Arhiva za Decembar, 2011

U vrijeme napada nevjernika na islam, neki muslimani prelaze u defanzivu sa unutrašnjim osjećajem izgubljenost dok pokušavaju dokazati nevjernicima da se islamske vrijednosti ne razlikuju od zapadnjačkih. Ako im nevjernici kažu da je islam raširen džihadom, oni govore da se džihad vodio samo u odbrani. Ako im se spomene “loš” status žene u islamu, oni pokušavaju dokazati da se višeženstvo može vršiti samo pod striktnim uvjetima koje većina muškaraca ne ispunjava pa stoga to im nije ni dozvoljeno! Ovakav stav se mora potisnuti. Islam je način života, propisan od Allah i nemože se staviti na isti nivo kao drugi zakoni koje su ljudi napravili.
 

Muslimani moraju imati dovoljno pouzdanja u sebe, i da izađu iz položaja onoga ko je optužen i samo se brani. Kad su Kurejši optužili muslimane da krše svetost svetih mjeseci u borbi između muslimana sa Abdullahom ibn Džahšom na čelu i kurejšija na drugoj strani, Allah Uzvišeni objavljuje slijedeći Kur'anski ajet: 
” Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh, ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje njegovih stanovnika iz njih još veći kod Allaha. A fitna je veća od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše ako budu mogli. A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu o oni će stavnovnici džehennema biti u njemu će vječno ostati “.  (Bekara, 217). 
Evo kako Allah u Kur'anu odgovara nevjernicima. Kur'an počinje sa napadom na njih, na ukazivanje njihovog najvećeg grijeha: Nevjerovanja u Allaha i njihovog pripisivanja Mu druga! Zato mi ne smijemo iznositi laži o našoj vjeri da bi zadovoljili nevjernike i munafike.

Neki muslimani se pokušavaju sakriti i sakriti svoj islamski identitet iz straha da ne budu optuženi za “fundamentalizam”. Pa tako neki muškarci briju bradu, a žene stavljaju “hidžabe” koji izgledaju kao sa modne revije. Kad im se da hrana ili piće koje je haram, kažu da nisu gladni ili kažu da im se to ne sviđa. Samo nekolicina kaže da to ne jede jer su muslimani. Ovo nije put ashaba niti Poslanika savs. Kad bi ashabi primili islam, oni bi osjetili ponos i znali da su sve ostale ideologije i načini života ispod onoga što im je Allah objavio iznad sedam nebesa.


U borbi između perzijanaca i muslimana, Rustum, vođa nevjernika, je zatražio pregovore sa muslimanima. Sad ibn Abi Wekkas, emir muslimana u ovoj borbi, mu je poslao grupu ashaba na čelu sa Rabijom ibn Amirom. Vođa medžusija je pripremio veličanstven doček, da bi zapanjio muslimane ili “beduine” kako su oni smatrali muslimane i ukaže na njihov slabiji položaj. Perzijanci su rekli Rabiji da uđe bez oružja. On je odbio i ušao je i sa oružjem i sa konjem kojeg je privezao kraj Rustuma! Kad ga je Rustum pitao: Zašto ste došli? Rabija mu je rekao: Allah nas je poslao da prevedemo čovječanstvo iz obožavanja ljudi u obožavanje Allahu i iz gluposti ovog života u njegovu širinu, i iz tlačenja religija u slobodu Islama. Allah nas je poslao Svojim stvorenjima sa Svojom vjerom. Ko god ovo prihvati mi ga prihvatamo, a ko ovo odbije borimo se protiv njega dok ne dobijemo obećanje od Allaha! A šta je to obećanje, upita Rustum. Rabija mu reče: Džennet za šehide i pobjeda za one što ostanu! Rustum mu reče: Možeš li odgoditi ovu stvar dok mi ne razmislimo? Rabija mu reče: Da. Koliko dana ti treba: jedan ili dva? Rustum reče: Više. Trebam pisati narodu. Kaže Rabija: Nemože. Naš Poslanik nam nije dozvolio da odlažemo naše neprijatelje duže od tri dana. Zato odluči se sad.
 

Ovaj ashab je došao iz društva koje je bilo materijalno daleko iza perzijskog carstva. Ali u njemu je bilo sjeme istine i pravde koje mu nije dozvoljavalo da se zaslijepi blještavilom nevjernika oko njega. Civilizacija počinje sa ispravnom vjerom i akidom. Materijalni aspekti dolaze na drugom mjestu kao proizvod društva. Na drugoj strani, nevjernik bez obzira koliko on bio materijalno razvijen, je necivilizovan i nosi u sebi uzrok svog uništenja – nevjerstvo. Zato treba biti ponosan sa islamom !
Preuzeto iz “Al džumua Magazine”
Advertisements

U vrijeme napada nevjernika na islam, neki muslimani prelaze u defanzivu sa unutrašnjim osjećajem izgubljenost dok pokušavaju dokazati nevjernicima da se islamske vrijednosti ne razlikuju od zapadnjačkih. Ako im nevjernici kažu da je islam raširen džihadom, oni govore da se džihad vodio samo u odbrani. Ako im se spomene “loš” status žene u islamu, oni pokušavaju dokazati da se višeženstvo može vršiti samo pod striktnim uvjetima koje većina muškaraca ne ispunjava pa stoga to im nije ni dozvoljeno! Ovakav stav se mora potisnuti. Islam je način života, propisan od Allah i nemože se staviti na isti nivo kao drugi zakoni koje su ljudi napravili.
 

Muslimani moraju imati dovoljno pouzdanja u sebe, i da izađu iz položaja onoga ko je optužen i samo se brani. Kad su Kurejši optužili muslimane da krše svetost svetih mjeseci u borbi između muslimana sa Abdullahom ibn Džahšom na čelu i kurejšija na drugoj strani, Allah Uzvišeni objavljuje slijedeći Kur'anski ajet: 
” Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh, ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje njegovih stanovnika iz njih još veći kod Allaha. A fitna je veća od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše ako budu mogli. A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu o oni će stavnovnici džehennema biti u njemu će vječno ostati “.  (Bekara, 217). 
Evo kako Allah u Kur'anu odgovara nevjernicima. Kur'an počinje sa napadom na njih, na ukazivanje njihovog najvećeg grijeha: Nevjerovanja u Allaha i njihovog pripisivanja Mu druga! Zato mi ne smijemo iznositi laži o našoj vjeri da bi zadovoljili nevjernike i munafike.

Neki muslimani se pokušavaju sakriti i sakriti svoj islamski identitet iz straha da ne budu optuženi za “fundamentalizam”. Pa tako neki muškarci briju bradu, a žene stavljaju “hidžabe” koji izgledaju kao sa modne revije. Kad im se da hrana ili piće koje je haram, kažu da nisu gladni ili kažu da im se to ne sviđa. Samo nekolicina kaže da to ne jede jer su muslimani. Ovo nije put ashaba niti Poslanika savs. Kad bi ashabi primili islam, oni bi osjetili ponos i znali da su sve ostale ideologije i načini života ispod onoga što im je Allah objavio iznad sedam nebesa.


U borbi između perzijanaca i muslimana, Rustum, vođa nevjernika, je zatražio pregovore sa muslimanima. Sad ibn Abi Wekkas, emir muslimana u ovoj borbi, mu je poslao grupu ashaba na čelu sa Rabijom ibn Amirom. Vođa medžusija je pripremio veličanstven doček, da bi zapanjio muslimane ili “beduine” kako su oni smatrali muslimane i ukaže na njihov slabiji položaj. Perzijanci su rekli Rabiji da uđe bez oružja. On je odbio i ušao je i sa oružjem i sa konjem kojeg je privezao kraj Rustuma! Kad ga je Rustum pitao: Zašto ste došli? Rabija mu je rekao: Allah nas je poslao da prevedemo čovječanstvo iz obožavanja ljudi u obožavanje Allahu i iz gluposti ovog života u njegovu širinu, i iz tlačenja religija u slobodu Islama. Allah nas je poslao Svojim stvorenjima sa Svojom vjerom. Ko god ovo prihvati mi ga prihvatamo, a ko ovo odbije borimo se protiv njega dok ne dobijemo obećanje od Allaha! A šta je to obećanje, upita Rustum. Rabija mu reče: Džennet za šehide i pobjeda za one što ostanu! Rustum mu reče: Možeš li odgoditi ovu stvar dok mi ne razmislimo? Rabija mu reče: Da. Koliko dana ti treba: jedan ili dva? Rustum reče: Više. Trebam pisati narodu. Kaže Rabija: Nemože. Naš Poslanik nam nije dozvolio da odlažemo naše neprijatelje duže od tri dana. Zato odluči se sad.
 

Ovaj ashab je došao iz društva koje je bilo materijalno daleko iza perzijskog carstva. Ali u njemu je bilo sjeme istine i pravde koje mu nije dozvoljavalo da se zaslijepi blještavilom nevjernika oko njega. Civilizacija počinje sa ispravnom vjerom i akidom. Materijalni aspekti dolaze na drugom mjestu kao proizvod društva. Na drugoj strani, nevjernik bez obzira koliko on bio materijalno razvijen, je necivilizovan i nosi u sebi uzrok svog uništenja – nevjerstvo. Zato treba biti ponosan sa islamom !
Preuzeto iz “Al džumua Magazine”

U vrijeme napada nevjernika na islam, neki muslimani prelaze u defanzivu sa unutrašnjim osjećajem izgubljenost dok pokušavaju dokazati nevjernicima da se islamske vrijednosti ne razlikuju od zapadnjačkih. Ako im nevjernici kažu da je islam raširen džihadom, oni govore da se džihad vodio samo u odbrani. Ako im se spomene “loš” status žene u islamu, oni pokušavaju dokazati da se višeženstvo može vršiti samo pod striktnim uvjetima koje većina muškaraca ne ispunjava pa stoga to im nije ni dozvoljeno! Ovakav stav se mora potisnuti. Islam je način života, propisan od Allah i nemože se staviti na isti nivo kao drugi zakoni koje su ljudi napravili.
 

Muslimani moraju imati dovoljno pouzdanja u sebe, i da izađu iz položaja onoga ko je optužen i samo se brani. Kad su Kurejši optužili muslimane da krše svetost svetih mjeseci u borbi između muslimana sa Abdullahom ibn Džahšom na čelu i kurejšija na drugoj strani, Allah Uzvišeni objavljuje slijedeći Kur'anski ajet: 
” Pitaju te o svetom mjesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu je veliki grijeh, ali je nevjerovanje u Allaha i odvraćanje od Njegova puta i časnih mjesta i izgonjenje njegovih stanovnika iz njih još veći kod Allaha. A fitna je veća od ubijanja! Oni će se neprestano boriti protiv vas da vas odvrate od vjere vaše ako budu mogli. A oni među vama koji od vjere svoje otpadnu i kao nevjernici umru, njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu o oni će stavnovnici džehennema biti u njemu će vječno ostati “.  (Bekara, 217). 
Evo kako Allah u Kur'anu odgovara nevjernicima. Kur'an počinje sa napadom na njih, na ukazivanje njihovog najvećeg grijeha: Nevjerovanja u Allaha i njihovog pripisivanja Mu druga! Zato mi ne smijemo iznositi laži o našoj vjeri da bi zadovoljili nevjernike i munafike.

Neki muslimani se pokušavaju sakriti i sakriti svoj islamski identitet iz straha da ne budu optuženi za “fundamentalizam”. Pa tako neki muškarci briju bradu, a žene stavljaju “hidžabe” koji izgledaju kao sa modne revije. Kad im se da hrana ili piće koje je haram, kažu da nisu gladni ili kažu da im se to ne sviđa. Samo nekolicina kaže da to ne jede jer su muslimani. Ovo nije put ashaba niti Poslanika savs. Kad bi ashabi primili islam, oni bi osjetili ponos i znali da su sve ostale ideologije i načini života ispod onoga što im je Allah objavio iznad sedam nebesa.


U borbi između perzijanaca i muslimana, Rustum, vođa nevjernika, je zatražio pregovore sa muslimanima. Sad ibn Abi Wekkas, emir muslimana u ovoj borbi, mu je poslao grupu ashaba na čelu sa Rabijom ibn Amirom. Vođa medžusija je pripremio veličanstven doček, da bi zapanjio muslimane ili “beduine” kako su oni smatrali muslimane i ukaže na njihov slabiji položaj. Perzijanci su rekli Rabiji da uđe bez oružja. On je odbio i ušao je i sa oružjem i sa konjem kojeg je privezao kraj Rustuma! Kad ga je Rustum pitao: Zašto ste došli? Rabija mu je rekao: Allah nas je poslao da prevedemo čovječanstvo iz obožavanja ljudi u obožavanje Allahu i iz gluposti ovog života u njegovu širinu, i iz tlačenja religija u slobodu Islama. Allah nas je poslao Svojim stvorenjima sa Svojom vjerom. Ko god ovo prihvati mi ga prihvatamo, a ko ovo odbije borimo se protiv njega dok ne dobijemo obećanje od Allaha! A šta je to obećanje, upita Rustum. Rabija mu reče: Džennet za šehide i pobjeda za one što ostanu! Rustum mu reče: Možeš li odgoditi ovu stvar dok mi ne razmislimo? Rabija mu reče: Da. Koliko dana ti treba: jedan ili dva? Rustum reče: Više. Trebam pisati narodu. Kaže Rabija: Nemože. Naš Poslanik nam nije dozvolio da odlažemo naše neprijatelje duže od tri dana. Zato odluči se sad.
 

Ovaj ashab je došao iz društva koje je bilo materijalno daleko iza perzijskog carstva. Ali u njemu je bilo sjeme istine i pravde koje mu nije dozvoljavalo da se zaslijepi blještavilom nevjernika oko njega. Civilizacija počinje sa ispravnom vjerom i akidom. Materijalni aspekti dolaze na drugom mjestu kao proizvod društva. Na drugoj strani, nevjernik bez obzira koliko on bio materijalno razvijen, je necivilizovan i nosi u sebi uzrok svog uništenja – nevjerstvo. Zato treba biti ponosan sa islamom !
Preuzeto iz “Al džumua Magazine”

Uzvišeni Allah, kaže: 


“… I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Kur’an, XLIX/12)

Ebu-Musa, radijellahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: 

“Allahov Poslaniče, ko je najbolji musliman?” “Onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni”, – odgovori mu Poslanik.” 

(Prenose Buhari i Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da je najbolji musliman onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni, ali, ovaj hadis kao da ne nalazi mjesta u našem svakodnevnom životu, na žalost. Naprotiv, muslimani su zauzeti mahanama drugih muslimana, i stalno se nalaze u zasjedi svoje braće, ako šta pogrešno kažu ili šta nepravilno učine, da ih odmah “pokose”. Ne nalaze nikakva opravdanja za neke pogrešne postupke svoje braće, imaju loše mišljenje o njima, a kada kritikuju (čitaj ogovaraju), jezici su im oštriji od glatke britve. 
Da stvar bude gora, muslimani jedni drugima spletkare i jedva da dočekaju neki povod kojeg, na žalost, znaju dobro iskoristiti izazivanjem jos dubljih nerazumijevanja i razilaženja medju sinovima islamskog ummeta. 
Na taj način, mi samo pomažemo neprijateljima islama. Zahvaljujući našoj međusobnoj netrpeljivosti mi smo kafire, munafike, agresore, koljače i razne tajne organizacije koje rade protiv islama, osigurali našeg otpora i suprotstavljanja istima. Zar da i pored svih ovih činjenica napadamo svoju braću u islamu!?

Imam Ibnil-Kesir, u svom djelu “El-bidajetu ve En-nihajeh”, prenosi događaj Ijjasa ibn-Muavije El-Muzenija koji je bio poznat po svojoj skromnosti i oštroumnosti. Jednog dana je jedan čovjek, u prisustvu Ijjasa, govorio loše o drugom čovjeku. Ijjas ga tada pogleda i upita ga: “Da li si učestvovao u bitkama protiv Bizantinaca?” “Ne”, – odgovori čovjek. “A da li su učestvovao u bitkama protiv Seneda i Turaka?” “Ne”, – ponovo odgovori čovjek. Tada mu Ijjas reče: “Od tebe su sigurni Bizantinci, Senedi i Turci, a tvoj brat musliman ne može biti siguran od tebe !? “(U vrijeme Ijjasa,Turci do tada nisu primili islam) Prim. prev.
Jednom je prilikom Ibnil-Mubarek upitan: “Kako ti uspijeva da sačuvas sebe od ogovaranja?” Evo kako jedan učenjak i veliki pobožnjak odgovara na ovo pitanje: “Kada bi nekog ogovarao, onda bi ogovarao svoje roditelje jer su oni najzaslužniji mojih dobrih djela! ” Upravo tako, ogovaranje oduzima čovjeku njegova dobra djela. Onda se nije čuditi Hasanu Basriju koji je nosio hedije onim ljudima za koje je čuo da su ga ogovarali. Osim toga, on bi im te hedije nosio kući i lično bi im se zahvaljivao na njihovom ogovaranju njega, jer je znao da će na Sudnjem danu nadoknaditi to ogovaranje time što će uzeti od njihovih dobrih djela.

Braćo i sestre!
  
Čuvajmo se ogovaranja. Ebu-Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, upitao: 
” Znate li šta je ogovaranje?” Prisutni rekoše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!” “Ogovaranje je da svog brata muslimana spominješ po onome što on ne voli”, – rekao je on. “A šta ako pri njemu bude ono što spominjemo?” “Ako bude pri njemu ono što spominješ, ogovorio si ga, a ako to ne bude pri njemu, potvorio si ga”, – odgovori on.” (Prenosi Muslim)
Braćo i sestre!

Islam nas uči da se međusobno volimo i da jedni druge poštujemo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je o mu’minima rekao: 
” Primjer vjernika u međusobnoj pažnji, milosrđu i saosjećanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi mu se odazovu i pridruže u bolu sa nesanicom i groznicom.” (Prenose Buhari i Muslim)
Pravi musliman mora poštediti muslimane od svog jezika i ruke ako istinski vjeruje u Allaha. Kako muslimani mogu jedni druge mrziti i prezirati a njihov ih je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uporedio s jednim tijelom? Kako se organi jednog tijela mogu međusobno napadati ? Ko napada svoga brata ili sestru, muslimana ili muslimanku, kao da je napao samog sebe; ko ogovara muslimane, ogovara samog sebe ! 
Prava svojstva vjernika – mu’mina su: 
“…strogi prema nevjernicima, a samilosni medju sobom…” (Kur’an, XLVIII/29) 
“..prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite…” (Kur’an,V/54) 
 

( Islamski časopisa “Hilal” )

Uzvišeni Allah, kaže: 


“… I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Kur’an, XLIX/12)

Ebu-Musa, radijellahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: 

“Allahov Poslaniče, ko je najbolji musliman?” “Onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni”, – odgovori mu Poslanik.” 

(Prenose Buhari i Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da je najbolji musliman onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni, ali, ovaj hadis kao da ne nalazi mjesta u našem svakodnevnom životu, na žalost. Naprotiv, muslimani su zauzeti mahanama drugih muslimana, i stalno se nalaze u zasjedi svoje braće, ako šta pogrešno kažu ili šta nepravilno učine, da ih odmah “pokose”. Ne nalaze nikakva opravdanja za neke pogrešne postupke svoje braće, imaju loše mišljenje o njima, a kada kritikuju (čitaj ogovaraju), jezici su im oštriji od glatke britve. 
Da stvar bude gora, muslimani jedni drugima spletkare i jedva da dočekaju neki povod kojeg, na žalost, znaju dobro iskoristiti izazivanjem jos dubljih nerazumijevanja i razilaženja medju sinovima islamskog ummeta. 
Na taj način, mi samo pomažemo neprijateljima islama. Zahvaljujući našoj međusobnoj netrpeljivosti mi smo kafire, munafike, agresore, koljače i razne tajne organizacije koje rade protiv islama, osigurali našeg otpora i suprotstavljanja istima. Zar da i pored svih ovih činjenica napadamo svoju braću u islamu!?

Imam Ibnil-Kesir, u svom djelu “El-bidajetu ve En-nihajeh”, prenosi događaj Ijjasa ibn-Muavije El-Muzenija koji je bio poznat po svojoj skromnosti i oštroumnosti. Jednog dana je jedan čovjek, u prisustvu Ijjasa, govorio loše o drugom čovjeku. Ijjas ga tada pogleda i upita ga: “Da li si učestvovao u bitkama protiv Bizantinaca?” “Ne”, – odgovori čovjek. “A da li su učestvovao u bitkama protiv Seneda i Turaka?” “Ne”, – ponovo odgovori čovjek. Tada mu Ijjas reče: “Od tebe su sigurni Bizantinci, Senedi i Turci, a tvoj brat musliman ne može biti siguran od tebe !? “(U vrijeme Ijjasa,Turci do tada nisu primili islam) Prim. prev.
Jednom je prilikom Ibnil-Mubarek upitan: “Kako ti uspijeva da sačuvas sebe od ogovaranja?” Evo kako jedan učenjak i veliki pobožnjak odgovara na ovo pitanje: “Kada bi nekog ogovarao, onda bi ogovarao svoje roditelje jer su oni najzaslužniji mojih dobrih djela! ” Upravo tako, ogovaranje oduzima čovjeku njegova dobra djela. Onda se nije čuditi Hasanu Basriju koji je nosio hedije onim ljudima za koje je čuo da su ga ogovarali. Osim toga, on bi im te hedije nosio kući i lično bi im se zahvaljivao na njihovom ogovaranju njega, jer je znao da će na Sudnjem danu nadoknaditi to ogovaranje time što će uzeti od njihovih dobrih djela.

Braćo i sestre!
  
Čuvajmo se ogovaranja. Ebu-Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, upitao: 
” Znate li šta je ogovaranje?” Prisutni rekoše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!” “Ogovaranje je da svog brata muslimana spominješ po onome što on ne voli”, – rekao je on. “A šta ako pri njemu bude ono što spominjemo?” “Ako bude pri njemu ono što spominješ, ogovorio si ga, a ako to ne bude pri njemu, potvorio si ga”, – odgovori on.” (Prenosi Muslim)
Braćo i sestre!

Islam nas uči da se međusobno volimo i da jedni druge poštujemo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je o mu’minima rekao: 
” Primjer vjernika u međusobnoj pažnji, milosrđu i saosjećanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi mu se odazovu i pridruže u bolu sa nesanicom i groznicom.” (Prenose Buhari i Muslim)
Pravi musliman mora poštediti muslimane od svog jezika i ruke ako istinski vjeruje u Allaha. Kako muslimani mogu jedni druge mrziti i prezirati a njihov ih je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uporedio s jednim tijelom? Kako se organi jednog tijela mogu međusobno napadati ? Ko napada svoga brata ili sestru, muslimana ili muslimanku, kao da je napao samog sebe; ko ogovara muslimane, ogovara samog sebe ! 
Prava svojstva vjernika – mu’mina su: 
“…strogi prema nevjernicima, a samilosni medju sobom…” (Kur’an, XLVIII/29) 
“..prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite…” (Kur’an,V/54) 
 

( Islamski časopisa “Hilal” )

Uzvišeni Allah, kaže: 


“… I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, – a vama je to odvratno -, zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (Kur’an, XLIX/12)

Ebu-Musa, radijellahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: 

“Allahov Poslaniče, ko je najbolji musliman?” “Onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni”, – odgovori mu Poslanik.” 

(Prenose Buhari i Muslim)

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da je najbolji musliman onaj od čijeg jezika i ruku su muslimani sigurni, ali, ovaj hadis kao da ne nalazi mjesta u našem svakodnevnom životu, na žalost. Naprotiv, muslimani su zauzeti mahanama drugih muslimana, i stalno se nalaze u zasjedi svoje braće, ako šta pogrešno kažu ili šta nepravilno učine, da ih odmah “pokose”. Ne nalaze nikakva opravdanja za neke pogrešne postupke svoje braće, imaju loše mišljenje o njima, a kada kritikuju (čitaj ogovaraju), jezici su im oštriji od glatke britve. 
Da stvar bude gora, muslimani jedni drugima spletkare i jedva da dočekaju neki povod kojeg, na žalost, znaju dobro iskoristiti izazivanjem jos dubljih nerazumijevanja i razilaženja medju sinovima islamskog ummeta. 
Na taj način, mi samo pomažemo neprijateljima islama. Zahvaljujući našoj međusobnoj netrpeljivosti mi smo kafire, munafike, agresore, koljače i razne tajne organizacije koje rade protiv islama, osigurali našeg otpora i suprotstavljanja istima. Zar da i pored svih ovih činjenica napadamo svoju braću u islamu!?

Imam Ibnil-Kesir, u svom djelu “El-bidajetu ve En-nihajeh”, prenosi događaj Ijjasa ibn-Muavije El-Muzenija koji je bio poznat po svojoj skromnosti i oštroumnosti. Jednog dana je jedan čovjek, u prisustvu Ijjasa, govorio loše o drugom čovjeku. Ijjas ga tada pogleda i upita ga: “Da li si učestvovao u bitkama protiv Bizantinaca?” “Ne”, – odgovori čovjek. “A da li su učestvovao u bitkama protiv Seneda i Turaka?” “Ne”, – ponovo odgovori čovjek. Tada mu Ijjas reče: “Od tebe su sigurni Bizantinci, Senedi i Turci, a tvoj brat musliman ne može biti siguran od tebe !? “(U vrijeme Ijjasa,Turci do tada nisu primili islam) Prim. prev.
Jednom je prilikom Ibnil-Mubarek upitan: “Kako ti uspijeva da sačuvas sebe od ogovaranja?” Evo kako jedan učenjak i veliki pobožnjak odgovara na ovo pitanje: “Kada bi nekog ogovarao, onda bi ogovarao svoje roditelje jer su oni najzaslužniji mojih dobrih djela! ” Upravo tako, ogovaranje oduzima čovjeku njegova dobra djela. Onda se nije čuditi Hasanu Basriju koji je nosio hedije onim ljudima za koje je čuo da su ga ogovarali. Osim toga, on bi im te hedije nosio kući i lično bi im se zahvaljivao na njihovom ogovaranju njega, jer je znao da će na Sudnjem danu nadoknaditi to ogovaranje time što će uzeti od njihovih dobrih djela.

Braćo i sestre!
  
Čuvajmo se ogovaranja. Ebu-Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, upitao: 
” Znate li šta je ogovaranje?” Prisutni rekoše: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju!” “Ogovaranje je da svog brata muslimana spominješ po onome što on ne voli”, – rekao je on. “A šta ako pri njemu bude ono što spominjemo?” “Ako bude pri njemu ono što spominješ, ogovorio si ga, a ako to ne bude pri njemu, potvorio si ga”, – odgovori on.” (Prenosi Muslim)
Braćo i sestre!

Islam nas uči da se međusobno volimo i da jedni druge poštujemo. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je o mu’minima rekao: 
” Primjer vjernika u međusobnoj pažnji, milosrđu i saosjećanju je primjer jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ, svi ostali organi mu se odazovu i pridruže u bolu sa nesanicom i groznicom.” (Prenose Buhari i Muslim)
Pravi musliman mora poštediti muslimane od svog jezika i ruke ako istinski vjeruje u Allaha. Kako muslimani mogu jedni druge mrziti i prezirati a njihov ih je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, uporedio s jednim tijelom? Kako se organi jednog tijela mogu međusobno napadati ? Ko napada svoga brata ili sestru, muslimana ili muslimanku, kao da je napao samog sebe; ko ogovara muslimane, ogovara samog sebe ! 
Prava svojstva vjernika – mu’mina su: 
“…strogi prema nevjernicima, a samilosni medju sobom…” (Kur’an, XLVIII/29) 
“..prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite…” (Kur’an,V/54) 
 

( Islamski časopisa “Hilal” )