženje i bijeda na njih padoše”, tj. njima dopadoše, šerijatski i sudbinski im je to nametnuto; neprekidno su poniženi i ko god ih sretne omalovažava ih i ponižava, navodeći ih kao primjer niskost. Usto, oni su i sami intimno poniženi i bijedni zbog grijeha koje su počinili. Hasan kaže: “Allah ih je ponizio i za njih nema zaštite; došli su pod stopala muslimana; ovaj ummet ih je zatekao, a vatro­po­klonici su od njih uzimali džizju (glavarinu).” “I Allahovu srdžbu oni na sebe navukoše” znači, vratili su se sa svojim grijesima noseći Allahovu srdžbu i ljutnju, koju su na sebe navukli zbog grijeha koje su počinili “zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su vjerovjesnike nevine ubijali”. Uzvišeni Allah kaže da je nagrada, odnosno kazna, za njih poniženje, bijeda i Allahova srdžba zato što su bili oholi i nisu slijedili istinu, što su omalovažavali nosi­oce Šerijata, vjerovjesnike, sallallahu alejhi ve sellem, koje nisu slijedili. Oni su negirali njihovu misiju do te mjere da su ih ubijali bez razloga, bez ikakvog počinjenog prijestupa. Od toga nema većeg niti ot­vorenijeg nevjerstvaImam Ahmed navodi od Abdu­llaha ibn Mesuda da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhim ve sellem, rekao: /75/
“Na Sudnjem danu bit će najžešće kažnjen čovjek kojega je vjerovjesnik ubio ili koji je vjerovjesnika ubio, te imam koji je zavodio, odnosno njegov predstavnik.” U jednom hadisu, koji bilježe El-Buhari i Muslim, stoji: /76/ “Oholost je stvar odbijanja istine i potcjenjivanja ljudi”, tjodbijanje is­tine, omalovažavanje i potcjenjivanje ljudi, odnosno uzdizanje nad njima. Zato Allah dozvoljava da se na njih sruči Njegova sila koja se ne može odbiti, pa im određuje poniženje i na ovom svijetu i na ahiretu, kao vid odgovarajuće kazne. “…zato što su neposlušni bili i sve granice zla prelazili”. Pos­toji i drugi razlog da oni budu kažnjeni za svoj prijes­tup zato što su činili grijehe kršeći Allahove zabrane i prelazeći granice zabranjenog. Allah to najbolje zna!
“One koji su vjerovali, te one koji su bili židovi, kršćani i Sabejci, a koji su vjerovali u Allaha i drugi svijet i dobra djela činili doista čeka nagrada od Gospodara njihova; za njih nema straha i oni neće tugovati.”/62/
Pošto je Allah Uzvišeni dao objašnjenje u pret­hodnim ajetima u vezi s položajem nevjernika, licemjera, židova i drugih koji se suprotstavljaju Nje­govim naredbama, djelujući preko granica dozvolje­nih od Allaha, dž.š., zatim objasnio kazne koje im pripadaju, On upozorava da kod prethodnih zajed­nica ima također i dobra, ima onih koji su se pokora­vali Allahovim naredbama onako kako je On, dž.š., zapovjedio, pa njima pripada lijepa nagrada.
Tako će biti do Dana sudnjega. Jer svima onima koji budu slijedili Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Vjerovjesnika nepismenog, pripada vječna sreća; za njih nema straha za budućnost na drugome svijetu, niti će se žalostiti zbog onoga što ostavljaju na ovome svijetu. “One koji su vjerovali”, a to su pripad-nici Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem, za­jednice (ummeta), koja ima naziv “vjernici”/ zbog njihove velike vjere, i jakog uvjerenja, ali i zato što oni vjeruju u sve prošle vjerovjesnike i buduće stvari nevidljive.
“…te one koji su bili židovi, kršćani i Sabejci, a koji su vjerovali u Allaha i drugi svijet”, tj. one koji su vjerovali među židovima, kršćanima i Sabejcima, svejedno bili oni među narodima prošlim koji su vjerovali u vjerovjesnike i objavljene knjige, koji ih nisu mijenjali niti zamjenjivali nečim drugim i koji su kao takvi umrli, ili koji su od njih zatekli Alla­hovog Poslanika (kao što su bili: Abdullah ibn Selam, Nedžaši i Selman el-Farisi), te vjerovali u Allaha i Nje­govog Poslanika i dobra djela činili. Njima pripada nagrada kod Gospodara njihova, za njih nema straha i oni neće tugovatiJer Allah neće ni od koga primiti djelo ako to nije u skladu sa zakonom Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što kaže: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim isla­ma, neće mu biti primljena i on će na dru­gome svijetu propasti.” (3:85)
“I kada smo od vas zavjet uzeli i brdo Tur iznad vas podigliSnažno prihvatite ono što smo vam dali i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, da biste se kazne sačuvali.” /63/ “Za­tim vi ste nakon toga odustali, i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Nje­gove, vi biste uistinu stradali.” /64/
Uzvišeni Allah podsjeća Izraelićane na sporazum i obaveze koje je dao, da slijede Tevrat s vjerom u Jed­nog Boga (et-tewhid) i propisima u skladu s tim. Ali, pošto su oni odbili pokoriti se Njegovoj naredbi, Al­lah je naredio brdu da se digne iznad njih, tako da ih je prekrilo poput sjenke. Oni su mislili da će pasti na njih, pa su pali na sedždu jednom polovinom čela, dok su drugim okom gledali gore kajući se Allahu.
Zatim je Allah odmaknuo od njih brdo, kao što kaže: “I brdo Tur iznad vas smo uzdigli”, a zatim ste vi nakon toga odustali i prekršili ste obavezu koju ste Allahu dali. “…i da nije bilo Allahove dobrote prema vama”, nakon vašeg pokajanja, te slanja Njegovih vjerovjesnika i poslanika, vi biste ovim svojim kršenjem zavjeta bili sigurno gubitnici i na ovom i na drugom svijetu.
– Vama je poznato što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, pa smo im Mi rekli: “Budite majmuni prezreni!” /65/ “To smo učinili opomenom suvremenicima i pokoljenjima njihovim, a poukom onim koji se Allaha boje.”/66/
Uzvišeni Allah kaže: “Poznata vam je, skupino židova, sila i kazna koja se sručila na stanovnike Ejke, koji su bili neposlušni prema Allahovoj naredbi da se slavi subota i ne rade ništa toga dana.” Toga dana oni su se služili varkom u lovu na mnogobrojnu ribu koja im je dolazila samo subotom, postavljajući joj udice, mreže i jezerca s vodom iz kojih ne bi mogla izići u toku cijeloga dana subotom, da bi došli navečer uoči nedjelje da je uzmu, uvjereni da je nisu ulovili u subotu, kada su joj pravili navedenu zamku, iako je sam lov bio u subotu zajedno s onim što bi učinili prije suboteStoga ih je Allah izobličio pretva­rajući ih u majmune. Postojale su dvije vrste stanovnika ovoga grada: vrsta koja se služila lukavstvom i vrsta koja to nikada nije činila. Ovi posljednji dijelili su se također na dvije vrste: onu koja je zabranjivala lov subotom i onu koja to nije činila. Kada je nastupila kazna, pogodila je one koji su se služili lukavstvom, kao i one koji nisu zabranjivali, kao vid kazne za to što nisu zabranjivali. Spasili su se samo oni koji su zabranjivali da se čini ovaj grijeh. Ata el-Horasani kaže:
Oni su pozvani ovako: “Stanovnici grada, budite majmuni prezreni!” Zatim je dao da oni koji su im to zabranjivali uđu kod njih i kažu im: “Zar vam nismo to zabranjivali?” Oni su to potvrdili klimajući glavama, tjkazali su: “Da.” Pošto je to trajalo samo tri dana, oni su ostali kao majmuni tri dana i za to vrijeme nisu ni jeli, ni pili, niti su se pariliNakon toga su pomrli.” Ibn-Abbas kaže: “Da Allah nije spomenuo da je spasio one koji su zabranjivali zlo, svi bi stanovnici grada propaliU riječima Uzvišenog: “Pa smo ga učinili opomenom”, povratna zamjenica se odnosi na grad, a ima mišljenja da se odnosi na izobličenje i kaznu, mada je tačno da se odnosi na grad.
Dakle, Allah je dao sta­novnicima ovoga grada kaznu zato što su se ogriješili o subotu, što znači: “Kaznili smo ih i učinili tako poučnim primjerom, kako za Izraelićane, tako i za okolne gradove/sela.” Riječi Uzvišenog: “…a poukom onima koji se Allaha boje” znače: poukom onima koji se Allaha boje nakon njih, do Dana sudnjega, odnosno to znači upozorenje bogobojaznima da paze šta čine, kako ih ne bi pogodilo ono što je ove pogodilo.
To je bilo u vrijeme Davuda, a.sUzvišeni Allah kaže: “Jezikom Davuda i Isaa, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali, zato što su neposlušni bili i Allahove naredbe kršili i granice zla prelazili. Jedni druge nisu odvraćali od loših djela, već ih sami činili. Loše li je to što su oni radili!” (5:78,79) Ibn-Betta prenosi, putem neprekinutog lanca, od Ebu-Hurejre, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /77/ “Ne činite grijehe koje su činili židovi dozvoljavajući sebi niskim varkama ono što je Allah zabranio.” Ovaj hadis ima dobar lanac predanja u kojem je i Ahmed ibn Muhammed ibn Muslim, kojega hafiz Ebu-Bekr el-Hatib el-Bagdadi smatra pouzdanim, dok su ostali prenosioci u lancu predanja poznati i ispunjavaju uvjete vjerodostojnos­tiAllah to najbolje zna!
– I kada Musa reče narodu svome: “Allah vam doista naređuje da kravu zakoljete”, oni upitaše: “Zbijaš li to ti s nama šalu?”, a on reče: “Ne dao mi Allah da budem neznalica!”/67/ Oni rekoše: “Zamoli Gospodara svoga u naše ime da nam objasni kakva ona treba biti!” “On kaže”, odgovori on, “da krava ne smije biti ni stara, ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa učinite to što se od vas traži!” /68/ “Zamoli Gospodara svoga”, rekoše oni, “da nam objasni kakve boje treba biti!” “On kaže”, reče on, “da ta krava treba biti svijetložute boje, da se svidi onima koji je vide.” /69/ “Zamoli Gospodara svoga”, rekoše oni, “da nam objasni kakva još treba biti, jer nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći.”/70/ “On kaže”, reče on, “da krava ne smije biti iscrpljena oranjem zemlje i natapanjem usjeva; treba biti bez ikakve mahane i biljega.” “E, sad si kazao istinu!”, rekoše oni, pa je zaklaše, i jedva to učiniše!/71/
Ibn ebi-Hatem, s lancem prenosilaca koji seže do Muhammeda ibn Sirina, prenosi od Ubejde es-Sel­manija da je rekao: “Neki čovjek među sinovima Isra­ilovim bio je bezdjetan, a imao je dosta imetka. Nasljednik mu je bio njegov bratić koji ga je ubio i iznio iz kuće noću, ostavivši ga pred vratima nekog čovjekaUjutro je tužio tog čovjeka, pa su se ljudi naoružali krenuvši jedni protiv drugihMudar i odlučan čovjek među njima reče: “Zašto da jedni druge ubijamo, a među sobom imamo Allahovog Poslanika?” Oni su, potom, otišli kod Musaa, a.s., i iznijeli mu to. On je rekao:
“Allah vam doista naređuje da kravu zakoljete.” Oni upitaše: “Zbijaš li to ti s nama šalu?”, a on reče: “Ne dao mi Allah da budem neznalica!” On kaže: Da se nisu protivili, dao bih da zakolju najslabiju kravu. Ali, pošto su oni cjepidlačili, Allah je prema njima bio strog, tako da im je na kraju bilo naređeno da zakolju određenu kravu koju su našli kod čovjeka koji je imao samo nju, pa im je rekao: “Tako mi Boga, za nju ne tražim manje od količine zlata koja može stati u njenu kožu!” Uzeli su je za tako visoku cijenu i zaklali, a potom ubijenoga udarili dijelovima od nje. Nakon toga je oživio, pa su ga upitali: “Ko te je ubio…?”, a on je odgovorio: “Ovaj”, pokazujući na svoga bratića, a zatim je mrtav pao. Od njegove imovine ovome nije dano ništa i od tada ubica ne nasljeđuje. Jasno je da je ova priča uzeta iz knjiga sinova Israilovih i ona se može prenositi, s tim da se ne mora ni prihvatiti, ni negirati. Zato se ona ne može uzeti kao argument, osim u onoj mjeri u kojoj se slaže s is­tinom kod nasAllah to najbolje zna! Uzvišeni Allah kaže: – I kada Musa reče narodu svome: “Allah vam doista naređuje da kravu zakoljete”, oni upitaše: “Zbijaš li to ti s nama šalu?”, a on reče:
“Ne dao mi Allah da budem neznalica!” /67/ Allah, dž.š., podsjeća sinove Israilove na Svoju blagodat prema njima, koja predstavlja čudo u vezi s kravom i time kako je otkriven ubicaKada su se oni požalili Musau, a.s., on je rekao: “Allah vam doista naređuje da kravu zakolje­te.” Oni upitaše: “Zbijaš li to ti s nama šalu?”, tjda li se ti s nama ismijavaš, itd…?, pa im je odgo­vorio: “Ne dao mi Allah da budem neznalica!” Dakle, on traži utočište kod Allaha, kako ne bi bio kao oni koji se is­mijavaju i ništa ne znaju, što je neprimjereno vjerovjesniku..Kada su se oni uvjerili u ozbiljnost riječi Musaa, a.s., rekli su: “Zamoli Gospodara svoga u naše ime, da nam objasni kakva ona treba biti!” Allah im nije ništa drugo naredio do da zakolju bilo kakvu kravu, ali su ih njihov inad i preveliko ispi­tivanje vjerovjesnika natjerali da kažu:
“Zamoli Gospodara svoga, u naše ime, da nam objasni kakva ona treba biti!”, “On kaže”, odgovori on, “da krava ne smije biti ni stara, ni mlada, nego između toga, srednje dobi, pa učinite to što se od vas traži!”, tjni stara, ni mlada, toliko da nije otelila nijedno tele, nego najbolje kako može biti”Pokorite se Allahovoj naredbi i zakoljite kravu!” Oni su na to kazali: “Zamoli Gospodara svoga da nam objasni kakve boje treba biti!” “On kaže”, reče on, “da ta krava treba biti svijetložute boje, da se svidi onima koji je vide.” El-Avfi, u svom komentaru, navodi od Ibn-Abbasa slijedeće: “svijetložute boje” znači svijet­ložute boje koja skoro da prelazi u bijelu, a riječi “da se svidi onima koji je vide” znače da im se dopadne.”Zamoli Gospodara svoga”, rekoše oni, “da nam objasni kakva još treba biti, jer nama krave izgledaju slične, a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći.” /70/ Ovo je, također, zbog njihovog jakog inada i suprotstavlja­nja, pa kaže: “On kaže”, reče on, “da krava ne smije biti iscrpljena oranjem zemlje i natapanjem usje­va; treba biti zdrava, bez ikakve mahane i biljega.” “E, sad si kazao istinu!”, rekoše oni, pa je zaklaše, i jedva to učiniše! /71/
Riječi Uzvišeno “ne smije biti iscrpljena oranjem zemlje” znače da nije oslabila zbog oranja “i natapanja usjeva”, tjda nije upregnuta u kolo za natapanje zemlje, nego da je dobra, očuvana i svježa, zatim “bez ikakve mahane”, znači da je zdrava, bez mahana, “bez biljega”, tj. da nema nikakve druge boje osim svoje vlastite “E sad si kazao istinu!”, rekoše oni, tj. opisao je onako kako su je oni vidjeli kod tog čovjeka “…pa je zaklaše, i jedva to učiniše!” Ed-Dahhak od Ibn-Abbasa navodi: “Bili su u situaciji skoro da to ne učine”, i to nije bilo što su oni htjeli, budući da su htjeli da je ne zakolju. Znači da oni, uz sve ovo, uz sva pitanja i odgovore, sva objašnjenja, nisu kravu zaklali bez velikog napora, što predstavlja poseban prijekor, jer njihov cilj nije bio ništa drugo do inad. Zato su je jedva i zaklali. Ibn-Džurejdž kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /78/ “Njima je, doista, bilo naređeno da zakolju najslabiju kravu, ali pošto su oni bili tvrdoglavi, i Allah je prema njima bio strog.
Tako mi Allaha, da oni nisu rekli ‘inšaallah’, nikada im ne bi bila opisana.” Ovaj ajet, u kome se navođenjem oso­bina određuje krava, tjprecizira nakon općeg opisa, uzima se kao dokaz za ispravnost kupoprodaje živo­tinja po opisu /selem/Taj stav zastupaju Malik, El-Evza'i, El-Lejs, Eš-Šafi'i i Ahmed te većina učenjaka, kako starijih, tako i kasnijihTo potvrđuje hadis koji se navodi u oba Sahiha, a glasi: /79/ “Žena ženu ne smije opisati svome mužu tako precizno kao da je gleda”, odnosno slučaj Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, opisa deve za otkup kod ubistva greškom i nenamjerno, svojstvima navedenim u hadisu Ebu-Hanife, Es-Sevri i učenjaci iz Kufe kažu: “Nije dozvoljena kupoprodaja životinja po opisu, budući da je nepoznato u kakvom su stanju.” Slično se navodi i od Ibn-Mes'uda, Huzejfe ibn Jemana, Ab­durrahmana ibn Semure i drugih.
“I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli, Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili.” /72/ Pa smo mi rekli: “Udarite ga jednim njezinim dijelom!” I eto, tako Allah mrtve vraća u život i pruža vam dokaze Svoje, da biste shvatili./73/
Riječi Uzvišenog: “I kada ste jednog čovjeka ubili, pa se oko njega prepirati počeli”, upozoravaju: “Sjetite se dana kada ste ubili jednog čovjeka, pa ste se oko njega počeli prepirati!” El-Buhari kaže: “pa se oko njega prepirati počeli” znači kada ste se razišli u vezi s tim Ibn-Džurejdž ističe da to znači da su jedni rekli: “Vi ste ga ubili”, a drugi: “Ne, nego ste ga vi ubili”, dakle svaka je grupa od sebe odbacivala zločin pa je “Allah dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili”; Mudžahid navodi da to znači: “ono što u sebi krijete” Pa smo Mi rekli: “Udarite ga jednim njezinim dijelom!” Ovaj dio predstavlja bilo koji dio njenog tijela i time bi bilo poka­zano čudo. Da u određenju ovoga dijela postoji neka korist za nas s vjerskog ili ovosvjetskog stanovišta, Allah bi nam to jasno pokazao.
On je to, međutim, dao u nejasnoj formi, a nije objašnjeno ni od časnog Poslanika, pa stoga i mi to ostavljamo! Riječi Uzvišenog: “I eto, tako Allah mrtve vraća u život” znače: oni su udarali ubijenog nekim dijelovima krave, pa je on oživio…! Allah Uzvišeni ukazuje na Svoju moć da oživi mrtve, u što su se oni uvjerili u slučaju tog ubi­jenog čovjeka Allah im je to dao kao dokaz za povratak Njemu, ukazujući istovremeno na njihov inad i prekinuo njihovo međusobno neprijateljstvoEbu-Davud et-Tajalisi prenosi od Ebu-Rezina al-Akilija, r.a., da je rekao: Kazao sam: “Allahov Poslaniče, kako će Allah oživiti mrtve?!”, pa je on odgovorio: /80/
“Da li si prošao kada kroz neku dolinu bez rasti­nja, i nakon toga kada je ozelenjela…?” Rekao sam: “Da.” Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Isto tako je sa oživljavanjem! Tako Allah i mrtve oživljava.” Sljedbenici malikijskog mezheba za svoj stav uzi­maju kao dokaz riječi smrtno ranjenog čovjeka: “Taj i taj me ubio!” Smatrajući da u ovom kazivanju postoji polovičan dokaz, jer je ubijeni, pošto je oživljen, upi­tan o tome ko ga je ubio, pa je odgovorio:
“Taj i taj!” Taj je odgovor od njega bio prihvatljiv, jer je on u tom trenutku kazao istinu i ne može se u ovom slučaju optužiti za laž. Ovaj svoj stav smatraju najis­pravnijim zbog hadisa koji prenosi Enes /81/, u ko­jem se kaže: Neki je židov ubio svoju sluškinju zbog srebrenog nakita stavivši joj glavu između dva kamena..Sluškinja je ubistvo preživjela, pa joj je postavljeno pitanje: “Ko ti je to učinio? Je li taj ili taj, itd.” Kada je spomenut židov, ona je klimnula gla­vom. Nakon toga židov je priveden i ispitivan dok nije priznao. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se i njegova glava stavi između dva kamena. Ako dokaz nije potpun, po Maliku je potrebno da zastupnici ubijenog daju zajedničku zakletvu, dok se većina učenjaka u tome ne slaže, i ne smatraju riječi smrtno ranjenog kao nepotpun dokaz.
“Ali srca vaša, poslije toga, postala su tvrda kao kamen ili još tvrđa! A ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju; ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda; a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Allahom ruši! A Allah ne zanemaruje ono što vi radite!”/74/
Prekoravajući i osuđujući sinove Israilove nakon svih znamenja koja su vidjeli, uključujući i Njegovo oživljavanje mrtvih, Allah Uzvišeni kaže: “Ali srca vaša, poslije toga, postala su tvrda”, pa su ona poput kamena koji po sebi nikada nije mekahan. Zato Allah zabranjuje vjernicima da budu takvi, pa kaže: “Zar nije vrijeme za one koji vjeruju da im se srca skrušeno raznježe pred spomenom (zikrom) Allaha i istine objavljene; da ne budu kao oni kojima je dana Knjiga pa su, kako je vrijeme prolazilo, srca njihova tvrdnula i mnogi od njih postali prijestupnici!” (57:16)
Riječi Uzvišenog: “kao kamen ili još tvrđa!” znače da su srca sinova Is-railovih vremenom postala tvrda i ne prihvataju savjet nakon znamenja Allahovih i čuda čiji su svjedoci bili, pa su ona poput kamena za čije omekšanje nema lijeka, “ili još tvrđa”, jer “ima kamenja iz kojega rijeke izbijaju; ima ga koje puca i iz kojeg izlazi voda; a ima, doista, i onoga koje se iz straha pred Allahom ruši!” Kao što kaže: “Njega veličaju sedam nebesa i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga. Ali vi ne razumijete veličanje nji­hovo. On je doista blag i mnogo prašta.” (17:44) Mudžahid kaže: “Svaki kamen iz ko­jeg izbija voda ili koji puca od vode, odnosno, skotrlja se s vrha brda, to čini iz straha pred Allahom, kako objavljuje Kur'an. Ovo je kamenje nježnije od srca sinova Israilovih, koji su negirali istinu nakon što su je sami vidjeli!” Neki komentatori Kur'ana kažu da je ovaj opis kamena samo metaforaAli Er-Razi, El- Kurtubi i drugi autoriteti islama kažu: Ovdje nema potrebe za metaforom budući da Allah Uzvišeni stvara to svojstvo kod kamenja, kao što kaže:
“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama emanet ponudili, pa su se sustegli i pobojali da ga ponesu” (33:72), kao i: “Njega veličaju sedam nebesa i Zemlja, i oni na njima”, zatim: “I trava i drveće se pokoravaju” (55:6), zatim: . “Da smo ovaj Kur'an nekom brdu objavili, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.” (59:21) U sahih hadisu stoji: /82/ “Ovo brdo nas voli i mi njega volimo.” Kao što postoji mutevatir predanje, u kojem se spominje jecanje palminog panja. “A Allah ne zanemaruje što vi radite.”
“Zar se vi nadate da će vam oni povjerovati, iako su neki od njih Allahov govor slušali, da bi ga, nakon što su ga shvatili, svjesno iskrivili?” /75/ Kada sretnu vjernike, oni govore: “Mi vjerujemo!”, a čim se osame jedni s drugima, kažu: “Zar ćete im kazivati ono što je Allah vama objavio, pa da im to bude optužba protiv vas pred Gospodarom vašim? Zar se nećete opametiti?” /76/ “A zar oni ne znaju da Allah zna i ono što kriju i ono što pokazuju?!”/77/
Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, zar se vi nadate da će vam oni povjerovati”, tj. za vama pokorno krenuti..? Ne!.. Jer, doista, ove zabludjele skupine židova čiji su preci bili svjedoci jasnih Allahovih znakova, a potom im srca otvrdnula, tako da su neki od njih i Allahov govor slušali i zatim ga izvrtali, tj. tumačili ga na neprimjeren način nakon što bi ga shvatili i razumjeli izvorno, to svjesno krše znajući da su grješni zato što ga iskrivljavaju i tumače po svom nahođenju. Ovo je pozicija slična onoj naznačenoj u riječima:
“Ali zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim (tvrdim) učinili, pa su riječi sa mjesta njihova uklanjali (iskrivljavali).” (5:13) Es-Suddi kaže: “Jedna grupa između njih slušala bi Allahov govor, a zatim ga iskrivljavala!”, a potom dodaje: “To je bio Tevrat, koji su iskrivljavali.” Uz riječi: “da bi, nakon što su shvatili, svjesno ga iskrivili” Katade kaže: “To su bili židovi koji su slušali Allahov govor, a potom ga iskrivljavali, nakon što bi ga razumjeli i upamtili, dozvoljavajući zabranjeno (haram), zabranjujući dozvoljeno (halal), proturajući neistinu i negi­rajući istinu.”
Od Ibn-Abbasa navodi se: Kada sretnu vjernike, oni govore: “Mi vjerujemo!”, tj. vjerujemo da je vaš drug Allahov Poslanik, ali speci­jalno vaš, a čim se osame jedni s drugima, kažu: “Zar ćete im kazivati ono što je Allah vama objavio, pa da im to bude optužba protiv vas pred Gospodarom vašim? Zar se nećete opametiti?” . Tj. kada se osame, oni jedni drugima govore: “Ne ka­zujte ovo Arapima, jer ste vi očekivali svoga poslanika, koji će vas povesti protiv njih, a on se po­javio među njima!”, pa je Allah objavio ajet: “Kada sretnu vjernike…”
To znači: Vi priznajete da je on vjerovjesnik i znate da ste dali zavjet da ga slijedite. Zatim ih obavještava da je on vjerovjesnik, a njihove riječi su: “Mi smo ga očekivali i o njemu čitali u našoj Knjizi, ali ga vi negi­rajte i nemojte ga priznati!” Na to im Allah Uzvišeni odgovara riječima: “A zar oni ne znaju da Allah zna i ono što kriju i ono što pokazuju?!” U vezi s tim, Ebul-Alije kaže: “To znači da Allah zna da oni ne vjeruju u Muhammeda, salla­llahu alejhi ve sellem, da ga u laž ugone iako to nalaze zapisano u Knjizi njima objavljenoj.”
“Neki od njih su nepismeni i ne znaju za knjigu, nego samo za gatke. Oni se samo domišljaju.”/78/ A teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore: “Ovo je od Allaha”, da bi za to korist neznatnu izvukli. I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu, i teško njima što na taj način zarađuju./79/
Uzvišeni Allah kaže: “Neki od njih su nepismeni”, tj. neki od sljedbenika Knjige /”Nepismen” je kod Arapa onaj ko ne zna pisati niti računati Poslanik, a.s., kaže: /83/ “Mi smo nepisme­na zajednica. Ne pišemo niti računamo Mjesec, jeste ovako i ovako..itd.”, što znači da među sljedbenici­ma Knjige ima onih koji su nepismeni i ne znaju ni čitati ni pisati, nego znaju samo gatke, tj. lažne riječi i priče koje pričaju, govor zasnivaju na pretpostavkama onoga čega nema u Allahovoj Knjizi, govoreći da je to u njoj “Oni se samo domišljaju”, tj. lažu ne znajući šta je u njoj, tako da i tvoje vjerovjesništvo uzimaju kao pretpostavku – Zato, teško onima koji svojim rukama pišu knjigu, a zatim govore:
“Ovo je od Allaha”, da bi za to korist neznatnu izvukli.” To je druga vrsta židova, odnosno to su njihovi rabini koji su lažima, lažnim zakletvama i neosnovanim prisvaja­njem imovine ljude pozivali u zabludu. Es-Suddi kaže: “Neki su židovi bili napisali knjigu koju su prodavali za bagatelnu cijenu Arapima, tvrdeći da je od Allaha.” U jednom hadisu koji donosi El-Buharija od Zuhrija i drugih prenosilaca, što seže do Ibn-Abbasa, stoji “da su sljedbenici Knjige zamije­nili Allahovu Knjigu, da su je promijenili i sami napi­sali, da bi je prodavali za bagatelu, govoreći da je od Allaha.”
“I teško njima zbog onoga što ruke njihove pišu, i teško njima što na taj način zarađuju”, tj. teško njima zbog laži, objede i potvore što su ih svojim rukama napisali i teško njima zbog svega što su nelegalno pojeli. A Allah to najbolje zna!
– Oni govore: “Vatra nas neće doticati više od nekoliko dana.” Reci: “Da li ste za to od Allaha dobili obećanje?”, jer Allah neće prekršiti Svoje obećanje, ili na Allaha iznosite ono što ne znate! /80/
Židovi su tvrdili da ih džehenemska vatra neće ni dotaći više od onoliko dana koliko su oni tele obožavali, a to je samo četrdeset danaNa to im Allah odgovara pitanjem: “Da li ste za to od Allaha dobili obećanje?” Jer, ako im je Allah dao obećanje, On ga neće prekršiti Međutim, pošto se to zasigurno nije dogodilo, / “ili”, tj. nego “vi na Allaha iznosite ono što ne znate” tj. iznosite laži i izmišljotineU hadisu koji prenosi Ebu-Bekr ibn Mer­devejh s lancem prenosilaca vezanim za Ebu-Hurejrea stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, /84/ “među pitanjima koja je postavio židovima, nakon osvajanja Hajbera, postavio i pitanje:
‘…Ko su to stanovnici Vatre?’ Oni su kazali: ‘Mi ćemo biti kratko, a zatim ćete nas vi smijeniti!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na to im je rekao: ‘Propali ste! Tako mi Allaha, mi vas nikada nećemo smijeniti!’ “
“A nije tako! Jer oni koji budu zlo činili i grijesi ih njihovi budu sa svih strana stizali stanovnici Džehennema bit će i u njemu će vječno ostati.” /81/ “A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili, oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno boraviti.”/82/
Allah Uzvišeni odgovara sinovima Israilovim koji su tvrdili: “Vatra nas neće doticati više od nekoliko dana” da to nije tako kako vi smatrate i želite, niti kako priželjkujete, nego to stoji ovako: Ko učini zlo njega će stići njegov grijeh, a ko iziđe na Sudnji dan, a nema uz sebe ni­kakvo dobro, nego su mu sva djela loša, on će biti stanovnik Vatre. “A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili”, tj. koji budu vjero­vali u Allaha, Njegovog Poslanika i činili dobra djela u skladu sa Šerijatom, oni će biti stanovnici Dženneta. Ibn-Abbas kaže: Riječi: “A nije tako! Jer oni koji budu zlo činili” znače: ko bude radio kao što vi radite, ne bude vjerovao kao što vi ne vjerujete, pa ga stigne njegovo nevjerstvo, on nema dobraImam Ahmed prenosi s lancem prenosilaca od Ibn-Mes'uda, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /85/
“Čuvajte se neznatnih grijeha, jer oni se sakupljaju kod čovjeka dotle dok ga ne upropaste.” Ibn-Abbas kaže: “A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili, oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno boraviti.” To znači da onima koji budu vjerovali u ono što ste vi poricali i radili ono što ste vi ostavili u vjeri, pripada Džennet. Ovim ih obavještava da će nagrada za dobro i zlo stići počinioce vječno i bez prekidaA Allah to najbolje zna!
“I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli da ćete jedino Allahu u ibadetu biti, i roditeljima, i bližnjima, i siročadi, i siromasima, dobročinstvo činiti, a ljudima lijepe riječi govoriti; i namaz obavljati i zekat davati, vi ste se poslije, izuzev nekolicine, izokrenuli i to iznevjerili.” /83/
Uzvišeni Allah navodi ovdje da su sinovi Israilovi namjerno i svjesno iznevjerili naredbe koje im je dao i zavjet koji je od njih uzeo. On im je naredio da se Njemu klanjaju i ne pridružuju Mu pri tome nikoga, što je naredio svim Svojim stvorenjima, zbog čega ih je i stvorio, kao što kaže: – Prije tebe nismo poslali ni jednog poslanika, a da mu nismo objavili: “Nema drugog boga osim Mene, pa Meni ibadet činite.” (21:25) Prema tome, pravo je Allaha Uzvišenog da se samo Njemu klanja i niko da Mu se ne pridružuje, a potom dolaze obaveze prema stvorenjima. On im, zatim, naglašava: Najpreča su od njih prava roditelja. Zbog toga Allah, dž.š., spominje zajedno Svoje pravo i pravo roditelja, pa kaže: .. “Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobro činite…” (17:23) U oba Sahiha od Ibn-Mes'uda preno­si se: /86/
Rekao sam: “Allahov Poslaniče, koje je djelo najbolje?”, pa je rekao: “Namaz u svoje vrije­me.” “Zatim?”, upitao sam, pa je odgovorio: “Dob­ročinstvo prema roditeljima.” Upitao sam: “A za­tim…?” Odgovorio je: “Borba na Božijem putu.” U drugom sahih (vjerodostojnom) hadisu stoji: /87/ da je neki čovjek rekao: “Allahov Poslaniče! Kome da činim dobročinstvo?” Odgovorio je: “Svojoj majci.” Rekao je: “A kome zatim?” Odgovorio je: “Svojoj majci.” Upitao je: “A kome zatim?”, pa je odgovorio: “Svome ocu, a zatim niže i niže.” “Siročadi”/maloljetnoj djeci, koja nemaju očeva da ih opskrbljuju, pa / “siromasima”, onima koji nemaju sredstava za izdržavanje sebe i svoje porodi­ce. U vezi s riječima Uzvišenog: “…a ljudima lijepe riječi govorite”, Hasan el-Basri kaže: “Lijepa riječ” () ovdje znači da naređuje dobro i odvraća od zla, da blago postupa, prašta i bude širokogrud, te da ljudima govori lijepe riječi kao što kaže Allah Uzvišeni. To je svaki način ophođenja kojim je Allah zadovoljanImam Ahmed prenosi od Ebu-Zerra, r.a., da je Vjerovjesnik, sallalla­hu alejhi ve sellem, rekao: /88/
“Nijedno dobro ne­moj potcjenjivati, jer ako ništa ne možeš, onda ma­kar nastoj susresti svoga brata vedrog lica.” /Navodi ga Muslim./ Nakon što im je naredio dobročinstvo prema lju­dima, uključujući i djela i riječi, bilo je normalno da im naredi da lijepe riječi govore, a zatim da to nagla­si obavezom ibadeta prema Njemu i dobročinstva prema ljudima, pod čim se ovdje podrazumijevaju namaz i zekat. Sinovi Israilovi su, kako Allah spomi­nje, bili to, izuzev malog broja, napustili i to namjer­no i nakon što su stekli znanje o tome. To je stepen ove zajednice, tjsinova Israilovih. Za razliku od njih, zajednica muslimana, nakon što je dobila isto naređenje, počela je s izvršenjem kako nije ni jedna zajednica prije nje, što treba Allahu zahvaliti. A Allah to najbolje zna!
“I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz domova vaših nećete izgoniti, vi ste to prihvatili i posvjedočili.” /84/ “Nakon toga, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas i iz zavičaja njihovog istjerujete, pomažući se protiv njih uz grijeh i nasilje, pa ako vam kao sužnji dođu, vi ih otkupljujete. A zabranjeno vam je da ih izgonite! Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?! One od vas koji tako čine na svijetu samo poniženje može stići, a na Sudnjem danu bit će stavljeni na muke najteže! Allah doista ne propušta motriti što vi radite.” /85/ “To su oni koji su život na ovome svijetu pretpostavili onome na drugome svijetu; zato se njima patnja neće olakšati, niti će im se u pomoć priteći.”/86/
Allah Uzvišeni ovo kaže prekoravajući židove, koji su u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, živjeli u Medini, zbog toga što su vodili borbu protiv plemena Evs i Hazredž u vrijeme paganstvaU to vrijeme oni su obožavali kipove i međusobno vodili više ratovaU Medini su živjela tri židovska plemena: Benu-Kajnuka’ i Benu-Nadir, saveznici plemena Hazredž, i Benu-Kurejza, saveznici plemena EvsKada bi među njima izbio rat, svaka skupina je bila uz svoje saveznike tako da se dešavalo da neki židov ubije drugoga iz druge skupine, što je zabranjeno propisima njihove vjere i izričitim tekstom Svete knjige. Istjerivali su ih, također, iz domova pljačkajući iz njih pokućstvo, stvari i imovinu. Po završetku rata, oni bi nastojali otkupiti zarobljenike od pobijeđene strane u skladu s propisima Tevrata. Zato Allah Uzvišeni kaže: “Zar vi u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi negirate?!” Kao što, također, kaže: “I kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete prolijevati i da jedni druge iz domova vaših nećete izgoniti”, tjda nećete jedni druge ubijati, iz stanova istjerivati, niti se orga­nizirati protiv njih s obzirom da su pripadnici jedne vjerske zajednice kao jedan organizam. Zatim kaže: “vi ste to potom prihvatili i posvjedočili”, tjpriznali ste da znate za ovaj zavjet i njegovu ispravnost kao direktni svjedoci, a “Nakon toga, vi ipak jedni druge ubijate, a pojedine od vas i iz zavičaja njihovog izgoni­te”, i to u želji za ovosvjetskim počastimaZbog toga su im Arapi prigovarali govoreći: “Kako je moguće da ratujete protiv njih, a zatim ih otkupljujete?!” Jevreji su govorili da im je naređeno da ih otkupljuju, a zabranjeno da se protiv njih bore. Pa su ih upitali: “Zašto se onda protiv njih borite?” Oni su odgovarali: “Teško nam je da naši saveznici budu poniženi.” Isti­na je, međutim, da su to činili iz želje za ovosvjetskim dobrima i čašću. Kao što se vidi, ovaj ajet upućuje prijekor židovi­ma zato što su izvršavali naredbe iz Tevrata koje su smatrali ispravnim, kršeći istovremeno njegove šeri­jatske propise, iako su to dobro znali i osvjedočili se u istinitost. Zato se njima ne može vjerovati u ono što tvrde o sadržaju i prenošenju ove Knjige, niti im se bilo šta može vjerovati s obzirom na sve što su skrivali o Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pogledu njegovih svojstava, poslanstva, mjesta poja­vljivanja i Hidžre, o čemu obavještavaju drugi vjerovjesnici, a.s. Jer židovi, Allahovo prokletstvo neka je na njih, krili su to i među sobom. Zato Allah, dž.š., kaže: “One od vas koji tako čine, na ovome svijetu samo poniženje može stići” i zbog toga što su kršili Allahov zakon i naređenje “i oni će na Sudnjem danu biti kažnjeni najtežom kaznom”, jer su se ponašali suprotno Tevratu. “Allah doista ne propušta motriti šta vi radi­te.” /85/ “To su oni koji su život na ovom svijetu pretpostavili onome na drugom svi­jetu”, tjoni su više voljeli ovaj svijet, koji su za sebe odabrali, nego drugi (ahiret)”Zato se njima pat­nja neće olakšati”, tj. neće im se ni časak kazna skinuti, “niti će im se u pomoć priteći” Dakle, oni neće imati nikoga ko će im priteći u pomoć, spasiti ih, i zaštititi od vječne kazne koja im pripadaA Allah to najbolje zna!
“I Mi smo Musau Knjigu dali i, poslije njega, jednog za drugim, poslanike smo slaliI Isau, sinu Merjeminom, jasne smo dokaze dali, Džibrilom ga pomogli! I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se uzoholili, pa ste neke u laž ugonili, a neke ubijali.”/87/
Allah Uzvišeni opisuje sinove Israilove kao uobražene, tvrdoglave, da se suprotstavljaju i ohole pred vjerovjesnicima, odnosno da se povode za svojim strastima, pa navodi da je poslao Musau, a.s., Knjigu, tj. Tevrat, koji su oni iskrivili i izmijenili, koji su kršili i po svom nahođenju tumačili, te da je slao poslanike i vjerovjesnike nakon njega kako bi upravljali u skladu s Njegovim zakonom, kao što kaže: “Mi smo objavili Tevrat, u kome je uputa i svjetlo po čemu sude vjerovjesnici…” (5:44), zatim:”i, poslije njega, jednog za drugim, poslanike smo slali”, potom: “Zatim smo poslanike, jedne za drugim slali” (23:44), dok nije poslao pečat vjerovjesnicima sinova Israilovih, Isaa, sina Merjeminog, koji je došao s nekim propisima sup­rotnim Tevratu. Zato mu je Allah dao jasne dokaze, odnosno čuda nedostižna, kao što je oživljavanje mrtvih, stvaranje od zemlje lika ptice u koji bi puh­nuo, pa bi to uz Allahovu pomoć oživjelo, liječenje bolesnih, znanje nevidljivih stvari i podrška Džibrilom, a.s., što je njima pokazivalo da je istinito ono što on donosi. Međutim, time su sinovi Israilovi još više njega utjerivali u laž, zavidjeli mu i tvrdoglavo se opirali zbog toga što se on u nekim stvarima sup­rotstavljao Tevratu. Obavještavajući o Isau, a.s., Uzvišeni Allah kaže: … “i da vam dozvolim nešto od onoga što vam je bilo zabranjeno, jer, donosim vam znamen od Gospodara vašega…” (3:50)
Sinovi Israilovi ophodili su se s vjerovjesnicima na najgori način, tako da su neke od njih u laž ugonili, a neke ubijali i to samo zato što su donosili stvari koje su bile suprotne njihovim strastima i mišljenjima, od­nosno tražili da se pridržavaju Tevrata, kojeg su u praksi kršili. Stoga je to za njih bilo teško, pa su ih u laž ugonili ili neke ubijali, pa Allah Uzvišeni kaže: . “I kad god vam je koji poslanik donio ono što nije godilo dušama vašim, vi ste se uzoholili, pa ste neke u laž ugonili, a neke ubijali.” Kao što smo naprijed spomenuli, jeste Džibril, a.s., što dokazuju i riječi Allaha, dž.š.: “Donio ga je Duh povjerljivi”, “na srce tvoje, da opominješ.” (26:193-194) Ibn-Hibban prenosi od Ibn-Mes'uda da je Allahov Poslanik, salla­llahu alejhi ve sellem, rekao: /89/ “Džibril (Ruhul-Kudus) nadahnućem mi je priopćio da nijedna duša neće umrijeti dok ne upotpuni svoju opskrbu i svoj rok. Pa, bojte se Allaha i lijepo molite.” Od Aiše, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postavio postolje (minber) Hassanu ibn Sabitu u džamiji i rekao je: /90/ “Moj Bože, podrži Hassana Ruhul-Kudusom (Džibrilom)!” /Prenosi El-Buhari/ kaže Hassan: A Džibril je Allahov poslanik nama, I Duh sveti, što skriveno nije. Ibn-Džerir kaže: Najbliže tumačenje istini jeste ono koje glasi: “Duh je na ovome mjestu Džibril”, jer Allah, dž.š., obavještava da je njime podržao Isaa, a.s., kao što kaže: ..”Kada sam te Džibrilom (Ruhul-Kudusom) pomogao…” (5:110)
Prema mišljenju nekih komentatora Kur'ana, to nije bio Indžil, što se vidi iz riječi Uzvišenog: “Kada sam te Džibrilom pomogao, pa si s lju­dima u bešici i kao zreo muž razgovarao; kada sam te Knjizi mudrosti, Tevratu i Indžilu poučio.” (5:110) Jer, da je Ruhul-Kudus Indžil, naprijed navedene riječi bile bi samo ponav-ljanje bez smisla, a Allah Veliki i Uzvišeni daleko je od toga da se Svojim robovima obraća na način od ko­jega nema koristi. A Allah to najbolje zna.
– Oni govore: “Naša srca su u omotu.” A nije tako, nego je Allah njih prokleo zbog nevjerstva, jer malo je njih koji vjeruju.”/88/
Oni govore za svoja srca da su u omotu (ljušture), tjda su napunjena prethodno dobijenim znanjem, pa u njima nema prostora za ono što donosiš ti, Muhammede. Ona su poput zatvorenih i zapečaćenih komora, pa u njih ne može doći ništa od onoga što ti kažeš Allah, dž.š., kaže: “Srca naša su”, govore oni, “pod pokrivačima”(41:5) Za ovo tumačenje opredjeljuje se i Ibn-Džerir doka-zujući to predanjem od Amra ibn Murre el-Hadželija, od­nosno,El-Buhturija, a zatim Huzejfe, koji je rekao:
“Srca ima četiri vrste…” Među njima je spomenuo i “srce okorjelo” (zamotano) na koje se srdžba izlila; to je srce nevjernika. Zato Allah Uzvišeni kaže: “A, nije tako, nego je Allah njih prokleo zbog nevjerstva, jer malo je njih koji vjeruju”, tjnije to onako kako oni tvrde, nego su srca njihova prokleta i zapečaćena, kao što Allah kaže u suri “Žene” (“En-Nisa”): – Oni govore: “Naša srca su u omotu.” “Ne, nego im je Allah zbog nevjerovanja srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo” (4:155), tj. među njima je bila samo nekolici­na vjernika. Allah to najbolje zna!
“A kada im od Allaha dođe Knjiga koja potvrđuje istinitost onoga što oni imaju a još otprije su pomoć protiv nevjernika molili kada im dođe ono što im je poznato, oni to neće da vjeruju! Pa neka Allahovo prokletstvo stigne nevjernike!”/89/
Allah Uzvišeni kaže: “A kada im dođe…”, tj. židovima “od Allaha Knjiga”, a to je Kur'an, koji je objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, “koja potvrđuje istinitost onoga što oni imaju”, tj. Tevrata. Zatim kaže: “a još otprije su pomoć protiv nevjernika molili “Znači, prije dolaska Poslanika s ovom Knjigom oni su se pozivali na njegov dolazak protiv svojih neprijatelja, idolopo­klonika, kada bi ih napali, i govorili su kako će na kraju ovosvjetskog vremena biti poslan Vjerovjesnik uz čiju će ih pomoć likvidirati, kao što su likvidirani pripadnici Ada i Irema. Muhammed ibn Ishak, s lancem prenosilaca od Ikreme ili Seid ibn Džubejra, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: “da su se židovi u svojim molitvama protiv Evsa i Hazredža pozivali na Allahvog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego je došao kao poslanik.” Pošto je on poslan između Arapa, nisu povjerovali, nego su negirali sve što su o njemu govorili, pa su im Muaz ibn Džebel, Bišr ibn Bera ibn Ma'rur i Davud ibn Seleme rekli:
“Skupino židova, bojte se Allaha i primite islam, jer vi ste se protiv nas pozivali na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, dok smo mi bili idolopoklonici, govoreći nam da će on biti poslan i opisujući nam ga posebnim atributima.” Selam ibn Meškem, brat Benu-Nedira, rekao je: “On nam nije donio ništa što nam je poznato i on nije onaj o kojemu smo vam govoriliU vezi s riječima: “A kada im od Allaha dođe Knjiga koja potvrđuje isti­nitost onoga što oni imaju…” A Allah to najbolje zna!
“Jadno je to zašto su se prodali: da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, zbog zlobe što Allah daje od Svoje dobrote kome On hoće od Svojih robova; pa su na sebe gnjev za gnjevom navukli! A nevjernicima pripada patnja sramna!” /90/
Es-Suddi kaže: “Jadno je to što za sebe uzimaju kao naknadu s kojom su zadovoljni i što se vraćaju u nevjerstvo, u poređenju s onim što je Allah Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavio kao potvrdu istinitosti, podršku i pomoćNa to su ih navele njiho­va zavist, zloba i mržnja što Allah od Svoje dobrote šalje robovima kojima On hoće, od čega nema veće zavisti.” U vezi s riječima “gnjev nad gnjevom” Ibn-Abbas kaže:
“Allah se na njih rasrdio zbog toga što su izgubili dio Tevrata, koji je njihova Knjiga, te zbog njihovog nevjerovanja u Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji im je poslan.” Zato su oni zaslužili “gnjev nad gnjevom”. “A nevjernicima pripada patnja sramna!” Budući da su uzrok njihovog ne-vjerovanja zloba i zavist, proistekle iz oholosti, njima je namijenjeno poniženje i omalovažavanje i na ovom i na drugom svijetu, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Doista oni koji iz oholosti neće da Mi se kla-njaju, u Džehennem će sigurno ući poniženi.” (40:60)
– A kada im se kaže: “Vjerujte u ono što Allah objavljuje!”, oni odgovaraju: “Mi vjerujemo samo u ono što je nama objavljeno”, i neće da vjeruju u ono što se objavljuje poslije, a to je Istina, koja potvrđuje da je istinito i ono što oni imaju. Reci: “Pa zašto ste još ranije Allahove vjerovjesnike ubijali, ako ste vjernici bili?” /91/ “I Musa vam je jasne dokaze bio donio, pa ste, ipak, nakon njega tele prihvatili čineći tako nepravdu.”/92/
Uzvišeni Allah kaže:”A kada im se kaže”, tj. židovima i njima sličnima među sljedbenicima Knjige, “vjerujte u ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatite to i slijedite”, oni odgovaraju: “Mi vjerujemo samo u ono što je nama objav­lje­no”, tj. dovoljno nam je da vjerujemo u ono što je Allah nama objavio u Tevratu i Indžilu i mi ne priznajemo ništa drugo. “I neće da vjeruju u ono što se objavljuje poslije”, tj. nakon toga, “a to je Istina koja potvrđuje da je istinito i ono što oni imaju”, tj. oni znaju da ono što je objavljeno Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, potvrđuje istinitost onog što oni imaju. Prema tome, time se dokaz postavlja protiv njih, kao što Uzvišeni kaže: “Pa zašto ste još ranije Allahove vjerovjesnike ubijali, ako ste vjernici bili?” Dakle, ako ste bili iskreni u vašim tvrdnjama da vjerujete u ono što vam je ob­javljeno, zašto ste ubijali Allahove vjerovjesnike, koji su vam dolazili da potvrde Tevrat, koji je bio kod vas, da se upravljate po njemu i ne mijenjate ga, iako ste znali da oni istinu donose? Ubijali ste ih iz zlobe, inada i oholosti prema Allahovom Poslaniku slijedeći pri tome samo svoje strasti, mišljenja i nagone.
“I Musa vam je jasne dokaze bio donio”, tj. donio vam je Jasne znakove i neporecive dokaze da nema drugog boga osim Al­laha i da je on Allahov PoslanikJasni su znakovi: potop, skakavci, pijavice, žabe, krv, štap, ruka, rastup mora, hlad od bijelih oblaka, mana, prepelice, kamen i drugi znakovi čiji ste svjedoci bili, “pa ste, ipak, nakon njega tele prihvatili”, tj. nakon što je on otišao na brdo Tur da bi se obratio Allahu, vi ste za obožavanje, umjesto Allaha, uzeli tele “čineći tako nepravdu”, tjnepravdu ste učinili ovim što ste nap­ravili, iako znate da nema drugog boga osim Allaha.
– I kada smo od vas vaš zavjet primili i brdo Tur iznad vas podigli: “Čvrsto prihvatite ono što vam dajemo i slušajte!”, oni su odgovorili: “Čujemo, ali poslušati nećemo”, jer srca su njihova zbog nevjerovanja njihovog nadojena teletom bila! Reci: “Ružno je to na što vas vaše vjerovanje navodi, ako ste vi uopće vjernici.”/93/
Uzvišeni i Veliki Allah ovdje nabraja njihove grije­he i prekršaje zavjeta te njihovu nepokornost i odbi­janje, zbog čega je brdo Tur iznad njih podignuo da bi prihvatili zavjet a potom ga prekršili. Zato On kaže: “oni su odgovorili: ‘Čujemo, ali poslušati nećemo'”, što je već ranije objašnjeno. “jer srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, nadojena teletom bila!” Abdurrezzak navodi od Katade da je rekao: “Bila su zanesena / nadojena ljubavlju koja im je u srce prodrla.” Isto kazuju i Ebul-Alije i Er-Rebi’ i Ibn-Enes, a Ahmed sa svojim lancem prenosilaca prenosi od Ebu-Derda'a da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /91/ “Tvoja ljubav prema nečemu zasljepljuje i zaglušuje.” /Prenosi Ebu-Da­vud./ Riječi Uzvišenog: Reci: “Jadno je to na što vas vaše vjerovanje navo­di”, tj. ružno je to što se, od davnih vremena do danas, opredjeljujete za nevjerovanje u Allahove Znakove i suprotstavljate vjerovjesnicima, za nevjero­vanje u poslanstvo Muhammmeda, sallallahu alejhi ve sellem To je vaš najveći grijeh i prijestup, budući da ne vjerujete u pečat Poslanika, prvaka vjerovjesni­ka i poslanika svim ljudima. Zato se postavlja pitanje: kako tvrdite za sebe da vjerujete, a istovremeno činite ova ružna i sramotna djela poput kršenja zavjeta koji ste dali, nevjerovanja u Allaha i obožavanja teleta?!!!
– Reci: “Ako je kod Allaha Džennet osiguran samo za vas, mimo ostalog svijeta, onda vi smrt poželite, ako istinu govorite.” /94/ “A oni je neće nikada poželjeti zbog onoga što čine, a Allah dobro zna nasilnike.” /95/ “I vidjet ćeš sigurno da više žude za životom od drugih ljudi, pa čak i od idolopoklonika; svaki od njih volio bi poživjeti hiljadu godina, mada ga to, i kada bi toliko dugo živio, ne bi od kazne udaljilo! A Allah dobro vidi ono što oni rade!”/96/
Muhammed ibn Ishak prenosi od Ibn-Abbasa, r.a.: “Allah Uzvišeni kaže Svom vjerovjesniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: . – Reci: “Ako je kod Allaha Džennet osiguran samo za vas, mimo ostalog svijeta, onda vi smrt poželite, ako istinu govorite”, tjpozovite da umru oni koji od dvije skupine lažu. Oni to nisu prihvatili od Allahovog Poslanika: “jer, oni je neće nikada poželjeti zbog onoga što čine, a Allah dobro poznaje nasilnike”, pa ih upoznaje s onim što sami znaju, odnosno, u što ne vjerujuJer, da su oni to željeli, onoga dana kada im je to rekao, niko od židova živ na Zemlji ne bi ostao. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /92/ “Da su židovi željeli smrt, oni bi pomrli i vidjeli bi svoje mjesto u va­tri; a da su izišli oni koji su proklinjali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi se vratili, oni ne bi našli ni porodice, ni imovine.” Tome odgo­varaju i riječi Uzvišenog u suri “El-Džum'a”/ “Petak”: . – Reci: “O židovi, ako tvrdite da ste vi od svih ljudi jedini Allahovi štićenici (miljenici), onda smrt poželite, ako istinu govorite.”
“A oni to nikada neće poželjeti, zbog onoga što njiho­ve ruke čine Allah dobro zna nevjernike.” Reci: “Smrt od koje bježite, zaista, stići će vas. Zatim ćete vraćeni biti Onome Koji zna i Nevidljivi i Vidljivi svijet i On će vas o onome što ste radili obavijestiti.” (61:6-8) Pošto su oni, Allah ih prokleo, smatrali da su Božiji sinovi i miljenici, govorili su: “U Džennet neće ući niko ko nije židov ili kršćanin”, prizivajući prokletstvo na sku­pinu koja laže, među njima i muslimanimaKada su od toga odustali, postalo je jasno da oni nasilje čine. Jer da su bili odlučni (iskreni) u tome, to bi učinili. Pošto su to izbjegli, vidjelo se da lažu. To je, također, bio slučaj i s kršćanima Nedžrancima, nakon što je dokazano kroz polemiku s njima da su oholi i kruti Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao ih je na međusobno proklinjanje Allah Uzvišeni kaže: – A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već o tome istinu saznao, reci: “Hodite da pozovemo sinove naše i sino­ve vaše, i žene naše i žene vaše, i mi ćemo doći i vi ćete doći, pa ćemo se usrdno pomoli­ti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati.” (3:61) Kada su to vidjeli, rekli su jedni drugima: “Tako mi Allaha, ako budete proklinjali ovog Vjerovjesnika, među vama neće ostati nijedno oko koje trepće.”
Zatim su prihvatili mir uz glavarinu i lojalnost. Tako su židovi, Allahovo prokletstvo na njih do Dana sudnjega, nakon što su vidjeli lošu posljedicu tih njihovih djela poslije smrti, prestali s kletvom jer život je njima drag i dragocjen. Zato Uzvišeni kaže: “A oni je neće nikada poželjeti zbog onoga što čine”, odnosno “I vidjet ćeš sigurno da više žude za životom od drugih ljudi”, tj. da žude za dugim životom, zato što znaju svoj loš završetak i pogubnu posljedicu kod Allaha, budući da je ovaj svijet zatvor za vjernika, a Džennet za nevjernika. Oni zato i vole da, koliko je moguće kasnije, dođu na drugi svijet, iako će ih bez sumnje stići ono što izbjegavaju. U tome su oni brižniji čak i od idolopoklonika koji ne posjeduju ni­kakvu objavljenu knjigu, tako da se javljaju kao specifičan slučaj u odnosu na njih “Svako od njih želi poživjeti hiljadu godina”, tj. svaki taj židov želi živjeti hiljadu godina.
Mudžahid kaže: “Njihovo griješenje omililo im je dug život”, pa i kada bi toliko dugo živjeli, to ih ne bi od kazne udaljilo , tj. ne bi ih spasilo od kazne jer idolopoklonici vole dug život i ne priželjkuju oživljenje poslije smrti. Naime, židov zna kakvo ga poniženje čeka na drugom svijetu zato što je izgubio znanje koje je imao El-Avfi prenosi od Ibn-Abbasa: Riječi: “i kada bi toliko dugo živio, to ga ne bi od kazne udaljilo!” odnose se na one koji su bili ne­prijatelji Džibrila. Ebul-Alije i Ibn-Omer ističu: “To mu neće pomoći niti spasiti ga od kazne.” “A Allah dobro vidi ono što oni rade”, tj. On je dobro obaviješten, vidi i dobro i zlo što ga čine njegovi robovi i svakoga će nagraditi prema njegovom radu.
– Reci: “Ko bude neprijatelj Džibrilu, pa on Allahovom voljom tebi na srce stavlja Kur'an potvrđujući istinitost onoga otprije, kao putokaz i radosnu vijest vjernicima.” /97/ “Ko je neprijatelj Allahu, melecima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu pa, Allah je, doista, neprijatelj onima koji ne vjeruju!”/98/
Riječi Allaha Uzvišenog: – Reci: “Ko je neprijatelj Džibrilu, pa on Allah­ovom voljom tebi na srce stavlja Kur'an?”, tj. ko se kao neprijatelj postavio prema Džibrilu, Duhu povjerljivom, koji je tebi na srce, uz dopuštenje od Allaha, donio Mudru opomenu i koji je jedan od Al­lahovih poslanika, melekaJer ko se neprijateljski od­nosi prema jednom poslaniku, on je neprijatelj svim poslanicima, odnosno ko vjeruje u jednog poslanika, obavezan je vjerovati u sve poslanike. Allah Uzvišeni kaže: – Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele razdvojiti Allaha od poslanika Njegovih praveći razlike među njima, pa govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo…” (4:150), tretiraju se kao osvjedočeni nevjerni­ci jer oni vjeruju u neke poslanike, a ne vjeruju u drugeIsto tako, ko se neprijateljski odnosi prema Džibrilu, on je neprijatelj i Allahov, jer Džibril ne do­lazi po svom nahođenju, nego isključivo po Allahovoj naredbi, kao što Allah Uzvišeni kaže: ..”Mi silazimo samo uz naredbu Gospodara tvoga…” (19:64) El-Buhari u svom Sahihu prenosi od Ebu-Hurejrea da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /93/ “Ko se neprijateljski ponese prema mom štićeniku, taj mi je objavio rat!”
Zato se Allah srdi na one koji su se prema Džibrilu odnosili kao ne­prijatelji, pa kaže: “Ko je neprijatelj Džibrilu, koji Allahovom voljom tebi na srce stavlja Kur'an potvrđujući istinitost onoga otprije?”, tj. ranije objavljenih knjiga: “kao putokaz i ra­dosnu vijest vjernicima”, tj. putokaz za njihova srca i radosnu vijest Dženneta, što se nagovještava samo vjernicima u skladu s riječima Uzvišenog: Reci: “To je za one koji vjeruju putokaz i lijek…” (41:44) Za­tim: “Ko je neprijatelj Allahu, melecima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu pa Allah je doista neprijatelj onima koji ne vjeruju!”, što znači: “Ko se neprijateljski odnosi prema Meni, Mojim melecima i poslanicima!”, jer izraz “Njegovim poslanicima” obuhvaća Njegove poslanike od meleka i od ljudi, u skladu s riječima: “Allah odabi­re poslanike među melecima i ljudima.” (22:75) Riječi: “Džibrilu i Mi­kailu” vezane su kao posebne uz prethodne opće. Oni (Džibril i Mikail) spadaju u meleke poslanike, ali se ovdje posebno spominju budući da navedeni kontekst sadrži podršku Džibrilu kao izaslaniku Allahovim vjerovjesnicima. Mikail se ovdje navodi uporedo s njim zato što su židovi smatrali da je Džibril njihov neprijatelj, a Mikail zaštitnik! Zato Allah Uzvišeni ističe da je onaj koji se neprijateljski odnosi prema jedno­me od njih, neprijatelj i drugoga, odnosno on je također neprijatelj Allahov.
U riječima Uzvišenog: “Allah je doista neprijatelj onima koji ne vjeruju!” navodi se ime Allahovo izričito (eksplicitno), umjesto da se podrazumijeva (implicitno), jer nije rečeno: “On je doista neprijatelj”, nego: “Allah je doista neprijatelj onima koji ne vjeruju!” Allah ovdje ističe Svoje ime da bi pojačao značenje jer se isticanjem nagovještava da onome ko se neprijateljski odnosi prema Njemu, Allah objavljuje ratU hadisu (kudsiji) stoji: /94/ “Ja ću se doista osve­titi za svoje štićenike kao što se bijesni lav sveti”, a u sahih (kudsi) hadisu stoji: /95/ “Čiji neprijatelj Ja budem, savladat ću ga.” Imam Ebu-Džafer Ibn Džerir et-Taberi kaže: Učenjaci se slažu u tumačenju da je ovaj ajet objav­ljen kao odgovor židovima koji su smatrali da je Džibril njihov neprijatelj, a Mikail zaštitnik, povodom čega je objavljeno: ..”Reci: Ko je neprijatelj Džibrilu…”
“A Mi tebi jasne dokaze objavljujemo, u koje jedino teški grješnici neće vjerovati.” /99/ “Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu, neka skupina od njih je odbaci, jer ih većina ne vjeruje.” /100/ “A kada im je od Allaha Poslanik došao, potvrđujući da je istinito ono što već imaju, dio onih kojima je Knjiga dana za leđa svoja Allahovu Knjigu su odbacili, kao da oni ne znaju.” /101/ “Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije objavljeno dvojici meleka. Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati, iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugome svijetu nikakve sreće neće imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.” /102/ “A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!”/103/
Riječi Uzvišenog: “A Mi tebi jasne ajete/dokaze objavljujemo, u koje jedino teški grješnici neće vjerovati”, tj. Muhammede, Mi smo ti objavili jasne dokaze koji potvrđuju tvoje poslanstvo; to su tajne i izviješća o židovima koje sadrži Kur'an i koje nije znao niko osim njihovih svećenika i učenjaka, kao i iskrivljavanjima Tevrata koja su učinili oni, kako oni od ranije, tako i danas Allah je upoznao Svog vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, o svemu tome, tako da mu židovi nisu postavili nijedno pitanje u vezi sa Tevratom, a da mu Allah to nije objavio kako bi im odgovorio. Uvidjevši to, oni su govorili: “On zna bolje od nas ono što nam je Allah objavio!” Ovi jasni dokazi obavezni su za svakoga sa zdravom pameću i oni potvrđuju da je ono što je donio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, istinito i da ga tome nije poučio niko od ljudiPogotovu što se kod njih znalo da je on nepismen i da nije znao čitati KnjiguNema sumnje da su ovi jasni ajeti bili dokaz protiv njih, iako su oni to negirali i nisu vjerovali. Ibn-Abbas kaže: Ibn-Surija el-Kutvini rekao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Muhammede, nisi nam donio ono što znamo i tebi nije objavljen nijedan jasni ajet/dokaz koji bismo slijedili!” Nakon toga, Allah je objavio: “A Mi tebi jasne ajete/dokaze objavljujemo, u koje jedino teški grješnici neće vjerovati.”
Kada je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i naveo im zavjet na koji su se Allahu obavezali, te obavezu njihovu koju su prihvatili prema Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, Malik ibn Sajf je rekao: “Tako mi Allaha, mi nismo obavezni prema Muhammedu..i mi nismo dali zavjet…”, pa je Allah objavio: “Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu, neka sku­pina od njih je odbaci?!” U vezi s riječima Allaha Uzvišenog: “jer ih većina ne vjeruje”, Hassan je rekao: Ovim On kaže da “Na Zemlji nema obaveze koja im je dana..da je oni nisu prekršili i odbacili! Danas bi prihvatili obavezu, a sut­ra bi je prekršili!” Dakle, Allah njih prekorava kao narod zbog kršenja prihvaćenih obaveza, zbog utjerivanja u laž Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji im je poslan kao i svim drugim ljudima, i o čijim su opisima i osobinama nalazili izviješća u svojim knji­gama u kojima im je naređeno da ga slijede, podržavaju i pomažu, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Onima koji će slijediti Poslanika i Vjerovjes­nika nepismenog, kojeg kod sebe, u Tevratu i Indžilu zapisana nalaze…” (7:157)
Ovdje Allah, dž.š., kaže: “A kada im je od Allaha Poslanik došao, pot-vrđujući da je istinito ono što već imaju, dio onih kojima je Knjiga dana za leđa svoja Allahovu Knjigu je odbacio, kao da oni ne znaju”, tj. jedna skupina između njih odbacila je Knjigu koju je imala za leđa, jer je u njoj bila radosna vijest o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, ostavivši to kao da ništa o svemu ne znaju! Oni su se prihvatili učenja vradžbina i njihove primjene u želji da naprave spletku Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa su ga omađijavali češljem, dla­kom koja pada poslije češljanja i čaški pupoljka muške palme, pod pločom bunara Ervan. To je u njihovo ime izveo Lebid ibnel A'sam, Allah ga prok­leo i unakazio, ali je Allah upoznao Svog Poslanika s ovim, izliječio ga i spasio, kao što se to jasno potvrđuje u Sahihima, El-Buharijevu i Muslimovu od Aiše, majke vjernika, radijallahu ‘anha. “Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini…” Es-Suddi kaže: Šejtani su se penjali na nebo da bi prisluškivali govor pa su slušali riječi meleka u vezi sa smrti, gajbom (nevidljivim) ili naredbe, pa bi zatim dolazili gatarima da ih o tome izvijeste. Gatari su to kazivali ljudima, koji bi potom vidjeli da je tako kako su ovi kazaliKada bi gatari stekli njihovo povjerenje, onda bi im lagali ubacujući u to nešto drugo, odnosno uz svaku riječ dodavali bi sedamdeset novihTo su ljudi zapisi­vali u knjige, a među sinovima Israilovim raširilo se da džini poznaju nevidljivo (gajb).
Nakon toga, poslan je ljudima kao poslanik Sulejman, sakupio je te knjige, stavio ih u jedan sanduk i zakopao ispod svog prijestolja, pa se nijedan od šejtana nije mogao približiti ovoj stolici a da ne bude spaljen. On je rekao: “Svakome za koga čujem da govori kako šejtani znaju nevidljivo (gajb), glavu ću odrezati!” Kada je Sulejman, a.s., umro i kada je nestalo učenjaka koji su to znali, te došli njihovi nasljednici, šejtan je uzeo ljudski lik, zatim je došao jednoj skupini sinova Israilovih i rekao im: “Hoćete li da vas upoznam s riznicom koju nikada nećete moći iscrpiti?” Oni su rekli: “Da”, a on im je kazao: “Kopajte ispod prijestolja!” Zatim je otišao s njima, pokazao im mjesto i stao pored njega. Oni su rekli: “Približi se!”, a on im je odgovorio: “Ne, ali ću biti ovdje uz vas, pa ako to ne nađete, ubijte me!” Oni su kopali i našli su te knjigeKada su ih izvadili, šejtan je rekao: “Sulej­man je ovom vradžbinom upravljao ljudima, šejtanima i pticama.” A zatim je poletio i nestao. U narodu se tako proširilo da je Sulejman bio vrač, a si­novi Israilovi su uzeli te knjige. Kada je došao Muhammed, a.s., oni su mu se tim knjigama suprot­stavili. Zato Allah Uzvišeni kaže: “A Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani.” Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosila­ca od Seida ibn Džubejra, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Pisar (vezir) Sulejmanov bio je Asaf i on je znao Najuzvišenije ime. On je sve pisao po naredbi Sulejmanovoj, a zatim zakopavao pod njegovo prijestolje Kada je Sulejman umro, to su šejtani povadi­li, a zatim između svaka dva reda upisali po jednu čaroliju i nevjerstvo (kufr) govoreći: “Evo šta je Sulej­man radio s ovim.” Zatim on kaže: “Neuki ljudi su ga zato proglasili nevjernikom proklinjući ga, dok su uče ni to mirno posmatrali.” Tako je ostalo da ga neuki ljudi proklinju, pa je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, a.s., ajet: “Oni se povode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivaliA Sulejman nije bio nevjernik, nego su nevjernici šejtani, koji ljude uče vradžbini…”
U tom smislu mnogi su iznijeli mišljenja koja su bliska ovome i u njima nema proturječja za razumne i pametne ljude. A Allah upućuje! Suština je tih mišljenja u tome da su židovi kojima je dana Knjiga, nakon što su napustili ono što im je dano i suprotstavili se Allahovom poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, počeli slije­diti ono što su im govorili šejtani, odnosno ono što su šejtani prenosili, saopćavali i isticali o kralju Sulej­manu (Salomonu). Glagol / “uči, čita, govo­ri” ovdje je prelazan sa prijedlogom /”na, prema”, što implicira značenje “laže”, jer su to “učenja i riječi” šejtana, koje nisu ništa drugo do laži! “u Babilonu, Haruta i Maruta, a to nije ob-javljeno dvojici meleka Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: ‘Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!’ I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti.” Naime, židovi su smatrali da su Džebrail i Mikail, a.s., donijeli vradžbine Sulejmanu, a.s., pa zato Allah Uzvišeni pokazuje da to nije istina, saopćavajući Svom vjerovjesniku Muhammedu, a.s., da oni nisu donijeli vradžbine i da je Sulejman, a.s., čist od vradžbina koje mu pripisuju. On im saopćava da su vradžbine djelo šejtana koji ljude tome poučavaju u Babilonu, te da su oni koji ih poučavaju tome dva čovjeka po imenu Harut i Marut. Prema tome, riječca u riječima: “a to nije objavljeno dvojici meleka” negativna je, a ne odnosna u značenju “koji”. El-Kurtubi kaže: Ovdje je riječca negativna, a vezana je za riječi “Sulejman nije bio nevjernik”, nakon kojih slijede riječi: “nego su nevjernici šejtani koji ljude uče vradžbini, a nije objavljeno ni dvojici meleka…”, budući da su židovi smatrali da su to donijeli Džebrail i Mikail, što Allah Uzvišeni pokazuje neistinitim, pa riječi: “Harutu i Marutu”, navodi kao apozicija (zamjena) za šejtana.” On kaže: “To je ispravno iz dva razloga: ili zato što se plural navodi za dvojinu kao u riječima: ‘A ako bude imao braće’, (4:11), ili zato što su njih dvojica imali sljedbenike, odnosno navode se među šejtanima zbog njihove neposlušnosti.”
To znači: šejtani poučavaju ljude u Babilonu vradžbi­nama, i to Haruta i Maruta, a zatim dodaje: “ovo je najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta” ne oba­zirući se na druga značenja! Ibn-Džerir, s lancem prenosilaca preko El-Avfija, prenosi od Ibn-Abbasa: “…a nije objavljeno ni dvojici meleka u Babilonu”, “znači da nisu objavljene vradžbine”U lancu Ibn-Džerira od Rebi’ ibn Enesa prenosi se: “a nije objavljeno ni dvojici meleka”, tjAllah nije njima dvojici objavio vradž-bineIbn-Džerir kaže: ‘Ajet se tumači na ovaj način : “Oni se po­vode za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali”, tj. za vradžbinama Sulejman nije bio nevjernik, a ni Allah nije objavio vradžbine dvojici meleka, nego su šejtani bili nevjernici i poučavali su u Babilonu ljude, Haruta i Maruta, vradžbinama. Riječi “u Babilonu, Haruta i Maruta” ovdje su navedene na kraju, iako imaju značenje kao da su navedene na početku. Postoje, također, i druga mišljenja, kao što su: – sa “kesrom” na “lamu” čime riječ dobija značenje “kralj”, pa bi značilo da se to odnosi na dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana, a.s., tj. pod pretpostavkom da je riječca ” ovdje negativna, pa bi to značilo: “da Allah Uzvišeni nije objavio vradžbine niti poučio tome dvojicu kraljeva, Davuda i Sulejmana”, – da su Harut i Marut dva istaknuta džina (dva plemena), odnosno, da su ta dva čovjeka, jedan po imenu Harut, a drugi po imenu Marut, bili ustvari predstavnici ljudi. Ispravnije je, međutim, da su Harut i Marut, kao što navodi Kurtubi, zamjena (apozicija) za šejtane, jer to je, kao što on kaže, najvjerovatnije i najispravnije značenje ajeta, ne obazirući se na druge, – da su dva meleka. U vezi s tim navodi se priča o Veneri i dva meleka, Harutu i Marutu. Prenosioci ove priče smatraju da su Harut i Marut dva meleka, koje je Allah spustio s neba davši im strast ljudsku, zatim je pred njih stavio neku izuzetno lijepu ženu, koju su oni pokušali zavesti. Ona im je odgovorila da će pristati pod uvjetom da širk učine (Allahu suparnika pridruže), što su oni odbili..Zatim je ponovo došla pred njih uvjetujući tada da nekoga ubiju, što su oni odbili. Zatim je došla i treći put, pa su je ponovo pokušali zavesti, a ona ih je stavila pred izbor: ili da širk učine (prihvate nešto uz Allaha za božanstvo) ili da nekoga ubiju, ili da popiju čašu vina. Oni su izab­rali najmanje od tri zla (grijeha), vino, pa su popili čašu,Nakon toga, vino je odigralo svoju ulogu, pa su počinili širk, ubili čovjeka, a potom počinili preljub! Kada su se otrijeznili, žena im je saopćila šta su učinili pod utjecajem vina, nakon čega su se oni gorko po­kajali.. Poželjeli su da se vrate na nebo, ali nisu mog­li. Osjećali su svu gnusnost zlodjela koja su počinili Allah ih je potom stavio pred izbor: da odaberu kaznu na ovome ili na drugome svijetu. Oni su oda­brali ovosvjetsku privremenu umjesto onosvjetske vječne kazneŽena ih je tada upitala da li znaju riječ uz čije se izgovaranje mogu popeti na nebo ili sići s njega, i oni su joj kazali tu riječ. Ona je to izgovorila i odletjela na nebo. Tamo se, međutim, pretvorila u zvijezdu…!!! To je bila Venera..!!!?
Ova priča ima oko dvadeset predanja, ali nijedna od njih i pored brojnosti ne veže se za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi znalci hadisa, hafizi i komentatori Kur'ana ovu priču odba­cuju, a razlog je tome što ona u cijelosti pripada izvi­ješćima Izraelićana, jer ne postoji sahih (vjerodostoj­no predanje) s lancem vezanim direktno za Iskrenog i Časnog, koji ne govori po svom hiru..Iz sadržaja Kur'ana može se vidjeti osnovni smisao priče bez de­talja i objašnjenja, a mi vjerujemo u ono što stoji u Kur'anu, jer Allah najbolje zna što stvarno Njemu pristoji, a što ne pristoji ni Njemu ni Njegovim mele­cima. – Njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!” Ebu-Džafer er-Razi, s lancem prenosila­ca, prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada bi im došao neko ko želi sihr (čaroliju), oni bi ga spriječili govoreći mu: “Mi smo samo iskušenje, pa ne budi nevjernik, jer su znali šta je dobro, šta zlo, šta je nevjerstvo, a šta iman, a znali su i da je sihr izraz nevjerstva.” Zatim kaže: Kada bi njima čovjek došao, oni bi mu rekli da dođe na to i to mjesto, a kada bi došao, ugledao bi šejtana, koji bi ga poučioIz njega bi izišlo svjetlo koje bi vidio kako sija na nebu, pa bi rekao: “Teško meni, šta uradih!” Es-Suddi kaže: Kada bi im došao neki čovjek sa željom da ga pouče sihru, oni bi ga savjetovali govoreći: “Ne budi nevjernik, jer mi smo samo iskušenje…!”, a kada ne bi odustao, rekli bi mu: “Otiđi do onog pepela i pomo­kri se na njega!”
Kada bi to učinio, iz njega bi bljes­nulo svjetlo imana do neba, zatim bi se pojavilo nešto crno poput dima što bi nestalo na nebu. To je bio iman. Zatim bi se ponovo pojavilo nešto tako i to bi došlo do njegovih ušiju i do svega drugog. To je bila Allahova srdžba. Kada bi im to saopćio, oni bi ga poučili čaroliji. To je smisao riječi Allaha Uzvišenog: “Mi samo iskušavamo, a ti nemoj biti nevjernik!”, te riječi : “I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti.” Tako bi ljudi od Haruta i Maruta naučili čaroliju upuštajući se u pokuđena djela i idući čak dotle da rastavljaju muževe od žena, bez obzira na njihovu vezanost i bliskost. To je djelo šejtansko, kao što prenosi Muslim u svom Sahihu od Džabir ibn Abdullaha, r.a., koji navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /97/ Šejtan svoj prijesto postavlja na vodi, a zatim šalje svoje izaslanike ljudi­ma. Onaj ko je svojim položajem njemu najbliži, taj predstavlja najveće iskušenjeTada neki od njih do­laze i govore: “Bio sam s jednim čovjekom, pa kada sam ga napustio, on govori to i to…” Iblis tada kaže: “Ne, ništa nisi učinio!” Zatim drugi dolazi, pa kaže: “Nisam ga napustio dok ga nisam rastavio od njego­ve porodice!” On ga tada približi sebi i kaže mu: “Da, tako treba!” Uzrok rastavljanja muža od žene u tom je slučaju samo priviđenje čovjeku ili ženi, kojim im se prikazuju ružan lik ili postupci druge osobe, ili nešto drugo što može dovesti do rastave! “…ali oni nisu mogli nikome bez Allahove volje naudi­ti “Sufjan es-Sevri kaže: “Osim Božijom odredbom”Hasan al-Basri to tumači ovako: “Da, ko želi, Allah im da vlast nad njim, a ko ne želi i ne da.” Zatim: “Učili su ono što će im nauditi i od čega koristi neće imati”, tj. što će im nanijeti štetu u vjeri, a neće donijeti ko­rist ravnu toj šteti, “iako su znali da onaj ko to sebi pribavi, na drugom svijetu nikakve sreće neće imati “Dakle, židovi koji su uzeli čaroliju umjesto da slijede Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, znali su da onaj ko to bude činio na drugome svijetu neće imati nikakve sreće, odnosno, nikakvog dobitka. To navode Ibn-Abbas, Mudžahid i Es-Suddi. “A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo oni to znali.” /102/
“A da oni vjeruju i boje se, nagrada od Allaha bi im bila bolja, kada bi samo znali!” /103/ Uzvišeni kaže: Kada bi oni znali šta im je savjetovano, vidjeli bi da je doista jadna zamjena za vjeru čarolija koju su uzeli umjesto da vjeruju i slijede Poslanika! Jer da oni vjeruju u Allaha, Njegovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i ranije Njegove poslanike, te da se čuvaju zabrana Allahovih, oni bi od Allaha dobili nagradu, što bi im bilo bolje od onoga što su sebi odabrali i sa zadovoljstvom prihvatiliA riječi: “A da oni vjeruju u Allaha i boje se” potvrđuju nevjerstvo čarobnjaka (vračeva). Omer ibnul-Hattab, r.a., pisao je “da ubiju svakog čarobnjaka, bio muškarac ili žena”, pa to navodi i El–Buhari u svom Sahihu. Desilo se, također, da jedna sluškinja začara Hafsu, majku Vjernika, r.a., pa je ona naredila da bude ubijena Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /98/ “Kazna za čarobnjaka jeste pogubljenje mačem.” To prenosi Et-Tirmizi, a navodi i Et-Taberani u drugom predanju od Džunduba i direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Čarolija se ne može odstraniti sličnim (čarolijom), nego je najkorisnije kao što Allah objav­ljuje Svom Poslaniku da se to odstrani surama “El-Mu'awizeteyn” (Al-Feleq i En-Nas), jer i u hadisu stoji: /99/ “Oni koji se hoće od toga zaštititi, ne mogu to činiti ničim kao ovim dvjema surama”, zatim učenjem “Ajetul-Kursije”, jer i ona odstranjuje šejtana. Čarolija (sihr) stvarno postoji, iako to neki poput mutezilita i nekih drugih odbacuju. Čarolija je čin nevjerovanja (kufr) kao što je čin nevjerovanja i poučavanje čaroliji, pa su i vrač i onaj koji tome poučava nevjernici. Među učenjacima postoje razilaženja u pogledu davanja mogućnosti traženja pokajanja od toga, pa neki smatraju da je potrebno da se pozovu na pokajanje, a ako odbiju da se ubiju, dok drugi smatraju da nema potrebe za pokajanjem, nego ih valja obavezno pogubiti.
To je zasnovano na riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kazna za vrača jeste pogubljenje mačem”, što je učinila i Hafsa, r.a., sa svojom sluškinjom koja ju je opčarala. Ona je naredila da bude pogubljena, što je i učinjeno. Nig­dje se ne spominje da je prije toga traženo da se po­kajeIsto je i u slučaju pisma Omera ibn Hattaba, r.a., koji je pisao svojim namjesnicima “da pogube svakog čarobnjaka.” Ima više vrsta sihra i svi su zli jer se obavljaju uz traženje pomoći od šejtana ili uz čaranje, zapise, hamajlije, lijekove ili paru (dim), što je loše. Allah to najbolje zna!
– O vjernici, ne govorite “Raina!”, nego recite “Unzurna!” i slušajte. A nevjernicima bolna patnja pripada/104/ “Sljedbenici Knjige koji ne vjeruju a ni idolopoklonici, ne vole da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi. Allah milost Svoju daruje kome On hoće; Allah je neizmjerno dobar.”/105/
Allah Uzvišeni zabranio je Svojim robovima, vjernicima, da oponašaju nevjernike. Ovaj se ajet odnosi na židove koji su se pretvarali kada su govorili želeći tako omalovažiti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Tako su oni, Allahovo prokletstvo na njih, umjesto da kažu “Slušaj nas”, govorili “Čuvaj nas”, pretvarajući se da ne razumijuIsto tako, kada bi htjeli pozdraviti, govorili su “Neka je na vama sam!”, tj. smrt! Zato je nama naređeno da im odgovaramo “I na vas!” jer naš će odgovor biti prihvaćen, a njihov neće. Cilj je, dakle, u tome što je Allah, dž.š., vjernicima zabranio da oponašaju nevjernike, bilo u govoru ili u djelima Zato Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, ne govorite “Raina!”, nego recite: “Unzurna!” U hadisu imama Ahmeda, sa lancem prenosilaca od Ibn-Omera, r.a., stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /100/ “Došao sam pred Sudnji dan sa sabljom kako bi se samo Allahu klanjalo, bez ikakvog suparnika. On je dao da mi opskrba bude u sjenci moga koplja, a bit će ponižen i omalovažen svako ko mi se suprotstaviA ko bude oponašao neki narod taj mu i pripada.” (Prenosi Ebu-Davud.)
Ovim se oštro zabranjuje i prijeti svakom onom ko oponaša navjernike u svemu što Šerijatom nije propisanoAta kaže: Riječi “ne služite se riječima ‘Čuvajte nas!’ bile su u upotrebi kod Ensarija, pa je to Allah ovim ajetom zabranio.” U vezi s tim postoje i druga bliska mišljenjaTako Ibn-Džerir navodi da je tačno da je time Allah zabranio vjernicima da govore Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, “Čuvaj nas!”, budući da su to riječi koje Allah ne voli.* Slično je i s riječima Poslanika, sallalla­hu alejhi ve sellem: /101/ “Grožđe nemojte nazivati el-kermu, nego ga nazivajte “el-hable” (trs ili čokot)Nemojte govoriti “Moj rob”, nego govorite “Moj mladić”. “Sljedbenici Knjige koji ne vjeruju, a ni idolopoklonici, ne vole da se vama od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi.” Ovim Allah Uzvišeni pokazuje koliko su idolopoklonici i sljedbenici Knjige koji ne vjeruju, neprijatelji vjernici­ma koje Allah upozorava da ih ne oponašaju i da prekinu ljubav prema njima, a zatim ukazuje na bla­godati koje je dao vjernicima u vidu kompletnog i savršenog Šerijata, koji im je poslao preko Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa kaže: “Allah milost Svoju daruje kome On hoće; Al­lah je neizmjerno dobar.”
“Mi nijedan ajet ne mijenjamo, niti ga u zaborav ostavljamo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo! Zar ti ne znaš da Allah sve može?”/106/ “Zar ti ne znaš da Allahu pripada vlast i na nebesima i na Zemlji i da, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača nemate?” /107/
Izraz / “dokidanje, derogiranje” u arap­skom jeziku dolazi od glagola / “prepisati, otisnuti knjigu”, tj. prenijeti je sa jadne na drugu kopiju. Šerijatski, to je dokidanje jedne odredbe drugom koja je došla poslije nje, na osnovi šerijat­skog argumenta. Nekada je derogiranje potvr­da određenog teksta uz dokidanje zakonske odredbe, kao što su, npr., dokidanje obaveze milostinje (sadake) prije nego što pitaju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dokidanje odredbe da musliman istraje u borbi protiv deset nevjernika i svođenje tog broja na dva. Ovdje spada i proglašenje nečega što je dozvoljeno (halal) zabranjenim (haram) i zabranjenog dozvoljenim, kao i onog što je pohvalno (mubah) nedopustivim, odnosno nečega nedopustivog pohvalnim..To se odnosi isključivo na pitanja naređenja i zabrana, dopustivosti ili nedopus­tivosti, sprečavanja ili pohvalnog odobravanja i ne odnosi se na ono što se saopćava ili konstatuje gdje nema niti onoga što se dokida, niti onoga što doki­da. Nekada je to, međutim, potvrda određene šerijatske odredbe uz dokidanje napisanog teksta, kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /102/
“Ako starac ili starica počine blud, obavezno ih kamenujte..” “Mi nijedan ajet ne mijenjamo”, tj. ne zamjenjujemo njegovu šerijatsku odredbu, “niti ga u zaborav ostavljamo”Riječi čitaju se na dva načina (kiraeta): / “niti ga u zaborav ostavljamo” i / “niti ga odgađamo”Prema prvom kiraetu to, dakle, znači “niti ga u zaborav ostavljamo”, a prema drugom “niti ga odlažemo”. U vezi s riječima Uzvišenog: “Mi nijedan ajet ne mijenjamo niti ga u zabo­rav ostavljamo”, Abdurrezzak navodi predanje od Ma'mera, a ovaj od Katade, koji je rekao: “Allah Uzvišeni je davao da Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, zaboravi što On hoće, a dokidao što On hoće.” Abd ibn Umejr, Mudžahid i Ata kažu da riječi: znače “odlaže ih i ostavlja za kasnije”, a Ibn Ebi-Hatem s lancem od Ibn-Abbasa navodi da je on rekao: Obratio nam se jednom prilikom Omer, r.a., i rekao: “Allah Uzvišeni kaže: ‘Mi nijedan ajet ne mijenjamo niti odgađamo’, tj odlažemo.” Riječi Uzvišenog: “…a da bolji od njega, ili sličan njemu ne donesemo!” znači, u pogledu šerijatske odredbe u odnosu na interes zaduženih vjernika. U vezi s tim Katade kaže: “U ovom ajetu je olakšica i povlastica, naredba i zabrana.” Riječima: “Zar ti ne znaš da Allah sve može? Zar ti ne znaš da Allahu pripada vlast i na nebesima i na Zemlji i da, osim Allaha, ni zaštitnika ni pomagača nemate.”
Uzvišeni Allah ovim riječima upućuje Svoje robove pokazujući im da On raspolaže stvorenim svijetom po Svojoj volji, budući da je On i Tvorac i Naredbodavac. Prema tome, kao što je On svjetove stvorio po Svojoj volji, kao što daje sreću kome On hoće, a nesreću kome hoće; kao što daje zdravlje kome hoće, a bolest kome hoće; upućuje koga hoće, a ponižava koga hoće, isto tako On donosi odredbe za Svoje robove po Svojoj volji, doz­voljava šta On hoće, a zabranjuje šta hoće, dopušta kao pohvalno šta hoće, a ne dopušta šta hoće.On je Onaj Koji određuje šta hoće bez naknadne posljedice i pitanja u vezi s Njegovom odredbom, za razliku od stvorenja koja su odgovorna. On iskušava Svoje ro­bove i njihovu pokornost Njegovim poslanicima, činom dokidanja odredbi tako da naređuje ono u čemu je interes koji On zna, a potom to zabranjuje u skladu sa Svojim znanjemStoga je za izvršenje Nje­govih naredbi nužna maksimalna pokornost i slijeđenje poslanika prihvaćanjem svega što oni donose, provođenjem u praksu njihovih naredbi i izbjegavanjem svega što zabranjuju i što sprečavaju. Na ovome je mjestu odgovor židovima, objašnjenje njihovog nevjerovanja i raskrinkavanje njihove sum­njičavosti u pogledu “nedopuštenosti” derogiranja ajeta.Naime, oni su negirali dokidanje odredaba Tevrata, kao što su negirali i vjerovjesništvo Isaa, a.s., i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Zato njih Allah obavještava da Njemu pripada vlast na nebe­sima i na Zemlji, da su stvorenja u Njegovoj vlasti i pokornosti, te da i oni moraju slušati i biti pokorni Njegovim zapovijedima i zabranama, jer On može narediti šta On hoće, a zabraniti šta hoće; može do­kinuti šta hoće, a potvrditi šta hoće i to sve onako kako On želi i hoće da naredi, odnosno zabrani. Židovi su negirali čin derogiranja (nesh) zato što su bili nevjernici i inadžije, jer sam razum ne is­ključuje mogućnost derogiranja pojedinih odredaba, budući da Allah donosi odredbe po Svojoj volji i čini što sam hoće. Derogiranja je bilo i u ranije objavljenim knjigama i šerijatskim propisima. Tako je Ademu bilo dozvolje­no da se njegove kćerke udaju za njegove sinove, a potom je to zabranjeno; Nuhu je bilo dozvoljeno da jede meso svih životinja nakon izlaska iz lađe, a potom je to zabranjeno; Israilu i njegovim sinovima bilo je dozvoljeno stupanje u brak sa dvije sestre, a u Tevratu i nakon njega zabranjeno; Ibrahimu je naređeno da zakolje svoga sina, a potom je to doki­nuto prije nego je on to učinioŽidovi su sve ovo znali i priznavali, ali su sami to odbijali, dok se mus­limani slažu da je čin derogiranja pojedinih Allahovih odredbi dopušten, imajući u vidu veliku mudrost sadržanu u tome.
“Zar da tražite od svog Poslanika kao što su prije od Musaa tražili?! A ko vjerovanje zamijeni nevjerovanjem, taj je s Pravog puta zalutao.”/108/
Allah Uzvišeni zabranjuje vjernicima da mnogo ispituju Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, o stvarima prije nego se dogode, pa također kaže: “O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objas­ni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, bit će vam objašnjeno.” (5:101) Dakle, ako budete pitali o detaljima u vezi s tim nakon što bude objavljeno, to će vam biti objašnjeno Zato, ne pitajte za nešto prije nego se dogodi (pojavi) jer može biti zabranjeno upravo zbog tog zapitkivanja! U tom smislu, u jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu stoji: /103/ “Najveći prestupnik među muslimanima jeste onaj koji bude pitao o nečemu što nije zabranjeno, pa zbog njego­vog zapitkivanja to bude zabranjeno.” U Sahihima El-Buharije i Muslima navodi se hadis od Mugire ibn Šu'beta koji kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, /104/ “zabranjivao priče u stilu rekla-kazala, bespotrebno trošenje imovine i preveliko zapitkiva­nje”U Muslimovom Sahihu stoji: /105/
“Ne zapitkuj­te me puno, jer oni prije vas propali su zbog preveli­kog zapitkivanja i neslaganja s vjerovjesnicima koji su im bili poslani! Ako vam nešto naredim, uradite to onako kako možete, a ako vam nešto zabranim, iz­bjegavajte to!” “Zar da tražite od svog Poslanika kao što su prije od Musaa tražili?!” Ove riječi odnose se i na vjernike i na nevjernike budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan svima, što se vidi i iz slijedećeg ajeta: “Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš KnjiguPa, od Musaa su tražili i više od toga kada su govorili: ‘Pokaži nam Allaha zorno!’ Zato ih je, zbog sile njihove, munja ošinula!” (4:153) Iz ovoga se vidi da Allah upućuje prijekor onima koji Poslaniku, sallallahu alej­hi ve sellem, postavljaju pitanja dodijavajući mu i izmišljajući koješta (zbog svoje tvrdoglavosti i izmišljanja), kao što su i sinovi Israilovi postavljali pi­tanja Musau, a.s., zbog tvrdoglavosti, laži i inadaAllah Uzvišeni kaže: “A ko vjerovanje zamijeni nevjerovanjem, taj je sa Pravog puta zalutao”, tjko kupi nevjerstvo za vjerovanje, “taj je sa Pravog puta zalutao” , , odnosno krenuo na put neznanja i zablude.
“Mnogi sljedbenici Knjige voljeli bi, iz lične zlobe svoje, da vas, nakon vašeg vjerovanja, vrate u nevjernike, nakon što im je istina jasnom postala! Ali vi oprostite i preko toga prijeđite, dok Allah Svoju odluku ne donese Allah je doista svemoćan.” /109/ “I namaz obavljajte i zekat dajite, a dobro koje za sebe date, naći ćete kod Allaha. Allah doista vidi šta vi radite.”/110/
Allah ovdje upozorava vjernike da ne idu putem kojim ih navode nevjernici između sljedbenika Knjige. On im ukazuje na njihovo prikriveno i otvoreno neprijateljstvo, odnosno na zlobu i zavist njihovu prema vjernicima, iako oni znaju njihove vrijednosti kao i vrijednosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. On naređuje Svojim robovima da prijeđu preko svega toga, oproste i to podnesu dok im Allah ne da pomoć i pobjedu, te im naređuje da obavljaju namaz i daju zekat. Ima mišljenja da je ovaj ajet objavljen kao odgo­vor Hujejj ibn Ahtabu i Ebu-Jasir ibn Ahtabu, koji su među židovima pokazivali najviše zlobe i zavisti prema Arapima, zbog toga što ih je Allah odlikovao i poslao im Svog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem Zato Allah, dž.š., saopćava da bi židovi, iz zavisti, voljeli da se muslimani ponovo vrate u nevjerstvo, nakon što su se uvjerili u istinitost Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva, čiju potvrdu nalaze u Tevratu i Indžilu. Oni nisu vjerovali u njega (Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) iz zavisti i zlobe, jer je pripadao drugom narodu. “Ali vi oprostite i preko toga prijeđite”, tjoprostite onima koji podstiču i potpaljuju neprijateljstvo. To je, međutim, bilo u početku, ali je dokinuto riječima Uzvišenog : “…i mnogobošce ubijajte gdje god ih nađete”(9:5)
Tako su, kako navode Ebul-Alije, Rebi’ ibn Enes, Katade i Serrij, ovaj i neki drugi ajeti dokinuli praštanje i prelaženje preko navedenih djela. To je dokinuto “ajetom sablje” ( ). Na to ukazuju i riječi Uzvišenoga: “dok Allah Svoju odluku ne doneseAllah je, doista, svemoćan”, tj. dok Allah ne dozvoli njima da stupe u borbu. “I namaz obavljajte i zekat dajite, a dobro koje za sebe date, naći ćete kod Allaha.” Ovim riječima Allah Uzvišeni sugerira njima da se bave onim što će im donijeti koristi i čija će posljedica biti pozitivna na Sudnjem danu, odnosno da obavljaju namaz i daju zekat, kako bi im Allah osigurao pomoć i pobjedu na ovome svijetu, ali i na Dan svjedočenja. Zato Uzvišeni Allah kaže: “Al­lah doista vidi što vi radite.” Znači, On, dž.š., neće zanemariti, niti će se izgubiti ijedno djelo koje neko učini, bilo dobro ili zlo, svakog će nagraditi prema njegovim djelima. Ibn-Džerir kaže da Allah, dž.š., ovim saopćava ljudima da On izuzetno dobro vidi sve što oni čine, kako bi Mu bili u cijelosti pokorni i kako bi bili oprezni da ne griješe.
– Oni govore da u Džennet neće ući niko osim onoga ko bude židov ili kršćanin! To su puste želje njihove! Reci: “Dajte svoj dokaz, ako istinu govorite!” /111/ “A nije tako! Onome ko se bude Allahu predao i usto dobra djela činio, pripada nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati, niti će za bilo čim tugovati.” /112/ “Židovi govore: ‘Kršćani nisu na pravom putu’, a kršćani kažu: ‘Židovi nisu na pravom putu’, a oni Knjigu čitaju! Tako govore oni koji ne znaju.” Allah će im na Sudnjem danu presuditi u onome o čemu se oni ne slažu/113/
Allah Uzvišeni objašnjava oholost židova i kršćana, jer i jedni i drugi samo za sebe tvrde da niko osim njihovih pripadnika neće ući u Džennet. U Suri “El-Maida (“Trpeza”). On saopćava kako oni govore: “Mi smo djeca Allahova i miljenici Njegovi.” (Ibid.,5:18) Allah Uzvišeni po­kazuje da je to lažna tvrdnja, navodeći da će ih kazniti za grijehe njihoveA da je istina to što tvrde, On ih ne bi kaznio! Zato ovdje kaže: “To su samo njihove želje puste.” Ebul-Alije u vezi s tim kaže: “To su želje koje su očekivali od Allaha bez osnova.” Zatim Allah kaže: “Dajte svoj dokaz, ako istinu govorite!”, tjdajte svoj dokaz i objašnjenje ako je istina ono što tvrdite! A zatim kaže “A nije tako! Onome ko se bude Allahu predao i usto dobra djela činio.” Seid ibn Džubejr u vezi s tim kaže: “Svakako, ko se iskreno bude Allahu predao i dobra djela činio, tj. slijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”Da bi nečije djelo bilo primljeno, mora ispuniti dva uvjeta: da bude iskreno predan samo Allahu i da postupa ispravno i u skladu sa Šeri­jatom. Prema tome, ako bude iskren ali ne postupa ispravno, neće mu biti prihvaćeno.
U tom smislu i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /106/ “Ko uradi nešto što nije u skladu s našom stvari (tj. s islamom), to se odbacuje.” (Prenosi Muslim od Aiše, r.a.) Allah Uzvišeni kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim što su ih činili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (25:23) Ukoliko, pak, djelo bude u skladu sa Šerija­tom, ali bude bez iskrene namjere urađeno, ono će također biti odbačeno i bit će tretirano kao djelo licemjera i dvoličnjaka. Zato Uzvišeni kaže: “Ko žudi da se susretne s Gospodarom svojim, neka dobra djela čini i nikoga Mu u ibadetu ne pridružuje kao suparnika.” (18:110) Zatim, kaže: “Takvi se neće ničega bojati, niti će za bilo čim tugovati.” Za to su njima osigurane nagrade, a sigurni su i od straha, jer oni se neće ničega što pred­stoji bojati, niti će tugovati za bilo čime što je prošlo i što su ostavili iza sebe. “Židovi govore: “Kršćani nisu na pravom putu”, a kršćani kažu: “Židovi nisu na pravom putu”, a oni Knjigu čitaju!…” Allah Uzvišeni objašnjava međusobnu suprotstavljenost, mržnju, neprijateljstvo i tvrdokornost židova i kršćana. U tome smislu i Ibn-Ishak prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada su kršćani iz plemena Nedžran došli kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tu su došli i židovski rabini koji su s njima polemizirali pred Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem Rafi’ ibn Harmele je rekao: “Vi niste na pravom putu”, a zatim je negirao Isaa i Indžil.
Jedan od nedžranskih kršćana rekao je židovima: “Vi niste na pravom putu”, a zatim je negirao vjerovjesništvo Musaovo i TevratU vezi s tim, Allah je objavio riječi: “Židovi govore: “Kršćani nisu na pravom putu”, a kršćani kažu: “Židovi nisu na pravom putu”, a oni Knjigu čitaju!…”, tjnavodi da svaki od njih u svojoj Knjizi čitaju potvrdu onoga što su negirali. “Tako govore oni koji ne znaju”U vezi s riječima: “…oni koji ne znaju” postoje među učenjacima razilaženjaAta kaže: “To su narodi koji su živjeli prije židova”, dok Es-Suddi ističe da su to Arapi koji su go­vorili: “Muhammed nije na Pravom putu!” Ibn-Džerir se međutim opredijelio za mišljenje da je to opći pojam koji se može odnositi na sve, budući da ne postoji čvrst argument koji bi potvrdio samo jedno od navedenih mišljenja. “Allah će im na Sudnjem danu presuditi u onome o čemu se oni ne slažu”, tj. On će među njima presuditi Svojom pravednom presudom.
“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Oni će na ovome svijetu poniženje doživjeti, a na drugom ih čeka kazna velika.”/114/
Među komentatorima Kur'ana postoje dva mišljenja u pogledu određenja onih koji brane da se u Allahove hramove ulazi i koji rade na njihovu rušenju: jedni smatraju da su to kršćani koji su pomogli Nabukodonosora da sruši Sveti hram (u Jerusalemu), a drugi, da su to idolopoklonici koji su se na dan ugovora na Hudejbiji postavili pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ne bi sa svojim ashabima ušao u Meku, pa je on zaklao svoj kurban u dolini Tuva i sklopio s njima sporazum. Tada im je rekao: “Niko nije sprečavao da se ulazi u ovu Kuću ni onda kada bi sreo čovjeka koji je ubio njegovog oca i brata!” Oni su mu odgovorili: “Kod nas ne može ući onaj koji je ubijao naše očeve u bici na Bedru dok je ijedan od nas živ.” U vezi s riječima: “…i koji radi na tome da se oni poruše”, oni kažu: “one koji su sprečavali da ulaze u njih kako bi Allahovo ime spominjali prilikom dolaska na hadž i umru.” Ibn-Džerir se opredjeljuje za prvo mišljenje dokazujući da Kurejšije nisu radili na rušenju Kabe, za razliku od Bizantinaca, koji su radili na rušenju Svetog hrama. Drugo mišljenje koje se prenosi od Ibn-Abbasa (a Allah to najbolje zna!) najispravnije je, jer su kršćani dok su sprečavali židove i bili bliži nego židovi da obavljaju molitvu u Svetom hramu slijedili ispravniju vjeru. U to vrijeme spomen Allaha kod židova nije bio prihvatljiv, budući da su oni ranije prokleti od Davuda i Isaa, sina Merjemina, zbog toga što su griješili i neprijateljski se prema njima odnosiliIdolopoklonici su protjerali Allahovog Poslanika i njegove ashabe iz Meke zabranjujući im obavljanje namaza u hramu Kabe.
U vezi sa stavom da Kurejšije nisu radili na rušenju Ka'be, treba postaviti pitanje: koje je rušenje veće od onoga što su oni učinili? Jer oni su protjerali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe, a Kabu uzeli za svoje kipove, kumire i idolopoklonstvo, kao što Uzvišeni kazuje: “Šta preostaje, nego da ih Allah kazni, jer oni brane pristup Časnom hramu iako nisu nje­govi čuvari. Njegovi čuvari su oni koji se Alla­ha boje, ali većina njih to ne zna.” (8:34) Zatim: “Idolopoklonici nisu dostojni Allahove dža-mije održavati kad sami svjedoče da su ne-vjernici. To su oni čija će djela biti poništena i koji će u vatri vječno ostati.” “Allahove dža-mije održavaju oni koji u Allaha i drugi svijet vjeruju, koji obavljaju namaz i daju zekat, i koji se nikoga osim Allaha ne boje.” (9:17,18) Ako su ti i takvi odstranjeni i zabranjeno im da uđu u džamiju, postavlja se pitanje: ima li većeg rušenja od toga? Jer, pod održavanjem se ne misli samo na gradnju i podizanje džamija, nego se misli na održavanje uz spominjanje Allaha u njima, na provođenje Njegovog Šerijata i na čistoću od prljavštine i idolopoklonstva. “Takvi bi tre­balo da u njih samo sa strahom ulaze.”
Ovo je informativna rečenica koja ima smisao imperativa i znači: ne dozvolite, ako budete u mogućnosti, da ovi u njih ulaze, osim ako s vama imaju sporazum o miru i plaćaju džizju. Stoga je i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je osvojio Meku, naredio da se od slijedeće, devete godine, oglasi na Mini: /107/ “…da od te godine ne može nijedan idolo­po­klonik hadž obavljati, da oko Kuće/Kabe ne može obilaziti onaj ko je go. A onaj koji je pod ugovorom važi mu do isteka.” To je, dakle, prihvaćanje i provođenje u praksu riječi Uzvišenog: “O vjernici, mnogobošci su sama pogan i neka više ne dolaze hodočastiti Časni hram poslije ovogodišnjeg hadža.” (9:28) Kao što se vidi iz naprijed navedenog, ovo obećanje Allah je ispunio zabranjujući pristup idolopoklonicima Časnom hramuAllahu hvala i Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, ostavio je oporuku da na Arabijskom poluotoku ne mogu ostati dvije vjere, te da se židovi i kršćani odatle imaju odstraniti.
To je samo izraz počasti Časnom hramu i čistota zemlje kojoj je Allah poslao Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, svim ljudima, da ih obraduje i opomene. To je dakle poniženje na ovome svijetu budući da je nagrada, odnosno kazna primjerena djelu. Prema tome, kao što su oni zabranjivali vjernicima pristup Časnom hramu, i njima je zabranjen pristup; kao što su oni vjernike protjerali iz Meke, i oni su odatle protjerani. Na drugom svijetu njima pripada kazna bolna za prijestupe koje su učinili u Časnom hramu postavljajući u njemu kipove i prizivajući druga božanstva osim Allaha, što su tavaf činili, obilazili ga goli.
“Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo liceAllah je, doista, neizmjerno dobar i On sve zna.”/115/
Ovaj ajet sadrži, a Allah to najbolje zna, jedan vid utjehe za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe koji su istjerani iz Meke i odvojeni od svoje džamije i mjesta obavljanja namaza Allahov Poslanik, dok je bio u Meki, okretao se prema Sve­tom hramu u Kudsu, a pred njim je bila Kaba, a kada je došao u Medinu, okretao se od Kabe prema Kudsu šesnaest ili sedamnaest mjeseci Zatim mu je Allah dozvolio da se okreće prema Kabi. Zato ovdje kaže: “Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice.” Ebu-Ubejd el-Kasim ibn Sellam u svom djelu “Derogirajuće i derogirano” kaže: “Hadžadž ibn Muhammed nam prenosi izviješće uz lanac od Ibn-Abbasa da je rekao: Prvo što je dokinuto u Kur'anu i nama saopćeno jeste pitanje kible, a Allah to najbolje zna Allah Uzvišeni kaže: “Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okre­nete, tamo je Allahovo lice.” Dakle, prvo je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, određena kibla i on je klanjao okrenuvši se prema Svetom hramu u Kudsu, a napustio Drevni hram, Kabu, a potom mu je određeno da se okreće Drev­nom hramu, Kabi, tako što Allah, dž.š., kaže: “I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti lice svoje Časnom hramu okreni, i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema toj strani okrenite.” (2:150)
Mudžahid kaže: “Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okre­nete, tamo je Allahovo lice.” Znači: gdje god bili, Kaba vam je kibla prema kojoj ćete se okretatiIbn-Džerir kaže: “Neki kažu da je ovaj ajet Allah obja­vio prije nego je naredio okretanje prema Kabi.” Drugi navode: “Objavljen je uz dozvolu od Allaha da se klanja dobrovoljni namaz okrećući se prema istoku ili prema zapadu, na putu i u slučaju velikog straha. Ebu-Kurejb prenosi s lancem od Ibn-Omera, da je on klanjao, pa mu se jahalica okrenula, te navodi da je i Allahov Poslanik to činio tumačeći ajet: “Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice.”
To prenose: Muslim, Et-Tirmizi, En-Nesa'i, Ibn Ebi-Hatem i Ibn-Merdevejh sa više predanja od Abdul-Melika ibn Ebi-Sulejmana. Osno­va je ovoga hadisa u dva Sahiha od Ibn-Omera i Amira ibn Rebie, gdje se ne spominje ajet. Neki kažu da je objavljen ljudima koji nisu znali kiblu, odnosno stranu na kojoj se nalazi, pa su klanjali okrećući se u različitim pravcima. Muhammed ibn Ishak el-Ehvazi navodi predanje sa lancem prenosila­ca koji seže do Amira ibn Rebie, odnosno njegovog oca, da je rekao: “Bili smo sa Allahovim Poslanikom jedne crne i tamne noći i otišli u neko mjesto gdje je jedan čovjek pravio od kamenja mesdžid gdje bi klanjaoKada je svanulo, vidjeli smo da smo klanjali okrećući se u pravcu koji nije bio prema kibli. Rekli smo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: Allahov Poslaniče, sinoć smo klanjali a nismo bili okrenuti prema kibli.”
Nakon toga, Allah je objavio ajet: “Allahu pripadaju i istok i zapad; kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice.” Prenose Et-Tirmizi i Ibn-ebi-Hatim sa slabim predanjem, a postoje i brojna druga predanja s lancima u kojima ima slabih mjesta, ali koje ipak jedni drugu podupiruŠto se tiče ponavljanja namaza u slučaju da se utvrdi da je kibla bila pogrešno određena, tu ima različitih mišljenja (Ovi dokazi, tj. sam ajet i naprijed navedeni hadisi govore u prilog tome da ponavljanje nije pot­rebno, a Allah to najbolje zna!) Ibn-Džerir navodi predanje s lancem od Mudžahida da je rekao: Kada je objavljen ajet: “Pozovite Me, i zamolite i ja ću vam se odazvati”, oni su pitali: “U kome pravcu?”, a zatim je objavljeno: “Kuda god se okrenete, tamo je Allahovo lice.” Ibn-Džerir kaže: “Riječi: “Allah je, doista, neizmjerno dobar i On sve zna” znače da On obuhvaća Svoja stvorenja neizmjernom Dobrotom i Darežljivošću, dok riječ: / “Sveznajući” znači da On izuzetno dobro zna šta oni rade, da ništa ne nedostaje niti promiče Njegovu znanju, nego da sve savršeno dob­ro zna.”
– Nevjernici govore: “Allah je sebi dijete uzeo.” Uzvišen neka je On! Naprotiv, Njemu pripada sve što je na nebesima i Zemlji i Njemu se sve pokorava.” /116/ “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, a kada nešto odluči, On samo kaže: ‘Budi!’ i to biva.” /117/
Ovaj i slijedeći ajet sadrže odgovor kršćanima, kao i njima sličnim, židovima i Arapima idolopoklo­nicima, koji smatraju da su meleci (anđeli) kćerke Al­lahove. Allah ističe da su njihove tvrdnje i riječi da Allah ima djecu neistinite i lažne, a zatim kaže: “Naprotiv, Njemu pri-pada sve što je na nebesima i Zemlji”, odnos­no, nije tako kako oni izmišljaju; Njemu pripada vlast na nebesima i na Zemlji; On time raspolaže, jer ih je On stvorio, On ih opskrbljuje, određuje sve, podvrgava Sebi, upravlja i raspolaže svim po Svojoj volji. Oni su svi Njegovi robovi i u Njegovoj vlasti, pa kako će biti Njegova djeca kada djecu rađaju parovi!? On, međutim, Veličanstven i Uzvišen, nema para niti ortaka u pogledu veličine i dostojanstva, kao što nema ni drûge, pa kako da ima dijete?! On kaže: “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje, otkuda Njemu dijete, a On nema drûgê? a stvorio je svaku stvar i On sve zna” (6:101), kao i: – Oni Govore: “Svemilosni je uzeo dijete”, /88/ “Vi doista teško i odvratno govorite.” /89/”Gotovo da se nebesa raspadnu i Zemlja provali i planine zdrobe” /90/ “Što Svemilosnom dijete pripisuju!” /91/ “Jer nema potre­be da Svemilosni dijete ima.” /92/ “Ta svi oni, i na nebesima i na Zemlji, doći će Svemilos­nom kao robovi.” /93/ “On ih sve pamti i tačno zbraja.” /94/ “I svi će Mu, na Danu sudnjemu, pojedinačno doći.” /95/ (19:88-95) Allah Uzvišeni kaže: – Reci: “On je Allah! Jedan Allah je utočište svakome, Nije rodio i rođen nijeI niko Mu ravan nije.” (112:1-4) U ovim časnim ajetima Allah potvrđuje da je On Veliki Gospodar, Kojemu nema ravnoga ni sličnoga, te da je sve osim Njega stvoreno i podvrgnuto Njegovom gospodarenju, pa je nemoguće da ima dijete! U tom smislu, uz komentar ovoga ajeta iz sure “El-Bekara”, tj. “Krava”, El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa u kome se navodi Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, komentar: /108/ Allah Uzvišeni kaže: “Sin Ademov (čovjek) u laž Me ugoni, a to nema pravo; On Me huli, a to nema pravo! On Me negira, tvrdi da Ja nisam u stanju ponovo oživiti kao što je bio, i huli Me tvrdnjom da imam sina! A Ja sam doista Uzvišen, da bih imao drûgu ili sina!” U Sahihima (El-Buharijinom i Muslimovom) se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /109/
“Niko od Allaha nema više strpljenja da sluša uvrede! Oni Mu pripisuju sina, a On ih opskrbljuje i dobro daje.” U vezi s riječima: “Njemu se svi pokoravaju” Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa navodi: “pokoravaju se”, znači “klanjaju “; Ikreme i Ebu-Malik kažu: “Njemu se svi pokoravaju”, znači “Priznaju Ga klanjajući Mu se”, a Mudžahid ističe da to znači: “Pokoravaju Mu se”. Riječi: “On je Stvoritelj nebesa i Zemlje”, znače da ih On stvara bez prethodnog primjeraIbn-Džerir navodi da to znači: “On je Velik i Uzvišen da bi imao sina; On je vladar nebe­sa i Zemlje, na kojima sve svjedoči Njegovu Jednoću i priznaje pokornost Njemu. Jer On je Tvorac svega iz ničega, Stvaralac i Davalac egzistencije bez prethod­nog osnova i primjera prema kojemu bi to učinio.” Allah ovim saopćava robovima Svojim da je među onima koji to Njemu svjedoče i Mesih, za kojega tvrde da je Njegov sin, pa im kazuje da je Onaj Koji je stvorio nebesa i Zemlju bez prethodnog primjera i osnova (iz ništa), stvorio i Mesiha bez oca i to samo Svojom Moći.
– A oni koji ne znaju, govore: “Trebalo bi da Allah s nama razgovara ili da nam kakav znak (ajet) dođe!” Tako su gotovo istim riječima govorili i oni prije njih, čija su srca slična njihovim! A Mi ajete objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju.” /118/
El-Kurtubi kaže: “Trebalo bi da Allah s nama razgovara”, znači da s nama razgo­vara o tvom vjerovjesništvu, Muhammede. To su govorili Arapi koji nisu vjerovali. “Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih.” Učenjaci navode da se to odnosi na židove i kršćaneTo potvrđuje i to što su Arapi idolopoklonici govorili ovako kao u riječima: Oni go­vore: “Nećemo ti vjerovati sve dok nam iz Zemlje izvor ne izvedeš” (17:90), do riječi: .. Reci: “Uzvišen neka je Gospodar moj! Pa zar ja ni­sam samo čovjek, Poslanik?!” (17:93)
Zatim: – Oni koji ne žude da se s Nama sretnu, govo­re: “Zašto nam se ne pošalju meleci i zašto svog Gospodara ne vidimo?!” (25:21), te drugim ajetima koji ukazuju na nevjerovanje arapskih idolopoklonika, na njihovu tvrdokornost, inad i za­pitkivanja u vezi sa stvarima za kojima nemaju neke potrebe, kao što su to činili narodi prije njih koji nisu poznavali Knjigu objavljenu ili pak neki drugi Allah Uzvišeni kaže: – Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš KnjiguPa, od Musaa su tražili i više od toga kada su govorili: “Pokaži nam Allaha zorno!” “…čija su srca slična njihovim”, tj. srca arapskih idolopoklonika liče srcima onih prije njih u pogledu nevjerovanja, tvrdokornosti i inada “A Mi ajete objašnjavamo ljudima koji čvrsto vjeruju”, tj. Mi smo objasnili dokaze o istinitosti Poslanika svakome ko to prihvaća i vjeruje.
“Mi smo te poslali sa Istinom, da radosne vijesti i opomene doneseš, a ti nećeš biti pitan za one koji će u Džehenemu biti.”/119/
Ibn Ebi-Hatim navodi predanje s lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /110/ Objavljeno mi je: “Mi smo te poslali s Istinom, da radosne vijesti i opomene done­seš”, a zatim je rekao to je da obraduje Džennetom i upozori na Džehenem. Riječi Uzvišenog: “a ti nećeš biti pitan za one koji će u Džehenemu biti” najviše učača čita: ُْ “Ti nećeš biti pitan”, tj. Mi te nećemo pitati za nevjerstvo onoga ko u tebe nije vjerovao, pošto Allah Uzvišeni kaže: “Jer, tvoje je da pre­neseš, a Naše da tražimo polaganje računa” (13:40); “Ti opominji, jer tvoje je da opominješ.” /21/ “Ti vlasti nad njima nemaš.”/22/ (88:21-22) Neki to čitaju ovako: “A ti ne pitaj za one koji će u Džehenemu biti”, dakle, sa “fethom” na “ta” i negativnim imperativom, što znači: ne pitaj kako im je! Abdurrezzak prenosi od Muhammeda ibn Ka'ba el-Kurezija, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govorio je: /111/
“Da mi je znati šta su moji roditelji radili! Da mi je znati šta su moji roditelji radili! Da mi je znati šta su moji roditelji radili!” pa je, potom, objavljeno: “A ti ne pitaj za one koji će u Džehenemu biti.” Poslije toga, on ih nije do smrti spomenuo. Međutim, hadis koji se pre­nosi o životu njegovih roditelja, sallallahu alejhi ve sellem, ne nalazi se u šest priznatih zbirki niti u dru­gima, a lanac prenosilaca mu je slabAllah to najbo­lje zna! Moguće da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, molio oprost za svoje roditelje prije nego je znao šta je s njima, a kada je to saznao, ogradio se, jer mu je saopćeno da su stanovnici Vat­re, kao što je potvrđeno u sahih hadisu.
– Ni židovi, ni kršćani, neće biti tobom zadovoljni sve dok ne budeš slijedio vjeru njihovu. Reci: “Allahov put je jedini pravi put!” A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon znanja koje si dobio, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi, niti pomoći.” /120/ “Oni kojima smo objavili Knjigu, pa je čitaju istinito i ispravno, to su oni koji u nju vjeruju. A oni koji u nju ne budu vjerovali, to su sigurni gubitnici.”/121/
Ibn-Džerir kaže: Riječi Uzvišenog: “Ni židovi, ni kršćani, neće biti tobom zadovoljni sve dok ne budeš slijedio vjeru njihovu”, znače: Muhammede! Ni židovi ni kršćani s tobom nikada neće biti zadovoljni, sve dok ne budeš slijedio ono što njih zadovoljava i što im odgovara! Zato, traži da Allah bude zadovoljan istinom s kojom te je poslao. Reci: “Allahov put je jedini pravi put!”, tj. reci, Muhammede, doista je Allahova Uputa s kojom me poslao prava uputa, tj. to je prava vjera. Zatim: “A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon znanja koje si dobio, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi, niti odbraniti.” U ovim je riječima prijetnja i ukazivanje na veliku opasnost za ummet od slijeđenja puta židova i kršćana, nakon spoznaje dobivene iz Kur'ana i sunneta, Allah nas sačuvao toga! Riječi su upućene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zapovijed njegovim sljedbenicima (ummetu). Uzvišeni Allah kaže: “Oni kojima smo objavili Knjigu, pa je čitaju istinito i ispravno…” U vezi s tim Seid i Katade kažu: “To su ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”, a Ibn-Mes'ud ističe: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, ‘istinsko čitanje’ jeste ono kojim se halal dopušta, a haram zabranjuje, čitanje kako je to Allah objavio, pri čemu se nijedna riječ ne može iskriviti, niti bilo što slobod­no tumačiti, tj na način suprotan osnovnom smislu.” Ibn-Abbas slično navodi. Od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi se /114/
da je on, kada bi naišao na “ajet milosti”, molio Allaha za milost, a kada bi naišao na “ajet kazne”, tražio zaštitu od Alla­ha. Riječi Uzvišenog: “..To su oni koji u nju vjerujuA oni koji u nju ne budu vjerovali”, predstavljaju predikat za naprijed navedene riječi: “Oni kojima smo objavili Knjigu, pa je čitaju istinito i ispravno.” To znači: onaj ko bude istinski postupao u skladu s knjigama objavljenim ranijim poslanicima i vjerovao u ono sa čime sam te poslao, Muhammede”, što je opet u skladu s riječima Uzvi-šenog: – Reci: “O Sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam je objavljeno od Go­spodara vašega.” (5:68) Dakle, ako ih se budete istinski pridržavali, u njih istinski vjerovali, potvrdit ćete i prihvatiti izviješća koja se u njima nalaze u vezi s poslanstvom Muhammedovim, salla­llahu alejhi ve sellem, njegovim osobinama i svojstvima, odnosno zapovijed da se on slijedi, pomaže i prihvati, što će vas dovesti do istine i dobra i na ovome i na drugom svijetu, kao što Allah Uzvišeni kaže: “Oni koji slijede Poslanika, Vjerovjesnika nepismenog, kojega oni kod sebe u Tevratu i Indžilu nalaze…” (8:157)
Zatim: “Ako oni prime islam, onda su na Pravom putu, a ako odbiju, tvoje je jedino da saopštiš. A Allah dobro vidi robove Svoje.” (3:20) U tom smislu Allah također kaže: “A oni koji u nju ne budu vjerovali, to su sigurno gubitnici”, od-nosno: “A onim saveznicima koji u njega ne vjeruju, boravište je Vatra.” (11:17) U sahihu hadisu stoji: /115/ “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, svako iz ovoga naroda, bio židov ili kršćanin, ko bude za mene čuo, a ne bude vjerovao, ući će u Vatru.”
“O sinovi Israilovi, sjetite se blagodati Moje koju sam vam darovao, i toga što sam vas nad drugim ljudima bio odlikovao.” /122/ “I bojte se Dana kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada se ni od koga otkup neće primiti, kada nikome zagovor neće koristiti i kada im niko neće pomoći.”/123/
Već je naveden ajet sličnog sadržaja u dosadašnjem komentaru ove sure, a ovdje se to ponavlja u cilju potvrđivanja i podsticanja slijeđenja Muham-meda, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno da sinovi Israilovi ne zavide svojim amidžićima, Arapi­ma, što im je Allah dao poslavši im Pečat svih poslanika (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) između njih, da ne budu nepovjerljivi prema njemu.
– I kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko riječi na iskušenje stavio, pa ih je on potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učinit ću da ti budeš ljudima vođa.” On je upitao: “A i neki iz mog potomstva?” Odgovorio mu je: “Obećanje Moje ne obuhvaća silnike!”/124/
Znači: Spomeni ti, Muhammede, tim idolopoklonicima i sljedbenicima dviju Knjiga koji svojataju vjeru Ibrahimovu, a sami je ne slijede, nego je slijede oni koji su na Pravom putu, ti i vjernici koji su uz tebe spomeni im iskušenje Ibrahimovo, njegov ispit kome je bio podvrgnut kada je dobio zapovijedi i zabrane, “pa ih je on potpuno izvršio”, tj. u cijelosti ih je proveo u praksu, kao što Uzvišeni kaže: “i Ibrahimovim, koji je obaveze potpuno ispunjavao” (53:37), tj. koji je ispunjavao iskreno sve što mu je Allah Šerijatom propisao. Allah Uzvišeni kaže: “Ibrahim nije bio ni židov ni kršćanin, nego je bio pravi vjernik, musliman, a nije bio ni idolopoklonik.”/67/ “Ibrahimu su od ljudi najbliži oni koji su ga slijedili, ovaj Vjerovjesnik i oni koji vjerujuA Allah je zaštitnik vjernika.” /68/ (3:67-68) Riječi Uzvišenog: “s nekoliko (riječi)” znače “s nekoliko šerijatskih odredbi, zapovijedi i zabrana”Ovdje se upotrebljava izraz u smislu “sudbinskih riječi”, kao što Allah Uzvišeni kaže za Merjemu, a.s.: “I ona je u Riječi Gospodara svoga i Knjige Njegove vjerovala i bila od onih koji su Mu klanjajući pokorni.” (66:12)
Ova riječ se upotrebljava, dakle, u šerijatskom smislu, kao i u slijedećem primjeru: “Riječ Gospodara tvoga vrhunac je istine i pravde” (6:115), tj. Njegove su riječi u funkciji Šerijata ili izviješća istinita, ili zahtjevi pravedni, bez obzira bili zapovijedi ili zabrane. U tom smislu dolazi i ovaj ajet: “I kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko riječi na iskušenje stavio, pa ih je on potpuno izvršio”, tjon ih je u praksu proveoZatim kaže: “Učinit ću da ti budeš ljudima vođa.” To mu je nagrada za sve što je učinio izvršavajući zapovijedi i izbjegavajući zabrane, pa ga je Allah za to učinio vođom ljudi i primjerom na koji se ugledaju. Postoje razilaženja u pogledu određenja riječi kojima je Allah iskušao Ibrahima, a.sMuhammed ibn Ishak prenosi predanje s lancem od Ibn-Abbasa da je rekao: Riječi kojima je Allah iskušao Ibrahima, a.s., i koje je on “potpuno izvršio” jesu: zapovijed da napusti svoje sunarodnike, što je on, u ime Allaha, potpuno izvršio; rasprava sa Nemrudom, u ime Alla­ha, kada ga je on izložio velikim opasnostima ukoliko se ne bude s njim slagao; strpljivost kada su ga bacili sa ciljem da ga spale u vatri kako bi pokazali svoju silu; napuštanje svoje domovine u ime Allaha, Koji mu je zapovjedio da to učini; zapovijed da bude gos­toprimljiv i strpljiv i lično i u pogledu imovine; iskušenje kojem ga je izložio zapoviješću da zakolje svoga sinaPošto je kroz sve to prošao i potvrdio da je iskreno odan u nevoljama, Allah Uzvišeni je rekao: ِْ “Budi predan”, a on je rekao: “Ja sam predan Gospodaru Svjetova.” (2:131) Ibn Ebi-Hatim, s lancem prenosilaca od Ibn Ebi-Nudžejha prenosi od Mudžahida da je rekao: I kada je Ibra­hima Gospodar njegov s nekoliko riječi na iskušenje stavio, pa ih je on potpuno izvršio, rekao mu je: “Ja ću te staviti na kušnju, ali koju?”
On je rekao: “Da me postaviš da ljudima budem vođa.” Rekao mu je: “Da”, a on je upitao: “A moji potomci?” Allah mu je rekao: “Obećanje Moje ne obuhvaća silnike!” Zatim mu je rekao: “Hram (Kuću) učinit ćeš utočištem za ljude.” On je rekao: “Da.” Zatim mu je rekao: “sigurnim mjestom”Od­govorio je: “Da.” Zatim je rekao: “I učinit ćeš nas predanim Tebi, a da i moji sljedbenici budu ummet predanih (muslimana).” Rekao mu je: “Da.” Zatim je rekao: “One njegove stanovnike koji budu Allaha vjerovali opskrbit ćeš plodovima.” Rekao je: “Da.” Ibn-Džerir u vezi s tim kaže da je moguće da se izraz “riječi” odnosi na sve što je navedeno, a moguće je da to bude tako samo djelimično, ali da je nedopustivo da se ograniči na nešto određeno bez odgovarajućeg hadisa ili slaganja uleme. O tome mišljenju nije preneseno nijedno vjerodostojno predanje pojedinaca niti skupina koje bi se moralo prihvatiti. Rekao mu je: “Obećanje Moje ne obuhvaća silnike!”
Kada je Allah Ibrahima učinio vođom, on je zamolio Allaha da vođe nakon njega budu iz njegovoga roda, pa mu je udovoljeno, ali je i obaviješten da će u njegovu rodu biti silnika i da im Allahovo obećanje neće biti dostupno, te prema tome oni neće biti imami i na njih se ne može ugledati. Dokaz da je udovoljeno njegovoj molbi jesu i riječi Uzvišenog u suri “El-Ankebut”, tj. “Pauk”: “I učinili smo u potomstvu njihovom, vjerovjesništvo i Knjigu.” (57:26) Prema tome, svaki vjerovjesnik kojega je Allah poslao i svaka knjiga koju je Allah objavio nakon Ibrahima, došli su njegovim potomcima.
– I kada Mi Hram učinismo utočištem i sigurnim mjestom za ljude: “Neka vam mjesto na kojem je Ibrahim stajao bude prostor gdje ćete namaz obavljati!” I Ibrahimu i Ismailu stavili smo u obavezu “da Hram Moj očiste za one koji ga budu obilazili, koji u njemu budu boravili, ruku i sedždu činili.” /125/ A kada je Ibrahim zamolio: “Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim boravištem i snabdij plodovima stanovnike njegove, one između njih koji budu u Allaha i drugi svijet vjerovali!”, On je rekao: “Onome koji ne bude vjerovao, dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da u paklenu vatru uđe. A grozno je to boravište!” /126/ I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali, (molili su): “Gospodaru naš, primi to od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i znaš.” /127/ “Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim (muslimanima), i porod naš neka bude Tebi odan, pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i milostiv si.”/128/
U vezi s riječima: “I kada Mi Hram učinismo utočištem” El-Avfi navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: “Kada bi tu dolazili, ne bi se nikada do kraja zadovoljili, te bi se ponovo vraćali na to mjesto.” U vezi s ovim riječima Allaha Uzvišenog, Ibn-Džerir navodi predanje s lancem od Abde ibn ebi-Lubabe: “Niko odatle ne bi otišao a da u njemu ne ostane žar za novim povratkom.” Kurtubi navodi stihove u kojima pjesnik o tome lijepo kaže: Hram je učinio stjecištem molitve za njih, a trenutak konačnog zadovoljstva nedokučivim. Prema tome, iz komentara ovog ajeta vidi se da Allah Uzvišeni navodi značaj Hrama, te njegovu šeri-jatsku i sudbinsku dimenziju, budući da je to zborište za ljude, odnosno mjesto prema kojem duše ljudske iskazuju svoju privrženost i težnje, koje se nikada ne mogu zadovoljiti, pa makar dolazili svake godine, odazivajući se pozivu Allaha Uzvišenog, iskazanome kroz dovu Njegovog miljenika, Ibrahima, a.s.: “Pa učini srca nekih ljudi da čeznu za njima” (14:37), a zatim: “Gospodaru moj, Ti moju dovu primi.” (14:40)
Ovaj Hram zatim On, dž.š., predstavlja kao sigurno mjesto za svakoga ko tu dođe, bez obzira šta prije toga činioAllah Uzvišeni kaže: . “Prvi Hram podignut za ljude jeste onaj u Meki, blagoslovljen je on i putokaz svjetovi­ma.” /96/ “U njemu su znamenja očevidna, mjesto na kojem je stajao IbrahimI onaj ko uđe u nj, treba da bude siguran…” (3:96-97) U ovom časnom ajetu Allah, dž.š., ukazuje na Mekami-Ibrahim i naređuje da se pored njega klanja: “Neka vam mjesto na kojem je Ibrahim stajao bude prostor gdje ćete namaz obavljati!” Komentatori Kur'ana ra­zilaze se u pogledu određenja MekamaIbn-Hatim, s lancem od Ibn-Abbasa, navodi : U riječima: “Neka vam mjesto na kome je Ibrahim stajao bude prostor gdje ćete namaz obavljati!”, izraz “Mekami-Ibrahim” odnosi se na cio Harem. Od njega se, također, navo­di da je rekao: “Mekami-Ibrahim, koji se spominje ovdje, jeste ‘Mekami-Ibrahim’ u okviru Džamije.” Ima mišljenja da je Mekami-Ibrahim “cio prostor hadža”Tačno je međutim da je to kamen iza kojega je Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao dva rekata Tavafa.
El-Buhari navodi predanje od Vjerovjesnika, preko Enesa ibn Malika, koji kaže: Omer ibnul-Hattab je rekao: “Složio sam sa svojim Gospodarom u tri stvari ili je rekao: ”Složio se moj Gospodar sa mnom u tri stvari.” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, kada bi uzeo Mekami-Ibrahim za mjesto namaza?!”, pa je, nakon toga, objavljen ajet: “Neka vam mjesto na kojem je Ibrahim stajao bude prostor gdje ćete namaz obavljati!” itd. Hadis prenosi Muslim od Omera, koji je rekao: “Složio sam sa svojim Gospodarom u tri stvari: u po­gledu hidžaba (pokrivanja žene), zarobljenika na Bedru i Mekami-Ibrahima.” Ibn-Džurejdž kaže na os­novu lanca prenosilaca od Džabira: /116/ “Allahov Poslanik je brzo išao tri obilaska, a četiri polahko, pa kada bi to završio, otišao bi do Mekami-Ibrahima i iza njega klanjao dva rekata, a zatim proučio: “Neka vam mjesto na kome je Ibrahim stajao bude prostor gdje ćete namaz obavljati!” Iz svega gore navedenog vidi se da je Mekam kamen na kojem je Ibrahim, a.s., stajao prilikom gradnje KabeKada bi završio rad na jednom zidu, prenio bi ga na slijedeću stranu dok nije završio rad na zidanju Kabe, kao što će biti pokazano u pripovi­jesti o Ibrahimovoj i Ismailovoj gradnji Hrama. Ovaj Mekam bio je ranije povezan sa zidom Kabe, a danas je, kao što je poznato, na posebnom mjestu, uz ulazna vrata, s desne strane. Odvojio ga je Omer ib­n-Hattab, r.a., imam i halifa pravovjernih, kojega smo dužni slijediti, a protiv toga nije bio nijedan od ashaba, r.a.
“I Ibrahimu i Ismailu stavili smo u obavezu da Hram Moj očiste za one koji ga budu obilazili, koji se u njemu budu osamljivali, ruku i sedždu činili.” “Stavili smo u obavezu” znači “naredili smo” uz prijedlog “do, ka, prema”, koji glagolu omogućuje prijelaznost, čime glagol dobija smisao “dali smo i objavili”Zatim: “da Hram Moj očiste za one koji ga budu obilazili”, tj. da ga očiste od idolopoklonstva i klanjanja drugim božanstvima mimo Allaha. Značenje “tavafa”/obilaska poznato je, ali Seid ibn Džubejr u vezi sa riječima: “za one koji ga budu obilazili” kaže da znače: “ko bude dolazio sa strane i obilazio ga”Riječi: “koji se u njemu budu osamljivali” znače “koji u njemu budu boravili”, a ima i mišljenja da to znači: “ko ga bude posjećivao iz svijeta i uz njega boravio”Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: Ako neko tu sjedi, spada u one koji se u njemu osamljuju, a tu spadaju čak i oni koji u mesdžidu spavaju. To navodi Ibn-Omer, za kojeg je utvrđeno da je spavao u džamiji Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, dok je bio neoženjen. “Koji ruku i sedždu budu činili” u vezi s tim Ibn-Abbas kaže: “Ako neko klanja, već time on spada u one koji ruku i sedždu čine. Pozna­vaoci šerijatskog prava razilaze se u pogledu odgovo­ra na pitanje: “Šta je bolje, namaz kod Kabe u Haremu, ili obilazak oko njega?!” Malik kaže da je “tavaf” (obilazak) za strance bolji, dok većina učenjaka smatra da je uopćeno namaz bolji. Dakle, to znači: Ibrahimu smo dali u obavezu, odnosno, Ibrahimu i Ismailu objavili smo da očiste Hram “za one koji ga obilaze, tu se osamljuju, čine ruku i sedždu”, tj. da ga očiste od idolopoklonstva i sumnji i učine ga samo za Allaha, utočištem za one koji ga obilaze, uz njega borave te ruku i sedždu obavljaju. Značenje riječi “čišćenje džamija” uzima se na osnovu ovoga ajeta te riječi Uzvišenog: “U džamijama koje se voljom Allahovom podižu, u kojima se spominje Njegovo ime, On se veliča jutrom i večeri.” (24:36)
Prema velikom broju hadisa, sunnet je da se džamije očiste od nečistoće svega što uznemirava. U tom smislu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /117/ “Džamije su podignute za određenu svrhu.” Postoje različita mišljenja u pogledu toga ko je prvi podigao Kabu. Neki navode da su to bili meleci, neki da je Adem, a.s., neki da je Šit, a.sVećina onih koji to na­vode sljedbenici su Knjige i to su mišljenja koja se ne mogu niti potvrditi niti odbaciti, ali se ne mogu tek tako ni prihvatiti. U slučaju da se zasnivaju na vjero­dostojnim hadisima, mogla bi se prihvatiti. Riječi Allaha Uzvišenog: A kada je Ibra­him zamolio: “Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim boravištem”, znače: učini ovaj komad zemlje sigurnim boravištem, što je sasvim odgovaralo situaciji budući da još nije bio počeo graditi Kabu. Allah Uzvišeni također kaže u suri “Ibrahim”: A kada je Ibrahim zamolio: “Gospodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim boravištem” (14:35) kao da ponovo, nakon završetka gradnje Kabe, smještanja svoje porodice i rođenja sina Ishaka, koji je bio mlađi od Ismaila trinaest godina, upućuje dovu. Zato on, na kraju dove kaže: “Hvala Allahu, Koji mi je u starosti podario Ismaila i Ishaka; Gospodar moj, uistinu, uslišava molbe.” (14:39) “I snabdij plodovima stanovnike njegove, one između njih koji budu u Allaha i drugi svijet vjerovali!” Ibn-Abbas kaže: Ibrahim je to zadržavao za vjernike isključujući druge ljude, pa je Allah objavio: “On je rekao: ‘Onome koji ne bude vjerovao, dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da u paklenu vatru uđe.
A grozno je to boravište!'” To znači: “I one koji ne budu vjero­vali Ja ću opskrbiti kao što opskrbljujem i vjernike. Zar da stvorim neko stvorenje, a ne opskrbim ga!? Dat ću im kratkotrajno da uživaju, a zatim ću ih prisiliti na primjerenu kaznu vatrom džehenemskom.” “A grozno li je to boravište”, tj. bo­ravište i dohodište. U dva Sahiha se navodi predanje da je Enes ibn Malik rekao: Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, rekao je Ebu-Talhi: /118/ “Dovedi mi jednoga od vaših mladića koji će mi služiti (pomagati)!” Ebu-Talha je stavio mene iza sebe na konja, pa sam služio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kad god bi sjahao. Dalje kaže: Zatim je jahao dok se nije ugledalo brdo Uhud, a tada je rekao: “Ovo je brdo koje nas voli i koje mi volimo.” Kada je došao nadomak Medine, rekao je: “Allahu moj, pro­glašavam svetim sve što je između njena dva brda, kao što je to Ibrahim učinio s Mekom.
Blagoslovi ih u njihovim uvjerenjima i mjerenjima” (tjtrgovini). U drugoj verziji stoji: “Bože, blagoslovi ih u svim mjerama, u mikalu, sa'u i muddu!” (određene mjere koje su najčešće bile u upotrebi u to vrijeme); El-Buhari dodaje: “tjstanovnike Medine”. Od Abdullaha ibn Zejda ibn Asima, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /119/ “Ibrahim je doista Meku smatrao za sveto mjesto i Allaha je molio za taj grad, pa i ja poput njega, Medinu smatram svetim mjestom i Allaha molim da je osigura u svemu, kako najmanjem muddu, tako i sa'u.” /Prenosi El-Buhari/ Ove smo hadise naveli budući da imaju snagu dokaza svetosti Meke. U takve dokaze spada i mišljenje da je ona sveta od kada je stvorena sa Zemljom, što je vjerovatnije i jače, Allah to najbolje zna! Postoje drugi hadisi koji potvrđuju da je Meku Allah učinio svetom i prije stvaranja nebesa i Zemlje. U tom smislu, u dva sahiha se navodi predanje od Abdul­lahaibn Abbasa, r.a., da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je na dan osvojenja Meke: /120/ “Ovaj grad je Allah učinio svetim onoga dana kada je stvorio nebesa i Zemlju, i on je svet Al­lahovom odredbom do Sudnjega dana. Prije mene u njemu nije dozvoljena borba nikome, a ni meni nije bilo dozvoljeno više od sata u jednom danu. Prema tome, on je Allahovom odredbom svet do Dana sudnjega i u njemu se ne može ni trn posjeći, ne može se loviti, niti išta uzeti što se nađe na zemlji da se ne obznani, niti se smije čupati (zeleno) bilje”, Abbas je rekao:
“Allahov Poslaniče, osim mekanskog nara (despik), jer ga koriste kovači za potpirivanje vatre i za kuće”, pa je rekao: “Osim nara mekanskog”Navedeno prema Muslimu, a slično predanje postoji i od Ebu-Hurejre­ta. Što se tiče isticanja vrijednosti Meke u odnosu na Medinu ili obratno, to će biti kas­nije izloženo, inšaallah. I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podi­zali, molili su: “Gospodaru naš, primi to od nas, jer Ti uistinu sve čuješ i znaš.” Riječ “temelji” množina je od imenice “temelj, os­nov”, odnosno, stup, osnov. Uzvišeni Allah kaže: Ti, Muhammede, podsjeti svoj narod na Ibrahimovu i Ismailovu gradnju Kabe i postavljanje temelja, kada su govorili: “Naš Gospodaru, primi to od nas, jer Ti uistinu sve čuješ i znaš”, moleći tako Allaha Uzvišenog da to od njih primiTo potvrđuju i njihove riječi koje dolaze poslije navedenih: “Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim (muslimanima).”
Oni su učinili dobro, pa mole Allaha da im to primi, odnosno podigli su hram pa Allahu upućuju molbu da primi njihovo djelo, plašeći se istovremeno da ne bude primljeno. Tako čine pravi i iskreni vjernici, koje Allah Uzvišeni spominje: “I oni koji od onoga što im je dano udjeljuju i čija su srca puna straha…” (23:60), dakle, iz straha da to ne bude primljeno od njih. U Sahihu El-Buharijevom navodi se da je Ibn-Ab­bas rekao: /121/ Prva žena koja je upotrijebila po­jas, tj. komad platna kojeg je vezala za pas a koji je sezao do zemlje brišući tragove hoda, bila je majka Ismailova. Ona je stavila pojas kako bi sakrila tragove od Sare. Nakon toga, Ibrahim je otišao s njom i nji­hovim sinom Ismailom, kojeg je dojila, ostavivši je kod Hrama i to kod jednog drveta iznad Zemzema, na najvišem dijelu džamije. U to vrijeme u Meki nije bilo nikoga, niti je bilo vode.
On ih je ostavio na navedenome mjestu, ostavivši pored njih torbu s hurmama i mješinu s vodom. Potom je Ibrahim krenuo, a za njim i ona govoreći: “Ibrahime, gdje ćeš ti, a nas ostavljaš u ovoj dolini u kojoj nema ni prija­telja ni bilo šta drugo?” To mu je ponovila više putaAli se on nije obazirao. Zatim je rekla: “Je li ti to Allah naredio?” Odgovorio je: “Da.” A ona je kazala: “Dakle, neće nas ostaviti!”, i vratila seIbrahim je, potom, išao dok nije došao do prijevoja odakle ga nisu mogli vidjetiTada se okrenuo Hramu i podi­gavši ruke Allahu uputio ovu dovu: “Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama..da bi zahvalni bili.” (14:37) Majka Ismailova dojila je svoga sina i pila vodu iz mješine dok je nije potrošila, a onda su ožednjeli i ona i njen sin. Gledala ga je kako se savija, odnosno, kako se prevrće, kao što kaže (prenosilac). Ne mo­gavši da to gleda, krenula je prema brežuljku Safa, koji joj je bio najbliži. Uspela se na brežuljak, a zatim okrenula prema kotlini, gledajući da li će koga vidjeti.
Pošto nikoga nije ugledala, napustila je brežuljak i ponovo se spustila u dolinu, podigla jedan kraj svoje košulje, a zatim žurno krenula kroz dolinu do Merve. Tu je zastala nastojeći da koga ugleda. Pošto nikoga nije vidjela, to je učinila sedam puta Ibn-Abbas kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zato ljudi žurno idu između ova dva mjesta.” Kada se približila Mervi, čula je glas i rekla sebi: “Slušaj!”, a zatim slušala. Potom je ponovo čula glas i rekla: “Čula sam te, ima li kod Tebe pomoći?” Zatim se našla kod mjesta Zemzem s melekom koji je krajem ili, kako kaže, krilom nešto tražio, dok se nije pojavila voda. Ona je počela da to ograđuje uređujući svojim rukama ogradu, a zatim je zagrabila vode i stavila u svoju mješinu. Dok je ona grabila, voda je izvirala. Ibn-Abbas kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Allah se smilovao majci Ismailovoj, jer da nije ogradila Zemzem to bi bio izvor vode tekućice!” Zatim kaže: “Pa se ona napila vode i podo­jila dijete, a melek joj je rekao: ‘Ne boj se izgubljenos­ti, ovdje će biti Hram koji će sagraditi ovaj dječak i njegov otacAllah doista ne ostavlja Svoje pripadnike da budu izgubljeni.'” Hram je bio podignut iznad zemlje poput brežuljka, a vode su ga plavile i s desne i s lijeve strane. Tako je bilo dok nije došla jedna grupa ljudi iz plemena Džurhum (odnosno jedna porodica iz Džurhuma), koji su bili na putu, pa su odsjeli u dnu Meke. Vidjeli su pticu kako kruži, pa su kazali: “Ova ptica kruži zbog vodeKoliko znamo, u ovoj kotlini nema vode !?” Nakon toga, oni su poslali jednoga ili dvojicu ljudi, te su našli vodu. Vratili su se i obavijestili ih, pa su otišli tamo. Zatim kaže:
Majka Ismailova je bila kod vode, pa su je upitali: “Dozvoljavaš li nam da odsjednemo kod tebe?” Odgovorila je: “Da, ali nemate pravo na vodu kod nas.” Oni su rekli: “Uredu.” Ibn-Abbas kaže: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “To je obradovalo majku Ismailovu, jer ona je voljela prijateljstvo.” Oni su potom odsjeli, zatim su poslali po svoje porodice, koje su došle tu zajedno sa dijelom ljudi iz tamošnjih nastambi. Dječak je odrastao i od njih naučio arapski jezik. Svima se sviđao i cijenili su gaKada je došlo vrijeme za ženidbu, oženili su ga jednom ženom između njih. Majka Ismailova je umrla. Nakon što se Ismail oženio, Ibrahim je došao da vidi sina kojega je tu ostavioNije ga našao. Upitao je suprugu za njega, pa mu je rekla: “Otišao je da nam nešto done­se…” Zatim je pitao kako žive, pa mu je rekla: “Mi smo u lošim prilikama. U teškoćama smo i nevolji.” Požalila mu seOn je rekao: “Kada ti dođe suprug, prenesi mu selame i reci mu da promijeni prag pred vratima.” Kada je Ismail došao, kao da je nešto predosjetio, upitao je: “Je li ko dolazio?” Ona je rekla: “Da, dolazio je neki starac, pitao me za tebe i odgo­vorila sam mu šta je pitao.
Pitao je kako živimo. Od­govorila sam da imamo poteškoća i nevolja.” On je tada upita: “Je li ti dao kakav savjet?” “Da”, odgovo­rila je ona”Rekao mi je da ti prenesem selam i da promijeniš prag pred vratima.” On tada reče: “To je moj otac. Naredio mi je da se od tebe rastavim, pa otiđi svojima !” Nakon toga se razveo i oženio drugu iz istog plemena. Nakon podužeg vremena Ibrahim je ponovo došaoPošto opet nije našao sina kod kuće, ženu je upitao gdje se nalazi”Izišao je da nam nešto donese”, odgovorila je ona”Kako ste?”, upitao je. Pitao je, potom, kako žive i kako im je”Dobro nam je”, odgovorila je ona i zahvalila se Allahu, dž.š”Šta jedete?” upitao je Ibrahim”Meso”, odgovorila je”A šta pijete?” “Vodu”, odgovorila je On je potom rekao: “Bože, blagoslovi meso i vodu (kojima se hrane)!” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U to vrijeme oni nisu imali žita, jer da su ga imali, on bi zamolio Allaha da im to i dalje podari.”
Zatim je rekao: “Niko izvan Meke ne bi došao, a da se njih dvoje ne bi s njim sreli.” “Kada ti dođe muž, prenesi mu selam i kaži da učvrsti prag!” Kada je došao Isma­il, upitao je: “Je li ko dolazio?” “Da”, rekla je ona i po­hvalila se”Dolazio nam je jedan fini starac. Pitao me za tebe, pa sam ga izvijestila, pitao me kako živimo, pa sam mu rekla da živimo dobro.” “Da li ti je šta savjetovao?”, zapitao je on”Da, on ti šalje selame i kaže ti da učvrstiš prag pred vratima”, odgovorila jeIsmail je potom rekao: “To je moj otac, a ti si taj prag. Rekao mi je, dakle, da te držim.” Zatim je prošlo određeno vrijeme, pa je Ibrahim ponovo došao. U tom času Ismail je sebi šiljio strijele pod drvetom u blizini vrela ZemzemKada ga je ugledao, ustao je i dočekao ga pa su se pozdravili kao što dolikuje ocu i sinu. Zatim je on rekao: “Ismaile! Allah mi je nešto naredio.” On mu je odgovorio: “Pa učini ono što ti je Gospodar tvoj naredio.” “Hoćeš li mi pomoći?”, upi­tao je”Da, pomoći ću ti”, odgovorio je Ismail. Ibra­him je rekao pokazujući na uzvisinu oko njih: “Allah mi je naredio da ovdje izgradim Hram.” Zatim su njih dvojica postavili temelje Hrama. Ismail je dono­sio kamenje i dodavao ga Ibrahimu, koji je zidao. Kada je građevina postala visoka, donio je ovaj kamen, postavio ga i on je na njemu stajao dok je zidao, a Ismail mu dodavao kamenje. Pritom su govorili: “Naš Gospodaru, primi ovo od nasTi, doista, sve čuješ i znaš.” Oni su tako gradili Kabu kružeći oko nje i izgovarajući: Komentatori Kur'ana razilaze se u pogledu “temelja Hrama”, tjda li su to temelji koje je postavio Ibra­him, a.s., ili su tu ranije bili, od nosno da li je njemu bilo naređeno da na njima izgradi Hram? Najvjero­vatnije a Allah to najbolje zna da su temelji bili postavljeni prije Ibrahima, a da je pokazano gdje se nalaze, kao što Uzvišeni Allah kaže: “I kada smo kao utočište Ibrahimu pokazali mjesto Hrama..(22:26) Dakle, Hram je ranije postojao, a njemu je pokazano njegovo mjesto..
Ibn-Džerir kaže: Izvijestio nas je Hennad ibn Serijj, koji lanac prenosilaca vezuje za Halida ibn Arare, koji kaže: Neki čovjek je došao Aliji, r.a., i upitao: “Hoćeš li mi nešto reći o ovome Hramu? Da li je to prvi hram koji je podignut na Zemlji?” On je odgovorio: “Ne.” Ali prvi hram koji je postavljen u Meki jeste Mekami-Ibrahim. Ko u njega uđe, siguran je. Ako želiš, reći ću ti kako je podignut. Allah je objavio Ibrahimu “da Mu sagradi Hram na Zemlji”Ibrahim je osjećao da tome nije dorastao, pa mu je Allah dao “Sekinu” samopouzdanje koje je došlo u vidu žesto­kog vjetra s dvije glaveJedna ga je pratila dok nije došao u Meku, na mjesto Hrama, gdje se savila poput zdjele. Ibrahimu je naredio da gradi tamo gdje se zaustavi SekinaIbrahim je tu izgradio Hram i ostalo mu je samo još da ugradi jedan kamen. Zatim je dječak pošao da traži kamen, a Ibrahim je rekao: “Ne, hoću kamen kakav ti ja kažem”Zatim je dječak krenuo, našao kamen i donio ga. Kada se vratio, vidio je da je on na tome mjestu već postavio Crni kamen. Rekao je: “Oče, ko ti je donio taj kamen?” On je odgovorio: “Donio mi ga je onaj koji se nije osla­njao na tvoju gradnju. Donio ga je Džebrail, a.s., s neba.” Tako su ga dovršili.
 Navodi se da je ovaj kamen bio bijeli hijacint (dragulj) poput cvijeta drveta “segam”, da ga je Adem donio sa sobom iz Dženneta i da je pocrnio od grijeha ljudskih. Navodi se, također, da je Hram sagrađen od materijala četiri brda: Hira, Turi Sina, Turzita i El-DžudiAllah to najbolje zna. Ibn Ebi-Hatim navodi predanje s lancem od Seida ibn Musejjeba, koji je rekao: “Kazivao nam je Ali ibn ebi-Talib da je Ibrahim došao iz Jermenije sa Seki­nom, koja mu je pokazala mjesto Hrama, kao što pauk pravi kuću.” Zatim kaže: “Pa su tu našli takvo kamenje da jedan ne može podići trideset ljudi.” Rekao sam mu: Ebu-Muhammede, Allah Uzvišeni kaže: “I dok su Ibrahim i Ismail temelje Hrama podizali”, a on je odgovorio: “To je bilo poslije.”
KUREJŠIJSKA GRADNJA KABE
Nakon Ibrahima, a.s., i prije poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem
Pet godina prije poslanstva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pripadnici plemena Kurejš složili su se da poruše Kabu i iznova je izgrade, zbog njenog trošnog stanja. Sporazumjeli su se da u njenu gradnju ulože samo pravovaljano stečena sredstva, u koja ne spada novac od otkupnine za blud, zarada od zelenaške kamate, niti nasilno otuđena imovina bilo kojeg čovjeka. U to vrijeme Kaba je bila podijeljena među ograncima plemena Kurejš, odnosno svaki dio ili ugao pripadao je određenom plemenskom ogranku Kurejša, što se odnosilo i na onaj dio gdje se nalazio kamen, te gornji dio Kabe Svi su se oni međutim plašili rušenja Kabe, pa se oko toga nisu odmah složiliVelid ibn Mugira je rekao: “Ja ću početi s rušenjem.” Uzeo je krampu, došao na Kabu i rekao: “Gospodaru! Mi ne želimo ništa drugo, osim dobro.” Zatim je porušio dio do Rukna. Tu večer ljudi su u zebnji proveli govoreći: “Vidjet ćemo..Ako mu šta bude, mi nećemo dalje ništa rušiti. Izgradit ćemo to iznova kako je i bilo.
A ako mu ništa ne bude, to znači da je Allah zadovoljan onim što smo učinili.” Od te noći Velid je nastavio svoj posao, rušeći dio po dio zajedno s drugim ljudima sve dok nije došao do temelja koje je postavio Ibrahim, a.s., gdje su našli zeleno kamenje, koje je bilo poput zuba povezano jedno s drugim Muhammed ibn Ishak kaže: “Jedan od prenosilaca hadisa mi je pričao da je neki čovjek iz plemena Kurejš, dok je rušio Kabu, stavio polugu između dva kamena kako bi jedan od njih izvadio.Kada se taj kamen pomakao, cijela Meka se zatresla, tako da su ostavili te temelje.” Svi su učestvovali u sakupljanju kamenja i gradnji Kabe, a kada su došli do “Hadžerul-esveda” / Crnog kamena, sukobili su se i umalo nije došlo do tuče, jer svako je pleme željelo tu čast da postavi ovaj kamen na njegovo mjesto..Tada je Ebu-Umejje ibn Mugire el-Mahzumi rekao: “Skupino Kurejš! Dajte neka stane između vas onaj koji prvi uđe na vrata Hrama, pa neka on presudi!” Tako su i učinili, a prvi koji je ušao na vrata bio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sel­lem, Kada su ga ugledali, oni su rekli: “To je Emin, Čovjek od povjerenja. Zadovoljni smo da to učini Muhammed!”
Kada su ga izvijestili o čemu se radi, on je rekao: /122/ “Donesite mi jedno platno!” I oni su ga odmah donijeli. Tada je on uzeo Crni kamen, stavio ga na platno, a potom rekao: “Neka svako pleme uzme za jedan kraj platna, pa ga zatim svi za­jedno podignite!” Tako su i učinili, a kada su ga po­digli do mjesta gdje se treba postaviti, on ga je postavio na to mjesto. Nakon toga, Kaba je s takvim izgledom ostala sve do požara koji se desio početkom vladavine Abdullaha ibn Zubejra 60 godine po Hidžri, odnosno krajem vladavine Jezida, sina Muavije. Dok su držali pod opsadom Ibn-Zubejra, on je srušio Kabu i iznova je izgradio na te­meljima Ibrahima, a.sTom prilikom je ugrađivao kamenje promjera pet lakata, postavio istočna i zapadna vrata koja su vezana za zemlju u skladu s predanjem koje je čuo od svoje tetke Aiše, majke vjernika, koja je to čula od Allahovog Poslanika, salla­llahu alejhi ve sellem. U tom obliku Kaba je ostala sve dok ga Hadžadž nije smaknuo. On je, kako u Sahihu navodi Muslim od Ata'a, po naredbi halife Abdul-Melika ibn Mervana, sve to vratio u prvobitno stanje. Sunnet je bio da se prihvati to što je učinio Ibn- Zubejr, r.a., jer je on bio taj kojega je Allahov Poslanik posebno volioMeđutim, Abdul-Melik ibn Mervan nije znao za ovaj sunnet. Zato je on, kada je potvrđeno predanje Aiše od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Voljeli smo da smo njega ostavili i ono što je uradio.” Muslim u svom Sahihu od Ebi-Kuz'e prenosi da je Abdul-Melik ibn Mervan rekao dok je obilazio oko Kabe: Allah uništio Ibn-Zubejra što je slagao na Majku vjernika govoreći: Od nje sam čuo kako kaže: /123/
“Aiša! Da tvoj narod nije do jučer bio u kufru, porušio bih Kabu, pa bih u njoj postavio još kamenja, jer tvoj narod nije sve potpuno izgradio.” Al-Haris ibn Abdullah ibn ebi-Rabi'a je rekao: “Ne govori to, vladaru vjernika, jer i ja sam čuo Majku vjernika kako to govori.” On je rekao: “Da sam to čuo prije nego sam je porušio, ostavio bih je onako kako je to izgradio Ibn-Zubejr.” Ovaj hadis je pouzdan od Aiše, r.a., budući da se od nje prenosi u više vjerodostojnih predanja, što ukazuje na ispravnost postupka Ibn-Zubejra, pa bi stoga bilo dobro da je tako ostavljenoMalik ibn Enes je zabranio Rešidu, odnosno njegovom ocu Mehdiju, da poruši Kabu i izgradi je ponovo na temeljima Ibrahima, a.s., kako ona ne bi bila predmet razračunavanja među vladarima, pa da je svaki ruši po svom nahođenju. Prema tome, ona će u ovom obliku ostati do kraja ovosvjetskog vremena, sve dok je ne poruši Zu-Sevikatejn iz Abesinije, što se prenosi u oba Sahiha od Ebu-Hurejrea, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /124/ “Kabu će porušiti Zu-Sevikatejn iz Abesinije.” Prema predanju Abdullaha ibn Amra ibn Asa navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /125/ “Kabu će porušiti Zu-Sevikatejn iz Abesinije, pa će opljačkati njene ukrase i odnijeti prekrivače. Kao da ga gledam kako ćelav i kvrgavih ruku udara po njoj lopatom i krampom.” Allah najbolje zna, ali to će najvjerovatnije biti nakon pojave Jedžudža i Medžudža (Goga i Magoga), jer u jednom predanju od Ebu-Seida el-Hudrija, r.a., u Sahihu El-Buharije stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /126/
“Hodočastit će se Kaba i obavljati umra i nakon dolaska Jedžudža i Medžudža.” “Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim (muslimanima), i porod naš neka bude Tebi odan, pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i milostiv si.” Ibn-Džerir kaže: Pod tim oni misle: “Učini nas dvojicu odanima Tvojoj naredbi, samo Tebi pokornima, da u toj pokornosti nikoga Tebi ne pri­družujemo, da ibadet ne činimo nikome drugome do Tebi.” U vezi sa riječima: “i porod naš neka bude Tebi odan.” Es-Suddi kaže: “Oni ovim misle na Arape”, a Ibn-Džerir kaže: “Tačno je da to obuhvaća i Arape i druge narode, jer su potomci Ibrahima i sinovi Israilovi.” Međutim, stav Ibn-Džerira nije u suprotnosti s riječima Es-Suddija budući da izdvajanje Arapa posebno ne negira druge narode Kontekst se, međutim, odnosi na Arape, jer na­kon toga kaže: “Gospo­daru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih” (2:129), što se odnosi na Muhammeda, a.s., koji je jedan od njihU tom smislu, Allah Uzvišeni kaže: “On je Onaj Koji je nepismenim poslao poslanika između njih samih” (62:2), što, pored svega, ne negira da je poslan i crnim i crvenim, kao što i Uzvišeni Al­lah kaže: Reci:
“O ljudi, ja sam Allahov Poslanik svima vama” (7:158), a za to postoji niz neoborivih doka­za. “Pokaži nam obrede naše” znači: pokaži nam ih i pouči nas tim obredima! Od Seida ibn Mensura, s lancem prenosilaca od Mudžahida, prenosi se da je rekao slijedeće: “Džebrail je rekao Ibrahimu: ‘Podigni temelje!’, pa ih je on podigao. Za­tim mu je pokazao sve obrede hadžaIblis je pokušao da u te obrede hadža nešto svoje doda, ali nije uspio. Zato mu je Allah naredio da na njega baca kamenčiće tri puta, svaki put po sedam kamenčića, i to kod tri džemreta, što je on i učinio. Zatim ga je doveo do Meš'aril-Harama pa do Arefata. Tu je rekao: ‘Sada znaš što sam ti pokazao.’ On je odgovorio: ‘Da.'”
“Gospodaru naš, pošalji među njih poslanika, jednoga od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati, Knjizi i mudrosti ih poučiti i očistiti ih, jer Ti si doista Silni i Mudri.”/129/
Ibrahimova molitva da Allah stanovnicima Harema pošalje poslanika između njih bila je sasvim u skladu s ranije utvrđenom Allahovom odredbom da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bude poslanik nepismenima, odnosno svima iz dva svije­ta (ljudi i džina), kako navodi predanje imama Ah­meda od Irbada ibn Sarije, koji iznosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /127/ “Ja sam kod Allaha pečat vjerovjesnika, dok je Adem bio ilovača. O tome vas obavještava dova moga oca Ibrahima, radosni nagovještaj Isaa da ću se pojaviti, snovi moje majke kao i majki drugih vjerovjesnika.” Njegove riječi: “radosni nagovještaj Isaa da ću se pojaviti” odnose se na riječi Allaha Uzvišenog: “I da vam donesem radosnu vijest o poslaniku čije je ime Ahmed..(61:6), a riječi: “i snovi koje je usnila moja majka” pojašnjene su u njegovim riječima u jednom drugom hadisu koji prenosi Ah­med:/128/ “Moja je majka u snu vidjela da je iz nje izišlo svjetlo koje je obasjalo palače Šama”, što znači da je ona vidjela to u snu dok je bila trudna, pa je ispripovijedala svojim najbližima, što se potom među njima pročulo i postalo poznatoIsticanje Šama, Sirije, Palestine i Libana, koje obasjava njegovo svjetlo, ukazuje da će ova regija na kraju ovosvjet­skog vremena biti stjecište islama i njegovih pripad­nika,odnosno da će se tu pojaviti Isa. U tom smislu u dva Sahiha stoji: /129/
“Jedna grupa mojih sljedbenika ostat će na Putu istine i njima neće moći štetu nanijeti ko god ih htio poniziti ili im se suprotstaviti, pa će takvi ostati do dana kada Allah bude dao da se ostvari Njegova naredba.” U Sahihu El-Buharijevom: /130/ “…i oni će biti u Šamu.” Riječi Allaha Uzvišenog: “Knjizi ih poučiti” znače “Kur'anu ih poučiti”, a “mud­rosti” znači sunnetuZatim: “i očistiti ih” znači: učiniti da se Allahu pokoravaju i budu Mu iskreniU vezi s riječima: “Ti si, doista, Silni i Mudri” Ibn-Abbas kaže: “To znači silni, koji sve može, i mudri u svojim djelima i riječima, jer On stavlja svaku stvar na svoje mjesto.
“Ko drugi vjeru Ibrahimovu izbjegava do onaj koji ne drži do sebe! Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, pa će on i na drugom svijetu biti među dobrima.” /130/ Kada je njemu Gospodar njegov rekao: “Predan budi!”, on je odgovorio: “Ja sam predan Gospodaru svjetova.” /131/ I Ibrahim je, kao i Jakub, to ostavio u amanet sinovima svojim: “Sinovi moji, Allah je vama vjeru odabrao, i nipošto nemojte umrijeti drukčije nego kao muslimani.” /132/
Ovim riječima Allah Uzvišeni odgovara nevjernicima na njihove idolopokloničke izmišljotine suprotne vjeri Ibrahima Halila, vođe čednih vjernika, koji je vjerovao samo u Gospodara Uzvišenog, ne ostavljajući tu prostor za bilo što drugo i ni za trenu­tak Mu ne pridružujući kao ravnoga bilo koga, tako da se ogradio od obožavanja bilo čega osim Allaha. U tome se ponašao suprotno svojim sunarod­njaci­ma, što je dovelo do toga da se distancira i od svoga oca…! Allah Uzvišeni kaže: I kada Ibrahim reče ocu svome i narodu svome: “Ja ništa nemam s onima kojima se vi klanjate”, “nego samo s Onim Koji me stvorio, jer će mi On, doista, na Pravi put ukazati” (43:26-27), zatim kaže: “A Ibrahim je tražio oprosta za svoga oca samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je postalo jasno da je on neprijatelj Alla­hov, on ga se odrekao. Ibrahim je, doista, bio pun sažaljenja i obazrivosti.” (9:114)
Riječi Uzvišenog: “Ko drugi vjeru Ibrahimovu izbjegava do onaj koji ne drži do sebe!” odnose se na onoga koji sebi čini nasilje ne brinući o sebi i loše planirajući time što napušta Put istine i pada u zabludu, odnosno ponaša se suprotno onome kojega je Allah odabrao još od najranijih godina kao primjer upute i pravilnog usmjerenja, učinivši ga Svojim miljenikom na ovome, a jednim od dobrih i sretnih na drugome svijetu, Stoga se postavlja pitanje: Ima li veće gluposti i nemara od izbjegavanja puta Ibrahima, a.s., te nje­govog načina života i zajednice, odnosno pristajanja uz put zablude i stranputice? Zatim riječi Uzvišenog: Kada je njemu Gospodar njegov rekao: “Predan budi!”, on je odgovorio: “Ja sam predan Gos­podaru Svjetova”, tj. Allah Uzvišeni mu je naredio da bude iskren, te samo Njemu predan i poslušan, a on je na to odgovorio u skladu sa šerijatskom odred­bom i vlastitim predodređenjem “I Ibrahim je, kao i Jakub, to ostavio u amanet sinovima svojim…”, tj. u amanet im je ostavio ovu vjeru, islam. Neki predstavnici zdrave tradicije ime Jakub čitaju u akuza­tivu vezujući ga za prethodnu imenicu “sinovima svojim”, što znači da je Ibrahim vjeru ostavio u amanet svojim sinovima, kao i svom unuku Jakubu ibn Ishaku, koji je tu bio prisutan. Poznato je a Allah to najbolje zna da se Ishakov sin Jakub rodio dok je Ibrahim, a.s., živio sa Sarom, jer se i “radosna vijest” odnosi na njih: “Pa je Mi obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Ja-kubom.” (11:71)
Jer da za vrijeme njihovog života nije bio živ Jakub, ne bi bilo koristi spominjati ga kao potomka Ishakova. Zatim: “Sinovi moji, Allah je vama vjeru odabrao, i nipošto nemojte umrijeti drukčije nego kao muslimani”, što znači: Činite dobro u životu i držite se toga kako bi vam Allah dao da i umrete kao takvi (muslimani) jer čovjek obično i umire onako kako je živio, a bit će i oživljen prema tome kako je umro. Ove riječi nisu u suprotnosti s hadisom: /133/ “Doista jedan čovjek može raditi za Džennet i doći do njega na pedalj ili lakat dužine, a potom ga pretekne Knjiga i on uradi djela stanovnika Džehenema, u koji zatim i uđe”..itd. U nekim predanjima ovoga hadisa, također, stoji: /134/ “Radio je za Džennet, kako to ljudima izgleda, a radio je i za Džehennem, kako to njima izgleda.” A Allah Uzvišeni, također, kaže: “A onome koji dijeli i Allaha se boji”, “i ono najljepše smatra istinitim”, “njemu ćemo put dobra olakšati”; “a onome koji tvrdiči i osjeća se neovisnim”, “i ono najljepše smatra lažnim”, “njemu ćemo put zla olakšati” (92:5-10).
– Da li ste prisutni bili kada je Jakubu smrtni čas došao i kad je sinove svoje upitao: “Kome ćete poslije mene u ibadetu biti?” “Bićemo u ibadetu”, odgovorili su oni, “Bogu tvome, Bogu tvojih predaka, Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Bogu Jedinome! I mi se samo Njemu predajemo!” /133/ “Taj je narod prošao; njemu pripada ono što je zaslužio, a vama što ste zaslužili, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”/134/
Ukazujući arapskim idolopoklonicima, sinovima Ismailovim, te nevjernicima između sinova Israilovih, na slučaj Jakuba, sina Ishakovog, Allah Uzvišeni na ovome mjestu potvrđuje da je on u smrtnom času ostavio u amanet svojim sinovima da se samo Allahu klanjaju i nikoga Mu ravnim ne pridružuju, pa ih je zapitao: “Kome ćete, poslije mene, u ibadetu biti?” “Kla­njat ćemo se”, odgovorili su oni, “Bogu tvome, Bogu tvojih očeva (predaka), Ibrahima, Ismaila i Ishaka…” Ovdje je naglasak na većini, a Ismail je bio njegov amidža. En-Nahhas u vezi s tim kaže: “Arapi često amidžu nazivaju ocem.” Ovaj ajet navode kao argu­ment oni koji djeda spominju kao oca i njega čine zaprekom za nasljedstvo braće, kako se to vidi iz riječi Siddika, koje navodi El-Buhari na osnovi predanja Ibn-Abbasa i Ibn-Zubejra, što je u skladu sa mezhe­bom Ebu-Hanife, o čemu će šire biti govora na dru­gome mjestu. Riječima:
“Bogu jedinome” ističe se da samo Njemu pripada obožavanje i da Mu se niko i ništa ne može pridružiti; “i mi se samo Njemu predajemo”, tj. samo smo Njemu pokorni i poslušniNaime, islam je vjera svih vjerovjesnika bez obzira na raznovrsnost njihovih šerijatskih propisaO tome govore brojni ajeti i hadisi “Taj je narod prošao”, “njemu pripada ono što je zaslužio, a vama što ste vi zaslužili”, tj. vama ne vrijedi što se vezujete za vjerovjesnike kao što su Ibrahim, Ismail, Ishak, Jakub i njihovi potomci, ako dobro ne činite, jer njima pripada ono što su oni činili, a vama što vi činite. “i vi nećete biti pi­tani za ono što su oni radili”Zato u predanju stoji: /135/ “Koga uspori djelo, neće ga ubrzati pori­jeklo.”
– Oni govore: “Budite židovi, odnosno kršćani, bit ćete na Pravom putu!” Ti reci: “Ne, mi smo Ibrahimove prave vjere, jer on nije nikoga Allahu ravnim smatrao.”/135/
Muhammed ibn Ishak, s lancem prenosilaca od Ibn-Abbasa, prenosi: Abdullah ibn Surija el-E'ver je rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sel­lem: “Pravi put je samo ono što mi slijedimo, pa nas i ti slijedi, Muhammede, i bit ćeš na Pravom putu!” Slično su govorili i kršćani, pa je nakon toga Allah objavio riječi: Oni govore: “Budite židovi, odnosno kršćani, i bit ćete na Pravom putu!” Zatim: Ti reci: “Ne, mi smo Ibra­himove prave vjere”, tjmi ne želimo slijediti ni židovsku ni kršćansku vjeru, čemu nas vi pozivate, “nego” mi slijedimo “Ibrahimovu pravu vjeru”, tjispravnu vjeruEbu-Kilabe kaže: “Pravi vjernik onaj je koji vjeruje u sve poslanike, od prvog do posljednjeg.”
– Recite: “Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dano Musau i Isau, i u ono što je dano vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima i mi se Njemu predajemo.”/136/
Allah Uzvišeni upućuje Svoje robove, vjernike, da vjeruju u ono što im je objavio posredstvom Svoga poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, do u detalje, te ono što je objavio vjerovjesnicima, a.s., prije njih, u općim crtama. U tekstu je posebno spomenuo neke poslanike, a na ostale je samo uopćeno ukazaoUsto, Allah, dž.š., ukazuje im da ne prave razlike između vjerovjesnika, nego da u sve njih vjeruju, te da ne budu kao oni o kojima Allah, dž.š., kaže: – i koji žele između Allaha i poslanika Njego­vih napraviti razliku, pa govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo!”, i žele između toga nekakav stav zauzeti /150/”Oni su, zbilja, pravi nevjernici../151/ (4:150) Ebul-Alije, Rebi’ i Katade kažu: Unuka Jakubovih bilo je dvanaest, a svaki od njih izrodio je po cijelu zajednicu, pa su zato poznati pod imenom “unuci”Pod imenicom “unuci” ovdje se misli na narode, odnosno, potomke sinova Israilovih, te na objavu koju je Allah objavio vjerovjesnicima između njih, kao što i Musa kaže: “Sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, i učinio vas je vladarima.” (5:20) Ibn Ebi-Hatim s lancem prenosilaca od Ma'kila ibn Jesara prenosi: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /136/ “Vjerujte u Tevrat, Zebur i Indžil, a držite se Kur'ana!”
“Pa, ako oni budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda daleko od Pravog puta i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” /137/ “Allahove vjere se držite! Zar ima ljepše vjere od Allahove?! Mi se samo Njemu pokoravamo.” /138/
Uzvišeni Allah kaže: ..”ako oni budu vjerovali…”, tj. ako budu vjerovali nevjernici između idolopoklonika i sljedbenika Knjige, kao što vi vjerujete u Allaha i Njegove poslanike, ne praveći razlike među njima, “oni su na Pravom putu”, tj. oni su na putu Istine “A ako glave okrenu” od Istine i prihvate neistinu nakon što budu imali dokaze za istinu, “oni su onda daleko od Pravog puta i Allah će te sigurno od njih zaštititi”, tj. On će te pomoći protiv njih i dati da ih pobijediš, “jer On sve čuje i zna” “Allahova vjera!”, tj. Allahova vjera ovdje je navedena u akuzativu i znači: “Držite se Allahove vjere, fitreta.” “Zar ima ljepšeg vjere od Allahove?!”; “Mi se samo Njemu pokoravamo”, tj. Njemu smo pokorni.
– Reci: “Zar s nama o Allahu raspravljate, kad je On i naš i vaš Gospodar! Nama pripadaju naša djela, a vama vaša djela! A mi smo prema Njemu iskreni.” /139/ “Kako možete govoriti da su Ibrahim, Ismail, Ishak, Jakub i unuci njihovi bili židovi ili kršćani?” Reci: “Znate li bolje vi ili Allah?” Zar je iko nepravedniji od onoga koji skriva svjedočanstvo istine od Allaha! A Allah motri na ono što vi radite.” /140/ “Taj je narod bio i nestao; njemu pripada ono što je zaslužio, a vama pripada ono što ste zaslužili;  vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.”/141/
Upućujući Svog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da odbaci rasprave idolopoklonika, Allah Uzvišeni kaže: Reci: “Zar s nama o Allahu raspravljate?”, tj. zar s nama raspravljate o Jednoći Allaha, iskrenosti prema Njemu i prednosti u slijeđenju Njegovih naredbi i izbjegava­nju Njegovih zabrana, kada je ” On naš i vaš Gospodar”, tj. kada je On Onaj Koji raspolaže nama i vama, Kojemu pripada svojstvo božanstva i Koji nema ortaka “Nama pripadaju naša djela, a vama vaša djela!”, tjmi smo daleko od vas i onoga čemu se klanjate, kao što ste i vi daleko od nas, jer “mi smo prema Njemu iskreni” u pobožnosti i predanosti. Nakon toga, Allah Uzvišeni negira njihove tvrdnje da su Ibrahim i vjerovjesnici poslije njega pripadali židov­skoj, odnosno kršćanskoj vjeri, pa kaže: Reci: “Znate li bolje vi ili Al­lah?”, što znači: “Allah to svakako najbolje zna!”, a On saopćava da oni nisu bili ni židovi ni kršćani. “Zar je iko nepravedniji od onoga koji skriva svjedočanstvo istine od Allaha!”
U vezi s ovim riječima Hasan el-Basri kaže: “Oni su u Božijoj Knjizi, koja im je dana, čitali da je vjera islam, da je Muhammed Al­lahov poslanik, te da su: Ibrahim, Ismail, Ishak, Jakub i unuci bili daleko od židovstva i kršćanstva oni su to posvjedočili pred Allahom i intimno to priznali, ali su potom prikrili to svjedočanstvo. “A Allah motri na ono što vi radite.” Ove riječi sadrže žestoku prijetnju i opomenu, ukazujući da Njegovo znanje obuhvaća vaše znanje, odnosno da ćete biti nagrađeni u skladu s tim. Zatim Uzvišeni Allah kaže: “To je narod koji je prošao”, tj. prestao postojati. “Njemu pripada ono što je zaslužio, a vama pripada ono što ste zaslužili”, tj. njima pripadaju njihova djela, a vama vaša. “Vi nećete biti pitani za ono što su oni radili”, tj. vama ne vrijedi vezivanje za njih, ako ih ne slijedite. Stoga se ne ponosite samo time što potječete od njih, sve dok ne budete njih slijedili izvršavajući Allahove naredbe i slijedeći Nje­gove poslanike, koji su poslani da obraduju i opo­menu, i to posebno na pojavu prvaka vjerovjesnika i pečata Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a potom i sve druge vjerovjesnike.
– Reći će neki ljudi kratke pameti “Što ih je odvratilo od kible njihove, prema kojoj su se okretali?” Reci: “Allahu pripadaju i istok i zapad; On upućuje na Pravi put onoga koga On hoće.” /142/ “Tako smo vas učinili zajednicom sredine, kako biste bili svjedoci drugim ljudima, i kako bi Poslanik vama bio svjedok. I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se okretao samo zato da bismo istakli one koji slijede Poslanika od onih koji ne vjeruju, jer to je doista teško bilo svima, izuzev onih kojima je Allah ukazao na Pravi putAllah neće dozvoliti da propadne vjerovanje vaše a Allah je prema ljudima doista blag i milostiv.”/143/
Pod riječju “maloumnici, ljudi kratke pameti” misli se na idolopoklonike Arape, te židovske svećenike i licemjere, odnosno sve njih, jer ajet ima općenito značenje. Pošto je Allahovom Poslaniku bilo naređeno da se u namazu okreće prema Hramu u Svetom gradu (Kudusu), on je u Meki klanjao između dva ugla, tako da je Kaba bila ispred njega. Pošto nakon preseljenja u Medinu nije imao mogućnosti klanjati između ta dva ugla, Allah mu je naredio da se okreće prema Svetom hramu. To navode Ibn-Abbas, kao i većina učenjaka, koji se međutim razilaze u vezi s pitanjem: kojim putem je to naređeno, da li posredstvom Kur'ana ili na drugi način…? U tom smislu postoje dva mišljenja: Ikreme, Ebul-Alije i Hasan el-Basri smatraju da je okretanje prema Svetom hramu (u Kudusu) bilo određeno na osnovi mišljenja (idžtihada) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellemNaime, oni smatraju da je okretanje prema Svetom hramu (u Kudusu) počelo nakon dolaska Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, a trajalo je nešto više od deset mjeseci, tokom kojih je on molio Allaha da mu da smjer Kabe, koja je bila kibla i Ibrahima, a.s., što mu je udovoljeno tako da mu je naređeno da se okreće Kabi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome je obavijestio muslimane, a prvi namaz koji je klanjao okrećući se prema Kabi bila je ikindija.
U vezi s tim u dva sahiha se navodi hadis El-Berra'a, r.a., koji ističe /137/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao okrećući se Svetom hramu šesnaest ili sedamnaest mjeseci, da je priželjkivao da se okreće prema Hramu u Meki, te da je prvi namaz koji je klanjao okrećući se prema Meki bila ikindija. Tom prilikom s njim je klanjala grupa ljudi. Jedan od njih je izišao, pa je prolazeći pored ljudi u džamiji koji su bili na rukuu rekao: “Tako mi Allaha, klanjao sam sa Vjerovjesnikom okrenuvši se prema Meki”, nakon čega su se i oni u istom namazu okrenuli u pravcu Hrama u Meki”En-Nesa'i navodi da je to bio podne namaz koji je klanjan u džamiji “Benu-Seleme”, dok u hadisu Nuvejle bint Muslim navodi: /138/ ” da im je došla vijest o tome dok su klanjali podne namaz”, a zatim kaže: “Nakon toga su muškarci došli na mjesto žena, a žene na mjesto muškaraca.” Stanovnicima Kuba'a, međutim, vijest nije stigla do sabah namaza, kada im je došao jedan čovjek i rekao /139/ da je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, te noći objavljen ajet u Kur'anu kojim mu je naređeno da se okreće prema Kabi, pa su se i oni tada okrenuli. Naime, u tom trenutku oni su bili licem okrenuti prema Šamu, pa su se tada okrenuli prema Kabi. Ovo pokazuje da ono što nešto derogira, ne može biti prihvaćeno prije nego se spozna, bez obzira što je to ranije objavljeno i dostavljeno, jer onima koji su klanjali ikindiju, akšam i jaciju okrenuti u pravcu Svetog hrama nije naređeno da to ponoveAllah to najbolje zna! Kada se ovo desilo, neki idolopoklonici, licemjeri, te Sljedbenici Knjige došli su u sumnju i ostali zbunjeni napustivši Pravi put, govoreći: “Što ih je odvratilo od kible njihove, prema kojoj su se okretali?”, tj. šta je ovima, pa se jednom okreću prema Svetom hramu, a drugi put prema Kabi? Nakon toga, Allah Uzvišeni je objavio: “Reci, Allahu pripadaju i istok i zapad!”, tj. Njemu pripada sve, “pa, kud god se okrenete, tamo je Allahovo lice.” (2:115)
“Nije čestitost u tome da okrećete svoja lica prema istoku i zapadu, nego je čestit onaj koji vjeruje u Allaha…” (2:177), tj. kuda god nas Uzvišeni okrene, mi se tamo okrećemo, jer je savršena pokornost u izvršavanju Njegovih naredbi, čak i kada bi nam svaki dan naređivao da se okrećemo u drugom smjeru, budući da smo mi Njegovi robovi, odnosno pod Njegovom voljom. Zato je stvar Njegove velike pažnje prema ummetu Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sel­lem, što ih je uputio da se okreću prema kibli Njegovog miljenika Ibrahima, a.s., pa zatim i kaže: – Reci: “Allahu pripadaju i istok i zapad; On ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.” Imam Ahmed donosi predanje s lancem od Aiše da je ona rekla: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je misleći na pripadnike Knjige: /140/ “Ni na čemu nam oni ne zavide kao na petku na koji nas je Allah uputio, a koji su oni izgubili, na kibli na koju nas je Allah uputio, a koju su oni izgubili, te na riječima koje mi izgovaramo za imamom: ‘Amin!'” “Učinili smo vas također zajednicom sredine kako biste bili svjedoci protiv drugih ljudi, i kako bi Poslanik bio svjedok protiv vas.” Riječ “srednji, središnji, ugledni” ovdje znači isto što i riječ “najbolji, odabran, ugledan” Tako se, npr., kaže: “Muhammed je najbolji u svom rodu”, tj. naj­plemenitijeg roda”, zatim: “Kurejšije su najugled­niji Arapi po porijeklu”, tj. Najbolji.
U to spada i sintagma “srednji namaz”, koja znači “najvredniji namaz”, a to je ikindija. Prema tome, Uzvišeni je učinio ovu zajednicu najboljom “zajedni­com sredine” time što ju je odlikovao najsavršenijim propisima, najboljim metodama i najjasnijim pravcem, kao što i kaže: “On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško dao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. On vas je ranije, a i na ovome mjestu, muslima­nima nazvao da bi Poslanik bio svjedok vama, te da biste vi bili svjedoci ostalim lju­dima.” (22:78) Imam Ahmed prenosi od Ebu-Seida da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /141/ Na Sudnjem danu bit će pozvan Nuh i tada će mu biti rečeno: “Jesi li dostavio obja­vu?”, a on će odgovoriti: “Da.” Zatim će biti pozvan njegov narod i postavit će mu se pitanje: “Je li vam dostavio objavu?”, a oni će odgovoriti: “Nije nam dolazio nijedan poslanik, niti bilo ko drugi!” Nuhu će tada biti rečeno: “Koga imaš za svjedoka?”, a on će reći: “Muhammeda i njegov ummet.” Zatim kaže: Zato Allah Uzvišeni kaže: “Tako smo vas učinili zajednicom sredine.” Riječ “sredina” znači pravednost. Vi ćete biti pozvani i njemu ćete svjedočiti da je dostavio objavu, a potom će on vama svjedočiti.” (Prenose: El-Buhari, Et-Tirmizi, En-Nesa'i i Ibn-Madže prema predanjima od Ibn-E'meša)
U hadisu koji prenosi Ahmed od Ebu-Seida el-Hudrija stoji: /142/ …pa će zatim biti pozvan Muhammed i njegov ummet i postavit će im se pi­tanje: “Da li je ovaj dostavio objavu svome narodu?”, a oni će odgovoriti: “Da.” Tada će im biti rečeno: “Kako vi znate?”, a oni će odgovoriti: “Došao nam je naš Poslanik i izvijestio nas da su poslanici dostavili objavu.” U tom smislu Allah, dž.š., kaže: “Tako smo vas učinili za­jednicom sredine”, tj. pravednom zajednicom, “kako biste bili svjedoci drugim ljudima, i kako bi Poslanik vama bio svjedok” Riječi Uzvišenog: “I Mi smo promijenili kiblu prema kojoj si se okretao samo zato da bismo istakli one koji slijede Poslanika od onih koji se vraćaju nazad, jer to je, doista, teško bilo svima izuzev onim kojima je Allah ukazao na Pravi put.” Dakle, Uzvišeni Allah kaže: “Muhammede, Mi smo ti propisali da se prvo okrećeš prema Svetom hramu, a zatim smo ti naredili da se okrećeš prema Kabi, kako bismo pokazali ko te slijedi, pokorava ti se i okreće se s tobom kuda god ti kreneš, za razliku od onih koji se vraćaju nazad napuštajući svoju vjeru.” “Iako je to, doista, teško”, tj. taj čin okretanja od Svetog hrama prema Kabi, odnosno, iako je to veliko i teško u duši, izuzev za one čija je srca Allah uputio i koji s uvjerenjem priznaju istinitost Poslanika, te priznaju da je sve što im je on donio Istina, u koju nema sumnje, da Allah čini što hoće, sudi kako hoće, te, prema tome, On može dati u obavezu Svojim robovima šta hoće, derogirati šta hoće, te da On posjeduje savršenu mudrost i apsolutni dokaz za sve, za razliku od onih u čijim je srcima bolest.
Jer, čim se bilo što desi, kod njih se javlja sumnja, dok se kod onih koji vjeruju pojačaju uvjerenje i potvrdni stav. Uzvišeni Allah kaže: “I Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nevjernicima to samo propast povećava.” (17:82) Neki smatraju da su preteče, prvi muhadžiri i en­sarije, bili ti koji su klanjali prema dvije kible, što po­kazuje da su pripadnici Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, ummeta bili savršeno pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku, te da su svi izvršavali Allahove naredbe. Neka Allah svima njima bude zadovoljan. “Allah neće dozvoliti da propadne vjerovanje vaše”, tj. da propadne vaš namaz u kojem ste se ranije okretali prema Sve­tom hramu, odnosno da se izgubi nagrada koja vam kod Allaha pripada za to. U jednom sahih hadisu od Bera'a prenosi se da je rekao: Kada su neki ljudi koji su klanjali prema Svetom hramu umrli, tada su neki govorili: “Kakav je njihov status u vezi s tim pita­njem?”, pa je Allah Uzvišeni objavio: “Allah neće dozvoliti da propadne vjerovanje vaše”, tj. dok ste se okretali prvoj kibli, vjerovali u Vjerovjesnika i slijedili ga u ok­retanju prema drugoj kibli, naime, dat će vam nag­radu i za prvu i za drugu kiblu, jer “Allah je, doista, blag i milostiv” .
U sahih hadisu stoji /143/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio jednu zarobljenu ženu, odvojenu od svoga djeteta, kako ga traži i kako svako dijete koje ugleda kod neke od zarobljenica prislanja uza svoja prsa, te kako je svoje dijete, kada ga je našla, odmah prigrlila i dala mu da doji Allahov Poslanik je rekao: “Šta mislite, bi li ova žena bacila svoje dijete u vatru ako bi bila u stanju da to ne učini?” Prisutni su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, odgovorili: “Ne bi, Allahov Poslaniče!” Na to je on kazao: “Kunem se Allahom da je On (Allah) milostiviji prema Svojim robovima nego ova žena prema svom djetetu.”
“Mi vidimo kako okrećeš lice svoje prema nebu i Mi ćemo ti sigurno dati da se okrećeš prema kibli koju ti želiš; pa, okreni lice svoje prema Časnom hramu! I gdje god bili, lice svoje okrenite prema njemu. Doista oni kojima je dana Knjiga znaju da je to istina od Gospodara njihova. A Allah nije nemaran prema onome što oni rade.”/144/
Ali ibn Talha prenosi od Ibn-Abbasa: Prvo što je dokinuto u Kur'anu bilo je okretanje u namazu (kib­la). Na početku, kada je promijenjena kibla, nakon što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pre­selio u Medinu, u kojoj je najveći dio stanovništva bio židovskog porijekla, Allah je naredio da se okreće prema Svetom hramu (u Kudusu), što je obradovalo židove Allahov Poslanik okretao se prema Svetom hramu više od deset mjeseci, ali je žudio da se okreće prema kibli Ibrahimovoj, moleći Allaha Uzvišenog i pogledajući u nebo, pa je Allah objavio ajet: “Mi vidimo kako okrećeš lice svoje prema nebu” do riječi: “pa, okrenite lica svoja prema Časnom hramu”, tj. u pravcu njega. Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /144/ “Hram je kibla za one koji su u džamiji, džamija je kibla za one koji su u Haremu, a Harem je kibla za stanovnike Zemlje, za moj ummet i na zapadu i na istoku.” U hadisu Nuvejle bint Muslim stoji: /145/
“Dok su ljudi bili u džamiji Benu-Haris, umjesto da se okreću prema Sve­tom hramu, promijenili su pravac u smjeru Kabe na­kon što im je došao jedan čovjek s naredbom da promijene kiblu i okreću se prema Kabi.” Zatim kaže: Jedan čovjek iz plemena Benu-Harise govorio mi je kako je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /146/ “To su ljudi koji vjeruju u neviđeno (gajb)”, a zatim: “I gdje god bili, lice svoje okrenite prema njemu.” Dakle, Uzvišeni Allah naređuje da se okreće prema kibli sa svih strana svijeta, i istoka i zapada i juga i sjeveraIzuzetak čini jedino klanjanje nafila namaza na putu, jer se tada klanja u pravcu u kojem ide karavan (sredstvo prije­voza), a srcem okrenutim prema Kabi, odnosno, kod klanjanja za vrijeme sukoba i borbi, kada se nema mogućnosti tražiti pravacIsto tako, onaj koji ne zna pravac kible može se okretati na osnovi vlastite pro­cjene (idžtihad), makar ona bila pogrešna, jer Allah, dž.š., ne obavezuje nikoga iznad njegovih moguć-nosti. Šerijatsko pitanje: Na osnovi riječi Allaha Uzvišenog “lica svoja okrenite prema njemu”, pripadnici malikijskog mezheba dokazuju da onaj koji klanja gleda ispred sebe, a ne u mjesto gdje obavlja sedždu, budući da bi se pritom morao nagnuti, što je po njihovom mišljenju suprot­no uspravnom stajanju u namazu (kijam).
Međutim, većina učenjaka smatra da treba gledati u mjesto gdje se obavlja sedžda, što je po njihovom mišljenju izrazitiji vid pokornosti i skrušenosti o kojima govori i hadis. “Doista oni kojima je dana Knjiga znaju da je to istina od Gospodara njihova.” To znači, židovi, koji nisu prihvatili da se okrećete prema Kabi umjesto dotadašnjeg okretanja prema Svetom hramu u Kudusu, znaju na osnovi opisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog ummeta u knjigama njima objavljenim, da će Allah Uzvišeni tebi odrediti da se okrećeš prema Kabi. Međutim, sljedbenici Knjige, zbog zavisti, nevjerovanja i tvrdoglavosti svoje, to krijuZato im Allah Uzvišeni upućuje prijetnje riječima: “A Allah nije nemaran prema onome što oni rade.”
“I kada bi ti onima kojima je dana Knjiga sve dokaze donio, oni opet neće prihvatiti tvoju kiblu, kao što ni ti nećeš prihvatiti njihovu kiblu, niti će iko od njih prihvatiti kiblu drugoga. A ako bi se ti za njihovim željama poveo nakon što ti je došlo znanje, tada bi sigurno nepravedan bio.”/145/
Allah Uzvišeni obavještava Svoga Poslanika, salla llahu alejhi ve sellem, da, bez obzira kako vjerodostojne dokaze on bude donio, židovi to neće prihvatiti zbog nevjerovanja, tvrdokornosti i suprotstavljanja onome što i sami znaju o njegovom poslanstvu Zatim kaže: “kao što ni ti nećeš prihvatiti njihovu kiblu”. To znači da on ni na koji način ne slijedi njihove želje, odnosno da se on nije okretao prema Svetom hramu zato što je to kibla židova, nego je to činio po naredbi Allaha Uzvišenog. Navedene riječi Uzvišenog: “A ako bi se ti za njihovim željama poveo nakon što ti je došlo znanje, tada bi sigurno nepravedan bio” sadrže žestoko upozorenje sup­rotstavljanju istini nakon spoznaje iste, jer je dokaz za onoga koji to poznaje važniji nego za bilo koga dru­goga. Ove riječi upućene su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ali se odnose na sve njegove sljed­benike, njegov ummet.
“Oni kojima smo dali Knjigu znaju ga kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.” /146/ “Istina je od Gospodara tvoga, pa zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.”/147/
Uzvišeni Allah kazuje da učenjaci među sljedbeni­cima Knjige poznaju autentičnost misije Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kao što poznaju svoje sinove među sinovima drugih ljudi, jer nema toga koji će posumnjati niti imati dvoumljenja da prepozna svog sina kada ga vidi među sinovima svih ljudi svijetaNakon toga, Uzvišeni saopćava da oni i pored izvjesnosti i potvrđenog znanja “prikrivaju istinu”, tjod ljudi skrivaju osobine Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, navedene u njihovim knjigama, “iako to oni znaju”, a potom daje stabilnost Svom Vjerovjes­niku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima, kazujući im da je ono što on donosi istina u koju nema sum­nje niti bilo kakve dileme, pa kaže: “Istina je od Go­spodara tvoga, pa zato nikako ne budi od onih koji sumnjaju.”
“Svako ima svoj pravac prema kojem se okreće, pa se natječite u dobrima! Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati. Allah doista, sve može!”/148/
El-Avfi navodi od Ibn-Abbasa: Riječima “Svako ima pravac kojem se okreće” ukazuje se na pripadnike (različitih) vjera, a zatim kaže: “Svaki narod ima kiblu kojoj se sa zado­voljstvom okreće Allahov pravac je onaj kojemu se okreću vjernici.” Ebul-Alije kaže: “Židov ima pravac kojemu se on okreće, kršćanin pravac kojemu se on okreće, a vas, pripadnici ummeta, On upućuje prema pravcu (kibli) koji je prava kiblaOvaj ajet sličan je slijedećim riječima Uzvišenog: “Svakom od vas dali smo zakon i pravac, a da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne zajednice učinio. Jer On hoće da vas iskuša onim što vam propisuje! Zato se natječite da jedni druge u dobrima preteknete! Allahu ćete se svi vratiti.” (5:48) U ovome ajetu zatim kaže: “Ma gdje bili, Allah će vas sve sabrati. Allah, doista, sve može.” To znači da On ima moć da vas sakupi iz zemlje i kada se vaša tijela i likovi razgrade.
“I iz svakoga mjesta u koje dođeš, ti lice svoje u pravcu Časnog hrama okreni; to je doista Istina od Gospodara tvoga; Allah ne zanemaruje ono što vi radite.” /149/ “I iz svakog mjesta u koje dođeš, ti lice svoje prema Časnom hramu okreni!; i gdje god se nalazili, vi lica svoja prema njemu okrećite, da  vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti, izuzev onih između njih koji nepravdu čine. Njih se ne bojte, nego se Mene bojte, da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio i da biste na Pravom putu bili.”/150/
Ovo je treća naredba od Allaha Uzvišenog, kojom se naređuje okretanje Časnom hramu iz svih krajeva Zemlje. Postoje različita mišljenja u vezi sa smislom toga ponavljanjaAllah najbolje zna smisao svega toga, a najpoznatije je mišljenje ono koje iznosi Al-Fahr er-Razi: da je prva neredba upućena onome ko vidi Kabu, druga onome ko je u Meki ali ne vidi Kabu, i treća onima u drugim gradovima i zemljamaIma, također, mišljenja da prva naredba predstavlja odgovor na molbu Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, riječima:.. “Mi ćemo ti sigurno dati da se okrećeš prema kibli s kojom si ti zadovoljan”, druga da objašnjava ono što je is­tinakoju Allah voli i s kojom je zadovoljan, a treća pobijanje dokaza židova, koji su se pozivali na to što se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okretao prema njihovoj kibli, kao i pobijanje dokaza idolopoklonika time što mu je naređeno da ostavi kiblu židova i ok­renese prema kibli Ibrahima, a.s., koja je uzvišenijaAllah to najbolje zna! Riječi Allaha Uzvišenog: “da vam ljudi ne bi imali šta prigovoriti” znače da sljedbenici Knjige ne bi dokazivali da su muslimani saglasni da se okreću prema Svetom hramu u Kudusu Zatim: “izuzev onih između njih koji nepravdu čine”, tj. arapskih idolopoklonika.
Naime, neki su kao dokaz nepravednosti (nasilja) na­vodili: ovaj čovjek smatra da je sljedbenik vjere Ibra­himove, pa ako se okretao kao i sljedbenici Ibrahi­movi u pravcu Svetog hrama, zašto to sada napušta? Odgovor na to bio je da je Allahov Poslanik, sallalla­hu alejhi ve sellem, pokoran Allahu u svakoj situaciji i da on ni za trenutak ne izlazi iz okvira Allahove naredbe, te da ga njegov ummet u tome slijedi. Stoga, kada mu je Allah naredio da se okreće Svetom hramu, on se tome pokorio, a kada mu je naredio da se okreće prema Kabi, i tu je naredbu s pokornošću prihvatio Riječi: “Njih se ne bojte, nego se Mene bojte!” znače “ne bojte se sumnji nepravednika (nasilnika), nego se samo Mene bojte”, a riječi: “da bih blagodat Svoju prema vama upotpunio” znače: u vezi s pitanji­ma kible koju sam vam propisao; “i da biste na Pravom putu bili”, tjuputili smo vas na Pravi put, od kojega su ostali narodi odustali te zalutali, pa je stoga ovaj ummet najčasniji i najvrednijiAllahu hvala za to.
“Kao što smo vam Mi jednoga od vas kao poslanika poslali da vam ajete Naše kazuje, da vas očisti, da vas Knjizi i mudrosti pouči, i da vas ono što niste znali nauči.” /151/ “Pa, sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti. I zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti.”/152/
Allah Uzvišeni podsjeća Svoje robove, vjernike, na blagodati koje im je podario šaljući im Poslanika, sal­lallahu alejhi ve sellem, koji im kazuje jasne ajete i čisti ih od zla i prljavštine, koji ih izvodi iz idolopok­lonstva u monoteizam i poučava ih Knjizi, tj. Kur'anu, i mudrosti, tj. sunnetu, te koji ih uči onome što oni ne znaju. Tako su oni, nakon što su bili u neznanju paganstva i nesuvislosti riječi, blagodareći njegovom poslanstvu, prešli u status dobrih ljudi (ev­lija), dobivši narav učenih tako da su postali čisti i iskreni, idući uz blagodat Allahovu za Muhamme­dom, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga Allah Uzvišeni ukazuje vjernicima da priznaju ove blagodati i uzvra­te na njih sjećanjem na Allaha sa zahvalnošćuAllah kaže: “Pa, sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti; i zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti”, tjkao što sam vam Ja ukazao milost šaljući vam Muhammeda i “vi se Mene sjećajte”!
Od Zejda ibn Eslema navodi se da je Musa, a.s., rekao: “Gospodaru moj! Kako ću Ti se za­hvaliti?”, a njegov Gospodar mu je odgovorio: “Sjećat ćeš Me se i nećeš Me zaboravljati! Kada Me se sjećaš, tada Mi i zahvaljuješ, a kada Me zaboraviš, tada Me i ne vjeruješ.” Hasan el-Basri i neki drugi kažu: “Allah se sjeća onoga koji se Njega sjeća, a još više onoga ko Mu zahvaljuje, i kažnjava onoga ko Ga ne vjeruje.” U vezi s riječima: “…bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću” (3:102) neki pripadnici zdrave tradicije (Se­lefa) kažu: “To znači da Mu se pokorava i ne griješi, da se spominje i ne zaboravlja, da Mu se zahvaljuje i ne bude nevjernik.” U vezi s riječima: “Pa, sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti” Hasan el-Basri kaže: “Sjećajte Me se kroz ono što sam vam dao kao strogu dužnost, pa ću se i Ja vas sjećati onim što sam se prema vama Sam obavezao.”
U jednom vjerodostojnom (sahih) hadisu kudsiji stoji: /149/ Uzvišeni Allah kaže: “Ko Me se sjeti kada je sam i Ja se njega sjetim, a ko Me se sjeti na nekom skupu, Ja se njega sjetim još na boljem skupu.” Riječima: “I zahvaljujte Mi, nemojte nevjernici biti!” Allah Uzvišeni naređuje da Mu se zahvaljuje obećavajući za to veliko dobro, pa kaže: – I kada Gospodar vaš objavi: “Ako budete za­hvalni, Ja ću vam, sigurno, još više dati; a ako budete nezahvalni, kazna Moja doista će žes­toka biti.” (14:7) Ahmed navodi predanje s lancem prenosilaca od Redža el-Ataridija, koji je rekao: Došao nam je Imran ibn Husajn noseći na sebi svijetli ogrtač koji na njemu do tada, a ni kasnije, nismo vidjeli, pa je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /150/ ‘Kome Allah podari neku blagodat, On voli da na njemu vidi trag te bla­godati’, odnosno kaže: ‘..na Svom robu'”.
“O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i namazu! Allah je doista na strani strpljivih.” /153/ “I ne kažite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi to ne znate.”/154/
Nakon što je Allah Uzvišeni dao objašnjenje u vezi sa zahvalnošću, počeo je s objašnjenjem pitanja strpljivosti, upute i traženja pomoći kroz strpljivost i namaz, jer, rob Allahov, ili živi u blagodati zahvalju­jući se na njoj, ili je u teškoćama koje strpljivo podno­si. Stoga Allah Veliki ističe da je najbolji vid traženja pomoći pri podnošenju teškoća strpljivost i namaz (salat)U jednom hadisu stoji: /151/ “Kada bi Allaho­vom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nešto bilo teško, on bi klanjao namaz.” Postoje dvije vrste strpljivosti: strpljivost kod izbjegavanja zabrana (harama i grijeha), i strpljivost na djelima pokornosti i približavanja Allahu. Druga vrsta strpljivosti donosi veću nagradu jer je ciljana. Pored toga, postoji i treća vrsta strpljivosti, a to je strpljivost u teškoćama i problemima, kao što je, npr., traženje oprosta zbog grešaka i poroka. Ali ibn Husejn Zejnul-Abidin za strpljive kaže: Kada Allah sakupi prve i posljednje, pozivač će zvati pitajući: “Gdje su strpljivi, da uđu u Džennet prije polaganja računa…”
To svjedoče i riječi Uzvišenog: “Doista će bez računa biti nagrađeni oni koji su strpljivi.” (39:10) Seid ibn Džubejr kaže: “Strpljivost je priznavanje roba Allahu za ono što ga je pogodilo, odnosno podnošenje teškoća u nadi u Allahovu nag­radu. Jer čovjek je nekada preplašen, ali postojan i pritom se vidi samo njegova strpljivost. Riječima: I ne kažite za one koji su na Allahovom putu poginuli “Mrtvi su!” Ne, oni su živi..Allah Uzvišeni saopćava da su šehidi, u Berzehu (Međusvijetu) živi i opskrbljeni. To se, također, navo­di i u Sahihu Muslimovu: /152/ Duše šehida bit će u voljima (grlima) zelenih ptica koje će letjeti po Džennetu kuda god hoće, pa će doći do svjetiljki obješenih ispod Prijestolja (Arša)Tvoj Gospodar će ih pogledati, pa će reći: “Šta želite?” Reći će: “Gospo­daru naš, šta možemo poželjeti kada si nam dao ono što nijednom od Svojih stvorenja dao nisi.” Nakon toga pitanje će biti ponavljano, pa kada one vide da pitanje neće prestati dok ne odgovore, kazat će:
“Želimo da nas vratiš na dunjaluk, pa da se borimo na Tvom putu, kako bismo ponovo dali život u Tvoje ime”, pošto su vidjele nagrade za šehadet. Gospodar Uzvišeni tada će reći: “Zapisao sam da se tamo ne vraćaju.” U hadisu koji prenosi Ahmed s lancem prenosilaca od Kaba ibn Malika, stoji da je ovaj rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /153/ “..duša vjernika bit će ptica koja će stajati na drvetu dženetskom sve dok je Allah ne vrati u njeno tijelo na Dan oživljenja.” U tome je dokaz za status svih vjernika, iako su šehidi u Kur'anu posebno spomenuti, što predstavlja posebnu počast njima.
“Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo strahom i gladovanjem, te gubljenjem imetka, života i ljetine. A ti obraduj strpljive” /155/, One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.” /156/ “To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihovoga i milost; ti su na Pravom putu.”/157/
Allah Uzvišeni obavještava nas da će On iskušavati Svoje robove, tj. ispitivati ih nekada u dobru, a nekada u teškoćama, kroz strah i glad, kao što na drugom mjestu kaže:”…pa mu je Allah dao da iskusi odjeću gladi i straha” (16:112) budući da se to vidi na gladnom i uplašenom čovjeku. Zatim ovdje kaže: “Mi ćemo vas u iskušenje dovoditi, malo stra­hom i gladovanjem”, tj. malom količinom toga, “te gubljenjem imetka”, tj. gubljenjem dijela imetka, “i života”, kao što je smrt prijatelja i bližnjih, “i ljetine”, tj. neće vam roditi bašče i njive kao obično, pa ko strpljiv bude imat će nagradu, a ko bude malodušan stići će ga kazna. Zato Uzvišeni Allah kaže: “A ti obraduj strpljive”, jer to su “oni koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti”, tj. ovim svojim riječima oni nalaze utjehu za ono što ih je pogodilo znajući da pripadaju Allahu, Koji se po Svojoj volji odnosi prema Svojim robovima, odnosno znajući da Njemu na Sudnjem danu neće promaći ni trunka bilo čega.
To je učinilo da oni priznaju da su robovi Njegovi i da će se Njemu na Sudnjem danu vratiti. Allah Uzvišeni saopćava šta im daje za to, pa kaže: “To su oni koji­ma pripadaju blagoslovi od Gospodara njiho­va i milost”, dakle kao vid Njegove pohvale njima. “To su oni koji su na Pravom putu.” Omer ibnel-Hattab kaže: “Divne su to naknade i dodatak uz njih!” Riječi: “To su oni kojima pripadaju blagoslovi od Gospodara njihova i milost” sadrže dvije naknade, a riječi: “To su oni koji su na Pravom putu” sadrže dodatak, jer njima pripada nagrada, ali, također, i poseban dodatak. O “istirdža'u”, tj. izgovaranju Allahovih riječi kod nedaća: “Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti”, postoje brojni hadisiMeđu njima su i riječi koje navodi Mus­lim u svom Sahihu od Ummi-Seleme, r.a., koja kaže: Čula sam Allahovog Poslanika kako kaže: /154/ “Nema toga roba koga nešto pogodi, pa kaže: ‘Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratitiMoj Bože, nagradi me za ono što me je pogodilo i daj mi umjesto toga dobro’, a da ga Allah ne nagradi i da mu pos­lije toga ne da dobro.” Zatim ona kaže: “Kada je umro moj muž, ja sam postupila (govorila) kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio, pa mi je Allah podario boljeg od njega, Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Imam Ahmed navodi predanje s lancem prenosilaca od Husejna ibn Alija, koji navodi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /155/
“Svaki musliman i mus­limanka kada se sjete nedaće u kojoj su bili, ma koli­ko davno da se dogodilo i to bude povodom da iz­govore riječi: ‘Mi Allahu pripadamo i Njemu ćemo se vratiti’, Allah će im svaki put iznova dati nagradu za strpljenje i vjeru u toj nesreći.” Imam Ahmed prenosi od Ebu-Sinana da je rekao: /156/ Ukopavao sam svoga sina i, dok sam još bio u kaburu, za ruku me je uzeo Ebu-Talha el-Havlani, izvukao me, a potom rekao: “Da te obradujem!?” Rekoh: “Da”, a on reče: Pričao mi je Ed-Dahhak ibn Abdurrahman ibn Avzeb kako je Ebu-Musa rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Allah kaže meleku smrti: uzeo si sina Moga roba, uzeo si mu zjenicu oka nje­govog, plod srca njegovog? On reče: Da. Zatim mu je rekao: Pa šta je on na to rekao?, a melek reče: Tebe je hvalio i rekao: “Mi smo Allahovi I njemu se varaćamo” zatim mu je rekao: Sag­radite dom u Džennetu i nazovite ga Dom zahvale!’
“Safa i Merva su, doista, Allahova časna mjesta. Zato onaj koji Kuću Allahovu hodočasti ili umru obavi, ne čini nikakav prijestup ako obiđe oko njih. A onaj koji drage volje učini kakvo dobro djelo, pa Allah je doista blagodaran i sve zna.”/158/
Imam Ahmed navodi predanje s lancem preno­silaca od Urveta, koji prenosi od Aiše, pa kaže: /157/ Ona je rekla: Je si li vidio riječi Allaha Uzvišenog: “Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta. Zato onaj koji Kuću Allahovu hodočasti ili umru obavi, ne čini nikakav prijestup ako obiđe oko njih.” Rekao sam: “Tako mi Allaha, nema ni grijeha ako se oko njih ne obilazi.” Aiša je na to rekla: “Loše je to što kažeš, sestriću moj, jer da je tako kako si ti slobodno tumačio, ajet bi glasio: Nema grijeha ako se ne obilazi oko njih.” To je, međutim, objavljeno budući da su ensarije prije nego su prihvatile islam prinosile žrtvu Menatu, ko­jega su obožavali prilikom suše. Onome ko bi prino­sio žrtvu u vrijeme paganstva bilo bi teško da oko njih obilazi, pa je Allah, dž.š., objavio: “Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta. Zato onaj koji Kuću Allahovu hodočasti ili umru obavi, ne čini nikakav pri­jestup ako obiđe oko njih.” Aiša je rekla: “Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uveo običaj (sunnet) obilaska oko njih, tako da niko ne izostavlja taj obilazak.” /Navodi se u oba Sahiha./ U Sahihu Muslimovom navodi se duži hadis Džabira: /158/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi se, nakon što bi završio obilazak oko Kabe, vratio u ugao, dotaknuo ga rukom, zatim bi izišao na vrata Safe govoreći: “Safa i Merva su doista Allahova časna mjesta.” A zatim bi rekao: “Počinjem onim čime je Allah počeo.” U predanju Nesaijevom stoji: /159/
“Počnite s onim s čime je Allah počeo.” Ahmed navodi predanje s lancem prenosilaca od Habibe bint ebi-Tudžra, koja kaže: /160/ Vidjela sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako obilazi između Safe i Merve dok je svijet bio ispred njihIšao je trčeći (žurno) tako da sam mu vidjela koljena oko kojih se okretao ogrtač, zbog brzine hoda, govoreći: “Idite trčeći, jer Allah vam je propisao trčanje (“sa'y”).” Imam Ahmed prenosi od Safijje bint Šejbe da je nju obavijestila neka žena kako je čula Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže na Safi i Mervi: /161/ “Propisano vam je trčanje, pa trčite.” Ovaj hadis koristi se kao dokaz za mezhebe koji smatraju da je “sa'y”, tj. trčanje između Safe i Merve, jedan od osnovnih elemenata hadža, kao što je to u šafijskom mezhebu i kod svih onih koji se slažu s njim, kao što je to po jednom predanju Ah­meda, a pozato je da to isto zastupa i MalikIma mišljenja da je to “vadžib” i da nije osnovni element hadža (rukn), pa onaj ko ga izostavi namjerno, obavezan je zaklati kurbanIma također mišljenja da je to mustehab, što zastupaju Ebu-Hanife i neki drugi učenjaci na osnovi predanja od Enesa, Ibn-Omera i Ibn-AbbasaEl-Kurtubi kaže: Oni za dokaz uzimaju riječi Allaha Uzvišenog: “Ko dobrovoljno učini neko do­bro” (2:184)
Prvo mišljenje je ispravnije, pošto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i sam obilazio između njihZatim on kaže: /162/ “da uz­mete,od mene, svoje obrede”Zato sve što je on činio na tom svom hadžu vadžib je koji treba obavljati na hadžu, izuzev ako za nešto ima poseban drugi argument. Allah to najbolje zna! Već su navedene riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Trčite, jer Allah vam je propisao trčanje (sa'y)”, a i Allah Uzvišeni ističe da tavaf između Safe i Mevre spada u ibadet Allahu, tjda spada u propise koje je Allah propisao Ibrahimu za izvršavanje obreda hadžaIsto tako, iz hadisa Ibn-Abbasa vidi se da to potječe od čina Hadžere, tj. njenog trčanja između Safe i Merve u traganju za vodom njenom djetetu dok je bila ponizno predana, uplašena i predana Al­lahu, dž.š., sve dok je Allah Uzvišeni nije oslobodio briga, olakšao samoću, uklonio teškoće i dao da joj poteče izvor Zemzem, čija voda /163/ “zasićuje i liječi”Stoga onaj koji trči između njih treba biti svjes­tan svoje zavisnosti, malenkosti i potrebe za Allahom da Allah uputi njegovo srce, popravi stanje i oprosti mu grijehe. Riječi: “Ko dobrovoljno učini kakvo dobro”, kako navodi Er-Razi, odnose se na ovome mjestu na onoga koji obilazi između njih na svom dobrovoljnom hodočašću ili umriRiječi: “Allah je, doista, blagodaran i sve zna” znače: za malo, On nagrađuje puno; On zna mjeru te nagrade i nikoga neće zakinuti “Allah doista neće nikome ni trunku neprav­de učiniti. Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati.” (4:40)
“One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put nakon što smo ga u Knjizi ljudima označili, Allah će prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju.” /159/ “Izuzet će se oni koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje; takvima ću Ja oprostiti, jer Ja sam Taj Koji prima pokajanje i milostiv sam.” /160/ “Onima koji ne vjeruju i koji kao nevjernici umru, slijedi doista prokletstvo Allahovo, i meleka i svih ljudi.” /161/ “U njemu će vječno ostati, a patnja njihova neće se smanjivati, niti će im se šta odlagati.”/162/
Ovo je žestoka prijetnja onome ko bude skrivao Jasne dokaze i uputu korisnu za srca koje su donosili poslanici nakon što je to Allah Uzvišeni objasnio Svo­jim robovima u Svojim knjigama koje je objavljivao Svojim poslanicima. Ebul-Alije kaže: To je objavljeno u vezi sa sljedbenicima Knjige koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i Allah saopćava da njih za taj njihov postupak sve proklinjeI kao što za oprost učenjaku moli svaka stvar, pa čak i riba u vodi i ptica u zraku, ove proklinje Allah, a proklinju ih i svi koji mogu proklinjati. Od Ebi-Hurejre i nekih drugih prenosi se da je Allahov Poslanik, salla­llahu alejhi ve sellem, rekao: /164/ “Ko bude upitan o nekom znanju, pa to sakrije, na Sudnjem danu će imati uzdu od vatre.” U sahih hadisu se navodi od Ebu-Hurejre da je rekao: “Da u Božijoj Knjizi nema ajeta: ‘One koji budu tajili Jasne dokaze koje smo Mi objavili, i Pravi put…’ nikome ja ne bih rekao ništa!” Ibn Ebi-Hatim, s lancem prenosilaca od Berra'a ibn Aziba, prenosi da je rekao: /165/
Bili smo s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, na jednoj dženazi, pa je rekao: “Nevjernik će dobiti udarac između očiju, što će čuti sve životinje /  izuzev ljudi i džina. Proklinjat će ga svako ko bude čuo taj zvuk.” “Allah će prok­leti, a proklet će ih i oni koji proklinju” riječi Allaha Uzvišenog odnose se na životinje na Zemlji. Nakon toga, Allah Uzvišeni izuzima one koji se Njemu pokaju, pa kaže: “Izuzet će se oni koji se pokaju i poprave, i to javno ispolje”, tjodvrate se od grijeha, poprave svoja djela i javno saopće ljudima ono što su tajili; “Takvima ću Ja oprostiti, jer Ja sam Onaj Koji prima pokaja­nje i milostiv sam.” Zatim Allah Uzvišeni ističe da se na onoga koji u Njega ne bude vjerovao i ko tako nastavi do smrti “odnosi vječno prokletstvo Al­lahovo, meleka i svih ljudi”. To znači da će ti biti prokleti do Dana sudnjega, a da će zatim doći u vatru džehenemsku, u “kojoj im kazna neće biti olakšana, “niti će im se odlagati”, tjnjima se to neće promijeniti ni časa, niti će im se nanijeti nep­ravdaNaprotiv, to će biti trajno, bez prestanka, Al­lah da nas sačuva takve kazne! Učenjaci se razilaze u pogledu pitanja: da li je dozvoljeno proklinjanje određenog nevjernika.
Većina smatra da ga ne treba proklinjati s obzirom da mi ne znamo kakav će završetak njemu Allah dati. Neki međutim smatraju da je dozvoljeno proklinjati određenog nevjernika, a to mišljenje zastupa i poznati malikijski fakih Ebu-Bekr ibn el-Arebi, iako on za dokaz uzima jedan hadis koji je slab. Drugi za do­kaz uzimaju primjer pijanice kome je ponavljana kazna, zbog čega je neki čovjek rekao: “Allah ga prokleo što toliko mnogo griješi!” Na to je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /166/ “Ne proklinji ga, jer on voli Allaha i Njegova Poslanika!” To pokazuje da se može proklinjati onaj ko ne voli Allaha i Njegova Poslanika. Allah to najbolje zna!
“A vaš Bog jedan je Bog; nema boga osim Njega, Svemilosnog, Milostivog.”/163/
Allah Uzvišeni ističe da je samo On Bog, da nema ortaka, niti Njemu ravnog, odnosno da je On Allah, osim Kojega drugoga boga nema, da je On Veliki, Svemilosni, Milostivi. Nakon toga, On navodi stvaranje nebesa i Zemlje kao dokaz Svoje jedinstvene božanstvenosti, budući da je to nemoguće stvorenjima koja upućuju na Njegovu Jednoću, pa kaže:
“U stvaranju nebesa i Zemlje, smjeni noći i dana, u lađi koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude i kiši koju Allah pušta s neba, pa tako u život vraća zemlju nakon njenog mrtvila, po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, u promjeni vjetrova i oblacima koji između neba i Zemlje lebde ima doista znakova za one koji razumijevaju.”/164/
Allah Uzvišeni kaže: “U stvaranju nebesa i zemlje…”, tj. u visinama nebesa, preciznosti, prostranstvima, pokretnim i nepokretnim zvijezdama i kružnim tokovima kosmo­sa, odnosno, u gustoći Zemlje, u njenim nizinama i brdima, u morima i pustinjama, u bespućima i nase­ljima, u svemu u čemu su koristi, u naizmjeničnim promjenama dana i noći, koje dolaze, a zatim odlaze da bi umjesto njih došlo nešto drugo ne kasneći ni trenutka, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Niti Sunce može Mjesec dostići, niti noć dan preteći; svi oni u svemiru plove” (36:40) Nekada je jedno duže, a drugo kraće, nekada jedno uzima od drugoga da bi se zatim zamijenili, kao što Uzvišeni kaže: “On uvodi noć u dan i uvodi dan u noć” (35:13), tj. od jednog povećava drugo i obratno “..lađi koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude”, tj. u tome što je On more učinio podložnim da nosi lađe s jednog mjesta na drugo u korist života ljudi, za korištenje onoga što ima u jednoj regiji i prenošenje drugim ljudima, i onog što ima kod njih ovima prvim; “i kiši koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon njenog mrtvila”, kao što, također, kaže: “Dokaz im je Zemlja mrtva” itd- do “što oni ne znaju” (36:33-36)
Zatim: “po kojoj je rasijao svakojaka živa bića” koja se u svemu razlikuju. To On sve zna, sve opskrbljuje i Njemu ništa skriveno nije. On kaže: “Na Zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne opskrbljuje. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti! Sve je to u Knjizi jasnoj!” (11:6) “U promjeni vjetrova” koji jed­nom donose milost, a drugi put kaznu; nekada donose radost najavljujući kišu iz različitih izvora! “i oblacima koji između neba i Zemlje lebde”, tjkoji se kreću između neba i Zemlje i koji su u službi Allahove volje prema zemaljskim prostorima i mjestima onako kako ih Allah upotrijebi, “ima doista znakova za one koji razumijevaju” i koji dokazuju Jednoću Allahovu, kao što Allah kaže: “U stvaranju nebesa i Zemlje, smjeni noći i dana, znamenja su za one koji su pametni.” Hafiz Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Abbasa: /167/ Kurejšije su se obratile Allahovom Poslaniku: “Ako nam Allah Safu učini zlatnom, mi ćemo ti vjerovati i s tobom se boriti!?” On im je rekao: “Jamčite mi! ako bih ja zamolio Allaha i On vam Safu pozlatio da ćete sigurno vjerovati u mene?!”
Oni su mu dali garanciju, pa je on uputio dovu svome Gospodaru, nakon čega mu je došao Džebrail i rekao: “Tvoj Gos­podar će im učiniti Safu zlatnom; ali ako u tebe ne budu vjerovali, On će ih kazniti kako nikoga među svjetovima kaznio nije!” Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ne, Gospodaru moj..nego ostavi mene i moj narod da ostanem koji dan!” Na­kon toga, Allah je objavio ovaj ajet (To prenosi i Ibn Ebi-Hatim, uz dodatak:) /168/ “Kako da oni od tebe traže Safu, kada vide znamenja veća od Safe!?” Veki’ ibn Džerrah prenosi od Ebi-Duhha'a da je rekao: Kada je objavljeno: “Vaš Bog je jedan Bog”, idolopo­k­lonici su kazali: “Ako je to tako, pa neka nam donese ajet (znamen)”, pa je Allah Uzvišeni objavio: ..”Doista, u stvaranju nebesa i Zemlje…”
“Ima ljudi koji umjesto Allaha kumire prihvaćaju; vole ih kao što se Allah voli!  Ali oni koji vjeruju, još više Allaha vole!  A da znaju silnici kada kaznu dožive, oni će vidjeti da moć sva Allahu pripada i da Allah strahovito kažnjava.” /165/ “Kada se oni za kojim su se drugi povodili odreknu onih koji su ih slijedili i kaznu budu iskusili i kada se veze koje su ih vezale prekidaju”, /166/ “Tada će sljedbenici njihovi reći: ‘Da nam je samo da se za trenutak vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli !’ Eto, tako će Allah njima pokazati pogubnim djela njihova i oni iz vatre neće izlaziti.”/167/
Allah Uzvišeni ukazuje na mjesto idolopoklonika na ovome svijetu, odnosno njihovu kaznu na ahiretu, zato što su Allahu pretpostavljali kumire, od­nosno suparnike, obožavali ih i pokazivali prema njima ljubav poput ljubavi prema Allahu, iako Allah nema suparnika niti ortakaU oba Sahiha prenosi se od Abdullaha ibn Mesuda da je kazao: Rekao sam: /169/ “Allahov Poslaniče, koji je grijeh najveći?”, pa je rekao: “Da Allahu pretpostaviš suparnika iako te je On stvorio!” Riječi Uzvišenog: “Ali, oni koji vjeruju još više Allaha vole!” Zato oni Njemu ne pridružuju, ništa nego samo Njega obožavaju (Njemu klanjaju), na Njega se oslanjaju i uvijek kod Njega utočište tražeNakon toga, On pri­jeti idolopoklonicima i kaže: “A da znaju silnici kada kaznu dožive, oni će vidjeti da moć sva Allahu pripada.”
To znači: da kada oni kaznu dožive, tada će znati da sva moć samo Allahu pripada i da je sve pod Njegovom vlašću i moći, te da “Allah žes­toko kažnjava”Prema tome, kada bi oni znali patnje koje će tamo doživjeti i kaznu golemu koja će ih zadesiti zbog idolopoklonstva i nevjerovanja, napustili bi zabludu u kojoj se nalaze. Nakon toga, Allah Uzvišeni izvještava o njihovom nevjerovanju time što obožavaju kipove i odricanju od slijeđenja onih koji su ih slijedili, pa kaže: “Jer oni za kojima su se drugi povodili odreći će se onih koji su ih slijedili.” Njih će se odreći i meleci (anđeli) za koje su smatrali da ih obožavaju na dunjalukuMele­ci će reći: “Mi ih se pred Tobom odričemo jer oni se nama nisu klanjali” (28:63)Džini će ih se također odreći distancirajući se od njihovog klanjanja njima/5/
“Ko je u većoj zabludi od onih koji se, umjesto Allahu, mole onima koji im se do Sudnjeg dana odazvati neće i koji su prema njihovim molbama ravnodušni?!” /5/ “Kada ljudi budu oživljeni, oni će im neprijatelji biti i poricat će da su ih obožavali.” /6/ Zatim Uzvišeni kaže: – I kada sve bude riješeno, šejtan će reći: “Al­lah vam je pravo obećanje dao, a ja sam vam obećanja dao i iznevjerio ih; ali, ja nisam ni­kakve vlasti nad vama imao, nego sam vas samo pozivao, a vi ste mi se odazivali. Zato, ne korite mene, nego sami sebe; niti ja mogu vama pomoći, niti vi možete pomoći meni; ja ništa nemam s tim što ste me prije smatrali idolom; nevjernike sigurno čeka patnja bolna.” (14:22)
Riječi Uzvišenog: “kada kaznu budu iskusili i kada se veze koje su ih vezale budu prekinule”, tj. kada dožive kaznu Allahovu i kada se spletke i veze da se spase od vatre budu prekinule. Ibn-Abbas kaže: “Kada se ljubav bude prekinula.” Riječi Uzvišenog: Tada će sljedbenici njihovi reći: “Da nam je samo da se za trenutak vratimo, pa da se i mi njih odreknemo, kao što su se oni nas odrekli!”, tj. da nam je da se vratimo na dunjaluk, pa da ih se odreknemo i samo Allahu se klanjamo. Međutim, oni pritom samo lažu, jer kada bi bili vraćeni, oni ni tada ne bi to napustili, jer oni su lašci, kao što Allah Uzvišeni saopćava. Zato kaže: “Eto, tako će Allah njima pokazati pogubnim djela njiho­va”, tjona odlaze i nestaju, kao što Uzvišeni kaže: “I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim i u prah i pepeo ih pretvoriti” (25:23)Zato i kaže: “I oni iz vatre neće izlaziti.”
“O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je dozvoljeno i lijepo, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni.” /168/ “On vas navraća na grijeh i razvrat, i da o Allahu govorite ono što ne znate.”/169/
Nakon što je Allah Uzvišeni istaknuo da nema drugog boga osim Njega i naveo da je On Skrbnik svih stvorenja, ukazuje im na Svoju milost prema njima dozvoljavajući im da jedu sve dopušteno i pri­jatno, a zabranjujući sve vjerom nedopušteno. U Sa­hihu Muslimovom navodi se od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /170/ Allah Uzvišeni kaže: “Svaki imetak koji sam podario Svojim robovima, njima je dopušten.” A zatim: “Svoje robo­ve sam stvorio čednim, pa su im poslije toga došli šejtani zavodeći ih i udaljujući ih od njihove vjere, da im je sada zabranjeno ono što sam im bio dozvolio.” Hafiz Ebu-Bekr ibn Mirdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: /171/
Pred Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, proučio sam ovaj ajet: “O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, što je doz­voljeno i lijepo.” Tada je ustao Sa'd ibn ebi-Vekkas i rekao Allahovom Poslaniku: “Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da udovolji mojoj molbi.” On mu je odgovorio: “Sa'de, učini da tvoja hrana bude poštena, bit će udovoljeno tvojoj molbi. Tako mi Onoga u Čijoj je ruci život Muhammedov, četrdeset dana neće biti primljena dova čovjeku koji u svoju utrobu unese haram zalogaj. Onaj rob koji bude hranio svoje tijelo nedozvoljenom hranom i kama­tom, od onih je koji su najbliži Vatri.” Riječi Allaha Uzvišenog: “jer vam je on neprijatelj jasni” predstavljaju vid izazivanja nezadovoljstva i odvraćanja od šejtana, kao što Allah, dž.š., kaže: .. “Šejtan je doista vama neprijatelj, pa ga i smatrajte neprijateljem..(34:6).
Riječi Uzvišenog: ..”i ne slijedite šejtanove stope” znače da je svaki grijeh prema Allahu, i svaka svojevoljna težnja i svaka greška korak šejtanovIsto je i sa zavjetom na grijeh. Eš-Ša'bi kaže: Neki čovjek se bio zavjetovao da zakolje svoga sina, pa mu je Mesruk dao šerijatsko mišljenje da zakolje ovna i rekao: “To spada u šejtanske korake.” Abd ibn Hu­mejd, s lancem od Ibn-Abbasa kaže: “Zakletva ili zavjet u srdžbi šejtanski su korak i za to je potreban keffaret (otkup).” Riječi Uzvišenog: “On vas navraća na grijeh i razvrat, te da o Allahu govorite ono što ne znate” znače: vaš neprijatelj, šejtan, doista vas navraća na loša i gnusna djela, kao što je prostitucija i gnusnije od toga, a to je pripisivanje Allahu nečega bez znanja. U to ulazi svaki nevjernik kao i svako ko uvodi novotarije u vjeru.
– A kada im se kaže: “Slijedite ono što je Allah objavio!” oni odgovaraju: “Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli.” “Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili?” /170/ “Oni koji ne vjeruju slični su onome koji viče, ali sam ne čuje ništa osim zov i zapomaganje; oni su gluhi, nijemi i slijepi i oni ništa ne shvaćaju.”/171/
Uzvišeni Allah kaže: Kada se idolopokloni­cima rekne: “Slijedite ono što je Allah objavio Svome Poslaniku i mahnite se zablude i pa­ganstva (neznanja)!, oni odgovaraju: “Nećemo, nego ćemo slijediti idolopoklonstvo, u kojem smo našli pretke naše.” Negirajući to, Allah Uzvišeni kaže: “Zar i onda kada im preci nisu ništa shvaćali, niti su na Pravom putu bili”, tj. kada nisu imali razuma, niti su na Pravom putu bili. Od Ibn-Ishaka se navodi da je Ibn-Abbas rekao da je “ovaj ajet objavljen u vezi sa židovima, kada ih je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao, a oni su rekli: “Ne, nego ćemo slijediti ono na čemu smo naše pretke zatekli.” Na­kontoga je Allah Uzvišeni objavio ovaj ajet, a zatim naveo slijedeći primjer: ..”Oni koji ne vjeruju slični su…”, tj. u pogledu zablude i neznanja oni su poput stoke koja luta na paši i ne shvaća ništa, nego samo čuje glas čobana Riječi Uzvišenog: “Oni su gluhi, nijemi i slijepi” znače da su gluhi da čuju istinu, pa su nijemi i ne mogu izgovarati i slijepi da vide Put istine; “i oni ništa ne shvaćaju”, tjništa ne shvaćaju niti razumiju.
“O vjernici, jedite dobra kojim smo vas opskrbili i budite Allahu zahvalni ako doista samo Njega obožavate.” /172/ “On vam doista zabranjuje: strv, krv, svinjsko meso i ono što je prineseno kao žrtva u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome koji bude primoran bez svoje želje i pohlepe, nije mu grijeh Allah doista prašta i milostiv je.”/173/
Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima, vjerni­cima, da jedu od dobara kojima ih je opskrbio i da mu na tome budu zahvalni ako su oni Njegovi robo­vi. Dozvoljena, halal hrana je pretpostavka za prih­vaćanje dove i ibadeta, kao što je nedozvoljena (haram hrana) brana za prihvaćanje dove i ibadetaU hadisu koji prenosi Ahmed ibn Hanbel od Ebu-Hurejrea stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /172/ “O ljudi, Allah je dobar i On ne prihvaća ništa drugo osim dobro. Allah je naredio vjernicima isto što je naredio i poslanicima, pa kaže: ‘O poslanici, hranite se lijepim jelima (dozvo­ljenim i dobrim jelima) i dobra djela činite, jer Ja dobro znam šta vi radite’ (23:51) ‘O vjernici, jedite dobra jela, kojima smo vas opskrbili!'” Nakon toga spomenuo je čovjeka koji je uslijed dugog putovanja bio čupave kose i prašnjav. Podigao je ruke prema nebu govoreći: ‘Moj Gospodaru, moj Gospodaru!’ Pošto mu je hrana bila haram, piće haram, odjeća haram, otkuda da se udovolji toj dovi!?” /Prenosi Muslim u svom Sahihu, kao i Tirmizi na osnovi predanja Fudajla ibn-Merzu­ka./ Allah Veliki navodi da On njima nije zabranio ništa drugo osim strvine koja je uginula, a nije zakla­na, bez obzira da li je udavljena, premlaćena, ubo­dena ili je rastrgana od divlje zvijeri. Od toga su izu­zete uginule morske životinje na osnovi riječi Allaha Uzvišenog: “Dozvoljen vam je ulov iz mora i hrana od toga” (5:96), kao što će, ako Bog da, doći kasnijeU hadisu Anbera u Sa­hihu, zatim u El-Musnedu, El-Muvetta'u i Sunenima, u vezi sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, “O moru” stoji: /173/
“Voda mu je čista, a uginula životinja iz njega je halal.” Od Ibn-Omera navodi se merfu’ (predanje) direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /174/ “Dozvoljene su nam dvije vrste uginulih životinja i dvije vrste krvi: riba, skakavac, jetra i slezena.” To će se šire obrazložiti, ako Bog da, u suri “El-Maide” (“Trpeza”). Šerijatsko pitanje: Šafija i neki drugi pravnici na­vode da su od uginule životinje jaja i mlijeko nečisti, dok se prema predanju Malika navodi da su čista, ali se onečišćuju dodirom s njomIsto tako, postoje ra­zilaženja i u pogledu sirišta uginule životinje iako je poznato da je nečisto. Međutim, kao protuargument navodi se da su ashabi jeli sir vatropoklonika. Ibn-Madže navodi predanje sa lancem prenosila­ca od Selmana, r.a.: /175/ Allahovom Poslaniku je postavljeno pitanje u vezi sa masnoćom, sirom i krznom / kožom, pa je rekao: “Dozvoljeno halal je ono što je Allah dozvolio u Svojoj Knjizi, a zabranjeno haram je ono što je Allah zabranio u Svojoj Knjizi; a ono o čemu nije govorio, to oprašta.” Pored toga, zabranio im je svinjsko meso, bez obzira da li je od zaklane ili od uginule životinje. Prevladava mišljenje da u to spada i svinjska mastUsto, zabranio je i ono što je prineseno kao žrtva u ime nekoga drugog, a ne Allaha Uzvišenog, a to je ono što je zaklano za ne­kog idola, ili nešto drugo što predstavlja čin pagans­tva, a ne za Allaha, odnosno u Njegovo ime: /176/
El-Kurtubi navodi od Aiše, r.a., da je njoj postavljeno pitanje u vezi sa klanjem koje obavljaju stranci (ne­muslimani) povodom svojih praznika i to poklanjaju muslimanima, pa je odgovorila: “Ono što je zaklano povodom toga dana nemojte jesti, ali jedite plodove sa njihovih voćki.” Allah, dž.š., dozvolio je da se to jede u nuždi, pa kaže: ‘A ko bude primoran, bez svoje želje i pohlepe’, tjbez želje ili pohlepe, ‘njemu nije grijeh’ u tome. “Allah doista prašta i milostiv je.” A riječi Uzvišenog ( ) “bez želje” znače da ga ne smatra halalom i da može pojesti samo koliko mu je nužno da bi došao do ha­lal-hrane. Dozvoljeno mu je da ponese od toga ono­liko koliko mu je potrebno da stigne do halal-hrane, koju će baciti kada do nje dođe, na što ukazuju riječi “i bez pohlepe”. Šerijatsko pitanje (mes'ela): Ulema je saglasna u tome da je dozvoljeno u nuždi jesti tuđu hranu na koju se naiđe, ali bez prisile i nanošenja štete. U tom slučaju nije mu dozvoljeno jesti uginulo i slično. Međutim, razilaženja postoje u pogledu pitanja da li je dužan nadoknaditi to ili neIspravno je da nije dužan to nadoknađivati, što potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji je zabranio gladnome da ponese u svojoj odjeći žito koje je izvadio iz klasja, pa ga je udario i uzeo nje­govu odjeću: /177/
“Niti si ga nahranio dok je gladan bio i hranu tražio, a niti si ga poučio dok je neznalica bio.” Zatim mu je naredio da mu vrati odjeću, te da mu se da izvjesna količina hrane. Pre­nosi ga Ibn-Madže, a njegov je sened vjerodostojan, jak i dobarA riječi Uzvišenog: “nije mu grijeh, Allah doista prašta i milostiv je”, odnose se na onoga koji pojede nešto zabranjeno u nuždi. Ono što upućuje da je jedenje zabranjenih jela u nuždi Alla­hova odredba, a ne olakšica, jeste predanje Veki'a s lancem prenosilaca od Mesruka, koji je rekao: “Ko bude u nuždi, ali ipak ne bude jeo niti pio, pa nakon toga umre, ući će u Vatru.” Ebu-Hasan et-Taberi kaže: “To je ispravno, po našem mišljenju, poput prekidanja posta bolesnika i sličnoAllah to najbolje zna!”
“Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju; na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih očistiti; njima pripada kazna bolna.” /174/ “To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zabludu, a umjesto oprosta kaznu; a koliko su samo oni strpljivi na Vatru!” /175/ “To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s istinom, a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!” /176/
Allah Uzvišeni kaže: “Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio…” Ove se riječi odnose na židove koji su tajili osobine Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Knjigama njima objavljenim, što su potvrđivale njegovo poslanstvo i vjerovjesništvo i to samo zato da ne bi izgubili svoj primat, odnosno poklone koje su dobijali od Arapa kao znak priznanja njihovim pređima. Bojeći se (Allah ih prokleo) da će, ako to pokažu, ljudi njega slijediti a njih napustiti. Oni su krili istinu zado­voljavajući se bagatelnom ovosvjetskom čašću, zbog čega su izgubili i ovaj svijet i ahiret. Na dunjaluku je Allah potvrdio istinitost Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, darujući ga jednim brojem nadna­ravnih djela (mudžiza) tako da su mu ljudi povjero­vali i pomogli ga u borbi protiv židova, koji su na sebe navukli veliku srdžbu tako da ih i Allah Uzvišeni prekorava u ovom ajetu: “Doista oni koji taje ono što je Allah u Knjizi objavio i to prodaju za bagatelnu cijenu ti u trbuhe svoje samo vatru trpaju”, tj. doista je to što oni jedu prikrivanjem istine vatra koja će plamtjeti u trbusima njihovim na Sudnjem danu.
Zatim kaže: “na Sudnjem danu Allah ih neće ni osloviti, niti ih osloboditi; njima pripada kazna bolna.” Allah Uzvišeni na njih se srdi zato što kriju istinu nakon što su je upoznali. On ih neće ni pogledati niti pohvaliti, nego će ih kazniti kaznom bolnomU vezi s njima potom kaže: “To su oni koji umjesto Pravog puta uzimaju zablu­du”, tjumjesto da objave osobine Allahovog Poslanika iz knjiga objavljenih, da navedu da će biti poslan i nagovijeste radosnu vijest o njemu, da ga slijede i potvrde, oni su se prihvatili zablude utjerujući ga u laž, ne vjerujući u njega i tajeći njegove osobine, koje sadrže njima objavljene knjige; “i uzimajući kaznu umjesto oprosta”, tj. kupujući veliku kaznu za oprost. “A koliko su samo oni strpljivi na Vatru!”, tj. koliko oni ustrajavaju da čine grijehe koji ih vode u vatru i nevjerovatno koliko su u stanju trpjeti vatru iako znaju da u nju dolaze zbog svojih grijeha!; “To je tako jer Allah je poslao Knjigu Istine”, tj. oni to zaslužuju neozbiljno uzimajući Allahove ajete, ne pokazujući istinu koju sadrže njima objavljene knjige, i ne vjerujući u poslanike.
Naprotiv, oni su Poslanika u laž ugonili i negirali njegova poslanička svojstva, iako ih je on pozivao istini naređujući im da čine do­bro, a odvraćajući ih od zla. Stoga oni zaslužuju kaznu i patnju, pa Allah Uzvišeni kaže: “To je tako, jer Allah je objavio Knjigu s isti­nom; a oni koji se o Knjizi razilaze doista su u neslozi velikoj!”
“Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svijet, u meleke, u knjige, u vjerovjesnike, te oni koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima i siročadi, siromasima i putnicima namjernicima, prosjacima, i za otkup iz ropstva, oni koji namaz obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe. To su oni koji su iskreni i oni koji se Allaha boje.”/177/
Ovaj ajet sadrži opća pravila ispravnog vjerovanja. Prema predanju Ibn Ebi-Hatima, s lancem prenosila­ca od Ebu-Zerra, koji navodi /178/ da je pitao Alla­hovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Šta je to iman?”, a on mu je proučio ajet: ..”Nije dobročinstvo da svoja lica okrećete…” itd. Zatim kaže da ga je ponovo pitao, pa mu je ponovo proučio isti ajet, a kada ga je i treći put upitao, rekao mu je: “Kada uradiš neko dobro djelo, srcu ti je drago, a kada učiniš kakvo loše djelo, srcu ti je mrsko.” Lanac pre­nosilaca ovog predanja prekinut je, budući da Mudžahid nije živio u vrijeme Ebu-Zerra, koji je mnogo ranije umro. Značenje ajeta: Kada je Allah Uzvišeni naredio vjernicima da se okreću prema Svetom hramu u Kudusu, a potom ih usmjerio u pravcu Kabe, to je pogodilo jednu skupinu sljedbenika Knjige kao i neke muslimane, pa je Allah dao objašnjenje Svoje mud­rosti pokazujući da je cilj toga pokornost Allahu Uzvišenom, izvršavanje Njegovih naredbi, te slijeđenje zakona koji je On postavio, i okretanje strani koju On odredi, pa gdje god to bilo. To je dobročinstvo, bogobojaznost i savršeni iman, a nije dobročinstvo niti pokornost u okretanju u pravcu is­toka ili zapada izuzev ako to nije na osnovi Allahove naredbe i Njegovog zakona.
Zato Allah Uzvišeni kaže: “Nije dobročinstvo u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu, nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha, u drugi svi­jet..itd.” U vezi s riječima Allaha Uzvišenog: .. “nego su dobročinitelji oni koji vjeruju u Allaha…”, Es-Sevri kaže: “Ovo su sve vrste dobročinstva.” On je, r.a., u pravu, jer ko prihvati ono što sadrži ovaj ajet, ušao je u sve pred­jele islama i prihvatio svako dobro koje sadrži vjera u Allaha, osim Koga drugoga boga nema, prihvatio je vjeru u meleke, koji su posrednici između Allaha i Njegovih poslanika. Riječn”knjiga” je “zajed­ničke ime koje obuhvaća knjige s neba objavljene vjerovjesnicima. Posljednja od njih je najodabranija, a to je Kur'an, u kojem se nude dobra i ovoga svijeta i ahireta, i kojim se dokidaju sve knjige prije njegaIsto tako, taj vjeruje u sve Allahove vjerovjesnike, od prvoga do posljednjega, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. .. “te oni koji od imetka, iako im je drag, daju…”, tj. koji daje njemu drag imetak, koji za sebe želi, kao što se vidi u dva Sahiha iz hadisa Ebu-Hurejre koji direktno navodi od Poslanika: /179/ “Najbolja je milostinja (sadaka) ona koju udjeljuješ kada si zdrav i škrt, kada si zaokupljen bogatstvom, a bojiš se siromaštva.” Allah Uzvišeni kaže: “i hranu daju, kada je i sami žele, siročetu, i siromahu, i sužnju” (76:8)
Zatim: “Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite” (3:92), “i daju im prednost nad sobom, mada im je to i samima potrebno” (59:9) Ovo je drugi, viši vid dob­ročinstva, u kojem oni dijele ono što im je i samima neophodno, dajući i hraneći od onoga što sami vole. “Rođacima” koji su najpreči, treba da se udijeli milostinja, kao što se vidi iz hadisa: /180/ “Milostinja koja se daje siromasima jeste milostinja, a milostinja koja se daje rodbini i milostinja je i rodbin­sko dobročinstvo jer oni su ti najpreči, da im učiniš dobro i da im daš.” “…i siročadi”To su djeca čiji su očevi umrli još dok su ona mala, slaba, nisu punoljetna i nemaju mogućnosti sebi zaraditi. Abdurrezzak na­vodi predanje, s lancem prenosilaca od Alije, koji na­vodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: /181/ “Nema sirotinjskog statusa nakon što se stekne zrelost.” “i bijednicima”To tumači hadis koji se navodi u oba Sahiha od Ebu-Hurejre, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /182/
“Nije bijednik onaj koji obilazi ljude tražeći da­tulu ili dvije, zalogaj ili dva, nego je bijednik onaj koji nema čime da se prehrani, a za njega se ne zna da bi mu se dala sadaka.” “putniku”Misli se na onoga koji je dugo na putu tako da mu je nestalo sredstava, pa mu se daje da bi mogao doći u svoj zavičaj. U to spada i gost. “i prosjacima”To su oni koji prose, pa im se daje od zekata i sadake. Ahmed navodi predanje s lancem od Abdurrahmana Husejna ibn Alija, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /183/ “Prosjak ima pravo, pa makar na konju došao.” “za otkup iz ropstva” Riječ je o zarobljenicima za koje se traži otkup, a koji nemaju sredsta­va kojim bi se otkupili. U vezi s ovim pitanjem bit će govora u dijelu o vrstama milostinje (sadake), u Suri Bera'e/Tevba, inšaallah. “i koji namaz obavljaju” To su oni koji namaz sa rukuom i sedždom, sa smirenošću i strahopoštovanjem obavljaju, u njegovo vrijeme i na zadovoljavajući šerijatski način. “i daju zekat” Zekat je godišnji porez na imetak, a davanje milostinje naprijed navedenima stvar je dobre volje, dobročinstva i rodbinskih odno­sa. U tom smislu, u jednom hadisu Fatime bint Kajs stoji: /184/ “U imetku postoji pravo drugih osim zekata.” Allah to najbolje zna! “i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju”, kao što kaže: “koji prema Allahu obaveze ispunjavaju i ne krše spora­zum” (13:20)Suprotno ovome svojstvu jeste licemjerstvo, kao što se navodi u sahih (vjero­dostojnom) hadisu: /185/
“Tri su svojstva licemjera (munafika): kada govori laže, kada obeća prevari, kada mu se nešto povjeri iznevjeri.” ..”…te oni koji su strpljivi u neimaštini i u bolesti, i za vrijeme borbe”, tj. u vrijeme siromaštva koje predstavlja bijedu, u slučaju bolesti, što predstavlja nevolju veliku, “i za vrijeme borbe”, tj. u borbi i susretu s neprijateljem. Riječi: “one koji su strpljivi” ovdje su spomenute u akuzativu kao vid pohvale i poticaja na strpljivost u teškoćama. “To su oni koji su iskreni” oni koji su se okitili ovim svojstvima iskreni su u svom vjerovanju, jer su ostvarili iman srca riječima i djelima, pa su kao takvi iskreni vjernici, “i oni se Allaha boje” budući da su se čuvali zabrana i činili djela pokornosti.
“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim, a i on neka pokaže dobročinstvo. To je olakšanje od Gospodara vašeg i milost. A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna patnja.” /178/ “U odmazdi vam je život, o razumom obdareni, da biste se Allaha bojali.”/179/
Allah Uzvišeni kaže: O vjernici, vama je kroz od­mazdu propisana pravednost: slobodan za slobod­nog, vaš rob za roba, vaša žena za ženu i ne preko­račujte granice kao što su to činili oni prije vas mije­njajući Allahovu odredbu time. Tako je bio običaj da ako u napadu plemena Benu-Nadir na pleme Kurej­zu neko od Nadira ubije Kurejziju, ne bi on bio ubi­jen, nego bi bio otkupljen, tj. zamijenjen za sto košara datula A, kada bi Kurejzija ubio Nadi­rca, bio bi ubijen, a ako bi ga otkupljivali, tražili bi dvjesta košara datula, dakle dvostruko više nego za Kurejziju. Stoga je Allah Uzvišeni naredio pravednost pri odmazdi tako da se Allahovi propisi ne mogu iskrivljavati zbog nevjerovanja i mržnje. Allah Uzvišeni kaže: “Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu.” Ebu-Malik navodi da je ovaj ajet derogiran riječima Uzvišenog: “glava za glavu” (5:45), čime je izjednačio u odmazdi muškarce i žene, te robove, za namjeran čin ubistva ili nešto što je manje od toga.
Šerijatsko pitanje: Ebu-Hanife smatra da slobodna treba ubiti za roba na osnovi općeg značenja ajeta u suri El-Ma'ida” (Trpeza), a isto mišljenje zastupaju Es-Sevri, Ibn-ebi-Lejla i DavudIsto tako, navodi se predanje od Alija, Ibn-Mes'uda ibn Musejjeba i nekih drugih, koji se pozivaju na općenitost hadisa Hasana od Semure: /186/ “Ko ubije svoga roba i mi ćemo njega ubiti; ko osakati svoga roba, mi ćemo njega osakatiti; ko kastrira svoga roba i mi ćemo njega kas­trirati.” U tome se s njima ne slaže većina učenjaka koji tvrde da se ne može slobodan ubiti za roba, budući da je rob roba. Naime, ukoliko bi on bio ubi­jen greškom, za njega nije obavezan otkup, nego samo odgovarajuća vrijednostIsto tako, većina učenjaka smatra da se musliman ne može ubiti za nevjernika, što se utvrđuje na osnovi hadisa koji na­vodi El-Buhari od Alije, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /187/ “Musliman se ne može ubiti za nevjernika.” Svaki drugi hadis ili tumačenje koje je suprotno ovome nepouzdano je i netačno. Ebu-Hanife smatra da treba biti ubijen na osnovu šireg značenja ajeta u suri El-Ma'ida. Šerijatsko pitanje El-Hasan i Ata’ tvrde: “Na os­novi ovoga ajeta, muškarac ne može biti ubijen za ženu.” U tome se s njima ne slaže većina učenjaka, pozivajući se na ajet sure “El-Ma'ida”, te na riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /188/ “Krv mus­limana međusobno je jednaka.”
Šerijatsko pitanje: Prema mišljenju četverice imama (šerijatskih autoriteta) i većine učenjaka, grupa može biti ubijena za jednoga. Omer je, povo­dom ubistva dječaka, koga je ubilo sedam ljudi, na­kon čega je on njih pobio, rekao: “Da su svi stanov­nici Sane ustali da ga ubiju, sve bih ih pobio!” Pošto nije poznato da je u to vrijeme bio i jedan ashab koji mu se suprotstavio, to se smatra konsenzusom (idžmaom). “A onaj kome se od njegovog brata da neki otkup, neka uzvrati dobrim i neka mu dob­ročinstvo učini” (tj. ko uzme otkup a imao je pravo osvetiti se), to znači riječ (oprost), “neka uzvrati dobrim” jer onaj koji traži krvarinu dužan je da bude dobar kada primi otkup­ninu i da “prema njemu dobročinstvo čini” , tj. prema ubici, ne čineći mu štetu niti ulazeći dalje u spor. Šerijatsko pitanje: Malik, Ebu-Hanife i njegovi sljedbenici, te Šafija i Ahmed po jednom predanju kažu: “Onaj kome pripada osveta ne može je ostaviti u korist krvarine osim uz saglasnost ubice.” Drugi na­vode: “To on može učiniti bez obzira je li ovaj bio zadovoljan ili ne.” Šerijatsko pitanje: Jedan broj pripadnika zdrave tradicije (Selefa) smatra da ženama ne pripada krvarina, ali se u tome ostali učenjaci ne slažu s njima. “To je olakšica od Gospodara vašega i milost” u odnosu na ono što je bilo propisano onima prije vas u pogledu ubistva i krvarine. Od Ibn-Abbasa se prenosi da je rekao: Izraelićanima je bila propisana odmazda za ubijene, a nije bilo krvarine.
Zato Allah Uzvišeni kaže sljedbe­nicima ovog ummeta: “Propisuje vam se odmazda za ubijene: slo­bodan za slobodnog, i rob za roba, i žena za ženu. A onaj kome se od njegova brata da neki otkup…” Riječ ovdje znači prihvaćanje otkupnine za namjerno ubistvo. Pošto je to vid olakšice u odnosu na ono što je bilo propisano Izraelićanima koji su živjeli prije njih, potrebno je uz­vratiti dobrim i dobročinstvo tome učiniti. Katade kaže: “Allah je pokazao milost prema ovom ummetu određujući im otkupninu, što nije dao nikome prije njih.” “A ko nasilje i poslije toga izvrši, njemu slijedi bolna pat­nja.” Dakle, ko ubije nekoga nakon što je uzeo otkupninu, odnosno, prihvatio je, njemu slijedi od Allaha bolna i žestoka kazna i on će biti ubijen nakon što mu se oduzme otkupnina koju je uzeo. Seid ibn Ebi-Urube navodi predanje s lancem od Semura, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /189/ “Neću oprostiti čovjeku koji ubije na­kon što je uzeo otkupninu”, tj. od njega neće primiti otkupninu, nego će ga ubiti. “U odmazdi je vama život.” To znači, u ubistvu ubice je velika mudrost.
U tome je opstanak i zaštita ljudskog života jer ukoli­ko ubica zna da će i sam biti ubijen, on će odustati od toga čina. U tome je, zapravo, život za druge ljude. “..o, razumom obda­reni, da biste se Allaha bojali” Ovdje je obraćanje razumnima, jer će se možda okaniti Allahovih zabrana (harama). Riječ “bogobojaznost” jeste imenica koja obuhvata činjenje djela pokornosti i napuštanje loših djela.
“Kada neko od vas na samrti bude, pa ostavlja kakvo dobro, propisano vam je da, kao vid dobročinstva, roditeljima i bližnjima oporuku učinite, što je obaveza onih koji se Allaha boje.” /180/ “Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh doista pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna.” /181/ “Pa ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha, pa to valjano između njih uredi, nije pogriješio Allah, doista, prašta i milostiv je.” /182/
Prije nego je objavljen ajet o naslijeđu , postojala je oporuka roditeljima i rodbini, što je prema vjerodostojnijem od dva stava bilo obavezno. To je derogirao ajet o dijelovima naslijeđa , koji je učinio nasljedstvo obavezom od Alla­ha onima koji su spomenuti u odredbama o nasljed­stvu bez oporuke i ne zavisi od želje oporučioca. U hadisu koji se nalazi u Sunenima, te drugim zbirkama navodi se da je Amr ibn Haridže rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako na hutbi kaže: /190/ “Allah je, zaista, dao svakome njegovo pravo, pa nema oporučivanja nasljedniku”Ahmed navodi predanje od Ibn-Abbasa da je on učio suru El-Bekare (“Krava”) dok nije došao do ajeta: “pa ako ostav­lja kakvo dobro, oporučuje roditeljima i rod­bini”, pa je rekao: “Ovaj ajet je derogiran.” Ima mišljenja, također, da je ovaj ajet derogiran u vezi s onim koji nasljeđuje, a važi za onoga koji ne nasljeđuje/Ja bih rekao:/ Međutim, po mišljenju ovih, to se ne naziva derogiranjem u smislu naše terminologije, budući da “ajet o nasljedstvu” dokida odredbu u vezi s nekim osoba­ma, na što ukazuje općenitost “ajeta o oporuci” Pojam bližnjih općenitiji je od onih koji nasljeđuju i koji ne nasljeđuju, tako da se time dokida odredba u vezi s onim koji nasljeđuje ono što mu je javno precizirano, a drugi ostaju na onome na što upućuje prvi ajet. Međutim, ovo stoji samo kod onih koji kažu: “Oporuka je u početku islama bila samo preporučena, dok nije derogirana.”
Što se tiče mišljenja da je bila obavezna, na što ukazuje sadržaj spomenutog ajeta, po njima je bila dokinuta “ajetom o nasljedstvu”, kao što kaže većina komentatora i autoriteta među šerijatskim pravnicima, fakihima. Obaveza oporuke roditeljima i rodbini, kao nasljed­nicima, po mišljenju svih, derogirana je, odnosno čak potpuno zabranjena, prema gore navedenom hadisu (“Allah je, doista, dao svakome njegovo pravo, i nema oporuke nasljedniku”). Prema tome, “ajet o nasljedstvu” predstavlja posebnu odredbu i to je strogo određeno od Allaha prema pojedincima i onima kojima pripada dio naslijeđa, čime se potpuno dokida odredba spomenutog ajeta. Preostali su samo bližnji koji nemaju prava na nasljedstvo, pa je poželjno da se njima oporuči iz trećine na osnovi “ajeta oporuke” i sadržaja koji nosi. U dva sahiha se to potvrđuje predanjem od Ibn-Omera, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /191/ “Čovjek musliman koji ima nešto, nema pravo ni dvije noći provesti, a da mu oporuka kod njega nije napisana.” Ibn-Omer kaže: “Nije mi prošla ni noć otkada sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da to kaže, a da nisam imao oporuku!” “ako ostavlja kakvo dobro”, tj. imetak, što navode Ibn-Abbas i neki drugiUsto, neki kažu: “Oporuka je šerijatski utemeljena, bez obzira bilo imovine malo ili više, poput nasljedstva.” Drugi kažu: “Oporučuje se samo ukoliko se ostavlja vrijedan imetak.” Pored toga, postoji razilaženje i u pogledu količineIbn Ebi-Hatim prenosi od Hišama ibn Urve, koji navodi od svoga oca da je rekao: “Neko je rekao Aliji, r.a., da je neki čovjek iz plemena Kurejš umro ostavivši iza sebe tri ili četiri stotine dinara koje nije oporučio?”
On je rekao: To nije ništa jer, Allah Uzvišeni kaže: “ako ostavlja kakvo dobro itd.” Od njega se također navodi da je čovjeku koji ga je upi­tao: “Da li da napravim oporuku?” Alija odgovorio: – Allah Uzvišeni kaže: “ako ostav­lja kakvo dobro, neka oporuči”, a pošto ti ostav­ljaš nešto malo, to ostavi i svome sinu. Katade kaže: “Bilo je uobičajeno da se kaže: “hiljadu ili preko toga”, a ima mišljenja i šezdeset, odnosno osamde­set. “dobrim” znači: dobrotom/nježnošću i dobročinstvom. Hasan kaže: “Da, oporuka je obaveza svakog muslimana koji za dobro, a ne za zlo treba da oporuči kada se nađe na samrti.” Smisao riječi “dobrim” jeste da, bez pretjerivanja ili škrtarenja, ostavi oporuku svojim bližnjima tako da ne bude na štetu njegovih nasljednika. U oba Sahiha navodi se da je Sa'd rekao: /192/ “Allahov Poslaniče! Imam imetka, a nasljeđuje me samo kćerka. Hoću li oporučiti dvije trećine svog imetka?” Rekao je: “Ne.” “A polovinu?”, upitao je on”Ne.”, odgovorio mu je”A trećinu?”, ponovo je upitao”Trećinu? I trećina je mnogo! Bolje ti je da ostaviš svoje nasljednike bogatima nego da ih ostaviš siromašnim, pa da mole od drugih ljudi.” “Ko to zamijeni nakon što je čuo kako glasi, grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju. A, Allah doista čuje i zna”, tjko izmijeni oporuku i iskrivi je mijenjajući njen smisao, dodajući u njoj nešto ili oduzimajući grijeh, doista, pada na one koji to mijenjaju, a skrivanje oporuke još je veći grijeh.
Ibn-Abbas i drugi kažu: “Allah će nagraditi umrloga, a grijeh pada na one koji su napravili izmjenu.” “A, Al­lah, doista, čuje i zna”, tj. ima uvid u ono što je umrli oporučio, tako da On to zna, kao što zna i ono što su izmijenili oni na koje se oporuka odnosi. “Pa, ko se plaši za oporučioca zbog pogreške ili grijeha…” Ibn-Abbas kaže: znači greška, a ovdje obuhvaća sve vrste pogrešaka kao kada posredništvom dodaju nekog nasljednika ili neko sredstvo, kao u slučaju kada je oporučeno da se za ljubav nekoga nešto proda, ili je oporučeno da se kćerki njegove kćerke nešto doda i slično, bilo to greškom ili namjerno, što ga čini grješnim. Stoga je opunomoćitelj, u ovom slučaju, obavezan popraviti to i oporuku urediti u skladu sa šerijatskim propisima i odstupiti od teksta oporuke kako bi oporuku učinio što bližom nakani oporučioca i uskladio sa Šerijatom, jer ovo uređenje oporuke ne predstavlja čin izmjene. Ibn-Merdevejh prenosi od Ibn-Abbasa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /193/ “Greška prilikom oporuke spada u velike grijehe.” A u pogledu propi­sivanja ovoga hadisa direktno od Alejhisselama pos­toje razilaženja…
“O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobojazni bili.” /183/ “Određen broj dana; a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana. Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite.”/184/
Allah Uzvišeni ovo kaže naređujući ovom ummetu post koji predstavlja sustezanje od hrane, pića i seksualnih odnosa, s iskrenim nijetom (nam jerom) u ime Allaha Uzvišenog, budući da sadrži čišćenje i zaštitu duša od loših primjesa i ružnih navika. On navodi da im je to naredio kao što je bio naredio i onima prije njih, u kojima imaju uzor i mogu se ugledati na njih. Neka se oni potrude da ovu Allaho­vu naredbu izvrše potpunije od njih Allah Uzvišeni kaže: Svaka zajednica (ummet) ima svoj zakon i pravac, a da je Allah htio, On bi vas sljedbeni­cima jedne zajednice učinio. Jer On hoće da vas iskuša onim što vam propisuje! Zato se natječite da jedni druge u dobrima preteknete!”. U tom smislu i ovdje kaže: “O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste bogobo­jazni bili”, jer post pročišćava tijelo i sužava puteve šejtanu.
To se potvrđuje i u oba Sahiha: /194/ “O mladi! Ko je od vas u stanju oženiti se, neka se oženi, a ko ne može, neka posti, jer to mu je zaštita.” U početku islama post je bio po tri dana u sva­kom mjesecu, da bi se to potom derogiralo i zamije­nilo postom mjeseca ramazana. Od Muaza, Ibn-Mes'uda i nekih drugih navodi se: “Ovaj post bio je šerijatski određen još od vremena Nuha, a.s., sve dok to Allah nije dokinuo i zamijenio ga postom mjeseca ramazana. Bilo im je propisano: kada neko klanja večernji namaz i ode na spavanje, zabranjeni su mu hrana, piće i žene do istog vremena. Nakon toga, propis posta objašnjen je kao što je bilo u početku islama, pa Allah, dž.š., kaže: “a onome od vas koji je bolestan ili na putu bude, isti broj drugih dana…”, tj. bolesnik i put­nik (musafir) ne poste nego se mrse, a to nadoknađuju kasnije istim brojem dana. Ali, zdrav čovjek koji je kod kuće, ako hoće, postit će, a ako hoće, nahranit će svakog dana jednog siromaha. Post je, međutim, bolji od hranjenja siromaha. To tvrde Ibn-Mes'ud, Ibn-Abbas i drugi pripadnici zdrave tradicije (selefa) na osnovi riječi Uzvišenog: “Onima koji ga teško podnose, otkup je da si­romaha nahrane. A ko drage volje da više, za njega je bolje. A neka znate, bolje vam je da postite.”
Zatim je Allah Uzvišeni objavio drugi ajet: .. “U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana pa ko u tom mjesecu od vas bude kod kuće, neka ga posti.” Tako je Allah Uzvišeni utvrdio post ramazana kao obavezu za zdravog čovjeka koji je kod kuće, a dao olakšicu bolesniku i putniku, kao što je odredio da stara osoba koja ne može postiti može nahraniti siromahaEl-Buhari na­vodi predanje od Seleme ibn Ekva’ da je, kada je objavljen ajet: “Onima koji ga teško podnose, otkup je da siromaha nahra­ne”, rekao: “Bilo je uobičajeno da onaj ko je htio mrsiti se dâ otkup, dok nije objavljen ajet koji slijedi iza ovoga i koji je to derogirao.” Od Ibn-Omera se također prenosi da je to derogirano, dok El-Buhari navodi od Ibn-Abbasa da nije derogirano, nego da star čovjek i stara žena, koji ne mogu da poste, za svaki dan mogu nahraniti po jednog siromaha. Prema tome, u zaključku se može reći da je derogi­ran u pogledu obaveza zdravog čovjeka koji je kod kuće, pa je on obavezan postiti na osnovi riječi Uzvišenog: “a ko od vas bude kod kuće, neka ga posti” Što se tiče starog i iznemoglog čovjeka, postoje dva mišljenja: ono koje je ispravno dozvoljava da se mrsi, ali da je obavezan za svaki dan dati fidju (otkupninu). U Sa­hihu El-Buharijevom stoji: “Kada je Enes ostario, on je, godinu ili dvije, hranio za svaki dan posta siroma­ha hljebom i mesom, a on se mrsio/El-Buhari to prenosi kao mu'allek predanje, a navodi ga i Hafiz Ebu-Ja'la el-Mevsuli u svom MusneduU ovom smislu uzima se i trudna žena, odnosno dojilja, ukoliko se boji za sebe ili djecu.
“U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je putokaz ljudima, jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga posti, a ko bolestan bude ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti. Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate, da određeni broj dana ispunite i da Allaha veličate za uputu koju vam je dao, te da zahvalni budete.”/185/
Allah Uzvišeni ističe mjesec posta ispred drugih mjeseci time što ga je odabrao za objavu Kur'ana časnogU hadisu se navodi da je to mjesec u kojem su Božije knjige objavljivane vjerovjesnicima, a imam Ahmed ibn Hanbel, r.h., prenosi od Vaila ibn Eska'a da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /195/ “Suhufi (spisi Ibrahimovi) objavljeni su prve noći mjeseca ramazana, Tevrat je objavljen šeste noći mjeseca ramazana, Indžil trinaeste noći mjeseca ramazana, a Allah je objavio Kur'an dvadeset četvrte noći mjeseca ramazana.” Međutim, i suhufi, i Tevrat, i Zebur, i Indžil objavljeni su vjerovjesnicima odjednom, dok je Kur'an odjednom objavljen do Kuće uzvišenosti na Dunjalučkom nebu , što se desilo u Noći sudbine (Lejletul-kadr) mjeseca ramazana, kao što Uzvišeni kaže: “Mi smo ga objavili u Noći blagoslovljenoj” (44:3), te kaže: “Mi smo ga objavili u Noći sudbine.” Nakon toga, Kur'an je objavljen Allaho­vom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u posebnim dijelovima, prema slijedu događaja.
U jednom predanju Ikrime od Ibn-Abbasa navodi se: Kur'an je objavljen na ovo svjetsko nebo odjednom,u Noći sudbine mjeseca ramazanaAllah je govorio Svom Vjerovjesniku što je htio tako da idolopoklonici nisu mogli navesti nijedan primjer na koji im Allah nije odgovorio. U tom smislu Allah Uzvišeni kaže: Oni koji ne vjeruju govore: “Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav i to odjednom!” A tako je, da bismo srce tvoje učvrstili, pa ga Mi ajet po ajet objavljujemo.” “Oni ti neće nijedan primjer navesti, a da ti Mi nećemo istinu dati i najljepše objašnjenje navesti” (25:32,33) Zatim: “Uputa je ljudima i objašnjenje Pravog puta i razlikovanja istine od neistine.” To je pohvala Kur'ana, koji je Allah objavio kao uputu srcima robova Svojih koji ga vjeruju, prihvaćaju i slijede. “i objašnjenje”, tj. dokazi ispravnosti Pra­vog puta i upute koju donosi razlikujući istinu od neistine, halal (dozvoljeno) od harama (nedozvolje­nog). “pa, ko od vas bude kod kuće, neka ga posti!” Ovo je potvrda obaveze za onoga ko bude svjedok početka ovoga mjeseca, tj. ko bude kod kuće na početku mjeseca ramazana, i bude zdrav, obavezan je da posti. Ovim je, za onoga ko bude zdrav kod kuće, dokinuta na­prijed navedena sloboda da ne posti, nego daje otkupninu ishranom jednog siromaha za svaki dan. Nakon što je završio s postom, Allah Uzvišeni ponovo ukazuje na olakšicu za bolesnika i putnika koji može da ne posti pod uvjetom da to nadoknadi, pa kaže:
“Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate”, tj. uz obavezu onome koji je kod kuće, On je dao olakšicu da se ne posti u slučaju bolesti i puta, kao vid olakšanja i milosti prema vama. U vezi s ovim postoji nekoliko pitanja: Prvo: Neki učenjaci smatraju da je ne postiti dopušteno samo onome koji bude putnik na početku mjeseca a da nije dopušteno onome koji bude kod kuće na početku mjeseca, a potom, ode na put, a na osnovi riječi Uzvišenog: “Ko od vas bude kod kuće, neka ga posti!” Međutim, ovo se ne može prihvatiti, jer u ajetu nema dokaza za njega, i jer se potvrđuje u oba Sahiha: /196/ “da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je došao u Kedid, prilikom polaska u pohod na Osvojenje Meke u mje­secu ramazanu, nije postio, te da je i drugima naredio da ne poste.” Drugo: Neki tvrde da je na putu obavezno mrsiti se, na osnovi riječi Uzvišenog: “neka nadoknadi isti broj dana”. To je u suprotnosti s praksom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, utvrđenom u hadisu Ebu-Derda'a: /197/ “Išli smo s Allahovim Poslanikom po velikoj vrućini, u mjesecu ramazanu, pa su neki među nama, zbog vrućine, stavljali ruku na glavu, a među nama su pos­tili samo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Abdullah ibn Revaha” Treće: Neki, pak, tvrde da je postiti bolje, iako većina kaže: “…naprotiv, bolje je mrsiti se”, uzimajući za osnovu olakšicu, na osnovi riječi Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem: /198/ “Vama je dužnost da uz­mete olakšicu koja vam je dana.” Neki kažu: “Ukoliko je teško postiti, bolje je mrsiti se”, na osnovi hadisa Džabira: /199/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je nekog čovjeka kojemu je napravljen hlad, pa je pitao: “Šta je s ovim?” Rekli su mu: “Posti”, a on je nato rekao: “Nije dobročinstvo postiti na putu.” Bilježe ga El- -Buhari i Muslim. Međutim, tačno je mišljenje većine da čovjek može birati između te dvije mogućnosti, zbog toga što su ashabi putovali sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, za vrijeme ramazana, kao što to navodi u hadisu: /200/ “..među nama je bilo onih koji poste i onih koji ne poste. Oni koji su postili nisu prigovarali onima koji ne poste, niti su oni koji ne poste prigovarali onima koji poste.” Međutim, onaj koji se ne drži sunneta i smatra da je ne postiti pokuđeno (mekruh), njemu je obavezno mrsiti se i haram mu je postiti na osnovi hadisa koji se nalazi u Ahmedovom Musnedu, te kod drugih, što se navodi od Omera i Džabira: /201/ “Ko ne pri­hvati olakšicu od Allaha, ima grijeh poput brda Are­fat.” Prilikom nadoknađivanja posta koji je s razlogom izostavljen, nije obavezno da se to čini dan za danom u slijedu. Stoga, ukoliko hoće, može rastaviti dane, a ukoliko hoće, može ih nadoknaditi u slijedu. Ovo je mišljenje većine pripadnika tradicije (Selefa) i onih nakon njih (Halefa) a utemeljeno je na doka­zima, budući da je slijed obavezan samo u mjesecu ramazanu, zbog nužnosti posta u toku ovoga mjese­ca. Za razliku od toga, nakon isteka ramazana, obavezno je postiti samo određeni broj dana koje čovjek nije postioU tom smislu, Uzvišeni Allah kaže: “neka isti broj dana naposti”, a zatim kaže: “Allah hoće da vam olakša, a ne da teškoće imate.” Imam Ahmed prenosi od Amira ibn Urveta da su ljudi došli da pitaju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem: “Imamo teškoće u tome i tome !?”, a on je rekao: /202/ “Vjera Allahova je doista lahka!”, što je ponovio tri putaIsto tako, Ahmed navodi predanje s lancem od Enesa Ibn Malika, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /203/ “Olakšajte, a ne otežajte; budite postojani i ne bježite!” /Navodi se u oba Sahiha./ “da određeni broj dana ispuni­te”, tjdoista vam je dao olakšicu da ne postite za što imaju opravdanje bolesnik i putnik jer Allah hoće da vam bude lahko. Naredio vam je da to nadoknadite i da upotpunite određeni broj dana ovog mjeseca; “da veličate Allaha zbog upute koju vam je dao”, tjda Allaha spominjete po isteku vašeg ibadeta, kao što Allah Uzvišeni kaže: “A kad završite obrede vaše, Allaha spominji­te kao što svoje pretke spominjete, i još više Ga spominjite!” (2:200) Ibn-Abbas kaže: “Mi nismo znali kada je Allahov Poslanik završio namaz osim na osnovu tekbiraStoga, mnogi učenjaci smatraju da je tekbir na Ra-mazanskom bajramu šerijatski utemeljen, pa ga zahirija Davud smatra obaveznim (vadžibom)Nasuprot njemu, prema mezhebu pravnoj školi Ebu-Hanife, r.h., tekbir na Ramazanski bajram nije obaveza. Drugi ga smatraju lijepim (mustehabb). “da biste bili zahvalni”, tjako budete izvršavali ono što vam je Allah naredio da biste bili Njemu pokorni obavljanjem Njegovih strogih dužnosti i izbjegavanjem zabrana (harama), te čuvanjem Njegovih granica, možda ćete time biti od onih koji su zahvalni.
“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato, neka se i oni na Moj poziv odazovu, neka vjeruju u Mene, kako bi bili na Pravom putu.”/186/
Ibn-ebi-Hatim, s lancem prenosilaca od Muavije ibn Hajde el-Kušejrija, navodi: /205/ Neki Arapin je rekao: “Allahov Poslaniče! Je li naš Gospodar blizu, pa da Ga šapatom prizivamo ili je daleko, pa da Ga glasno zovemo?!” Na to je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ušutio, a Allah je, potom, objavio ajet: ِ.. “A kada te Moj rob upita za Mene, Ja sam blizu: odazivam se na molbe molitelja kada Me zove…, tjako sam im naredio da Me zovu, pa neka Me zovu, Ja se odazivam.” Imam Ahmed navodi predanje od Ebu Musaa el-Eš'arije, koji je rekao: /206/ “Bili smo sa Allahovim Poslanikom u jednom pohodu. Ni na jedno se brdo nismo uspinjali, na vrh izišli, niti sišli u dolinu, a da nismo glasno tekbire donosili!” Zatim kaže: Poslanik je došao kod nas i rekao: “O ljudi! Suzdržite se! Vi ne zovete nikoga ko je gluh ili odsutan, nego zovete Onoga Koji čuje i vidi. Onaj Koga zovete bliži je svakom od vas od vrata njegove jahalice! Abdullah ibn Kajse! Hoćeš li da te poučim riječi iz dženetske riznice? Nema snage, niti moći, do Allahove!” (Navodi se u oba sahiha, kao i kod ostalih sakupljača šest zbirki.) Malik prenosi od Ebu-Hurejre: da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /207/
Svakome od vas bit će molba uslišana ako to ne požuruje, pa kaže: “Molio sam i nije mi molba uslišana.” (Ovo bilježe oba Sahiha od Malika istim tekstom.) Od Enesa se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /208/ “Božiji rob će biti dobro sve dotle dok ne bude žurio.” Pitali su ga: “Kako će žuriti?” Rekao je: “Govoreći: molio sam Gospodara, pa mi molbu nije uslišao!” /Prenosi imam Ahmed./ Ibn-Merdevejh prenosi od Kelbija, on od Ebu-Saliha, a on od Ibn-Abbasa: Džabir ibn Abdullah govorio mi je /209/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio ajet: ِ.. “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi moli­telja kada Me zamoli”, a zatim je proučio dovu: “Moj Allahu! Ti si naredio dovu i obećao da ćeš je primiti! Odazivam ti se, moj Allahu, Tebi se odazi­vamTebi, Kome suparnika nema, Tebi se samo odazivam! Tebi pripada i hvala, i blagodarnost, i vlast, Ti nemaš druga! Svjedočim da si Ti Jedan, Neograničeni Gospodar, Koji nije rodio niti je rođen i Kome niko ravan nijeSvjedočim da je Tvoje obećanje istina, da je susret s Tobom istina, da je Džennet istina, da je Vatra (Džehenem) istina, da će Sat suđeni bez sumnje doći i da ćeš Ti oživiti one koji su u kaburima!” Hafiz Ebu-Bekr el-Bezzar prenosi od Enesa da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /210/
Allah Uzvišeni kaže: “Sine Ademov! Jedno pripada tebi, jedno Meni, a jedno između Mene i tebe! Ono što pripada Meni, jeste to da Mi se klanjaš, obožavaš Me i ništa Mi ne pridružuješ; ono što pripada tebi jeste to da ti ništa ne učiniš niti uradiš, a da te Ja za to ne nagradim; a ono što je i Moje i tvoje, jeste da ti moliš, a da Ja uslišavam molbu.” Ovaj ajet Uzvišenog, koji potiče na dovu i stoji među propisima o postu upućuje na potrebu dove pri upotpunjenju određenog broja dana, od­nosno, pri svakom mršenjuImam Ebu-Davud et-Tajalisi navodi predanje s lancem od Abdullaha ibn Amra koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, salla­llahu alejhi ve sellem, kako kaže: /211/
“Prilikom iftara postaču se dova uslišava.” Kada bi iftario, Ab­dullah ibn Amr pozvao bi svoju porodicu i sina, pa bi učio dovu. U Musnedu imama Ahmeda, te u Sunenu El-Tirmizija, En-Nesa'ija i Ibn-Madže navodi se predanje od Ebu-Hurejre, koji je rekao: Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, rekao je: /212/ “Trojici se dova ne odbija: pravednom vođi (imamu), postaču dok ne iftari i dova mazluma, koju Allah uzdiže iznad oblaka na Sudnjem danu i otvara joj vrata nebesa govoreći: ‘Tako Mi veličine Moje, pomoći ću te, pa makar i nakon toliko vremena!’ “
“Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim; one su odjeća vaša, a vi ste odjeća njihova; Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajte s njima i žudite za onim što vam je Allah odredio; jedite i pijte sve dok budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore, a potom upotpunite post, do noći; sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama; to su Allahove granice i ne približujte im se; tako Allah ljudima objašnjava znamenja Svoja, kako bi se Allaha bojali.” /187/
Ovo je olakšica muslimanima od Allaha Uzvišenog, te ukidanje onoga što je bilo prije islama, kada je bilo dozvoljeno da čovjek, nakon što iftari, jede, pije i sastaje se sa ženom do jacije, ili zaspi prije toga, a nakon što zaspi ili klanja jaciju, bilo je zabranjeno da jede, pije ili se sastaje sa ženom do slijedeće noći, što je predstavljalo veliku teškoću. Riječ ovdje predstavlja sastajanje sa ženom (spolni odnos), što ističu brojni učenjaci, Ibn-Abbas i neki tabiini. “One su odjeća vaša i vi ste odjeća njihova.” U vezi s tim Ibn-Abbas i neki drugi tvrde: “One su smiraj vaš i vi ste smiraj njihov.” To znači da se muškarac i žena međusobno miješaju, dodiruju i u postelju zajedno idu, pa je stoga bilo normalno da im se da dozvola za spolni odnos u ramazanskim noćima kako ne bi osjećali teškoće i probleme. Povod objavljivanja ovog ajeta je, kao što je nap­rijed navedeno: /213/ što pojedini ashabi, i to prije ramazana, ako bi postili, pa zaspali prije nego iftare, ne bi jeli do istog vremena slijedećeg dana.
Tako je Kajs ibn Surme el-Ensari postio radeći toga dana na zemlji. Kada je došlo vrijeme iftara, došla mu je sup­ruga, pa je on upitao: “Ima li što za jelo?”, a ona je odgovorila: “Nema, ali ja ću sada otići i potražiti!” Njega su, međutim, oči prevarile i zaspao je. Nakon toga došla mu je supruga, pa kada je vidjela kako spava, rekla je: “Teško tebi, jesi li zaspao?” U podne slijedećeg dana on se onesvijestio. To je spomenuo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je nakon toga objavljeno: “Dozvoljava vam se da u noćima posta imate odnos sa ženama vašim” do riječi: “jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlik­ovati bijelu nit od crne niti zore”, pa su se jako obradovali. “Allah zna da sami sebe varate, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam; zato se sada sastajite s njima.” Povod objave ovog dijela ajeta bio je naprijed spomenuti slučaj Kajsa ibn Surme: /214/ “Usto, bilo je muslimana koji su sami sebe varali, tjkoji su se sastajali (tjspolno općili) sa svojim suprugama nakon jacije u toku ramazana, odnosno nakon što bi zaspali, a jedan od tih je bio i Omer ibn Hattab. Kao što je spomenuto, to je bilo zabranjeno, jer je muslimanima prije toga, nakon što bi klanjali jaciju, bilo zabranjeno sastajati se sa ženama i jesti do istog vremena slijedećeg dana.
Oni su se zbog toga žalili Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je Allah objavio: ..”Allah zna da sami sebe varate…”, tj. da se sastajete sa ženama, jedete i pijete nakon jacije. “pa je pri­hvatio pokajanje vaše i zato se sada sastajite s njima…”, tj. obavljajte odnose s njima “i žudite za onim što vam je Allah odredio” (znači djetetom); “Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razli­kovati bijelu nit od crne niti zore, a potom, do noći postite…” To je oprost i milost od Allaha Uzvišenog, tako da je kao izraz oprosta, milosti i pažnje, dozvolio jelo, piće i bračni život tokom cijele noći. ” i žudite za onim što vam je Allah odredio!”, tj. žudite za olakšicom koju vam je odredio, a komentar “za djetetom” is­pravniji je. “Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore…”, tj. dok se jasno ne razlikuje svjetlo zore od tame noći i nestane zabune u vezi s tim, odnosno “sa zorom”. El-Buhari navodi predanje s lancem od Adijja ibn Hatima, koji kaže: /215/ Rekao sam: “Allahov Poslaniče! Šta znači: ‘bijelu nit od crne niti?’ Je su li to dvije niti?” On je rekao: “Ti to usko gledaš, ako gledaš dva konca”, a zatim je rekao: “Ne, nego je to crnina noći i bjelina dana.” U dozvoli Allaha Uzvišenog da se jede do izlaska zore nalazi se dokaz da je lijepo obaviti sehur (jesti pred zoru) jer je to olakšica koja je Allahu mila. Na to i sunnet podstiče i u oba sahiha se navodi predanje od Enesa, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, rekao je: /216/
“Sehurite, jer u sehuru je berićet.” Postoji i više drugih hadisa: /217/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazivao ga je ‘blagoslovljenim ručkom’.” U Sahihima se nalazi predanje hadisa Kasima, koji prenosi od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /218/ “Ne smeta vam ezan Bilala da sehurite, jer on uči ezan dok je još noć. Jedite i pijte dok ne čujete ezan Ibn Ummi-Mektum, jer on ne uči ezan dok ne nastupi zora.” Šerijatsko pitanje: Polazeći od toga da je Allah Uzvišeni učinio zoru kao krajnju granicu do koje se dozvoljava sastajanje sa ženom, jelo i piće, za onoga koji želi postiti, izvodi se dokaz da se onaj koji osvane nečist treba okupati, a zatim postiti, za što nema nikakvih smetnji. To je stav imama sva četiri mezheba, te većine učenjaka selefa i halefa, a temelji se na predanju hadisa koji navode El-Buhari i Muslim od Aiše i Ummi-Seleme, r.a., koje kažu: /219/ “Allahov Poslanik osvitao je nečist od odnosa, a ne od ejakulacije u snu, pa bi se okupao i postio.” U hadisu Ummi-Seleme navodi se još: /220/ “i ne bi se omrsio, niti bi nadoknađivao”. “a potom, do noći pos­tite!”, što pretpostavlja iftar poslije zalaska sunca kao šerijatski propis, kako stoji u predanju u dva sahiha od Omera ibn Hattaba, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /221/
“Kada nastupi noć i prestane dan, tada postač  iftari (mrsi se).” Od Sehla ibn Sa'da es-Sa'idia, r.a., navodi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /222/ “Ljudi su u dobru sve dotle dok se požuruju iftar!” Prenose ga El-Buharija i Mus­lim. Pored toga, u sahih hadisima stoji i zabrana spajanja, tjda se spoji dan sa danom i između njih se ništa ne jedeImam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejre, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /223/ “Nemojte spajati!”, na što su mu rekli: “Allahov Poslaniče, ti spajaš.” Na to je on rekao: “Ja nisam kao vi. Dok ja noć provo­dim, moj Gospodar me hrani i napaja.” Zatim kaže: I nisu prestali spajati, pa je i Poslanik s njima nastavio spajati dva dana i dvije noći, a potom, kada su vidjeli mlađak, on je rekao: “Da je mlađak došao kasnije, još bih vam dodao”, kao vid kazne kojom će ih odvratiti. U oba Sahiha navodi se ovo kao predanje Zuhrija. Utvrđeno je da je ova zabrana bila od njega, sallallahu alejhi ve sellem, da je on u tome jačan i pomagan. Očito je da je to jelo i piće bilo duhovno, a ne fizičko, jer da je stvarno jeo, onda ne bi bilo govora o spajanju. Međutim, nema smetnje da se spoji do sehura, što potvrđuje jedan hadis koji prenosi Ebu-Seid el-Hudri, r.a., koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /224/ “Nemojte spajati! A ako neko od vas hoće spojiti, neka to učini do sehura..!?”
Na­vode ga u Sahihima El-Buhari i Muslim. “sa ženama ne općite dok ste u itikafu u džamijama!” Naime, oni koji su bili u itikafu običavali su izlaziti iz džamija i sastajati se sa svojim suprugama ukoliko su to željeli, dok nije objavljen ovaj ajet, kojim je to zabranjeno i u toku dana i noći, sve dok traje itikaf. To znači: ne približavajte im se dokle god ste u itikafu u džamijama. Stoga se onome ko je u itikafu zabranjuje sastajati se sa ženom sve dok je u itikafu u džamiji. Čak, ukoliko bude trebao ići kući, treba da se zadrži samo kratko, koliko da obavi nuždu ili jede. U tom slučaju, on ne može poljubiti svoju suprugu, niti je zagrliti, niti bilo što činiti što je suprotno itikafu. U oba Sahiha navodi se da je Aiša, r.a., rekla: /225/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, približio bi meni svoju glavu, a ja sam ga češljala jer sam bila u menstrualnom ciklusu. On ne bi ulazio u kuću osim da bi obavio nuždu.” Zatim kaže: “A i ja bih u takvom slučaju, čak i ako bi bolesnik bio u kući, samo u prolazu upitala za njegovo zdravlje.” Spominjanje itikafa nakon posta znači uputu i upozorenje na itikaf u toku posta ili krajem mjeseca ramazana, kao što se vidi iz sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem /226/, “koji je bi­vao u itikafu deset posljednjih dana ramazana, sve do svoje smrti, nakon čega su u itikaf išle njegove su­pruge”(Navodi se u Sahihima El-Buharije i Musli­ma.) “To su granice Allahove”, tj. ovo što smo objasnili, što smo naredili i sankcionirali u vezi s postom i njegovim propisima, ono što smo dozvolili i zabranili, čije smo krajnje granice naveli, te olakšice i odredbe, to su Allahove granice, koje je On donio i sam objasnio.
Stoga im se ne približujte, ne prekoračujte ih i ne prelazite! “Tako Allah objašnjava ljudima Svoja znamenja”, tj. kao što je objasnio post, propise, šerijatske odredbe i detalje u vezi s tim, tako On objašnjava i druge propise jezikom Svoga roba i poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. “ljudima da bi bogobojazni bili”, tjda bi znali kako se upućuju i pokoravaju, kao što Allah Uzvišeni kaže: “On robu Svome jasne ajete objavljuje da bi vas iz tmine na svjetlo izveo. Allah je doista prema vama dobar i milostiv” (57:9)
“Ne jedite imovinu drugoga na nepošten način dajući dio sudijama kako biste na grješan način i svjesno dio imovine drugih ljudi pojeli.”/188/
Ali ibn Ebi-Talha navodi od Ibn-Abbasa: To se odnosi na čovjeka koji je dužan neku imovinu, ali za to ne postoji dokaz, pa osporava tuđu imovinu i parniči se pred sudom iako zna da nije u pravu, da griješi i jede haramNeki pripadnici zdrave tradicije kažu: “Ne parniči se kada znaš da nepravdu činiš!” U oba Sahiha navodi se predanje Ummi-Seleme, koja kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /227/ “Znajte da sam ja čovjek! Nekada mi dođe parnica, neki od vas budu vještiji u argumenta­ciji, pa ja presudim u korist njih. Kome ja presudim na račun drugog muslimana, presudio sam mu dio Vat­re, pa neka je nosi ili ostavi.” Navedeni ajet i hadis pokazuju da presuda sudije ništa u biti stvari ne mi­jenja, pa ne može dozvoliti haram, koji je od Allaha haram, niti može zabraniti halal, što je od Allaha ha­lal, nego to obavezuje samo formalno (izvanjski). Ako odgovara biti stvari, to je uredu. U suprotnom, sucu pripada nagrada, a onome koji je napravio varku posljedica. Zato Allah Uzvišeni kaže: .. “Ne jedite imetke jedni drugih..svjesno”, tjkada znate da nije isti­na ono što zagovarate dok govorite.
– Pitaju te o mlađacima. Reci: “Oni su ljudima oznake za vrijeme i hadž. Nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je dobročinitelj onaj koji se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova i Allaha se bojte da biste uspjeli.”/189/
/228/ Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem, o mlađacima: “Allahov Poslaniče! Zašto su mlađaci stvoreni?”, pa je Allah objavio ajet: – Pitaju te o mlađacima. Reci: “To su oznake vremena za ljude…”, a on kaže: “Allah ih je učinio oznakama vremena posta i iftara za muslimane, id­deta za žene njihove i terminima za poslove vjere njihove.” Abdurrezzak navodi predanje s lancem prenosilaca od Ibn-Omera, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /229/ “Allah je učinio mlađake oznakama za vrijeme ljudi­ma. Zato zapostite kada vidite mlađaka, a prestanite s postom kada ga vidite! Ako bude zaklonjen obla­cima, računajte trideset dana!” Predanje navodi El-Hakim od Ibn-ebi-Revada, a zatim kaže: “On je bio pouzdan, pobožan, mudžtehid, časnog porijeklaIma vjerodostojan (sahih) lanac, ali ga El-Buharija i Muslim nisu uvrstili u svoje Sahihe.” “Nije dobročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je dobročinitelj onaj ko se Allaha boji. U kuće ulazite na vrata njihova.” El-Buhari navodi od Berra'a da je rekao: Kada bi ljudi, u vrijeme paganstva, krenuli na hadž, ulazili su u kuće sa stražnje strane, pa je Allah objavio: ..”Nije dobročinstvo..itd.” Ata ibn Re­bah kaže: Kada bi se stanovnici Jesriba (Medine) vraćali s proslava blagdana, u svoje kuće bi ulazili sa stražnje strane smatrajući da je to vid dobročinstva (čestitosti). Allah Uzvišeni kaže: “Nije dob­ročinstvo u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite…”, zatim: “Bojte se Allaha da biste spašeni bili” sutra kada stanete pred Njega i bude vas nagrađivao potpuno i preciz­no.”
“I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali ne prelazite granice. Zaista Allah ne voli one koji prekoračaju granice.” /190/ “I ubijajte ih gdje god ih stignete, i progonite ih odakle su oni vas prognali ! A smutnja je teža od ubijanja ! I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas tu napadnu, onda ih ubijajte! Takva je kazna za nevjernike.” /191/ “Ako se prođu, pa Allah doista prašta i milostiv je.” /192/ “I borite se protiv njih dok smutnje ne nestane i dok vjera bude Allahova. Pa, ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, a jedino protiv nasilnika ostaje.”/193/
U vezi s riječima Uzvišenog: “I borite se na Al­lahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas…” Ebul-Alijje kaže: “Ovo je prvi ajet koji je ob­javljen u Medini u vezi s borbom. Nakon što je ob­javljen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vodio je borbu sa svakim ko je protiv njega borbu vodio, a štedio je onoga ko njega nije napadao, sve dok nije objavljena sura Bera'et ili Et-Tevbe. “I ubijajte ih gdje god ih stignete, i progonite ih odakle su oni vas prognali!…” Znači, budite odlučni u borbi protiv njih kao što su oni odlučni u borbi protiv vas, budite odlučni da ih za odmazdu protjerate iz zemlje vaše, odakle su oni vas protjerali. “i ne prelazite granice jer Allah, doista, ne voli one koji prekoračaju granice”, tj. borite se na Allahovom putu, ali ne prelazite granice. U to spada svaki zabranjeni čin, kao što je: zlostavljanje, osveta, ubijanje žena, djece, starih osoba, koje nemaju nikakav poseban stav niti mogućnost borbe, svećenika, monaha u ćelijama, zatim paljenje drveća i ubijanje životinja bez posebnog razloga, što navode Ibn-Abbas, Omer ibn Abdul-Aziz i neki drugiU tom smislu, u Sahihu Muslimovom navodi se predanje od Burejde da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /230/ “Idite u boj na Allahovom putu, borite se protiv onih koji u Allaha ne vjeruju. Borite se, ali ne pljačkajte, ne obmanjujte, ne zlostavljajte, ne ubijajte djecu niti monahe u ćelijama.” Budući da se u toku borbe uništavaju i ubijaju ljudi, Allah Uzvišeni upozo­rava da je nevjerstvo koje oni nose, idolopoklonstvo i okretanje od puta Allahova, daleko veće, jače i opas­nije nego ubijanje.
Zato Allah Uzvišeni kaže: “Smutnja je gora od ubijanja.” To znači da je idolopoklonstvo veće i gore od ubijanja. “I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog.” U oba Sahiha, također, stoji: /231/ “Ovu je zemlju Allah proglasio nepovredivom onoga dana kada je stvorio nebesa i Zemlju; ona je Allahovom odredbom nepovrediva, sveta do Sudnjega danaI ovdje borbu nije dozvolio izuzev jednoga sata, a to je ovaj satNepovrediva je Allahovom odredbom do Sudnjeg dana, pa se ne može sjeći drveće u njoj, niti čupati bilje. Ako se neko usudi dozvoliti borbu zato što je bila dozvoljena Alla­hovom Poslaniku, recite: “Allah je dozvolio Svom Poslaniku, ali nije dozvolio vama!”, i to na Dan osvo­jenja Meke, kada ju je osvojio borbom, tjsilom.” “Ako vas tu napadnu, onda ih ubijajte! takva je kazna za nevjernike.” Allah Uzvišeni kaže: I ne borite se protiv njih kod Hrama časnog osim ako oni tu započnu borbu protiv vas. U tom slučaju vam se dozvoljava da se protiv njih borite i ubijate ih, kako biste od­bili napad. “…a ako se oni okane, Allah doista prašta i milostiv je”, tj ako se oni okane borbe protiv vas u Haremu, te izraze privrženost islamu i pokaju se, Allah će oprostiti nji­hove grijehe iako su ubijali muslimane u Haremu Al­lahovom, jer nema toga grijeha koji On neće oprosti­ti onome ko se pokaje. Nakon toga, Allah Uzvišeni naređuje borbu protiv nevjernika: “kako ne bi bilo smutnje”, tj. idolopoklonstva, kako ističu Ibn-Abbas i neki drugi; “i dok vjera bude Al­lahova…”, tjdok vjera Allahova ne bude evidentna i iznad drugih vjera. U oba Sahiha stoji: /232/
“Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu: Nema boga osim Allaha! Kada to kažu, njihova krv i imovina za mene su nepovredivi osim s opravdanim razlogom, a oni će račun polagati pred Alla­hom.” “Pa, ako se okane, onda neprijateljstvo prestaje, a jedino protiv nasilnika ostaje.” Allah Uzvišeni kaže, ako se oni okanu idolopoklonstva u kome se nalaze i borbe protiv vjernika, onda i njih ostavite u miru. Onaj koji se nakon toga protiv njih bude borio, na­silnik je. A nema neprijateljstva osim protiv nasilnika. Ovo je smisao riječi: da se ne bori osim protiv napadača. Ako se napadači okane, time su se riješili nasilja koje predstavlja čin idolopoklonstva i protiv njih pos­lije toga nema borbe. Pod neprijateljstvom se ovdje misli na kaznu i borbu protiv njih, kao što se navodi u riječima Uzvišenog: “Ako na nepravdu uzvraćate, onda to učinite samo u mjeri u kojoj je to vama učinjeno” (16:126)Zato Ikreme kaže: Nasilnik (zalim) onaj je ko odbije reći: “Nema boga osim Allaha!”
“Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi nadoknada (odmazda): onima koji vas napadnu, uzvratite istom mjerom i Allaha se bojte; znajte da je Allah na strani onih koji su bogobojazni.”/194/
Ikrime kaže da Ibn-Abbas i drugi prenosioci na­vode: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo na umru u mjesecu zul-kadetu, koji je sveti mjesec, šeste godine po Hidžri, idolopoklonici mu nisu dozvolili ulazak u Meku i dolazak do Kabe, vraćajući ga zajedno s muslimanima koji su s njim bili; dogovorio se tada s njima, pa je to nadoknadio slijedeće godine zajedno s muslimanima koji su s njim bili, čime mu je Allah dao da to nadoknadi. U vezi s tim objavljen je ovaj ajet: “Sveti mjesec je za sveti mjesec, a i u svetinjama vrijedi nadoknada (odmazda).” Imam Ahmed u svom Musnedu navodi predanje od Džabira ibn Ab­dullaha, koji kaže: /233/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije išao u boj u svetim mjesecima, izuzev ako je napadnut pa bi tada stupio u borbu. Kada bi nastupio taj mjesec, on bi prestao s borbom dok ne bi prošao.”
Ovaj je lanac prenosilaca vjero­dostojan. Stoga, kada je Vjerovjesniku, sallallahu alej­hi ve sellem, dok je bio ulogoren na Hudejbiji, došla vijest da je Osman, koga je poslao s pismom idolo­poklonicima, ubijen, on se obavezao svojim sabor­cima ashabima (kojih je bilo hiljadu i četiri stotine), da će se boriti protiv idolopoklonika. Kada mu je došla vijest da Osman nije ubijen, on je od toga odustao, želeći sklopiti ugovor o miruIsto tako, kada je on prestao s borbom protiv plemena Hevazin u Bitki na Hunejnu, pa se njihova jedinica ukopala u Taifu, on je krenuo za njima i opkolio ih. Dok ih je opsjedao s katapultima, počeo je mjesec zul-kade, ali je on, kako navodi Enes, nastavio opsadu četrdeset dana, kao što se navodi u dva SahihaPošto je pri­tom stradalo dosta ashaba, on je od toga odustao ne osvojivši ga, a zatim se uputio prema Meki idući na umru iz Dži'rane, gdje je podijelio plijen sa Hunejna. Ova njegova umra bila je također u mjesecu zul-kadetu, osme godine po Hidžri. “onima koji vas napadnu, uzvratite istom mjerom”Ovim je Allah naredio pravedan postupak i prema idolopoklonicima, kao što također kaže: “Nagrada za zlo je isto takvo zlo” (42:40)
Od Ibn-Abbasa prenosi se da su riječi Allaha Uzvišenog: “Ko vas napadne…” objavljene u Meki dok nije bilo ni moći ni borbe, a potom su derogirane ajetom kojim se naređuje borba u MediniIbn-Džerir prenosi od Mudžahida: “Upravo je to medinski ajet objavljen poslije obavljene umre.” “Bojte se Alla­ha i znajte da je Allah uz one koji se Njega boje” znači ovim se ajetom ukazuje naredba pokornosti Allahu i bogobojaznosti, te obavijest da je Allah Uzvišeni uz one koji se Njega boje sa Svojom pomoći i podrškom na dunjaluku i ahiretu.
“I trošite imetak na Allahovom putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte, i dobro činite; Allah doista voli dobročinitelje.”/195/
El-Buhari navodi predanje od Huzejfe: Ajet: “I trošite imetak na Allahovom putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte” objavljen je u vezi s trošenjem. Slično se prenosi od Ibn-Abbasa, i grupe tabiina. Lejs ibn Sad prenosi od Eslema ebi-´Umrana, koji kaže: “Prilikom osvajanja Konstantinopolisa (Istanbula) jedan od muhadžira išao je u napad na neprijateljske redove dok ih nije probio. S nama je bio Ebu-Ejjub el-Ensari.” Neki su tada rekli: “Bacio se svojim rukama u propast”, a Ebu-Ejjub je kazao: “Mi bolje znamo smisao ovog ajeta, jer on je objavljen u vezi s nama!” Mi smo bili s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. S njim smo bili svjedoci mnogih poprišta i pomagali smo mu. Kada se islam proširio i učvrstio, mi, ensarije, sastali smo se zadovoljni i govorili smo: “Allah nas je počastio da budemo ashabi Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da mu pomažemo, pa se islam proširio i stekao mnogo pristalica.
Davali smo prednost islamu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad našim porodicama, nad imetkom i djecom. Međutim, kada je rat prestajao, mi smo se vraćali svojim porodicama i djeci, te ostajali da boravimo s njima,” pa je u vezi s tim objavljeno: “I trošite imetak na Allahovu putu, i svojim rukama se u propast ne bacajte.” Propast je bila u ostajanju s porodicom i imovinom, te napuš tanju borbe (džihada)Prenose Ebu-Davud, Tirmizi i En-Nesa'iEbu-Bekr ibn Ajjaš s lancem od El-berra ibn Aziba navodi da ga je neki čovjek pitao: “Ako sam napadnem neprijatelje pa me ubiju, da li sam se time svojim rukama bacio u propast?” “Ne”, rekao je on”Allah je rekao Svome Poslaniku: “Bori se na Allahovom putu i nikoga ne obavezuj osim sebe!” (4:84), a ovaj se ajet odnosi na trošak. Prenosi Ibn-Merdevejh, a navodi ga El-Hakim u svome Mustedreku. On navodi da je sahih (vjero-dostojan) u skladu s kriterijima dvojice autoriteta (šejhova) iako ga ne prenose u svojim zbirkama. Prenose ga, također, Tirmizi i Kajs ibn Rebi’ od Ishaka ibn Berra'a. U vezi s riječima: .. “…i nikoga ne obavezuj osim sebe!” on kaže: “Ali je propast da čovjek učini grijeh pa se ne pokaje i tako baci u propast.”
Od Numana ibn Bešira navodi se da se to odnosi na čovjeka koji učini grijeh i vjeruje da mu neće biti oprošten i tako se baci u propast, tjpočne više činiti grijehe, pa propadne. Smisao ajeta jeste naredba da se troši na Allahovom putu u različitim vidovima približavanja Allahu i pokornosti, a posebno u trošenju imetka za borbu protiv neprijatelja, korištenju za ono što će ojačati stvar muslimana, odnosno, ajet je upozorenje da je ponašanje suprotno tome propast i katastrofa za onoga ko je to obavezan. Nakon toga slijedi veznik kojim se dodaje naredba da se čini dobročinstvo, koje predstavlja najviši stupanj pokornosti (ihsan), pa kaže: “i dobro činite; Allah doista voli dobročinitelje!”
“Hadž i umru radi Allaha upotpunite! A ako budete spriječeni, onda kurbane što vam se nađu pri ruci zakoljite, a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte! A koji se među vama razboli ili nekakav ezijet u glavi ima, neka se postom ili sadakom ili kurbanom iskupi! Kada budete sigurni, ko bude obavljao umru s hadžom kurban do kojeg može doći, neka zakolje! A onaj ko ga ne nađe, neka tri dana posti u danima hadža i sedam dana po povratku, to je punih deset dana. To je za onoga čija porodica nije prisutna u Hramu časnom. Bojte se Allaha i znajte da On žestoko kažnjava!”/196/
Nakon što je Allah Uzvišeni naveo propise posta i uz njih ukazao na džihad (borbu), počeo je s objašnjenjem drugih obreda, naređujući izvršenje hadža i umreIz teksta se vidi da je potrebno dovršiti ih na­kon što se počnuU tom smislu, nakon navođenja ovih propisa, Allah Uzvišeni kaže: “a ako budete spriječeni…”, tjako budete onemogućeni doći do Hrama i spriječeni ove obrede dovršititi. Stoga se učenjaci slažu da je upotpunjavanje hadža i umre obavezno, bez obzira da li se smatralo da je umra obavezna ili poželjna, kako se ističe u dva mišljenja uleme, koja smo naveli s argumentacijom u našoj knjizi “Propisi” Od Alije se navo­di da je u vezi sa ajetom: “Hadž i umru dovršite radi Allaha…” rekao: “da zanijetiš hadž u kući svoje porodice”Ovako navode Ibn-Abbas, Seid ibn Džubejr i Tavus. Sufjan kaže: Pod upotpunjavanjem ovih obreda podrazumijeva se polazak od svoje kuće sa nijetom da obaviš isključivo hadž i umru i to da se odazivaš Allahu (sa Lebbejke…) od Mikata, a ne da ideš radi trgovine ili neke potrebe. Kada dođeš blizu Meke, i onda kažeš: “da obavim hadž ili umru!”, što je dozvoljeno, ali potpunost pretpostavlja da se krene radi toga, a ne radi nečega drugog. Mekhul kaže: “Upotpunjavanje znači zajedničko izvršenje počev od Mikata.” Abdurrezzak s lancem prenosilaca od Zuhrija navodi: Čuli smo da je Omer u vezi s riječima Allaha Uzvišenog: “Hadž i umru dovršite radi Allaha…” rekao: “U dovršenje spada da se odvoje i da se umra obavlja izvan mjeseci hadža.”
Ovaj je stav teško prihvatiti budući da je utvrđeno da su sve umre Allahovog Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem, obavljene u mjesecima hadža i to u zul-kadetu; “umra Hudejbije” bila je u zul-kadetu šeste godine po Hidžri, “umratul-kada'” u zul-kadetu sedme godine po Hidžri, “umra Džuarana” u zul-kadetu osme godine po Hidžri, a u zul-kadetu desete godine po Hidžri obavio je umru zajedno s hadžom, za koje je istovremeno obukao isti ihram. Nakon toga nije obavio nijednu umru, a rekao je Ummi-Hani: /234/ “Umra u ramazanu jednaka je hadžu samnom”, a to je samo zato jer je ona bila odlučila ići na hadž s njim, pa to nije mogla obaviti zbog čistoće. Utvrđeno je, također, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, s jednim ihramom sastavljao i hadž i umru. U sahih hadisu također stoji: /235/ “Umra će ulaziti u hadž do Sudnjeg dana.” U dva sahiha od Ja'la ibn Umejje navodi se slučaj čovjeka koji je pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u Džarani: /236/ “Šta misliš o čovjeku koji je obukao ihram za umru noseći na sebi džube i mirise?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ništa odgovorio, a zatim mu je došla objava, pa je podigao glavu i rekao: “Ko to pita?” Čovjek je rekao: “Ja”, pa je on odgovorio: “Što se tiče džubeta, trebaš ga skinuti, a miris operi. Nakon toga, što budeš činio obavljajući hadž, isto učini obavljajući umru!” “A ako budete spriječeni, onda kurbane što vam se nađu pri ruci zakoljite…” Navode da je ovaj ajet objavljen šeste godine po Hidžri. To je u godini sporazuma na Hudejbiji, kada su idolopoklonici spriječili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne dozvolivši mu da dođe do Harema. Tim povodom, Allah je objavio Suru “El-Feth” (Osvojenje) u cjelini. Objavio im je olakšicu da zakolju za kurban ono što imaju kod sebe, a imali su sedamdeset deva, zatim da obriju glave i skinu ihrame.
Oni to nisu odmah učinili očekujući da to bude derogirano dok on, sallallahu alejhi ve sellem, nije izišao i obrijao glavu, nakon čega su to uradili i svi ostali. Među njima je bilo i onih koji su samo skratili kosu, a nisu je potpuno obrijali, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /237/ “Allah obasuo milošću one koji su glavu obrijali!” Oni su rekli: “I one koji su skratili kosu, Allahov Poslaniče?”, a on je treći put rekao: “I one koji su skratili.” Oni su se pri klanju tog svog kurbana udruživali po sedam, na jednu devu, a bilo ih je hiljadu i četiri stotine, i nalazili su se na Hudejbiji izvan Harema, a ima i mišljenja da su bili pri kraju Harema. Učenjaci se razilaze u pitanju: da li se sprečavanje svodi isključivo na sprečavanje od neprijatelja ili ne..tako da nema opravdanja osim za onoga koga spriječi neprijatelj, dok bolest ili što drugo nije razlog. Postoje dva mišljenja. Jedno je od Ibn-Abbasa, za koga se navodi da je rekao: Nema zapreke, osim zapreke od neprijatelja. Onaj koga pogodi bolest, ka­kav bol ili zaluta, ne spada u to. Jer je Allah Uzvišeni rekao: “Kada budete sigurni…” Sigurnost ovdje nije prepreka. To potvrđuju mnogi, među ko­jima su i Ibn-Amr i neki tabiini. Po drugom mišljenju ograničenje ima daleko širi smisao od ograničenja od neprijatelja, bolesti, lutanja na putu i slImam Ah­med navodi predanje s lancem od Hadžadža ibn Omera el-Ensarija, koji kaže: Čuo sam kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /239/ “Ko nešto slomi ili razboli se ili postane hrom, skinut će ihram i dužan je drugi hadž obaviti.” Zatim kaže: To sam spomenuo Ibn-Abbasu i Ebu-Hurejretu, pa su na to rekli: “Tako je.” Od Ibn-Mes'uda, Ibn-Zubejra, Alkame, Seid ibn Musejjeba i drugih navodi se da su rekli:
“Ograničenje može biti od neprijatelja, bolesti ili loma.” U oba Sahiha navodi se predanje od Aiše: /240/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao kod Diba'e bint Zubejr ibn Abdul-Muttalib, koja mu je rekla: “Allahov Poslaniče! Htjela bih obaviti hadž, ali nisam dobro?” On je odgovorio: “Obavi hadž pod uvjetom da ćeš skinuti ihram tamo gdje te to zadesi.” Ima učenjaka koji potvrđuju ovaj vid uvje­tovanja. Šafija u svom komentaru potvrđuje isprav­nost ovog stava ukoliko je ovaj hadis vjerodostojan, a el-Bejheki i drugi hafizi hadisa kažu: “Vjerodostojan je, Allahu hvala.” “kurban do kojeg možete doći, zakoljite!” Alija je govorio: “Ovcu.” Ibn-Abbas isto tako, a to kažu i mnogi tabiini, pa je to i stav sva četiri imamaIma, međutim, onih koji smatraju da je to isključivo deva ili govedo. Ja bih rekao: Jasno je da se svi ovi oslanjaju na slučaj na Hudejbiji, i ako nijedan od njih ne navodi da je zaklao ovcu jer su oni zaklali po kravu ili devu, pošto se one kolju na svaku sedme­ricu, kao što stoji u oba sahiha od Džabira ibn Abdu­llaha, koji kaže: /241/ “Allahov Poslanik naredio nam je da kod deve ili krave učestvujemo po sedmerica za svaki kurban.” Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: “prema imovini ako je bogat, devu ili kravu, ili pak ovcu “U oba sahiha je potvrđeno da je Aiša, majka vjernika, rekla: /242/
“Jednom je Vjerovjesnik, sallal­lahu alejhi ve sellem, zaklao bravče.” “A glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga, ne brijte!” vezuje se za riječi Allaha Uzvišenog: “Hadž i umru radi Allaha dovršite!” zato što nije dozvoljeno klanje kurbana osim u okviru Harema, kada postoji sigurnost. Što se tiče događaja na Hudejbiji, klanje kurbana izvan Harema opravdava se spriječenošću, jer su ih pripadnici Kurejša spriječili da uđu u Harem. Stoga, riječi: “dok kurbani ne stignu do mjesta svoga” tj. dok onaj koji vrši obred ne obavi obrede hadža, i umre, ako to spaja “kiranom”, ili dok ne obavi jedno od toga, ako to vrši “ifradom”, ili “temettu'om”, što se potvrđuje u oba sahiha u predanju Hafse, koja je rekla: /243/ “Allahov Poslaniče! Zašto su drugi skinuli ihram nakon umre, a ti nisi?!” Odgovorio je: “Pošto sam ja obrijao glavu i svezao kurban, neću skidati ihram dok ga ne zakoljem.” “A koji se među vama razboli ili nekakvu muku u glavi ima koja ga muči, neka se postom, ili sadakom, ili kurbanom iskupi!” El-Buhari navodi predanje s lancem od Abdullaha ibn Ma'kila, koji je rekao: /244/ Sjeo sam s Ka'b ibn Udžretom u ovoj džamiji (tj. džamiji u Kufi), pa sam mu postavio pitanje u vezi s otkupninom za post. Odgovorio je: Donesen sam jednom prilikom Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a po licu su mi bile uši. Rekao je: “Nisam mislio da te napor doveo u ovu situaciju. Možeš li naći ovcu?” “Ne mogu”, odgovorio sam.
Zatim je rekao: “Posti tri dana ili nahrani šest siromaha i to svakome od njih osiguraj pola sa'a hrane, i obrij se (glavu)!” Zatim je to objavljeno povodom mog slučaja, ali svima vama. Ahmed navodi predanje od Ka'ba ibn Udžre, koji kaže: /245/ Došao mi je Vjerovjesnik, sallallahu alej­hi ve sellem, dok sam ložio vatru pod loncem. Uši su mi bile po licu, ili, kako kaže: “po obrvama”, pa je rekao: “Smeta li ti to na glavi?” “Da”, odgovorio sam”Onda to obrij i posti tri dana, ili nahrani šest siro­maha ili pak zakolji kurbana!” Ja bih dodao: To je stav sva četiri imama i većine uleme, koja smatra da se ovdje može ostaviti pravo izbora: pa ukoliko hoće može postiti, a ukoliko hoće može dati sadaku, tj. može nahraniti tri siromaha osiguravajući svakome od njih pola sa'a (dvije pregršti) hrane (muddan)Isto tako, ukoliko hoće, može zaklati ovcu i podijeliti je sirotinji. Svako od tih djela koje bude učinio, bit će dovoljno. Budući da pri objašnjenju olakšice tekst Kur'ana ide od lahkog ka još lakšem, tako da se može: “otkup učiniti postom ili sadakom ili kurbanom”, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je to Ka'bu ibn Udžri, upućujući ga da čini ono što je bolje, pa je rekao: “Zakolji ovcu ili nahrani šest siromaha ili posti tri dana.” Svako od ovih djela dobro je uz zahvalnost Allahu Uzvišenom. Hišam kaže: Lejs nam prenosi da je Tavus govorio: “Što se tiče klanja to se mora obaviti u Meki, a što se tiče hrane i posta, može gdje god hoće.” Al­lah Uzvišeni kaže: “Kada budete sigurni, obavite umru sa hadžom i kurban do kojeg možete doći, zako ljite!” dakle, kada budete u mogućnosti obaviti obrede hadža, onaj koji bude sastavio umru s hadžom, a tu spadaju oni koji su obukli ihrame radi umre i hadža, odnosno, koji su obukli ihram radi umre, a kada su je izvršili, obukli su i radi hadža. “pa ko obavi umru sa hadžom i kurban do kojeg može doći, zakolje!” Tj. neka zakolje ono što bude mogao, a najmanje ovcu a može zaklati goveče budući da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoje supruge klao goveče El-Evza'i kaže: Od Ebu-Hurejre navodi se: /246/ “da je Allahov Poslanik klao goveče za svoje supruge, a one su sastavljale umru s hadžom “(temettu’)”U dva sahiha se navodi od Imrana ibn Husajna da je rekao: /247/
“Ajet o temettu'u objavljen je u Allahovoj Knjizi, pa smo to izvršavali zajedno s Allahovim Poslanikom. U Kur'anu nakon toga nije objavljeno ništa što bi to zabranilo, sve do njegove smrti; a nakon toga je govorio što je ko želio!” El-Buhari navodi kako ima mišljenja da je to Omer branio, a u predanju koje El-Buhari navodi eksplicitno se ističe da je Omer zabranjivao ljudima ” temettu’ “, pa kaže: Ako to uzimamo po Allahovoj Knjizi, Allah naređuje da se dovrši riječima: “Hadž i umru radi Allaha izvršite!” U vezi s tim, treba reći da to Omer, r.a., nije zabranjivao smatrajući to nedozvoljenim, nego je zabranjivao kako bi se povećao broj ljudi koji hodočaste u Hram ili obavljaju umru, kao što on to decidno i kaže. “A onaj ko ga ne nađe, neka tri dana posti u danima hadža i sedam dana po povratku, to jest punih deset dana.” To znači, ko ne nađe kurbana neka posti tri dana u toku hadža, tju danima obredaUčenjaci kažu: “Bolje je da se posti prije Arefata.” Međutim, u vezi s ovim postom u danima “tešrika” Bajrama postoje dva mišljenja: da je dozvoljeno na osnovi riječi Aiše i Ibn-Omera u Sa­hihu El-Buharijinom: /248/
 “Nema olakšice u danima “tešrika” Bajrama da se posti, osim za one koji ne nađu kurbana.” Od Alije se navodi da bi govorio: “Koga prođe post tri dana u toku hadža, postit će ih u danima ‘tešrika’.” To isto kažu Ikrime, Hasan i Urve ibn Zubejr i to u smislu općeg značenja riječi: “neka posti tri dana u toku hadža”Isto tako, ovo je prvotni stav Šafije, da nije dozvoljen taj post u danima tešrika, što je i novi stav šafije na osnovi predanja Muslima od Kutejbe el-Huzlija, r.a., koji je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /249/
“Dani ‘tešrika’ su dani jela i pića, te spominjanja Allaha Uzvišenog.” “…a sedam kada se vratite”, tj. kada se vratite u domovinu i porodici jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže u dijelu hadisa koji navodi El-Buhari od Ibn-Omera: /250/ “..pa ko ne nađe kurbana, neka posti tri dana za vrijeme hadža i sedam kada se vrati svojoj porodici” (navode ga u oba Sahiha). “To je punih deset dana”, što potvrđuje riječi Allaha Uzvišenog: “tri i sedam dana”, tj. punih deset dana, a i naredbu da se oni upotpu­ne. ..” To je za onoga čija porodica nije prisutna u Haremu časnom…” Tumači Kur'ana slažu se da su ovdje apostrofirani stanovnici Harema, te da se na njih ne odnosi obavljanje “temettuom”Katade kaže: Do nas je došlo kako je Ibn-Abbas govorio: “Građani Meke, za vas nema temettua ‘sastavljanja’, koje je dozvoljeno stanovnicima drugih krajeva vama je zabranjeno. Zato je onaj između vas koji ipak želi to obaviti obavezan prijeći jednu dolinu” (ili je rekao da između njega i Harema bude jedna dolina), pa onda krene na umru. Od Tavusa se navodi da je rekao: Sastavljanje “(temettu‘)” za ljude je izvan Meke, a ne za Mekelije, tjsamo za one čije porodice nisu u Haremu. “Bojte se Allaha”, tju svemu što vam je naredio i zabranio, “i znajte da Allah žestoko kažnjava.” Odnosi se na one koji se ponašaju suprotno Njegovoj naredbi i krše ono što je On, dž.š., zabranio.
“Hadž je u poznatim mjesecima, pa onaj ko se obaveže u toku njih obaviti hadž ne može imati spolni odnos, ružno što činiti, niti ulaziti u prepirke u toku hadža. A za dobro koje učinite Allah zna. Za put se opskrbite, a najbolja je opskrba bogobojaznost! I Mene se bojte vi, razumom obdareni!”/197/
Poznavaoci arapskog jezika razilaze se u pogledu značenja riječi: “Hadž je u poznatim mjesecima “Neki kažu: “To znači da je hadž u poznatim mjesecima, pa je u skladu s tim ni­jet za hadž potpuniji u tim mjesecima nego u dru­gim, iako je i u drugim ispravanMišljenje da je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine zastupa mez­heb Malika, zatim Ebu-Hanife, Ahmeda ibn Hanbela i drugih..i to na osnovi riječi Allaha Uzvišenog: Pitaju te o mlađacima. Reci: “Oni su ljudima oznake za vrijeme i hadž”, odnosno, da je to jedan od dva obreda. Stoga je nijet za hadž ispravan u toku cijele godine, kao i za umru. Međutim, Šafija, r.h., smatra da je nijet za hadž ispravan samo u mjesecima hadža. Zato, ako bi neko zanijetio prije toga, to mu ne bi bilo valjano. Ovaj stav prenosi se od Ibn- -Abbasa i Džabira, a zastupaju ga i Ata’, Tavus i Mudžahid, r.h. Dokaz su za to riječi Allaha Uzvišenog: “Hadž je u poznatim mjesecima”, pa ne vrijedi prije toga, kao što je slučaj i sa namaskim vremenom. Šafija, r.h., navodi predanje od Ibn-Abbasa da je rekao kako niko ne treba da oblači ihram za hadž osim u mjesecima hadža, jer Allah Uzvišeni kaže: “Hadž je u poznatim mjesecima.” Ibn-Merdevejh u svom Tefsiru navodi predanje od Ibn-Abbasa: /254/
“Sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža.” Ibn-Huzejme u Sahihu prenosi da je Ibn-Abbas rekao: /255/ “Za hadž se ihram oblači samo u mjesecima hadža, jer sunnet je da se ihrami za hadž oblače samo u mjesecima hadža.” Ovaj lanac je sahih (vjerodostojan)A riječ ashaba da je sunnet to i to, po većini uleme imaju status hadisa, a posebno Ibn-Abbasa u komentaru Kur'ana, jer je on najveći mufessir. U jednom hadisu koji se direktno navodi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (merfu’), koji prenosi Ibn-Merdevejh s lancem od Džabira, navodi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /256/ “Ne treba niko oblačiti ihram za hadž osim u mjesecima hadža.” Njegov sened je prihvatljiv. Međutim, Šafija navodi predanje posredstvom Džabira ibn Abdullaha, prema kojem je postavljeno pitanje: /257/
“Da li će se početi s telbijjom za hadž prije mjeseci hadža?” Rekao je: “Ne.” Ovaj “mevkuf” hadis vjerodostojniji je od navedenog “merfu'” hadisa. Prema tome, ostaje mezheb ashaba ojačan stavom Ibn-Abbasa: “Sunnet je da se ne stupa u ihram za hadž osim u mjesecima hadža”Allah to najbolje zna! “u poznatim mjesecima”; El-Buhari navodi od Ibn-Omera: /258/ “To su mjeseci ševval, zul-kade i deset dana zul-hidžeta.” Ovo El- Buhari spominje u muallek predanju u aktivnoj formiSlično tome Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Omera u lancu koji je sahih. A El-Hakim to prenosi uz opasku: “u skladu s uvjetima dva šejha”Ja bih dodao da se to prenosi od velike skupine ashaba i tabiina, a predstavlja i stav Šafije, Ebu-Hanife, Ahmeda i drugihIbn-Džerir kaže: Ispravno je kazati u množini za dva mjeseca i dio trećeg, kao što se kaže: “Vidio sam ga ove godine ili vidio sam ga danas, iako se to zbilo u dijelu godine, odnosno dana.” Isto tako, Allah Uzvišeni kaže: “A onome ko požuri, pa to učini za samo dva dana, nije grijeh” (2:203), jer žurba je samo za dan i po! “a ko se obaveže da u njima obavi hadž” ; Ibn-Džerir kaže: “Svi se slažu da se pod obavezom ovdje misli na prihvaćanje obaveze i zadaće, tj. ko na sebe uzme obavezu stu­pajući u ihram da obavi hadž.”

Ata kaže: “obaveza jeste stupanje u ihram.” Isto kažu i drugi. Od Ibn-Abbasa se navodi da je rekao: “Ne treba da se počne sa telbijjom za hadž, a zatim ostane u zemlji.” “..ne može imati spolni odnos niti nevaljalo što činiti”. Ata kaže: “Spolni odnos” znači sastajanje sa ženom, snošaj i bestidan govor, a riječi: “niti ružno što činiti”, znači činiti grijehe i psovati u Haremu. U sa­hih hadisu stoji: /259/ “Psovati muslimana nevaljao je (nemoralan) čin, a boriti se protiv muslimana čin je nevjerstva”, a u nevaljalost spadaju svi grijesi. U dva “Sahiha” od Ebu-Hurejre navodi se da je rekao: Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /260/ “Ko hodočasti ovaj Hram, a ne sastane se sa ženom, niti što nevaljalo uradi, oslobodio se grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.” “..niti ulaziti u prepirke u toku hadža.”, tj. prekine svaki sukob u vremenu obreda hadža, i odmah nakon toga, što je Allah najbolje objasnio. Naime, dolazilo je do rasprava između pripadnika plemena Kurejš i drugih Arapa, tako da bi Kurejši stajali kod Mešarul-harama na Muzdelifi, a ostali Arapi na Arefatu, pa bi raspravljaliI jedni i drugi su tvrdili da su njihov hadž i mjesto gdje stoje mjesto i hadž Ibrahima, a.s.
Allah je prekinuo ovu prepirku, objasnio sve obrede i zabranio prepirku na tome mjestu i u to vrijemeIma mišljenja, također, da prepirka znači ovdje neprijateljstvo, licemjerje, psovku, svađu i srdžbu, izuzev da ukoriš roba i time ga naljutiš, ali ga ne udariš. Ja bih dodao: Kada bi ga udario, i to bi bilo dopušteno. Dokaz za to jeste da je Ebu-Bekr udario svog slugu zato što je pustio da zaluta deva na kojoj je bila hrana i voda, dok je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledao u njega, nasmiješio se i u vidu blagog prijekora rekao: /261/ “Gledajte šta čini ovaj vjernik u ihramu!” Dakle, bolje je to ne činiti, Allah to najbolje zna! U predanju koje navodi Ahmed u skraćenom obliku stoji kako on navodi od Džabira: /262/ “Ko izvrši svoj obred, a muslimani budu zaštićeni od njegova jezika i ruku, bit će mu oprošteni pređašnji gri­jesi.” “A za dobro koje učinite Allah zna…” Nakon što im je zabranio ružan govor i djela, Allah Uzvišeni podstiče vjernike da čine dobra djela, obavještavajući ih da On to zna, te da će ih za to na Sudnjem danu nagraditi najobil­nijom nagradom. “Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!” El-Buhari navodi predanje s lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže: Stanovnici Jemena obavljali su hadž, a nisu sa sobom nosili opskrbu i govorili su: “Oslanjamo se na Allaha!”
Zato je Allah Uzvišeni ob­javio: “Za put se opskrbite, a najbolja opskrba je bogobojaznost!” Tako im je to zabranjeno i naređeno da se opskrbe pot­repštinama kao što su brašno i hljeb. Od Mudžahida se navodi da je Ibn-Omer uvjetovao da onaj s kim se druži bude velikodušan i dobar. “…a najbolja opskrba je bogobojaznost!” Naime, pošto im je naredio da se opskrbe za put na ovome svijetu, uputio ih je da se opskrbe i za drugi svijet ahiret, a to je bogo-bojaznost Allah Uzvišeni kaže: “…i raskošna odijela, a odjeća bogobojaznosti, to je ono najbolje” (7:26)A to je strahopoštovanje, pokornost i bogobojaznost, tjopskrba za drugi svijet. Mukatil ibn Hajjan kaže: Kada je objavljen ajet: “Za put se opskrbite”, jedan od siro­mašnih muslimana ustao je i rekao: “Allahov Poslaniče! Ne možemo osigurati opskrbu!”, pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /263/ “Opskrbite se toliko da sačuvate svoj obraz od ljudi, a najbolja opskrba je bogobojaznost!” Prenosi Ibn-Hatim. “I Mene se bojte vi, ra­zumom obdareni!”, tj. da ne tražite od njih, tj. čuvajte se Moje kazne i teške patnje! Moja kazna je za one koji djeluju suprotno Mojim zapovijedima vi, pameću i razumom obdareni!
“Nije vam grijeh da od Gospodara svoga tražite neko dobro. A kada pođete s Arefata, Allaha spominjite kod El-Mešarul harama; a spominjite Ga kako vas je On uputio, jer ste prije toga u zabludi bili.”/198/
El-Buhari navodi od Ibn-Abbasa: Ukkaz, Medžene i Zul-Medžaz u pagansko su doba bila poznata trgovišta, pa su ljudi smatrali grijehom trgo­vinu u sezoni hadža, tako da je objavljen ajet: “Ne pripisuje vam se u grijeh da od Gospodara svoga priželjkujete neko dobro u vrijeme hadža.” Ahmed prenosi od Ebu-Umame et-Tejmija, koji kaže: Rekao sam Ibn-Omeru: “Mi uzimamo zakupninu, pa je li nam ispravan hadž?” On je kazao: “A zar ne činite tavaf oko Kabe, činite dobro, bacate kamenčiće, brijete glave?!” Odgovorili smo: “Daka­ko.” Nato je Ibn-Omer rekao: /264/ Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je čovjek i upitao ga ovo što si ti mene pitao, pa mu on, sallal­lahu alejhi ve sellem, nije odgovorio dok mu nije došao Džebrail s ovim ajetom: “Ne pripisuje vam se u grijeh da od Gospodara svoga priželjkujete neko dobro.” Isto tako, Ibn-Džerir prenosi s lancem od Ebu-Saliha, sluge Omerovog, koji je rekao: Kazao sam: “Vladaru vjernika, da li ste trgovali na hadžu?”
On je rekao: “Pa zar su ljudi zarađivali u drugo vrijeme izuzev hadža?” “A kada pođete s Arefata, Allaha spominjite kod El-Mešarul-harama.” Arefat je mjesto stajanja na hadžu i jedan od glavnih obreda hadža. U vezi s tim, imam Ahmed i autori zbirki hadisa pod naslovom “Sunen” navode predanje s vjerodostojnim lancem od Abdurrahmana ibn Ja'mura ed-Dejlija, koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /265/ “Hadž je Arefat”, što je po­novio tri puta, a zatim dodao: “…pa ko stigne na Arefat prije početka zore, stigao je na hadž. Tri su dana Mine, pa ko požuri u prva dva dana, nije pogriješio, a ko to učini kasnije, također nije pogriješio.” Vrijeme stajanja je od podneva na Dan Arefata, do početka zore na Dan kurbana, budući da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, stajao na Oprosnom hadžu nakon što je klanjao podne pa do zalaska sunca i rekao: /266/ ” Vaše obrede uzmite od mene.” U ovom hadisu on kaže: /267/
“..pa ko stigne na Arefat prije početka zore, stigao je na hadž”To je stav Malika, Ebu-Hanife i Šafije, r.h., dok imam Ahmed, r.h., smatra da je vrijeme stajanja od početka Dana Arefata. To zasnivaju na hadisu Harise ibn Lam et-Ta'ija, koji kaže: /268/ Došao sam Alla­hovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na Muzdelifi kada je kretao da klanja namaz i rekao sam mu: “Allahov Poslaniče! Došao sam s brda Taj'Jaha­lica mi se iscrpljena, a i ja sam umoran. Tako mi Alla­ha, nisam prošao brdo na kome nisam zastao! Pa, da li sam obavio hadž?” Allahov Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, kazao je: “Ko je klanjao ovaj namaz i s nama stajao dok nismo krenuli, ukoliko je prije toga stajao na Arefatu noću ili danju, obavio je hadž i očistio se!” Arefat se naziva “Časnim hramom” i “Krajnjim hramom” , odnos­no,”Ilalom”, od oblika “hilal”, a brdo u sredini Arefa­ta naziva se “Brdo milosti”. Ibn Ebi-Hatim, s lancem od Ibn-Abbasa, navodi da je on rekao: /269/ “U vrijeme paganstva ljudi su stajali na Arefatu dok sunce ne bi došlo do vrhova brda, što je bilo poput turbana na glavama ljudi, pa bi tada krenuli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je pokret s Arefata kasnije, dok sunce ne bi zašlo.” To prenosi Ibn-Merdevejh iz hadisa Zem'a ibn Saliha, pa dodaje: /270/
“Zatim je stajao na Muzdelifi, a sabah klanjao u svitanje zore. Kada bi sasvim svanulo, krenuo bi.” Ovaj je lanac dobar. Ebu-Ishak es-Sebi'i navodi da je Omer ibn Mej­mun rekao: Pitao sam Abdullaha ibn Amra za Časni hram, pa nije odgovorio dok naše jahalice nisu stigle na Muzdelifu. Tada je rekao: “Gdje je onaj što pita za Časni hram? Ovo je Časni hram!” U drugom hadisu Džabira ibn Abdullaha, koji se nalazi u Sahihu Muslimovom, stoji da je rekao: /271/ “Stajao je”, znači na Arefatu, “dok sunce nije zašlo, pojavilo se rumenilo, nestalo diska. Usame je stajao iza njega Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je potegnuvši jako ular, tako da je glava deve (Kasva) skoro došla do sedla, pokazujući desnom rukom: ‘Ljudi, tiho, tiho!’ Kako je dolazio do kojeg brda, popuštao je pomalo, kako bi se popela. Tako je došao do Muzdelife.
Tu je klanjao akšam i jaciju s jednim ezanom i dva ikameta, ne učeći između njih ništa. Zatim je legao do početka zore, klanjao sabah-namaz s ezanom i ikametom. Nakon toga je uzjahao devu (Kasva) i dojahao do Časnog hrama. Tu se okrenuo prema kibli, Allahu se obratio dovom, glasno proučio telbijju i šehadet i stajao dok nije sasvim svanulo. Krenuo je odatle prije izlaska sunca.” Od Ibn-Omera navodi se: “Časni hram je cijela Muzdeli­fa.” Ja bih rekao: “Svetišta su jasna znamenja. Muzde­lifa je prozvana Časnin hramom jer ulazi u Harem.” “Spominjite Allaha kako vas je uputio.” To je upozorenje na blagodati koje je ljudima Allah podario kroz uputu na pravi put, objašnjenja i ukazivanje na znamenja hadža na način kako je to obavljao Ibrahim, a.sZato Allah Uzvišeni kaže: “iako ste otprije bili zalutali” Ima mišljenja da to znači prije ove upute, prije Kur'ana i Poslanika. Svako od tih značenja je blisko drugom, komplementarno drugom i tačno.
“Zatim krenite odakle kreću ljudi i od Allaha oprosta molite Allah, doista prašta i milostiv je.”/199/
Riječ “zatim” ovdje predstavlja veznik kojim se veže predikat za predikat prema redoslijedu. Kao da tako Allah Uzvišeni naređuje onome koji stoji na Arefatu da krene prema Muzdelifi, kako bi tamo na Časnome mjestu Allaha spominjaoIsto tako, naređuje mu da sa svojim ljudima bude zajedno sa svima drugima na Arefatu, i stoji kao što to svi čine, izuzev pripadnika Kurejša koji nisu izlazili iz Harema ostajući da stoje pri kraju, nedaleko od vanjskog di­jela i govoreći: “Mi smo Allahovi, stanovnici Njegova Grada i Njegova Harema.” El-Buhari navodi predanje s lancem od Aiše, koja kaže: /272/ “Pripadnici plemena Kurejš i njihovi is­tomišljenici stajali bi na Muzdelifi i nazivali su se El- Hums, dok bi drugi Arapi stajali na Arefatu. Kada je došao islam, Allah Uzvišeni je naredio Svom Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da dođe na Arefat, da tu stoji, a zatim odatle krene. Na to se od­nose riječi Uzvišenog: “odakle kreću drugi ljudi” Ovako navode Ibn-Abbas, Mudžahid, Ata’ i drugiZa to mišljenje se opredijelio i Ibn-Džerir, a prihvaćeno je i konsenzusom. Imam Ahmed navodi predanje s lancem od Muhammeda ibn Džubejra ibn Mut'ima, koji navodi da je njegov otac rekao: /273/ Izgubio sam devu na Arefatu, pa sam krenuo da je tražim. Naišao sam na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako stoji. Kazao sam: /274/
“Ovo je običaj ljudi El-Humsa, šta će on ovdje?” Hadis bilježe El-Buharija i Muslim u svojim zbirkama, a El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa, po kojem se pod izrazom “ovdje” misli na kretanje od Muzdelife do Mine radi bacanja kamenčića. Od Muzahima se navodi da je rekao: “Pod izrazom ‘ljudi’ misli se na Ibrahima, a.s.!” Ibn-Džerir kaže: “Da suprotan dokaz nije konsenzusom prihvaćen, to mišljenje bi bilo prihvatlljivije!” “i od Allaha oprost moliteAllah doista prašta i milostiv je.” Allah često naređuje da se spominje (zikr čini) nakon završetka obreda ibadeta. U tom smislu, u Sa­hihu Muslima stoji /275/ “da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi završio namaz Al­lahu obraćao za oprost tri puta.” U oba Sahiha, također, stoji /276/ da je on preporučio da se nakon namaza uči tesbih, tahmid i tekbir/”subhanallah”, “elhamdulillah” i “Allahu ekber”/po trideset i tri putaEl-Buhari navodi predanje od Šeddada ibn Evsa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /277/
Najbolji istigfar (dova za oprost) jeste da rob uči: “Allahu moj! Ti si Gospodar moj! Nema boga osim Tebe! Ti si me stvorio i Tvoj sam rob; Tebi sam obavezan i odan koliko god mogu! Utječem Ti se od zla onog što sam počinio! Priznajem tvoje blagodati prema meni i priznajem ti svoje grijehe! Oprosti mi, jer samo Ti grijehe opraštaš!” Ko to prouči navečer, pa te noći umre, ući će u DžennetIsto tako, ko to prouči u toku dana, pa tog dana umre, u Džennet će ući! U oba Sahiha navodi se od Abdullaha ibn Omera da je Ebu-Bekr rekao: /278/ Allahov Poslaniče! Nauči me dovu kojom ću moliti Allaha u namazu! On mu je rekao: Uči: “Allahu moj! Mnogo sam nepravde sebi učinio, a niko ne prašta grijehe osim Tebe! Oprosti mi Svojim oprostom i smiluj mi se! Ti si doista Onaj Koji prašta i Milostivi!” U vezi sa istigfarom postoje brojni drugi hadisi.
“A kada završite obrede vaše, Allaha spominjite kao što spominjete pretke vaše, pa i više od toga! Ima ljudi koji govore: ‘Gospodaru naš, daj Ti nama na ovome svijetu!’, a na drugom svijetu neće imati ništa!” /200/ A ima i onih koji govore: “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovom i na drugom svijetu i sačuvaj nas od kazne paklene!” /201/ “Tim pripada nagrada koju su zaslužili! Allah doista brzo sviđa račune.”/202/
Allah Uzvišeni naređuje da se spominje (zikr čini) i to u većoj mjeri nakon završetka obreda “kao što spominjete pretke vaše” Od Ibn-Abbasa se navodi: “U vrijeme paganstva ljudi bi stajali u sezoni hadža, a pojedinci bi govorili: ‘Moj je otac davao hranu, jamčio, plaćao dugove…’ ne spominjući nikoga drugoga osim svoje očeve.” Zato je Allah Uzvišeni objavio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem: “Allaha spominjite kao što spominjete pretke vaše, pa i više od toga!” Slično se prenosi od Enesa i velikog broja tabiina te drugih autoritetaIsto navodi Ibn-Džerir prenoseći to od jedne skupine tabiina. Al­lah to najbolje zna! Riječca “ili” ovdje je u funkciji potvrde usporedbe kao što je u riječima: “Ona su kao kamen ili još tvrđa” (2:74), odnosno riječi: “Oni se pobo­jaše ljudi kao što se Allaha boje, ili još više!”
Ovaj veznik ovdje nije nikako u funkciji izražavanja sumnje, nego je u funkciji potvrde da je ono što se navodi takvo ili više od toga. Nakon toga Allah Uzvišeni ukazuje na potrebu upućivanja molbe (dove) Njemu nakon samog čina zikra, što je pret­postavka odgovora. Stoga On, dž.š., prekorava onoga koji mu se ne obraća izuzev u stvarima ovoga svijeta zapostavljajući drugi svijet, pa kaže: – Ima ljudi koji govore: “Gospodaru naš, daj Ti nama na ovome svijetu!”, a na drugom svijetu neće imati ništa!, tj. nikakva dobra niti sreće. To je isto kao kada čovjek moli: “Allahu moj, učini ovu godinu kišnom, plodnom, godinom obilnog roda…” ne spominjući ništa od drugog svijeta. U vezi s tim, Allah Uzvišeni je objavio riječi: .. “Ima ljudi..itd.” Drugi su, međutim, dolazili kao vjernici, govoreći: “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas kazne paklene!”, pa je Allah objavio slijedeće: “Tim pripada nagrada koju su zaslužili! Allah doista brzo sviđa račune.” Stoga je On, dž.š., izrazio pohvalu onima koji Ga mole i za ovaj i za drugi svijet, pa kaže: – Ima onih koji kažu: “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas od kazne paklene!”. Naime, ova dova sabira svako dobro i udaljava svako zlo, budući da “dobro” obuhvaća svako ovosvjetsko dobro, kao što su zdravlje, dom, žena, opskrba, korisno znanje, dobro djelo, fino prijevozno sredstvo i lijepa pohvalaSve to spada u dobra ovoga svijetaŠto se tiče doba­ra drugog svijeta, najviše je ulazak u Džennet, a slije­di zatim osiguranje od Velikog straha i olakšanje pri polaganju računa. Spas od vatre pretpostavlja više stvari na ovome svijetu, kao što su: izbjegavanje zabrana i grijeha te napuštanje sumnjivih stvari i harama. Kasim ebu-Ab­durrahman kaže:
“Kome je dano zahvalno srce, jezik koji zikr čini i strpljivo tijelo, dano mu je dobro na ovome svijetu i sačuvan je od kazne vatrom. Stoga sunnet podstiče na ovu dovu.” Imam Ahmed navodi predanje od Enesa: /279/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, posjetio je jednog muslimana koji je izgledao kao pile, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Da li ti moliš Allaha za nešto ili to od Njega tražiš?” On je odgovorio: “Da. Govorio sam: ‘Allahu moj, ono čime ćeš me kazniti na drugom svijetu, daj mi na ovome svijetu!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Subhanallah! Ti to ne možeš izdržati!, nego si trebao moliti riječima: “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugome svijetu i sačuvaj nas od grijeha!”
Zatim je taj čovjek tako Allaha molio, pa mu je Allah vratio zdravlje(Prenosi samo Muslim.) Imam Šafija navodi predanje s lancem od Abdul­laha ibn Saiba: /280/ da je on čuo Vjerovjesnika, sal­lallahu alejhi ve sellem, kako govori između dva ugla/rukna, ugla Beni-Džumeh i ugla El-Esved: “Gospodaru naš, daj nam dobro i na ovome i na drugom svijetu, i sačuvaj nas od grijeha!” Ibn-Merdevejh navodi predanje sa lancem od Ibn-Abbasa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /281/ “Nisam prošao pored ovog ugla, a da nisam tu vidio meleka koji govori: ‘Amin!’ Zato, kada prođete pored tog mjesta, učite:
“I Allaha spominjite u danima određenim! A onome ko požuri, pa to učini u dva dana, nije grijeh, kao što nije grijeh ni onome koji još ostane, ako je bogobojazan. Bojte se Allaha, i znajte da ćete svi pred Njim biti oživljeni.” /203/
Ibn-Abbas kaže: “Određeni dani su dani ‘tešrika’ (Kurban-bajrama), a poznati dani su dani prve dekade zil-hidžeta.” Ikrime kaže: “I Allaha spominjite u danima određenim!”, tj. u učenju tekbira, u danima tešrika, nakon propisanih namaza, sa , “Allah je najveći, Allah je naj­veći.” Imam Ahmed od Ibn-Ukbe ibn Amir prenosi: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /282/ “Dan Arefata, dan kurbana i dan tešrika, to su blagdani za nas, pripadnike islama. To su dani jela i pića!” Ibn-Džerir prenosi od Ebu-Hurejre da je Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao poruku Abdullahu ibn Huzafu dok je obilazio na Mini: /283/ “Nemojte postiti ove dane, jer to su dani jela i pićaAllaha Uzvišenog spominjite  zikr činite!”. U predanju Zuhrija navodi se: /284/ “osim onoga koji ima obavezu postiti za kurban /hedj/”Ovo je dobar dodatak, ali je “mursel”.
Od Aiše se navodi da je rekla: /285/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je da se posti u dane tešrika, i to su dani jela i pića, i spominjanja Allaha, dž.š.!”. Od Ibn- -Abbasa navodi se: “. Određeni dani su dani tešrika i to četiri dana: dan klanja kurbana i tri dana nakon njega.” Na to ukazuje i tekst ajeta u kojem Allah Uzvišeni kaže: “A onome ko požuri, pa to učini u prva dva dana, nije grijeh, kao što nije grijeh ni onome koji to odgodi”, što ukazuje na tri dana poslije klanja kurbana i vezuje se za riječi: “I Allaha spominjite u danima određenim!”, što se odnosi na spominja­nje Allaha nad kurbanima. Na to se odnosi i poseban zikr nakon namaza, odnosno, opći zikr u drugim situacijama. Najpoznatije mišljenje učenjaka jeste da to traje od sabah-namaza Dana Arefata do ikindije namaza zadnjeg dana tešrika, što je i praksa, jer to je posljednji povratak hadžija iz Mine u MekuNa to se odnosi i tekbir i spominjanje Allaha kod bacanja kamenčića svakoga dana u dane tešrika.
U hadisu koji navode Ebu-Davud i drugi prenosioci stoji: /286/ “Tavaf oko Hrama, sa'j između Safe i Merve, te baca­nje kamenčića, određeni su radi zikra Allaha Uzvišenog.” Nakon što je Allah Uzvišeni spomenuo prvi i drugi povratak, to jest odlazak ljudi s hadža u različite krajeve nakon sastanka na svetim mjestima, On kaže: “Bojte se Allaha, i znajte da ćete svi pred Njim biti oživljeni”, kao što kaže: “On je Onaj Koji vas je po Zemlji posijao i pred Njim ćete oživljeni biti” (23:79).
“Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.” /204/ “Čim se neki od njih okrene od tebe, krene nered po Zemlji praviti, ništiti usjeve i stoku. A Allah ne voli nered!” /205/ “A kada mu se kaže: ‘Allaha se boj!’, on se onda ponosi grijesima. Pa dosta mu je Džehenem, a on je, doista, grozno boravište!” /206/ “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim. A Allah je milostiv robovima Svojim.”/207/
Od Ibn-Abbasa navodi se da su ovi ajeti objavljeni u vezi sa grupom licemjera. Oni su govorili negativ­no o Hubejbu i ashabima koji su pali ubijeni u Rudžej'u. Stoga je Allah objavio ajete kojim prekorava licemjere, a hvali Hubejba i njegove drugove: “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim.” Ima mišljenja da se to odnosi općenito na sve licemjere ali i sve vjernike. To ističu: Katade, Mudžahid, Er-Rebi’ ibn Enes i više drugih, i ispravno jeIbn-Džerir navodi predanje s lancem od Nevfa, koji je Bekalac /Bekali/, jedan od onih koji su čitali knjige, kako kaže: “Osobine ljudi iz ove zajednice (ummeta) ja nalazim u Allahovoj objavljenoj Knjizi: ljudi koji nastoje dobiti ovaj svijet zloupotrebljavajući vjeru, čiji je jezik slađi od meda, srca gorča od soka aloje, koji pred ljudima oblače kože janjadi, dok su im srca kao kod vukova.” Allah Uzvišeni kaže: “Oni su odvažni prema Meni i sa Mnom ob­manjuju. Zarekao sam se da ću im dati iskušenje koje će i blagog ostaviti zbunje­nim!” Kurezi kaže: Tragao sam za tim u Kur'anu i našao ga u opisu licemjera: .. “Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njiho­vim…” Seid ibn Hilal kaže: “Saznao sam u vezi s kim je objavljen ovaj ajet!”
Muhammed ibn Ka'b ističe: “Ajet se objavljuje povodom slučaja nekog čovjeka, a potom dobiva opće značenje.” Navod Kurezija je ha­sen sahih. Što se tiče riječi Uzvišenog: “koji se pozivaju na Al­laha kao svjedoka za ono što je u srcima nji­hovim”, Ibn-Muhajsin to čita sa fethom na slovu i dammom na kraju imena Allaha Uzvišenog, u smislu: “Iako ovi vâs obmanjuju varkama, Allah zna šta je nevaljalo u njihovim srcima” pa kaže: “Kada ti licemjeri dođu, oni govore: ‘Mi svjedočimo da si ti, zaista, Allahov Poslanik!’ i Allah zna da si ti zaista Njegov Poslanik!’ A Allah tvrdi da su licemjeri, doista, lašci” (63:1)Većina uleme čita sa dammom, a Allahovo ime u akuzativu, pa ajet znači: da on pred ljudima pokazuje islam pokazujući u srcu nevjerstvo i licem­jerje prema AllahuUzvišeni Allah kaže: “Oni se prikri­vaju pred ljudima, ali se ne mogu prikriti pred Allahom” (4:108)Ima također mišljenja da to znači da se licemjeri kunu Allahom, tvrdeći da ono što je u njihovom srcu odgovara onom što je na jezikuI to je tačno. “…a najljući su protivnici”. Riječ: u jeziku znači: “iskrivljen, savijen, izobličen”Allah kaže: “a da inačije nepopustljive opomene” (19:97), tj. one izobličene i neiskrene.
Tako oni u slučaju su­koba lažu i iskrivljavaju istinu ne prihvaćajući Put isti­ne, odnosno potvaraju i u tome pretjeruju. U jed­nom vjerodostojnom hadisu od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, stoji da je on rekao: /287/ “Tri su znaka licemjera: kada govori laže, kada obeća iznevjeri i kada se sukobi pretjeruje!” El-Buhari navodi predanje od Aiše koje navodi direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /288/ “Najmrži Allahu čovjek jeste zagriženi (prgavi) svadl­jivac!” “Čim se neki od njih okrene od tebe, krene nered po Zemlji praviti, ništiti usjeve i stokuA Allah ne voli nered!”. To su oni koji krivo govore i loše radeRiječ: ovdje znači “namjeru, cilj”, kao što Allah kaže govoreći o Faraonu: ..”Zatim se okrenuo i požurio”, (79:22), zatim: .. “i pođite (požurite) da Allaha spominjete!” (62:9) To znači, krenite sa ciljem da džumu-namaz obavite, jer je trčanje na namaz, u fizičkom smislu, prema sunnetu zabranjeno: /289/ “Ako idete na namaz, nemojte ići trčeći, nego idite smireno i dostojanstve­no!”. Prema tome, licemjer nema drugog interesa osim nereda na Zemlji i upropaštavanja usjeva, tjmjesta gdje rastu usjevi i plodovi, i stoke, odnosno stočnih proizvoda, što je pretpostavka ljudskog op­stankaMudžahid kaže: “Dok on na Zemlji djeluje čineći nered, Allah ne daje padavine, pa stradaju i usjevi i stoka.” “Allah, doista, ne voli nered!” On, dž.š., ne voli onoga čija su svojstva takva, niti onoga ko takvo što čini. “A kada mu se kaže: ‘Allaha se boj!’, on se onda ponosi grijesima.” Dakle, kada se ovaj grješnik posavjetuje i kaže mu se: Prestani s takvom pričom i djelovanjem i vrati se istini on to odbija pokazujući gorljivost i srdžbu u grijesima koje činiAllah Uzvišeni kaže: “Kada im se Naši jasni ajeti kazuju, na licima onih koji ne vjeruju primijetit ćeš veliko ne­godovanje…” (22:72)
Stoga, u ovome ajetu kaže: “Dosta mu je Džehenem, a on je doista grozno boravište!”, tj. on je dovoljna kazna za to. “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom Allahovim.” Nakon što je Allah Uzvišeni naveo kazi­vanje o licemjerima i njihovim pokuđenim svojstvima, On, dž.š., navodi pohvalna svojstva vjernika. Ibn-Abbas i jedan broj tabiina u vezi s tim kažu: “Ovaj ajet objavljen je povodom slučaja Suhej­ba ibn Sinana er-Rumija.” Naime, nakon što je on primio islam u Meki i htio hidžru učiniti (iseliti se), ljudi su mu zabranili da ode sa svojom imovinom. Dozvolili su mu, pod uvjetom da preda svoj imetak. Nakon toga objavljen je ovaj ajet. Njega je sa strane Harre dočekao Omer ibn Hattab s grupom ljudi rekavši mu: “Trgovina je uspjela!” A on je odgovorio: “Vaša također, jer Allah neće dati da vaša trgovina propadne.” “A šta je to?”, upitao je onKazali su mu da je Allah o njemu objavio ovaj ajetIbn-Merdevejh navodi predanje od Osmana en-Nehdija, koji prenosi od Suhejba, koji kaže: /290/ Kada sam htio učiniti hidžru iz Meke Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, Kurejši su mi govorili: “Suhejbe! Kod nas si došao bez imovine, a odlaziš s imovinom! Boga mi, to nikada neće moći…” Rekao sam im: “Da li ćete me ostaviti na miru ako vam dam svoj imetak?” Od­govorili su: “Da.” Dao sam im imetak i ostavili su me na miruIzišao sam iz grada i tako došao u Medinu.
To je saznao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, pa je rekao: “Suhejb je na dobitku, Suhejb je na dobitku!”, ponovivši to dva puta Međutim, većina drugih smatra da se ovaj ajet odnosi na svakog borca na Allahovom putu, kao što Allah Uzvišeni kaže: .. “Allah je, doista, od vjernika kupio njih same i imetke njihove…” Kada je Hišam ibn Amir sam izišao između dva tabora, radi borbe, nekima se to nije dopalo, pa su im odgovorili Omer ibn Hattab, Ebu-Hurejre i još neki, proučivši ovaj ajet: “Ima ljudi koji se žrtvuju u težnji za zadovoljstvom AllahovimAllah je milostiv robovima Svojim.”
“O vjernici, uđite u islam potpuno i ne idite stopama šejtanovim; on vam je doista neprijatelj otvoreni!” /208/ “A ako posrnete, nakon što su vam došli jasni dokazi, onda znajte da je Allah silan i mudar.” /209/
Allah Uzvišeni ovo kaže naređujući Svojim robovima, vjernicima, koji su povjerovali u Poslanika Nje­govog da prihvate sve sadržaje i propise islama i djelovanje po Njegovim naređenjima, prema svojim mogućnostima, te izbjegavajući sve Njegove zab-rane. U vezi s riječima: “uđite u islam svi!” navodi se od Ibn-Abbasa i grupe tabiina da to znači: “Svi prihvatite islam, pokorite se Njego­vim naredbama, prema svojim mogućnostima, i ne idite stopama šejtana”, tj. izbjegavajte činiti ono što vam šejtan zapovijedaJer, “On vas navraća na grijeh i razvrat, te da o Allahu govorite ono što ne znate” “on poziva pristaše svoje da budu stanovnici Vatre” (2:169), (35:6)Zato Allah, dž.š., kaže: “On je vama, doista, otvoreni neprijatelj.” Mutarrif je rekao: “Najveća varalica Allahovih robova među Allahovim robovima jeste šejtan.” “A ako skrenete nakon što su vam došli jasni dokazi”, tj. ako skrenete od Istine nakon što su vam podastrijeti do­kazi, “znajte da je Allah silan i mudar”, tj. od Njegove odmazde niko neće moći pobjeći, niti Ga bilo ko nadvladati”On je mudar” u donošenju Svojih propisa, dokidanju i provedbi.
“Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i meleki, i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!”/210/
Allah izražava prijetnju nevjernicima: “Čekaju li oni da im Allah dođe u tminama oblaka, i meleki?!” To znači, kada na Sudnjem danu dođe do razdvajanja prvih i posljednjih, onda će svako biti nagrađen prema svojim djelima, dobrim za dobro, a lošim za zlo. Stoga Allah Uzvišeni kaže: “…i da bude svemu kraj?! A Allahu se sve vraća!”, kao što kaže: “Ne tako! Jer, kada se Zemlja u komadiće zdrobi”, /21/ “I kada Gospodar tvoj dođe, a meleki budu sve red do reda poredani”, /22/ “I kada se toga dana Džehenem primakne, tada će se čovjek sjetiti a našto mu je sjećanje?!” /23/ (89:21-23) Ibn-Džerir u vezi s ovim navodi dugi hadis o Suru (rogu) od Ebu-Hurejrea, koji navodi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to je poznati hadis koji prenosi više prenosilaca i u kojem stoji: /291/
…Kada se ljudi nađu u teškoćama na Sudnjem danu, oni će moliti svoga Gospodara za šefaat (zauzimanje) vjerovjesnika, počevši od Adema, a.s., pa dalje. Svaki od njih je to odbio do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su njemu došli, rekao je: “To je moje, to je moje…” Zatim je otišao da sedždu učini Allahu pod Aršom (Prijestoljem) i zauzme se kod Allaha da donese presudu robovima. Allah je uslišao njegovu molbu došavši sa sjenkom oblaka nakon što se ovosvjetsko nebo raspuklo. Zatim su sišli meleci koji su na njemu bili, a zatim su sišli meleci sa drugog, trećeg, sve do sedmog nebaSišli su nosioci Arša i Kerubijjuni. Zatim kaže: Uzvišeni i Silni Allah sišao je u sjenama oblaka, te meleci od čijih se tespiha orilo. Govorili su: “Slava Onome Čija je vlast ovoga i drugog svijeta! Slava Onom Kome pripada uzvišenost i svaka sila! Slava Živom Koji umrijeti neće! Slava Onome Koji smrt daje stvorenjima, a ne umire, Onome Koji je nadasve slavljen, Presvetom Gospodaru meleka i Duha, Onome Koji je nadasve slavljen i svet! Slava Gospodaru našem Uzvišenom! Slava Onome Kome pripadaju vlast i veličina! Slava, slava Njemu, za vijeke vijekova!”
“Upitaj sinove Israilove koliko smo im od Jasnih dokaza dali! A one koji mijenjaju blagodat Allahovu nakon što im je došla! Allah doista strahovito kažnjavat će.” /211/ “Uljepšan je onima koji ne vjeruju život na ovome svijetu i oni se rugaju onima koji vjeruju. A oni koji su se Allaha bojali, na Sudnjem danu će biti iznad njih! A Allah opskrbljuje onoga koga hoće bez računa.” /212/
Allah Uzvišeni donosi obavijesti o sinovima Isra­ilovim: koliko su sa Musaom Jasnih dokaza upoznali, tj. koliko su nepobitnih dokaza za njegovu istinitost upoznali kao što su: njegova ruka, štap, rastup mora, udarac u kamen, sjenka oblaka u trenucima žege, dar mana i prepelice, te drugi znakovi koji dokazuju postojanje Voljnog Subjekta i Istinitost. Onoga preko Kojeg su ova čuda izvršena. Pa i pored toga, mnogi od njih su se okrenuli od toga zamjenjujući blagodati Allahove nevjerovanjem, tjkoji su nevjerovanje uzeli umjesto njih i okrenuli se od njih. “A i one koji mijenjaju dokaze Allahove na­kon što su im već došli! Allah doista strahovi­to kažnjava!” Tako Allah Uzvišeni, također, saopćava govoreći o nevjernicima iz plemena Kurejš: “Zar ne vidiš one koji su, umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima nevjerstvom uzvratili i narod svoj u Kuću propasti doveli?!” /28/
“U Džehenem, u kome će gorjeti! A užasno je on prebivalište!”/29/ (14:28-29) Nakon toga, Allah Uzvišeni obavještava kako je uljepšao ovosvjetski život nevjernicima koji su njim zadovoljni tako da su ga prihvatili, imovinu sakupljali ne dozvoljavajući da se troši u svrhe u koje im je zapovjeđeno kako bi Allah njima bio zadovoljan pa se izruguju onima koji vjeruju i koji joj ne pridaju značaj, nego dijele od onoga što steknu pokoravajući se Gospodaru svome i žrtvujući ga u težnji za Allahom. Time će oni pobijediti na Dan obećanja i biti iznad navedenih na Dan oživljenja, sastanka, sudbine i utočišta. Oni će steći najviše stupnjeve, dok će drugi biti na najnižim. Zato Allah Uzvišeni kaže: “A Allah opskrbljuje koga On hoće, bez računa ikakvoga”, tj. On opskrbljuje koga hoće od stvorenja dajući im neizmjerne blagodati na ovome i drugom svijetu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /292/
“Podijeli i ne boj se da će ti Vladar Arša umanjiti!” Allah Uzvišeni također kaže: “Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi” (34:39)U sahih hadisu stoji: /293/ “Dva meleka silaze s neba u zoru svakog dana, pa jedan kaže: ‘Allahu moj, daj onome koji dijeli naknadu!’, a drugi kaže: ‘Allahu moj, daj onome koji ne dijeli propast’.” U sahih hadisu, također, stoji: /294/ “Sin Ademov (čovjek) kaže: ‘Moj imetak, moj imetak!’ A imaš li ti ikakav imetak osim onoga što pojedeš i potrošiš, što obučeš i pohabaš i što podijeliš i pošalješ!? Sve drugo osim toga otići će i ostati ljudima.”
“Svi ljudi su sačinjavali jednu zajednicu, pa je Allah slao vjerovjesnike da donose radosne vijesti i opomenu, i po njima je slao Knjigu sa Istinom, da po njoj sudi ljudima u onome u čemu se oni razilaziše. A povod je neslaganju bila međusobna zavist, baš od onih kojima je data, i to kada su im već bili došli Jasni dokazi; i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate istinu o onome u čemu se razilaziše. A Allah upućuje na Pravi put onoga koga On hoće.”/213/
Ibn-Džerir navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: “Između Adema i Nuha prošlo je deset stoljeća, koja su u cjelini bila u znaku Zakona istine. Zatim je došlo do razilaženja, pa je Allah slao vjerovjesnike, nosioce radosnih vijesti i opomene.” Postoje i druga mišljenja, ali je mišljenje Ibn-Abbasa najispravnije i u pogledu lanca predanja i u pogledu značenja. Naime, ljudi su slijedili vjeru Ademovu sve dok nije došlo do obožavanja kipova, pa im je Allah poslao Nuha, a.s., Tako je on bio prvi Allahov poslanik koji je poslan ljudima na Zemlji. Zato Allah Uzvišeni kaže: “i Allah je slao vjerovjesnike da donose ra­dosne vijesti i opomene, i po njima je slao Knjigu s Istinom, da se po njoj sudi ljudima o onome u čemu se oni ne bi slagaliA povod neslaganju bila je međusobna zavist, baš od onih kojima je dana, i to kada su im već bili došli Jasni dokazi, i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu isti­nu o onome u čemu se nisu slagali. A Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.” U vezi s gornjim riječima Uzvišenog: “i onda bi Allah, voljom Svojom, uputio vjernike da shvate pravu istinu o onome u čemu se nisu slagali” Abdurrezzak navodi predanje od Ebu-Hurejre: Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, rekao je: /295/
“Mi posljednji ćemo biti prvi na Sudnjem danu i prvi ćemo ući u Džennet, iako je njima Knjiga dana prije nas, odnos­no nama poslije njih. Allah je nama ukazao na Pravi put u onome u čemu su se oni razišli, u pogledu Isti­ne s Njegovom dozvolom. To je bio dan oko koga su se oni razišli, a nama je Allah na njega ukazao. Tako su oni iza nas, tj. jevreji sutradan (subota) a kršćani prekosutra (nedjelja).” U komentaru ovog ajeta Rebi’ ibn Enes kaže: Riječi: ..”i onda bi Allah voljom Svojom uputio vjernike …”, tjoni koji su vjerovali iz ove zajednice slijedili su ono što su donijeli poslanici prije raskola, molili su se iskreno jedino Al­lahu Uzvišenom, obožavali ga, (činili) ibadet ne pri­dajući Mu druga, obavljali namaz, dijelili zekat tako da su uspostavili ono što je bilo prije raskola, čime su potvrdili da su oni svjedoci protiv ljudi na Sudnjem danu onima kojima su poslanici donosil i objavu, a oni ih u laž utjerivali. U vezi s ovim ajetom Ebul-Alijje kaže: “To je ajet koji izvodi iz sumnji, zab­luda i iskušenja (smutnji).” Riječi Uzvišenog: “s Njegovom dozvolom” znače, s Njegovim zna­njem o tome, te uputom kojom ih je uputioIbn-Džerir kaže: “Allah upućuje koga On hoće”, tjod Svojih stvorenja, “na Pravi put”, tj.
On ima sveobuhvatnu mudrost i nepobitni dokaz. U oba Sahiha od Aiše se navodi predanje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi noću ustao da klanja, govorio: /296/ “Allahu moj, Gospodaru Džebraila, Mikaila i Israfila, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Znalcu Nevidljivog i Vid­ljivog, Ti sudiš među robovima Svojim u onome u čemu su se razišli. Uputi me nakon što je došlo do raskola, s Tvojom dozvolom jer, doista, Ti upućuješ koga hoćeš na Pravi put!”
– Zar mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji prije vas minuše, pogađala ih je neimaština i bolest, i toliko su bivali potresani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali, govorili: “Kada će doći Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je doista blizu! /214/
Allah Uzvišeni kaže: “Zar ste mislili da ćete ući u Džennet”, dakle prije nego dođete u iskušenje i ispit kao što je bilo s onim prije vas. Zato kaže: “a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali, pogađala ih je neimaština i bolest..!”, tjbolesti i nesrećeIbn-Mes'ud, Ibn-Abbas i veliki broj tabiina kažu: znači bijeda i neimaština, bolest, a znači: plašeni od neprijatelja i bili na velikom ispitu. Isto tako, u vjerodostojnom (sahih) hadisu navodi se da je Habab ibn Erett rekao: /297/ “Kazali smo: ‘Allahov Poslaniče, hoćeš li nam od Allaha tražiti pomoć? Hoćeš li za nas Allahu dovu uputiti?’ Odgovorio je: ‘Među onima koji su bili prije vas bilo je pojedinaca koji su pilani pilom od vrata do stopala, što ih ipak nije odvajalo od vjereIsto tako, neki su češljani željeznim češljevima koji su dosezali do kostiju, pa ih ni to nije odvajalo od njihove vjere.’
Za­tim je rekao: ‘Tako mi Allaha, On će sigurno upotpu­niti ovu stvar (vjeru) tako da će jahač moći ići od Sane do Hadramevta ne bojeći se nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado! Ali, vi previše žurite!'” ..”ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali”, tj. kakav je bio nji­hov put, kao što Uzvišeni kaže: “Pa smo uništavali one koji su od ovih moćniji bili, kao što su navedeni primjeri o narodima drev­nim” (48:8). i toliko bivali potresani da bi i Poslanik, i oni koji su s njim vjerovali, govorili: ‘Kada će doći Allahova pomoć!?’ Dakle molili su za pomoć protiv neprijatelja, tražeći što raniji spas i izlaz iz tj. eskobe i nezgode. Allah Uzvišeni kaže: “Eto, Allahova pomoć je blizu!”, kao što na drugome mjestu kaže: “Jer, doista je s mukom i last.” “Doista, s mukom je i last” (94:4-5) sa teškoćama dolazi odgovarajuća pomoć. U hadisu stoji: /298/ “Tvoj Gospodar čudi se očaju Svojih robova dok im se Njegova pomoć bliži. On ih gleda kako su izgubili nadu i smije se znajući da je njihov izlaz iz teškoća blizu…”
“Pitaju te, šta će dijeliti? Reci: “Imetak koji ćete udjeljivati neka pripadne roditeljima i rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima namjernicima; a za dobro koje činite Allah sigurno zna!”/215/
“Pitaju te kako će dijeliti?”- pa Allah Uzvišeni to objašnjava. Dakle, podijelite to na slijedeći način, kao što stoji i u hadisu: /299/ “…svojoj majci i ocu, sestri i bratu, zatim bližnjem do bližnjeg”Mejmun je proučio ovaj ajet, a zatim rekao: “Njima pripada podjela! Tu nije spomenuo bubanj, frulu, slike u drvetu, niti platno za zidove.” Zatim Allah Uzvišeni kaže: “a za dobro koje činite Allah sigurno zna!” Znači, kakvo god dob­ro djelo vi uradili, Allah to zna i On će vas za to najo­bilnije nagraditi. On ni trunke nikome neće nepravde nanijeti.
“Propisana vam je borba, a to vam je mrsko! Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas; možda nešto volite, a to je zlo po vas! Allah zna, a vi ne znate.”/216/
Ovo je obaveza od Allaha da muslimani idu u borbu (džihad), kako bi zlo neprijatelja odbili od teri­torije islama. Zuhri kaže: “Borba je obavezna za sva­kog pojedinca, bez obzira išao u pohod ili ostao. Onome koji ostaje obaveza je kada se od njega traži pomoć da pomaže, kada se mobilizira da ide, a ako za njim nema potrebe, da ostane.” Ja bih dodao: U sahih hadisu je zato potvrđeno: /300/ “Ko umre, a nije išao u boj, niti je sam težio da ide, umro je poput paganina.” Poslanik, a.s., rekao je na Dan osvojenja Meke: /301/ “Nema hidžre poslije Osvojenja, nego ostaje samo borba i iskrena namjeraAko vas pozovu u mobilizaciju, odazovite se.” “…a to vam je mrsko”, tjto je za vas teškoNakon toga Allah Uzvišeni kaže: “Možda nešto ne volite, a to je dobro po vas”, budući da borbu slijede pomoć i pobjeda nad neprijateljima, osvajanje njihove zemlje, imovine i potomstva. “..možda nešto volite, a to je zlo po vas!” U to spada i izostajanje od borbe koje može prouzrokovati da neprijatelj ov­lada zemljom i vlašću. Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže: “Allah zna, a vi ne znate” tj. On bolje od vas zna posljedice stvari. On vam ukazuje na ono što je u vašem interesu na oba svije­ta,.pa odazovite Mu se i poslušajte Njegovu naredbu da biste bili na Pravom putu.
– Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu! Reci: “Ratovanje u njemu veliki je grijeh; ali, odvraćanje od Allahova puta i nevjerovanje u Njega, te od časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih, još je veći grijeh kod Allaha. A smutnja je gora od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli!  A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru njihova djela bit će poništena na ovome i drugome svijetu. Oni će stanovnici Vatre biti i tamo će vječno ostati.” /217/ “Oni koji vjeruju, i koji se isele i na Allahovom putu bore, oni žele milost Allahovu. A Allah oprašta i milostiv je.”/218/
Ibn-ebi-Hatim navodi predanje s lancem od Džunduba ibn Abdullaha: /302/ da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao skupinu ljudi i nad njima Ebu-Ubejde ibn Džerraha. Kada je on krenuo, zaplakao je jako pred Poslanikom, sallal­lahu alejhi ve sellem, pa je on, umjesto njega, poslao Abdullaha ibn Džahša i napisao mu pismo naredivši mu da ga ne čita dok ne dođe do određenog mjesta, rekavši još: “Nemoj nikoga od svojih drugova prisilja­vati da ide s tobom!” U predanju od Ibn-Mes'uda stoji /303/ da ih je bilo sedam, na čelu sa Abdullahom ibn Džahšom el-EsedijemMeđu njima su bili: Ammar ibn Jasir, Ebu-Huzejfe ibn Utbe ibn Rebi'a, Sad ibn Ebi-Vekas, Utbe ibn Gazvan es-Sulemi, saveznik Benu-Nevfela, Suhejl ibn Bejda, Amir ibn Fuhejre i Vakid ibn Abdullah el-Jerbu'i, saveznik Omer ibn Hattaba. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao je Ibn-Džahšu pismo, naredivši mu da ga ne čita dok ne dođe do mjesta Batnu-Nahla. Kada je on stigao tamo, otvorio je pismoU njemu je pisalo: “Idi dok ne dođeš u Batnu-Nahlu!” On je tada rekao drugovima: “Ko od vas želi umrijeti, neka pođe a ostavi oporuku! Ja ostavljam oporuku i idem po zadatku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!” Abdul-Melik ibn Hišam, prenosilac Sire (Životopisa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) navodi predanje od Muhammeda ibn Ishaka…: /304/
Nakon dva dana puta, Abdullah ibn Džahš je otvorio pismo, pa kada je pogledao, vidio je slijedeće: “Kada pogledaš u ovo pismo, nastavi put dok ne dođeš u Nahlu, između Meke i Taifa. Tu ćeš osmotriti Kurejše i obavijestiti nas o njima!” Kada je Abdullah ibn Džahš pročitao pismo, rekao je: “Slušam i pokoravam se”, a zatim je rekao svojim drugovima: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio mi je da nastavim put do Nahle, gdje ću osmotriti Kurejše, kako bih ga izvijestio o njima. Zabranio mi je da bilo koga od vas silom povedem. Stoga, ko od vas želi biti šehid i zatim žudi neka krene, a ko ne želi neka se vratiŠto se tiče mene, ja idem kako mi je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”. Nastavio je put, a sa njim su nastavili i ostali drugovi, tako da niko nije izostaoIšao je kroz Hidžaz, pa kada je došao do rudnika iznad Fer'a po imenu Nedžran, Sad ibn ebi-Vekas i Utbe ibn Gazvan izgubili su devu koju su naizmjenice putem jahali pa su zbog toga zaostali tražeći je Abdullah ibn Džahš i ostali drugovi nastavili su put dok nisu došli do Nahle. Tada je pored njega naišao karavan Kurejša koja je nosio ulje ili začine i drugu robu kojom su Kurejši trgovaliMeđu njima je bio Amr ibn al-Hadremi, Osman ibn Abdullah ibn Mugira i njegov brat Nevfel ibn Abdullah el-Mahzumi, te Hakem ibn Kejsan, rob Hišama ibn Mugire.
Kada su ih vidjeli, pobojali su se jer su bili odsjeli u njihovoj blizini. Bio je posljednji dan redžeba. U rivajetu kojega prenosi Džudub bin Abdullah stoji: Oni nisu znali da li je taj dan bio posljednji dan redžepa ili prvi dan džumadel-ula. Oni su počeli da se savjetuju, pa su neki govorili: ‘Tako mi Allaha, ako ih pustite ove noći ući će u Harem, pa će ih to spasiti od vasJer ako ih tada poubijate, to će biti ubistvo u svetom mjesecu.’ Ljudi su se pokolebali bojeći se da krenu na njih. Zatim su sami sebe počeli bodriti, pa su se složili da ubiju od njih koga budu mogli i uzmu im što imaju. Vakid ibn Abdullah et-Temimi gađao je Amra ibn el-Hadremija strijelom, pogodio ga i ubio. Osmana ibn Abdullaha i Hakema ibn Kejsana zarobili suNevfel ibn Abdullah je pobjegao i nisu ga mogli stićiAbdullah ibn Džahš je nakon toga s drugovima kreno s karavanom i zarobljenicima te su došli Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u MedinuIbn-Ishak kaže: …Kada su došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rekao im je: “Nisam vam naredio da se borite u svetom mjesecu!” Zaustavio je karavan i zarobljenike i odbio da od toga išta uzme. Kada je tako rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljudi su klonuli misleći da će propasti, a zamjerila su im i njihova braća muslimani što su to učinili. Kurejši su tada rekli: “Muhammed i njegovi drugovi povrijedili su sveti mjesec, u njemu prolili krv, uzeli imovinu i zarobili ljude…”
Budući da su ljudi o tome puno govorili, Allah je objavio tim povodom ajet: – Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu! Reci: “Ratovanje u njemu veliki je gri­jeh; ali, odvraćanje od Allahova puta i nevjerovanje u Njega, te od časnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih još je veći grijeh kod Allaha. A smutnja je gora od ubijanja!” Dakle, ako ste se borili i ubijali u svetom mjesecu, oni su vas odvraćali od Allahovog puta ne vjerujući u Allaha, te od svetog mjesta odakle su vas izgonili iako ste vi tu domaćini”. To je kod Allaha veće” od ubijanja onih koje ste vi ubili. “A smutnja je gora od ubijanja!”, tj. oni muslimane odvraćaju od njihove vjere, kako bi ih vratili u nevjerstvo nakon što su bili vjernici, a to je veći grijeh kod Allaha od ubistva. Stoga “će se oni neprestano boriti protiv vas dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako to budu mogli!” budući da oni ustrajavaju na nečemu što je krajnje gnusno ne kajući se za to, niti se povlačećiIbn-Ishak kaže: Nakon što je Kur'an objavio ovu zapovijed i Allah oslobodio muslimane muka u kojim su bili, Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je karavan i zarobljenike. Kurejši su mu tim povodom poslali otkupninu za Osmana ibn Abdullaha i Hakema ibn Kejsana, pa je on kazao: “Nećemo vam ih osloboditi dok se ne pojave naša dva druga: Sad ibn Ebi-Vekas i Utbe ibn Gazvan, za koje se plašimo da su kod vas. Ako ih ubijete, i mi ćemo ubiti vaše.”
Nakon toga, došli su Sad i Utbe i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je otkupninu za njih. Tom prilikom, Hakem ibn Kejsan prihvatio je islam ostavši kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok nije pao kao šehid u Bitki kod Bi'r Me'una (kod bunara Me'una), dok se Osman ibn Abdullah vratio u Meku i tamo umro kao nevjernikIbn-Ishak kaže: Kada se pokazalo šta su učinili Abdullah ibn Džahš i njegovi drugovi, objavom navedenog ajeta, oni su poželjeli nagradu, pa su rekli: “Allahov Poslaniče! “Hoćemo li se nadati polasku u pohod u kojem ćemo dobiti nagradu mudžahida?!” Nakon toga Allah Uzvišeni je objavio slijedeće: “Oni koji vjeruju, i koji se isele i na Allahovom putu bore, oni se mogu nadati milosti AllahovojA Allah oprašta i milostiv je.” U vezi s tim pohodom Abdullah ibn Džahš je, odgovarajući Kurejšima koji su govorili:
“Muhammed i njegovi drugovi povrijedili su sveti mjesec i u njemu krv pro­lili, imovinu uzeli i ljude zarobili!” napisao slijedeće stihove: “Ubistvo u mjesecu svetom smatrate grijehom velikim, A veće od toga jeste kada putnik vidi svoj Pravi put, da odvraćate od onog što kaže Muhammed, i nevjerovanje u njega, a Allah vidi i svjedok je, i izgon iz Allahova mesdžida njegovih stanovnika, Da se u Hramu ne vidi onaj koji se Allahu klanja, Mi smo, iako nas za ubistvo tužite.., I laži na islam šire silnici i zavidnici, Pojili od Ibn-Hadremije naša koplja, Kod palme kada je rat potpalio Palilac, Krvlju, dok je Ibn-Abdullah Osman s nama bio, I borio se da se iz okova vrati!”
“Pitaju te o vinu i kocki! Reci: “U njima je veliki grijeh, a i koristi ljudima; samo je grijeh (šteta) od njih veći od koristi njihove!” Pitaju te, šta da udjeljuju! Reci: “Višak!” Eto, tako vama Allah ajete (znakove) objašnjava da biste razmislili!” /219/ “I o ovome i o drugome svijetuI pitaju te o siročadi! Reci: “Pomoći njima je dobro!” A ako budete s njima zajedno živjeli, pa to su braća vaša! Allah zna razliku između pokvarenjaka i dobročinitelja! Da je Allah htio, mogao je propisati ono što vam je teško! On je doista silan i mudar.”/220/
..”Pitaju te o vinu i kocki!” Što se tiče riječi “vino”, to je, kao što kaže vladar pravovjernih, Omer ibn Hattab, ‘sve što opija um’ kao što će biti šire objašnjeno u Suri “Trpeza” , dok riječ “hazardne igre” znači kocka. Reci: ‘U njima je veliki grijeh, a i koristi ljudima.’ Što se tiče gri­jeha (štete) to je stvar vjere, dok su koristi vezane za ovaj svijet kao npr., kupoprodaja i korištenje zara­dom od njih. Koristi koje neki dobivaju u hazardnim igrama, da bi to potom trošili za sebe i svoje poro­dice, nisu jednake šteti i porocima što utiču na svijest i vjeru ljudi. Zato Allah Uzvišeni kaže: “njihov grijeh (šteta) veći je od njihove koristi”, pa je ovaj ajet bio u funkciji pripreme za potpunu zabranu vina (opojnih pića), budući da to nije bilo eksplicitno, nego implicitno. Stoga je Omer ibn Hattab, r.a., kada je pred njim proučen ovaj ajet, rekao: “Allahu moj, objasni nam jasno pitanje vina (opojnih pića)!” Nakon toga ob­javljena je jasna zabrana u suri “El-maide” (Trpeza): “O vjernici, vino, kocka, kumiri i strjelice za gatanje odvratne su stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste spašeni bili.” “Šejtan samo želi pomoću vina i kocke među vas neprijateljstvo i mržnju unijeti i od sjećanja na Allaha i namaza odvratiti vas. Pa hoćete li se okaniti?!” (5:90-91) O tome će opširnije biti govora u poglavlju “El-maide” (Trpeza), ako Bog da.
“Pitaju te, šta da udjeljuju! Reci: ‘Višak!'” Ibn Ebi-Hatim navodi od Jahja'a da je do njega stiglo kako su Muaz ibn Džebel i Sa'lebe došli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i kazali: “Allahov Poslaniče! Mi imamo ro­bove i porodice, pa šta da dijelimo od naše imovine?” Allah je, potom, objavio ajet: “Pitaju te, šta da udjeljuju!” Reci: ‘Višak!’, tj. ono što preostaje od tvoje porodice. To navode Ibn-Abbas, Ibn-Omer i jedan broj tabiina, a Abd ibn Humejd u svom komentaru navodi da je Hasan u vezi s ovim riječima rekao: “To znači da ne opteretiš tvoj imetak, pa da dođeš u situaciju da prosiš od ljudi.” /305/ “Mujezin Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do tada je na početku namaza govorio da se namazu ne primiču pijani!”. Na to upućuje i predanje koje navodi Ibn-Džerir od Ebu-Hurejre, koji kaže: /306/ Neki čovjek je rekao: “Allahov Poslaniče, imam jedan dinar”, a on mu je rekao: “Potroši ga za sebe!” On je rekao: “Imam ja i drugi.” Na to mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Potroši ga na svoju porodi­cu!” On je kazao: “Imam još!” “Potroši ga na svoje dijete!”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. On je rekao: “Imam još!” Tada mu je rekao: “Onda ti vidi!” /Navodi i Muslim u svom Sahihu./ U Sahihu Muslimovom također se navodi da je Ebu-Hurejre, r.a., rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /307/ “Najbolja je sadaka ona koja se daje iz bogatstva! Gornja ruka je bolja od donje, pa počni s onim koga izdržavaš!” .. “Eto, tako vam Allah ajete (znakove) objašnjava, da biste razmislili!” /219/
“I o ovome i o drugome svijetu”, tj. kako vam je detaljno iznio ove propise i objavio ih, i pokazao, tako vam On objašnjava ostalo znakovlje u Svojim propisima, obećanjima i prijetnjama, kako biste razmišljali o ovome i drugome svijetuIbn-Abbas kaže: “To znači, o prolaznosti i prestanku ovoga svijeta, te dolasku drugog svijeta i njegovoj vječnosti.” U jednom predanju od Katade stoji: “Pa, dajte prednost dru­gom svijetu nad prvim!” – I pitaju te o siročadi! Reci: “Pomoći njima je dobro! A ako budete s njima zajedno živjeli, pa to su braća vaša! Allah zna razliku između pokvarenjaka i dobročinitelja! Da je Allah htio, mogao je propisati ono što vam je teško!” Ibn-Džerir navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji je rekao da su tada objavljeni ajeti: “I ne pri­bližavajte se imetku siročeta, osim na najljepši način!” “Oni koji bez ikakvog prava troše imetke siročadi doista u svoje trbuhe vatru trpaju, i oni će u ognju gorjeti!”. (4:10) Naime, neki kod kojih su živjela siročad bili su ih počeli pri jelu i piću odvajati od sebe, izdvajajući za njih hranu i od sebe otkidajući tako da to pojedu ili propadne. To im je postalo teško, pa su to naveli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon čega je objavljeno: “I pitaju te o siročadi! Reci: ‘Pomoći njima je dobro!’ A ako budete s njima zajedno živjeli, pa to su braća vaša!”, pa su nakon toga oni po­miješali svoju hranu i piće sa njihovim.
Ovako preno­se Ebu-Davud, En-Nesa'i, Ibn Ebi-Hatim, Ibn-Merde­vejh i El-Hakim od Ata’ ibn Saiba, a to prenosi i Saddi od Ibn-Abbasa, te Ibn-Mes'udaVeki’ ibn Džerrah navodi predanje s lancem od Aiše, r.a., koja kaže: “Ne volim da kod mene bude imetak siročeta pose­bno odvojen, pa ja miješam svoju hranu i piće s nje­govim.” “Reci: ‘Pomoći njima je dob­ro'”, tj. odvojeno, “a ako budete s njima zajedno živjeli, pa to su braća vaša!” To znači, ako budete miješali svoju hranu i piće s njihovom, to vam ništa ne smeta. Naime, “Al­lah zna razliku između pokvarenjaka i dobročinitelja”, tj. zna čija je namjera i nijet nered, a čija red (poma­ganje). “Da je Allah htio, mogao je propisati ono što vam je teško! On je doista silan i mudar.” Dakle, da je Allah htio, On bi vas ograničioMeđutim, On vam je proširio prostor i olakšao da s njima zajedno živite. U poglavlju “En-nisa” (Žene) bit će više govora o ponašanju prema siročadi, inšallah!
“Ne ženite se idolopoklonicama dok vjernice ne postanu; uistinu je robinja vjernica bolja od idolopoklonice, makar vam se ona i sviđala! Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici; jer uistinu je rob vjernik bolji od idolopoklonika, makar vam se i dopadao. Ti zovu u Vatru, a Allah voljom Svojom poziva Džennetu i oprostu, te objašnjava ljudima Znakove Svoje, da bi se podsjećali!”/221/
Ovim Allah Uzvišeni zabranjuje vjernicima da žene idolopoklonke, koje obožavaju kipove, izdva­jajući od njih žene pripadnice Knjige riječima: “i čestite kćeri onih kojima je dana Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadete s namjerom da se njima oženite, a ne da sa njima blud činite i da ih za priležnice uzimate” (5:5)Ibn-Abbas kaže: “Od toga je Allah izuzeo žene sljedbenika Knjige”, a Omer ibn Hattab kaže: “Musliman može oženiti kršćanku, a kršćanin ne može oženiti muslimanku.” Od Džabira ibn Abdullaha navodi se da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /308/ “Mi možemo ženiti žene pripadnika Knjige, a oni ne mogu ženiti naše žene.” Ovaj hadis, bez obzira što ima u lancu to što ima, potvrđen je konsenzusom svih u ovoj zajed nici. “Uistinu je robinja vjernica bolja od idolopo­klonke, makar vam se ona i sviđala!” Suddi kaže: /309/
Objavljen je u vezi sa Abdullahom ibn Revahe, koji je imao crnu robinju na koju se naljutio, pa joj šamar opalio. Nakon toga, uhvatio ga je strah, pa je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i izvijestio ga, na što ga je ovaj upitao: “Kakva je ona?” On je odgovorio: “Posti, klanja, abdest uzima i svjedoči da nema boga osim Allaha i da si ti Allahov Poslanik.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ‘Ebu-Abdullahu, ona je vjernica!’ On je rekao: “Tako mi Onoga Koji te je poslao s Istinom, ja ću je osloboditi i oženiti.” To je i učinio, ali su mu neki muslimani predbacivali govoreći: “Oženio je svoju robinju!” Htjeli su da ih udaju za idolopoklonike i njih ožene u želji za njihovim porijeklom, pa je Allah objavio ovaj ajet! U oba Sahiha stoji predanje Ebu-Hurejre, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alej­hi ve sellem, rekao: /310/ “Ženom se ženi zbog četiri stvari: zbog njenog imetka, zbog porijekla, zbog lje­pote i zbog vjere! Pa uzmi onu koja vjeru ima, ruka ti se pozlatila! ” Muslim navodi slično predanje od Džabira, a od Ibn-Omera prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /311/
“Ovaj svijet je užitak, a najbolji je užitak ovoga svijeta dobra žena.” “Ne udajite vjernice za idolopoklonike dok ne postanu vjernici”, tj. nemojte ženiti idolopoklonike ženama vjer­nicama jer Allah Uzvišeni kaže: “one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni” (60:10)Zatim kaže: “jer uistinu je rob vjernik bolji od idolopoklonika, makar vam se i dopadao”, tjčovjek vjernik, pa makar bio rob iz Etiopije, bolji je od idolopoklonika, pa makar ovaj bio ugledni prvak!” “Ti zovu u Vatru”, tj. druženje i miješanje s njima poziva ljubavi prema ovome svijetu, njegovom prihvaćanju i preferiranju nad drugim svijetom, čega je rezultat muka nesnos­na. “A Allah Svojom voljom poziva Džennetu i oprostu”, tj. Svojim Šerijatom, onim što je naredio i što je zabra­nio. “…te objašnjava ljudima Znakove Svoje, da bi se podsjećali!”
“I pitaju te o mjesečnom pranju! Reci: ‘To je neprijatnost!’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju! A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio! Allah, doista, voli one koji se kaju i voli one koji se čiste.” /222/ “Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete! A pripremite nešto i za duše svoje! I bojte se Allaha i znajte da ćete se s Njim susresti! A ti obraduj prave vjernike!” /223/
Imam Ahmed navodi predanje od Enesa, koji ističe da su židovi odbijali jesti sa ženom i biti u istoj kući s njom ukoliko ima menstruaciju. U vezi s tim, drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sel­lem, postavljali su pitanja, pa je Allah Uzvišeni obja­vio ajet: ..”Pitaju te o mjesečnom pranju…” Kada je ajet u cjelini objav­ljen, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /312/ “Činite sve drugo izuzev bračnog od­nosa!” Za to su saznali židovi, pa su kazali: “Ovaj čovjek neće ništa naše da ostavi da ne uradi suprot­no!” Zatim su došli Usejd ibn Hudajr i Abbad ibn Bišr i kazali mu: “Allahov Poslaniče, židovi govore tako i tako, pa hoćemo li se sa ženama sastajati?” Lice Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, promijenilo se, pa su pomislili da se na njih naljutio. Zatim su oni izišli i na vratima sreli čovjeka koji je nosio mlijeko za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem On, sallallahu alejhi ve sellem, to je za njima poslao da popiju, pa su tako saznali da se nije na njih naljutio!” /Prenosi Muslim/ Ebu-Davud navodi predanje s lancem od Ikrime, koji prenosi od neke od supruga Vjerovjesnika, salla­llahu alejhi ve sellem: /313/
“Kada bi on nešto htio od žene koja ima menstruaciju, stavio bi joj na spolni organ odjeću!” Stoga se riječi: “Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja!” odno­se na spolni organ, u skladu s riječima: “Činite sve izuzev bračnog odnosa!”. U tom smislu, mnogi učenjaci, odnosno veći broj njih, smatraju da je doz­voljen odnos sa ženom koja ima menstruaciju, izuzev spolnog organa. Međutim, treba reći da nema razi­laženja u vezi s tim da je dozvoljeno s njom biti u postelji i jesti. Aiša kaže: /314/ “Allahov Poslanik, sal­lallahu alejhi ve sellem, zapovjedio mi je da mu perem glavu dok sam imala menstruacijuIsto tako, on bi se naslanjao u sobi na mene dok bi učio Kur'an a ja imala menstruaciju.” U sahih hadisu od nje na­vodi se da je rekla: /315/ “Ja bih glodala kost dok sam imala menstruaciju, pa bih je dala Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. On bi glodao po istome mjestu po kojem i ja. Pila bih vodu, pa bih dodala i njemu, i on je pio na istome mjestu na kojem sam pila i ja!”
Ko obavi spolni akt u menstruaciji, počinio je grijeh, pa treba da moli Allaha za oprost i pokaje se. U vezi s pitanjem: da li je za to obavezan kefaret ili ne, postoje dva mišljenja: – prvo se zasniva na osnovi predanja Ahmeda od Ibn-Abbasa, koji navodi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /316/ “onaj koji spolno opći sa svo­jom ženom dok ima menstruaciju, dužan je dati sadaku dinar ili pola dinara”. U verziji Tirmizija: /317/ “Ako je crvena krv, obavezan je dinar, a ako je žuta, pola dinara.” – drugo je vjerodostojnije i novije mišljenje šafijskog mez­heba, te mišljenje većine pravnika, koji smatraju da u vezi s tim nema ništa, nego obaveza da se moli Alla­ha a oprost jer, po njihovom mišljenju, nije vjero­dostojno direktno predanje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Isto tako, što se tiče žene koja ima menstruaciju, ima mišljenja da je dozvoljen odnos s izuzetkom di­jela ispod pojasa, što se potvrđuje u oba sahiha od Mejmune bint Haris el-Hilalijje, koja kaže: /318/ “Kada bi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio prići nekoj od svojih žena, naredio bi joj da donji dio tijela ogrne ogrtačem ako bi imala menstruaciju.” Ovo je verzija El-BuharijeMeđutim, oni prenose slično i od AišeU tom smislu, riječi: “ne približujte im se dok se ne okupaju” predstavljaju komentar riječi: “Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja!” Ovdje se zabranjuje približavanje ženama u smislu spolnog odnosa, sve dok imaju menstruaciju. To znači da je dopušteno kada prestane. Govoreći o pokornosti, imam Ahmed kaže: Riječi Uzvišenog su: ..

“I pitaju te o mjesečnom pranju! Reci: ‘To je neprijatnost!’ Zato ne općite sa ženama za vrijeme mjesečnog pranja, i ne prilazite im dok se ne okupaju! A kada se okupaju…” Čistoća (kupanje) pokazuje da im se može pri­bližavati prilaziti. Kada Mejmuna i Aiša kažu: /319/ “Kada bi neka od nas imala menstruaciju, ogrnula bi donji dio i ušla s Allahovim Poslanikom u njegov ku­tak”; to ukazuje da je on htio odnos. “A kada se okupaju, onda im prilazite onako kako vam je Allah naredio!” Ovdje nalazimo poziv i uputu da se sa ženama opći nakon što se okupaju. Ulema se slaže da nije dozvoljeno prići ženi (spolno općiti) kada joj prestane menstruacija, dok se ne okupa ili, ukoliko to ne mogne, uzme tejemmum. Izuzetak čini Ebu-Hanife, r.h., koji kaže da je dozvoljeno kada prestane teći krv od menstruacije, a to je, po njemu, deset dana, te da nije uvjetovano kupanjem. Allah to najbolje zna! Ibn-Abbas kaže: Riječi: “dok se ne očiste”, tjod krvi, “A kada se očiste”, tjvodomOvako navodi jedan broj tabiina. Riječi: “Kako vam je Allah naredio” Ibn-Abbas tumači: “do spolnog organa, a ne dalje, jer ko učini nešto preko toga, prešao je dozvoljenu granicu”. U tome je i dokaz da je zabranjeno (haram) odnos u stražnjicu (što će, ako Bog da, biti objašnjeno naknadno).
Riječi Uzvišenog: “Allah, doista, voli one koji se kaju”, tj. koji se kaju za grijehe, i ako ponove prilaženje; “i voli one koji se čiste”, tj. koji se čiste od prljavština i neugodnosti, a to se ovdje odnosi na općenje u stražnjicu, i u toku menstruacije. “Vaše žene su njive vaše.” Riječ “njiva, dobro” predstavlja mjesto ploda djeteta, rodiljku “…i vi njivama svojim prilazite kako hoćete!”, tj. kako hoćete: sprijeda ili odzada, ali u jedno mjesto, kao što potvrđuju hadisiEl-Buhari navodi predanje od Džabira, koji je rekao: /320/ Židovi su govorili: “Ako obavi odnos sa zadnje strane, dijete se rodi razroko.” Tada je objavljeno: “Vaše žene su njive vaše i vi njivama svojim prilazite kako hoćete!” (Prenose Muslim i Ebu-Davud.) Ibn-ebi-Hatim navodi od Džabira: /321/ Židovi su govorili muslimanima: “Ko priđe ženi sa zadnje strane, dijete će biti rođeno razroko”, i Allah je objavio: “Vaše žene su njive vaše i vi njivama svojim prilazite kako hoćete!” Ibn-Džurejdž kaže u hadisu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /322/ “S prednje ili zadnje strane, ako je to u spolni organ!” Postoje i brojni drugi hadisi koji daju slobodu odnosa pod uvjetom da bude u jedno mjesto, tju vaginuIstovremeno, postoji zabrana odnosa u stražnjicu. Od Omera ibn Šuajba navodi se predanje koje on prenosi od svoga oca, a ovaj od djeda, koji kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /323/ “Onaj koji obavi spolni odnos sa ženom u stražnjicu, počinio je mali homoseksualizam!” Imam Ahmed navodi predanje sa lancem od Ali ibn Talika, koji kaže: /324/
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, zabranio je da prilazite ženama u stražnjice! Al­lah se doista ne stidi reći istinu.” Od Ebu-Hurejre se, također, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /325/ “Allah neće ni pogledati onoga koji ženi prilazi obavljajući spolni odnos u stražnjicu.” Isto tako prenosi od Ebu-Hurejra da je Poslanik, salla­llahu alejhi ve sellem, rekao: /326/ “Proklet je onaj koji sa svojom ženom spolno opći u stražnjicu.” Sva predanja koja se navode u prilog dopuštenja tog čina nevjerodostojne su, a to je posebno ispitao i izdvojio hafiz Ebu-Abdullah ez-Zehebi u djelu u kojem je to sabrao utvrdivši da su sve to slabi hadisi. Od Ibn-Omera, Malika, Šafije i Tahavija prenosi se da je to dopušteno halal. Međutim, sve to nije vjerodostoj­no predanje od njih, Allah im se smilovao. Zato Nasr es-Sabbag kaže: “Rebi’ se zaklinjao Allahom, osim Koga drugog boga nema, da je slagao, tj. Ibn-Abdul-Hakem se poziva na Šafiju, budući da je Šafija jasno potvrdio u svojih šest djela da je to zabranjeno Allah to najbolje zna! Isto tako, Ibn-Omer, r.a., to zabra­njuje: ” Daremi navodi u svom “Musnedu” od Seida ibn Jesara ebi-Habbaba, koji kaže: Rekao sam Ibn-Omeru: “Šta kažeš za priležnice (robinje), da li se s njima može obaviti odnos u stražnjicu?”
On je rekao: “Zar to može činiti ijedan od muslimana?”. Ovaj lanac predanja je vjerodostojan, a tekst je jasan u pogledu zabrane. Stoga, sve što se u vezi s tim navodi, ovim se negira. Ma'mer ibn Isa navodi od Malika da je to haram (zabranjeno) Ebu-Bekr ibn Zijad en-Nejsa­buri s lancem od Israila ibn Revha kaže: Pitao sam Malika ibn Enesa: “Šta kažeš za prilazak ženama sa stražnje strane?” Rekao je: “Vi niste niko drugi do Arapi. Da li je njiva išta drugo do mjesto sijanja? Ne prelazite mimo vagine!” Rekao sam: “Ebu-Abdullahu! Oni navode da ti to tvrdiš!” Odgovorio mi je: “Lažu na mene, lažu!” Prema tome, ovo je potvrđen nje­gov stav, a to je i stav Ebu-Hanife, Šafije, Ahmeda ibn Hanbela i svih njihovih sljedbenika, kao što je i stav tabiina i drugih pripadnika zdrave tradicije, koji to najoštrije osuđujuNeki od njh to nazivaju i činom nevjerstva kufra. “A pripremite što i za duše svoje!”, tj. djela pokornosti izbjegavajući pri tome ono što je zabranjeno. Zato Allah Uzvišeni kaže: “Bojte se Allaha i znajte da ćete se s Njim sresti”, tj. da će s vama obračunati za sva vaša djela “I obraduj vjernike”, tj. one koji su Allahu pokorni u svemu što im je naredio i izbjegavaju sve što je On zabranio. Ibn-Džerir navodi od Ibn-Abbasa, koji kaže: “A pripremite što i za duše svoje!” Znači, pri odnosu sa ženom reći ćeš: “Bis­millah”U ime Allaha” U El-Buharijinom Sahihu utvrđeno je predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: “Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /327/ Kada neki od vas hoće prići svojoj ženi, treba kazati: “U ime Allaha! Moj Bože! Udalji šejtana od nas! Udalji šejtana od onoga što nam po klanjaš!” Ako iz toga budu dobili dijete, šejtan mu nikada neće nauditi!
“I neka vam zakletva Allahom ne bude prepreka da dobro činite, da se Allaha bojite i ljude mirite- A Allah sve čuje i sve zna!” /224/ “Allah vas neće kazniti ako se neoprezno zakunete, ali će vas kazniti za ono što s predumišljajem srca vaših uradite- Allah prašta i blag je.”/225/
Allah Uzvišeni kaže: Nemojte da vam vaša zakletva Allahom Uzvišenim bude prepreka da činite dobro i održavate odnose s rodbi­nom ukoliko se zakunete da to nećete činiti! Zatim Allah kaže: “Neka se čestiti i imućni među vama ne zakli­nju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj napustili; neka pređu preko toga i nek praštaju! Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti..!” (24:22) Prema tome, ostajanje pri zakletvi u tom slučaju veći je grijeh nego je prekršiti uz otkup! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /328/ “Tako mi Allaha, ako se neko od vas vrati svojoj porodici s takvom zakletvom, to mu je veći grijeh kod Allaha nego za otkup kojim ga Allah obavezuje!” (Ovako prenose Muslim i Ahmed.) U vezi sa značenjem ovoga ajeta Ibn-Abbas kaže: “Nikako ne dozvolite da vaša zakletva bude prepreka da činite dobro. Zato, dajte kefaret za vašu zakletvu i činite dobro.” Tako kaže i skupina tabiina. Njihove tvrdnje potvrđuje i predanje u El-Buharijinom i Mus­limovom Sahihu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /329/
“Tako mi Allaha, ja ću uvijek ako se zakunem za nešto, pa uvidim da je drugo bolje otkupiti zakletvu i uraditi ono što je bolje a otkupiti zakletvu.” Muslim navodi predanje od Ebu-Hurejra, koji navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /330/ “Ko se za nešto zakune, pa zatim vidi nešto bolje od toga, neka učini kefaret i uradi ono što je bolje!” Postoje i drugi hadisi u kojima se ne spominje kefaret, a vjerodos­tojno je slijedeće: /331/ “Neka učini kefaret za svoju zakletvu.” “Allah vas neće kazniti ako se nenamjerno zakunete”, tj. neće vas kazniti, niti obavezivati za nenamjernu zakletvu, a to je zakletva koju onaj koji se zaklinje ne čini nam­jerno, nego je učini mahinalno jezikom bez namjere da je i potvrdi. U dva Sahiha navodi se predanje od Ebu-Hurejra da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /332/ Ko se zakune Latom i Uzzatom neka kaže: “Nema drugog boga osim Allaha.” To je on rekao ljudima koji su prije kratkog vremena napustili paganstvo i primili islam dok im je govor još uvijek bio pod uticajem ranijih običaja, pa su se ne­namjerno zaklinjali Latom. Stoga im je naređeno da nakon toga izgovore riječi Svjedočanstva tevhida, kako bi se to poništilo. U poglavlju “O nenamjernoj zakletvi” Ebu-Davud navodi predanje od Aiše, koja kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /333/ Omaška u zakletvi je ono što čovjek kaže u kući: “Ne, Boga mi!” ili “Da, Boga mi!” Ibn-Džerir navodi predanje od Hasana ibn ebil-Hasana, koji kaže: /334/
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naišao je pored ljudi koji su se nadmetali u strjeljaštvu, tj. koji su gađali strijelama. S njim bijaše i jedan od njegovih drugova. Jedan od ljudi ustajao je i govorio: “Boga mi, pogodio sam!”, “Boga mi, nisi pogodio!” Čovjek koji je bio s Poslanikom rekao je: “Ovaj čovjek strašno griješi, Allahov Poslaniče!” Alla­hov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio mu je: “Ne, zakletva strijelaca nenamjerna je i ne nosi kefaret niti kaznu!” Ovaj hadis je mursel-hasen od El-Hasana. Ibn-ebi-Hatim prenosi od Aiše da je rekla: To su riječi čovjeka: “Ne, Boga mi!”, “Da, Boga mi!” i slkada misli da je tačno, a to nije takoIbn-Abbas kaže: “Nenamjerna je zakletva ona kojom zabranjuješ ono što ti je Allah dopustio i u tome nisi obavezan kefaret činiti!” U poglavlju “Zakletva u srdžbi” Ebu-Davud pre­nosi od Seida ibn Musejjeba: Dva brata ensarije stekli su nasljedstvo pa je jedan želio da se podijele, a drugi mu je rekao:
“Ako mene pitaš kako ćemo po­dijeliti sve što meni pripada ja dajem za Kabu!”. Na to mu je rekao Omer: Kabi nije potreban tvoj imetak! Učini kefaret za svoju zakletvu i kaži to svom bratu, jer ja sam čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /335/ “Ne možeš se zakleti niti zavjetovati za grijeh prema Gospodaru Uzvišenom, niti za prekidanje rodbinskih veza, niti pak za ono što ne posjeduješ!” “…ali će vas kazniti za ono što vaša srca urade ako pod zaklet­vom nešto namjernoučinite” Ibn- Abbas, kao i neki drugi, tvrde: “To znači da se zaku­ne za nešto znajući da laže.” Mudžahid i neki drugi kažu: To je isto kao i u riječima: “ali će vas kazniti ako se zakunete namjerno!” (5:89) “Allah prašta i blag je”, tj. On prašta robovima Svojim i blag je prema njima.
“Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim, sačekat će ih četiri mjeseca! Pa ako se vrate ženama, Allah doista prašta i milostiv je.” /226/ “A ako odluče da se rastave, pa Allah doista sve čuje i zna!”/227/
Riječ: znači “zakletva”Stoga, ako se čovjek zakune da neće sa ženom imati seksualni odnos određeno vrijeme, to može biti manje ili više od četiri mjeseca. Ako je to vrijeme kraće, on mora sačekati da prođe ovaj period, a tek potom stupiti u seksualni odnos sa svojom suprugom. U tom slučaju, ona je dužna biti strpljiva i ne može tražiti da se vrati, tj. da dođe i stupi s njom u seksualni odnos u ovom peri­odu. Ovo se potvrđuje u El-Buharijinoj i Muslimovoj zbirci Sahiha, gdje se nalazi predanje od Aiše, koja navodi da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, zakleo na mjesec, pa je to sveo na dvadeset de­vet dana i rekao: /336/
“Mjesec ima dvadeset devet dana.” Međutim, ako je period duži od četiri mjese­ca, po prolasku vremena od četiri mjeseca supruga može tražiti od svog supruga: ili da se vrati i stupi s njom u seksualni odnos, ili da raskine brak. Na to će ga prisiliti sudija, kako ne bi ona bila oštećena. Zato Allah Uzvišeni kaže: “Onima koji se zakunu da se neće približavati ženama svojim…”, tj. koji se zakunu da neće stupati u seksualne odnose sa svojim ženama. U tome je dokaz da se takva zakletva odnosi na supruge, ali ne i na robinje. “…rok je četiri mjeseca”, tj. muž će čekati četiri mjeseca od trenutka zakletve, a potom će prestati s tim, ili će od njega biti zatraženo da se vrati, ili da se razvede.
Zato Allah Uzvišeni kaže: “a ako se vrate”, tj. vrate u stanje u kome su bili, u pogledu seksualnog odnosa. To tvrde Ibn-Abbas i jedna grupa tabiina. “Pa Allah, doista, prašta i milostiv je” za ono za što su uskraćene u prethod­nom periodu zbog zakletve. Većina učenjaka sma­traju da je za to obavezan kefaret na osnovi opće odredbe o kefaretu za onoga koji se zakune, što je gore navedeno u sahih hadisimaAllah to najbolje zna! “A ako odluče da se rastave …” Ovim se dokazuje da do rastave braka ne dolazi samim tim što prođu četiri mjeseca, kako tvrdi većina kasnijih učenjakaIma mišljenja da do rastave stupnja “jednog puštanja” dolazi samim prolaskom četiri mjeseca, kao što ima mišljenja da time dolazi do “opozivog razvoda”, a neki kažudo “definitivnog puštanja”Svi koji tvrde da dolazi do razvoda samim prolaskom četiri mjeseca, obavezuju za ženu razvodni rok /iddet/Izuzetak čini predanje koje navode Ibn-Abbas i Ebu-Ša sa’, koji ističu da ukoliko je imala tri menstruacije, za nju nema “razvodnog roka”. Međutim, stav većine od kasnijih pravnika jeste da staratelj može to zaustaviti tražeći: ili navedeno, tjda se vrati supruzi, ili razvod budući da razvod ne nastaje samim istekom ta četiri mjeseca. Malik prenosi od Ibn-Omera da je rekao: “Kada se čovjek zakune da se neće približavati svojoj ženi, time se nije razveo, pa makar i prošla četiri mjeseca, dok sam to ne prekine, bilo razvodom ili povratkom (Navodi El-Buhari.) Isto stanovište zastupaju i Omer, Ibn-Omer, Aiša, Osman, Zejd ibn Sabit, više od deset ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te više tabiina i šerijatskih pravnika.
Svi oni tvrde da je, ukoliko se ne vrati, obavezan razvesti se. U protivnom, sudija će obaviti razvod koji se smatra opozivim u toku razvodnog roka- iddeta. Šerijatski pravnici, te drugi učenjaci u vezi s odgađanjem od muža preko roka od četiri mjeseca, upućuju na hadis koji prenosi Malik ibn Enes u “Mu­vetta'u” od Abdullaha ibn Dinara, koji kaže: Omer ibn Hattab je izišao noću i čuo je neku ženu kako kaže: “Ova noć se odužila crna na kraju svome, Ne da mi da spavam, jer nemam ljubljenoga da se zabavim. Tako mi Boga, da ne brinem o Allahovu hataru, Ovaj krevet bi se zaljuljao.” Omer je tada upitao svoju kćerku Hafsu, r.a.: “Ko­liko najviše žena može biti strpljiva bez muža?” Ona mu je odgovorila: “Šest mjeseci, ili pak četiri mjese­ca!” Omer je kazao: “Nikoga neću držati u vojsci duže od toga!”
“Puštene žene neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno da kriju ono što je Allah stvorio u matericama njihovim, ako u Allaha i u drugi svijet vjeruju! Muževi njihovi su preči da ih vrate dok su u tome, ako žele štogod popraviti. One imaju isto toliko prava koliko i obaveza, po onom što je poznato. A muškarci su nad njima za jedan stupanj! Allah je, doista, silan i mudar.”/228/
Ovo je zapovijed raspuštenicama (koje su imale odnos), koja im dolazi od Allaha Uzvišenog, tako da one koje imaju redovno mjesečno pranje trebaju čekati da prođu tri pranja, tj. da svaka od njih pričeka tri mjesečna pranja nakon razvoda, a nakon toga se može udati ako to želi. U vezi sa robinjom postoje različita mišljenja. Neki kažu: Ako se razvede, njen razvodni rok traje dva mjesečna pranja, budući da je propis za robinje upola manji. Pošto se pranje ne može dijeliti, obavezna je čekati dva mjesečna pranja na osnovi hadisa: /337/
“Razvod robinje smatra se trajnim sa dva puštanja, a razvodni rok sa dva mjesečna pranja.” Međutim, ovaj hadis nije vjerodos­tojan. Darekutni smatra da su to riječi Kasima ibn Muhammeda, a u lancu se nalazi i ime Muzahira ibn Eslema el-Mahzumija el-Medenija, koji je sasvim ne­prihvatljiv. Prenosi se, također preko Ibn-Omera, ali ne direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellemUčenjaci navode da nije poznato razilaženje među ashabima o ovom pitanju i to je stav četiri imama. Neki pripadnici zdrave tradicije kažu: “NaprotivNjen razvodni rok isti je kao i za slobodnu ženu, na što ukazuje opće značenje ajeta, te stoga što je to stvar mentaliteta, odnosno prirode, gdje su i slobodne žene i robinje jednake.” To navodi šejh Ebu-Omer ibn Abdul-Berr od Muhammeda ibn Sirina, te neki zagovornici doslovnog tumačenja, i smatraju taj hadis slabim. U vezi sa smislom pojma postoje razi­laženja između predstavnika zdrave tradicije, njiho­vih nasljednika i imama. Postoje dva mišljenja: – prvo: da su to periodi čistoćeŠto se tiče prvog mišljenja, od Aiše, r.a., prenosi se: Pojam znači “periodi čistoće”! – Od ibn Omera navodi se da je govorio: “Kada čovjek pusti svoju ženu i nastupi period trećeg pranja, tada je ona nezavisna od njega i on od nje.” Malik kaže: “Tako je to po nama!” Slično se navodi i od Ibn-Abbasa, Zejda ibn Sabita, skupine tabiina te ostalih sedam šerijatskih pravnika, a to je i stav Šafije, Davuda, Ebu-Sevra i jednog predanja od AhmedaTo oni dokazuju riječima Uzvišenog: “vi ih u razvodnom roku (iddetu) pustite!” (65:1), tj. dok su čiste. Budući da se “čistoća”, kada se mogu pustiti, pretpostavlja, to pokazuje da je to jedan od tri čista perioda koji se naređuju.
Zato, svi oni kažu: “Žena koja je u iddetu i ovaj period joj prolazi od muža se potpuno razdvaja trećim perio­dom menstruacije.” – drugo: pojam “” znači mjesečna pranja (menstruacije). Prema drugom mišljenju razvodni rok ne prolazi dok se ne očisti od trećeg pranja. Neki usto dodaju: “dok se ne okupa”. Mišljenje da pojam “” znači mjesečna pranja navodi se u predanjima istaknutih ashaba, među ko­jim su i četverica prvih halifa, zatim velikih tabiina, a to je i stav Ebu-Hanife, vjerodostojno predanje Ah­meda ibn Hanbela, stav Sevrija, Evzaija, Ibn-ebi-Lejla te nekih drugih. To potvrđuje i sadržaj hadisa koji prenosi Ebu-Davud i En-Nesa'i preko Munzira ibn Mugire, Urve ibn Zubejra i Fatime bint ebi-Hubejš, koja navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njoj rekao: /338/ “Ostavi namaz dok imaš pranje” ! Ukoliko je ovo tačno, onda je jasno da riječ “” znači isto što i riječ “”, tjmens­truacija. Međutim, El-Munzir kaže: “Među prenosio­cima ovoga hadisa nalazi se Ebu-Hatim, a on je nepoznat “, dok ga Ibn-Hibban navodi među pouzdanim Šejh Ebu-Omer ibn Abdul-Berr tvrdi da među poznavaocima arapskog jezika i šerijatskim pravnicima nema neslaganja da riječ “” znači mjesečno pranje, odnosno čistoćuJedino među njima postoji neslaganje u pogledu značenja ajeta, odnosno dva navedena mišljenja. “…i nije im dopušteno kriti ono što je Allah stvorio u matericama njihovim…”, tjako zatrudne ili dobiju menstruaciju. “…ako vjeruju u Allaha i Sudnji dan”. Ovim se prijeti da se žene ne ponašaju suprotno istini te ukazuje da to zavisi is­ključivo od njih budući da to one jedine znaju, i da je to nemoguće drugačije ustanoviti, pa se upućuje na njih i prijeti im se, kako se ne bi ponašale neiskreno.
“Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate dok one čekaju, ako žele štogod popraviti.” Dakle, muž koji je pustio ženu ima pravo da je vrati dok traje razvodni rok iddet, ukoliko tim želi poboljšanje situacije i dobro, a to se odnosi na žene koje su puštene opozivim puštanjem. Što se tiče žena koje su puštene definitivnim puštanjem, treba reći da povod objavljivanja ovog ajeta nisu bili slučajevi definitivnog puštanja, nego je povod bio “trorijeko puštanje”U vrijeme objavljivanja ovog ajeta čovjek je imao pravo vratiti ženu kada god bi htio pa makar bilo i stotinu puta. Međutim, pošto je to u ajetu koje slijedi svedeno na “trorijek” (puštanje sa tri izgovora), diferencirano je na žene koje su zastalno puštene i one koje to nisu. “One imaju isto toliko prava koliko i obaveza po onom što je poznato.” One imaju pravo i obaveze prema muškarcima kao što i muškarci imaju pravo i obaveze prema njima. Stoga svako od njih treba primjerno izvršavati svoje obaveze prema drugome. U Sahihu Muslimovom navodi se od Džabira da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao u svojoj hutbi na Oprosnom hadžu: /339/
“..Bojte se Allaha u odnosu prema ženama. Vi ih uzimate s povjerenjem Allahovim i dozvoljeni su vam seksualni odnosi s njima Allahovom riječju. One su obavezne da ne dozvole ulazak u vašu kuću nikome kome vi ne dozvoljavateAko to učine, udarite ih, ali ne žestoko. One imaju pravo na opskrbu i odjeću u dobrom (korektnom) odnosu.” “A muškarci imaju pred­nost nad njima za jedan stepen!”, tj. muškarci su po konstituciji i prirođenim osobinama i sposob­nostima skrbništva za porodicu iznad žene. “Allah je silan i mudar.” Silan da uzvrati onome ko prema Njemu griješi i ponaša se suprotno Njegovim zapovijedima, a mudar u naredbama, šerijatskim propisima i Svojim odred­bama.
“Puštanje (žene) je dva puta, nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje! A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati, A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati onda im nije grijeh da se ona otkupi. To su Allahove granice, pa ih ne prekoračujte! A oni koji Allahove granice prekoračuju, to su oni koji su nepravedni!” /229/ “A ako je opet pusti, ona mu nije nakon toga (za brak) dopuštena sve dok se ne uda za drugog muža. Pa ako je ovaj pusti, onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugom vrate, ako misle da će Allahove propise izvršavati. To su Allahove granice koje On objašnjava ljudima koji znaju.”/230/
Ovaj časni ajet dokida običaj iz prvog perioda is­lama kada je čovjek mogao vratiti ženu dok je razvo­dni rok, makar je pustio sto puta. Budući da su time supruge bile oštećene, Allah je to sveo na trorijeko puštanje dopuštajući vraćanje nakon jednom ili dva puta izrečene odluke, a potvrđujući to definitivnim trećim iskazomAllah Uzvišeni kaže: “Puštanje je dva puta, nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!” U poglavlju “Dokidanje povratka nakon trostrukog puštanja” Ebu-Davud navodi riječi od Ab­basa: “Raspuštenice neka čekaju tri mjesečna pranja; i nije im dopušteno da kriju ono što je Allah stvorio u matericama njihovim.” Ove riječi znače da muškarac kada pusti ženu ima pravo da je vrati, pa makar to bilo i trorijekom, što je potom dokinuto riječima: ..”Puštanje je dva puta…” Na ovaj način, puštanje tri puta je osigurano tako da nakon trećeg puštanja nema opoziva dok se žena ne uda za drugoga. “..nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način raz­vod daje!” Ukoliko čovjek ženu pusti jedanput ili dvaput, dok traje razvodni rok iddet, ima mogućnost da je vrati u namjeri da to popravi ili do­bro učini, ili da je ostavi dok ne prođe taj rok, pa dođe do konačne rastave i ona postane slobodna, s tim da se prema njoj mora korektno odnositi, da joj se ne učini nepravda niti bilo kakva štetaIbn Ebi-Hatim prenosi od Ismaila ibn Semia, koji kaže: Čuo sam Ebu-Rezina kako kaže: /340/
“Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki čovjek i rekao: Allahov Poslaniče, šta kažeš za riječi Allaha Uzvišenog: ‘nakon čega se ili uz dobro zadržava, ili na lijep način razvod daje!’ Gdje je treće? On je odgovorio: Razvod na li­jep način.” U predanju Abda ibn Humejda, u njego­vom komentaru stoji: /341/ “..Razvod na lijep način je treći.” “A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali.” Dakle, nije vam dopušteno da ih uznemiravate i mučite kako bi se od vas otkupile onim što ste im vi darovali, ili pak dijelom toga, jer Allah Uzvišeni kaže: “smetnje im ne pravite da odnesu nešto od onoga što ste im dali, osim ako budu očito zgriješile!” (4:19)
Ukoliko pak žena nešto pokloni mužu od svoga vlastitog dobra, Allah Uzvišeni naređuje: “A ako vam one, svojom voljom, od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte” (4:4)Ukoliko se međutim supružnici zavade, pa žena ne ispunjava obaveze prema mužu ne podnoseći ga i ne sastajući se s njim, ona ima pravo da se otkupi onim što joj je on dao. Nema smetnje da ona to njemu dade, kao što nema smetnje ni da on to primi. Zato Allah Uzvišeni kaže: “A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi.” Ako, međutim, ona to čini bez razloga, pa zatraži od njega da se otkupi, u vezi s tim postoji predanje Ibn-Džerira koje on navodi od Sevbana, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /342/ “Ako neka žena traži od muža razvod bez valjanog razloga, njoj je haram miris Dženneta.” U predanju Ahmeda to se navodi od Ebu-Kilabe, a on spominje Ebu-Esma'a, Sevbana i drugeIbn-Džerir to navodi s posebnim dodatkom: /343/
“jer one koje to čine spadaju u licemjere!” Veliki broj sljedbenika zdrave tradicije, kao i poznijih imama tvrde: “Nije dozvoljeno da žena inicira rastavu osim u slučaju velikog sukoba i netrpeljivosti žene prema mužu, kada je dozvoljeno da muž uzme otkupninu od nje.” To oni argumentiraju riječima Uzvišenog: “A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se oni plaše da Allahove propise neće izvršavati.” A zatim kažu: “Rastava koju pokreće žena nema šerijatsku osnovu osim u ovom slučaju, pa stoga nije dopušteno postupati drugačije bez čvrstog dokaza.” U osnovi to dakle nije dopušteno. Među onima koji zastupaju taj stav jesu Ibn-Abbas, značajan broj tabiina te većina drugih učenjaka. Malik i Evza'i kažu: “Ako bi uzeo od nje nešto i time joj napravio štetu, bio bi dužan vratiti. Ta rastava je opoziva.” Malik još kaže: “Mi smo ljude zatekli da tako rade.” Šafija, r.a., smatra da je dozvoljeno da žena inicira razvod u slučaju sukoba, a ukoliko su suglasni u tome, onda je to bolje. Ovo je ujedno i stav svih sljedbenika Šafi'je. El-Buhari navodi predanje od Ibn-Abbasa: /344/ Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, došla je žena Sabita ibn Kajsa ibn Šemmasa i kazala: “Allahov Poslaniče! Nemam primjedbi na njegovo ponašanje, niti vjeru, ali mrzim nepokornost (mužu) u islamu.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Hoćeš li mu vratiti bašču?” “Da”, kazala je ona”Uzmi bašču i pusti je!”, rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Abbasa koji je kada ga je upitao Ikrime: “Je li bilo osnova za rastavu na inici­jativu žene?” odgovorio: /345/
Prvu rastavu na inicijativu žene u islamu učinila je sestra Abdullaha ibn Ubejja. Ona je došla Allahovom Poslaniku, sallal­lahu alejhi ve sellem, i rekla: “Allahov Poslaniče, mi nikako nismo jedno za drugo. Ja sam jedanput podi­gla zastor i ugledala ga u grupi ljudi, pa sam vidjela da je on najcrnji i najniži, najružnijeg izgleda!” Njen muž je rekao: “Allahov Poslaniče! Dao sam joj najljepšu bašču koju sam imao, pa neka mi vrati bašču!?” “Šta kažeš?”, upitao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem”Da”, odgovorila je ona, “ako hoće dat ću mu i više!” Zatim ih je Poslanik, sallallahu alej­hi ve sellem, rastavio. U predanju imama Ebu-Abdullaha ibn Batta s lancem od Ibn-Abbasa stoji: /346/ Džemila bint Sellul došla je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sel­lem, i rekla: “Ne korim ga zbog izgleda niti vjere, nego mrzim da mu postanem nepokorna po isla­mu.” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Hoćeš li mu vratiti njegovu bašču?” “Da”, odgovorila je ona. Poslanik je, potom, naredio “da on uzme ono što joj je dao i ništa više”. * * * Većina učenjaka smatra da je dozvoljeno da muž uzme naknadu od žene veću od onoga što joj je dao, što temelje na općem značenju riječi Uzvišenog: “onda im nije grijeh da se ona otkupi”, te riječima Omera ibn Hattaba čovjeku čija je supruga bila neposlušna: “Pusti je i uzmi naknadu, pa makar menđušu!” U drugom predanju stoji: “Uzmi, pa makar vrpcu pletenice!” El- -Buhari kaže: “Osman je dopustio rastavu na inicijati­vu žene, ali bez uzimanja vrpce pletenice.” To znači da je dozvoljeno da od nje uzme bilo što i bilo koliko od onoga što ona ima i ne ostavi joj ništa osim vrpce za kosuOvaj stav zastupaju Ibn-Omer, Ibn-Abbas, dio tabiina, a to je također i stav Malika, Lej­sa, Šafije i Ebu-SevraZa to se opredijelio i Ibn- Džerir. Saradnici Ebu-Hanife kažu: “Ako je inicijativa od nje, dozvoljeno je da uzme od nje ono što joj je dao, ali ne i više. Ako to bude više, to je dopušteno sudski. Ako je pak inicijativa od njeg, nije dopušteno da od nje uzme bilo što, a ako uzme, to se dopušta sudski.” Ahmed, Ebu-Ubejd i Ishak ibn Rahevejh kažu: “Nije dopušteno da uzme više nego što joj je dao.” To je i stav Seida ibn Musejjeba i drugih velikih tabiina. Ma‘mer i Hakem kažu: Alija je govorio: “Od žene koja inicira razvod nije dopušteno uzeti naknadu veću od onoga što joj je muž dao.” Evza'i tvrdi: “Suci ne dozvoljavaju de se od nje uzme više nego što joj je dano.” Ja mislim da se ovaj stav potkrepljuje navedenim hadisom s predanjem Katade, koji to navodi od Ikri­me, a on od Ibn-Abbasa, u vezi sa slučajem žene Sabita ibn Kajsa, kada mu je Allahov Poslanik, sallal­lahu alejhi ve sellem, naredio da od nje uzme bašču i ne uzima ništa višeIsto tako, to se zasniva na predanju koje navodi Abd ibn Humejd, koji uz lanac Ata'a kaže da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije volio da se od nje uzme više od onoga što joj je dano, ukazujući na ženu koja inicira razvod.
Značenje ajeta oni povezuju sa značenjem riječi: “onda im nije grijeh da se ona otkupi”, tj. od onoga koji joj je dao, budući da su prije toga riječi: “…A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im daro­vali, osim ako se oni plaše da Allahove propi­se neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grijeh da se ona otkupi”, tj. za toTako je Rebi’ ibn Enes čitao riječi: “onda im nije grijeh da se ona otkupi” (to prenosi Ibn-Džerir)Zato poslije ovog ajeta kaže: “To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!” Ekskurs: Ibn-Abbas smatra da se inicijativa žene za razvod ne smatra razvodom, nego prekidom bračne veze. Naime, povodom predanja s lancem od Ibn-Abbasa u vezi sa čovjekom koji je pustio svoju ženu dva puta, a zatim se ona od njega odvojila davši mu naknadu, Šafija kaže da je on može oženiti ukoliko želi, jer Allah Uzvišeni kaže: “Razvod je dva puta..a ako se povrate…” Šafija, također, navodi predanje od Ikrime, koji je rekao: “Svaki postupak koji je vezan uz imovinu nije razvod.” To je predanje od vladara vjernih Osmana ibn Affana i Ibn-Omera, a stav je i Tavusa, Ibn-Omera, Ahmeda ibn Hanbela, Ishaka ibn Rahevejha, Ebu-Sevra, Davuda Zahirije, te raniji stav ŠafijeTo je i bukvalno značenje ajeta. U vezi s rastavom na inicijativu žene i njenu naknadu drugi kažu da je to definitivan razvod (ba'in), izuzev u slučaju da postoji namjera više od toga kada se određuje prema namjeri. To je stav Malika, Ebu- Hanife i njegovih učenika, Sevrija, Evza'ija, Ebu-Usmana el-Bunejja i Šafijin noviji stav, dok hanefije smatraju da je žena puštena definitivno (ba'ina) uko­liko je muž time mislio na jednorijeko ili dvorijeko puštanje, odnosno to izgovorio. Ako je pak imao namjeru trorijeko puštanje, onda je to tako.
Šafija, međutim, ima i drugo mišljenje po kojem to ne predstavlja ništa ako nije izgovoreno i dovoljno jasno. Šerijatsko pitanje (mes'ela): U pogledu razvodnog roka iddeta žene koja se rastavila i dala naknadu postavlja se pitanje: da li se ona tretira kao razvedena, pa taj period traje tri ciklusa, ili za nju taj period traje samo jedan ciklus? Prvo mišljenje zastupaju: Omer, Alija, Ibn-Omer i dio tabiina. Oni smatraju da je ovakva rastava pravi razvod koji ima razvodni rok kao i za druge raspuštenice. Drugi zastupaju drugo mišljenje, a Ibn-Omer je donosio rješenja prema prvom mišljenju dok nije čuo da Osman ibn Affan donosi rješenja na osnovi drugog mišljenja, pa je to i sam prihvatio rekavši: Osman je najbolji i najznaniji među nama. Abde navodi od Ubejdullaha, on od Nafija, a ovaj od Ibn-Omera, da je rekao: “Razvodni rok žene koj se rastavila na svoju inicijativu i uz naknadu traje jedno mjesečno pranje.” Ibn-Abbas kaže: “Njen razvodni rok traje jedno mjesečno pranje.” To isto zastupa i Ikrime, dok Ebban Ibn Osman i svi naprijed navedeni smatraju da je rastava na inicijativu i uz naknadu žene samo prekid. Oni to dokazuju predanjem Ebu-Davuda i Tirmizije, koji navode od Ibn-Abbasa: /347/ “Žena Sabita ibn Kajsa napustila je svog muža uz saglasnost Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje.” Zatim Tirmizi kaže: “To je hadis hasen-garib.” Tirmizi prenosi također od Rebije bint Mu'avvez bint Afra: /348/ “Ona je napustila muža u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji joj je naredio da joj razvodni rok bude jedno mjesečno pranje.” Tirmizi kaže: “Tačno je da joj je naređeno da provede razvodni rok u trajanju od jednog mjesečnog pranja.” Ibn-Madže navodi predanje od Rebije bint Muav­vez bin Afra, koja je rekla Ibadi ibn Velidu ibn Ubadi ibn Samitu kada je od nje zatražio da mu ispriča sve o svom slučaju: Napustila sam muža, zatim otišla Osmanu i upitala ga: “Koliko mi traje iddet?” On je rekao: /349/
“Za tebe nema iddeta, ako to nije nedavno bilo, pa si u tom slučaju dužna s njim ostati dok ne dobiješ menstruaciju.” Zatim je rekla: “U vezi s tim ja slijedim presudu Allahovog Poslanika, sallal­lahu alejhi ve sellem, u slučaju Merjeme el-Mugalije, koja je bila udana za Sabita ibn Kajsa, pa ga je napustila.” Mes'ela: Po mišljenju četverice imama i većine učenjaka, čovjek kojega je napustila žena uz naknadu ne može je vratiti u toku razvodnog roka bez njenog pristanka, jer ona je dobila u posjed sebe time što mu je dala naknadu. Sufjan Es-Sevri kaže: “Ako je napuštanje bilo bez izgovora riječi razvod, to je ras­tava i on je ne može vratiti. Ako je to nazvano razvo­dom, on je može vratiti dok je u iddetu.” Isti stav ima i Davud ibn Ali Zahiri. Svi se slažu da onaj koga je žena napustila uz naknadu može da je oženi u toku iddeta. Mes'ela: Isto tako, postoji razilaženje i u pogledu toga da li čovjek u toku iddeta može po drugi put pustiti ženu. Postoje tri mišljenja, a najispravnije je ono koje kaže “da on to ne može učiniti budući da ona posjeduje sebe i odvojena je od njega” “To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, ne­pravedni su!” Ovi propisi koje vam je propisao predstavljaju Njegove granice, pa ne prelazite te granice. To se potvrđuje u sahih hadisu: /350/ “Allah je, doista, postavio granice, pa ne prelazite ih, odredio stroge dužnosti, pa ne izostavljajte ih, odredio stroge zabrane, pa ne kršite ih, a o nekim stvarima nije govorio iz samilosti prema vama, a ne zbog zaborava, pa za njih ne pitajte!” “A ako je opet pusti, ona mu se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati.”
 To znači: ako čovjek pusti svoju ženu treći put nakon što joj je dao razvod dva puta, ona je za njega haram dok se ne uda za drugog muža, tjdok ne stupi u legalan in­timni odnos sa drugim mužem. Ako bi s njom neko stupio u seksualni odnos izvan braka, pa makar i na osnovi zakletve, ona nije dopuštena prvom, jer on joj nije mužIsto je i u slučaju ako se uda, pa muž s njom ne bude imao seksualni odnos, jer ni tada nije dopuštena udaja za prvoga muža. Među šerijatskim pravnicima poznat je i stav Seida ibn Musejjeba, r.h., koji kaže: “Svrha dopuštenja prvome ostvarena je samim činom ugovora s drugim.” U pogledu vjero­dostojnosti ovog predanja od Seida ima primjedbi, budući da Seid ibn Musejjeb prenosi i suprotan stavNaime, Ebu-Džafer Ibn-Džerir, r.h., navodi predanje od Seida ibn Musejjeba, koji prenosi od Ibn-Omera, a ovaj od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /351/ U tom predanju govori se o čovjeku koji je oženio ženu, a zatim je pustio prije nego je uopće stupio s njom u seksualni odnos. Nju je, zatim, oženio drugi čovjek, pa je pustio prije nego je s njom stupio u seksualni odnos. Pitanje je bilo: “da li se ona može vratiti prvome?” Rekao je: “Ne, dok ona ne os­jeti njegovu vodu i on njenu.” Imam Ahmed navodi predanje s lancem od Salima ibn Abdullaha ibn Om­era, koji navodi od Seida ibn Musejjeba, a on od Ibn-Omera, koji prenosi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /352/
“Šta u slučaju čovjeka koji je imao ženu, pa je pustio, a zatim se ona udala za drugog čovjeka, koji je pusti prije nego je stupio s njom u seksualni odnos, pa se ona vrati prvome mužu?” Al­lahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Dok ne osjeti njegovo sjeme!” Stoga je teško prihva­titi da Seid ibn Musejjeb navede suprotno predanje i to bez utemeljenja! Allah to najbolje zna! Ibn-Džerir prenosi od Aiše: /353/ da je neki čovjek pustio svoju ženu tri puta, nakon čega se ona udala za drugog čovjeka. Ovaj ju je pustio prije nego je i dotaknuoAllahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavljeno je pitanje da li je dopušteno da se vrati prvome mužu. On je rekao: “Ne, dok drugi ne obavi s njom akt kao što je prvi!” To navode El- -Buhari, Muslim i En-Nesa'i putem Ubejdullaha ibn Omera al-Amrija. Pod drugim mužem misli se na onoga koji želi tu ženu s namjerom da s njom stalno živi, kao što je propisano u braku, a pod izrazom: ne misli se samo na spermu. Naime, imam Ahmed i En-Nesa'i prenose od Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /354/
jer pretpostavlja seksualni akt. Ako je, međutim, cilj drugog vjenčanja samo da omogući ponovnu udaju za prvoga muža, taj drugi se smatra “muhallilom”, koji se prekorava i proklinje u hadisima. Ukoliko on tu namjeru javno iznese pri sklapanju braka, brak je nevažeći, prema mišljenju svih imama. Hadisi o čovjeku koji ženi ženu da bi joj bio dopušten ponovni brak s prvim mužem, i o čovjeku kojemu se to čini: Od Ibn-Mes'uda navodi se direktno predanje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /355/ “Allah je prokleo ženu koja tetovira i onu koja se želi tetovirati, ženu koja upleće tuđe kose (stavlja perike) i onu kojoj se upleću (stavljaju perike), zatim čovjeka koji ženi ženu da bi joj time omogućio ponovni brak s prvim mužem, muža kojemu se ta usluga čini, te onoga koji uzima kamate i onoga od koga ih uzima!” Od Alije ibn Ebi-Taliba navodi se: /356/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je onoga koji uzima kamatu i onoga od koga je uzima, njegove svjedoke i pisara; ženu koja tetovira i onu koja se tetovira radi ljepote; onoga ko sprječava da se daje sadaka (milostinja); muhallila i onoga kome ovaj čini uslugu. To je zabranjeno još od Nuha! /Prenosi imam Ahmed. Od Džabira, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo muhallila i onoga kome tu uslugu čini. Hadis je slab; navodi ga Tirmizi. Od Ukbe ibn Nafia navodi se da je: /358/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Hoćete li da vas obavijestim o posuđenom jarcu?” Odgovorili su: “Da!” Tada je rekao: “To je muhallil! Allah je prokleo muhallila i onoga kome se to čini!” / Navodi ga jedino Ibn-Madže./ Od Ibn-Abbasa navodi se: /359/
“Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prokleo je i muhallila i onoga kome se to čini.” /Prenosi Ibn-Madže./ Ebu-Bekr ibn Ebi-Šejbe navodi predanje s lancem od Omera ibn Hattaba, koji kaže: “Muhallil, a i onaj kojemu to čini, neće biti doveden meni, a da ga ne kamenujem.” Od Osmana ibn Affana navodi se da mu je tužen neki čovjek koji je oženio neku ženu da bi je učinio dopuštenom halal njenom prvome mužu, pa ih je on rastavio. Ovako se prenosi od Alije ibn Abbasa i više ashaba, radijallahu anhum. “A ako je pusti”, tjdrugi muž nakon što je s njom imao seksualni odnos, “onda njima dvoma nije grijeh da se jedno drugome vrate”, tj. žena i njen prvi muž “…ako misle da će Allahove propise izvršavati”, tj. da će u dobru zajedno živjeti. Mudžahid kaže: “Ako misle da njihov brak neće biti obmana i tama.” “To su granice Allahove”, tj. Njegovi zakoni i odredbe “koje On objašnjava”, tj. obrazlaže “ljudima koji znaju”. U pogledu žene koja se uda drugi put, nakon prvog ili drugog puštanja i prolaska razvodnog roka iddeta iz razvoda s prvim mužem, te puštanja od drugog muža i završetka razvodnog roka iddeta, a zatim njenog povratka prvome mužu, postavlja se pitanje: da li se njemu vraća s pravom na rastavu samo onoliko koliko mu je puta ostalo od prethodnog braka (ukupno tri puta), što je stav imama Malika, Šafije i Ahmeda, ili drugi brak poništava sve što je bilo prije njega, te se vraća prvome mužu sa svim pravima, što je stav Ebu-Hanife i njegovih učenikaKao dokaz za to oni ističu: ako je drugi muž poništio sve prije definitivnog razvoda, normalnije je da poništi sve što je ispod togaAllah to najbolje zna!
“Kada pustite žene, pa one ispune svoj razvodni rok, tada ih ili na lijep način zadržite, ili velikodušno otpremite. I ne zadržavajte ih nanoseći im štetu, a onaj ko tako postupi, učinio je nasilje sebi! Ne poigravajte se Allahovim propisima i sjetite se blagodati Allahove prema vama i što vam je objavio Knjigu i mudrost kojom vas savjetuje! Allaha se bojte i znajte da Allah sve zna!”/231/
Allah Uzvišeni naređuje ljudima da budu dobri kada neko od njih pusti ženu na način koji pretpostavlja mogućnost opoziva. Kada prođe razvodni rok i ostane samo toliko da se omogućava vraćanje, čovjek treba ili zadržati ženu, tj. vratiti je na lijep način u nepovredivost bračnog života pokazujući javno da je vraća i da želi s njom živjeti na opće dobro, ili je pustiti, tj. ostaviti dok ne prođe razvodni rok, pa je izvesti iz svoga doma na lijep načinAllah Uzvišeni kaže: “I ne zadržavajte ih da biste im učinili štetu!” Ibn-Abbas i dio tabiina kažu: “Kada se približi kraj razvodnog roka žene, muž je vraća ometajući je da ne ode za drugoga, zatim je ponovo pušta i ostavlja u razvodnom roku itdkako bi joj ovaj rok bio što duži.” Allah je to zabranio i zaprijetio: “jer onaj ko tako postupi, učinio je nasilje sebi!” tim svojim suprotstavljanjem Allahovoj zapovijedi. “Ne poigravajte se propisima Allahovim!” U vezi s ovim riječima Ubade ibn Samit objašnjava: U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjek bi rekao drugome: “Tvoja supruga je moja kćerka!”, a zatim bi rekao: “Šalio sam se!” “Ona je oslobođena robinja!” A zatim: “Šalio sam se!” Zato je Allah Uzvišeni objavio: “Ne poigravajte se propisima Allahovim!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vezi s tim kaže: /360/
“Ko izgovori tri stvari u šali ili ne, one za njega važe: razvod, oslobađanje roba i brak!” “..i neka vam je na umu blagodat koju Allah daje!”, tj. šaljući vam Svoje poslanike sa uputom, “i Knjiga i mudrost koju vam objavljuje”, tj. i sunnet; “kojom vas savjetuje”, tjnaređuje vam i zabranjuje. “Bojte se Allaha!”, tj. u svemu što činite i ne činite. “I znajte da Allah sve dobro zna!” Allah upozorava da se Njemu ne mogu sakriti ni vaše tajne ni javne stvari, i da će vas nagraditi, odnosno kazniti za to!
“A kada pustite žene pa ispune njihov razvodni rok, ne ometajte ih da se udaju za muževe svoje, kada se slože da lijepo žive! Ovim se savjetuju oni među vama koji vjeruju u Allaha i drugi svijet. Tako vam je čednije i čestitije. A Allah zna, a vi ne znate.” /232/
Ali ibn Ebi-Talha navodi od Ibn-Abbasa: Ovaj je ajet objavljen u vezi s čovjekom koji pusti svoju ženu jednom ili dva puta, pa joj prođe razvodni rok, a on je potom nastoji oženiti i vratiti, što i žena želi, ali joj to ne dozvoljavaju njeni staratelji. Allah je zabranio da joj to oni sprečavaju. Ovo je stav dijela tabiina, a pokazuje da se žena ne može sama udati, nego da mora imati starateljaU predanju stoji: /361/ “Nema braka bez smjernog staratelja i dva pravedna svjedoka.” U vezi s ovim pitanjem postoje razmimoilaženja među učenjacima, što smo utvrdili u “Knjizi odredbi/El-Ahkam”, Allahu hvala! 

U hadisu koji navodi Tirmizi kao sahih u verziji od Ma'kala ibn Jessara stoji /362/ da je on udao svoju sestru za jednog muslimana u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je ona jedno vrijeme kod njega bila, a zatim je on pustio i nije je vratio do kraja isteka razvodnog roka. Potom se ponovo u nju zaljubio, kao i ona u njega, i bio je među onima koji su je prosili. Tada mu je on rekao: “Luke’ ibni Lukke’! Počastio sam te i oženio njom, pa si je pustio! Tako mi Boga, neće ti se nikada vratiti.” Znajući njegovu potrebu za njom i njenu potrebu za njim, Allah je objavio slijedeće: ..- . “Kada pustite žene i njihov razvodni rok prođe..do riječi …a vi ne znate”Kada je Ma'kal to čuo, rekao je: “Slušam i pokoravam se Gospodaru svome!”, a zatim ga je pozvao i rekao: “Oženit ću te i počastititi!”, A Ibn-Merdevejh tome dodaje: “I učinit ću kefaret za svoju zakletvu!” “Ovim se savjetuju oni među vama koji vjeruju u Allaha i drugi svijet”, tj. na vama je da ne sprečavate žene da se udaju za svoje muževe kada se na lijep način slože, ako vjerujete u Allaha i Njegov zakon i bojite se od kazne na drugom svijetu. “To vam je bolje i ljepše”, tj. bolje je da slijedite Allahov zakon pri vraćanju štićenica njihovim muževima i izbjegavate zagriženost u tome, bolje je za vas i čistije za vaša srca. “Allah zna” u čemu je dobro što vi radite i što ne radite, “dok vi to ne znate”.
“Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine ako žele da dojenje bude potpuno! Otac djeteta dužan je hraniti ih i odijevati na uzoran načinNiko se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije nanijeti štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta! Nasljednik ima slične obaveze. Zato, ako njih dvoje na lijep način i po dogovoru odluče dijete odbiti, nisu grješni! A ako zaželite svojoj djeci dojilje naći, nije vam grijeh kada predate ono što na lijep način hoćete dati. Bojte se Allaha i znajte da Allah dobro vidi što vi radite!”/233/
Allah Uzvišeni upućuje majke da doje svoju djecu puni period dojenja, a to je dvije godine, nakon čega nema potrebe za dojenjem. U tom smislu, kaže: “ako žele da dojenje bude potpuno!” Većina imama smatra da srodstvo po mlijeku nastaje samo ako je dijete mlađe od dvije godine. Stoga, ako dijete starije od dvije godine doji istu dojilju ne postaju brat ili sestra po mlijeku. U poglavlju “O onome što je navedeno da se dojenjem u uzrastu ispod dvije godine ostvaruje srodstvo po mlijeku”, Tirmizi navodi predanje od Ummi-Seleme, koja kaže: Allahov Poslanik je rekao:/363/ “Dojenje kojim se stječe srodstvo po mlijeku samo je ono kojim se zasiti iz dojke u razdoblju prije odbijanja.” Ovo je hasen-sahih hadisPrema većini poznavalaca ovoga pitanja među ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te drugim autoritetima, samo dojenje u razdoblju prve dvije godine života povlači sobom srodstvo po mlijeku, dok se u periodu nakon dvije godine uzrasta djeteta to ne uzima u obzir. Ovaj hadis prenosi samo Tirmizi, a njegovi prenosioci odgovaraju uvjetima El-Buharije i Muslima. Riječi “iz dojke”, znače “iz mjesta dojenja u periodu ispod dvije godine” pri čemu se misli na uzrast djeteta koje doji, kao što stoji u hadisu koji prenosi Ahmed od Berra'a ibn Aziba, koji kaže:
Kada je umro Ibrahim, sin Vjerovjesnikov, on je rekao: /364/ “Moj sin je umro kao dojenče, pa će on imati dojilju u Džennetu!”..Tako prenosi El-Buhari od Šu'betaNjegov sin je, naime, imao godinu i deset mjeseci, pa je zato rekao “Imat će dojilju”, tj. tamo će dovršiti period dojenjaDarekutni navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /365/ “Srodstvo po mlijeku nastaje samo dojenjem u periodu od dvije godine.” (Ja bih rekao: to prenosi Malik u “Muvetta'u” od Ibn-Abbasa kao i Ed-Dareverdi i dodaje /366/ “Ono što je preko dvije godine, to ništa ne predstavlja” i to je ispravnije.) Ebu-Davud et-Tajalisi prenosi od Džabira da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /367/ “Nema dojenja nakon odbijanja i nema siročeta nakon puno-ljetnosti.” Prava potvrda ovog hadisa nalazi se u riječima Allaha Uzvišenog: “i odbija ga u toku dvije godine, pa nek bude zahvalan Meni…” (31:14), a zatim: “nosi ga i odbija od dojenja nakon trideset mjeseci”(46:15) Stav da se dojenje ne uzima u obzir nakon dvije godine prenosi se od Alija, Ibn-Abbasa, Ibn-Mes'uda, Džabira, Ebu-Hurejra, Ibn-Omera, Ummi-Seleme, Seida ibn Musejjeba, Ata'a i većine učenjaka. To je stav Šafije, Ahmeda, Ishaka, Sevrija, Ebu-Jusufa, Muhammeda i Malika u jednoj verzijiMalik kaže: “Ako se dijete odbije prije dvije godine, pa ga žena doji nakon odbijanja, to se ne uzima u obzir budući da mu je to kao hrana.” To je predanje od Evza'ija. Od Omera i Alije prenosi se da kažu: “Nema dojenja poslije odbijanja!”, a pretpos­tavka je da oni ovdje misle na dvije godineIsto tako, većina učenjaka kaže: “Bez obzira da li bilo odbijeno ili ne”, a pretpostavlja se da misle na sam čin, kao što kaže Malik. Allah to najbolje zna! Što se tiče mišljenja Aiše u pogledu starijeg djeteta, da to utiče na srodstvo po mlijeku, ona to dokazuje hadisom Salima, roba Ebi-Huzejfe, kada je /368/ “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio supruzi Ebu-Huzejfe da ga zadoji, iako više nije bio mali, tako da joj je nakon toga slobodno dolazio.”
To su druge supruge Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, odbile, smatrajući to posebnim slučajem. To je stav većine učenjaka. Argument većine učenjaka u koje spadaju: četiri imama, sedam šerijatskih pravnika, veliki ashabi, te druge supruge Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (osim Aiše), jeste predanje koje stoji u dva “Sahiha”, a navodi se od Aiše, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /369/ “Gledajte ko će vam biti braća, jer je dojenje stvar gladi!” O pitanjima dojenja, posebno dojenja starijeg djeteta, bit će više govora uz ajet: “i pomajke vaše koje su vas dojile” (4:23). “Otac djeteta dužan je hraniti ih i odijevati na uzoran način.” Očevi djece dužni su izdržavati njihove majke i osiguravati im odjeću na uzoran način, tju skladu s običajima u mjestu gdje žive, bez pretjerivanja ili škrtarenja i u skladu sa svojim mogućnostima i imovinom. Allah Uzvišeni kaže: “Neka imućni prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici, prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikoga ne zadužuje više nego što mu je daoAllah će sigurno poslije tegobe last dati.” (65:7)
Ed-Dahhak kaže: “Ako čovjek pusti suprugu, a s njom ima dijete koje ona doji, on je dužan izdržavati je i odijevati na uzoran način.” “Majka ne smije nanijeti štetu zbog djeteta svoga”, tj. tim što će ga odvojiti od sebe kako bi nanijela štetu njegovom ocu koji će ga odgajati. Ona, naime, nema pravo odvajati ga od sebe dok mu ne da mlijeko, bez kojeg najčešće ne može živjeti. Tek nakon toga, ona ga može od sebe odstraniti ukoliko želi s tim da ne učini štetu njegovom ocu. Otac također nema pravo oduzeti dijete od njegove majke kako bi joj nanio štetu. Stoga Allah Uzvišeni kaže: “a ni otac zbog svog djeteta…”, tj. ni on neka ne uzima dijete od nje kako bi joj štetu nanio. To navode dio tabiina te neki drugi učenjaci. “Nasljednik ima slične obaveze.” On ima obaveze slične onima koje ima i otac djeteta u pogledu troškova za majku djeteta, zadovoljavanja njenih prava i nenanošenja joj bilo kakve štete. To je mišljenje većine. To navode kao argument i sljedbenici Ebu-Hanife i Ibn-Hanbela, koji smatraju da su i rođaci obavezni jedni druge izdržavati, a prenosi se i od Omera ibn Hattaba i većine pripadnika zdrave tradicije, to se preferira na osnovi hadisa Semure, koji se navodi direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /370/ “Ko bude imao kao roba bližeg rođaka mahrema, dužan je osloboditi ga.” Usto navodi da dojenje poslije dvije godine ponekad može biti i štetno za dijete, bilo u fizičkom ili psihičkom smislu. Od Alkame se prenosi da je Allahov Poslanik vidio ženu kako doji dijete starije od dvije godine, po joj je rekao: “Nemoj ga dojiti!”
“Zato, ako njih dvoje na lijep način i po dogovoru odluče dijete odbiti, nisu grješni!” To znači, ako se oni slažu da ga odbiju prije dvije godine i u tome vide njegovo dobro, tada nisu grješni. U tom slučaju ne treba da taj stav zauzme jedno mimo drugog, ili to nametne drugome bez dogovora. To je alternativno rješenje za dijete, odnosno obaveza da se gleda njegov interes kao vid milosti Božije prema Njegovim robovima, jer On upozorava roditelje i upućuje ih da vode računa o svojim interesima, kao i interesima djetetaU poglavlju “Et-Talak” (Razvod) Allah Uzvišeni kaže: “a ako vam djecu doje, onda im dajte zasluženu nagradu sporazumijevajući se međusobno na lijep načinA ako nastanu razmirice, u tom slučaju će druga dijete doji­ti.” (65:6) “A ako zaželite svojoj djeci dojilje naći, nije vam grijeh predati ono što na lijep način hoćete dati.” Ako se oni slože da otac od dojilje uzme dijete zbog određenog razloga, nema smetnje da on dojilji na lijep način da naknadu za njen dota­dašnji trud. U tom slučaju njegovo dijete će dojiti druga uz nadoknadu, u skladu s lijepim opho-đenjem. “Bojte se Allaha!”, u svakoj situaciji, “i znajte da Allah dobro vidi ono što vi radite” Ovim je rečeno da se Njemu ne može ništa sakriti, ni riječi ni djela.
“Oni koji od vas umru ostavljajući žene svoje, žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset danaI kada one ispune propisani rok, vi niste grješni za ono što one po propisu urade. A Allah dobro zna ono što vi radite.” /234/
Ovo je zapovijed od Allaha Uzvišenog ženama čiji muževi umru da rok čekanja provedu u trajanju od četiri mjeseca i deset noći. Ova odredba odnosi se podjednako na žene koje su imale seksualni odnos kao i one koje nisu, te o tome postoji konsenzus. Osnov na kome se zasniva obuhvaćanje žena koje nisu stupile u seksualni odnos jeste opći smisao ajeta, te hadis koji prenosi imam Ahmed, priređivači Sunena, te kojega Tirmizi smatra za sahih: /371/ Ibn-Mes'udu je postavljeno pitanje u vezi s čovjekom koji je oženio neku ženu, pa zatim umro prije nego je s njom stupio u seksualni odnos a nije joj vjenčani dar (mehr) odredio. To pitanje su mu postavili više puta”. Odgovorit ću na osnovi svog mišljenja”, kaže on, “pa ako bude ispravno, to je od Allaha, a ako bude pogrešno, to je od mene i šejtana Allah i Njegov Poslanik su čisti od toga.
Njoj pripada puni iznos mehra.” U drugoj verziji stoji: “Njoj pripadaju odgovarajuća naknada bez umanjenja ili povećanja, te rok čekanja iddet i nasljedstvo.” Ma'kal ibn Jesar el-Ešdže'i tada je ustao i rekao: “Čuo sam da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tako presudio u slučaju Buru'e bint Vašik”, a na to se Abdullah jako obradovao! U jednoj verziji stoji: /372/ Zatim su ustali ljudi iz plemena Ešdže’ i kazali: “Svjedočimo da je Allahov Poslanik u skladu s tim presudio u slučaju Buru'e bint Vašik!” Iz toga se izuzima samo žena kojoj je muž umro dok je u drugom stanju jer njen rok čekanja iddet traje do kraja trudnoće, makar se to dogodilo na trenutak nakon njegove smrti. To je u skladu s općim značenjem ajeta: “a trudne žene imaju rok čekanja sve dok ne rode” (65:4), te sa sunnetom. Naime, u hadisu Sebi'e el-Eslemije, koji je zabilježen u El-Buharijinom i Muslimovom “Sahihu” u više verzija, stoji: /373/
“da je umro njen muž, Sad ibn Havle, dok je bila trudna, pa je ona uskoro nakon njegove smrti rodila”, a u drugom predanju “pa je rodila nekoliko noći po njegovoj smrti”, pa kada joj je prošlo pranje poslije poroda, pripremila se za vjeridbu. Kod nje je došao Ebu-Senabil ibn Ba'kek i rekao joj: “Vidim da si se dotjerala, kao da se hoćeš udati!? Tako mi Boga, ne možeš se udati dok ti ne prođe četiri mjeseca i deset dana!” Kada mi je to rekao, opremila sam se i otišla Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitala o tome. On mi je dao fetvu sud da sam postala slobodna čim sam rodila i kazao da se udam ako mi se ukaže prilika! Od toga se izuzima supruga ako ima status robinje budući da je njen rok čekanja pola roka slobodne žene, tjdva mjeseca i pet noći prema mišljenju većineNaime, ako je njen razvodni rok u normalnim uvjetima polovina, tako je i u slučaju čekanja poslije smrti. Ima učenjaka poput Muhammeda ibn Sirina i nekih zahirija, koji izjednačavaju slobodne žene i robinje u ovom pita­nju na osnovi općeg značenja ajeta, odnosno zato što je rok čekanja stvar konstitucije čovjeka, u kojoj su stvorenja formalno identična. Seid ibn Musejjeb te neki drugi navode da je mudrost što je rok čekanja u slučaju smrti muža četiri mjeseca i deset noći u tome što postoji vjerovatnoća začeća u materici. Ukoliko se sačeka, ono će se iskazati. U hadisu Ibn-Mes'uda u oba Sahiha, i u nekim drugim zbirkama, stoji: /374/
“Stvaranje svakoga od vas traje u trbuhu majke njegove četrdeset dana kao sperma, zatim isto toliko kao zakvačak, zatim isto toliko kao komad mesa (plod), a zatim se šalje melek da u njega udahne dušu.” Ova tri perioda po četrdeset dana predstavljaju četiri mjeseca, a deset dana nakon toga je za pojavu pokreta nakon udahnjivanja duše. Zato imam Ahmed smatra da je rok čekanja iddet majke djeteta rok slobodne žene, jer je ona postelja kao i slobodne. Imam Ahmed prenosi od Amra ibn Asa da je rekao: /375/ “Ne komplicirajte nam sunnet našeg Vjerovjesnika jer rok čekanja majke djeteta, ukoliko umre njen gospodar, traje četiri mjeseca i deset dana!” Bilježe ga, također, Ebu-Davud i Ibn-Madže. “I kada one ispune propisani rok, vi niste grješni za ono što one po propisu uradeA Allah dobro zna ono što vi radite.” Iz ovoga se može zaključiti da je dužnost da se za ženu čiji je muž umro ograniči period žalosti u vremenu trajanja iddeta..U dvjema zbirkama vjerodostojnih hadisa u više verzija se navodi od Ummi-Habibe i Zejnebe bint Džahš, majke vjernika, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /376/
“Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan nije dopušteno žaliti za nekim preko tri dana, izuzev u slučaju smrti muža, kada je ovaj rok četiri mjeseca i deset dana.” U oba se Sahiha, također, navodi predanje od Ummi-Seleme: /377/ da je neka žena rekla: “Allahov Poslaniče! Muž moje kćeri je umro, pa se ona žali što ne smije oči premazati surmom! ” On je rekao: “Ne!” Navodi se da je to rekao dva ili tri puta, a zatim: “Ona treba da čeka četiri mjeseca i deset danaNeke od vas su u doba paganstva čekale po godinu dana!” Riječ “žalost” ovdje znači izbjegavanje mirisa, oblačenja odjeće koja privlači muškarce, upotreba nakita i sl. Po općem mišljenju svih, to je dužnost u periodu čekanja nakon smrti, dok nije obaveza u razvodnom roku s mogućnošću opoziva. U pogledu obaveznosti u razvodnom roku konačnog puštanja (ba'in) postoji i drugo mišljenje, tjda je žalost obavezna za sve žene, maloljetne ili starije, slobodne ili robinje, muslimanke ili nevjernice, što implicira opće značenje ajeta.
 Sevri i Ebu-Hanife od toga izuzimaju nevjernicu zbog samog nevjerstva i maloljetnicu zbog nepostojanja obaveznosti. “I kada one ispune propisani rok”, tjkada im prođe iddet, “nije vam grijeh”, tj. njihovim starateljima, “vi niste odgovorni za ono što one, po zakonu, urade”, tj. da se uljepšaju i dotjeraju, te se nastoje udatiI to je značenje riječi (uobičajeno, po propisu), kako kaže Ibn-Abbas.
“I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi, ili ako to u dušama svojim krijete. Allah zna da ćete o njima misliti, ali im potajno ništa ne obećavajte, nego im samo zborite dozvoljeni govorI ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče; i imajte na umu da Allah zna šta je u dušama vašim, pa Ga se pričuvajte, i znajte da Allah prašta i da je blag.”/235/
Allah Uzvišeni kaže: “I nije vam grijeh ako tim ženama na znanje date da ćete ih vi zaprositi.” Misli se: u toku njihovog razdoblja čekanja (iddeta) nakon smrti muža, bez obznanjivanja. Od Ibn-Abbasa se navodi da to treba učiniti na indirektan način, kao što su izjave: “Želim se oženiti” ili “Volim takvu i takvu ženu”, što joj se kaže na način kako je uobičajeno. Sve dok je ona u roku čekanja, ne može joj otvoreno ponuditi brakIsti je slučaj i s razvedenom ženom, kojoj se može na isti način obznaniti prosidba..Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao Fatimi bint Kajs kada je nju pustio njen muž Ebu-Amr ibn Hafs treći put, naredivši joj da razvodni rok provede u kući sina Ummi-Kulsum: /378/
“Kada budeš slobodna, izvijesti me!” Kada je postala slobodna od braka, on je vjeri za Usame ibn Zejda, svoga roba, i zatim je uda za njegaŠto se tiče razvedene žene, nema razilaženja u tome da nije dopušteno nikome osim njenom mužu obznaniti vjeridbu s njom, niti joj na indirektan način ukazati na toAllah to najbolje zna! “…ili ako to u dušama svojim krijete”, tjako u sebi krijete da ih želite vjeriti. To je slično riječima Allaha Uzvišenog: “Gospodar tvoj doista zna ono što grudi njihove taje i ono što oni na javu iznose” (27:74), ili ako to u dušama svojim krijete. Zato kaže: “Allah zna da ćete o njima misliti” u dušama svojim, pa vam stoga uklanja smetnjeZatim kaže: “ali im potajno ništa ne obećavajte” Ibn-Abbas kaže: To znači: nemoj joj govoriti: “Ja sam zaljubljen. Obećaj mi da se nećeš udati za drugoga” i slu toku razvodnog roka jer je to Allah zabranio. “…nego im samo zborite dozvoljeni govor!”, tjgovorite im ono što je dopušteno pri ponudi braka, da kažu staratelju: “Nemoj me izostaviti za nju, pa da me ne obavijestiš!” To prenosi Ibn Ebi-Hatim. “I ne odlučujte se na brak prije nego što propisano vrijeme za čekanje ne isteče.”
To znači: ne sklapajte brak prije isteka iddeta razvodnog rokaUčenjaci se slažu da nije valjano sklapanje braka u periodu razvodnog roka iddeta, ali se razilaze u pogledu statusa čovjeka koji oženi ženu u toku ovog roka i stupi s njom u seksualni odnos, s obzirom da će brak biti nevažećiPostavlja se pitanje: da li mu je zauvijek zabranjena ženidba s njom ili ne? Postoje dva mišljenja, a većina smatra da mu nije haram, nego da je može vjeriti kada prođe njen razvodni rok. Imam Malik smatra da mu je taj brak zauvijek zabranjen i haram na osnovi riječi izrečenih Omeru ibn Hattabu..Međutim, utvrđeno je da postoji prekid između onih koji to prenose i Omera, a Sevri navodi da je Omer te riječi povukao odredivši joj mehr i učinivši da se njih dvoje sastanu. “I imajte na umu da Allah zna šta je u dušama vašim, pa Ga se pričuvajte!” Ovim Allah prijeti za ono što kriju u prsima u pogledu žena upućujući da kriju dobro, a ne zloIstovremeno On ne ostavlja prostor za gubljenje nade u Njegovu milost, pa kaže: “Znajte da Allah prašta i da je blag.”
“Nije vam grijeh ako žene pustite prije nego u (spolni) odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odrediteI velikodušno ih darujte po propisu, imućan prema svom stanju, a siromah prema svom; to je dužnost onima koji žele dobro činiti.”/236/
Allah Uzvišeni je dozvolio da se žena pusti nakon sklapanja braka, a prije seksualnog odnosaIbn- Abbas i neki drugi kažu da se pod riječju “dodir” misli na bračni odnos! Čak je dozvoljeno da je pusti i ona ima pravo na razvodnu naknadu (mehr), pa makar se bila vjenčala bez određenja ove naknade. Zato Allah Uzvišeni naređuje da se žena podmiri, to jest da joj se naknadi ono što nije dobila od muža, a što je on dužan dati prema svojim mogućnostima, tj. bogatiji daje naknadu prema svojim, a siromašniji prema svojim mogućnostima. Ibn-Abbas navodi da je najviša otpremnina razvoda sluga, dok je manja u dijelu imovine, a još manja u odjeći! Učenjaci se razilaze u vezi s pitanjem: da li je otpremnina obavezna za svaku puštenu ženu ili je obavezna samo za onu s kojom nije bilo odnosa i kojoj nije određena razvodna naknada (mehr).
U tom smislu, postoji nekoliko mišljenja: neki smatraju da je to poželjno za svaku puštenicu, neki da je samo za puštenicu s kojom nije bilo odnosa iako joj je utvr đena razvodna naknada, a neki i to je najprihvatljivije, mada Allah to najbolje zna da je otpremnina obavezna za puštenicu ukoliko s njom nije bilo odnosa i kojoj nije određen mehr. Ukoliko je s njom imao seksualni odnos, obavezan je i odgovarajući mehr. Ukoliko joj je pak utvrdio mehr i pustio je prije seksualnog odnosa, obavezan joj je dati polovinu utvrđenog mehra. Poslije seksualnog odnosa obavezan je dati sve i to se smatra naknadom na ime otpremnine, dok je za onu kojoj nije utvrđen mehr, niti je bilo s njom seksualnog odnosa, obavezna otpremnina prema ajetu: “imućan prema svom stanju, a siromah prema svome; to je dužnost za one koji žele dobro činiti”.
“A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovinu onoga što ste odredili, osim ako se odreknu ili se odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka; a ako se vi odreknete to je bliže bogobojaznosti! I ne zaboravite da jedni prema drugima dobri budete! Allah doista vidi što vi radite.” /237/
Ovaj časni ajet precizira ono što je navedeno u prethodnom ajetu u vezi s otpremninom puštenice. Naime, ovim ajetom se obavezuje da se da polovica određenog vjenčanog dara (mehra) ukoliko muž pusti ženu prije seksualnog odnosa. Da postoji druga obaveza u pogledu otpremnine, ovdje bi je naveo, pogotovo što je poredi s prethodnomAllah to najbolje zna! Ono u čemu postoji konsenzus jeste da je, ukoliko odredi ženi vjenčani dar, a zatim se rastavi od nje prije odnosa obavezan dati joj polovicu određenog daraIzuzetak čini razvod trorijekom, kada je dužan dati kompletan iznos ukoliko se s njom osamljivao, pa makar i ne imao seksualni odnos. Ovako su sudili pravedne halife /hulafa'ur-rašidun/ Međutim, Šafija navodi predanje sa lancem od Ibn-Abbasa, za kojeg prenosi da je rekao u vezi s čovjekom koji oženi ženu i s njom se osami ali je ne dotakne, zatim je pusti: “Njoj ne pripada ništa osim polovica dara, jer Allah Uzvišeni kaže: “A ako ih pustite prije nego što ste u odnos s njima stupili, a već ste im vjenčani dar odredili, one će zadržati polovicu onoga što ste odredili.”
Šafija kaže: “Ovo i ja zastupam, jer to je slovo Knjige.” “..osim ako se ne odreknu”Ako se pak žena odrekne onoga što joj od muža pripada, onda on prema njoj nema više nikakve obaveze. “ili ako se ne odrekne onaj koji odlučuje o sklapanju braka”Ibn Ebi-Hatim prenosi: Od Ibn-Lehi'e navodi se da mu je govorio Amr ibn Šuajb, koji to navodi od svoga oca, on od djeda, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /379/ “Nosilac bračnog ugovora je muž.” Ibn Ebi-Hatim kaže: Od Isaa ibn Asima navodi se da je rekao: Čuo sam Šurejha kako kaže: “Ali ibn Ebi-Talib pitao me je u čijoj ruci je bračni ugovor? pa sam mu rekao: ‘To je staratelj!…’ Ali on je rekao: ‘Ne, nego je to muž'…” Isti stav imaju Ibn-Abbas, Džubejr ibn Mutim, Seid ibn Musejjeb i dio tabiinaIma mišljenja da je nosilac bračnog ugovora otac žene, njen brat, odnosno, onaj bez čije saglasnosti se ne može vjenčatiNeki od onih koji navode ovaj stav ipak smatraju da je to muž. “a ako se vi odreknete to je bliže bogobojaznosti!”, tj. bogobojaznosti je bliži onaj muškarac ili žena, svejedno ko se odrekne.
Mudžahid i neki drugi kažu: “Dobrota je ovdje da se žena odrekne svog dijela ili da muž upotpuni njen dar.” U tom smislu, Allah Uzvišeni kaže: “I ne zaboravite da jedni prema drugima dobri budete!” To znači, da se ne zanemaruje dobročinstvo, nego da se prakticira u međusobnom odnosuEbu-Bekr ibn Merdevejh navodi predanje s lancem od Ali ibn Ebi-Taliba da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /380/ “Doći će ljudima teško vrijeme; vjernik će ljubomorno držati ono što mu je u rukama, zaboravljajući vrlinu.” Allah Uzvišeni kaže: “I ne zaboravite da jedni prema drugima dobri budete!” Zli ljudi će kupovati od nevoljnika, iako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio kupovanje od njih, odnosno kupovanje prevarom. Ako si tako stekao neko dobro, vrati to svome bratu, a ne povećavaj time njegovu nevolju! Jer, musliman je brat muslimanu, pa ga neće žalostiti niti povrijediti. “Allah doista vidi što vi radite”, tj. Njemu se nikakvo vaše djelo niti riječi ne mogu sakriti i On će svakoga nagraditi za njegovo djelo.
“Čuvajte namaz, naročito srednji namaz, i pred Allahom ponizno stojte!” /238/ “Ako se budete bojali, onda klanjajte hodeći ili jašući! A kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali.”/239/
Allah Uzvišeni naređuje da se čuvaju namazi u njihovom vremenu, da se pridržava utvrđenih propisa i obavljanja na vrijeme. U oba Sahiha potvrđuje se od Ibn-Mes'uda da je rekao: /381/ Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Koji je posao najbolji?”, pa je odgovorio: “Namaz u svoje vrijeme!…” “A zatim?…”, upitao sam”Borba na Allahovom putu!” rekao je”A zatim?” rekoh”Dobročinstvo prema roditeljima!…” Zatim je rekao: “Tako mi je govorio Allahov Poslanik. Da sam ga još pitao, još bi dodao!” Među namazima Allah Uzvišeni posebno je naglasio srednji namaz. Predstavnici zdrave tradicije kao i oni pozniji imaju različita mišljenja u pogledu pitanja: koji je to namaz? Postoji više mišljenja a uglavnom se vežu za dilemu: da li je to sabah ili ikindija. Sunnet potvrđuje da je to ikindija, pa je tako i prihvaćeno. Dokaz je za to predanje imama Ahmeda s lancem prenosilaca od Alije, koji kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je na Dan bitke sa Saveznicima /382/
‘Onemogućili su nam da klanjamo srednji namaz, ikindiju, Allah im srca i domove vatrom napunio!’ Zatim je klanjao taj namaz između akšama i jacije.” Ovako prenosi Muslim od Ebu-Muavije Muhammeda ibn Hazima ed-Darira. Muslim to prenosi, putem Šu'beta, od Alije ibn Ebi-Taliba. Ovaj hadis prenose i dva šejha, El-Buharija i Muslim, Ebu-Davud, Tirmizi, En-Nesa'i i više priređivača Musneda, Sunena i Sahiha putem više lanaca, koje nećemo spominjati, a koji se vežu za Ubejde es-Selmanija, koji to navodi od Alije. Imam Ahmed prenosi od Semure da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /383/ “Čuvajte sve namaze, a naročito srednji namaz!” Nama je rekao da je to ikindija! Ibn-Džerir navodi predanje s lancem od Ebu-Hurejrea, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /384/ “Srednji namaz je ikindija-namaz.” “i pred Allahom ponizno stojte!”, tj. skrušeno, ponizno i smjerno stojte pred njim.
Ova zapovijed pretpostavlja da se ostavi govor u namazu, koji je u suprotnosti s njimStoga se i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzdržao od odgovora na selam koji mu je nazvao Ibn-Mes'ud kada je bio u namazu. On mu se za to ispričao i rekao: /385/ “U namazu je, doista, zauzetost!” U Sahihu Muslimovom navodi se da je rekao Muaviji ibn Hakemu es-Sulemiju, kada je progovorio u namazu: /386/ “U ovom namazu nije valjan nikakav međuljudski govor. To je samo tesbih /slavljenje, tekbir/veličanje i zikr/ spominjanje Allaha.” Imam Ahmed ibn Hanbel navodi predanje od Zejda ibn Erkama, koji kaže: /387/ U vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek je o nekoj potrebi razgovarao sa svojim drugom u toku namaza, pa je objavljen ajet: “i pred Allahom ponizno stojte!”, nakon čega nam je naredio da šutimo. Prenose ga svi priređivačI šest zbirki osim Ibn-Madže. Hafiz Ebu-Ja'la navodi predanje s lancem od Ibn-Mes'uda, koji kaže: /388/
“Mi smo nazivali selam jedni drugima u namazu Međutim, ja sam jednom prošao pored Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nazvao mu selam, ali mi on nije uzvratioUčinilo mi se da je u vezi s tim o meni nešto objavljeno, pa kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, rekao je: ‘I na tebe neka je mir, koji si mi nazvao, i milost Allahova!’ Allah Uzvišeni čini što hoće, a kada ste u namazu, ponizno stojte i ne govorite!” “Ako se budete bojali, onda klanjajte hodeći ili jašući! A kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali.” Nakon što je Allah Uzvišeni naredio robovima Svojim da vode brigu o namazima i obavljaju ih kako je propisao, te to i posebno naglasio, On ukazuje na situaciju kada je čovjeku teško da to obavi na adekvatan način u vrijeme borbe i žestokog boja, pa kaže: “Ako se budete bojali, onda klanjajte hodeći ili jašući!”, tj. klanjajte bilo kako, idući ili jašući, odnosno, okrećući se ili ne okrećući prema kibli.
Tako Malik navodi od Nafi'a: /390/ Kada je Ibn-Omeru bilo postavljeno pitanje u vezi s “namazom u strahu”, on je to opisao, a potom rekao: “Ako je strah veći od toga, onda bi klanjali idući pješke ili jašući, okrenuti prema kibli ili ne!” Nafi’ zatim kaže: “Ne vjerujem da je Ibn-Omer to naveo i od koga drugoga do od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!” Ovo predanje navodi El-Buhari, a ovo je Muslimova verzija: /391/ U hadisu Abdullaha ibn Unejsa el-Džuhenija, kojega je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao da ubije Halida ibn Sufjana i on bio na putu prema Arefatu ili na Arefatu, nastupilo je vrijeme ikindije namaza, pa je u vezi s tim on pričao: “Pobojao sam se da mi ne prođe, pa sam klanjao gestikulirajući!…” Hadis prenose Ahmed i Ebu-Davud s dobrim lancem prenosilaca, a ovo predstavlja jednu od olakšica koje Allah Uzvišeni daje robovima Svojim otklanjajući od njih stege i teškoće. Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao u vezi s ovim ajetom: “Jahač će klanjati na svojoj jahalici, pješak na svojim nogama pješačeći.” Imam Ahmed smatra da se “namaz u uvjetima straha nekad može klanjati samo kao jedan rekat ako je došlo do sudara vojske s drugom”Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: /392/
“Allah je zapovjedio namaz kao strogu dužnost preko vašeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i to kod kuće četiri rekata, a na putu dva, te u strahu jedan rekat.” Na pitanje koje je postavljeno Hakemu, Hamadu i Katadi u vezi s namazom u ratu, oni su odgovorili: “Jedan rekat!” “A kada budete sigurni, spominjite Allaha.” Obavljajte namaz onako kako vam je naredio, s potpunim izvršavanjem rukua (pregibanja), sedžde (padanja ničice), kijama (stajanja), kuuda (sjedenja) i hušua (skrušenosti), “onako kako vas je On naučio onome što niste znali”, tjkao što vam je blagodati podario i uputio vas da vjerujete, te poučio vas onome što će vam koristiti i na ovome i na drugome svijetu. Stoga to činite sa zahvalnošću i spominjanjem Allaha!
“Oni među vama kojima se primiče smrt, a koji iza sebe ostavljaju žene, treba da im oporukom, unaprijed za godinu dana, odrede izdržavanje i da se one ne udaljuju iz kuće. A ako je same napuste, vi niste grješni za ono što one po propisu sa sobom učine. A Allah je silan i mudar!” /240/ “Puštenim ženama pripada otpremnina u skladu sa propisom i to je obaveza onih koji se Allaha boje.” /241/ “Allah vam tako objašnjava Svoje ajete, da biste razmislili!”/242/
Većina učenjaka tvrdi da je ovaj ajet derogiran naprijed navedenim ajetom, tjriječima: “da čekaju četiri mjeseca i deset dana” (2:234)El-Buhari navodi predanje od Ibn-Zubejra, koji kaže: Rekao sam Osmanu ibn Affanu: “Ajet: .. Oni među vama kojima se primiče smrt, a koji iza sebe ostavljaju žene…, derogiran je drugim ajetom, pa zašto ga pišeš, odnosno, ostavljaš?!” On mi je odgovorio: “Moj bratiću! Ja ništa neću da mijenjam!”..Pitanje koje je Ibn-Zubejr postavio Osmanu ibn Affanu znači: Ako je odredba ovog ajeta derogirana odredbom “četiri mjeseca…”, šta znači ostaviti napisano iako mu je odredba derogirana, budući da ostavljanje napisanog ajeta navodi na to da ostaje i odredba koju sadrži?! Vladar vjernih mu je odgovorio: “To je u Objavi fiksirano , i ja sam to u Mushafu našao kao i sve drugo, te potvrđujem onako kako sam našao.” Posredstvom Ali ibn Ebi-Talhe navodi se predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: “Bilo je uobičajeno da nakon smrti čovjeka žena koja ostane iza njega provodi period čekanja od godinu dana i da se izdržava od njegove imovine, pa je Allah Uzvišeni objavio: “Žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset dana poslije smrti svojih muževa.” To je rok čekanja za ženu čiji muž umre ukoliko nije trudna, jer u tom slučaju je rok dok ne rodi.
Zatim kaže: “A njima pripada četvrtina od onoga što vi ostavite ako ne budete imali djeteta; a ako budete imali dijete, njima pripada osmina od onoga što ste ostavili.” (4:12) Tako je ob­jasnio nasljedstvo žene, ostavljanje oporuke i troškova izdržavanja. Većina na osnovi ovog ajeta zaključuje da je žena obavezna ostati u kući godinu dana čekajući (u iddetu). Drugi, među kojima su Mudžahid i Ata, smatraju da ovaj ajet ne obavezuje rok čekanja od godine dana, nego ukazuje na oporuku ženama koje su mogle ostati u kućama muževa svojih godinu dana nakon njihove smrti ukoliko su to htjele. Zato kaže: “oporučujući svojim ženama”, tj. Allah vam savjetuje da svojim ženama ostavite oporuku i to im se ne zabranjuje na osnovi riječi: “i da se one ne udaljuju iz kuće”. Međutim, kada njihov rok čekanja prođe u trajanju od četiri mjeseca i deset dana ili porodom, pa se odluče otići i napustiti taj stan, to im se ne zabra-njujeAllah Uzvišeni kaže: “A ako je same napuste, vi niste grješni za ono što one po propisu sa sobom učine.” Ovaj stav ima osnovu i svoje utemeljenje u citiranom ajetu i za to se opredjeljuje većina, među kojima i imam Ebul-Abbas ibn Tejmijje, dok dio učenjaka, među ko­jima su šejh Ebu-Omer ibn Abdul-Berr, te Ata’ i nje­gove pristalice, smatra da je derogiran “ajetom o nasljedstvu”.
Ukoliko pod time misle na period preko četiri mjeseca i deset dana, onda se može prihvatiti, a ukoliko pod tim misle na izdržavanje u njegovoj kući i iz njegovog imetka (u slučaju smrti muža), četiri mjeseca i deset dana nije obavezno u slučaju smrti muža, o tome postoje različita mišljenja. Obavezu ostajanja u stanu muža oni dokazuju predanjem koje navodi Malik u svom “Muvetta'u”: /395/ Furej'a bint Maliki bin Sinan, sestra Ebu-Seida el-Hudrija, r.a., došla je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga upita da li da se vrati svojoj porodici Benu-Hudra jer je njen muž bio otišao da traži svoje sluge koji su bili pobjegli, pa kada ih je stigao oni su ga ubili.
Ona kaže: “Pitala sam Allahovog Poslanika da se vratim svojima u pleme Benu-Hudra, jer me muž nije ostavio u stanu koji je njegov, niti mi je ostavio sredstva za životAllahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Da’, pa sam krenula, a onda je Allahov Poslanik naredio da me pozovu, i upitao me: ‘Kako si rekla?’ Ponovila sam mu priču koju sam mu ranije ispričala, pa je rekao: ‘Ostani u kući dok ne prođe propisani rok!’ Tako sam u kući provela rok čekanja u trajanju od četiri mjeseca i de­set danaKada je Osman ibn Affan poslao po mene i pitao me o tome, ja sam mu sve kazala, pa je on to prihvatio i po tome presudio.” Ovako prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi i En-Nesa'i od Malika, a En-Nesa'i i Ibn-Madže to prenose također od Sad ibn IshakaEt- -Tirmizi navodi da je hadis hasen-sahih. “Raspuštenicama pripada otpremnina u skladu sa propisom i to je njihovo pravo od onih koji se Allaha boje.” Ovaj ajet ističu kao argument učenjaci koji smatraju da otpremnina pripada svakoj raspuštenici, te oni koji smatraju da je otpremnina utvrđena slijedećim ajetom: “Nije vam grijeh ako žene pustite prije nego u spolni odnos s njima stupite, ili prije nego što im vjenčani dar odrediteI velikodušno ih darujte, po propisu: imućan prema svome stanju, a siromah prema svome; to je dužnost onih koji žele dobro činiti.” (2:236)
“Allah vam tako objašnjava ajete Svoje”, tj. dozvoljeno/halal, zabranjeno/haram, strogu dužnost/farz, šerijatske propise/hudud, što vam je naredio, odnosno zabranio, naveo, objasnio ili protumačio ne ostav-ljajući to uopćeno, “kako biste razmislili”, tj. to razumjeli i promislili.
“Zar ne znaš za one koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli, a bijaše ih na hiljade, pa im je Allah rekao: ‘Pomrite!’, a poslije ih je oživio. Allah je, doista dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje.” /243/ “I borite se na Allahovu putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna.” /244/ “Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća? Allah uskraćuje i obilno daje, i Njemu ćete se vratiti.”/245/
Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: Bilo je četiri hiljade ljudi koji su izbjegli bježeći od kuge. Govorili su: “Idemo u zemlju u kojoj nema smrti.” Ali kada su došli do određenog mjesta, Allah im je rekao: “Pomrite”, pa su pomrliZatim im je došao jedan od vjerovjesnika i Allaha zamolio da ih oživi, pa ih je Allah oživio. O tome govore riječi Allaha Uzvišenog: “Zar ne znaš za one koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli, a bijaše ih na hilja­de…” itdNjihovo oživljenje predstavlja pouku i nepobitni dokaz da će doći do tjelesnog oživljenja na Sudnjem danu. Zato Allah Uzvišeni kaže: “Allah je, doista, dobar prema ljudima”, tjtime što im pokazuje Svoja jasna znamenja, nepobitne i neoborive dokaze. “ali većina ljudi ne zahvaljuje” Ljudi ne iskazuju zahvalnost za blagodati koje im je Allah podario u vjeri i ovome svijetuI u tome je pouka i dokaz da oprez i strah ne mogu zaštititi od sudbine, te da nema utočišta osim kod AllahaJer navedeni ljudi su izbjegli bježeći od epidemije kuge i tragajući za dugovječnošću, ali ih je zadesilo suprotno njihovoj namjeri, pa im je došla smrt brzo i istovremeno. U vezi s ovim je i sahih hadis u kome imam Ahmed prenosi od Abdullaha ibn Abbasa: /396/
Omer ibn Hattab je išao u Šam. Kada je došao u Sergaju, sreli su ga komandanti vojske Ebu-Ubejda ibn Džerraha i njegovi drugovi, obavijestili da je u Šamu zavladala epidemija kuge.Nato je došao Abdurrahman ibn Avf, koji je bio odsutan zbog nekih svojih poslova, pa je rekao: “Ja o tome nešto znam. Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Ako je to u nekoj zemlji u kojoj se vi nalazite, ne idite bježeći od toga, a ako čujete da je u nekoj zemlji, ne idite tamo!’ Omer je zahvalio Allahu, a zatim se vratio kući.” Hadis prenose autori Sahiha od Zuhrija. “I borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna.” To znači da oprez i strah ne spašavaju od Allahovog određenja, kao što to ne čini ni bijeg ili izbjegavanje borbe, što neće ni približiti ni udaljiti od smrtnog časa, jer to je propisani čas i dodijeljena opskrba precizno i tačno, bez povećavanja ili nedostatka Allah Uzvišeni kaže: “…koji su o braći svojoj govorili: “Da su nas poslušali, ne bi izginuli!” Reci: “Pa vi smrt izbjegnite ako istinu govorite!” (3:168), zatim: “Ma gdje bili, smrt će vas stići, makar to bilo i u kulama visokim!” (4:78).
“Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća?” Ovim Allah Uzvišeni podstiče Svoje robove da troše imovinu na Njegovom putuIbn Ebi-Hatim prenosi od Abdulla­ha ibn Mesuda da je rekao: “Kada je objavljen ovaj ajet…, Ebu-Dahdah el-Ensari je upitao: /397/ ‘Allahov Poslaniče! Da li Allah Uzvišeni hoće od nas zajam?’ “Odgovorio mu je: ‘Da, Ebu-Dahdahu!’ On je na to rekao: ‘Pokaži mi svoju ruku, Allahov Poslaniče!’ On mu je pružio ruku, a on je kazao: ‘Ja sam dao u zajam Gospodaru svome bašču’..Zatim je El-Ensari dodao: ‘U njegovoj bašči je bilo šest stotina stabala palme, a tu mu je bila majka i njena porodica.’ Ebu-Dahdah je otišao i pozvao je: ‘Majko!’ Ona je odgovorila: ‘Da, odazivam se.’ On je kazao: ‘Iziđi odatle, to sam ja dao u zajam svome Gospodaru!'…” “lijepi zajam”Od Omera i drugih predstavnika rane tradicije (Selefa) prenosi se: “To je imovina potrošena na Allahovom putu.” “pa mu ga On mnogostruko vraća” Slično Allah Uzvišeni kaže:
“Oni koji imovinu svoju troše na Allahovom putu slični su onome koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrnaa,A Allah povećava onome kome hoće.” (2:261) Među hadisima koji se prenose u vezi s ovim pitanjem Ibn Ebi-Hatim na­vodi jedan s lancem od Ebu-Hurejrea, koji kaže: Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /398/ “Allah uvećava dobro djelo za dvije hilja­de hiljada puta!” “Allah uskraćuje i obilno daje.” To znači: trošite i ne brinite, jer Allah je Skrbnik Koji uskraćuje kome On hoće, a obilno daje drugima u skladu sa Svojom mudrošću “Njemu ćete se vratiti” na Sudnjem danu.
– Zar ne znaš kada su prvaci sinova Israilovih poslije Musaa svome vjerovjesniku rekli: “Pošalji nam kralja da se na Allahovom putu borimo!” “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?” reče on”Zašto da se ne borimo na Allahovom putu?” rekoše, “A mi smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni!” A kada im borba bi propisana, oni, osim nekolicine, okrenuše se! A Allah dobro zna one koji su nepraved­no postupali /246/
Sinovi Israilovi bili su jedno vrijeme na Pravom putu, a zatim su se iskvarili, pa su neki od njih počeli obožavati idole. Među njima je uvijek bio neko od vjerovjesnika koji im je zapovijedao dobro, odvraćao ih od zla, te ih pozivao da slijede Tevrat, sve dok nisu učinili to što su učinili. Tada je Allah dao da njima zavladaju njihovi neprijatelji, pobiju i zarobe mnoge te im uzmu velike teritorije, iako su prije toga pobjeđivali svakoga ko bi ih napao jer su oni baštinili Tevrat i kovčeg još od drevnih vremena. To su oni naslijeđivali jedni od drugih do Musaa, a.s, Allahovog sugovornika. Međutim, njihova zabluda dovela ih je do toga da ih je uzurpirao neki vladar i u toku ratova uzeo Tevrat iz njihovih ruku tako da je preostalo vrlo malo toga što su oni čuvaliPotom je prekinuto vjerovjesništvo kod njihovih potomaka, pa nije ostao nijedan potomak iz loze poslanika osim jedne žene koja je bila trudna i čiji je muž ubijen. Oni su nju uzeli i zatvorili u jednoj kući nadajući se da će joj Allah dati sina koji će im biti vjerovjesnik. Žena je molila Allaha da joj podari sina i Allah je uslišao njenu molbu.
Dala mu je ime Šamuel, tj. Allah mi je dovu uslišaoNeki kažu: “Šeman”, što ima isto značenje Allah je dao da lijepo odraste, pa kada je došao u godine poslanstva, objavio mu je objavu, zapovjedivši mu da vjeruje Njega Jedinoga (tevhid) i da Njemu poziva. On je pozvao sinove Israilove, a oni su od njega zatražili da im postavi kralja s kojim će se boriti protiv neprijatelja. U vezi sa ovim ajetom bit će govora kasnije. Vjerovjesnik ih je zapitao: “Hoćete li se vi sigurno boriti i izvršiti obavezu da se uz njega borite, ako vam Allah postavi kralja?” “Zašto da se ne borimo na Allahovom putu?”, rekoše”Mi smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni!”, tjnaša zemlja je oteta od nas i naša djeca su zarobljena. “A kada im borba bi propisana, oni, osim ne­kolicine, okrenuše se! A Allah dobro zna one koji su nepravedno postupali!” Nisu izvršili ono što su obećali, nego je većina njih izbjegla borbu Allah to dobro zna!
“Allah vam je Taluta za vladara poslao”, reče im vjerovjesnik njihov” Odakle da nam on bude vladar kada smo mi priličniji od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dano!”, rekoše oni” Allah je njega da vam vlada izabrao”, reče on, “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga podario! Allah daje vlast kome On hoće!  Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!” /247/
Allah je poslao Taluta kao vladara Izraelićanima budući da je on bio jedan od njihovih vojnika. Međutim, pošto nije bio potomak Jehude, oni su kazali: “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi priličniji od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dano!”, tj. on nije vladarski potomak, a i siromašan je da bi vladao! To je bila njihova primjedba i izraz tvrdoglavosti prema Vjerovjesniku, iako bi im bolje bilo da su se pokorili i lijepim riječima to prihvatili Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio im je riječima: “Allah je njega da vam vlada izabrao”, jer on o njemu zna više od vas. Nisam ja taj koji ga je postavio, nego mi je to Allah naredio nakon što ste vi zatražili. “On ga je velikim znanjem i snagom tjelesnom obdario!” To znači: on vas je u znanju nadmašio, snažniji i vještiji u ratu i otuda on treba da bude vladar, koji ima znanje, lijep izgled, fizičku i duhovnu snagu. Zatim kaže: “Allah daje vlast kome On hoće!” Svojom mudrošću i blagošćuU tom smislu On kaže: “Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!”, tjOn je neizmjerno dobrostiv i zna ko zaslužuje vlast, a ko ne zaslužuje.
“Znak njegove vlasti, reče im vjerovjesnik njihov, bit će kovčeg koji će vam stićiU njemu će biti smirenje za vas od Gospodara vašega i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili, nosit će ga meleci! U tome je doista znak za vas, ako ste vjernici!”/248/
Vjerovjesnik im kaže: “Znak blagoslova Taluta nad vama je u tome što će vam Allah vratiti kovčeg koji vam je bio oduzet.” “U njemu će biti smirenje za vas od Gospodara vašega.” To znači: smirenje i dostojanstvo! Ata’ kaže: “Allahovi Znaci koje ćete poznati i uz koje ćete se smiriti.” “i ostatak onoga što su Musa i Harun ostavili!” Ibn-Abbas kaže: “Njegov štap i komadići pločica”, a Ikrime dodaje: “I Tevrat”Usto, Ebu-Salih dodaje: “I manija.” “koji nose meleci”Ibn-Abbas kaže: “Meleci su došli noseći kovčeg između nebesa i Zemlje i stavili ga pred Taluta. To su ljudi gledali, povjerovali u Šemonovo vjerovjesništvo i pokorili se Talutu.”
– I kad Talut iziđe s vojskom, reče: “Allah će vas staviti na kušnju jednom rijekom, pa ko se napije iz nje, nije moj, a ko se ne napije, on je moj, izuzev ako šakom zahvati gutljaj!” I oni se, osim nekolicine, napiše, a kad je prijeđoše, on i oni koji su s njim vjerovali, rekoše: “Mi danas ne možemo izići nakraj s Džalutom i vojskom njegovom!” Oni koji su čvrsto vjerovali da će susresti Allaha rekoše: “Koliko su puta malobrojne grupe savladale grupe mnogobrojne Allahovom voljom!” A Allah je na strani strpljivih!/249/
Allah Uzvišeni obavještava o Talutu, kralju Izraelićana, kada je ovaj izišao sa svojom vojskom, koja je brojala osamdeset hiljada vojnika, /a Allah to najbolje zna!/ i rekao: “Allah će vas staviti na kušnju…, tj. iskušat će vas jednom rijekom. Ibn-Abbas kaže: “To je rijeka Šerijata između Jordana i Palestine!”, “pa ko se napije iz nje, nije moj”, tjneće biti sa mnom, “a ko se ne napije, on je moj, izuzev ako šakom zah­vati!”, jer tada nema smetnje. “I oni se, osim nekolicine, napiše.” Ibn-Abbas kaže: “Ko bude zagrabio iz nje šakom, taj se napojio, a ko bude pio, nije se napojio. Napilo se sedamdeset i šest hiljada ljudi, a s njim ostalo četiri hiljade vojnika!” Ali od Bera ibn Aziba prenosi se da je rekao: /399/ “Govorili smo da je sa Muhammedom, a.s., bilo na Bedru nešto više od tri stotine i deset ashaba, jednako broju ashaba Taluta, koji su s njim prešli rijeku, a nije je prešao nijedan koji nije vjernik!” /Prenosi El-Buhari./ Zato Allah Uzvišeni kaže: “a kad je prijeđoše on i oni koji su s njim vjerovali, rekoše: “Mi danas ne možemo izići nakraj s Džalutom i vojskom njegovom!” Njih su podsticali njihovi učenjaci koji su znali da je Alla­hovo obećanje istinito, te da pobjeda ne dolazi sa brojnošću i opremljenošću. Oni su govorili: “Koliko su puta malobrojne grupe, Allaho­vom voljom, savladale grupe mnogobrojne! A Allah je na strani strpljivih!”
– I kada iziđoše pred Džaluta i vojsku njegovu, oni rekoše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti noge naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje!” /250/ “I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade vlast i mudrost, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ljude ne suzbija jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao! Ali Allah je dobar svim svjetovima!” /251/ “To su Allahovi Znaci, koje Mi tebi istinito kazujem. A ti si, doista, jedan od poslanika!”/252/
Kada se mali broj vjernika, sljedbenika Taluta, sukobio s velikim brojem sljedbenika Džaluta, nevjernika, oni rekoše: “Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću”, tj. spusti nam strpljivost od Sebe”i učvrsti korake naše!”, tj. pri susretu s neprijateljima, i ne daj da bježimo i nemoćni budemo. “I pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” “I oni ih, Allahovom voljom, poraziše”, tj. pobijediše i uz Allahovu pomoć, savladaše. “i Davud ubi Džaluta” tako da je vlast prešla Davudu, a.s., uz vjerovjesništvo kojim ga je Allah darovao. Zato Allah Uzvišeni kaže: “pa mu Allah dade vlast” koja je bila u rukama Taluta, “i mudrost”, tjvjerovjesništvo nakon Šamoela, “I nauči ga onome čemu je On htio”, tj. znanju kojim se on, sallallahu alejhi ve sellem, odlikovao.
Zatim Allah Uzvišeni kaže: “A da Allah ljude ne suzbija jedne drugima, na Zemlji bi nered zavladao.” Dakle, da Allah ne suzbije jedne ljude drugima, kao što je suzbio nepri­jatelje Izraelićana Talutovom vojskom i Davudovom, a.s., hrabrošću, oni bi propali. “Ali, Allah je dobar svim svjetovima!” On je dobrostiv i milostiv prema njima, pa ih jedne drugima suzbija, jer Njemu pripada donošenje suda, mudrosti i dokaza prema Njegovim stvorenjima u pogledu svih njihovih riječi i djela. “To su Allahovi Znaci koje mi tebi istinito kazujemo. A ti si doista Poslanik!” To znači: ovo su Znaci Allahovi koje smo ti pripovijedali u vezi s onima koje smo navodili s istinom, odnosno stvarnošću, koja je odgovarala istini što su je sljedbenici Knjige već imali i koju su znali izraelićanski učenjaci, jer ti si, Muhammede, “doista, Poslanik”, što se posebno naglašava i sa svrhom je zakletve.
“To su poslanici, Mi smo odlikovali jedne nad drugim. Neke od poslanika odlikovali smo jedne nad drugima. S nekima od njih je i Allah govorio, a neke je za više stupnjeva uzdigao. A Isau, sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Ruhom svetim ga podržali. Da je Allah htio, oni se ne bi međusobno poslije njih ubijali, kada su im jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli: neki su od njih vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali! Ali Allah radi ono što On želi.”/253/
Allah Uzvišeni saopćava da je On poslanike odlikovao jedne nad drugima, kao što kaže: “Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugim odliko­vali, a Davudu smo Zebur dali” (17:55)Ovdje kaže: “Neke od poslanika odlikovali smo jedne nad drugima. S nekima od njih je i Allah govorio”, tj. s Musaom i Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao i sa Ademom, kao što stoji u hadisu čije se predanje nalazi u Sahihu Ibn-Hibban, koji ga navodi od Ebu-Zerra. “a neke je za više stupnjeva uzdigao”, što se potvrđuje i hadisom o “Noćnom putovanju”, kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio vjerovjesnike na nebesima prema njihovim stupnjevima kod Allaha Uzvišenoga. Dovođenje u vezu ovog ajeta i hadisa u oba sahiha što se navodi od Ebu-Hurejra u vezi s riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nemojte me odlikovati nad drugim vjerovjesnicima…” zahtijeva upoznavanje s uzrocima koji su doveli do toga. Naime, povod za ovaj hadis bio je slijedeći: to je bilo zbog svađe do koje je došlo između jednog muslimana i židova u vezi sa zakletvom: “Ne, tako mi Onoga Koji je odabrao Musaa nad svjetovima!”, kojom se židov zakleo, zbog čega ga je musliman ošamario i rekao: “I nad Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, pokvarenjače?”
Židov se požalio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je on rekao: /400/ “Ne odlikujte me nad drugim vjerovjesnicima! Na Sudnjem danu ljudi će pasti u nesvijest, pa ću se ja prvi probuditi. Naći ću Musaa kako se drži Arša, ne znajući da li se on prije probudio ili uopće nije bio onesviješćen, zbog toga što se s njim to već dogodilo na Sinajskoj gori. Zato me ne odlikujte nad drugim vjerovjesnicima!” Odgovora na to ima više: a) da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao za to odlikovanje..(što je neobično), b) da je on to kazao iz skromnosti, c) da je to zabrana odlikovanja u slučaju svađe, d) odlikovanje samo zbog fanatizma, e) da pravo odlikovanja ne pripada vama nego Allahu Uzvišenom, a vi ste dužni to prihvatiti i vjerovati u to. “A Isau, sinu Merjeminu, Jasne smo dokaze dali”, tjdali smo mu nepobitne i čvrste dokaze autentičnosti onoga što je donio Izraelićanima, da je on Allahov rob i Allahov poslanik njima poslan. “i Ruhom svetim ga podržali”, tj. Džibrilom, a.s. Nakon toga, Allah Uzvišeni kaže: “Da je Allah htio, oni se ne bi međusobno poslije njih ubijali, kada su im Jasni dokazi već došli, ali oni su se razišli: neki od njih su vjerovali, a neki su poricali. A da je Allah htio, oni se ne bi međusobno ubijali!” To znači da je sve to Allahova odredba i zapovijed, pa zato i kaže nakon svega: “Ali Allah radi ono što On želi!”
“O vjernici, podijelite dio onoga čime vas Mi opskrbljujemo, prije nego što dođe Dan kada neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, ni posredništva! A nevjernici su doista nepravedni!” /254/
Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima da na Njegovom putu dijele od onoga čime ih je opskrbio kako bi time osigurali uštedu kod Njega “prije nego što dođe Dan”, tj. Sudnji dan, “u kojem neće biti ni otkupa, ni prijateljstva, niti posredništva” Dan kada se neće moći otkupiti, pa makar platio zlatom koliko cijela Zemlja, kada nikome neće koristi­ti prijateljstvo i bliskost, niti će biti koristi od zagovor­nika koji se zauzimaju. “A nevjernici su, doista, nepravedni!”, tjnema većeg nepravednika od onoga koji se susretne s Allahom kao nevjernik.
“Allah je, nema boga osim Njega, Živi i Vječni! Održavatelj! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! Ko se može pred Njim zauzimati bez Njegovog dopuštenja?! On zna šta je bilo prije i šta će biti poslije njih i oni ne mogu obuhvatiti od Njegovog znanja osim koliko On želi! Njegova kursija obuhvaća i nebesa i Zemlju i Njemu nije teško održavati ih! On je Svevišnji i Veličanstveni!”/255/
Ovo je Ajetul-Kursija (“Ajet Pijedestala”) i on ima veliki značajJedan vjerodostojan hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, navodi da je to najvredniji ajet u Knjizi AllahovojImam Ahmed ibn Hanbel prenosi od Ubejja ibn Ka'ba: /401/ da ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao: “Koji je najvažniji ajet u Allahovoj Knjizi?”, a on je rekao: “Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju”, ponovivši to više puta, a zatim je kazao: “Ajetul-Kursija” (“Ajet Pijedestala”). On mu je rekao: “Čestitam na znanju, Ebu-Munzire! Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, on ima jezik i usne koje veličaju Vladara kod Prijestolja, Arša!” To prenosi i Muslim, ali bez dodatka: “Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život…” Drugi hadis prenosi imam Ahmed od Ebu-Zerra Džunduba ibn Džunade, koji u jednom hadisu navodi da je upitao: “Allahov Poslaniče: /402/
Šta je najveće od onoga što je tebi objavljeno?” Odgovorio je: “Ajetul-Kursija”: “Allah, osim Koga drugog boga nema, Živi je i Vječni Održavatelj!” (Prenosi En-Nesa'i.) El-Buhari u svom Sahihu navodi od Ebu-Hurejrea da je rekao: /403/ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovlastio me da čuvam zekat ramazana, pa mi je jednom došao neki čovjek i uzeo malo hrane. Uhvatio sam ga i rekao da ću to kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem On me zamolio: “Pusti me! Ja sam u oskudici, imam porodicu i velike potrebe!” Pustio sam ga, a kada je svanulo Vjerovjesnik me upitao: “Šta je uradio tvoj uhićenik noćas?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, tužio se da ima velike teškoće i da je u oskudici, pa sam se ja sažalio i pustio ga!” Poslanik je rekao: “Slagao ti je, on će se vratiti!”
Sada sam znao da će se vratiti, s obzirom da je to rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, pa sam pratio i on je opet došao i uzeo malo hrane. Opet sam ga uhvatio i prijetio da ću kazati Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on je ponovo molio: “Pusti me! U velikoj sam oskudici, imam brojnu porodicu! Neću se vraćati više!” Ponovo sam se sažalio i pustio ga da ode, a kad je svanulo, Allahov Poslanik me je upitao: “Ebu-Hurejre, šta je tvoj uhićenik sinoć učinio?” Kazao sam: “Allahov Poslaniče, žalio se da je u oskudici i da ima veliku porodicu, pa sam se sažalio i opet ga pustio da ode!” On mi odvrati: “Slagao ti je, vratit će se!” Sad sam i treći put stražario čekajući ga, i on je došao opet i uzeo malo hrane, a ja ga opet uhvatio”E, sad ću sve reći Allahovom Poslaniku, jer evo treći put kako si tvrdio da se nećeš vraćati, pa si opet došao!” On mi reče: “Pusti me, a ja ću te podučiti riječima za koje će ti Allah koristi dati!” Upitah: “Koje su to riječi?” A on mi reče: “Kada pođeš u postelju, prouči ‘Ajetul-Kursiju’ do kraja ‘Allah, osim Kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’ pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se neće približiti do svanuća!” Opet sam ga pustio, a kada je svanulo, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitao je: “Šta uradi tvoj uhićenik noćas?” Rekao sam: “Allahov Poslaniče, tvrdio je da će me podučiti riječima za koje će mi Allah koristi dati, pa sam ga opet pustio!” On, sallallahu alejhi ve sellem, upita me: “A koje su to riječi?” Rekao mi je:
“Kada pođeš u postelju, prouči ‘Ajet Pijedestala’ od početka do kraja: ‘Allah, osim kojega drugog boga nema, Živi je i Vječni!’, pa je još dodao: pa će te čuvar poslan od Allaha stalno čuvati i šejtan ti se do svanuća neće približiti!” Ashabi su pažljivo slušali da nešto nauče, a Vjerovjesnik je na to rekao: “Istinu ti je rekao, iako je on lažac! Znaš li ko je s tobom razgovarao tri noći, Ebu-Hurejre?” Rekao sam: “Ne znam!” A on će na to: “To je bio šejtan…” Od Ebi-Umame prenosi se direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /404/ Allahovo najveće ime, kojim kada se zamoli uslišava dovu, nalazi se u tri poglavlja: “El-Bekare” (Krava), “Ali-Imran” (Imranova porodica) i “Taha” (Taha ). Ovaj ajet sadrži deset posebnih rečenica. Riječi Allaha Uzvišenog: “Allah je Bog, osim Kojega drugoga boga nema” sadrže obavijest da je On Jedini Bog za sva stvorenja; “Živi i Vječni Održavatelj!”, tj. Živi po Sebi, koji nikada ne umire, Utemeljitelj svega drugoga, bez Čijeg održavanja nema opstojnosti bića. “Ne obuzima Ga drijemež niti san.” Ne obuzima Ga, znači ne savlađuje Ga drijemež, pospanost, pa zato poslije toga kaže: “niti san”, jer je on jači od drijemežaU sahih hadisu se navodi od Ebu-Musaa da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, među nama je ustao i obratio se sa četiri riječi: /405/
“Allah doista ne spava, niti treba da spava; On smanjuje mjeru i podiže je; Njemu se diže dnevno djelovanje prije noćnog, a noćno prije dnevnog; Njegov zastor je svjetlo ili vatra i, kada bi ga podigao, od sjaja Njegova lica izgorjelo bi sve stvoreno do čega pogled doseže.” “Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji!” Time se saopćava da su svi Njegovi robovi pod Njegovom vlašću, potčinjenošću i upravom, kao što kaže: “Ta svaki će od njih, i onaj na nebesima, i onaj na Zemlji, kod Svemilosnog kao rob doći!” (19:93) “Ko se može pred Njim zauzimati bez Njegovog dopuštenja?!”, “a oni se neće zauzimati osim za onoga kojim On bude zadovoljan!” (21:28) Dakle, zbog Njegove Veličine, Uzvišenosti i Veličanstvenosti, niko se neće usuditi da se zauzima za drugoga osim uz Njegovo dopuštenje za zauzimanje, kao što stoji u “hadisu zagovora”: /406/
Doći ću ispod Prijestolja sedždu čineći, pa će me podugo ostaviti tako, a zatim će mi biti kazano: “Podigni glavu i kaži, pa ćeš biti slušan, zauzmi se i bit će ti prihvaćeno!” Zatim kaže: “pa će mi biti određena granica i uvest ću ih u Džennet!” “On zna šta je bilo prije i šta će biti poslije njih.” To je dokaz da Njegovo Znanje obuhvaća sva bića uključujući njihovu prošlost, sadašnjost i budućnost, kao što Allah Uzvišeni ističe govoreći o melecima: “A mi nećemo tamo ući osim uz zapovijed Gospodara tvoga! Njemu pripada ono što je ispred nas, ono što je iza nas i što je između toga! A tvoj Gospodar nije zaboravan!” (19:64) “i oni ne mogu obuhvatiti od Njegova znanja osim koliko On želi!” Niko ne može saznati ništa od Allahovoga Znanja osim ono što mu da Allah da sazna i s čime ga upozna. “Kursija Njegova obuhvaća i nebesa i Zemlju.” Ed-Dahhak navodi predanje od Ibn-Abbasa: “Kada bi se Sedam nebesa i Sedam Zemalja razastrli tako da dopiru jedni do drugih, prema prostranstvu Pijedestala bili bi kao karika u prostranoj pustinji!” Ebu-Zerr kaže: Čuo sam od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /407/
“Tako mi Onoga u Čijoj ruci je moj život, Sedam nebesa i Sedam Zemalja su prema Kursiji samo kao karika postavljena na pustinji zemaljskoj. Kursija je prema Aršu samo kao željezna halka postavljena između dvije pustinje na Zemlji.” Ebu-Bekr ibn Merdevejh navodi predanje s lancem od Ebu-Zerra el-Gafarija, prema kojem je on pitao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za Pijedestal, pa mu je on odgovorio: /408/ “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moj život, Sedam nebesa i Sedam Zemalja su prema Kursiji samo kao karika postavljena na pustinji zemaljskoj. Veličina Arša, prema tom, Kursiji je poput veličine pustinje prema toj halci.” “i Njemu nije teško da ih održava!”, tj. nije Mu teško i ne opterećuje ga što održava nebesa i Zemlju i ono što je na njima, odnosno između njih. Naprotiv, to je Njemu lahko i jednostavno jer On vodi brigu o svakoj osobi i onome što ona radi, nadzire sve stvari; Njemu ništa ne može promaći niti izbjeći, jer sve stvari su Njemu potčinjene, jednostavne, niske i sitne u odnosu na Njega, ovisne o Njemu.
On je nezavisan od svega i hvale vrijedan, On čini što hoće; Njemu niko ne postavlja pitanje šta je učinio, dok se njima (robovima) pitanje postavlja. On je Nadređeni nad svim, Obračunitelj svega, Nadzornik, Veličanstveni i UzvišeniNema boga osim Njega, nema drugog osim Njega, niti gospodara osim NjegaStoga riječi: “On je Svevišnji i Veličanstveni!” imaju značenje kao i riječi: “On je Veličanstveni i Uzvišeni” (13:9)Najbolji stav prema ovim ajetima i vjerodostojnim hadisima jeste stav sljedbenika zdrave tradicije, koji su za njih govorili: “Prihvatite ih kako su došli, bez ikakvih modifikacija ili antropomorfizma.”
“Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!”/256/
Allah Uzvišeni kaže: “Nema prisile u vjeru!” To znači, ne prisiljavajte nikoga da uđe u vjeru islam, jer on je očit i jasan, njegova znamenja i dokazi su očevidni, pa nema potrebe da se iko prisiljava da ulazi u njega. Naprotiv, koga Allah uputi u islam, čija prsa raširi i pogled prosvijetli, taj će u njega javno ući, a čije srce Allah zaslijepi i zapečati mu sluh i vid, njemu nema koristi od ulaska u vjeru pod pritiskom i silom. Navodi se da je bilo više povoda za objavu ovoga ajeta među Ensarijama Medinlijama. Takav povod je bila i žena koja je odlučila da će svoje dijete, ukoliko ostane živo, uvesti u židovsku vjeru. U drugom slučaju, kada je protjerano pleme Benu-Nedir, u kojemu je bilo i sinova Ensarija, oni su kazali da ne žele ostaviti svoje sinove. Nakon toga, Allah je objavio: “Nema prisile u vjeru…!”
Predanje navode Ibn-Džerir od Ibn-Abbasa, Ebu-Davud i En-Nesa'i od Bendara, te Ebu-Hatim i Ibn-Hibban iz hadisa Šu'betaIsto tako, Mudžahid i drugi navode da je ajet objavljen tim povodom. Muhammed ibn Ishak navodi od Ibn-Abbasa da je ajet objavljen povodom slučaja jednog čovjeka iz plemena Benu-Salim ibn Avfa, po imenu Husajni, čija su se dva sina pokrstila, dok je on bio musliman. On je rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Hoću li ih prisiliti, jer oni su odbili bilo što drugo osim kršćanstva?”, pa je Allah objavio navedeni ajet. Međutim, ovaj ajet je derogiran “ajetom o borbi”: “Bit ćete pozvani da se borite protiv naroda veoma hrabrog i moćnog sve dok islam ne prihvate!” (48:16) Zatim Allah Uzvišeni kaže: “O Vjerovjesniče, bori se protiv nevjernika i licemjera i budi nemilosrdan prema njima!” (9:73), zatim: “O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost! I znajte da je Allah na strani onih koji se Njega boje!” (9:123)
Prema tome, neophodno je da se svi narodi pozovu u islam, pa ukoliko neki od njih to odbiju, ili ne budu davali glavarinu (džizju), protiv njih se treba boriti dok ne budu ubijeni. To je smisao prisileU sahih (vjerodostojnom) predanju stoji: /409/ “Tvoj Gospodar se čudi ljudima koji se u džennet vode u lancima!” To znači: zarobljenici koji se u islamsku zemlju dovode u lancima i okovima, a nakon toga primaju islam, te njihova djela i duše budu tako dobre da uđu u Džennet. “Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” Tjko ostavi idole i kumire i drugo čemu poziva šejtan mimo ibadeta Allahu, dž.š., i koji samo Allahu klanja svjedočeći da nema drugog boga osim Njega, jer Tagut obuhvaća svako zlo koje su činili ljudi u doba paganstva obožavajući kumire, obraćajući se njima i moleći od njih pomoć, “drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti!”, tj. drži se za vjeru kao najjači osnov, a to je slično najčvršćoj vezi koja se neće prekinuti, budući da je po sebi čvrsta, temeljita i snažna.
Njeno vezivanje je jako, a ta čvrsta veza je vjera/iman i predanost/islamOnaj ko to kaže nije u suprotnosti s onim koji kaže da su to riječi: “Nema boga osim Allaha!”, odnosno, da je to Kur'an ili ljubav, ili mržnja u ime Allaha Uzvišenog, jer to je sve tačnoU vezi s riječima: “koja se neće prekinuti” Muaz ibn Džebel kaže da to znači: koja se neće prekinuti sve do ulaska u Dženet! Imam Ahmed navodi predanje od Muhammeda ibn Kajsa ibn Ubade, koji kaže: /410/ “Bio sam u džamiji, pa je došao neki čovjek na čijem se licu vidio trag skrušenosti. Klanjao je dva rekata skraćeno, pa su ljudi kazali: ‘Ovo je čovjek iz Dženneta!’ Kada je izišao, ja sam ga pratio dok nije ušao u stan. Ušao sam s njim i razgovarao, a kada se odmorio, rekao sam mu šta su ljudi u džamiji o njemu govorili. On je rekao: ‘Allah je Veliki! Niko ne treba da govori ono što ne zna, a reći ću ti zašto…! Vidio sam kao da sam u zelenoj bašči!’ (Ibn-Avn navodi da je spomenuo njeno zelenilo i prostranstvo, da je u sredini bio željezni stup čiji je donji dio bio u zemlji, a gornji na nebu, na najvišoj tački.)
 ‘Rečeno mi je: Popni se uz njega!; ja sam rekao: Ne mogu! Zatim mi je došao sluga (Ibn-Avn navodi da je to bio crni rob) , podigao mi odjeću sa zadnje strane i rekao: Penji se! Penjao sam se dok nisam stigao do peteljke, pa mi je rekao: Uhvati se za peteljku! Tada sam se probudio, a ona je bila u mojoj ruci! Došao sam Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i ispričao mu, a on je rekao: Što se tiče bašče, to je bašča islama! Što se tiče stupa, to je stup islama, a što se tiče peteljke, to je najčvršća peteljka. Ti ćeš biti musliman do smrti svoje!” Hadis izdvajaju autori oba Sahiha, a taj čovjek je Abdullah ibn Selam, r.a.
“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju, izvodi ih iz tmina na svjetlo, a onima koji ne vjeruju zaštitnici su taguti, odvode ih sa svjetla u tmine! To su stanovnici Vatre i u njoj će vječno ostati.”/257/
Allah Uzvišeni saopćava da On upućuje na Pravi put onoga ko slijedi Put mira kojim je On zadovoljan, pa Svoje robove, vjernike, izvodi iz tmine nevjerstva, sumnje i rezignacije na svjetlo jasne, očigledne i lahke Istine, te da je zaštitnik nevjernika šejtan koji im uljepšava neznanje i zablude u kojim se nalaze odvodeći ih i udaljujući od Puta istine na put kufra, tj.nevjerstva i laži. “To su stanovnici Vatre i u njoj će vječno ostati.” Stoga, Allah Uzvišeni navodi izraz svjetlo u jednini, a izraz tama u množini, jer Istina je jedna, a nevjerstva ima više vrsta i sve one predstavljaju laž, kao što Allah Uzvišeni, također, kaže: “I doista, ovo je Moj Pravi put, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, da vas ne odvoje od Puta Njegova! Eto, to vam prepo­ručuje, da biste bili bogobojazni!” (6: 153)
– Zar ne znaš za onoga koji se s Ibrahimom o Gospodaru njegovu prepirao, kada mu je Allah carstvo dao?! Kad Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!”, on odgovori: “Ja život i smrt dajem!” Ibrahim reče: “Allah čini da Sunce izlazi s istoka, pa učini ti da iziđe sa zapada!” I nevjernik se zbuni! Allah doista silnike ne upućuje na Pravi put! /258/
Onaj koji se prepirao s Ibrahimom o Gospodaru njegovu bio je kralj Babilona, Nemrud ibn Ken'an ibn Kuš ibn Sam ibn Nuh, a riječi Allaha Uzvišenog: “Zar ne znaš za onoga koji se s Ibrahimom o Gospodaru njegovu prepirao” znače da se prepirao o postojanju Gospodara njegova, budući da je Ibrahim negirao da postoji drugi gospodar osim AllahaNa to je Nemruda navela vlastita osionost i dužina vladanja. Zato Allah Uzvišeni kaže: “kada mu je Allah carstvo dao” On je od Ibrahima tada tražio dokaz da postoji Gospodar kome se moli, pa mu je Ibrahim rekao: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” On je Tvorac svega iz ništa, a to i poništi nakon postojanjaTo je dokaz nužnog postojanja Onoga Koji stvara i odabiraBudući da stvari nisu nastale same po sebi, one moraju imati Tvorca Koji ih stvaraTo je Gospodar Čijem obožavanju ja pozivam jedino i On nema druga (ortaka)Nemrud je tada rekao: “Ja život i smrt dajem!” Kada se meni dovedu dva čovjeka koji zaslužuju da budu ubijeni, ja naredim da se ubije jedan, a da se oprosti drugome, pa on ne bude ubijen! Ovako navode Katade i neki drugi.
Međutim, Allah najbolje zna! Ali je jasno da on nije htio to, jer to nije odgovor na ono što je rekao Ibrahim. Naprotiv, Nemrud je htio da iz oholosti i sile potvrdi da je on gospodar, jer se ima utisak da on to čini, odnosno, da on daje život i smrt! Zato je Ibrahim njemu rekao: “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da iziđe sa zapada!” To znači, ako ti daješ život i smrt, učini to, jer onaj koji život i smrt daje raspolaže postojanjem svega što je stvorio, on sebi podvrgava planete i zvijezde i njihovo kretanje. Budući da je Sunce samo mali dio od tih stvorenja, a pojavljuje se svakoga dana sa istoka, ako si ti bog, daj da dođe sa zapada! Kada je on vidio da je nemoćan i da mu gordost ništa ne pomaže, zbunio se, tjzanijemio je, a zatim je naveden dokaz protiv njega: “Allah doista silnike ne upućuje na Pravi put!”, tj. ne nadahnjuje ih bilo kakvim dokazom ili argumentom. Naprotiv, njihov dokaz je ništavan, pa im pripada srdžba i kazna žestoka.
Stav logičara da je prijelaz Ibrahima sa prve pozicije na drugu, prijelaz s jednog dokaza na drugi jasniji ne stoji, nego je prva pozicija uvod za drugu, sa ciljem da se opovrgne stav Nemruda i prvom i drugom pozicijom Allah to najbolje zna i Njemu se zahvaljujemo! Što se tiče Nemruda, on je ostao tvrdokoran iako je zanijemio ne odgovorivši, tako da nije povjerovao u Allaha Uzvišenog, Koji uistinu daje život i smrtStoga je Allah Uzvišeni poslao na njega i njegov narod jato komaraca, od kojih nisu vidjeli Sunce, davši da ih savladaju, jedu im meso i piju krv, ostavljajući ih samo kao kostureJedan od tih komaraca ušao je u nos vladaru po kazni Allahovoj, pa se on udarao maljem po glavi, čime ga je Allah uništio.
– Ili za onoga koji je, prolazeći pored jednoga grada koji je bio do temelja porušen i pust, povikao: “Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?!” I Allah ga mrtvim učini stotinu godina, a zatim ga oživi i upita: “Koliko si ostao?” On reče: “Ostao sam dan ili dio dana!” Tada mu reče: “Ne, ostao si stotinu godina! Pogledaj jelo svoje i piće svoje, nije se pokvarilo! A pogledaj i magarca svoga, da Te učinim znakom za ljude, a pogledaj i kosti, kako ih sastavljamo, a onda mesom oblažemo!” I kada njemu bi jasno, povika: “Ja znam da Allah doista sve može!”/259/
Ovome ajetu prethode riječi Allaha Uzvišenog: “Zar ne znaš za onoga koji se s Ibrahimom o Gospodaru njegovome prepirao”, tj. da li ti je poznat primjer onoga koji je polemizirao s Ibrahimom, a.s., o Gospodaru njegovom?! Za njih se vežu gore navedene riječi: “Ili za onoga koji je prolazeći pored jedno­ga grada, čiji temelji su porušeni bili…” Pos­toje razilaženja ko je ovaj prolaznik, odnosno da li je to Uzejr, ili Hidr, ili je to Eremija ibn Halkija ili Hazekijel ibn Bevvar, ili pak neki drugi čovjek od Izraelićana? Moguće da je to Uzejr! Što se tiče grada, to je Kudus, Jerusalem, kroz koji je prošao nakon što ga je Nabukodonosor porušio i pobio njegove građane, tako “da je bio pust”, tj. nikoga u njemu nije bilo. Riječi Uzvišenog: “i do temelja svojih porušena”, tj. čiji su krovovi i zidovi pali na zemlju.
Stoga je on stao razmišljajući šta je bilo s tim veličanstvenim građevinama, pa je rekao: “Kako će Allah oživiti ove što su pomrli?!” Vidio je strašne ruševine i učinilo mu se da ih nije moguće ponovo podići. Allah Uzvišeni na to odgovara: “I Allah ga mrtvim učini stotinu godina, a zatim ga oživi”, jer je, nakon što je prošlo sedamdeset godina od njegove smrti, grad ponovo podignut i naseljen, te su se i Izraelićani vratili u njega. Oživivši ga stotinu godina poslije njegove smrti, Allah mu je prvo dao oči da pogleda šta Allah čini, kako oživljava njegovo tijelo. Kada se to tijelo upotpunilo, “rekao mu je”, posredstvom meleka, “Koliko si ostao?” On reče: “Ostao sam dan ili dio dana!” Ustvari, kada je on umro, bio je početak dana, a kada ga je oživio, bilo je pred kraj dana.
Zato je on, ugledavši sunce kako sija, pomislio da je to sunce od istoga dana, pa je rekao: “ili dio dana!” A zatim mu reče: “Ne, ostao si stotinu godina! Pogledaj jelo svoje i piće svoje, nije se pokvarilo!” A tu su bili grožđe, smokve i sok, što se nije bilo promijenilo. “A pogledaj i magarca svoga!”, kako ga Allah oživljava dok ti to gledaš, “da Te učinim znakom za ljude”, tj. dokazom za Povratak “a pogledaj i kosti, kako ih sastavljamo”, tjkako ih podižemo da bi se jedna s drugom sastavilaIma čitanja i: “kako ih oživljavamo” a onda mesom oblažemo!” Dakle, nakon što budu razbacane i desno i lijevo, Allah šalje vjetar koji ih sakuplja sa svih strana, zatim stavlja svaku kost na njeno mjesto tako da nastaje magarac s kostima, ali bez mesa, da bi potom to Allah obložio mesom, živcima, krvnim sudovima i kožom, te poslao meleka da u nozdrvu magarca puhne i da ovaj zareve. Sve je to bilo uz dopuštenje Allaha Uzvišenog i naočigled Uzejra. Kada se uvjerio u to, “on je rekao: ‘Ja znam da Allah doista sve može!'”, Tj. ja to znam jer sam to svojim očima vidio i stoga o tome obavještavam svoje savremenike!
– A kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako oživljuješ umrle?” On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako, vjerujem”, odgovori on, “ali da mi se srce smiri!” Zatim mu reče: “Pa, onda, uzmi četiri ptice, isijeci ih, pa po dio od njih stavi na svaki brežuljak! Zatim ih pozovi, doći će ti žureći! Znaj da je Allah Silan i Mudar!”/260/
Ispitujući Ibrahima, a.s., oni su naveli više razloga, među kojima je i to da je on Nemrudu rekao: “Gospodar moj je Onaj Koji život i smrt daje!” Naime, on je želio da se tim uzdigne sa stupnja izvjesnog znanja na stupanj pune izvjesnosti i da to vidi očigledno, pa je rekao: “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ?” On reče: “Zar ne vjeruješ?!”.. “Dakako, vjerujem”, odgovori on, “ali da mi se srce smiri!” A u hadisu koji prenosi El-Buharija od Ebu-Hurejra u komentaru ovoga ajeta stoji: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /411/ Mi smo priličniji da sumnjamo od Ibrahima, a.s., kada je rekao “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljavaš!?” On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako, vjerujem” odgovori on “ali da mi se srce smiri.” Ovako prenosi MuslimNema dvojbe da se ovim ne želi ukazati na sumnju koju iz toga mogu shvatiti oni koji ne posjeduju znanje. U vezi s ovim hadisom postoji nekoliko odgovora: jedan od njih je…
“Pa, onda, uzmi četiri ptice, isijeci ih…” tjsveži ih, zakolji i isijeci! Kada ih je on svezao i zaklao, pomiješao zajedno i podijelio na dijelove, nakon što ih je isjekao, na svako brdo je stavio po dio. Ibn-Abbas kaže: “On je uzeo glave ptica, a zatim mu je Allah naredio da ih pozo­ve, pa je on činio kako mu je Allah naredio. Tada je vidio kako sve ide jedno drugom, perje perju, krv krvi, meso mesu, a dijelovi svake ptice se sastavljaju jedno s drugim dok sve ptice nisu dovršene. Tada su one žureći krenule prema njemu. Da bi jasnije vidio što je pitao, Allah je učinio da svaka ptica dođe i uzme svoju glavu, koja je bila u ruci Ibrahima, a.s., pa ukoliko bi se desilo da joj pruži glavu koja nije njena, ona bi to odbila, a ukoliko bi joj došla njena glava, tada bi se spojila s tijelom Božijom snagom i moći.” Zato Allah Uzvišeni kaže: “Znaj da je Allah Silan i Mudar!”, tjsilan i niko Ga ne može savladati, ništa Mu se ne može zabraniti, pa što On hoće, to bude bez prepreke, jer je On nadređen nad svime, mudar u Svojim riječima, djelima, zakonima i moćiAbdur­rezzak kaže:
U vezi sa riječima Allaha Uzvišenog: “ali da mi se srce smiri” Ma´mer nam navodi od Ejjuba da je rekao da Ibn-Abbas kaže: “U Kur'anu nema ajeta koji mi daje nade više od toga!” Ibn Ebi-Hatim navodi od Ibn-Munkedira da je pričao kako je Abdullah ibn Abbas sreo Abdullaha ibn Amr ibn Asa i upitao ga: “Koji ajet u Kur'anu tebi daje najviše nade?” Abdullah ibn Amr mu je rekao: Riječi Allaha Uzvišenog: “Reci: ‘O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost…’!” (39:53) Ibn-Abbas je rekao: Međutim, ja ističem riječi Allaha Uzvišenog: – A kada Ibrahim reče: “Gospodaru moj, pokaži mi kako umrle oživljuješ?”, On reče: “Zar ne vjeruješ?!” “Dakako.” Riječi: “Da­kako!” su ga zadovoljile kada ih je Ibrahim rekao, pa je rekao: “To je ono što se javlja u dušama i što šejtan sugerira.” Tako to prenosi El-Hakim, ističući da je to sahih predanje.
“Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrnaA Allah povećava kome On hoće! Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!”/261/
Ovo je primjer koji Allah Uzvišeni navodi za povećanje nagrade onome ko troši svoju imovinu u želji za Njegovim zadovoljstvom, odnosno da se dobro djelo povećava od deset do sedam stotina puta, pa kaže: “Primjer onih koji imovinu svoju troše na Allahovu putu sličan je…”, tju pogledu pokornosti prema Allahu trošeći u borbi (džihadu) konjicu, oruđe, oružje i sl. Od Ibn-Abbasa se navodi: “Dirhem potrošen u džihadu borbi i hadžu povećava se do sedam stotina puta, pa zato Allah Uzvišeni kaže: “sličan je zrnu iz kojega nikne sedam klasova, a u svakom klasu po stotinu zrna.” Ovaj primjer ima utisak na duše ljudi više nego spominjanje broja sedam stotina. U njemu se ukazuje da dobra djela Allah Uzvišeni razvija za njihove nosioce kao što usjev razvija za onoga ko ga zasije u plodnu zemlju. Postoji predanje iz sunneta, koje također govori o pove-ćavanju dobrih djela do sedam stotina puta. Ahmed od ibn Mesuda navodi predanje da je neki čovjek dao za milostinju na Allahovom putu obilježenu devu, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /412/
“Na Sudnjem danu sigurno ćeš dobiti sedam stotina obilježenih deva!” To prenose Muslim i En-Nesa'i. “A Allah povećava kome On hoće!”, dakle, prema iskrenosti u posluNapri­jed je naveden hadis Ebu-Osmana en-Nehdija, koji navodi od Ebu-Hurejrea, u pogledu povećanja dob­rog djela do dvije hiljade hiljada dobrih djela u vezi s riječima: “Ko je taj koji Allahu drage volje zajam daje, pa mu ga On mnogostruko vraća?!” “Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!” Njegovo dobro je sveobuhvatno i nadmašuje stvorenja i On zna ko to zaslužuje i ko ne zaslužuje; Njemu pripada slava i hvala!
“Onima koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovorima i uvredama, pripada nagrada Gospodara njihova! Njima nema straha niti će oni tugovati!” /262/ “Lijepa riječ i oprost vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje! A Allah je nezavisan od svakoga i blag!” /263/ “O vjernici, ne kvarite milostinje vaše prigovorima i uvredama, kao što to čini onaj koji imetak svoj troši da bi se ljudima pokazao, a ne vjerujući u Allaha i drugi svijet! Primjer njegov je kao primjer glatke stijene na kojoj ima zemlje, pa je pogodi veliki pljusak i ogoli je! Oni nemaju nikakve koristi od onoga što su stjecali. A Allah ne upućuje na Pravi put ljude koji ne vjeruju.”/264/
Allah Uzvišeni ovim hvali one koji svoj imetak troše na Njegovom putu ne prateći to dobročinstvo i milostinju isticanjem svojih zasluga prigovorima za to što su dali, budući da to oni čine bez prigovaranja bilo kome i bez samoisticanja bilo riječju ili djelom. U tom smislu, riječi Uzvišenog: “niti uvre-dama” znače da oni ne čine onome kome su učinili dobročinstvo ništa loše kako bi ga ponizili tim svojim dobročinstvom. Nakon toga, Allah Uzvišeni im obećava veliku nagradu za to, pa kaže: “njima pripada nagrada Gospodara njihova!” Dakle, njima pripada nagrada od Allaha, a ne od bilo koga drugoga; “Ničega se oni ne trebaju bojati!” od strahota koje sa Sudnjim danom dolaze, “i ni za čim ne trebaju tugovati!”, tj. za ljepotama ovoga svijeta, koje će iza njih ostati. Zatim Allah Uzvišeni kaže: “Lijepa riječ”, tj. lijepa riječ i dova upućena Allahu za muslimana, te “oprost”, tj. izvinjenje i praštanje nepravde, “vredniji su od milostinje koju prati vrijeđanje!” Allah je “Nezavisan” od Svojih stvorenja i “Blag” , što znači da On blago postupa, prašta i oslobađa. U vezi sa zab-ranom prigovora i isticanja milostinje (dobročinstva) postoji više hadisa. U Sahihu Muslimovom navodi se od Ebu-Zerra da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /413/
“Sa trojicom ljudi Allah neće razgovarati na Sudnjem danu, neće ih pogledati niti osloboditi i njima slijedi bolna kazna: sa onim koji prigovara za ono što je dao, s onim ko spusti svoju odjeću, i s onim koji proda svoju robu uz lažnu zakletvu.” Zato Allah Uzvišeni kaže: “O vjernici, ne kvarite milostinje svoje prigovorima i uvredama!”, kazujući tako da se milostinja kvari prigovorima i uvredama nakon što se da, jer nagrada za dobročinstvo gubi se zbog grijeha od prigovora i uvreda.
Zatim Allah Uzvišeni kaže: “kao što to čini onaj koji imetak svoj troši da bi se ljudima pokazao” To znači: ne kvarite svoje milostinje prigovorima i vrijeđanjem, kao što to čini onaj koji se time pokazuje pred ljudima pokazujući njima da se želi približiti Allahu, dok mu je prava namjera da ga ljudi hvale ili pak nešto drugo na ovome svijetu, što pretpostavlja prekid odnosa prema Allahu i želje za Njegovim zadovoljstvom! U tom smislu, Allah Uzvišeni kaže: “a ne vjerujući u Allaha i drugi svijet!” Nakon toga, Allah Uzvišeni navodi primjer čovjeka koji se pretvara pred ljudima trošenjem svoga imetka: “Primjer njegov je kao primjer glatke stijene.” Riječ znači: glatki kamen (stijena) “na kome ima zemlje, pa ga pogodi veliki pljusak”; riječ znači jaka kiša, “i ogoli ga”, tj. ostavi ga glatkim i suhim bez imalo zemlje koja je tu bilaIsto tako i djela licemjera, koji se pretvaraju, nestanu i izgube se kod Allaha Uzvišenog, jer su njihova djela koja su ljudi vidjeli bila poput one zemljeAllah Uzvišeni kaže: “Oni nemaju nikakve koristi od onoga što su stjecali. A Allah ne upućuje na Pravi put ljude koji ne vjeruju.”
“Oni koji troše svoj imetak u želji za zadovoljstvom Allahovim i sigurni su u nagradu za to, slični su bašči na uzvišici na koju se izlila obilna kiša, pa daje dvostruki urod! A ako se na nju ne izlije obilna kiša, opet bude rose! Allah dobro vidi što vi radite!”/265/
Ovo je primjer vjernika koji troše svoj imetak u želji za Allahovim zadovoljstvom, “i sigurni su u nagradu za to”, tjoni su sigurni, uvjereni da će ih Allah za to nagraditi najobilnijom nagradom. Slično ovome ima značenje sahih hadis o kojem postoji opće slaganje: /414/ “Koji budu postili ramazan vjerujući i računajući na nagradu”, tj. vjerujući u njegovu obavezu i računajući na nagradu kod Allaha, “slični su bašči na uzvišici”, tjslični su vrtu na uzvišenju na zemlji po kojoj teku rijeke, “na koju se izlila obilna kiša”, tjjaka kiša, kao što je naprijed navedeno,”pa ona da plod”, tj. svoj plod, “dvostruki!”, tj. u odnosu na druge bašče. “A ako se na nju ne izlije obilna kiša, padne kiša rosulja!”, tj. sitna kiša koja ne da suši zavladati. Jer, ako se na nju ne izlije obilna kiša, onda će padati sitna kišica, pa će joj i to biti dovoljno! Isto tako, djelo vjernika nikada se ne gubi, nego ga Allah prima i umnožava svakome prema njegovim djelima. Zato Allah Uzvišeni i kaže: “Allah dobro vidi što vi radite!”, tj. ništa od djela Njegovih robova Njemu se ne može sakriti.
“Da li bi iko od vas volio da posjeduje bašču punu palmi i grožđa, ispod koje rijeke teku i u kojoj ima svakojakih plodova, a da je ostario i da ima nejaku djecu, a da je onda vatrena oluja zadesi preko nje i ona izgori?! Tako vam Allah objašnjava Znamenja Svoja, da biste razmislili!” /266/
Komentirajući ovaj ajet El-Buhari navodi predanje od Ubejda ibn Umejra, koji kaže da je jednoga dana Omer ibn Hattab upitao ashabe Allahovog Poslanika: Šta mislite, povodom čega je objavljen ovaj ajet: ..”Da li bi iko od vas volio da posjeduje bašču punu palmi i grožđa…?” Oni su kazali: “Allah to najbolje zna!” Omer se, potom, naljutio i rekao: “Kažite, znamo ili ne znamo!?..” Ibn-Abbas, r.a., kazao je: “Vladaru vjernih, u vezi s tim imam jednu ideju!” Omer je rekao: “Kaži i ne potcjenjuj sebe, bratiću moj!”, a Ibn-Abbas je rekao: “Navest ću primjer djela!” “Kojeg djela?”, upita OmerIbn-Abbas tada reče: “Bogatog čovjeka koji radi pokoravajući se Alla­hu, zatim mu Allah pošalje šejtana, pa počne grije­he činiti dok svoja djela ne upropasti!” Ovaj hadis dovoljno komentira gornji ajet ukazujući prvo na primjer dobrih djela, a zatim kako promjena ponašanja u životu može sasvim poništiti prethodna dobra djela. Stoga, kada se čovjek nađe u teškoj situaciji, a zatreba mu pomoć od prethodnih djela koje je uradio neće ih naći.
Zato Allah Uzvišeni kaže: “a da je ostario i da ima nejaku djecu, a onda naiđe oluja preko nje”, tjžestoki vjetar, “sa vatrom i ona izgori?!”, tjizgore plodovi i drveće, pa čovjek dođe u tešku situacijuTakvo je i stanje nevjernika na Sudnjem danu, kada se vrati Allahu Uzvišenom i ne bude imao dobra djela da ga zaštite, pa će sam sebe koriti. Baš kao što ni ovaj starac nema snage zasaditi drveće u bašči. Kada ne bude našao ništa što je dao za sebe da bi mu se tada vratilo, kao što ovome starcu nisu od koristi njegova malodobna djeca, i ne bude imao nagrade u času kada mu je najpotrebnija, kao što ovaj nema bašče kada je star, a djeca mu nejaka, kada mu je najpotrebnija! Zato Allah Uzvišeni kaže: “Tako vam Allah objašnjava Znamenja Svoja, da biste razmislili!”, tj. da biste pouku izvukli i navedene primjere razumjeli i postupali u skladu s tim Allah Uzviženi kaže: “To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvaćaju.” (29:43)
“O vjernici, dijelite od lijepih stvari koje ste stekli, i od onoga što smo vam Mi iz Zemlje izveli! Ne izdvajajte ono što ne vrijedi da biste to udijelili, kada ni sami to ne biste primili osim zatvorenih očiju! I znajte da je Allah nezavisan i hvale dostojan!” /267/ “Šejtan vas plaši siromaštvom i navodi vas na zlo, a Allah vam obećava oprost i dobro Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući.” /268/ “On daje mudrost kome hoće, a onome kome je mudrost dana, dano je veliko dobro! A samo razumom obdareni pouku prihvataju!” /269/
Allah Uzvišeni naređuje Svojim robovima, vjernicima, da dijele od svoga imetka, pod čim se ovdje misli na milostinju/sadaku. Ibn-Abbas kaže: “Od lijepih stvari imovine kojom ih je Allah opskrbio, te su je stekli.” Isto tako, on kaže: “Naredio im je da dijele od najljepšeg, najkvalitetnijeg i najvrednijeg dijela imetka, a zabranio da daju milostinju od lošeg, nekvalitetnog i pokvarenog dijela imetka, jer i Allah je dobar i prima samo dobro.” Zato i kaže: “Ne izdvajajte ono što ne vrijedi!”, tj. ne odabirite što je loše (pokvareno), “da biste to udijelili, kad ni sami to ne biste primili”, tj. što ne biste uzeli ukoliko bi se vama dalo, osim da zažmirite Allah je nezavisan od toga više nego vi, pa ne dajite Allahu ono što sami ne volite. Ajet je, inače, objavljen u vezi sa grupom Ensarija Medinlija koji su dijelili kao sadaku loše hurme… “osim zatvorenih očiju”Uzmimo za primjer: kada bi vam neko bio nešto dužan, pa to donio lošije nego što je zadužen, vi to ne biste primili kao dobro, a da ne utvrdite nedostatak. Kako onda da dajete svome Gospodaru ono s čime sami niste zadovoljni?! A vaša je obaveza prema Meni da date iz najljepšeg i najvrednijeg imetka vašega! Predanje navodi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa, a Ibn-Džerir uz predanje dodaje riječi Allaha Uzvišenog: “Nećete dobro postići dok ne budete dijelili od onoga što volite!” (3:92)
“I znajte da je Allah nezavisan i hvale dostojan!” To znači: ako vam je i naredio da dajete milostinju iz najljepšeg dijela imetka, Njemu to ne treba, nego je to samo sa ciljem kako bi siromašnoga izjednačio s bogatim. Tako kaže: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo, niti krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša!” (22:37) On je nezavisan od svih stvorenja, dok su sva Njegova stvorenja o Njemu ovisna. On je neizmjerno dobar i ono što je kod Njega ne nestaje. Stoga, ko bude dao milostinju iz onog dobra što je stekao, neka zna da je Allah Bogat Neovisan o tome i da neizmjerno daje, Plemenit i Darežljiv, te da će ga za to nagraditi dajući mu višestruko. Onaj Koji mu daje zajam nije siromah niti nasilnik. On je hvale Vrijedan, tj. zaslužuje hvalu za sva Svoja djela, riječi, zakone i moći. Nema boga, niti gospodara osim Njega! “Šejtan vas plaši siromaštvom i navodi vas na zlo, a Allah vam obećava oprost i dobroAllah je neizmjerno dobar i sveznajući.” Ibn Ebi-Hatim navodi predanje od Abdullaha ibn Mesuda, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /415/
“Šejtan ima interes prema čovjeku, a melek ima interes, također Interes šejtana je da ga navede na zlo i negaciju istine, a želja meleka je da ga navede na dobro i potvrdu istine. Ko to nađe, neka zna da je to od Allaha i neka Mu zahvali, a ko nađe šta drugo, neka traži zaštitu od šejtana!” Zatim je proučio: “Šejtan vas plaši siromaštvom i navodi vas na zlo, a Allah vam obećava oprost i dobro.” To prenose Tirmizi, En-Nesa'i, a uvrštava i Ibn-Habban u svoj Sahih. Značenje riječi: “Šejtan vas plaši siromaštvom” jeste: šejtan vas zastrašuje siromaštvom kako biste čvrsto držali ono što vam je u rukama i ne biste to trošili za Allahovo zadovoljstvo “i navodi vas na zlo”, tj. usto, navodi vas da činite pogreške, grijehe, kršite zabrane (harame) i suprotstavljate se TvorcuAllah Uzvišeni kaže: “A Allah vam obećava oprost od Sebe”, za razliku od šejtana, koji vas navodi na zlo; “i dobro”, za razliku od šejtana, koji vam prijeti siromaštvom. “Allah je neizmjerno dobar i Sveznajući!” “On daje mudrost kome hoće”, tjdaje znanje (spoznaju) Kur'ana, ono što derogira i što je derogirano, ono što je jasno (utvrđeno) i što je nejasno (neutvrđeno), što je naprijed i što je nazad, što je halal i što je haramSlično navodi i Ibn-Abbas. Ibn-Merdevejh navodi od Ibn-Mes'uda, koji direktno prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /416/ “Najviša mudrost je strah od Allaha.”
Mudžahid kaže: “Mudrost je pogoditi riječju”, a Lejs ibn Sulejm: “To je znanje, razumijevanje i Kur'an.” Ebul-Alijje kaže: “Mudrost je strahopoštovanje prema Allahu.” Pored toga, ima mišljenja da je to razumijevanje, sunnet i razumMalik kaže: “To je razumijevanje vjere, i milost i dobrota koju Allah stavlja u srca.” Suddi kaže: “Mudrost je vjerovjesništvo!” Ispravno je, međutim, mišljenje većine učenjaka da se to ne odnosi posebno na vjerovjesništvo, nego da ima općenitiji smisao, a da je vjerovjesništvo najviši stupanj, a poslanstvo najspecifičniji. Međutim, sljedbenici vjerovjesnika imaju udio u dobru kao sljedbenici, kao što stoji u nekim hadisima: Imam Ahmed prenosi od Ibn-Mes'uda, koji je čuo od Allahovoga Poslanika kako kaže: /417/
“Nema zavidnosti, osim u dvije stvari: prema čovjeku kojem je Allah dao imetak, pa ga on potroši za Istinu, i čovjeku kojem je Allah dao mudrost, pa on po njoj sudi i poučava druge.” Ovako prenose El-Buhari, Muslim, En-Nesa'i i Ibn-Madže u više lanaca od Ismaila ibn ebi Halida. “A shvatiti mogu samo razumom obdareni!”, tj. savjetima i opomenama koriste se samo oni koji imaju uma i razuma, smisao je ovoga obraćanja i značenje govora.
“Za sve što potrošite ili se zavjetujete Allah sigurno zna! A nasilnicima nema pomagača!” /270/ “Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje ako to prikrijete i date siromasima, i On će pokriti vaša loša djela! A Allah dobro zna ono što vi radite!”/271/
Allah Uzvišeni navodi da On zna za svako dobro koje se podijeli ili zavjetom potroši. To pretpostavlja nagradu obilnu od Allaha ukoliko je učinjeno u težnji za približavanjem Allahu i nadi za onim što je On obećao, odnosno prijetnju onome ko ne bude radio pokora vajući Mu se, nego bude djelovao suprotno Njegovim zapovijedima, proglašavao lažnim Njegove riječi i obožavao uporedo s Njim nekoga drugogaU tom smislu Allah Uzvišeni kaže: “A nasilnicima niko neće moći pomoći!”, tj. na Sudnjem danu oni neće imati pomagača koji bi ih sačuvali od Allahove kazne i patnje. “Lijepo je kada javno dajete milostinju”, tj. ako to javno učinite, to je divno. “…ali je za vas bolje ako to prikrijete i date siromasima” U ovome je dokaz da je davanje milostinje tajno bolje nego javno, budući da to pokazuje da nema u tome licemjerja. Izuzetak čini namjera da se da primjer ljudima kako bi to i oni činili, što je dobro, ali je u osnovi najbolje da se daje kada niko ne vidiTo se potvrđuje i u oba sahiha u kojima se navodi predanje od Ebu-Hurejrea u vezi sa sedam osoba koje će Allah zaštititi Svojim hladom na Dan kada drugog hlada neće biti: /418/
“…i čovjek koji bude davao milostinju krijući to toliko da mu ne zna ljevica šta mu radi desnica!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /419/ “Onaj koji glasno uči Kur'an poput onoga je koji javno daje milostinju, a onaj koji u sebi uči Kur'an poput onoga je koji tajno milostinju daje!” Općenito ajet znači da je davanje milostinje kada niko ne vidi bolje, bez obzira bila to milostinja koja je stroga obaveza (farz) ili koja je poželjna (mendub)Međutim, Ibn-Džerir navodi od Ibn-Abbasa njegov komentar ovog ajeta: “Allah je učinio dobrovoljnu milostinju koja se daje tajno sedamdeset puta vrednijom od one koja se daje javno, a učinio je obaveznu milostinju koja se daje javno dvadeset i pet puta vrednijom od one koja se daje tajno!” “jer tako će i On pokriti vaša loša djela!”, tj. za milostinje koje dajete On će vam dati dobro podižući vaše stupnjeve i pokrivajući vaša hrđava djela. “A Allah dobro zna ono što vi radite!”, tj. ništa Mu se od toga neće moći sakriti i On će vas za to nagraditi.
“Nije na tebi da ih na Pravi put izvodiš, jer Allah izvodi na Pravi put koga On hoće! Dobro koje podijelite vaše je, a nećete dijeliti osim u težnji za licem Allahovim!  A ono što od dobra udijelite drugima, to će vam se nadoknaditi i neće vam se nepravda učiniti!” /272/ “Siromasima koji su iznureni na Allahovom putu, pa ne mogu hoditi po zemlji, neznalica misli da su imućni zbog njihove skromnosti i suzdržljivosti! Poznat ćeš ih po izgledu njihovu, jer oni ne dodijavaju ljudima proseći! A za ono što od dobra podijelite, Allah doista zna!” /273/ “Onima koji dijele imovinu svoju noću i danju, tajno i javno, pripada nagrada kod Gospodara njihova! I za njih nema straha, niti će se oni žalostiti!”/274/
Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je /420/ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zapovijedao da se milostinja daje samo pripadnicima islama dok nije objavljen ovaj ajet: “Nije tvoje da ih na Pravi put izvodiš!”, pa mu je naređena milostinja svakome ko je bude tražio, bilo koje vjere bio, “jer Allah izvodi na Pravi put koga On hoće! Dobro koje podijelite vaše je!” Isto tako kaže: “Ko dobro djelo učini, za sebe je učinio!” (45:15) Sličnih ajeta u Kur'anu ima mnogo. “…a nećete dijeliti osim u težnji za licem Allahovim!” Ata el-Horasani kaže: “Znači, ako daješ za Allaha, nije te briga šta on radi.” To je dobro značenje! Onome koji daje milostinju, ako je daje u težnji za Allahom Uzvišenim, nagrada će i biti od Allaha! On nije odgovoran za to da li to dao dobrom ili lošem čovjeku, onom ko to zaslužuje ili ko ne zaslužuje, jer će on biti nagrađen prema svojoj namjeri! To potvrđuje i završetak ajeta: “A ono što od imetka udijelite drugima, to će vam se nadoknaditi i neće vam se nepravda učiniti!” U hadisu koji se navodi u dva Sahiha prenosi se od Ebu-Hurejrea da je pripovijedao kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /421/

Neki čovjek se zarekao: “Večeras ću obavezno dati sadaku!”, a zatim je izišao i dao je jednoj prostitutki. Ljudi su nakon toga govorili kako je sadaku dao prostitutkiZatim je zahvalio: “Allahu moj, Tebi hvala za prostitutku, a i večeras ću obavezno dati sadaku!” I dao je nekom imućnom čovjeku! Pa su ljudi osvanuli pričajući kako je dao sadaku bogatašuA on je rekao: “Allahu, Tebi hvala na bogatašu! I večeras ću obavezno dati sadaku!” Te večeri dao je sadaku nekom lopovu. Ljudi su opet pričali: “Večeras je dao sadaku lopovu!” A on je rekao: “Allahu moj, hvala ti za prostitutku, za bogataša i lopova!” Zatim mu je neko došao i rekao: “Što se tiče tvoje sadake, ona je primljenaŠto se tiče prostitutke, možda će se popraviti i ostaviti prostituciju, možda će i bogati čovjek iz toga pouku izvući, pa početi i sam dijeliti od onoga što mu je Allah dao, a možda će se i lopov time odvratiti od krađe!” “Siromasima koji su iznureni na Allahovom putu”, znači: muha-džirima koji su se predali Allahu i Njegovom Poslaniku, pa su se doselili u Medinu i nemaju ništa od onoga što im je potrebno, “pa ne mogu hoditi po zemlji”, tj. ne mogu putovati kako bi se osigurali za životSintagma “hođenje po Zemlji” znači putovanje Allah Uzvišeni kaže: “A kada putujete po Zemlji, nije vam grijeh da skratite namaz!” (4:101)
 “Neznalica misli da su imućni zbog njihove skromnosti i suzdržljivosti!”, tj. onaj koji o njima i njihovom stanju ne zna ništa misli da su bogati, zbog njihove suzdržljivosti i skromnosti u oblačenju, govoru i ponašanju. U ovom smislu navodi se i hadis koji bilježe El-Buharija i Muslim od Ebu-Hurejre: /422/ “Nije siromah onaj koji okolo obilazi proseći niti onaj koga zadovolji (odbije) hurma ili dvije, zalogaj ili dva, jelo ili dva, nego je siromah onaj koji nema dovoljno, za kojeg se ne zna pa mu se da i koji ništa ne moli od ljudi.” To prenosi i AhmedImam Ahmed, također, navodi predanje od Abdurrahmana ibn Ebi-Seida, koji navodi od svoga oca da je rekao: /423/ “Majka me je poslala Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga nešto zamolim, pa sam došao kod njega i sjeo. Primio me je i rekao: ‘Onaj ko hoće bogatstvo, Allah će ga učiniti imućnim; ko je suzdržljiv, Allah ga je takvim učinio, ko je zadovoljan onim što ima, Allah će ga zadovoljiti! Ko prosi, a ima vrijednosti koliko jedna ukijja (oka), on pretjeruje.'” Zatim kaže: “Rekao sam u sebi: ‘Moja deva jakuta vrednija je od ukijje (oke)Vratio sam se i nisam ništa molio!” “A za ono što od dobra podijelite Allah doista zna!”, tj. ništa od toga Njemu se ne može sakriti i On će na Sudnjem danu za to dati obilnu nagradu.

“Onima koji dijele imovinu svoju noću i danju, tajno i javno, pripada nagrada kod Gospoda­ra njihova! I za njih nema straha, niti će se oni žalostiti!” Ovim Allah Uzvišeni hvali one koji svoju imovinu troše na putu Allahovom i u težnji za Njegovim zadovoljstvom u svako dobaU to spadaju čak i troškovi za porodicuImam Ahmed prenosi od Ebu-Mesuda, r.a., koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /424/ “Kada musli­man nešto potroši za svoju porodicu računajući to u ime Allaha, to mu je sadaka!” Navode ga autori dva Sahiha od Šubeta Riječi: “njima pripada nagra­da kod Gospodara njihova” znače da na Sudnjem danu za “ono što su učinili dijeleći, pokoravajući se Allahu”; “I za njih nema straha, niti će se oni žalostiti!” To je već ranije komentirano.
“Oni koji se kamatom hrane neće se dići osim kao oni koje je šejtan dodirom izbezumio. To je zato što su govorili: ‘Trgovina je doista isto što i kamata!’ A Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova, pa se toga okani, pripada ono što je prije stekao a njegov je slučaj Allahu prepušten. Oni pak koji opet to učine bit će stanovnici Vatre, u kojoj će vječno ostati.”/275/
Nakon što je Allah Uzvišeni naveo čestite ljude koji dijele svoj imetak, koji iz njega izdvajaju zekat, koji preferiraju dobro i daju onima kojima je potrebno, te rodbini, u svakoj situaciji i u svako doba, spomenuo je i one koji se bogate kamatama ili stječu imetke na nedozvoljene načine, radeći sumnjive ili zabranjene poslove, te je upozorio da će njihova djela stajati uz njih na Dan izlaska iz kabura, ustajanja i oživljenja. On je sankcionirao jedenje kamate i imetka ljudi na nedozvoljen način i u sumnjivim radnjama navodeći izviješća o njima na Dan izlaska iz kabura, ustajanja i oživljenja. U tom smislu On kaže: “Oni koji se kamatom hrane neće se dići osim kao oni koje je šejtan dodirom izbezumio.” Oni neće ustati iz svojih kabura na Sudnji dan drugačije nego kako ustaje epileptičar, koji je pao na­kon što ga je šejtan izbezumioIbn-Abbas kaže: “Onaj koji jede kamatu, na Sudnji dan će biti oživljen kao luđak koji se guši.” Prenosi Ibn Ebi-Hatim, a slično navodi i nekolicina tabiinaIbn-Džerir navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: Na Sudnji dan će se kazati onome koji je jeo kamatu kada on ustane iz svoga kabura: “Uzmi svoje oružje za rat!”, a za­tim je proučio: ..”oni koji se hrane kamatom..itd.” El-Buhari navodi predanje od Semjure ibn Džunduba u dugom hadisu o snu: /425/
“pa smo došli na rijeku i činilo mi se da je kazao kako je crvena kao krv. U rijeci se kupao neki kupač, a na obali rijeke bio je neki čovjek koji je sakupio mnoštvo kamenjaI dok se kupač kupao, do njega je došao čovjek koji je bio na obali rijeke sa sakupljenim kamenjem, otvorio mu je usta i ubacio kamen u usta.” U svom komen­taru on navodi da je to onaj koji jede kamatu! “To je zato što su govorili: “Kupoprodaja je doista isto što i kamata!”, iako je Allah dozvolio kupoprodaju, a zabranio kamatu! Oni su to dozvoljavali zato što su se suprotstavljali odredbama Allahovoga zakona. Riječi: “iako je Allah dozvolio kupoprodaju, a zabranio kamatu!” čini se da predstavljaju dopunu pret-hodnih i odgovor na njih, odnosno, na suprotan stav onome koji su oni zastupali, iako su znali da Allah to različito tretira u Svojim odredbama On je Znalac Mudri, Čiji sud niko ne smije promijeniti, odnosno, Kome se ne postavlja pitanje šta čini, dok se njima to pitanje postavlja! On zna suštinu stvari i ono što je u njima dobro i što je korisno za robove Njegove, pa im to dozvoljava, te što je za njih štetno, pa im to zabranjuje! On je prema njima milostiviji od roditelja prema svom djetetu! Zato On kaže: “Onome do koga dopre pouka Gospodara njegovoga, pa se okani, pripada ono što je prije stekao i to je stvar Allaha.” To znači: do koga dopre Allahova zabrana kamate, pa on tada prestane s tim, njemu pripada ono što je ranije uradio, u skladu s riječima Allaha Uzvišenog: “Allah prašta ono što je već bilo!” (5:95) Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je prilikom Osvojenja Meke: /426/
“Svaka kamata iz paganskog doba stavljena je pod ova moja dva stopala, a prva kamata koju ja stavljam kamata je Abbasova!” Nije im naredio da vrate viškove koje su uzimali u periodu paganstva, nego je oprostio ono što je prošlo, kao što Uzvišeni Allah kaže: “Njemu pripada ono što je ranije stekao i to je stvar Allaha!” Znači pripada mu ona kamata koju je potrošio prije zabraneIbn Ebi-Hatim navodi predanje od Alijje bint Ebqa’ /427/ da je Bahna, majka djeteta od Zejd ibn Erkama rekla Aiši, supruzi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Majko vjernika, poznaješ li Zejda ibn Erkama?” Odgovorila joj je: “Da”, a ona je rekla: “Ja sam ga prodala kao roba Ata'u za osam stotina. On je, zatim, zatrebao tu vrijednost, pa sam ga kupila prije isteka roka za šest stotina.” Ona joj je rekla: “Nije dobro što si to kupila, to je loše! Obavijesti Zejda da to kvari njegov džihad sa Allahovim Poslanikom, ako se već nije pokajao!” Zatim Bahna kaže: “Šta misliš da ti ostavim dvije stotine a uzmem šest stotina?” Ona joj reče: “Da”, a zatim prouči: “Onome do koga dopre pouka Gospodara njegova, pa se okani, pripada ono što je prije stekao.”
Ovo predanje je poznato i predstavlja argument za onoga ko zabranjuje davanje na veresiju uz povećanu cijenu uz izvjestan broj drugih hadisa! Zatim Allah Uzvišeni kaže: “Oni pak koji se vrate” kamati i koriste je nakon što im je došla zabrana od Allaha, nužno zaslužuju kaznu i imaju protiv sebe dokazZato Allah Uzvišeni kaže: “oni su stanov­nici Vatre, u kojoj će vječno ostati” Ebu-Da­vud navodi od Džabira: Kada je objavljen ajet: ..”Oni koji se kamatom hrane, neće se dići osim…”, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /428/ “Ko ne ostavi napoličarstvo neka očekuje protiv sebe rat Allaha i Njegova poslanika.” To navodi El-Hakim u svom Mustedreku uz napomenu da je sahih po uvjetima Muslima, iako ga autori dva sahiha nisu na­veli. Napoličarstvo je zabranjeno, a to je: “davanje zemlje pod zakup na obradu”, “kupovina plodova na stablu kao da su već obrani i na zemlji”, “kupovina žita u klasu kao da je već požnjeveno”Sve navedeno i tome slično zabranjeno je (haram) kako bi se spriječila kamata, budući da nije moguće ustanoviti jednu mjeru za robu te vrste dok se ne osuši. Zato su i šerijatski pravnici suzili puteve koji vode kamati, kao i sredstva koja vode tome i koja su također haram, jer ono što vodi haramu također je haram, kao što je i ono bez čega ne može biti dužnosti (vadžiba) također vadžib! Problem kamate jedan je od najkompleksnijih problema za mnoge poklonike znanosti, a u osnovi mu je čuvanje od sumnjivih stvari. U dva sahiha stoji predanje od Nu'mana ibn Bešira, koji kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /429/
“Halal je jasan i haram je jasan, a između toga dvoga su sumnjive stvari. Stoga, ko se bude čuvao sumnjivih stvari, sačuvao je svoju vjeru i čast, a ko uđe u sumnjive, ušao je u haram, kao što čoban čuva stado oko zabrane tako blizu da skoro uđe!” U Sunenima se od Hasana ibn Alija, r.a., navodi da je rekao: Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: /430/ “Ostavi ono u što sumnjaš, a prihvati ono u što ne sumnjaš!” U drugom hadisu stoji: /431/ “Grijeh je ono što ti srce golica, a duša ti oklijeva, i nije ti drago da to ljudi znaju!” Od Ibn-Abbasa navodi se da je rekao: “Posljednje što je objavljeno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bio je ajet o kamati.” Predanje navodi El-Buhari, a Ahmed prenosi od Omera da je rekao: “Među posljednjim ajetima koji su objavljeni bio je ajet o kamatiAllahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio je na ahiret prije nego je nama to objasnio, i zato ostavite kamatu i svaku sumnju.” Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /432/
“Ljudima će doći vrijeme kada će uzimati kamatu!” Zatim kaže: Njemu je neko rekao: “Da li svi ljudi?”, pa je odgovorio: “Ko je od njih ne bude uzimao, obuhvatit će ga njena prašina!” To prenose Ebu-Davud, En-Nesa'i i Ibn-Madže. U tom smislu je i zabrana sredstava koja vode haramima u hadisu koji navodi imam Ahmed od AišeOna kaže: /433/ “Kada je objavljen ajet s kraja sure “El-Bekare” o kamati, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao je u džamiju, proučio to i zabranio trgovinu vinom.” To navodi grupa učenjaka, osim Tirmizija, posredstvom A'meša, a ovo je verzija El-Buharijeva. Od Alije i Ibn-Mes'uda navode se riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: /434/ “Allah je prokleo onoga ko uzima kamatu, od koga se uzima, ko to svjedoči i ko zapisuje!”
“Allah uništava kamatu, a umnožava milostinje, Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika!” /276/ “Onima koji vjeruju, i dobra djela čine, i namaz obavljaju, i zekat daju, pripada nagrada kod Gospodara njihova.  Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste!”/277/
Allah Uzvišeni saopćava da On uništava kamatu, tjili je potpuno uklanja iz ruku onoga koji je uzima, ili mu zabrani blagoslov u imetku, pa od toga nema koristi, odnosno uništi ga zajedno s njom na ovome svijetu, a kažnjava na Sudnjem danu, kao što i kaže: “A ono što date na kamatu da se uveća putem imovine drugih ljudi, kod Allaha se neće uvećati!” (30:39) Ahmed navodi predanje od Ibn-Mes'uda, koji navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /435/ “Doista kamata, ako se i umnoži, njen konačni bilans ide naniže!” To spada u poslovanje koje ima učinak suprotan od onoga koji se želi postići “a umnožava milostinje” čita se sa “dammom” na slovu “ya”, bez pojačanja, kao: “rasti, uvećavati se” i “davati uz kamate, oplođivati, prekoračiti”, tj. umnožiti i razviti. Čita se, također, i: , sa “dammom” i pojačanjem, odnosno infinitivom “odgojiti, razviti”El-Buhari navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji kaže: /436/
“Ko da milostinju u vrijednosti od jedne datule koju je s halalom stekao a Allah ne prima izuzev dobro! Allah će mu to primiti desnom rukom, i uvećati njenom vlasniku, kao što neko od vas hrani ždrijebe, dok ne postane veliko kao brdo.” “Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika!” On ne voli onoga čije srce ne vjeruje, koji griješi riječju i djelom, pa tako kraj ajeta treba da odgovara ovome svojstvu, tjda onaj koji uzima kamate nije zadovoljan onim što mu je Allah dodijelio kao halal, pa nastoji jesti imovinu drugih ljudi na nedozvoljen način, različitim vido-vima prljave zarade. On time negira blagodati koje su mu dane, čini nasilje i grijeh jedući imovinu ljudi na nedozvoljen način. Zatim, Allah Uzvišeni objavljuje pohvalu Gospodara Uzvišenoga Svojim robovima koji su pokorni Njegovim zapovijedima, koji su Mu zahvalni, koji čine dobro Njegovim stvorenjima obavljajući namaz i dijeleći zekat. On ih obavještava kakve časti im je pripremio, odnosno da će oni biti među sljedbenicima koji vjeruju, pa kaže: “Onima koji vjeruju i dobra djela čine, namaz obavljaju, i zekat daju, pripada nagrada Gospodara njihova. Za njih nema straha i oni ne treba da se žaloste!”
“O vjernici, bojte se Allaha i ostavite što je preostalo od kamate, ako ste vjernici.” /278/ “Ako to ne učinite, navješćuje vam se rat od Allaha i Poslanika Njegova! A ako se pokajete, pripadaju vam glavnice imetaka vaših; nećete nepravdu učiniti niti će vama nepravda biti učinjena.” /279/ “A ako je dužnik u nevolji, onda pričekajte dok mu bude lakše; a da to date kao milostinju bolje vam je, ako znate!” /280/ “I bojte se Dana u kome ćete Allahu vraćeni biti, zatim će svakome što je zaslužio isplaćeno biti! I nikome nepravda neće biti učinjena!”/281/
Allah Uzvišeni naređuje robovima Svojim, vjernicima, da Ga se boje zabranjujući im ono što ih približava Njegovoj srdžbi i udaljava od zadovoljstva Njegovoga, pa kaže: “O vjernici, bojte se Allaha !”, tjčuvajte Ga se i pazite šta radite; “i ostavite što je preostalo od kamate!”, tj. ostavite ljudima višak od glavnice vašeg imetka nakon ove opomene, “ako vjerujete” u ono što vam je Allah propisao, tj. dozvoljavajući vam kupoprodaju, zabranjujući kamatu i sl. /437/ Zejd ibn Eslem i neki drugi navode da je ovo objavljeno u vezi s Beni-Omerom ibn Umejra iz plemena Sekif i Beni-Mugirom iz plemena Mahzum, među kojim je u vrijeme paganstva postojao kamatni odnos. Kada je došao islam i oni ga prihvatili, pleme Sekif je zatražilo da to uzmu od njihU vezi s tim oni su razgovarali i pripadnici Beni-Mugire su rekli: “Nećemo davati kamatu u islamu!” Attab ibn ‘Usejd, zapovjednik Meke, povodom toga napisao je žalbu Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je objavljen navedeni ajet Allahov Poslanik zatim mu je napisao: “O vjernici, bojte se Allaha i ostavite što je preostalo od kamate, ako vjerujete.” /278/
“Ako to ne učinite, eto vam onda, neka znate, rata od Allaha i Poslanika Njegova!” Oni su rekli: “Kajemo se Allahu i ostavljamo ostatak kamate”, a potom su to sve i ostavili. Ovo je stroga prijetnja svakome ko nastavi uzimati kamatu nakon upozorenja. Ibn-Džurejdž navodi od Ibn-Abbasa da “pa eto vam rata”, znači “budite sigurni u rat od Allaha i Poslanika Njegova!” Ibn Ebi-Hatim navodi od Hasana i Ibn-Sirina da su rekli: “Tako nam Allaha, ovi zelenaši su oni koji jedu kamatu i oni su se složili s tim da Allah i Njegov Poslanik rat protiv njih vode. Kada bi ljudi imali pravednog vođu, on bi tražio od njih da se pokaju, pa ako to ne bi učinili, bili bi ubijeni.” Katade kaže: “Allah im obećava ubistvo, kao što to čuju, tako da je njihova krv halal ma gdje se nalazili. Zato se čuvajte poslovanja s kamatom. Jer Allah je halal proširio i dobrim proglasio, pa ne dozvolite da vas neimaština odvede u grijeh prema Njemu!” “A ako se pokajete, pripadaju vam glavnice imetaka vaših; nećete nepravdu učiniti” (uzimanjem viška), “niti će vama biti učinjena” na vaše glavnice. Naprotiv, vama pripada ono za što ste trud uložili bez viška ili manjka.
“A ako je dužnik u nevolji, onda pričekajte dok mu bude lakše; a da to date kao milostinju bolje vam je, ako išta znate!” Al­lah Uzvišeni naređuje strpljivost kada je dužnik u nevolji ili nije u stanju na vrijeme vratiti dug, za razliku od perioda paganstva kada bi dužniku nakon isteka roka za povratak duga govorili: “Ili daj dug, ili ćeš dati kamatu!” Zatim Allah preporučuje da mu oprosti dug, a za to obećava veliku nagradu, i kaže: “a da to date kao milostinju bolje vam je, ako išta znate!”, tj. a da ostavite glavnicu u cjelini i oprostite to dužnikuU vezi s tim postoje brojni hadisi Vjerovjesnika, sallalla­hu alejhi ve sellem. Taberani navodi predanje od Ebu-Umame Es'ada ibn Zurare, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: /438/ “Kome je drago da mu Allah da hlad onoga dana kada drugoga hlada ne bude bilo, neka olakša onome ko je u nevolji ili neka mu oprosti dug!” Imam Ahmed navodi predanje od Sulejmana ibn Burejde, koji navodi za svoga oca da je rekao: /439/
Čuo sam Allahovog Poslanika kako kaže: “Ko odgodi rok dužniku koji nije u stanju vratiti dug, pisat će mu se za svaki dan odgode sadaka u vrijednosti tog duga.” Zatim sam čuo kako kaže: “Ko odgodi rok dužniku, za svaki dan će mu se pisati dvostruka sadaka!” Rekao sam: Čuo sam te, Allahov Poslaniče, kako kažeš: “Ko odgodi rok dužniku koji nije u stanju vratiti dug, pisat će mu se sadaka za svaki dan vrijednosti toga duga” a zatim opet: “Ko odgodi rok dužniku, za svaki dan će mu se pisati dvostruka sadaka!…” Na to im je on odgovorio: “Pisat će mu se sadaka za svaki dan u vrijednosti toga duga prije nego što dođe odgodom zakazani rok, a ako mu i nakon toga opet odgodi, pisat će mu se za svaki dan dvostruka nagrada….” El-Buhari navodi predanje od Ebu-Hurejrea, r.a., da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /440/
Neki trgovac davao je novac na dug ljudima, pa kada bi vidio onoga koji nije u stanju vratiti dug, rekao bi svojim slugama: “Oprostite mu, jer možda će i Allah nama oprostiti! I Allah mu je oprostio!” Nakon toga, Allah Uzvišeni savjetuje Svoje robove podsjećajući ih na prolaznost ovoga svijeta, dolazak drugog svijeta, povratak Njemu, Njegov obračun za sva stvorenja prema njihovim djelima u ovome životu, te određivanje nagrade za dobro a kazne za zlo koje su učinili, pa kaže: “I bojte se Dana kada ćete Allahu vraćeni biti, kada će svakome što je zaslužio isplaćeno biti! I nikome nepravda neće biti učinjena!” Nakon objave ovoga ajeta Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, živio je još devet noći i umro u ponedjeljak, drugog dana rebiul-evvelaTako prenosi Ibn Ebi-HatimIbn-Merdevejh navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže: Posljednji ajet koji je objavljen bio je ovaj ajet: “I bojte se Dana kada ćete Allahu vraćeni biti!” Ibn Džurejdž kaže: “Navode da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon toga živio još devet noći, počev od subote, i da je umro u ponedjeljak.” Prenosi Ibn- -Džerir.
“O vjernici, kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenoga roka, zapišite to. Neka jedan pisar između vas to pravedno napiše i neka se pisar ne susteže napisati onako kako ga je Allah poučio! Neka on piše, a neka mu kazuje dužnik! Neka se boji Allaha, Gospodara svoga, i ništa od toga neka ne izostavi! A ako je dužnik umno ograničen ili slab, ili ako nije u stanju kazivati, onda neka diktira njegov staratelj i to pravedno! I uzmite dva svjedoka između vas, pa ako ne nađete dva muškarca, onda jednog muškarca i dvije žene sa kojima ste kao svjedocima zadovoljni. Ako jedna od njih dvije pogrešno šta kaže, neka je druga podsjetiI neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da ne dođu. Neka vam ne bude mrsko da to zapišete s rokom vraćanja, bio dug mali ili veliki! To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje, izuzev ako je riječ  o svakodnevnoj trgovini koju obavljate među vama, jer onda vam nije grijeh da to ne zapišete! Uzmite svjedoke i kada kupoprodaju zaključujete, i neka ne bude oštećen ni pisar ni svjedok! A ako to učinite, onda je to vaš grijeh! I bojte se Allaha i Allah će vas poučiti i Allah zna svaku stvar!”/282/
“O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!” Ovo je uputstvo od Allaha Uzvišenog Njegovim robovima vjernicima da zapišu poslovanje koje je vezano za rok, kako bi sačuvali podatke o količini i rokovima, odnosno kako bi bilo preciznije posvjedočenoNa ovo se upozorava na kraju ajeta, gdje Allah Uzvišeni kaže: “To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje.” U vezi sa riječima: “O vjernici, kada jedan od drugog pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!” Sufjan Es-Sevri navodi od Ibn-Abbasa: “Objavljeno je u vezi s plaćanjem unaprijed za određeni rok.” Zatim kaže: “Svjedočim da je to beskamatni zajam na određeni rok, što je Allah odobrio i dozvolio!” Zatim je proučio: “O vjernici, kada jedan od drugoga pozajmljujete do određenog roka, zapišite to!” To navodi El-Buhari, a u dva Sahiha se navodi od Ibn-Abbasa da je rekao: Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, davali su zajam za jednogodišnji, dvogodišnji ili trogodišnji rod, pa je on, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /441/
“Ko pozajmljuje, neka pozajmi određenu mjeru i poznatu težinu do određenog roka.” Riječi Allaha Uzvišenog: “zapišite to!” predstavljaju Njegovu zapovijed da se zapiše kako bi se to dokumentiralo i sačuvaloOvdje je zapovijed uputstvo, a ne stvarna zapovijed! Ebu-Seid, Ša'bi, Rebi’ ibn Enes i neki drugi kažu: To je bila dužnost (vadžib), a potom je derogirana riječima Allaha Uzvišenog: “A ako je-dan drugome nešto povjerite, neka onaj kod koga je povjereno izvrši ukazano mu povjerenje!” (2:283)
Imam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji prenosi kako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ispričao /442/ da je neki od Izraelićana pitao nekog drugog Izraelićanina da mu posudi hiljadu dinara, pa je ovaj rekao: “Dovedi mi svjedoke da posvjedoče!” On je kazao: “Dovoljan je svje dok Allah!” Ovaj je rekao: “Dovedi mi jamca!” Odgovorio mu je: “Allah je dovoljan jamac!” Drugi je odgovorio: “Tako je!” i dao mu zajam na određeni rokIsplovio je čovjek na more, obavio posao, a zatim je potražio prijevoz (čamac) kako bi stigao novac vratiti u roku koji je odredioPošto nije uspio naći prijevoz, uzeo je jedno drvo (dasku), izdubio rupu u njemu i stavio u nju hiljadu dinara i pismo, a zatim to dobro zatvorio, došao do mora i rekao: “Allahu moj, ti znaš da sam ja pozajmio od tog i tog hiljadu dinara. Pitao me je za jamca, pa sam mu rekao: ‘Allah je dovoljan jamac!’ Time se zadovoljio i upitao me za svjedoka, a ja sam rekao: ‘Allah je dovoljan kao svjedok!’ I time se zadovoljio. Pokušao sam naći prijevoz i na vrijeme mu vratiti ono što mi je dao, ali nisam našao! Pohranjujem to kod Tebe!” Zatim je to bacio u more i potonulo je. Nakon toga se udaljio tražeći sredstvo prijevoza do svoga gradaČovjek koji mu je posudio novac izišao je da vidi da li mu dolazi čamac s imovinom i ugledao je dasku.
Uzeo je to za svoju porodicu kao drvo za loženje, a kada je razbio našao je imovinu i pismo. Nakon toga, došao je čovjek kome je posudio i dao mu hiljadu dinara govoreći: “Tako mi Boga, tražio sam prijevoz kako bih ti donio tvoj novac, ali ga nisam našao prije nego sam ti donio.” On ga upita: “Da li si mi išta poslao?” Rekao je: “Nisam li ti rekao da nisam našao prijevoza prije nego sam došao!” On je rekao: “Allah je učinio za tebe ono što si poslao u drvenoj dasci, pa sada idi ponosno s tom svojom hiljadom!” Lanac je ovog predanja sahih/vjerodostojan, a El-Buhari ga navodi kao mualek predanje u obliku aktiva. “Neka jedan pisar između vas to pravedno napiše”, tj. pravedno i vjerno, ne zakidajući pritom nikoga, odnosno da ne piše drugačije, nego onako kako su se dogovorili, bez bilo kakvog dodavanja ili izostavljanja. “I neka se pisar ne susteže napisati onako kako ga je Allah poučio! Neka on piše!”, tj. neka ne odbija onaj koji zna pisati ako bude zamoljen, iako mu nije obaveza to učiniti. Kako ga je Allah poučio onome čemu druge nije poučio, neka on učini uslugu drugome koji ne zna pisati, i neka mu to zapiše. U hadisu stoji: /443/
“U milostinju spada i da pomogneš onome koji radi ili da uradiš za onoga koji to sam nije u stanju!” “a neka mu kazuje dužnik! Neka se boji Allaha, Gospodara svoga!” To znači, neka onaj koji uzima dug diktira pisaru što je vezano za dug i neka se pisar pritom boji! “i ništa od toga neka ne izostavi!”, tj. ništa neka ne sakrije. “A ako je dužnik umno ograničen”, tjako je stavljen pod skrbništvo zbog rasipništva i sl “ili slab”, tj. mlad ili lud. “ili ako nije u stanju u pero kazivati” ili zbog iznemoglosti ili neznanja, “onda neka diktira njegov staratelj, i to pravedno!” “I uzmite dva svjedoka između vas!” To je zapovijed da se zapisano posvjedoči kako bi bilo pouzdanije, “pa ako ne nađete dva muškarca, onda jednog muškarca i dvije žene”. To je kada je u pitanju imovina, i sve što se pod tim podrazumijeva. Dvije žene su određene umjesto jednog muškarca zbog ograničenosti žene, kao što navodi Muslim u predanju od Ebu-Hurejrea, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /444/ “O skupino žena! Dajite milostinju i molite Allaha za oprost, jer sam ja među stanovnicima Vatre najviše žena vidio!” Jedna od žena tada je upitala: “Zašto smo mi, Allahov Poslaniče, najbrojniji stanovnici Vatre?” On je rekao: “Mnogo kunete i neposlušne ste muževima! Nisam vidio nikoga kraće pameti i nepotpunije vjere da savladaju čovjeka kao vi!” Ona je dodala: “Allahov Poslaniče! Šta je to kratka pamet i nedostatak u vjeri?” On je rekao: “Svjedočenje dvije žene odgovara svjedočenju jednog muškarca, to je kratka pamet. Provodi noći, a ne klanja, a i mrsi se u ramazanu! To je nedostatak vjere!” “s kojima ste kao svjedocima zadovoljni”. To pokazuje da je pravednost uvjet svjedočenja.
Ovaj ajet imaju za dokaz oni koji ne prihvaćaju za svjedoka neprovjerenog (mestur) čovjeka i uvjetuju da svjedok mora biti pravedan i po tome poznat “…ako jedna od njih dvije pogrešno šta kaže”, tjjedna od njih nešto zaboravi, “neka je druga podsjeti,” tj. druga će se sjetiti šta su one posvjedočile. “I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu.” Ima mišljenja da to znači: ako se pozovu da svjedoče, dužni su odazvati se. U tom smislu, prihvaćanje svjedočenja stroga je kolektivna dužnost (farzi kifaje)To je i stav većine. Cilj riječi Uzvišenog: “I neka se svjedoci ne suzdržavaju ako budu pozvani da dođu” svjedočiti. Mudžahid i neki drugi objašnjavaju: “Ako budeš pozvan da prisustvuješ radi svjedočenja, možeš prihvatiti ili ne, a ako si već bio svjedok događaja pa budeš pozvan, odazovi se!” Od Ibn-Abbasa prenosi se da to obuhvaća dva stanja: dobivanje poziva za svjedočenje i samo svjedočenje. “Neka vam ne bude mrsko da to zapišete s rokom vraćanja, bio dug mali ili veliki!” Neka vam ne bude mrsko, odnosno, dosadno zapisati tačno s rokom, bilo to malo ili mnogo. “To vam je kod Allaha ispravnije i za svjedočenje jače, i da ne sumnjate bolje.” Ovo što smo vam naredili pravednije je i jače za svjedočenje, tjpouzdanije je za svjedoka. Kada vidi svoj rukopis, sjetit će se svog svjedočenja jer u slučaju da ne bude napisao postoji mogućnost da to zaboravi, odnosno zbuni se. Stoga se, u slučaju nesporazuma, treba pozvati na ono što ste napisali kako bi se to bez zabune razriješilo. “izuzev ako je riječ o svakodnevnoj trgovini koju obavljate među vama, jer onda vam nije grijeh da to ne zapišete!” Ako je kupoprodaja izravno iz ruke u ruku, nema smetnje ako se to ne zapiše, budući da nema opasnosti ako se to ne učini.
Što se tiče svjedočenja pri sklapanju kupopro-dajnog ugovora, Allah Uzvišeni kaže: “Uzmite svjedoke i kada kupoprodaju zaključujete!” Uzmite svjedoke koji će posvjedočiti vaše pravo, bio određen ili neodređen rok. Po mišljenju većine, ovo ukazuje na uputu i preporuku, a ne na obavezu. Dokaz za to je hadis Huzejme ibn Sabita el-Ensarija, čije predanje navodi imam Ahmed od Ammare ibn Huzejme, koji prenosi da mu je ispričao njegov amidža, ashab Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: /445/ “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, kupovao je konja od nekog beduina, pa je pošao s njim da mu plati. On je žurio, dok je beduin išao sporo. Neki ljudi su pristupili beduinu zaustavljajući ga i pitajući za cijenu konja, ne znajući da ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, od njega kupio, pa je jedan od njih povećao cijenu iznad cijene za koju ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kupioBeduin je pozvao Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: “Ako kupuješ ovoga konja, kupi ga ili ću ga ja prodati.” Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo poziv beduina, zastao je i rekao: “Nisam li ga već kupio od tebe?” Beduin je rekao: “Ne, Boga mi, nisam ti ga prodao!” Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Već sam ga kupio od tebe!” Ljudi su tada pristupili stajući oko Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina dok su oni razgovarali.
Beduin je počeo: “Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!” Muslimani koji su prišli rekli su beduinu: “Teško tebi! Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori ništa drugo do istinu!” Tada je došao Huzejme, pa slušajući raspravu između Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i beduina koji je govorio: “Daj mi svjedoka koji će posvjedočiti da sam ti ga prodao!”- reče: “Ja svjedočim da si mu ga prodao!” Tada se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo Huzejmi i rekao: “Šta svjedočiš?” “Potvrđujući istinitost tvoju, Allahov Poslaniče!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je uzeo svjedočenje Huzejme kao svjedočenje dva čovjeka. Ovako prenose Ebu-Davud i En-Nesa'i. “i neka ne bude oštećen ni pisar ni svjedok!” Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: Dođe čovjek i pozove dvojicu da pišu i svjedoče, pa oni kažu: “Imamo posla!” On im na to kaže: “Naređeno vam je da se odazovete!”- ali nema pravo da ih ošteti! Od Ikreme, Mudžahida, Tavusa i nekih drugih prenosilaca slično se prenosi.
“A ako to učinite, onda ste prema sebi zgriješili!” Ako budete radili suprotno od onoga što vam je naređeno, tj. budete radili ono što vam je zabranjeno, to je pokvarenost i grijeh koji ne možete otkloniti niti oprati. “i Allaha se bojte!”, tj. strahujte od Njega, pazite se, slijedite Njegove naredbe i klonite se Njegovih zabrana! “Allah vas poučava” kao što, također, kaže: “O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegovoga vjerujte; On će vam dvostruku milost Svoju dati, i svjetlo će vam darovati pomoću kojeg ćete ići!” (57:98) “i Allah sve zna!”, tj. On zna suštinu stvari, njihovo dobro i posljedice i ništa Mu nije skrivenoNaprotivNjegovo znanje obuhvaća sva bića.
“Ako ste na putu i ne nađete pisara, onda neka se uzme zalog. A ako jedan drugome nešto povjerite, neka onaj kome je povjereno, to povjerenje ispuni i neka se boji Allaha, Gospodara svoga! I ne skrivajte svjedočenje, jer ko ga uskrati, srce njegovo je doista grješno! A Allah dobro zna ono što vi radite!” /283/
Allah Uzvišeni kaže: “Ako ste na putu”, tj. ako ste putnici i posuđujete jedni od drugih na određeni rok, “i ne nađete pisara” koji će vam to zapisati. Ibn-Abbas kaže: “ili ako nađu pisara, ali ne nađu papira ili mastilo (divit) ili pero, onda onaj koji daje zajam uzima zalog.” Dio pripadnika rane tradicije/Selefa ovim ajetom dokazuje da je zalog šerijatski određen izuzev u slučaju putaU dva Sahiha navodi se od Enesa: /446/ nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegov oklop ostao je založen kod jednog židova za trideset tovara ječma potrebnog za ishranu Vjerovjesnikove porodice.” U jednom predanju stoji: “kod jednog medinskog židova”. “A ako jedan drugome nešto povjerite, neka onaj kome je povjereno, to povjerenje ispuni!” Ibn Ebi-Hatim navodi predanje s dobrim lancem od Ebu- -Seida el-Hudrija, koji kaže: “Ovaj ajet je dokinuo prethodni”, tj. ako jedan kod drugog nešto pohranite, nema smetnje da to ne zapišete, odnosno, da ne navedete svjedoke. “i neka se boji Allaha, Gospodara svoga!”, tj. onaj kod koga je povjereno, kao što stoji u hadisu čije predanje navode imam Ahmed i autori Sunena od Hasana i Semure, koji navode da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /447/
“Na ruci je obaveza ono što je uzela dok to ne ispuni!” “I ne uskraćujte svjedočenje!”, tj. ne sakrivajte to! “jer ko ga uskrati, srce njegovo je doista grješno!”, tj. pokvareno, kao što Allah Uzvišeni kaže: “i svjedočenje Allahovo nećemo prikriti, jer bismo, doista, bili veliki grješnici”(5:106) Zatim Allah Uzvišeni kaže: “O vjernici, budite postojano pravedni, svjedočite Allaha radi, pa makar to bilo protiv sebe, svojih roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, jer Allah je preči da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti, kako ne biste bili nepravedniA ako budete krivo svjedočili, ili svjedočenje izbjegavali, pa Allah doista dobro zna šta vi radite!” (4:135) Isto tako ovdje kaže: “I ne uskraćujte svjedočenje, jer ko ga uskrati, srce njegovo je doista grješno!”
“Allahu pripada sve što je na nebesima i što je na Zemlji! Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to pitati, pa će oprostiti kome hoće, a kazniti koga hoće! A Allah je Svemoćan!” /284/
Allah Uzvišeni navodi da Njemu pripada vlast na nebesima i na Zemlji, nad svim što je na njima i između njih, te da On ima uvid u sve što je na njimaNjemu se ne mogu sakriti ni pojavne, ni skrivene stvari, niti misli, ma koliko bile sitne i skriveneUsto, On saopćava da će On izvršiti obračun za Svoje robove za sve što su činili kao i za ono što su krili u svojim grudimaImam Ahmed navodi predanje od Ebu-Hurejrea, koji kaže: /448/ Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen ajet: “Allahu pripada sve što je na nebesima i na Zemlji! Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali, Allah će vas za to pitati, pa će oprostiti kome hoće, a kazniti koga hoće! A Allah je Svemoćan!” to se činilo njegovim ashabima teškim, pa su mu došli, sjeli na koljena i rekli: “Allahov Poslaniče! Dobili smo u obavezu da obavljamo djela koja možemo, kao što su namaz, post, džihad i milostinja, Sada ti je objavljen ovaj ajet i to nismo u stanju!” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Želite li da kažete kao što su govorili pripadnici dviju Knjiga prije vas: ‘Čujemo i griješimo!’ Ne, nego recite: “Čujemo i pokoravamo se.
Molimo Te za oprost, Gospodaru naš i Tebi se vraćamo!” (2:285) Kada su to ljudi prihvatili i kada su to jezikom izgovorili, Allah je objavio slijedeći ajet: “Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova, i vjernici, svaki vjeruje u Allaha i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, a mi ne izdvajamo nijednog od poslanika Njegovih!” I oni govore: “Čujemo i pokoravamo se! Molimo Te za oprost, Gospodaru naš i Tebi se vraćamo!” (2: 284) Pošto su oni to učinili, Allah je to derogirao i objavio: “Allah nijednu dušu ne opterećuje preko mogućnosti njene; njoj pripada ono što je stekla, a protiv nje je zlo koje je učinila! Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!” (2:286) I Muslim prenosi isti ovaj hadis riječima: /449/ “Kada su to oni učinili, Allah je to derogirao i objavio Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu zlo koje uradi: Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo, ili šta nehotice uradimo.” Zatim je rekao: “Da”; “Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas!” (2:286), pa je rekao: “Da”; “Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!” (2:286), pa je rekao: “Da”; “Oprosti nam grijehe prema Tebi, oprosti nam grijehe među nama i smiluj nam se! Ti si Gospodar naš, pa pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!” (2:286)
Rekao je: “Da.” U predanju Ibn-Abbasa stoji: “To sam već učinio!” El-Buhari navodi predanje od jednog od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mislim da je to Ibn-Omer, koji je rekao: /450/ “Ajet: ‘Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skrivali…’ derogiran je ajetom koji dolazi iza njega.” Ovako je potvrđeno. Od Alije Ibn-Mes'uda, Ka'ba el-Ahbara, Ša'bija, Nahaija, Muhammeda ibn Ka'ba el-Kurezija, Ikreime, Seida ibn Džubejra i Katade prenosi se, također, da je derogiran ajetom koji iza njega slijedi. U oba Sahiha navodi se predanje Ebu-Hurejra, koji kaže: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da /451/ Allah Uzvišeni kaže: “Kada Moj rob naumi loše djelo, ne zapisujte mu ga, a ako ga učini, upišite mu ga kao jedno loše djelo! Kada naumi učiniti dobro djelo, pa to ne učini, zapišite mu ga; a ako ga učini, upišite mu to desetostruko!” Prema verziji Muslima, od Ebu-Hurejrea se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /452/
“Allah Uzvišeni kaže: Kada Moj rob naumi dobro djelo i ne učini ga, Ja mu ga zapišem kao dobro djelo, a ako ga učini, zapišem mu ga kao deset dobrih djela, pa do sedam stotina putaKada naumi loše djelo i ne učini ga, Ja mu to ni ne zapisujem, a ako ga učini, zapišem mu jedno loše djelo!” Muslim navodi predanje od Abdullaha, koji kaže: /453/ Allahovom Poslaniku postavljeno je pitanje u vezi sa šejtanskom sugestijom (vesvese) pa je rekao: “To je jasni iman!”
– Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova, i vjernici, svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i Knjige Njegove, i poslanike Njegove, mi među poslanicima Njegovim ne pravimo podjelu! Oni govore: “Čujemo i pokoravamo se. Molimo Te za oprost, Gospodaru naš, i Tebi se vraćamo!” /285/ “Allah nijednu osobu ne opterećuje preko mogućnosti njene; njoj u korist pripada ono što je stekla, a protiv nje je što je stekla (zla)! “Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo! Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas! Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage! Ti preko grijeha nam prijeđi, oprosti nam i smiluj nam se! Ti si Gospodar naš, pa pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!”/286/
 * * * Hadisi o vrijednosti ova dva ajeta /Allah nam dao koristi od njih/ 

El-Buhari navodi predanje od Ibn-Mes'uda, koji kaže: /454/ “Ko navečer prouči dva posljednja ajeta iz sure Bekare, to mu je dovoljno.” /Nalazi se u oba Sahiha./ Imam Ahmed navodi od Ebu-Zerra da je rekao: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: /455/ “Dobio sam završetke sure Bekare iz riznice ispod Arša…” Ebu-Isa et-Tirmizi navodi predanje od Numana ibn Bešira, koji navodi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /456/
 “Allah je napisao Knjigu dvije hiljade godina prije nego je stvorio nebesa i Zemlju i iz nje je objavio dva ajeta kojima je završio suru Bekare. Nema kuće u kojoj se prouči u toku tri noći da u njoj ostane šejtan!” Zatim kaže: Ovo je garib hadis Ovako ga prenosi El-Hakim u svom Mustedreku i kaže: “Sahih prema uvjetima Muslima, ali ga autori oba Sahiha nisu uvrstili u svoje zbirke.” Ibn-Merdevejh prenosi od Ma'kila ibn Jesara, koji kaže da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /457/ “Data mi je Fatiha i završetak sure El-Bekare ispod Arša, a povrh toga i sure iz zadnjeg dijela Kur'ana ()”.
“Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara Njegova.” Ovo se govori o Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je, kada je objavljen ovaj ajet, rekao: /459/ “Za njega je normalno da vjeruje!” Prenosi El-Hakim i kaže: “Lanac prenosilaca je sahih, ali ga nisu uvrstili u svoje zbirke El-Buharija i Muslim.” “i vjernici” vezuje se za riječ poslanikNakon toga, govori o svima, pa kaže: “svaki od njih vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove”Prema tome, vjernici vjeruju da je Allah Jedan, Jedini, Osobni, Neograničeni Gospodar, da nema drugog boga osim Njega, niti gospodara osim Njega. Oni priznaju sve vjerovjesnike, poslanike i Knjige objavljene s neba Allahovim robovima, poslanicima i vjerovjesnicima, ne praveći razliku između njih time što bi vjerovali u neke, a ne bi vjerovali u druge. Naprotiv, svi su oni za njih iskreni, dobri, na Pravom putu, upućeni i upućivači na put dobra, iako su neki dokinuli zakone drugih uz dozvolu Allaha, odnosno, svi su dokinuti zakonom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Pečata vjerovjesnika i poslanika. Sudnji dan će nastupiti a njegov Šerijat će važiti i grupa sljedbenika njegova ummeta bit će jasno na putu istine. Oni govore: “Čujemo i pokoravamo se. Molimo Te za oprost, Gospodaru naš”, tj. čuli smo govor Tvoj, Gospodaru naš, razumjeli smo i to prihvaćamo i, kako je zatraženo, provodimo u djelo.
“Molimo Te za oprost, Gospodaru naš!” To je molba za oprost, milost i pažnjuIbn Ebi-Hatim prenosi od Ibn-Abbasa, koji u vezi s riječima Uzvišenog: – “Vjerovjesnik vjeruje…” do riječi “…Tvoj oprost, Gospodaru naš!” navodi da Allah kaže: “Već sam vam oprostio!” “i Tebi se vraćamo”, tj. vraćanje i povratak na Sudnji danIbn-Džerir prenosi od Džabira da je rekao: /459/ Kada je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, objavljen ajet: “Poslanik vjeruje…” do riječi “…i Tebi se vraćamo”, Džebrail je rekao: “Allah doista tebe i tvoj ummet lijepo hvali, pa zamoli Ga i On će ti dati!” On je zamolio riječima: “Allah nijednu dušu ne opterećuje preko mogućnosti njene” itd. “Allah nijednu dušu ne opterećuje preko mogućnosti njene”, tj. On ne obavezuje nikoga preko njegovih mogućnosti, što je stvar Njegove pažnje i dobrote. Ovaj ajet derogira ono na što su se žalili ashabi u gore navedenom ajetu: “Pokazivali vi što je u dušama vašim ili skri­vali, Allah će vas za to pitati!” Iako će obračunavati i pitati, Allah Uzvišeni neće kažnjavati, osim za ono što je bilo u domeni mogućnosti svakog pojedinca. Odvratnost prema lošoj, šejtanskoj suges­tiji sastavni je dio vjere! “njoj pripada ono što je stekla”, tjod dobra, “a protiv nje je što je stekla!”, tj. od zla i to u okviru obaveznosti.
Nakon toga, Allah Uzvišeni, upućujući Svoje robove da Ga mole, kaže: “Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!” To znači ako izostavimo strogu dužnost farz iz zaboravnosti, ili tako učinimo ono što je strogo zabranjeno haram, ili pak ako napravimo bilo kakvu grešku zbog nepoznavanja šerijatske odredbe u vezi s tim. Ibn-Madže navodi predanje od Ibn-Abbasa, koji kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /460/ “Allah Uzvišeni oprašta mom ummetu nehotičan grijeh i zaborav, te ono što učine pod prisilom!” To prenose Ibn-Hajjan, El-Evza'i i Et-Taberani. Ibn Ebi-Hatim prenosi od Ummi-Derda’ da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /461/ “Allah prelazi preko tri stvari kod mog ummeta: nehotične greške, zaborava i čina pod prisilom!” Ebu-Bekr kaže da je to spomenuo Hasanu, pa je ovaj kazao: U redu! Zar za to ne učiš u Kur'anu: “Gospodaru naš, ne uzmi nam u grijeh ako zaboravimo ili nehotice pogriješimo!” “Gospodaru naš, ne tovari na nas breme kao što si ga natovario na one prije nas!” Nemoj nas opteretiti teškim djelima, pa makar ih i mogli izvršiti, kao što si prije nas propisao prošlim narodima teškoće i terete koje su podnosili, pošto si Svog vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, poslao kao izraz milosti kojom će ih on dokinuti. U Sahihu Muslimovom stoji predanje od Ebu-Hurejra da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /462/
Allah je na to rekao: “Da!” a od Ibn-Abbasa navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /463/ Allah je rekao: “To sam već učinio!” U hadisu s više predanje stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: /464/ “Poslan sam s lahkom i pravom vjerom!.” “Gospodaru naš, ne opterećuj nas onim za što nemamo snage!”, tj. obavezama, teškoćama i nevoljama, odnosno, ne iskušavaj nas onim za što nismo osposobljeni. “Oprosti nam grijehe prema Tebi!”, tj. ono što je između nas i Tebe, naših nedostataka i pogrešaka koje Ti znaš. “oprosti nam grijehe među nama!”, tjono što je između nas i Tvojih robova i ne pokazuj im naša loša i ružna djela. “i smiluj nam se!”, tj. za ono što nas u budućnosti čeka i ne daj nam da padnemo u drugi grijeh! Zato su kazali: “Grješniku su potrebne tri stvari: da mu Allah oprosti grijehe prema Njemu, da ga pokrije pred Njegovim robovima i ne osramoti ga pred njima te da ga pričuva i ne da mu da padne u sličan grijeh.” Već je navedeno u hadisu da je Allah na to rekao: “Da!” odnosno, prema drugom:
“Već sam učinio.” “Ti si Gospodar naš!”, tj. Ti si naš Staratelj i Pomagač; na Tebe se oslanjamo, od Tebe pomoć tražimo i u Tebe se uzdamo! Nema snage niti moći osim s Tobom! “Pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!”, tj. protiv onih koji negi­raju Tvoju vjeru, koji negiraju Tvoju Jednoću i poslanicu Tvoga Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te obožavaju druge osim Tebe! Pomozi nas protiv njih i učini nam na ovome i drugome svijetu da ih nadvladamo! Allah Uzvišeni je rekao: “Da”, a u hadisu koji prenosi Muslim od Ibn-Abbasa: “Već sam učinio!” Ibn-Džerir navodi od Muaza ibn Džebela da bi on, kada bi završio ovu suru riječima: “Pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!”, rekao: “Amin, uslišaj, Allahu!” A Ibn-Veki’ prenosi od njega da bi, kada bi završio suru Bekare, rekao: “Amin, uslišaj, Alla­hu!”

Tefsir Ibn Kesir

Uskoro in ša Allah.

Uskoro in ša Allah.

EL – MAIDA / TRPEZA – OBJAVLJENA U MEDINI, IMA120 AJETA

Prenosi Ibn-Merdevejh, od Omerove majke, a ona od svoga amidže, /1/ da je on bio na putu sa Allahovim Poslanikom, sallAllahu alejhi we sellem, kada mu je objavljena sura El-Maida, od čije se težine slomio vrat njegove jahalice.

Prenosi El-Hakim od Džubejra ibn Nufejra, da je rekao: /2/ „Obavio sam hadž, pa sam otišao kod h. Aiše. Upitala me je: ‘Džubejre, učiš li suru El-Maidu?’ Odgovorio sam: ‘Da.’ Ona nastavi: ‘To je posljednja objavljena sura[225], pa što u njoj nađete da je dozvoljeno to uzmite kao dozvoljeno, a što u njoj nađete da je zabranjeno to ostavite kao zabranjeno’ i dodaje: „Vjerodostojan hadis prema uvjetima Buharije i Muslima, mada ga oni ne navode.

Prenosi ga i imam Ahmed od Muavije ibn Saliha i dodaje: /3/ „Pitao sam je o moralu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa mi je odgovorila: ‘Kur'an!'” Prenosi ga i En-Nesai iz hadisa Ibn-Mehdija.

“O vjernici, ispunjavajte obaveze! Dozvoljava vam se stoka, ali ne ona koja će vam se navesti; dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite. Uistinu, Allah propisuje što On hoće./1/ O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža, ni sveti mjesec, ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene, ni one ljude koji su krenuli ka Časnoj Kabi želeći od Gospodara svoga obilje i zadovoljstvo. A kada obrede hadža obavite, onda loviti možete. I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili pristup Časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete! Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha jer Allah strašno kažnjava.”/2/

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ma'na i ‘Avfa, ili samo od jednog od njih, da je neki čovjek došao kod Ibn-Mesuda i upitao ga: “Preporuči mi nešto?” Od-govorio mu je: Kad čuješ da Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici”, obrati pozornost na to jer to je neko dobro koje On naređuje ili neko zlo koje On zabranjuje. O riječima Uzvišenog: “ispunjavajte obaveze /el-‘uhud/.” Ibn-Abbas, Mudžahid i drugi kažu da znače: “Obe-ćanja, obaveze, odgovornosti, ugovore, sporazume, oporuke /el-uhud/.” El-uhud označava sve ono što je Uzvišeni Allah dozvolio, zabranio, učinio obaveznim ili ograničio u Kur'anu, pa to ne zanemarujte i ne kršite. Uzvišeni to, dalje, naglašava: (13:25)

“A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na to čvrsto obavezali, i ki-daju ono što je Allah naredio da se poštuje, i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!” U to se ubrajaju sve duž-nosti, obaveze i ugovori: obaveza Allahu Uzvišenom (da Mu se robuje), ugovor o savezništvu, ugovor o zajedničkom sudjelovanju, ugovor o kupoprodaji, ugovor o braku i dužnost ispunjenja zakletve. Riječi Uzvišenoga: “Dozvoljava vam se stoka” znače: deve, krave i bravi. Ibn-Umer, Ibn-Abbas i drugi uzimaju ovaj ajet kao argument da je dozvoljeno mladunče koje se nađe mrtvo u stomaku svoje majke nakon klanja. Prenose Ebu-Davud, Et-Tirmizi i Ibn Madže od Ebu-Seida: /4/ Upitali smo: “Allahov Poslaniče, mi (nekada) zakoljemo steonu devu i kravu ili sjanjnu ovcu. Hoćemo li baciti mladunče ili ćemo ga jesti?” Odgovorio je: “Jedite ako hoćete, jer dovoljno je za njega klanje njegove majke.” Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao dobar (hasen) hadis.

Riječi Uzvišenoga: “ali ne ona koja će vam se navesti”, tj. osim one koja će vam se navesti da je zabranjena (općenito i u nekim okol-nostima). Misli se na riječi Uzvišenoga: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona koja je zaklana u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta.” O riječima Uzvišenoga: “dok obrede hadža obavljate, nije vam dozvoljeno da lovite.” Pod stokom se misli na sve domaće životinje kao što su deve, krave i bravi, ali i divlje, kao što su divokoze, divlje krave i crvene deve. Od domačih su izuzete ranije spomenute /svinja/, a divlje su izuzete od lova za vrijeme obreda hadža, tj. kako smo vam dozvolili stoku u svim situacijama tako vam je haram lov za vrijeme hadža jer je Allah, dželle šanuhu, tako propisao, a On zna mudrost u svemu što naređuje i zabranjuje. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže:”Allah propisuje šta On hoće.” Zatim Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, ne omalovažavajte Allahove obrede hadža.” Ibn-Abbas kaže da znači tj. obrede hadža.

“ni sveti mjesec”, to znači neoskrnavljivanje mjeseca, uvažavanje njegove veličine, naglašeno izbjegavanje zabranjenih stvari i napuštanje onoga što je Allah, dželle šanuhu, naredio da se ne čini u njemu, kao otpočinjanje rata. Riječi Uzvišenoga: “ni kurbane, naročito one ogrlicama obilježene” znače: ne napuštajte odvođenje kurbana Svetome hramu, jer je u tome poštivanje Allahovih propisa i ne napuštajte obilje-žavanje kurbana ogrlicama na vratovima, kako bi se oni razlikovali od druge stoke, a i kako bi se znalo da su oni kurbani koji se vode prema Kabi, a i kako bi ih se klonio onaj koji bi eventualno želio da im nanese neko zlo i, na kraju, da bi to bio podsticaj onome ko ih vidi da to isto učini, jer onaj ko poziva Uputi ima nagradu onih koji ga slijede, bez umanjenja njihove nagrade.

“I neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, zato što su vam spriječili put Časnoj Kabi, nikako ne navede da ih napadnete!”, tj. neka vas mržnja prema nekim ljudima koji su vas onemogućili da stignete do Svetog hrama, u godini kada je dogovoren mir na Hudejbiji, ne navede da prekoračite Allahove propise o njima, pa da im se svetite čineći zulum i nepravdu, već presudite po pravdi kako vam je Allah, dželle šanuhu, naredio, kada je u pitanju bilo ko. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Zejda ibn Eslema: /6/ “Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, zajedno sa ashabima bio je na Hudejbiji kada su ih idolopoklonici spriječili da stignu do Kabe. To im je vrlo teško palo i kada je jedna grupa idolopoklonika sa istoka prolazila pored njih sa namjerom da obavi umru, ashabi Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, rekli su: Spriječimo ih u tome, kao što su nas njihovi drugovi spriječili. Tada je Uzvišeni Allah objavio ovaj ajet.” Riječima: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu.” Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da se međusobno pomažu u izvršavanju dobrih djela (hajrata), a to je “birr”- dobročinstvo i da ostave zabranjene i pokuđene stvari, a to je “takva”- bogobojaznost, kao što im zabranjuje sudjelovanje u pokvarenjaštvu i međusobnu suradnju u grješnim i zabranjenim stvarima.

Prenosi imam Ahmed od Enesa bin Malika: /7/ Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Pomozi svome bratu, bio tlačitelj (zalim) ili potlačeni (mazlum).” Neko je upitao: “Ovo da ga pomognem kao mazluma /razumijem/, ali kako ću ga pomoći kao zalima?” Odgovorio je: “Da ga onemogućiš i spriječiš u tiraniji (zulumu), eto tako ćeš ga pomoći.” Prenose ga El-Buhari i Muslim preko Sabita od Enesa.

Vjerodostojan (sahih) hadis glasi: /8/ “Onaj ko poziva Uputi imat će nagradu onih koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana, ne umanjujući njihovu nagradu nimalo, a onaj koji bude pozivao zabludi imat će grijeh svih koji ga budu slijedili, ne umanjujući njihov grijeh nimalo.” Prenosi Ebul-Kasim Et-Taberani od Ebul-Hasen Nimran ibn Sahra da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /9/ “Ko bude išao sa zalimom da ga pomogne, a bude znao da je zalim, već je izašao iz islama.”

Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ona životinja koja je zaklana u nečije drugo a ne u Allahovo ime, i koja je udavljena i ubijena; i koja je strmoglavljena, i rogom ubodena, ili od zvijeri načeta – osim ako ste je preklali – i koja je na žtrvenicima žrtvovana, i zabranjuje vam se gatanje strjelicama. To je porok! – Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih, već se bojte Mene. Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. – A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti. /3/

Uzvišeni Allah zabranjuje Svojim robovima da koriste ovo što je zabranjeno od strvi, a to je životinja koja umre prirodnom smrću bez klanja ili ulova, a stoga što ima u sebi štetnu krv koja se sakupila u njenoj nutrini, pa je štetna za vjeru i tijelo. Zbog ovoga ju je Allah, dželle šanuhu, zabranio, a izuzetkom je učinio uginulu ribu, i ona je dozvoljena, svejedno bila zaklana ili ne. Prenose Malik, Eš-Šafi'i, Ahmed, Ebu-Davud, Et-Tirmizi, En-Nesai, Ibn-Madže, Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, s.a.v..s, pitan o morskoj vodi pa je odgovorio: /10/ “Morska voda je čista, a morske životinje koje uginu dozvoljene su.” Takva je stvar i sa skakavcima, kako će već biti navedeno u hadisu.

Riječi Uzvišenoga: “i krv”, odnose se na krv koja otječe prilikom klanja, kao što su riječi Uzvišenoga: “ili krvi koja istječe”. (6:145) Ovako komentarišu Ibn-Abbas i drugi. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je upitan o slezeni, pa je odgovorio: “Jedite je.” Prigovorili su mu: “To je krv.” Odgovorio je: “Samo vam je zabranjena krv koja istječe!” Također ga prenosi i Hammad od Aiše: “Samo vam je zabranjena krv koja istječe.” Prenosi Šafija od Ibn-Umera merfu’ hadis: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /11/ “Dozvoljene su vam dvije strvi i dvije krvi; od strvi: ribe i skakavci, a od krvi: jetra i slezena.”

Eameš je spjevao: „Čuvaj se strvi i ne približuj im se, ne uzimaj oštru kost da pustiš krv.”

Tj. ne postupaj kao u predislamskom periodu, kao što su pojedinci kada bi izgladnjeli uzimali oštru kost ili slično i njome puštali krv u svoje deve, koju bi sakupili a zatim pili. Zbog ovoga je Uzvišeni Allah zabranio ovome Ummetu krv.

Riječi Uzvišenoga: “i svinjsko meso” odnose se na domaću i divlju svinju, a meso uključuje sve njene dijelove, čak i loj i nema nikakve potrebe za cjepidlačenjem Zahirija da se povratna zamjenica odnosi na svinju u riječima Uzvišenog: “osim strvi, ili krvi koja istječe, ili svinjskog mesa – to je doista pogano”. (6:145) Oni ovu zamjenicu: “to je” vraćaju na riječ svinja tako da se značenje poganluka odnosi na svu svinju, njeno meso, loj i svaki dio tijela. Međutim, nema potrebe za tim jer same riječi Uzvišenoga: “to je doista pogano” obuhvataju meso i sve njegove dijelove, tako da je mišljenje Zahirija o vraćanju zamjenice na riječ svinja daleko od jezičke validnosti, jer povratna zamjenica se isključivo odnosi na prvi član genitivne veze /meso svinje/, a nikako na drugi. Potpuno je očito da riječ meso podrazumijeva sve dijelove, kako je to i razumljivo iz arapskog jezika i kako je to općepoznato. U Muslimovom Sahihu od Burejde ibn El-Hasiba, radijAllahu anhu, prenosi se: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /12/ “Ko se igra nerdešira (triktraka) kao da je zagnjurio ruku u meso svinje i njenu krv.” U hadisu je argument da meso podrazumijeva sve dijelove, loj i drugo.[226]

Riječi Uzvišenoga: “i ona koja je zaklana u nečije drugo, a ne u Allahovo ime”, tj. ona pri čijem je klanju spomenuto nečije drugo ime, a ne Allahovo, zabranjena je jer je Svevišnji Allah naredio i obaveznim učinio da se Njegova stvorenja kolju s Njegovim uzvišenim imenom. Kada se odstupi od toga i spomene se neko drugo ime: nekog kumira, ili šejtana, ili kipa ili nekog drugog stvorenja, onda je to zabranjeno konsenzusom. Islamski učenjaci se jedino razilaze o pitanju izostavljanja spomena Allahovog imena, namjereno ili u zaboravu, o čemu će biti govora kasnije u suri El-En'am /Stoka/ , ako Bog da.

Prenosi Ibn Ebi-Hatim od El-Džaruda bin Ebi-Sebre, i kaže: On je moj djed; rekao je: neki čovjek iz plemena Benu-Rebbah, kojeg su zvali Ibn-Vail, a bio je pjesnik, sklopio je opkladu sa Galibom Ebul-Ferzedekom na nekoj vodi izvan Kufe da će i jedan i drugi zaklati po sto deva kada stignu do vode. Nakon što su deve stigle do vode, oni su ustali sa isukanim sabljama prema njima počevši otkrivati njihove tetive iznad peta. Ljudi iz Kufe pohitali su na magarcima i mazgama želeći meso, a h. Alija je tada bio u Kufi. I on je izašao na mazgi Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, zvanoj Bejda, vičući: “O ljudi, ne jedite njihovo meso jer su zaklane u nečije drugo ime, a ne u Allahovo.” Ovo predanje je usamljeno /garib/, međutim, njegovu autentičnost potvrđuje predanje Ebu-Davuda od Ibn-Abbasa, koji kaže: /13/ “Zabranio je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, beduinsko natjecanje u prerezivanju nožnih tetiva.” Ebu-Davud prenosi od Ikrime da je rekao: /14/ “Zabranio je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, da se jede hrana onih koji se međusobno natječu.” Ebu-Davud kaže: “Mnogo je onih koji ga prenose, s tim da Ibn-Džerir ne spominje u njemu Ibn-Abbasa.” Ebu-Davud jedini bilježi ovo predanju.

Riječi Uzvišenoga: “i koja je udavljena”, tj. ona koja ugine davljenjem namjerno ili slučajno, zabranjena je, “i ubijena” – to je ona koja je udarena nečim teškim, ali tupim tako da ugine, kao što kažu Ibn-Abbas i drugi: “To je ona koja bude tučena komadom drveta, pa bude ostavljena i ugine.” U sahih hadisu stoji da je Adijj ibn Hatim rekao: /15/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, ja se bacam na lovinu strijelom koja je bez perja i deblja u sredini, nekada udara pljoštimice, a nekada šiljkom i pogađam?” Odgovorio je: “Ako – kada baciš strijelu – životinja bude probijena – jedi, a ako bude pogođena pljoštimice – onda je drvetom ubijena i ne jedi je.” Dakle, napravio je razliku između one koju pogodi strijela ili koplje ili nešto oštro slično tome, pa je to dozvolio, i između one koju pogodi pljoštimice, pa ugine i koju nije dozvolio. O ovome postoji konsenzus kod pravnika, ali se razilaze oko ulova na koji udari zvjerka i ubije ga svojom težinom, ali ga ne ozlijedi, na dva mišljenja. Ovo su dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao: (prvo) da nije dozvoljeno, kao i u pitanju pogotka strijelom, a općenito uzevši svaki od njih dva[227] mrtav je bez ozljede, a to znači da je ubijen nekim udarcem; (drugo) da je dozvoljen s obzirom da je u pitanju propis o dozvoljenosti onoga što ulovi dresirani pas, ali nije traženo da se detaljno objasni, pa ukazuje na dozvoljenost onoga što smo naveli, jer to već ulazi u općenitost.

Poglavlje: Učeni, Allah Uzvišeni im se smilo-vao, razilaze se ako se pas pusti na lovinu, pa je ubije svojom težinom, ali je ne ozlijedi ili je udari: da li je dozvoljena ili nije. Po jednom mišljenju to je dozvoljeno zbog općenitosti riječi Uzvišenog: “Jedite ono što vam one uhvate”, a i zbog općenitosti hadisa koji prenosi Adijj ibn Hatim. Drugo je mišljenje da to nije dozvoljeno, i to je jedno od dva mišljenja imama Šafije, Allah mu se smilovao. Ovo mišljenje odabiraju i daju mu prednost mnogi imami i ono je najvjerovatnije ispravno, a Allah najbolje zna. Ibn Es-Sabag argumentuje ovo mišljenje hadisom koji prenosi Rafi¢ ibn Hadiidž: /16/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, sutra ćemo sresti neprijatelja, a nemamo noževa. Hoćemo li klati životinje kostima?” Odgovorio je: “Jedite ono iz čega poteče krv i na čemu je spomenuto Allahovo ime.” Hadis[228] u potpunosti navode El-Buhari i Muslim. U ovome, iako je navedeno zbog posebnog razloga, prednost ima općenitost teksta kod većine učenjaka usula i fikha; iz onog što udari pas ili satare svojom težinom nije potekla krv i nije dozvoljeno, kako se razumije iz ovoga hadisa, a ono što je neophodno jeste prolijevanje krvi nekim oruđem, samo da to nisu zubi ili pandže. Ovo je jedno tumačenje …

Drugo tumačenje zastupa El-Muzenijj pa je u slučaju strijele navedeno objašnjenje: “Ako ubije pljoštimice – ne jedi, a ako probije – jedi!” Međutim, pas je spomenut općenito, pa se mjerodavnim uzima ono što to ograničava, a to je probijanje, jer je oboje vezano za isto djelovanje, tj. lov, pa je neophodno nužno dovođenje u vezu ovdje, iako je uzrok različit. Čovjek ima pravo da kaže: “Ovo je ubio pas svojom težinom i nije dozvoljeno analogno onome što ubije strijela pljoštimice, a zajedničko je da su oboje sredstva za lov i ovo je uginulo zbog njihove težine.” To nije u suprotnosti sa općenitošću ajeta, jer analogija ima prednost nad općenitošću, kao što je i mišljenje četverice imama i većine učenjaka. Ovo je dobro tumačenje.

Treće tumačenje ogleda se u tome da je ajet o zabranjenosti (tahrim), mislim na riječi Uzvišenoga:

“Zabranjuje vam se strv”, pa do kraja jasan (muhkem) i kada je u pitanju on nije došlo do derogacije (nesh) ili specifikacije (tahsis). Također je i ajet o dozvoljenosti (tahlil) muhkem, mislim na riječi Uzvišenog:

“Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela” i do kraja ajeta. Između ova dva ajeta nikako ne smije biti proturječnost, a sunnet je došao poradi tumačenja toga; to nam svjedoči kazivanje o “strijeli”, jer je u njemu naveden propis o onome što je došlo u ovome ajetu, a to je ako probije udarivši pljoštimice, da je dozvoljeno, s obzirom da je to od lijepih jela (tajjibat). U propis u tome ajetu ulazi i ajet o zabranjivanju, a to je da se ne jede ono što je pogođeno pljoštimice, jer je uginulo od udarca i to je jedna od kategorija ajeta o zabrani. Takav je propis o ovome, svejedno da li ga je pas ozlijedio, pa ulazi u propis ajeta o dozvoljenosti, ili ga nije ozlijedio, već ga je samo udario i ubio svojom težinom, pa je to onda u kategoriji onog što je rogom ubodeno (netih) ili samo pod istim tretmanom i tako nije dozvoljeno.

U prirodi je psa da će on vjerovatno jesti od ulova. Zbog ovoga je naveo propis o tome šta ako pas bude jeo ulov: /17/ “Ako on jede, ti ne jedi, jer se pribojavam da je ostavio za sebe.” Ovo je vjerodostojno potvrđeno u Buhariji i Muslimu. To je također izdvojeno iz općenitosti ajeta o dozvoljenom kod većine učenjaka koja kaže: “Nije dozvoljeno ono što je načeo pas.” To se kazuje i od Ebu-Hurejrea i Ibn-Abbasa, a to mišljenje zastupa i grupa tabi¢ina, kao i Ebu-Hanifa, Ibn-Hanbel i Šafija.

Ibn-Džerir prenosi u svome Tefsiru od Alije, Seida, Selmana, Ebu-Hurejrea i drugih: “Jede se, makar ostao samo i jedan komad.” Za ovo se opredijelio Malik, a i Šafija po svome starom mišljenju.

Također Ibn-Džerir prenosi od Selmana El-Farisi, od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /18/ “Ako čovjek pusti psa na lovinu, pa je on uhvati i načne, neka jede ono što je ostalo”, a zatim mu navodi slabost i nedostatak (illet), tj. da je ovaj hadis, zaustavljen (mevkuf) na Selmanu.

Što se pak tiče ptica obučenih za lov nije zabranjeno jesti ono što one načnu. Ovo je mišljenje Ebu-Hanife i Ahmeda, koji kažu: “Zato što ih nije moguće podučiti, kao psa, udaranjem i slično, a i one se znaju po tome što su grabljivice, pa se preko toga prelazi, a također i tekst (nass) spominje pse, a ne ptice. Kad je u pitanju lovina “ona koja je strmoglavljena” (el-mutereddijetu), to je ona koja padne sa neke velike visine ili visokog mjesta, pa tako ugine. Ona nije dozvoljena. “En-netihatu”, ona koja je rogom ubodena, jeste ona koja ugine od uboda druge, i ona je zabranjena, pa makar joj rog napravio ranu iz koje je krv istekla, pa makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. Riječi Uzvišenoga:

“ili od zvijeri načeta”, tj. ona na koju napadne lav, leopard, tigar, vuk ili pas i načne, i ona ugine, zabranjena je konsenzusom, i makar iz mjesta koje se kolje, tj. vrata. U predislamskom periodu ljudi su jeli ono što bi ostavile zvijeri iza sebe, pa je Uzvišeni Allah to zabranio vjernicima.

Riječi Uzvišenoga: “osim ako ste je preklali” vraćaju se na onu za koju je sigurno da će uginuti, ali pokazuje očite znake života i čijim klanjem se može preduhitriti smrt. Želi se kazati: “Osim ako ste je preklali bilo da je udavljena, ili ubijena, ili strmoglavljena, ili rogom ubodena, ili od zvijeri načeta.” Ibn Ebi-Hatim prenosi od h. Alije da je rekao o ovome ajetu: “Ako maše repom ili rida nogom ili miče očima, onda jedi.”

Prenosi se od Tavusa i od drugih tabi¢ina: ako prilikom klanja načini bilo kakav trzaj, to ukazuje na ostatak života u njoj poslije klanja i onda je dozvoljena. Ovo je mišljenje većine pravnika.

El-Buhari i Muslim prenose od Rafi’ ibn Hadidža da je rekao: /19/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, sutra ćemo se sresti s neprijeteljom, a nemamo noževa. Hoćemo li klati trskom?” Odgovorio je: “Iz čega poteče krv i spomene se Allahovo ime prilikom klanja – jedite ga, osim da nije zaklano zubima ili noktima. To ću vam objasniti: zubi su kosti, a nokti su noževi Abesinaca.” Od Omera se prenosi kao mevkuf predanje, a i u hadisu koji prenose Ahmed i autori Sunena, od Ebu El- Ašra ed-Daremi, a on od svog oca da je rekao : /20/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, zar nije klanje samo preko grla?” Odgovorio je: “Kada bi ubo u but, bilo bi ti dovoljno.” Ovo je vjerodostojan hadis, ali odnosi se samo na ono što nije moguće zaklati preko vrata.[229]

Riječi Uzvišenoga: “i koja je na žrtvenicima žrtvovana”; Mudžahid i Ibn-Džurejdž kažu: “Ti žrtvenici su bili kameni kipovi oko Kabe kojih je bilo tri stotine i šezdeset. Arapi su u predislamskom periodu (džahilijjet) kod njih klali kurbane, pršćući njhovom krvlju dio Bejtullaha koji je bio s njihove prednje strane, kao i režući njihovo meso i stavljajući ga na kipove.” Ovo mnogi spominju. Uzvišeni Allah zabranjuje vjernicima ovakav postupak i zabranjuje im jedenje mesa ovih kurbana koji su pripravljeni kod kipova, pa makar na njima bilo i spomenuto Allahovo ime prilikom klanja, zbog idolopoklonstva koje je strogo zabranio Allah i Njegov Poslanik. Ovo treba da ima ovakvo značenje, jer je već prethodila zabrana onoga što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo ime. Riječi Uzvišenoga:

“i zabranjuje vam se gatanje strjelicama”, tj. zabranjeno vam je, vjernici, gatati strjelicama /el-ezlam/. Jednina od ove riječi je zulem, a može se slovo suglasnik “z” vokalizovati “fethom – kratkim vokalom e”, pa da se izgovori zelem. Arapi su to praktikovali u predislamskom periodu, a to su bile tri strjelice, od kojih je na prvoj pisalo: uradi, a na drugoj: ne radi, dok je treća bila neispisana, na njoj nije bilo ništa. Pa kada bi ih okrenuo, pa se pojavila strjelica sa imperativom – izvršio bi ga, ili sa zabranom – ostavio bi taj posao; a ako bi se pojavila prazna – ponovio bi. “Istiksam”- gatanje strielicama uzeto je u značenju traženja mišljenja od ovih strjelica. Ovako to zaključuje Ebu-Džafer bin Džerir, a Ibn-Abbas o Riječima Uzvišenog: “i zabranjuje vam se gatanje strjelicama” kaže: “El-ezlam su strjelice pomoću kojih su oni vršili prognozu u poslovima.” El-Buhari i Muslim bilježe : /21/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, ušavši u Kabu vidio Ibrahima i Ismaila naslikane u njoj, a u rukama su držali strjelice, pa je rekao: “Allah ih ubio, znaju da njih dvojica nisu nikada gatali strjelicama!”

Ibn-Merdevejh prenosi od Ebu-Derda¢a: Allahov Posalanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao je: /22/ “Neće ući u dženetske stepene onaj ko proriče budućnost, ili onaj koji gata sa strjelicama, kao i onaj koji se vrati sa puta zbog sujevjerja.” Riječi Uzvišenog: “To vam je porok”, tj. bavljenje time je, bez ikakve sumnje, svjesni grijeh, zabluda, neznanje i idolatrija…. Uzvišeni Allah naređuje vjernicima kada se nađu u nedoumici o pitanju nekih svojih poslova da od Njega traže ono što im je bolje i to tako što će mu prvo obaviti jedan ibadet, a onda Ga pitati i tražiti od Njega izbor u poslu koji namjeravaju činiti, kako to prenose imam El-Buhari i autori Sunena od Džabira bin Abdullaha: /23/ Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, podučavao bi nas “istihari”- traženju izbora od Uzvišenog Allaha, u poslovima, kao što nas je podučavao surama iz Kur¢ana. Govorio je: “Kada neko od vas hoće uraditi neki posao, neka klanja dva rekata nafile, a zatim neka prouči sljedeću dovu: Allahu moj, tražim izbor od Tebe, preko Tvoga znanja i tražim dosudu od Tebe, preko Tvoje moći, tražim iz Tvoje beskrajne dobrote, jer Ti si moćan, a ja sam nemoćan, Ti znaš, a ja ne znam, jer Ti znaš tajne neviđene. Allahu moj, ako je ova stvar u Tvom znanju (pa je imenuje), dobro za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života – ili je rekao: sada, a i kasnije – Ti mi je dosudi, olakšaj mi njeno postizanje i daj mi bereket i blagoslov u njoj. Allahu moj, a ako je u Tvom znanju ova stvar zlo za mene u pogledu moje vjere, mog ovozemaljskog života, mog životnog izdržavanja i privređivanja, kao i konačnog kraja mog života – Ti je otkloni od mene, a mene odstrani od nje i dosudi mi dobro ma gdje ono bilo, a zatim me učini zadovoljnim njime.” (Ahmedov tekst)

Riječi Uzvišenoga: “Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere”, tj. izgubili su nadu da će oni biti slični muslimanima zato što se muslimani izdvajaju ovim svojstvima koja su oprečna idolopoklonstvu i njegovim pripadnicima. Zbog ovoga Uzvišeni Allah naređuje Svojim robovima, vjernicima, da budu strpljivi i postojani u suprotstavljanju nevjernicima i da se ne boje nikoga osim Allaha:

“zato se ne bojte njih, već se bojte Mene”, tj. ne bojte se njih u vašem protivljenju njima, već se Mene bojte, a Ja ću vas pomoći protiv njih, uništiti ih, dati vam da ih pobijedite, izliječiti vaša srca od njih i učiniti da vi budete iznad njih i u ovozemnom životu, a i u vječnom. Riječi Uzvišenog:

“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” Ovo je najveća blagodat Uzvišenog Allaha prema ovome ummetu, kada im je vjeru učinio savršenom i potpunom tako da nemaju potrebe za drugom vjerom, niti za nekim drugim vjerovjesnikom pored svoga, Allahov blagoslov i spas neka je na njega, jer ga je Uzvišeni Allah učinio pečatom vjerovjesnika i poslao ga svim ljudima i džinima, pa je dozvoljeno samo ono što je On dozvolio, a zabranjeno je ono što je On zabranio i nema nikakve vjerske stvari, a da je On nije uzakonio. Sve ono što je saopćio sušta je istina u kojoj nema nikakve laži niti nedosljednosti, kao što i kaže Uzvišeni: “Riječi tvoga Gospodara vrhunac su istine i pravde”, tj. vrhunac istine u saopćavanju i vrhunac pravde u imperativima i zabranama. Pa kada im je usavršio vjeru, blagodat je bila potpuna. Poradi ovoga Uzvišeni kaže:

“Danas sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera”, tj. budite vi zadovoljni sa njime za sebe, jer je to vjera s kojom je zadovoljan Allah, s kojom je poslao Najboljeg od časnih poslanika, preko kojeg je poslao Najslavniju knjigu. Poslije ovoga ajeta vjernici muslimani neće imati nikada potrebu za nekakvim dodavanjem, jer je Uzvišeni Allah već učinio islam savršenom vjerom i neće ga nikada okrnjiti i zadovoljan je s njim, pa ga neće nikada odbaciti. Ovaj ajet je objavljen na Dan Arefata. Poslije njega nije objavljeno nešto što je dozvoljeno ili je zabranjeno, a Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, poslije Arefata preselio je na ahiret (nakon osamdeset i jednog dana.

Prenosi imam Ahmed od Tarika bin Šihaba /24/, da je neki jevrej došao do Omera bin El-Hattaba i rekao: “Zapovjedniče pravovjernih, vi, uistinu, imate jedan ajet u vašoj knjizi – koji da je nama jevrejima objavljen – mi bismo uzeli dan njegove objave za praznik.” On je upitao: “A koji ajet?” Odgovorio je: “Riječi Uzvišenoga:

“Sad sam vam vašu vjeru usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio.” Tada Omer reče: “Tako mi Allaha, ja znam dan u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a i sahat u kojemu je objavljen Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem Bilo je to u predvečerje na Arefatu i to u petak.” Prenose ga El-Buhari, Muslim, Et-Tirmizi i En-Nesai. O ovome su preneseni mutevatir hadisi u čiju vjerodostojnost nema nikakve sumnje, a Allah najbolje zna. Riječi Uzvišenoga: “A onome ko bude primoran, kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i milostiv biti”, tj. ko bude potreban da uzme nešto od ovoga zabranjenog što je spomenuo Uzvišeni Allah, a u nuždi koja ga je primorala na to, on ima pravo uzeti, a Allah će mu oprostiti i milostiv biti, jer On, neka je Uzvišen, zna potrebu Svoga primoranog roba za time, pa će mu prijeći preko toga i oprostiti mu. U Musnedu i u Sahihu Ibn-Hibbana prenosi se kao merfuž predanje od Ibn-Omera: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /25/ “Uistinu Allah voli da se iskoristi Njegova olakšica (ruhsa) kao što prezire da Mu se bude neposlušno.” Tekst Ibn-Hibbanov, a u Ahmedovom tekstu stoji: /26/ “Ko ne primi i ne iskoristi Allahovu olakšicu, imat će grijeh veličine brda Arefata.”

Poradi ovoga islamski pravnici zaključuju: ponekad je uzimanje strvine dužnost (vadžib) i to u nekim okolnostima, kao kad se boji za život, a ne nalazi ništa drugo; ponekad je preporučljivo (mendub); ponekad je “mubah” – ni pohvaljeno ni pokuđeno, i to prema okolnostima. Međutim, podijelili su se da li će uzeti tek toliko da ostane u životu, ili će se zasititi, ili će se zasititi i uzeti za kasnije – na različita mišljenja, kako je to utvrđeno u djelima o šerijatskim normama. Nije uvjet da bi bilo dozvoljeno uzimanje strvine to da nekome prođu tri dana a da ne nađe nikakvu hranu, kako to ponekad pretpostavljaju mnogi, već kada bude primoran na to – tada mu je i dozvoljeno.

Prenosi Ebu-Davud od En-Nedži’, El-Amirija, kako je otišao Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, i upitao: /27/ “Koliko nam je dozvoljeno od strvine?” Odgovorio je: “Onoliko koliko vam je potrebno za jelo.” Mi smo rekli: “Da doručkujemo i večeramo.” Ebu-Nuajm kaže: “Ukbe mi je to protumačio kao porciju za doručak i porciju za večeru rekavši: ¢Eto toliko!¢ On je odbio gladovanje i dozvolio im strvinu u ovoj situaciji.” Ebu-Davud sam prenosi ovaj hadis, a kao da su oni nešto doručkovali i večerali, ali im to nije bilo dovoljno, pa im je dozvolio strvinu, kako bi upotpunili to što im je potrebno. Ovo predanje uzimaju kao argument oni koji smatraju dozvoljenim jelo strvine do sitosti, a ne ograničavaju se samo na zaštitu golog života.

Riječi Uzvišenoga: “bez namjere da učini grijeh”, tj. bez činjenja nepokornosti Uzvišenom Allahu, jer mu je to Allah dozvolio, a prešutio je drugo, kao što kaže u suri El-Bekare: “A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je.” (2:173)

Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio. Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome, i bojte se Allaha, jer Allah, zaista, brzo sviđa račune./3/

Nakon što je Uzvišeni Allah u prethodnom ajetu spomenuo prljavštvine koje je zabranio i koje su štetne za onoga ko ih upotrebljava, bilo za njegovo tijelo ili njegovu vjeru ili za oboje i izuzeo ono što je izuzeo u slučaju nužde, kao što kaže Uzvišeni:

“…kad vam je On objasnio šta vam je zabranio – osim kada ste u nevolji”, (6:119) nastavlja poslije toga: “Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: Dozvoljavaju vam se lijepa jela”, kao što i u suri El-E¢araf opisujući Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kaže da im on dozvoljava lijepa jela, a zabranjuje nečista. Prenosi Ibn Ebi-Hatim da su Adijj bin Hatim i Zejd bin Muhelhil, obojica iz plemena Tajj, pitali Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem: “Allahov Poslaniče, Allah je zabranio strvinu, pa šta nam je dozvoljeno od životinja (koje ulove naši psi)?” Tada je objavljeno: “Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela.” Seid komentariše: “Znači da im je dozvoljeno ono što je zaklano na dozvoljen način.” Zuhri je upitan o pijenju mokraće radi lijeka, pa je odgovorio: “Ona se ne ubraja u lijepa jela.” [230] Prenosi Ibn Ebi-Hatim.

Riječi Uzvišenoga: “i ono što vam ulove životinje koje ste lovu po-dučili”, tj. dozvoljeno vam je ono pri čijem je klanju spomenuto Allahovo ime, lijepa jela i ono što ulovite životinjama koje ste lovu podučili, a to su psi, risi, sokoli i slične njima, prema mišljenju većine ashaba, tabiina i imama.

Prenosi se od većine učenjaka: da je ulov pticama isti kao i ulov psima, jer su one dresirane da love svojim pandžama kao što su i psi dresirani i nema nikakve razlike. Ovo je i mišljenje četverice imama, a i drugih. Izabira ga Ibn-Džerir i to argumentuje predanjem od Adijj bin Hatima, koji kaže: “Pitao sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, o ulovu sokola pa mi je odgovorio /29/ “Ono što ti uhvati jedi!” Imam Ahmed izuzima crnog psa, jer se ubraja kod njega u životinje koje je dužnost ubiti, pa nije dozvoljeno ni ono što on pribavi. U Muslimovom Sahihu potvrđeno je od Ebu-Bekra da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /30/ “Namaz prekida /prolazak/ magarca, žene ili crnog psa /ispred klanjača/.” Upitao sam: “Kakva je razlika između crnog i crvenog psa?” Odgovorio je: “Crni pas je šejtan.” U drugom hadisu je zabilježeno: /31/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio da se ubijaju psi, ali je poslije rekao: “Šta je to sa njima i tim psima? Ubijajte među njima svakog koji je crn i bez pjega!” Ove životinje kojima se lovi označene su terminom “dževarih”, koji je izvedenica od riječi “džerhun”, koja znači: zarađivanje, stjecanje, zarada, dobitak…, kao što Arapi kažu: “fulanun džereha ehlehu hajren” – neko je zaradio svojoj prodici nešto imetka, tj. “kesebehum hajren” – privrijedio im je nešto imetka, ili kažu: “fulanun la džariha lehu” – neko kome nema ko da zaradi, tj. “la kasibe lehu” – nema nikoga ko bi mu zaradio, a i Uzvišeni kaže: “a zna što vi steknete danju” (6:60), tj. šta ste počinili od dobra ili zla. O uzroku objave ovoga časnog ajeta spomenut je hadis koji prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ebu Rafi’, osobođenog roba Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, /32/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, naredio ubijanje pasa, pa su, kažem ja /prenosilac/ došli ljudi i upitali: “Allahov Poslaniče, šta nam je dozvoljeno od ove vrste /životinja/ koju si nam naredio da ubijamo?” Zašutio je, a zatim je uslijedila objava Uzvišenog Allaha: “Pitaju te šta im se dozvoljava. Reci: dozvoljavaju vam se lijepa jela i ono što vam ulove životinje koje ste lovu podučili…” Tada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: “Kada čovjek pusti psa i kaže: bismillahi, pa mu on ulovi nešto, neka jede ono što on nije načeo.”

Riječi Uzvišenoga: “koje ste lovu podučili”, tj. životinje koje ste podučavali u toku dresure za lov da ga uhvate svojim pandžama. Na osnovu toga, a i prema ovoj situaciji, zaključuje se: ako dresirana životinja ubije ulov udarcem ili pandžom, da nije dozvoljen, a to je jedno od mišljenja imama Šafije i jedne grupe učenjaka. Zbog ovoga Uzvišeni Allah kaže: “koje ste lovu podučili, onako kako je Allah vas naučio”, a to je da kada vlasnik pusti dresiranu životinju ona ostane mirna, a kada je pozove ona mu dođe i kada uhvati ulov čuva ga za svoga vlasnika dok ne dođe do nje, ne zadržavajući ga za sebe; zbog ovoga Uzvišeni kaže:

“Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome”, pa kada bude dresirana životinja naučena da čuva ulov za vlasnika, a i on bude spomenuo Allahovo ime u momentu njenog puštanja, ulov mu je dozvoljen, pa makar ga i ubila, i to konsenzusom učenjaka. Također su zabilježena i hadiska predanja u kontekstu onoga što potvrđuje ovaj ajet; kao što je navedeno u dva Sahiha od Adijj bin Hatima: /33/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, ja puštam dresirane pse na lov i spominjem Allahovo ime?” Odgovorio je: “Kada pustiš svog dresiranog psa, spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti uhvati.” Upitao sam: “A ako ubiju?” Odgovrio je: “I ako ubiju, a da u tome nije učestvovao ni jedan pas koji nije od njih /tvojih pasa/, a ti si spomenuo Allahovo ime prilikom puštanja svog psa, a za tuđe to nisi ni činio.” Upitao sam ga: “Ja lovim strijelom bez perja, koja je deblja u sredini i koja udara pljoštimice, a ne šiljkom?” Odgovorio je: “Kada gađaš “mi‘radom”, pa on probije /tijelo životinje/, onda jedi, a ako je pogodi samo pljoštimice, to je onda ubijena životinja i ne jedi je.” U drugome tekstu El-Buharije i Muslima zabilježeno je: /34/ “Kada puštaš svoga psa, spomeni Allahovo ime, pa ako ti nešto uhvati, pa ga ti zatekneš živog – zakolji to; a ako ga već bude ubio, a ne bude ga jeo, onda jedi, jer je to što ga je ulovio pas njegovo klanje.” Jedno njihovo predanje glasi: /35/ “Ako je jeo – ti ne jedi, jer se bojim da je to on za sebe uhvatio.” Ovo je argument većine učenjaka i to je ono što je ispravno u Šafijinom mezhebu da ako pas jede ulov onda je apsolutno zabranjen, ali oni to nisu opširno izložili. Prenosi se od jedne grupe prethodnika /selef/ da su smatrali da takav ulov nije nikako zabranjen, i o tome postoji detaljno izlaganje.

PREDANJA O TOME

Zabilježena su pouzdana predanja od Selmana El-Farisija, Sad bin Ebi-Vekkasa, Ebu-Hurejrea i Ibn-Omera, koji prenosi od Alije i Ibn-Abbasa. One se mogu svesti na sljedeće: kada je pušten pas, a bude dresiran, njegov ulov se jede svejedno da li ga je on jeo ili nije; čak ako bi pojeo i dvije trećine, preostala se trećina može jesti.

Ebu-Davud prenosi od Omera bin Šu'ajba, on od njegovog oca, a on od njegovog djeda, da je neki beduin, po imenu Ebu-S'alebe, upitao: “Allahov Poslaniče, ja imam dresirane pse, pa mi daj objašnjenje o njihovom ulovu?” Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, odgovorio je: /36/ “Ako imaš dresirane pse, jedi ono što ti ulove.” Ponovo je pitao: “I zaklano i nezaklano i ako bi ga psi jeli?” “Da, i ako bi jeli”, odgovorio je. “Allahov Poslaniče, daj mi objašnjenje o mome luku?”, pitao je ponovo. Odgovorio je: “Jedi ono što pogodi tvoj luk.” Upitao je: “Zaklano i nezaklano?” Odgovorio je: “Makar od tebe bilo i daleko tako da ga ne vidiš ako do njega nije došla tuđa strijela ili nađeš njen trag.” Upitao je: “Daj mi objašnjenje, o upotrebi posuđa vatropoklonika, kada smo na to primorani?” Odgovorio je: “Operi ga i jedi iz njega.” Ovako ga prenosi Ebu-Davud, a navodi ga i En-Nesai. Također, Ebu-Davud ga prenosi i preko Junusa bin Sejfa, od Ebu-Idrisa El-Havlanija, od Ebu-Sa'lebe: Rekao je Allahov Poslanik: /37/ “Kada pustiš psa i spomeneš pri tome Allahovo ime, jedi, pa makar i on jeo i jedi ono do čega stigne tvoja ruka.” Ovo su dva dobra lanca prenošenja /isnad/.

Es-Sevri prenosi od Adijja: “Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /38/ ‘Ono što ti ulovi pas vičan lovu – jedi. ¢Upitao sam: ¢Ako bi on jeo?¢ Odgovorio je: ¢Da.¢” Ova predanja ukazuju na to da je to nešto preko čega se može prijeći, pa makar ga i pas jeo. Njih uzimaju kao argument oni koji ne smatraju zabranjenim ulov kojeg pas načne i slične situacije, kako je već prethodilo… Neki drugi uzeli su srednji stav pa kažu: “Ako bi jeo nakon što je već ulovio, onda je zabranjeno zbog hadisa koji prenosi Adijj bin Hatim, a i iz razloga na koji je ukazao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem: “Ako jede pas, ti ne jedi, jer se bojim da je to on ulovio za sebe”,[231] međutim, ako on uhvati ulov, pa bude čekao svoga vlasnika, ali mu se to oduži i on izgladni pa jede zbog gladi, onda to nema uticaja o pitanju zabrane. Oni u vezu sa tim navode hadis od Ebu-Sa'leba El-Hašinijja. Ovo je jedno pohvalno razlučivanje, ali i jedno ispravno usaglašavanje između dva hadisa.

Riječi Uzvišenoga: “Jedite ono što vam one uhvate i spomenite Allahovo ime pri tome”, tj. prilikom njegovog puštanja, kako je rekao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, Adijj bin Hatimu: “Kada pustiš svog dresiranog psa spomenuvši Allahovo ime, jedi ono što ti on uhvati”,[232] a, također, i u hadisu od Ebu-Sa'leba koji prenosi Buharija i Muslim: “Kada pustiš svoga psa, spomeni Allahovo ime; i kada pustiš svoju strijelu, spomeni Allahovo ime.”[233] Ovo je uvjet kod imama koji to uvjetuju, kao što je imam Ahmed, Allah mu se smilovao, kako je to poznato od njega, a to je da se spomene Allahovo ime prilikom puštanja psa i odapinjanja strijele. Ovo je mišljenje općepoznato kod većine – da se ovim ajetom mislilo na momenat puštanja. Međutim, Ibn-Abbas kaže: “Kada puštaš svoju dresiranu životinju, reci: bismillahi; a ako zaboraviš, nije grijeh.”

Neki smatraju da se ovim ajetom mislilo na spominjanje Allahovog imena pri jelu, kao što je potvrđeno kod El-Buharije i Muslima da je Allahov Poslanik podučavao svoga pastorka Omera ibn Ebu-Seleme rekavši: /39/ “Spomeni Allaha, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe.”

U Buharijinom Sahihu preneseno je od h. Aiše da su pitali: /40/ “Allahov Poslaniče, ljudi koji su nedavno izašli iz nevjerstva donose nam meso i mi ne znamo je li prilikom njegovog klanja spomenuto Allahovo ime ili nije?” Odgovorio je: “Vi spomenite Allahovo ime i jedite.”

Prenosi imam Ahmed od Abdullaha bin Ubejda bin Umejra da je neka žena od njih, a zvali su je Ummu-Kulsum, njemu saopćila od h. Aiše /41/ da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, jeo neku hranu sa šestericom ashaba kada je došao neki gladan beduin i pojeo to u dva zalogaja, pa je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: “Da je spomenuo Allahovo ime, bilo bi vam dovoljno; pa kada neko od vas jede, neka spomene Allahovo ime, a ako zaboravi na početku – neka kaže: s imenom Allaha na početku i na kraju.” Također ga prenosi i Ahmed, Ebu-Davud i Et-Tirmizi na više načina od Hišama Ed-Dustevanija, a Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen, sahih. Prenose Muslim i autori Sunena, osim Et-Tirmizija, preko Ibn-Džurejdža, od Ebu Ez-Zubejra, od Džabira ibn Abdullaha, od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem: /42/ Kada čovjek uđe u svoju kuću spomenuvši Allahovo ime prilikom ulaska i prilikom jela, šejtan kaže /svojim drugovima/: “Nemate konačišta, a ni večere”, a kada uđe ne spomenuvši Allahovo ime pri ulasku, šejtan kaže: “Našli ste konačište”, a ako još ne spomene Allahovo ime prilikom jela, šejtan kaže: “Našli ste i konačište i večeru.” Ebu-Davudov tekst:

“Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga, i vaša su jela njima dozvoljena, i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas, kada im vjenčane darove njihove dadnete s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate. A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova, i on će, na onom svijetu, gubitnik biti.”/5/

Nakon što je Uzvišeni spomenuo nečistoće koje je zabranio Svojim robovima, vjernicima, i lijepa jela koja im je dozvolio, kaže: “Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela”; a zatim spominje ono što zakolju sljedbenici dviju Knjiga; jevreji i kršćani, pa Uzvišeni kaže: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga”. Ibn-Abbas i drugi kažu: “Znači ono što oni zakolju.” Ovo je stvar oko koje postoji konsenzus među učenjacima: da je ono što oni zakolju dozvoljeno muslimanima, jer i oni vjeruju da je zabranjeno zaklati osim u ime Allaha, i oni prilikom klanja spominju samo Allahovo ime, iako oni pripisuju Njemu, neka je Slavljen i Uzvišen, ono od čega je On, Slavljeni i Sveti, čist.

Potvrđeno je u sahih hadisu od Abdullaha ibn Mugaffela da je rekao: /43/ Bačen je mijeh s lojem (na hrpu) na dan Hajbera, pa sam ga pritisnuo na grudi i rekao: “Ovo danas nikome ne dam.” Kada sam se okrenuo, Vjerovjesnik se, s.a.v.s, smiješi.” Pravnici /fukaha/ po ovome zaključuju da je dozvoljeno i prije podjele uzeti iz ratnog plijena potrebnu hranu i slično. Ovo je jasno. Hanefijski, šafijski i hanbelijski pravnici, nasuprot malikijskih, zaključuju po ovome da je zabranjeno jesti ono što jevreji vjeruju da im je zabranjeno od onog što oni kolju, kao loj i slično; međutim, bolje od toga po značenju je predanje zabilježeno u sahih hadisu /44/ “da su stanovnici Hajbera poklonili Allahovom Posla-niku, sallAllahu alejhi we sellem, pečenu ovcu čiju su natkoljenicu otrovali, a koja je njemu bila najukusnija. On ju je uzeo i zagrizao, ali ga je ona opomenula da je otrovana, pa ju je ispljuvao. Međutim, to je ostavilo posljedice na sjekutićima Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegovoj vratnoj veni. S njime je jeo i Bišr ibn El-Bera¢ ibn Ma¢rur, pa je umro. Jevrejka koja je otrovala ovcu bila je ubijena, a bilo joj je ime Zejneba.” Način argumentovanja ovim predanjem u tome je da je Poslanik, alejhi selam, namjeravao jesti ovcu, a i oni koji su bili sa njim, a da ih nisu pitali da li su odstranili iz nje loj (za koji oni vjeruju da im je zabranjen) ili nisu. Međutim, dozvoljeno je samo ono što zakolju jevreji i kršćani, ali ne i idolopoklonici i njima slični, jer oni ne spominju Allahovo ime kad kolju životinje, već čak jedu i strvinu, za razliku od sljedbenika dviju Knjiga. Postoje i drugi od kojih se uzima glavarina /džizja/ kao i od sljedbenika Knjige, ali – i pored toga – muslimani ne jedu ono što zakolju niti se žene njihovim ženama. Riječi Uzvišenog: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je data Knjiga”, svojim smislom ukazuju na to da jela sljedbenika drugih religija nisu dozvoljena.

Riječi Uzvišenog: “i vaša su jela njima dozvoljena”, tj. dozvoljeno vam je da im date od onoga što ste zaklali, kao što i vi jedete ono što su oni zaklali. Ovo spada u uzvraćanje i nagrađivanje istom mjerom, a što se tiče hadisa koji glasi: /45/ “Druži se samo sa vjernikom i hranu tvoju neka jede samo bogobojazan”, on se odnosi na preporučljivost /nedb/ i poželjnost /istihbab/.

Riječi Uzvišenog: “i čestiste vjernice su vam dozvoljene”, tj. dozvoljen vam je brak sa slobodnim i krjeposnim ženama koje su vjernice, a ovo je spomenuto kao uvod za ono što dolazi, a to su riječi Uzvišenoga: “i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas”, tj. čestite i krjeposne od bluda, kao što kaže Uzvišeni: “kada su čedne i kada javno ne čine blud i kada tajno ne žive s ljubavnicima”. (4:25) Naime, ljudi se nisu ženili sljedbenicama Knjige nakon što je objavljen ajet iz sure El-Bekare koji glasi: “Ne ženite se mnogoboškinjama dok ne postanu vjernice” (2:221), sve dok nije objavljen ajet: “i čestite kćeri onih kojima je data Knjiga prije vas”, pa su ovaj ajet postavili kao specifikaciju /tahsis/ onog iz sure El-Bekare: “Ne ženite se mnogoboškinjama…” Riječi Uzvišenog: “kada im vjenčane darove njihove dadnete”, tj. njihove mehrove, odnosno, zato što su one čestite i neporočne, isplatite im vjenčane darove draga srca. Riječi Uzvišenog: “s namjerom da se njima oženite, a ne da s njima blud činite i da ih za priležnice uzimate”, tj. kao što je čestitost uvjet kod žena, a to je neporočnost od bluda, to je uvjet i za ljude da budu moralno čestiti i krjeposni. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: “a ne da s njima blud činite”; “musafihun” su bludnici “i da ih za priležnice uzimate”, tj. da ne budete samo njihovi ljubavnici. Poradi ovoga i imam Ahmed ibn Hanbel, Allah mu se smilovao, smatra nesipravnim brak bludnice dok se ne pokaje, a također kod njega nije ispravan ni brak nemoralna čovjeka sa neporočnom ženom, sve dok se ne pokaje, a prema ovome ajetu i hadisu: /46/ “Neka ne ženi bičevani bludnik osim istu takvu.” Ibn-Džerir prenosi od Hasana: Omer je rekao: “Naumio sam da nikom ko je učinio razvrat u islamu ne dozvolim da oženi čestitu ženu.” Na to je reagovao Ubejj ibn Ka'b: Vladaru pravovjernih, idolopoklonstvo je veći grijeh, a za njega se prima pokajanje, ako se pokaje.” O ovome pitanju će se opširno govoriti kod riječi Uzvišenog: “Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.”[234] Zbog ovoga Uzvišeni kaže: “A onaj ko otpadne od prave vjere – uzalud će mu biti djela njegova i on će, na onom svijetu, gubitnik biti.”

“O vjernici, kada hoćete namaz obaviti, lica svoja i ruke svoje do iza laktova operite – a glave svoje potarite – i noge svoje do iza članaka. A ako ste džunupi, onda se okupajte; a ako ste bolesni ili na putu ili ako ste izvršili prirodnu potrebu ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prijeđite. Allah vam ne želi pričiniti poteškoće, već vas želi učiniti čistim i blagodat Svoju vam upotpuniti, da biste bili zahvalni.”/6/

Mnogi iz prvih generacija /selef/ o riječima Uzvišenog: “kada hoćete namaz obaviti” kažu da znače: “Kada hoćete namaz obaviti, a vi ste izvršili prirodnu potrebu…” Drugi kažu: “Kada ustanete iz sna da namaz obavite…” Oba su ova mišljenja bliska po značenju. Treći kažu: “Ajet ima općenitije značenje od toga, jer naređuje uzimanje abdesta radi obavljanja namaza; međutim, kada je u pitanju onaj koji je izvršio prirodnu potrebu, njemu je abdest dužnost /vadžib/, a onome koji je sa abdestom njemu je to preporučeno.” Ima i mišljenje da je uzimanje abdesta za svaki namaz bilo obavezno /vadžib/ u početeku islama, ali je to poslije derogirano i ostao je poželjan /mustehabb/, kao što se može iz stalnog obnavljanja abdesta za svaki namaz Ibn-Omera vidjeti ukazivanje na poželjnost toga, kakav i jeste stav većine učenjaka. Ibn-Džerir prenosi od Ibn-Sirina da su se halife /h. Ebu-Bekr, h. Omer, h. Osman i h. Alija/ abdestili za svaki namaz. Imam Ahmed prenosi od Burejde: /47/ “Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, abdestio se za svaki namaz, a na dan osvajanja Meke abdestio se je, potrao svoje mestve i sve namaze klanjao sa jednim abdestom, pa ga je h. Omer upitao: “Allahov Poslaniče, učinio si nešto što nisi praktikovao?” Odgovorio je: “Zaista sam to namjerno učinio, Omere.” Ovako ga prenose Muslim i autori Sunena iz Sufjanova predanja, a Et-Tirmizi ga ocjenjuje kao hasen sahih. Ibn-Džerir prenosi od En-Nezzala ibn Sebre da kaže: “Vidio sam h. Aliju kako klanja podne – namaz, poslije je sjeo pred ljudima u dvorištu, zatim je donio vodu, oprao lice i ruke, a onda je potrao glavu i noge i rekao: “Ovo je abdest onoga ko nije izvršio prirodnu potrebu.” Ibn-Džerir prenosi od Ibrahima: H. Alija je izvagao neko sjemenje, pa se abdestio skrativši i obavivši samo najnužnije, a potom rekao: “Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu.”[235] Također, Ibn-Džerir prenosi od Enesa: Omer ibn El-Hattab uzeo je abdest skrativiši ga, pa je rekao: “Ovo je abdest onoga koji nije izvršio prirodnu potrebu.” Ovo je vjerodostojno predanje i tako legitimnost pohvalnosti /istihbab/ uzimanja abdesta argumentuje tradicija /sunnet/.

Riječi Uzvišenoga: “lica svoja operite”. Jedna grupa učenjaka na osnovu riječima Uzvišenog: “kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite”, zaključuje da je obavezan nijet u abdestu, jer je za-mišljeno značenje govora ( kada hoćete namaz obaviti, lica svoja operite), tj. radi molitve, kao što kažu Arapi: “Kada vidiš vladara, ustani”, tj. njemu, radi njega. Pouzdano je zabilježeno u dva Sahiha : /48/ “Djela su prema nijetima i svakome pripada ono što je naumio.” Poželjno je da se spominje Allahovo ime prilikom abdesta, kako je došlo u hadisu preko valjanih lanaca prenošenja, od grupe ashaba, od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /49/ “Nema abdesta onaj ko prilikom njega nije spomenuo Allaha.” Preporučeno je, također, oprati ruke prije njihovog stavljanja u posudu, a to je neophodno poslije ustajanja iz sna, kako je utvrđeno kod El-Buharije i Muslima od Ebu-Hurejrea – da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /50/ “Kada se neko od vas probudi iz sna, neka ne stavlja svoju ruku u posudu /s vodom/, prije nego je opere tri puta, jer on ne zna gdje mu je bila ruka u snu.”

Granica lica u dužinu od korijena je kose pa do kraja donje vilice sa bradom, i u širinu od uha do uha. A o bradi koja je duža od obavezne postoje dva mišljenja; po jednom ju je obavezno politi vodom, jer je ona sastavni dio lica. Zabilježeno je u hadisu /51/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, vidio nekoga čovjeka prekrivene brade, pa mu je rekao: “Otkrij je, jer je brada dio lica.” Poželjno je i provući prste groz gustu bradu, a autentično je zabilježeno da je on, sallAllahu alejhi we sellem, perući lice tri puta provlačio prste kroz bradu. Prenosi imam Ahmed od Šefika /52/ kako je vidio h. Osmana da se abdesti, pa navodi hadis i kaže: Osman je provukao tri puta prste kroz bradu kada je prao lice, a zatim je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kako radi ovo što ste vidjeli da sam ja uradio.” Prenosi ga Et-Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen hadis, a prenosi ga i Ibn-Madže. I El-Buhari ga smatra hasen hadisom. El-Bejheki kaže: “…i prenijeli smo o olakšici /ruhsa/ u ostavljanju provlačenja prstiju kroz bradu od Ibn-Omera i Hasana ibn Alije, zatim od En-Nehaijja i jedne grupe tabiina”.

/53/ Utvrđeno je od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, u vjerodostojnim hadisima /sahih/ da bi on, kada bi se abdestio, izapirao usta i nos. Imami se razilaze oko toga da li su ove dvije radnje obavezne /vadžib/ u abdestu i kupanju, ili su poželjne /mustehab/.[236] Prenosi imam Ahmed od Ibn-Abbasa /54/ da se je abdestio; uzeo je šaku vode pa je izaprao njom usta i nos, zatim je uzeo drugu šaku vode pa uradio tako isto, tj. pridodao je svojoj drugoj ruci, pa njom oprao svoje lice, zatim je uzeo šaku vode pa oprao svoju desnu ruku, pa je to ponovio sa lijevom rukom, a zatim je potrao svoju glavu. Ponovo je uzeo šaku vode, pa je polio po svojoj desnoj nozi dok ju je oprao, zatim je uzeo šaku vode, pa njome oprao svoju lijevu nogu, rekavši na kraju: “Ovako sam vidio Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem”, tj. da se abdesti. Prenosi ga i El-Buhari. Riječi Uzvišenoga:

“i ruke svoje do iza lakata”, tj. sa laktovima. Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha da kaže: /56/ “Kada bi se Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, abdestio, snosio je vodu i na svoje laktove.[237] (Slab hadis /daif/). Poželjno je da opere i mišice svojih nadlaktica, kako to prenosi El-Buhari i Muslim od Ebu-Hurejrea: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: “Moj ummet će na Dan Ustajanja (proživljenja) biti prozvan svijetlih glava, ruku i nogu, od tragova abdesta, pa ko od vas može produžiti svoje svjetlo, neka to i učini.”

Riječi Uzvišenoga: “a glave svoje potarite – /bi-ruusikum/…” Slovo “ba” je ovdje radi vezivanja. O opisu Poslanikovog, sallAllahu alejhi we sellem, abdesta zabilježeno je predanje kod El-Buharije i Muslima od Abdullaha ibn Zejda ibn Asima da ga je neki čovjek upitao: /57/ “Možeš li nam pokazati kako se abdestio Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem?” Abdullah ibn Zejd je odgovorio: “Da”, a zatim je zatražio vodu za abdest…Zatim je potrao svoju glavu rukama, naprijed i nazad, počevši od prednjeg dijela glave, a potom ih spustivši na potiljak, a zatim bi se vratio na mjesto s kojeg je počeo i na kraju bi oprao svoje noge. Od h. Alije se prenosi isto ovo.[238] Ebu-Davud prenosi od Muavije i El-Mikdada da daju skoro isti opis Poslanikovog, sallAllahu alejhi we sellem, abdesta. U ovim hadisima je argument onih koji smatraju obaveznim potiranje cijele glave, kakav je stav i Malikov i Ahmedov…

Hanefije smatraju da je obavezno potiranje četvrtine glave, a to je prednji dio glave. Šafije kažu da je obavezno samo ono za što se upotrebljava imenica potiranje, pa kada bi potrao dio kose sa glave bilo bi mu dovoljno. Obje grupe se pozivaju na hadis koji prenosi El-Mugire ibn Šu¢be u kojem stoji: “…pa je oprao svoje ruke i potrao prednji dio glave /nasijetun/ i preko turbana i svojih mestvi”, ostatak hadisa je u Muslimovom Sahihu i drugim zbirkama. Međutim, prigovaraju im učenici imami Ahmeda, da se Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, ograničio na potiranje prednjeg dijela glave, jer je upotpunio potiranje ostatka glave preko turbana. Mi u vezi sa time kažemo da to nije na mjestu, jer kako su o tome došli mnogi hadisi da je on potirao turban i mestve, to je onda preče i vi nemate u tome argument da je dozvoljeno ograničiti se samo na potiranje prednjeg dijela glave ili jednog dijela glave, bez upotpunjenja preko turbana. Riječi Uzvišenoga: “i noge svoje do iza članaka” čitaju se u akuzativu “ve erdžulekum” – i noge svoje, vezano za “lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite”. Prenosi Ibn Ebi-Hatim od Ibn-Abbasa da je on čitao: “ve erdžulekum”, govoreći da se ta riječ odnosi na pranje.

Isto to preneseno je i od Abdullaha ibn Mes¢uda, Urve, Ataa, Ikrime, Hasana, Mudžahida, Ibrahima, Ed-Dahhaka, Es-Suddija, Mukatila ibn Hajjana, Ez-Zuhrija i Ibrahima Et-Temimija. Ovaj način čitanja /kiraet/ očito ukazuje na obaveznost pranja nogu, kako su to i smatrale prve generacije /selef/. Na osnovu ovoga neki smatraju da je obavezno voditi računa o redoslijedu prilikom uzimanja abdesta, kakvo je mišljenje većine (džumhur), za razliku od Ebu-Hanife, koji nije uvjetovao redoslijed /tertib/, čak ako bi oprao noge, a zatim potrao glavu i oprao ruke, a zatim lice, bilo bi dostatno…!!!, jer ajet naređuje pranje ovih organa, a veznik “ve”- i ne ukazuje na redoslijed. Većina ovako odgovara: “Ajet ukazuje na obaveznost slijeda /ta¢kib/, koji nužno iziskuje rodoslijed zbog veznika ¢fe¢ u riječima Uzvišenog: ¢lica svoja operite…¢, koje ukazuju na dužnost pranja lica na početku prilikom ustajanja na namaz, jer je to tako naređeno posljedičnim veznikom ¢fe¢ /faut-takib/, a on iziskuje redoslijed.” Odgovarajući hanefijama drugi kažu: “Moguće je samo da se Poslanik, alejhi selam, abdestio po redoslijedu, i onda je on obavezan, ili nije po redoslijedu i onda on nije obavezan, ali niko to ne tvrdi. Stoga je dužnost ono što mi kažemo”, tj. redoslijed.

Drugi je način čitanja u genitivu… (vemsehu bi-ruusikum ve erdžulikum – a glave svoje potarite i noge svoje do iza članaka). Šiije njime obrazlažu svoje mišljenje o obaveznosti potiranja nogu, jer je ta riječ kod njih veznikom vezana za potiranje glave.Ovaj način čitanja u genitivu je moguć; bilo zbog neposredne blizine i povezanosti rečenice, kao što Arapi kažu: “hudžru dabbin harebin” – jazbina bodljorepog guštera-mužjaka, ili riječi Uzvišenog: “Na njima će biti odijela od tanke zelene svile, i od teške svile” (76:21), i ovo je poznato i dopušteno u arapskom jeziku; bilo da se to odnosi na potiranje nogu kad su na njima mestve. Šafija, Uzvišeni Allah mu se smilovao, kaže: “Odnosi se na potiranje nogu kad su na njima mestve.” U svakom slučaju pranje nogu stroga je dužnost i ono je neophodno, kako poradi ovoga ajeta, tako i poradi hadisa koje ćemo navesti.

Iako jedna skupina smatra: “Ajet ukazuje na poti-ranje, ali se time mislilo na neznatno i kratko pranje.” Među najboljim argumentima za to je predanje hafiza El-Bejhekija koju prenosi svojim lancem prenošenja /58/ od Alije ibn Ebi-Taliba da je on klanjao podne, a potom se zadržao na nekom širem mjestu u Kufi, poradi rješavanja problema s kojima su se susretali ljudi, sve do ikindija – namaza, kada mu je donesena neka posuda /kuz/ sa vodom, iz koje je zagrabio jednu šaku, a zatim njome potrao svoje lice, ruke, glavu i noge, ustao, popio ostatak vode stojeći i rekao: “Neki ljudi preziru da piju vodu stojeći, a Allahov Poslanik, s.a.v.s, postupao je kao što sam i ja postupio.” Još je dodao: “Ovo je abdest onoga ko nije obavio prirodnu potrebu.” Prenosi ga i El-Buhari u Sahihu od Adema sa približnim značenjem. A oni od šiija koji smatraju obaveznim potiranje nogu na način kako se potiru mestve u zabludi su, a i druge zavode.

HADISI KOJI GOVORE O NEOPHODNOSTI PRANJA NOGU

Prenosi se, različitim predanjima, od vladara pra-vovjernih, Osmana, Alije ibn Taliba, od Ibn-Abbasa, Muavije, Abdullaha ibn Zejda ibn Asima i Mikdada ibn M. Jekriba /59/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, prao svoje noge u vodi za abdest, bilo jedan, dva ili tri puta, a i u hadisu kojeg prenosi Amr ibn Šuajb, od svoga oca, a on od svoga djeda /60/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, uzimajući abdest oprao i svoje noge, a zatim rekao: “Ovo je abdest bez kojeg Allah ne prima namaz.”

El-Buhari i Muslim bilježe od Abdullaha ibn ¢Amra da je rekao: /61/ “Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, izostao je na nekome putovanju na koje smo krenuli. U međuvremenu, kada nas je sustigao, nastupilo je vrijeme ikindija – namaza i mi smo se abdestili, ali smo počeli potirati naše noge, pa je on povikao najjačim glasom: “Potpuno uzimajte abdest! Teško petama od Vatre!” Također ga prenose u svojim “Sahihima” i od Ebu-Hurejrea.

Muslim u Sahihu penosi od h. Aiše, a ona od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da je rekao: /62/ “Potpuno uzimajte abdest! Teško petama od Vatre!”

Ibn-Džerir prenosi od Ebu-Umame, ili od njegovog brata: /63/ Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, vidio je neke ljude kako klanjaju, a na peti nekoga od njih vidjelo se jedno mjesto veličine drama, ili čak nokta koje nije skvasila voda, pa je rekao: “Teško petama od Vatre.” Od tada, ako bi neko primijetio da mu je na nozi ostalo nešto suho, ponavljao bi abdest.”

Argumentovanje ovim hadisima savim je jasno, jer da je stroga dužnost /fard/ potiranje nogu ili da je to dozvoljeno, ne bi on izrekao prijetnju za nepotpuno izvršavanje toga, jer potiranje /mesh/ ne obuhvata cijelu nogu, već se samo potire ono što se potire preko mestava. Tako imam Ebu-Džafer ibn Džerir, Uzvišeni Allah mu se smilovao, upućuje ovu argumentaciju protiv šiija.

Muslim prenosi u svome Sahihu od Omera ibn El-Hattaba /64/, da se neki čovjek abdestio, ali je izostavio jedno mjesto na svojoj nozi veličine nokta, a Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, vidio ga je i rekao mu: “Povrati se, pa lijepo uzmi abdest.” U Ahmedovom rivajetu kaže se: /65/…naredio mu je da ponovi abdest.[239]

Imam Ahmed i autori Sunena prenose od Lekita ibn Sabre: /66/ Upitao sam: “Allahov Poslaniče, obavijesti me o načinu uzimanja abdesta?” Odgovorio je: “Propisno uzmi abdest; provuci prste jedne ruke između prstiju druge ruke i potpuno isperi nos, izuzev ako si postač.”

Dio hadisa koji prenosi imam Ahmed /67/: …zatim će oprati svoje noge kako mu je naredio uzvišeni Allah…[240] od ¢Amra ibn ¢Abese, radijAllahu anhu, a nalazi se i u Muslimovom Sahihu u drugoj verziji, mada se i u njemu kaže: … zatim će oprati svoje noge kako mu je naredio Uzvišeni Allah… – ukazuje na to da Kur¢an naređuje pranje /nogu/. Također i Ebu-Ishak Es-Sebi'i prenosi od El-Harisa od Alije ibn Ebi-Taliba, radijAllahu anhu, da je rekao: /68/ “Perite noge do članaka, kako vam je naređeno.”

Ovim ti postaje jasan smisao hadisa koji prenosi ¢Abdu-Hajr od Alije /69/, da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, skvasio i trljao svoje noge i u sandalama. Mislio je na površinsko pranje kada su noge u sandalama i nema nikakve smetnje za pranje kada je čovjek u svojoj obući. Međutim, u ovome je hadisu odgovor onima koji idu u jednu krajnost i cjepidlačenje i koji su sumnjičavi prema svemu.

Slično prenosi i Ibn-Džerir od Huzejfe: /70/ “Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, bio je na nekom smetljištu, pa je mokrio stojeći, a zatim je zatražio vodu pa se abdestio i potrao preko svoje obuće.” To je vjerodostojan hadis na koji Ibn-Džerir odgovara (drugim predanjem) koji prenose pouzdani i meritorni prenosioci /sukat, huffaz/ od El-E¢ameša, on od Ebu-Vaila, a on od Huzejfe: /71/ “pa je mokrio stojeći, a zatim se abdestio potravši svoje mestve”. Mislim /Ibni-Kesir/ da se ova dva hadisa mogu uskladiti tako što je on ustvari imao na nogama mestve preko kojih je bila obuća. U Ahmedovom predanju od Evsa ibn Ebi-Evsa kaže /Evs/ : /72/ “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kako se abdesti potravši svoju obuću, a potom je ustao da obavi namaz.” U Ebu-Davudovom predanju od istog Evsa on kaže: /73/ “Vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je otišao na neko smetljište, pa se pomokrio i abdestio potravši svoju obuću i noge.”

Ibn-Džerir zaključuje: “Ovo se odnosi na to da se tako abdestio kad nije izvršio prirodnu potrebu, a inače je vjerodostojna i autentična Poslanikova, sallAllahu alejhi we sellem, naredba o općenitosti pranja nogu pri uzimanju abdesta vodom i to prenesena općeraširenom tradicijom (bin-nakli el-mustefidi), koja isključuje bilo kakvu ispriku onoga do koga stigne ili mu bude dostavljena. Neki smatraju da je ovaj ajet dokinuo olakšicu potiranja preko mestvi na temelju nekog nevjerodostojnog predanja od Alije, radijAllahu anhu Ono što je pouzdano utvrđeno od Alije, radijAllahu anhu, jeste potiranje preko mestvi, kao što je i od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, utvrđeno potiranje preko mestvi poslije objave ovog časnog ajeta.” Imam Ahmed prenosi od Džerira ibn Abdullaha El-Bedželija da kaže: /74/ “Primio sam islam poslije objave sure El-Maide i vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da potire[241] nakon što sam primio islam.”

Buharija i Muslim prenose od Hemmama da je rekao: /75/ Džerir se mokrio, zatim abdestio potravši preko svojih mestvi. Upitan je: “Radiš tako?” Odgovorio je: “Da, jer sam vidio Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, da je mokrio, a zatim se abdestio potravši preko svojih mestvi.” Tevaturom (velikim brojem prenosilaca u svakoj generaciji) utvrđena je, od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, vjerozakonska ispravnost potiranja po mestvama i to njegovom riječju i praksom.

* * *

Rafidije oponiraju tome bez ikakve osnove, ustvari neznanjem i zabludom, i ako je to utvrđeno u Muslimovom Sahihu iz predanja vladara pravovjernih Alije ibn Ebi-Taliba, radijAllahu anhu, kao što je od njega utvrđena u Buhariji i Muslimu od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, zabrana privremenog braka /nikahul-mutati/, a oni ga dozvoljavaju. Tako i ovaj časni ajet dokazuje obaveznost pranja nogu, pored onoga što je krajnje vjerodostojno (tevaturom) utvrđeno iz prakse Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, a prema ovome časnom ajetu. Međutim, oni oponiraju svemu tome. Također imaju oprečan stav o pitanju dva zglavka na nozi koji predstavljaju dvije ispupčene kosti na rastavu potkoljenice i noge, kako na to ukazuju hadisi. Tako prenose El-Buhari i Muslim: /76/ od Osmana, da se abdestio opravši svoju desnu nogu do zglavaka, a i lijevu isto tako.

Prenosi Buharija kao muallek /bez seneda/, ali potpuno sigurno,zatim Ebu-Davud i Ibn-Huzejme u svome Sahihu od En-Nu'mana ibn Bišra da je rekao: /77/ Okrenuo nam se Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, svojim licem i rekao: “Ispravite i poravnajte safove – tri puta – jer, tako mi Allaha, ili ćete poravnati i upotpuniti safove ili će Allah razjediniti vaša srca”, pa sam vidio ljude kako priljubljuju međusobno nožne članke (ka'b), svoja koljena i ramena.” Tekst je ovog hadisa od Ibn-Huzejme. Nije moguće da riječ (ka'b) ovdje znači nešto drugo osim ispupčenu kost iznad stopala, tako da je zglavak jednog bio paralelno zglavku njegova druga. To dokazuje ono što smo mi naveli da su to dvije ispupčene kosti na rastavu /zglobu/ potkoljenice i stopala, kakav je i stav sunnija. Rafidije smatraju da riječ ka'b ovdje znači petu, a na svakoj nozi je po jedna peta, pa ti razmisli…

Riječi Uzvišenoga: “… a ako ste bolesni, ili na putu, ili ako ste izvršili prirodnu potrebu, ili ako ste se sastajali sa ženama, a ne nađete vode, onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih prijeđite.” O svemu ovom prethodio je komentar u ajetu o ženama[242], pa nemamo potrebe ovdje vraćati se na to, kako bismo, izbjegli preopširnost. Riječi Uzvišenoga: “Allah ne želi pričiniti vam poteškoće”, tj. olakšao je, a nije vam otežao, čak je dozvolio uzimanje tejemmuma /potiranja lica i ruku/ u bolesti i zbog nedostaka vode, kao široku mogućnost vama i milost, i čak mu dao ulogu vode, izuzev u nekim okolnostima koje su već ranije pojašnjene.

Riječi Uzvišenog: “…sve vas želi učiniti čistim i blagodat vam Svoju upotpuniti, da biste bili zahvalni”, tj. zbog davanja širih mogućnosti i blagosti prema vama u onome što vam je propisao. Tradicija /sunnet/ podstiče na učenje dove Uzvišenom Allahu, neposredno poslije uzimanja abdesta, da uvrsti izvršioca među one koji su se očistili izvršivši imperativ ovog časnog ajeta. U Muslimovom Sahihu zabilježeno je od Omera, radijAllahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /78/ “Svakom od vas koji uzme abdest, pa završi ili upotpuni abdest učeći: Ešhedu en la ilahe illellahu ve enne muhammeden abduhu ve resuluhu – Svjedočim da nema nikakava boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik – otvore se osam vrata Dženneta da uđe na koja hoće.” Također Muslim prenosi od Ka¢ba ibn Murre, koji kaže: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /79/ “Svakoga čovjeka, kada se abdesti, napuštaju grijesi: prilikom pranja ruku grijesi napuštaju ruke; kada pere lice, grijesi mu odlaze sa lica; kada potire glavu grijesi odlaze sa nje; kada pere noge, njegovi grijesi ih napuštaju.” Također, on prenosi od Ebu-Malika El-Eš¢arijja da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /80/ “Čistoća /tuhur/ pola je vjerovanja /iman/, riječi: el-hamdulillahi (hvala Allahu) ispunjavaju Mizan /tezulju djela/, riječi: subhanallahi vallahu ekber (slavljen je i uzvišen Allah) ispunjavaju prostor između nebesa i Zemlje, post je štit, strpljivost je svjetlo, milostinja je jasan znak, a Kur'an je argument tebi ili protiv tebe. Svaki čovjek osviće zalažući sebe, pa se neko spasi, a neko upropasti.” Također on, Uzvišeni Allah mu se smilovao, prenosi od Ibn-Umera: Rekao je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem: /81/ “Allah ne prima milostinju datu od prevare, niti namaz bez abdesta.” Tako ga prenose Ahmed, Ebu-Davud, Nesaija, i Ibn-Madže od Šu'be.

I sjetite se Allahove milosti kojom vas je obasuo i zavjeta kojim vas je obavezao, kad ste rekli: “Slušamo i pokoravamo se!” I bojte se Allaha, jer Allah zna svačije misli. /7/ “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite.” /8/ “Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku;/9/ a oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali – bit će stanovnici Džehennema.”/10/ “O, vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su neki ljudi htjeli dočepati se vas, a On je zadržao ruke njihove. I bojte se Allaha, i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!”/11/

Uzvišeni Allah podsjeća Svoje robove, vjernike na blagodat koju im je dao uzakonivši im ovu veliku Vjeru i poslavši im ovog časnog Poslanika, kao i na obavezu i zavjet koji je uzeo od njih da će mu dati prisegu, slijediti ga, pomagati, primiti od njega vjeru (din) i dostaviti ga drugima, pa Uzvišeni kaže: “I sjetite se Allahove milosti kojom vas je oba-suo i zavjeta kojim vas je obavezao, kad ste rekli: “Slušamo i pokoravamo se!” Ovo je prisega koju su dali Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, kada su, primajući islam, izjavili: “Dajemo prisegu Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, na slušanje i pokornost u svemu što volimo i preziremo, u davanju prednosti njemu nad nama i da nećemo osporavati nikome nešto čega je dostojan.” U riječima Uzvišenog: “I bojte se Allaha”, On naređuje ustrajnost u bogobojaznosti i čestitosti u svim okolnostima, a zatim im stavlja do znanja da On zna tajne i pomisli kojima su zaokupljena srca i duše, pa kaže: “jer Allah zna svačije misli”. Riječi Uzvišenog: “O vjernici, duž -nosti prema Allahu izvršavajte”, tj. slijedeći Istinu poradi Allaha, a ne radi ljudi i radi toga da bi se to pročulo: “i pravedno svjedočite!”, tj. budite pravedni. Potvrđeno je u Buhariji i Muslimu da je En-Nu'man ibn Bešir rekao: /82/ Moj babo mi je nešto poklonio, a moja majka, ‘Amra bint Revaha je prigovorila: “Nisam zadovoljna dok ti to ne odobri Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem” Otišao mu je da bi on, sallAllahu alejhi we sellem, posvjedočio ispravnost davanja, milostinje koja je bila meni namijenjena. Upitao ga je: “Da li si to isto poklonio svoj svojoj djeci?” Odgovorio je: “Ne…” Rekao mu je: “Bojte se Allaha i budite pravedni među vašom djecom. Ja ne mogu potvrditi nešto što je nepravedno.” Moj babo se vratio i povukao tu milostinju.

Riječi Uzvišenog: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete!”, tj. neka vas ne ponese mržnja prema nekim ljudima da isključite pravednost spram njih, nego budite pravedni i spram prijatelja i spram neprijatelja i poradi ovoga Uzvišeni kaže: “Pravedni budite, to je najbliže bogobo-jaznosti”, tj. vaša primjena pravednosti bliža je čestitosti od njenog izostavljanja. Riječi Uzvišenog: “i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite”, tj. On će vas nagraditi ili kazniti prema onome što On zna da ste uradili, bilo to dobro ili zlo.

“Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost”, tj. za njihove grijehe “i nagradu veliku”, a to je Džennet, koji je dio Njegove milosti prema Njegovim robovima, koji oni ne mogu zaslužiti svojim djelima, već Njegovom milošću i dobrotom, ali ne isključujući spoznaju da je Uzvišeni Allah dao da njihova djela budu uzrok postizanja Njegove milosti, dobrote, oprosta i zadovoljstva, pa sve od Njega potječe i On je vlasnik svega, a sva zahvalnost Njemu pripada i od Njega je darivanje.

Zatim Uzvišeni kaže: “a oni koji ne budu vjerovali i dokaze Naše budu poricali – bit će stanovnici Džehennema”; ovo je zbog Njegove pravde, mudrosti i suda koji nikome nepravdu ne čini, jer je to sud Apsolutno Pravednog, Mudrog i Moćnog. Riječi Uzvišenog: “O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su se neki ljudi htjeli vas dočepati, a On je zadržao ruke njihove.”

Prenosi Abdur-Rezzak od Džabira: /83/ da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, odsjeo na nekom mjestu, a ljudi koji su bili sa njim razišli su se po hladovini stabala idaha;[243] Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, zakačio je svoju sablju za neko drvo. Tada je prišao neki beduin do sablje Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, uzeo ju i izvukao iz korica, a zatim se okrenuo prema Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, prijeteći: “Ko će te zaštiti od mene?” Odgovorio mu je: “Uzvišeni Allah!” Beduin je ponovio dva ili tri puta: “Ko će te zaštiti od mene?”, a Vjerovjesnik je, sallAllahu alejhi we sellem, odgovarao: “Allah!” Beduin je tada vratio sablju u korice, a Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, pozvao je svoje drugove i obavijestio ih šta se desilo sa beduinom koji je sjedio pored njega, a on ga nije kaznio. Ma'mer kaže: “Katade je spominjao ovaj događaj dodajući da su neki Arapi željeli iz zasjede ubiti Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pa su poslali ovoga beduina.”

Tumačenje ajeta: “…O vjernici, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada su se neki ljudi htjeli vas dočepati…”, i kazivanje o ovom beduinu koji se zvao Gavris ibn El-Haris zabilježeno je u vjero-dostojnom hadisu.

Ima i mišljenje da je ovaj ajet objavljen u vezi sa K'abom ibn El-Ešrefom i njegovim drugovima kada su željeli prevariti Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, i njegove drugove u K'abovoj kući. Prenosi ga Ibn Ebi-Hatim.

Ima mišljenje da je objavljen vezano za pleme Benu en-Nedir kada su njegovi pripadnici željeli baciti stijenu na glavu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, kada im je on došao, tražeći pomoć od njih u isplati krvarine plemenu Beni-Amir, ali Uzvišeni Allah je otkrio Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem, ono o čemu su se oni bili dogovorili. Riječi Uzvišenog: “i neka se vjernici samo u Allaha pouzdaju!” znače: ko se osloni na Allaha on će mu biti dovoljan za njegove brige i sačuvat će ga i zaštititi od zla ljudi. Potom je naređeno Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, da se uputi prema njima /plemenu Benu en-Nedir/, da ih opkoli kako bi ih porazio i prognao.

Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih – a između njih bili smo postavili dvanaest star – ješina – i Allah je rekao: “Ja sam s vama! Ako budete molitvu obavljali i zekat davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali, pomagali im i drage volje zajam Allahu davali, sigurno ću prijeći preko hrđavih postupaka vaših i uvest ću vas u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći. A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao – s puta pravoga je skrenuo.” /12/ “Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli i srca njihova okrutnim učinili. Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali, a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili. I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti, ali im oprosti i ne karaj ih! – Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.” /13/ Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: “Mi smo kršćani”, ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili; a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili.”/14/

Nakon što je Uzvišeni Allah naredio Svojim robovima, vjernicima da izvršavaju obaveze i zavjete koje je On od njih uzeo preko jezika svoga poslanika i roba Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i nakon što im je naredio da se drže istine i pravednog svjedočenja i spomenuo im Svoje vidljive i skrivene blagodati prema njima usmjerivši ih Istini i Uputi, počinje im objašnjavati kako je bio uzeo zavjete od sljedbenika ranijih Knjiga: jevreja i kršćana, pa kada su ih oni prekršili, On ih je prokleo i odbio iz svog okrilja, stavljajući koprene na njihova srca kako ne bi stigli do Upute i Istinske Vjere, a to su: korisno znanje i dobra djela. Tako Uzvišeni Allah kaže: “Allah je prihvatio zavjet sinova Israilovih – a između njih bili smo postavili dvanaest starješina”, znači plemenske vođe koji su prihvatili prisegu, slušanje i pokornost Allahu, Njegovu Poslaniku i Njegovj Knjizi. Tevrat u svojoj četvrtoj knjizi (Knjiga brojeva) spominje brojčano i poimenice ove plemenske starješine pojedinih plemena jevreja; starješina plemena Beni-Ruvbil (Ruben) bio je El-Jesur ibn Sadun (Elisur, sin Šedeurov), starješina plemena Beni-Šem'un (Šimun) bio je Šimval ibn Suriški (Šelumiel, sin Surišadajev), starješina plemena Beni-Jehuza (Juda) bio je El-Hašun ibn Imjazab (Nahšan, sin Aminadabov), starješina plemena Beni-Jesahir (Jisakar) bio je Šal ibn Saun (Netanel, sin Suarov), starješina plemena Beni-Zebulun (Zebulun) bio je Eljab ibn Halub (Eliab, sin Helonov), starješina plemena Beni-Ifrajm (Efrajim) bio je Menša ibn Amenhur (Elišama, sin Amihudov), starješina plemena Menša (Manaše) bio je Himlijail ibn Jersun (Gamaliel, sin Pedahsurov), starješina plemena Beni-Benjamin (Benjamin) bio je Ebijdin ibn Džedun (Abidan, sin Gidonijev), starješina plemena Beni-Dan (Dan) bio je Džiajzer ibn Amijšizi (Ahiezer, sin Amišadajev), starješina plemena Beni-Ešar (Ašer) bio je Nehajil ibn Adžran (Pagiel, sin Okranov), strarješina plemena Beni-Kan (Gad) bio je Es-Sejf ibn Davajil (Elijasaf, sin Enanov) i starješina plemena Beni-Neftali (Naftali) bio je Edžze’ ibn ‘Iminan (Ahira,sin Enanov). Također i kada je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, uzimao prisegu od Ensarija na Akabi bilo je prisutno dvanaest poglavica; trojica iz plemena Evs i to: Usejd ibn El-Hudajr, S'ad ibn El-Hajseme i Rifa'a ibn Abdul-Munzir, a kaže se da su ga zamijenili Ebul-Hejsem ibn Et-Tejhan i deveterica iz plemena El-Hazredž: Ebu-Umame Es'ad ibn Zurare, S'ad ibn Er-Rebi’, Abdullah ibn Revaha, Rafi’ ibn Malik ibn El-‘Adžlan, El-Bera’ ibn M'arur, ‘Ubade ibn Es-Samit, S'ad ibn ‘Ubade, Abdullah ibn ‘Amr ibn Haram i El-Munzir ibn ‘Umer ibn Hunejš, neka je Uzvišeni Allah zadovoljan sa svima.

Ovi su bili vođe svojih plemena te noći prema Vjerovjesnikovom, sallAllahu alejhi we sellem, naređenju i bili su ovlašćeni sklopiti ugovor i dati prisegu na poslušnost i pokornost za svoj narod Vjerovjesniku, sallAllahu alejhi we sellem

Buharija i Muslim bilježe hadis od Džabira ibn Sumure koji kaže: /84/ Čuo sam Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže: “Neprestano će ljudi biti u napretku dok njima budu upravljali Dvanaesterica.”, zatim je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao nešto što nisam čuo, pa sam pitao: “Šta je rekao Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem?” Odgovorio je: “Svi su iz plemena Kurejš.” Ovo je Muslimov tekst.

Značaj je ovoga hadisa u obznani radosne vijesti o dolasku dvanaesterice pravednih vladara koji će se držati istine i biti pravedni prema ljudima. Iz ovoga se ne razumijeva neophodnost njihovog neprekinuta slijeda jednih iza drugih. Ipak, četverica od njih bili su u nizu: Ebu-Bekr, Omer, Osman i Alija, Allah zadovoljan bio s njima. Među njima je Omer ibn Abdul-Aziz, u što nema sumnje kod imama, i neki od dinastija Abasija i Sudnji dan neće nastupiti dok se njihova vladavina ne ostvari. Jasno je da se među njih ubraja i najavljeni Mehdija koji je spomenut u hadisima koji su došli /do nas/. Navedeno je kako će njegovo ime biti podudarno imenu Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, a ime njegovog babe imenu Vjerovjesnikovog babe, pa će ispuniti Zemlju pravdom i pravičnošću nakon što je bila ispunjena nepravdom i tiranijom.

Naravno, ovo nije onaj Očekivani Mehdija, u čije postojanje i u ponovnu pojavu iz podzemnog tunela u Somori vjeruju rafidije. To je nešto što nema nikakvog osnova i apsolutno ne postoji, ustvari je to samo fantazija ograničenih umova[244] i zamisao bolesnih maštanja. Također ovih dvanaest halifa nisu dvanaesterica imama za koje rafidije vjeruju da su bezgrješni. Ovi časni i odabrani ljudi nisu bili zadovoljni da se o njima tako govori, niti je iko od njih za sebe smatrao da je bezgrješan. Oni su posve čisti od svih izjava koje se njima pripisuju u kojima se podržavaju ove neistine i sami znaju da nisu bezgrješni, jer je bezgrješnost (ismet) svojstvena samo vjerovjesnicima. (Uistinu će Allah pomoći Svoju Vjeru, uzvisiti Svoju Riječ i ostvariti Istinu Svojim htijenjem, a muslimani će, uz Božiju volju, ponovo postati jedan narod, nadahnjujući se najboljim govorom, Govorom Uzvišenog Allaha i najboljom uputom, Uputom Muhammeda, s.a.v.s).[245]

Riječi Uzvišenog: “i Allah je rekao: Ja sam s vama!”, tj. sa Mojom zaštitom i pomoći. “Ako budete molitvu obavljali i milostinju davali, i ako budete u poslanike Moje vjerovali”, tj. budete ih potvrđivali i prihvaćali;

“pomagali im”, tj. budete im pomagali u Istini; “i drage volje zajam Allahu davali”, a to je dijeljenje na Njegovom putu i žudnja za Njegovim zadovoljstvom, “sigurno ću prijeći preko hrđavih postupaka vaših”, tj. vaše ću grijehe isbrisati, prekriti i oprostiti vam ih,

“i uvest ću vas u dženetske bašče, kroz koje će rijeke teći”, tj. otklonit ću od vas ono čega se pribojavate, a dat ću vam ono čemu težite. Riječi Uzvišenoga: “A onaj među vama koji ni poslije ovoga ne bude vjerovao – s puta pravoga je skrenuo”, tj. ko se bude suprotstavio ovome zavjetu nakon njegova zaključenja i potvrde i bude ga negirao, skrenuo je sa pravog puta i povratio se u zabludu. Tada Uzvišeni kaže: “Ali, zato što su zavjet svoj prekršili, Mi smo ih prokleli” – zbog njihovog kršenja zavjeta Mi smo ih udaljili od Upute. “…i srca njihova okrutnim učinili”, pa ne mogu primiti pouku zbog grubosti i

okrutnosti srca. “Oni su riječi s mjesta na kojima su bile uklanjali”, tj. oni su se odnosili prema Allahovim ajetima i tumačili suprotno onome kako su objavljeni govoreći da je Uzvišeni Allah rekao nešto što nije rekao; Allah nas od toga sačuvao. “…a dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili”, tj. izbjegavali su prakticirati svoju vjeru, pa su dospjeli do najprezrenijeg stanja, bez prave vjere i ispravnih djela.

“I ti ćeš kod njih, osim malo njih, neprestano na vjerolomstvo nailaziti”, znači njihove spletke i prevare prema tebi i tvojim drugovima, kao kada su se dogovorili da mučki ubiju Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem; “ali im oprosti i ne karaj ih!” – ovo je suština pobjede. “Allah, uistinu, voli one koji čine dobro” – misli se na oprost onome ko ti učini nažao. Katade kaže: Ovaj je ajet dokinut riječima Uzvišenog: “Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet…” (9:29)

Riječi Uzvišenog: “Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore: ¢Mi smo kršćani¢”, preuzeli smo od njih obaveze i zavjete da će slijediti Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, podržati ga i pomoći, da će vjerovati u svakog poslanika kojeg Allah pošalje na Zemlju, pa su postupili onako kako su postupili i jevreji, koji nisu ispunili zavjete i koji su prekršili ugovore. Zbog ovoga Uzvišeni kaže: “ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjeg dana ubacili;” tj. da će raznovrsne grupacije kršćana trajno biti u zavadi i neprijateljstvu, proglašavajući jedni druge nevjernicima i proklinjući jedni druge. Svaka se skupina suzdržava od druge ne dozvoljavajući joj pristup svome hramu, tako Melekije drže Jakubije za nevjernike, a tako i drugi ili Nestorijanci i Arjusije: svaka skupina smatra nevjerničkom onu drugu. Zatim Uzvišeni kaže: “a Allah će ih sigurno obavijestiti o onome što su radili”. Ovo je zaplašivanje i ujedno prijetnja kršćanima zbog laži koju su iznijeli na Allaha i Njegovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, pripisavši Uzvišenom Gospodaru, Svet je On i visoko iznad toga, da ima drugu i dijete. Uzvišen je Jedan, Jedini i Jedinstveni, Koji je utočište svakome, Koji nije rodio i rođen nije i Kojemu niko ravan nije.

“O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i prijeći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna”/15/, “kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje.”/16/

Uzvišeni Allah, u ime Svoga Uzvišenog Sopstva, obavještava da je On izaslao Svoga Poslanika Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, sa Uputom i Istinskom Vjerom svim stanovnicima Zemlje, bili oni Arapi ili nearapi, bili sljedbenici Knjige ili ne, pa Uzvišeni Allah kaže: “O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i prijeći”, tj. da ukaže u Knjizi na ono što su izmijenili, promjenili mu mjesto, dali mu svoje tumačenje ili izmislili na Allaha nešto, a mnogo je i prešutio onoga što su izmijenili, jer ukazivanje na to ne bi imalo neke važnosti. Hakim prenosi u Mustedreku od Ibn-Abbasa, radijAllahu anhu, da je rekao: Onaj ko ne vjeruje u kamenovanje za blud ne vjeruje ni u Kur'an, jer ne vodi računa o riječima Uzvišenog Allaha: “O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete, a kamenovanje je nešto od onoga što su oni sakrili.” Hakim zaključuje: “Ovaj je hadis vjerodostojnog lanca prenošenja, ali ga Buharija i Muslim nisu uvrstili u svoje zbirke.” Zatim Uzvišeni Allah govori o Časnom Kur'anu, koji je objavio Svome Časnome Vjerovjesniku: “A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje steći zadovoljstvo Njegovo”, tj. puteve izbavljenja i sigurnosti, “i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i na pravi put im ukazuje”, tj. spašava ih od pogibelji i propasti, osvjetljujući im najjasniji put.

“Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” Reci: “Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?” Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće, i Allah sve može.”/17/ “Jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.” Reci: “Pa zašto vas On kažnjava zbog grjehova vaših?” A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara: kome hoće On će oprostiti, a koga hoće On će kazniti. Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti./18/

Uzvišeni Allah govori o nevjerovanju kršćana i o tome kako oni predstavljaju Mesiha, sina Merjeminog (a on je samo rob među drugim Allahovim robovima i stvorenje među Njegovim stvorenjima) – da je on Bog. Uzvišeni Allah visoko je iznad onoga što oni govore. Dalje govori o Svojoj moći i snazi spram svih stvari i o tome kako su one pod Njegovom dominacijom i vlašću:

Reci: “Ko može spriječiti Allaha da, ako hoće, uništi Mesiha, sina Merjemina, i majku njegovu, i sve one koji su na Zemlji?”, tj. ako bi to želio, ko Ga može spriječiti od toga i ko Ga može odvratiti od toga, a zatim kaže: “Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih; On stvara što hoće”, tj. sve postojeće stvari Njegovo su vlasništvo i Njegovo stvaranje i On sve može. Ovo je meritoran odgovor Uzvišenog Allaha kršćanima, a zatim odgovara i jevrejima i kršćanima zbog njihovih laži i izmišljanja: “I jevreji i kršćani kažu: “Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi”, tj. mi vodimo porijeklo od Njegovih vjerovjesnika, a oni su Njegova djeca, a On ima poseban obzir prema njima, pa i nas voli, pa im Uzvišeni Allah odgovara: Reci: “Pa zašto vas On kažnjava zbog grijehova vaših?”, tj. ako ste vi kao što kažete Njegova djeca i miljenici, pa zašto vam je onda spremio Vatru dže-henemsku poradi vašeg nevjerovanja, laži i izmišljanja? “A nije tako! Vi ste kao i ostali ljudi koje On stvara”, tj. vi ste jednaki svojim primjerom među drugim ljudima, a Allah Uzvišeni će suditi svim Svojim robovima: “kome hoće – On će oprostiti, a koga hoće – On će kazniti”, tj. On čini ono što On hoće, i niko se ne može suprotstaviti Njegovu sudu, a On brzo svodi račune.

“Allahova je vlast na nebesima i na Zemlji i na onome što je između njih, i Njemu će se svi vratiti.”, tj. sve je u Njegovoj vlasti, pod Njegovom dominacijom i gospodstvom, Njemu se sve vraća, pa će On presuditi Svojim robovima onako kako On hoće, a On je Pravednik Koji nikome nepravdu ne čini.

O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš – nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika – da vam objasni, da ne biste rekli: “Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti ni onaj koji opominje!” Pa, došao vam je, eto, onaj koji donosi radosne vijesti i koji opominje. – A Allah sve može./19/

Uzvišeni Allah obraća se sljedbenicima Knjige jevrejima i kršćanima, da im je poslao Svoga poslanika, Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, pečata vjerovjesnika i poslanika. Poradi ovoga Uzvišeni Allah kaže: “nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika”, tj. nakon dužeg vremenskog razmaka između njegova poslanja i Isaa, sina Merjeminog, alejhi selam Postoje različita mišljenja o dužini ovog vremenskog perioda /fetretun/. Buharija prenosi od Selmana El-Farisijje da je to šest stotina godina, a također prenosi i od Ebu-Hurejrea da je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, rekao: /85/ “Ja sam najpreči čovjek Isau, sinu Merjeminom, jer između mene i njega nema vjerovjesnika.” U ovome je hadisu opovrgnuta tvrdnja onih koji smatraju da je poslije Isaa poslan vjerovjesnik po imenu Halid ibn Sinan. Namjera je bila istaći da je Uzvišeni Allah poslao Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, nakon što je neko vrijeme prekinuto slanje poslanika, pa je to bila potpuna blagodat, jer je bila goruća potreba za njim jer su nered i neznanje zavladali među Božijim robovima, osim malog broja sljedbenika Knjige koji se držao ostataka vjere prijašnjih vjerovjesnika. To je u jednom dijelu hadisa prenio imam Ahmed od ‘Ijada, a on od El-Mudžaši'ija, radijAllahu anhu – da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, držeći jedan govor, između ostalog, rekao i ovo: /86/ “…Allah je pogledao stanovnike Zemlje, pa ih je prezreo, i Arape i nearape, osim nekih ostataka jevreja”, a u Muslimovom se tekstu kaže: “osim nekih sljedbenika Knjige”. Općenito, prije poslanja Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, kod svih stanovnika Zemlje vladao je metež i zbrkanost u vjeri, pa je on uputio sva stvorenja i Uzvišeni Allah ih je preko njega izveo iz tmina na svjetlo, ostavivši ih na svijetloj stazi i čistom vjerozakonu. Poradi toga Uzvišeni Allah kaže: “da ne biste rekli: “Nije nam dolazio ni onaj koji donosi radosne vijesti ni onaj koji opominje!”, tj. da se ne biste opravdavali ili govorili: “O, vi koji ste zamijenili i izmijenili svoju vjeru, nama nije došao neki poslanik koji bi nas obradovao dobrim i opomenuo nas na zlo!”, jer vam je već došao onaj koji donosi radosne vijesti i onaj koji opominje – Muhammed, sallAllahu alejhi we sellem

“A Allah sve može.” Ibn-Džerir zaključuje: “Značenje je: Ja, uistinu, mogu kazniti onoga ko je Meni nepokoran i nagraditi onoga ko Mi je poslušan.”

A kad Musa reče narodu svome: “O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao” /20/; “O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni” /21/, oni rekoše: “O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući.” /22/ Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju – rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!” /23/ “O Musa” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” /24/ “Gospodaru moj” – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!” /25/ “Četrdeset godina oni će zemljom lutati” – reče On – “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grješnim!”/26/

Uzvišeni Allah govori o Svome robu i poslaniku s kojim je On govorio, Musau, sinu Imranovu, alejhi selam, kada je on podsjetio svoj narod na blagodati Uzvišenog Allaha prema njima i Njegove darove koji su bili kod njih tako što im je ujedinio dobra i ovog svijeta i budućeg da bi ustrajali na pravome putu, pa Uzvišeni Allah kaže: “A kad Musa reče narodu svome: “O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio,” tj. kad god vam je neki vjerovjesnik umro, na njegovo mjesto bi došao drugi i to od vašeg oca Ibrahima, pa poslije njega sve do Isaa, alejhi selam, koji je pečat vjerovjesnika jevreja, a zatim je Uzvišeni Allah poslao Objavu Pečatu svih vjerovjesnika, Muhammedu, sinu Abdullahovom, koji je porijeklom od Ismaila, sina Ibrahimovog, alejhi selam, i on je časniji od svih vjerovjesnika i poslanika koji su njemu prethodili, neka su na njega i njih najodabraniji blagoslov i najpotpuniji spas.

Riječi Uzvišenog Allaha: “…a mnoge vladarima…” Abdur-Rezzak od Ibn-Abbasa prenosi: “Vladar je onaj ko ima slugu, ženu i kuću.”

Mejmun ibn Mehran prenosi od Ibn-Abbasa da je rekao: “Ako je neki čovjek u jevrejskom narodu imao ženu, slugu i kuću nazivan je vladarom.” Ibn-Ševzeb kaže: “Ako je neki čovjek među jevrejima imao stan, slugu i ako se od njega tražila dozvola za nešto, bio je vladar.” Katade kaže: “Jevreji su bili prvi koji su uzimali sluge.” Malik kaže: “Vladar je onaj ko ima kuću, slugu i ženu.” U hadisu je navedeno: /87/ “Ko od vas osvane zdravog tijela, siguran u svome prebivalištu i sa opskrbom za taj dan, kao da mu je potčinjen cijeli ovaj svijet .”

Riječi Uzvišenoga: “i dao vam ono što nijednom narodu nije dao”; znači nijednom narodu njihovog vremena jer su oni bili ljudi kojima je ukazana najviša počast, viša negoli i Grcima, Koptima i svim drugim narodima, kako kaže Uzvišeni Allah: “Sinovima Israilovim smo Knjigu i vlast i vjerovjesništvo dali i lijepim jelima smo ih bili opskrbili, i iznad svih naroda ih uzdigli.” (45:16) Namjera je kazati da su oni bili najbolji u svome vremenu, jer je ova zajednica /ummet/ časnija od njih, vrednija kod Allaha, njen vjerozakon je potpuniji, njen put je ispravniji, njen Vjerovjesnik je odabraniji, njeni vladari su veći, njena opskrba je obilnija, njeni imeci i djeca su brojnija, njena vlast je prostranija i njena slava je trajnija. Uzvišeni Allah kaže: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.” (2:143)

Zatim Uzvišeni Allah govori o bodrenju jevreja od Musaa, alejhi selam, da se bore na Allahovom putu i tako uđu u Jerusalem, koji je bio u njihovim rukama u vremenu njihovog oca Jakuba, koji se je sa sinovima i porodicom preselio u Egipat u danima vladavine Jusufa, alejhi selam, gdje su neprekidno ostali sve do njihovog izlaska sa Musaom, kada su u njemu našli nemilosrdne Amaličane, koji su ga zaposjeli i uspostavili svoju vlast u njemu. Tada im Allahov poslanik, Musa, sallAllahu alejhi we sellem, naređuje da uđu u njega boreći se protiv neprijetelja, ujedno donoseći im i radosnu vjest o uspjehu i pobjedi, ali oni su odstupili i nisu izvršili njegov imperativ, pa su kažnjeni odlaskom u pustinju i dugotrajnim lutanjem po njoj ne znajući kako da se orijentišu prema nekom cilju, čak četrdeset godina, kao kaznu za njihovu nehajnost spram naredbe Uzvišenog Allaha, pa Uzvišeni kaže, govoreći o Musau, da je rekao: “O narode moj, uđite u Svetu zemlju”, tj. čistu, a to je Jerusalem. Riječi Uzvišenog Allaha: “koju vam je Allah dodijelio”, tj. koju vam je obećao preko vašeg oca Jakuba – da je ona nasljedsvo onih među vama koji budu vjerovali.

“…i ne uzmičite nazad”, tj. ne odustajte od borbe na Allahovom putu.

“pa da se vratite izgubljeni”. Oni rekoše: “O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu; pa, ako oni iz nje iziđu, mi ćemo onda sigurno ući”, tj. ispričali su se da je u ovome gradu jedan nemilosrdni narod, veoma moćan i snažan i mi ne možemo protiv njih ratovati, niti zauzeti grad dok su oni u njemu, pa ako oni iziđu – iz njega mi ćemo ući, a u protivnom mi nemamo snage da iziđemo na kraj s njima.

Riječi Uzvišenog Allaha: “Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju – rekoše: tj., nakon što su odbili da se pokore Uzvišenom Allahu i da slijede Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, bodrila su ih dvojica ljudi kojima je bila darovana velika blagodat od Uzvišenog Allaha, a to je da su bili od onih koji su se bojali Allaha i strahovali od Njegove kazne; kaže se da su to bili Jušeu, sin Nunov i Kaleb, sin Jufnaov. To mišljenje zastupa Ibn-Abbas, i ne samo on, među ranijim i kasnijim generacijama, Allah im se smilovao. Oni su govorili:  “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!”, tj. ako se oslonite na Allaha, ako budete izvršili Njegovu naredbu i budete slijedili Njegova poslanika, Allah će vas pomoći protiv vaših neprijatelja i ući ćete u grad koji je vama dodijeljen. Međutim, to na njih nije uopće djelovalo.

“O Musa” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj, mi nećemo u nju ulaziti! Hajte ti i Gos-podar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!” Ovo je bilo njhovo odbijanje borbe i oponiranje njihovom poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem Kako je velika razlika između Musaovog, alejhi selam, naroda i drugova našeg vjerovjesnika, Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem, i kako su oni lijepo odgovorili Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, na dan Bitke na Bedru kada se sa njima savjetovao oko borbe protiv skupine idolopoklonika koja je došla da zaštiti karavan koji je vodio Ebu-Sufjan. Nakon što je prošla mogućnost da zarobe karavan, a skupina idolopoklonika (koja je brojala između devet stotina i hiljadu ljudi) u kacigama i oklopima njima se primakla, riječ je uzeo Ebu-Bekr, radijAllahu anhu

On je lijepo govorio, zatim su govorili još neki muhadžiri iz Meke, a Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, i dalje je pitao: “Dajte mi savjet i preporuku, o muslimani?”, samo zato da bi saznao šta misle stanovnici Medine /ensarije/, koji su predstavljali većinu u muslimanskom taboru. S'ad ibn Mu'az je reagovao: “Ti kao da na nas aludiraš, Allahov Poslaniče? Tako mi Onoga Koji te poslao sa Istinom, kada bi ti od nas zatražio da pregazimo ovo more, pa ti u njega ušao, i mi bismo s tobom ušli i ni jedan jedini čovjek od nas ne bi izostao. Mi ne bježimo od susreta sa neprijeteljem sutra, mi smo izdržljivi u borbi i pouzdani u susretu s neprijateljem. Možda će ti tvoj Gospodar pokazati od nas nešto što će te obradovati, pa povedi nas sa Allahovim blagoslovom!” S'adove riječi su razveselile Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, i to ga je raspoložilo.

Među onim koji su toga dana tako lijepo odgovorili bio je također i El-Mikdad ibn Amr El-Kendi, radijAllahu anhu, kako to prenosi imam Ahmed od Tarika ibn Šihaba /88/ – da je El-Mikdad rekao Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, na dan Bitke na Bedru: Allahov Poslaniče, mi ti nećemo reći ono što su rekli jevreji Musau: “hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!”, već ti kažemo: “hajte ti i Gospodar tvoj pa se borite, a i mi ćemo se zajedno sa vama boriti”. Također ga prenosi i od Abdullaha ibn Mes'uda, radijAllahu anhu, koji kaže: /89/ Vidio sam od El-Mikdada jedan prizor i više bih volio da sam ja to bio nego išta drugo; otišao je Allahovom Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem, a on je proklinjao idolopoklonike, pa mu je rekao: “Allahov Poslaniče, mi ti ne kažemo ono što su rekli jevreji Musau: “hajte ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!¢, već ćemo se mi boriti s tvoje desne strane, s tvoje lijeve strane, ispred tebe i iza tebe. Vidio sam kako je lice Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, zablistalo zbog toga i da ga je to obradovalo.” Ovako ga prenosi El-Buhari u poglavlju o vojnim pohodima i u poglavlju o komentaru Kur'ana.

Riječi Uzvišenoga Allaha: “Gospodaru moj”, – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grješnim!”, znače da nakon što su jevreji odbili borbu, Musa, alejhi selam, rasrdio se na njih i proklinjao ih: “Gospodaru moj”, – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim”; tj. nema nikoga među njima ko bi me poslušao da se pokori Allahovom imperativu i odgovori na ono čemu ja pozivam, osim mene i brata moga Haruna. “…zato presudi nama i ljudima grješnim!” El-‘Avfi prenosi od Ibn-Abbasa: “Znači: okončaj između nas i njih.” Tako kaže i Ed-Dahhak: “Okončaj između nas i njih i presudi među nama.”

Riječi Uzvišenog Allaha: “Četrdeset godina oni će zemljom lutati” – reče On – “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti.” Nakon što ih je Musa prokleo kada su odstupili od borbe, Allah im je dosudio zabranu ulaska u nju četrdeset godina. Tako su bili u pustinji neprekidno lutajući i ne znajući kako da izađu iz nje. U njoj su se desile čudne stvari i događaji počevši od oblaka koji su im hladovinu činili, i mane i prepelica koje su im same dolazile, pa do izbijanja tekuće vode iz tvrde stijene koju su nosili sa sobom na nekoj životinji, pa – kad ju je Musa udario svojim štapom – iz tog kamena je poteklo dvanaest vrela, koja su tekla za svako pleme po jedno; kao i druge nadnaravne pojave /mudžize/ kojima je Allah potvrdio i podržao Musaa, sina Imranovog. Tu je objavljen i Tevrat sa propisima koji su se na njih odnosili, zatim je umro Harun, alejhi selam, a poslije njega – nakon tri godine – Musa, sagovornik Uzvišenog Allaha /kelimullah/, alejhi selam Tada im je Allah postavio Jušeu, sina Nunova, alejhi selam, za vjerovjesnika i nasljednika /halifu/ Musa, sina Imranova. Većina jevreja u tom je periodu umrla. Ima mišljenje da niko od njih nije ostao osim Jušea i Kaleba. Kada je prošlo to vrijeme, Jušeu je sa njima izašao iz pustinje, ili samo sa onim koji su preživjeli i sa novom generacijom, pa se uputio Jerusalemu i opsjeo ga. Njegovo os