Arhiva za Mart, 2012


Pretvaranje je osobina koja treba da bude strana svakom muslimanu, jer iskrenost koja krasi pripadnike islama ne može da egzistira u srcu koje se pretvara i licemjerje čini. Zbog velike opasnosti pretvaranja mnogi kur’anski ajeti i hadisi upozoravaju sljedbenike islama da se klone tog svojstva. Allah dž.š. kaže: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju.” (Kur’an, CVII:4-7) Pretvaranje u molitvi je npr. kada čovjek u nečijem prisustvu (npr. dok je u džamiji) bolje “dotjeruje” svoj namaz, a kad je sam on ga klanja na brzinu ne vodeći puno računa o skrušenosti i tadili erkanu. Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A šta je to mali širk Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku pa vidite hoće li vas oni nagraditi.” (Ahmed ibn-Hanbel, Musned, 5/428) Iz ovog hadisa razumijemo da djela koja su popraćena pretvaranjem neće biti primljena kod Allaha dž.š. Zbog toga je neophodno da svjesno odbacimo pretvaranje i da djela radimo samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.


Šta se podrazumjeva pod pretvaranjem ? 

Suština pretvaranja se ogleda u nastojanju čovjeka da stekne ugled kod drugih ljudi time što će im pokazati svoje lijepe osobine. Te osobine on može da izrazi kroz izgled svoga tijela, govora, odijela, rada itd.

Pretvaranje putem tijela se najčešće izražava na licu, tako što se čovjek pretvara izrazima svoga lica npr. da puno razmišlja, da se boji ispita na Sudnjem danu, da ga boli loše stanje muslimana itd. Isti je slučaj sa izražavanjem lažne tuge, ili veselja s ciljem da se udovolji onima koji se zbog nečeg raduju, ili za nečim tuguju.

Pretvaranje putem tijela može biti izraženo i u načinu hoda, kao npr. da se čovjek pretvara da je skrušen tako što uvijek, dok hoda, gleda ispred sebe i korača umjerenim korakom. Pretvaranje putem tijela može biti izraženo u pokretima koje čovjek čini rukama, nogama, glavom itd., zatim namjernim ostavljanjem tragova sedžde i sličnog, kako bi to ljudi vidjeli. Pretvaranje se čak može ogledati i u frizuri koju čovjek nosi.

Pretvaranje govorom je kad čovjek vazi, savjetuje, govori o onome što je dobro i korisno za ljude, ne s namjerom da ljude uputi na dobro i da im pomogne, nego s ciljem da lažno pokaže ljudima kako se on brine za njih, ili da istakne svoju superiornost nad njima. Isti je slučaj kada čovjek pokreće usne pretvarajući se da čini zikr itd.

Pretvaranje izgledom odijela je kad čovjek oblači odjeću kojom se želi dodvoriti svojoj sredini prikazujući sebe kao skrušenog i dobrog čovjeka, a u svojoj duši on nije i ne želi biti dobar čovjek.

Pretvaranje u djelima je npr. kad se čovjek druži, poziva u goste itd. dobre ljude samo da bi svijet vidio kako se on nalazi u društvu dobrih ljudi. Pretvaranje je i kad čovjek uredno klanja namaz u prisustvu drugih, a kad je sam on u obavljanju namaza nije tako precizan. Tu se ubrajaju i drugi dobri poslovi koje čovjek radi da bi ga ljudi vidjeli, a ne radi ih radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Pretvaranje, kao što smo vidjeli, može biti izraženo u različitim vidovima. Međutim, zajednička osobina svakog pretvaranja je da je ono u čemu se čovjek pretvara vezano za interes ljudi, a ne za interes Alahovog dž.š. zadovoljstva.

Tajnovito (nesvjesno) pretvaranje

Otvoreni vid pretvaranja je kad čovjek svjesno želi da se predstavi u svjetlu kakav on nije u svojoj suštini. Ovaj vid pretvaranja je vezan za prave licemjere (munafike). Međutim, vrlo je važno znati da ni najbolji i najiskreniji vjernici nisu pošteđeni pretvaranja i da oni ponekad padnu u njegovu zamku. Zbog toga i oni trebaju biti oprezni i uvijek pokajanje činiti moleći Allaha dž.š. da im oprosti grijehe za koje oni znaju i za one koji oni ne znaju. Kada ulema govori o nesvjesnom pretvaranju ona često navodi primjer čovjeka koji npr. ima naviku da redovito klanja noćni namaz. Međutim, on to čini s određenom poteškoćom, ali kad ima gosta on zaboravi na tu poteškoću. Isto tako je i slučaj sa pobožnim čovjekom koji želi da mu se zbog njegove pobožnosti ukazuje poštovanje, da ga ljudi poselamljuju, hvale, pomažu mu u njegovim poslovima, jeftinije mu prodaju, ustaju ispred njega itd., a ukoliko mu nešto od toga bude uskraćeno njemu bude teško.

Iz straha od tajnovitog pretvaranja iskreni vjernici nastoje da sakriju vidove svoga takvaluka za koje je normalno da se ne obznanjuju. Želja im je da njihova djela ne budu pomiješana sa bilo kakvim interesima osim jednog i jedinog, a to je da njihova djela budu urađena isključivo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva i da Allah dž.š. sa njima bude zadovoljan. Iskreni vjernici su svjesni da Allah dž.š. prima samo ono što je iskreno u ime Njegovo učinjeno.


Zbog čega se čovjek pretvara ?

Vrlo su različiti razlozi i motivi koji navode ljude da se pretvaraju. U cjelini to su određeni dunjalučki interesi koji sami po sebi mogu biti dozvoljeni (halal), ili zabranjeni (haram). Tako npr. neko se pretvara da je pošten i povjerljiv da bi se domogao položaja blagajnika kako bi mogao što više krasti. Znam jednog čovjeka koji je, na jakoj kiši, klanjao nafila namaze pred kućom čovjeka od kojeg je imao namjeru da kupi konje. Vlasnik konja je tom “dobrom muslimanu” dao konje na veresiju i normalno stigao do suda u potrazi da mu se naknada za konje isplati. Allahu dž.š. su najmrži ovakvi koji se pretvaraju čineci dobra djela kako bi im to omogućilo da urade ono što je zabranjeno (haram).

Manje griješan vid pretvaranja je kad se čovjek pretvara, ne da bi postigao ugled koji će mu omogućiti da uradi ono što je zabranjeno, nego iz želje da sakrije svoje mahane. Iako je ovaj vid pretvaranja manje opasan, nema sumnje da je i on zabranjen, jer čovjek musliman treba da radi dobra djela samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Liječenje bolesti pretvaranja

Pretvaranje biva uzrokom propadanja dobrih djela i ne primanja istih od strane Allaha dž.š. Kako smo iz spomenutog hadisa vidjeli Allah dž.š. će one koji su se pretvarali poslati da traže sebi nagradu od onih kojima su se pretvarali, a ovi ih neće moći za to nagraditi, jer je On taj koji jedini nagrađuje na Sudnjem danu. Zbog ove činjenice, svaki iskreni vjernik treba uložiti maksimalan napor da se kloni pretvaranja u bilo kom obliku i da moli Allaha dž.š. da mu oprosti svako nesvjesno pretvaranje, od kojeg se čovjek vrlo teško može sačuvati.

Da bi čovjek izliječio ovu opaku bolest potrebno je sasjeći njene korijene koji se ogledaju u tri želje: želji da te ljudi hvale, da te ne kude, ili da ti se otvore putevi da od njih izvučeš neku korist. Ove tri želje često navode ljude da se pretvaraju, svjesno, ili nesvjesno. Prema tome, ovakve želje čovjek treba ukloniti iz svoga srca. Na njihovo mjesto čovjek treba usaditi želju da Allah dž.š. bude zadovoljan s njegovim djelima i da njegova djela budu primljena, kao dobra djela, kod Allaha dž.š.

U cilju liječenja ove bolesti vrlo je važno spoznati njenu opasnost koja se ogleda u uništavanju dobrih djela. Kada čovjek zna da od djela popraćenog pretvaranjem neće imati koristi na Sudnjem danu, normalno je da će se on kloniti pretvaranja. Nadalje, onaj ko spozna ovu činjenicu uvidjet će da eventualne dunjalučke interese, koje može postići pretvaranjem, nisu vrijedne da za njih proda džennetska uživanja na ahiretu, ili da zbog njih Džehennem zaradi.

U cilju borbe protiv pretvaranja vrlo je važno svjesno odbijanje šejtanskog došaptavanja. Ovaj vid borbe je potrebno naučiti i uvijek ga primjenjivati. Ovo je naročito važno kada su ibadeti u pitanju. Naime, ukoliko čovjek i uspije da od sebe odagna gore spomenute tri želje, šejtan ga neće ostaviti, nego će nastojati da ga podstakne na pretvaranje, naročito dok čini ibadet u nečijem prisustvu. Kad god čovjeku dođu takve misli on treba da ih otjera od sebe, da potvrdi svoju odlučnost da on taj ibadet ne čini radi ljudi, nego radi Allahovog dž.š. zadovoljstva, da ga nije briga da li ga ljudi gledaju, ili ne gledaju.

U borbi protiv pretvaranja vrlo je važno često se sjećati loših posljedica koje pretvaranje donosi čovjeku na dunjaluku i ahiretu. Zbog toga, kako smo već naglasili, preporučuje se često sjećanje na to da dobro djelo, popraćeno pretvaranjem, neće biti primljeno kod Allaha dž.š.

Šejtanova zamka vezana za pretvaranje

Šejtan je veoma lukav i vjernik se mora čuvati njegovih zamki. Jedna od njegovih zamki vezanih za pretvaranje je i ta da on nagovara čovjeka da ne čini dobra djela “kako bi izbjegao pretvaranje”. Čovjek ne smije slušati šejtana, nego treba gledati da li je namjera (nijet) koja stoji iza tog njegovog djela ispravna i da li je to djelo šerijatski dozvoljeno. Ukoliko je nijet ispravan i djelo dozvoljeno čovjek se ne smije osvrtati na ovakva šejtanska došaptavanja, jer ukoliko na njih bude obraćao pažnju on će prestati raditi dobra djela u potpunosti, a to je isto tako opasno kao i samo pretvaranje.

U nastojanju čovjeka da se čuva pretvaranja, da izbjegne šejtanove zamke, čovjek treba da zna da mu je u tome najvažnija Allahova dž.š. pomoć, a zatim pomoć njegove braće i sestara u islamu koji ga podstiču na dobro i odvraćaju od zla. Zbog toga čovjek mora puno moliti Allaha dž.š. za pomoć i kretati se u čestitom i moralnom društvu. 

prof. dr. Šukri Ramić – Časopis Hilal br.15 –
Advertisements

Pretvaranje je osobina koja treba da bude strana svakom muslimanu, jer iskrenost koja krasi pripadnike islama ne može da egzistira u srcu koje se pretvara i licemjerje čini. Zbog velike opasnosti pretvaranja mnogi kur’anski ajeti i hadisi upozoravaju sljedbenike islama da se klone tog svojstva. Allah dž.š. kaže: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju.” (Kur’an, CVII:4-7) Pretvaranje u molitvi je npr. kada čovjek u nečijem prisustvu (npr. dok je u džamiji) bolje “dotjeruje” svoj namaz, a kad je sam on ga klanja na brzinu ne vodeći puno računa o skrušenosti i tadili erkanu. Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A šta je to mali širk Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku pa vidite hoće li vas oni nagraditi.” (Ahmed ibn-Hanbel, Musned, 5/428) Iz ovog hadisa razumijemo da djela koja su popraćena pretvaranjem neće biti primljena kod Allaha dž.š. Zbog toga je neophodno da svjesno odbacimo pretvaranje i da djela radimo samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.


Šta se podrazumjeva pod pretvaranjem ? 

Suština pretvaranja se ogleda u nastojanju čovjeka da stekne ugled kod drugih ljudi time što će im pokazati svoje lijepe osobine. Te osobine on može da izrazi kroz izgled svoga tijela, govora, odijela, rada itd.

Pretvaranje putem tijela se najčešće izražava na licu, tako što se čovjek pretvara izrazima svoga lica npr. da puno razmišlja, da se boji ispita na Sudnjem danu, da ga boli loše stanje muslimana itd. Isti je slučaj sa izražavanjem lažne tuge, ili veselja s ciljem da se udovolji onima koji se zbog nečeg raduju, ili za nečim tuguju.

Pretvaranje putem tijela može biti izraženo i u načinu hoda, kao npr. da se čovjek pretvara da je skrušen tako što uvijek, dok hoda, gleda ispred sebe i korača umjerenim korakom. Pretvaranje putem tijela može biti izraženo u pokretima koje čovjek čini rukama, nogama, glavom itd., zatim namjernim ostavljanjem tragova sedžde i sličnog, kako bi to ljudi vidjeli. Pretvaranje se čak može ogledati i u frizuri koju čovjek nosi.

Pretvaranje govorom je kad čovjek vazi, savjetuje, govori o onome što je dobro i korisno za ljude, ne s namjerom da ljude uputi na dobro i da im pomogne, nego s ciljem da lažno pokaže ljudima kako se on brine za njih, ili da istakne svoju superiornost nad njima. Isti je slučaj kada čovjek pokreće usne pretvarajući se da čini zikr itd.

Pretvaranje izgledom odijela je kad čovjek oblači odjeću kojom se želi dodvoriti svojoj sredini prikazujući sebe kao skrušenog i dobrog čovjeka, a u svojoj duši on nije i ne želi biti dobar čovjek.

Pretvaranje u djelima je npr. kad se čovjek druži, poziva u goste itd. dobre ljude samo da bi svijet vidio kako se on nalazi u društvu dobrih ljudi. Pretvaranje je i kad čovjek uredno klanja namaz u prisustvu drugih, a kad je sam on u obavljanju namaza nije tako precizan. Tu se ubrajaju i drugi dobri poslovi koje čovjek radi da bi ga ljudi vidjeli, a ne radi ih radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Pretvaranje, kao što smo vidjeli, može biti izraženo u različitim vidovima. Međutim, zajednička osobina svakog pretvaranja je da je ono u čemu se čovjek pretvara vezano za interes ljudi, a ne za interes Alahovog dž.š. zadovoljstva.

Tajnovito (nesvjesno) pretvaranje

Otvoreni vid pretvaranja je kad čovjek svjesno želi da se predstavi u svjetlu kakav on nije u svojoj suštini. Ovaj vid pretvaranja je vezan za prave licemjere (munafike). Međutim, vrlo je važno znati da ni najbolji i najiskreniji vjernici nisu pošteđeni pretvaranja i da oni ponekad padnu u njegovu zamku. Zbog toga i oni trebaju biti oprezni i uvijek pokajanje činiti moleći Allaha dž.š. da im oprosti grijehe za koje oni znaju i za one koji oni ne znaju. Kada ulema govori o nesvjesnom pretvaranju ona često navodi primjer čovjeka koji npr. ima naviku da redovito klanja noćni namaz. Međutim, on to čini s određenom poteškoćom, ali kad ima gosta on zaboravi na tu poteškoću. Isto tako je i slučaj sa pobožnim čovjekom koji želi da mu se zbog njegove pobožnosti ukazuje poštovanje, da ga ljudi poselamljuju, hvale, pomažu mu u njegovim poslovima, jeftinije mu prodaju, ustaju ispred njega itd., a ukoliko mu nešto od toga bude uskraćeno njemu bude teško.

Iz straha od tajnovitog pretvaranja iskreni vjernici nastoje da sakriju vidove svoga takvaluka za koje je normalno da se ne obznanjuju. Želja im je da njihova djela ne budu pomiješana sa bilo kakvim interesima osim jednog i jedinog, a to je da njihova djela budu urađena isključivo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva i da Allah dž.š. sa njima bude zadovoljan. Iskreni vjernici su svjesni da Allah dž.š. prima samo ono što je iskreno u ime Njegovo učinjeno.


Zbog čega se čovjek pretvara ?

Vrlo su različiti razlozi i motivi koji navode ljude da se pretvaraju. U cjelini to su određeni dunjalučki interesi koji sami po sebi mogu biti dozvoljeni (halal), ili zabranjeni (haram). Tako npr. neko se pretvara da je pošten i povjerljiv da bi se domogao položaja blagajnika kako bi mogao što više krasti. Znam jednog čovjeka koji je, na jakoj kiši, klanjao nafila namaze pred kućom čovjeka od kojeg je imao namjeru da kupi konje. Vlasnik konja je tom “dobrom muslimanu” dao konje na veresiju i normalno stigao do suda u potrazi da mu se naknada za konje isplati. Allahu dž.š. su najmrži ovakvi koji se pretvaraju čineci dobra djela kako bi im to omogućilo da urade ono što je zabranjeno (haram).

Manje griješan vid pretvaranja je kad se čovjek pretvara, ne da bi postigao ugled koji će mu omogućiti da uradi ono što je zabranjeno, nego iz želje da sakrije svoje mahane. Iako je ovaj vid pretvaranja manje opasan, nema sumnje da je i on zabranjen, jer čovjek musliman treba da radi dobra djela samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Liječenje bolesti pretvaranja

Pretvaranje biva uzrokom propadanja dobrih djela i ne primanja istih od strane Allaha dž.š. Kako smo iz spomenutog hadisa vidjeli Allah dž.š. će one koji su se pretvarali poslati da traže sebi nagradu od onih kojima su se pretvarali, a ovi ih neće moći za to nagraditi, jer je On taj koji jedini nagrađuje na Sudnjem danu. Zbog ove činjenice, svaki iskreni vjernik treba uložiti maksimalan napor da se kloni pretvaranja u bilo kom obliku i da moli Allaha dž.š. da mu oprosti svako nesvjesno pretvaranje, od kojeg se čovjek vrlo teško može sačuvati.

Da bi čovjek izliječio ovu opaku bolest potrebno je sasjeći njene korijene koji se ogledaju u tri želje: želji da te ljudi hvale, da te ne kude, ili da ti se otvore putevi da od njih izvučeš neku korist. Ove tri želje često navode ljude da se pretvaraju, svjesno, ili nesvjesno. Prema tome, ovakve želje čovjek treba ukloniti iz svoga srca. Na njihovo mjesto čovjek treba usaditi želju da Allah dž.š. bude zadovoljan s njegovim djelima i da njegova djela budu primljena, kao dobra djela, kod Allaha dž.š.

U cilju liječenja ove bolesti vrlo je važno spoznati njenu opasnost koja se ogleda u uništavanju dobrih djela. Kada čovjek zna da od djela popraćenog pretvaranjem neće imati koristi na Sudnjem danu, normalno je da će se on kloniti pretvaranja. Nadalje, onaj ko spozna ovu činjenicu uvidjet će da eventualne dunjalučke interese, koje može postići pretvaranjem, nisu vrijedne da za njih proda džennetska uživanja na ahiretu, ili da zbog njih Džehennem zaradi.

U cilju borbe protiv pretvaranja vrlo je važno svjesno odbijanje šejtanskog došaptavanja. Ovaj vid borbe je potrebno naučiti i uvijek ga primjenjivati. Ovo je naročito važno kada su ibadeti u pitanju. Naime, ukoliko čovjek i uspije da od sebe odagna gore spomenute tri želje, šejtan ga neće ostaviti, nego će nastojati da ga podstakne na pretvaranje, naročito dok čini ibadet u nečijem prisustvu. Kad god čovjeku dođu takve misli on treba da ih otjera od sebe, da potvrdi svoju odlučnost da on taj ibadet ne čini radi ljudi, nego radi Allahovog dž.š. zadovoljstva, da ga nije briga da li ga ljudi gledaju, ili ne gledaju.

U borbi protiv pretvaranja vrlo je važno često se sjećati loših posljedica koje pretvaranje donosi čovjeku na dunjaluku i ahiretu. Zbog toga, kako smo već naglasili, preporučuje se često sjećanje na to da dobro djelo, popraćeno pretvaranjem, neće biti primljeno kod Allaha dž.š.

Šejtanova zamka vezana za pretvaranje

Šejtan je veoma lukav i vjernik se mora čuvati njegovih zamki. Jedna od njegovih zamki vezanih za pretvaranje je i ta da on nagovara čovjeka da ne čini dobra djela “kako bi izbjegao pretvaranje”. Čovjek ne smije slušati šejtana, nego treba gledati da li je namjera (nijet) koja stoji iza tog njegovog djela ispravna i da li je to djelo šerijatski dozvoljeno. Ukoliko je nijet ispravan i djelo dozvoljeno čovjek se ne smije osvrtati na ovakva šejtanska došaptavanja, jer ukoliko na njih bude obraćao pažnju on će prestati raditi dobra djela u potpunosti, a to je isto tako opasno kao i samo pretvaranje.

U nastojanju čovjeka da se čuva pretvaranja, da izbjegne šejtanove zamke, čovjek treba da zna da mu je u tome najvažnija Allahova dž.š. pomoć, a zatim pomoć njegove braće i sestara u islamu koji ga podstiču na dobro i odvraćaju od zla. Zbog toga čovjek mora puno moliti Allaha dž.š. za pomoć i kretati se u čestitom i moralnom društvu. 

prof. dr. Šukri Ramić – Časopis Hilal br.15 –

Pretvaranje je osobina koja treba da bude strana svakom muslimanu, jer iskrenost koja krasi pripadnike islama ne može da egzistira u srcu koje se pretvara i licemjerje čini. Zbog velike opasnosti pretvaranja mnogi kur’anski ajeti i hadisi upozoravaju sljedbenike islama da se klone tog svojstva. Allah dž.š. kaže: “A teško onima koji, kada molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naruč ne daju.” (Kur’an, CVII:4-7) Pretvaranje u molitvi je npr. kada čovjek u nečijem prisustvu (npr. dok je u džamiji) bolje “dotjeruje” svoj namaz, a kad je sam on ga klanja na brzinu ne vodeći puno računa o skrušenosti i tadili erkanu. Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Najviše se za vas bojim malog širka.” Upitali su ga: “A šta je to mali širk Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “To je pretvaranje (rija’). Uzvišeni Allah će reći, kada bude presuđivao ljudima na Sudnjem danu: Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku pa vidite hoće li vas oni nagraditi.” (Ahmed ibn-Hanbel, Musned, 5/428) Iz ovog hadisa razumijemo da djela koja su popraćena pretvaranjem neće biti primljena kod Allaha dž.š. Zbog toga je neophodno da svjesno odbacimo pretvaranje i da djela radimo samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.


Šta se podrazumjeva pod pretvaranjem ? 

Suština pretvaranja se ogleda u nastojanju čovjeka da stekne ugled kod drugih ljudi time što će im pokazati svoje lijepe osobine. Te osobine on može da izrazi kroz izgled svoga tijela, govora, odijela, rada itd.

Pretvaranje putem tijela se najčešće izražava na licu, tako što se čovjek pretvara izrazima svoga lica npr. da puno razmišlja, da se boji ispita na Sudnjem danu, da ga boli loše stanje muslimana itd. Isti je slučaj sa izražavanjem lažne tuge, ili veselja s ciljem da se udovolji onima koji se zbog nečeg raduju, ili za nečim tuguju.

Pretvaranje putem tijela može biti izraženo i u načinu hoda, kao npr. da se čovjek pretvara da je skrušen tako što uvijek, dok hoda, gleda ispred sebe i korača umjerenim korakom. Pretvaranje putem tijela može biti izraženo u pokretima koje čovjek čini rukama, nogama, glavom itd., zatim namjernim ostavljanjem tragova sedžde i sličnog, kako bi to ljudi vidjeli. Pretvaranje se čak može ogledati i u frizuri koju čovjek nosi.

Pretvaranje govorom je kad čovjek vazi, savjetuje, govori o onome što je dobro i korisno za ljude, ne s namjerom da ljude uputi na dobro i da im pomogne, nego s ciljem da lažno pokaže ljudima kako se on brine za njih, ili da istakne svoju superiornost nad njima. Isti je slučaj kada čovjek pokreće usne pretvarajući se da čini zikr itd.

Pretvaranje izgledom odijela je kad čovjek oblači odjeću kojom se želi dodvoriti svojoj sredini prikazujući sebe kao skrušenog i dobrog čovjeka, a u svojoj duši on nije i ne želi biti dobar čovjek.

Pretvaranje u djelima je npr. kad se čovjek druži, poziva u goste itd. dobre ljude samo da bi svijet vidio kako se on nalazi u društvu dobrih ljudi. Pretvaranje je i kad čovjek uredno klanja namaz u prisustvu drugih, a kad je sam on u obavljanju namaza nije tako precizan. Tu se ubrajaju i drugi dobri poslovi koje čovjek radi da bi ga ljudi vidjeli, a ne radi ih radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Pretvaranje, kao što smo vidjeli, može biti izraženo u različitim vidovima. Međutim, zajednička osobina svakog pretvaranja je da je ono u čemu se čovjek pretvara vezano za interes ljudi, a ne za interes Alahovog dž.š. zadovoljstva.

Tajnovito (nesvjesno) pretvaranje

Otvoreni vid pretvaranja je kad čovjek svjesno želi da se predstavi u svjetlu kakav on nije u svojoj suštini. Ovaj vid pretvaranja je vezan za prave licemjere (munafike). Međutim, vrlo je važno znati da ni najbolji i najiskreniji vjernici nisu pošteđeni pretvaranja i da oni ponekad padnu u njegovu zamku. Zbog toga i oni trebaju biti oprezni i uvijek pokajanje činiti moleći Allaha dž.š. da im oprosti grijehe za koje oni znaju i za one koji oni ne znaju. Kada ulema govori o nesvjesnom pretvaranju ona često navodi primjer čovjeka koji npr. ima naviku da redovito klanja noćni namaz. Međutim, on to čini s određenom poteškoćom, ali kad ima gosta on zaboravi na tu poteškoću. Isto tako je i slučaj sa pobožnim čovjekom koji želi da mu se zbog njegove pobožnosti ukazuje poštovanje, da ga ljudi poselamljuju, hvale, pomažu mu u njegovim poslovima, jeftinije mu prodaju, ustaju ispred njega itd., a ukoliko mu nešto od toga bude uskraćeno njemu bude teško.

Iz straha od tajnovitog pretvaranja iskreni vjernici nastoje da sakriju vidove svoga takvaluka za koje je normalno da se ne obznanjuju. Želja im je da njihova djela ne budu pomiješana sa bilo kakvim interesima osim jednog i jedinog, a to je da njihova djela budu urađena isključivo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva i da Allah dž.š. sa njima bude zadovoljan. Iskreni vjernici su svjesni da Allah dž.š. prima samo ono što je iskreno u ime Njegovo učinjeno.


Zbog čega se čovjek pretvara ?

Vrlo su različiti razlozi i motivi koji navode ljude da se pretvaraju. U cjelini to su određeni dunjalučki interesi koji sami po sebi mogu biti dozvoljeni (halal), ili zabranjeni (haram). Tako npr. neko se pretvara da je pošten i povjerljiv da bi se domogao položaja blagajnika kako bi mogao što više krasti. Znam jednog čovjeka koji je, na jakoj kiši, klanjao nafila namaze pred kućom čovjeka od kojeg je imao namjeru da kupi konje. Vlasnik konja je tom “dobrom muslimanu” dao konje na veresiju i normalno stigao do suda u potrazi da mu se naknada za konje isplati. Allahu dž.š. su najmrži ovakvi koji se pretvaraju čineci dobra djela kako bi im to omogućilo da urade ono što je zabranjeno (haram).

Manje griješan vid pretvaranja je kad se čovjek pretvara, ne da bi postigao ugled koji će mu omogućiti da uradi ono što je zabranjeno, nego iz želje da sakrije svoje mahane. Iako je ovaj vid pretvaranja manje opasan, nema sumnje da je i on zabranjen, jer čovjek musliman treba da radi dobra djela samo radi Allahovog dž.š. zadovoljstva.

Liječenje bolesti pretvaranja

Pretvaranje biva uzrokom propadanja dobrih djela i ne primanja istih od strane Allaha dž.š. Kako smo iz spomenutog hadisa vidjeli Allah dž.š. će one koji su se pretvarali poslati da traže sebi nagradu od onih kojima su se pretvarali, a ovi ih neće moći za to nagraditi, jer je On taj koji jedini nagrađuje na Sudnjem danu. Zbog ove činjenice, svaki iskreni vjernik treba uložiti maksimalan napor da se kloni pretvaranja u bilo kom obliku i da moli Allaha dž.š. da mu oprosti svako nesvjesno pretvaranje, od kojeg se čovjek vrlo teško može sačuvati.

Da bi čovjek izliječio ovu opaku bolest potrebno je sasjeći njene korijene koji se ogledaju u tri želje: želji da te ljudi hvale, da te ne kude, ili da ti se otvore putevi da od njih izvučeš neku korist. Ove tri želje često navode ljude da se pretvaraju, svjesno, ili nesvjesno. Prema tome, ovakve želje čovjek treba ukloniti iz svoga srca. Na njihovo mjesto čovjek treba usaditi želju da Allah dž.š. bude zadovoljan s njegovim djelima i da njegova djela budu primljena, kao dobra djela, kod Allaha dž.š.

U cilju liječenja ove bolesti vrlo je važno spoznati njenu opasnost koja se ogleda u uništavanju dobrih djela. Kada čovjek zna da od djela popraćenog pretvaranjem neće imati koristi na Sudnjem danu, normalno je da će se on kloniti pretvaranja. Nadalje, onaj ko spozna ovu činjenicu uvidjet će da eventualne dunjalučke interese, koje može postići pretvaranjem, nisu vrijedne da za njih proda džennetska uživanja na ahiretu, ili da zbog njih Džehennem zaradi.

U cilju borbe protiv pretvaranja vrlo je važno svjesno odbijanje šejtanskog došaptavanja. Ovaj vid borbe je potrebno naučiti i uvijek ga primjenjivati. Ovo je naročito važno kada su ibadeti u pitanju. Naime, ukoliko čovjek i uspije da od sebe odagna gore spomenute tri želje, šejtan ga neće ostaviti, nego će nastojati da ga podstakne na pretvaranje, naročito dok čini ibadet u nečijem prisustvu. Kad god čovjeku dođu takve misli on treba da ih otjera od sebe, da potvrdi svoju odlučnost da on taj ibadet ne čini radi ljudi, nego radi Allahovog dž.š. zadovoljstva, da ga nije briga da li ga ljudi gledaju, ili ne gledaju.

U borbi protiv pretvaranja vrlo je važno često se sjećati loših posljedica koje pretvaranje donosi čovjeku na dunjaluku i ahiretu. Zbog toga, kako smo već naglasili, preporučuje se često sjećanje na to da dobro djelo, popraćeno pretvaranjem, neće biti primljeno kod Allaha dž.š.

Šejtanova zamka vezana za pretvaranje

Šejtan je veoma lukav i vjernik se mora čuvati njegovih zamki. Jedna od njegovih zamki vezanih za pretvaranje je i ta da on nagovara čovjeka da ne čini dobra djela “kako bi izbjegao pretvaranje”. Čovjek ne smije slušati šejtana, nego treba gledati da li je namjera (nijet) koja stoji iza tog njegovog djela ispravna i da li je to djelo šerijatski dozvoljeno. Ukoliko je nijet ispravan i djelo dozvoljeno čovjek se ne smije osvrtati na ovakva šejtanska došaptavanja, jer ukoliko na njih bude obraćao pažnju on će prestati raditi dobra djela u potpunosti, a to je isto tako opasno kao i samo pretvaranje.

U nastojanju čovjeka da se čuva pretvaranja, da izbjegne šejtanove zamke, čovjek treba da zna da mu je u tome najvažnija Allahova dž.š. pomoć, a zatim pomoć njegove braće i sestara u islamu koji ga podstiču na dobro i odvraćaju od zla. Zbog toga čovjek mora puno moliti Allaha dž.š. za pomoć i kretati se u čestitom i moralnom društvu. 

prof. dr. Šukri Ramić – Časopis Hilal br.15 –

Džundub b. Abdullah el-Bedželi, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

‏ ‏ ‏ ‏من قتل تحت راية ‏ ‏عمية ‏ ‏يدعو عصبية أو ينصر عصبية فقتلة جاهلية

“Ko pogine naslijepo, pozivajući u pristrasnost narodu ili je pomažući, poginuo je kao neznabožac”. Muslim (1850).

‏Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

إِنَّ اللَّهَ قَدْ أَذْهَبْ عَنْكُمْ عُبِّيَّةَ الْجَاهِلِيَّةِ وَفَخْرَهَا بِالآبَاءِ ، مُؤْمِنٌ تَقِيٌّ ، وَفَاجِرٌ شَقِيٌّ ، النَّاسُ بَنُو آدَمَ ، وَآدَمُ مِنْ تُرَابٍ ، لَيَدَعَنَّ رِجَالٌ فَخْرَهُمْ بِأَقْوَامٍ ، إِنَّمَا هُمْ فَحْمٌ مِنْ جَهَنَّمَ ، أَوْ لَيَكُونَنَّ أَهْوَنَ عَلَى اللَّهِ مِنَ الْجِعْلانِ الَّتِي تَدْفَعُ بِأَنْفِهَا النَّتْنَ

“Svevišnji je Allah od vas odstranio pagansku oholost i ponošenje precima. Bogobojazni vjernik i nesretni griješnik — svi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje. Ili će se ljudi prestati ponositi prethodnicima, koji su odavno stanovnici Džehennema, ili će u Allaha biti bezvredniji od kotrljana, koji svojim nosom gura nečistoću. ” Ahmed (8736, 8792 i 10781), Ebu Davud (5116) i Et-Tirmizi (3956).

El-Haris el-Eš'ari, radijallahu anhu, kazivao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

ومَن ادّعى دعوى الجاهلية فإنّه من جثاء جهنّم فقال رجل يا رسول الله: وإن صلّى وصام، فقال: وإن صلّى وصام، فادعوا الله الّذي سمّاكم المسلمين المؤمنين عباد الله

“Ko se poziva na paganstvo, on je džehenemsko gorivo. ” Neki čovjek upita: “Allahov Poslaniče, makar namaz klanjao i postio?” “Makar namaz klanjao i postio. Pozivajte se na Allahovu vjeru jer vas je On muslimanima, Allahovim robovima nazvao”, zaključi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Ahmed (17170) i Et-Tirmizi (2863 i 2864)

Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda:

عن جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ -رضي الله عنهما- قَالَ: كُنَّا فِي غَزَاةٍ فَكَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ الْأَنْصَارِيُّ: يَا لَلْأَنْصَارِ، وَقَالَ الْمُهَاجِرِيُّ: يَا لَلْمُهَاجِرِينَ، فَسَمِعَ ذَلِكَ رَسُولُ اللَّهِ -صلى الله عليه وسلم- فَقَالَ: (مَا بَالُ دَعْوَى الْجَاهِلِيَّةِ؟) قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ: كَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ: (دَعُوهَا فَإِنَّهَا مُنْتِنَةٌ). فَسَمِعَ بِذَلِكَ عَبْدُ اللَّهِ بْنُ أُبَيٍّ، فَقَالَ: فَعَلُوهَا، أَمَا وَاللَّهِ لَئِنْ رَجَعْنَا إِلَى الْمَدِينَةِ لَيُخْرِجَنَّ الْأَعَزُّ مِنْهَا الْأَذَلَّ. فَبَلَغَ النَّبِيَّ -صلى الله عليه وسلم-، فَقَامَ عُمَرُ، فَقَالَ يَا رَسُولَ اللَّهِ: دَعْنِي أَضْرِبْ عُنُقَ هَذَا الْمُنَافِقِ، فَقَالَ النَّبِيُّ -صلى الله عليه وسلم-: (دَعْهُ، لَا يَتَحَدَّثُ النَّاسُ أَنَّ مُحَمَّدًا يَقْتُلُ أَصْحَابَهُ)

“Kad smo bili s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bici jedan muhadžir, koji se inače često šalio, udario je ensariju po zadnjici, na šta se ovaj žestoko naljutio, te su pozvali svoje ljude. Ensarija povika: ‘O ensarije!’, a muhadžir pozva: ‘O muhadžiri!’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je iz šatora i upitao: ‘Šta je ljudima pa se pozivaju na poganstvo? Šta se desilo?’ Kad su mu kazali da je muhadžir udario ensariju po zadnjici, rekao je: ‘Izbjegavajte pozivanje na poganstvo jer je ono odvratno!’ To je čuo Abdullah b. Ubejj i izjavio: ‘Već su se pozvali na paganstvo. Allaha mi, kad se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabije!’ Omer b. el-Hattab reče: ‘Dopusti mi da ubijem ovog licemjera!’ Na to mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ‘Ostavi ga! Ne želim da ljudi pričaju da Muhammed ubija svoje drugove. “‘ El-Buhari (3518, 4905 i 4907) i Muslim (6583).

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog


Neprijatelji islama su znali da su muslimani bez Kur'ana kao vojska bez naoružanja. Otuda  je  u  ova  dva  posljednja  stoljeća  bilo  smišljeno, perfidno i organizirano puženje  kršćanskog – zapadnog svijeta prema  muslimanskom istoku. Nažalost, to zapadno – kršćansko puženje nije bilo samo vojnog  karaktera, kao u doba čuvenih krstaških ratova, nego je to pucanje u sebi sadržavalo i vojne, i političke, i socijalne, i kulturne i  dr. aspiracije.  Zapadno  uništavanje je  bilo  usmjereno na rušenje islamskog vjerovanja,  misli,  vrednota,  morala  i  tradicije, tako da  se to rušenje očima primijetiti ne može, niti rukama opipati,  ali  su  se  uspjeli  podjarmiti  čitavi narodi bez ijednog metka ili sablje.

Oni su, naime, uspjeli ubaciti otrov sumnje  u  Božanski  program  koga  Allah dz.š. iznosi u Kur'anu. U početku se kolonizator koji dolazi sa Zapada ne trudi da spriječi nasilno  vjerovanje kod ljudi nego se usmjerio na  organiziranje vođstva za budućnost, odgajao  je  muslimanske  generacije  za  sebe, hranio ih i zadajao ih svojom kulturom  i  mišlju  i  usađivao  u  njih svetost svog programa, metoda  i filozofije. Pripremanje  te generacije koja će emanirati zapadnom mišlju bila je najveća briga kolonizatora. Njihova najveća pobjeda nije vojno osvajanje islamskog Istoka, nego ostvarenje  zacrtanog  cilja  u  borbi između  njih i islamskog istoka. To je njihova najveća pobjeda od vremena  Heraklija i od Jermuka do današnjeg dana.

Bernard Lewis, profesor  na Odsjeku za historiju na Fakultetu za orijentalne studije londonskog  univerziteta,  iznosi  zanimljive  detalje: “Islam  je  prošao kroz veoma opasan  period   kada  je  u isto vrijeme napadnut i sa Istoka i sa Zapada. Islam je pobijedio i jedne i druge i prevazišao opasnost negativnog uticaja koja mu je prijetila. Dolaze Turci da ruše islam, ali ostaju odani muslimani i najjači stubovi islamske Umme.  Tatari,  takođe,  napadaju  i ruše islamski Istok, ali i oni ubrzo prelaze na islam. Tako se po drugi puta u istoriji čovječanstva ponavlja fenomen do tada nezabilježen: pobjednici prihvataju vjeru pobijedjenih!”

Profesor Lewis upoređuje napad Mongola na islamski Istok i osvajanje kolonizatora u posljednjim vjekovima: “Islam je imao šamara kroz historiju.Prvi je napad Mongola i rušenje postojećeg Hilafeta. To je bilo prvi puta  da  se islamska vlast pretvara u neislamsku od vremena Allahovog Poslanika a.s. do tog napada Mongola. Drugi šamar islamski Istok  je  pretrpio  od Zapada. Ovaj drugi šamar je daleko opasniji, suroviji i perfidniji.Od ovog drugog šamara i dan-danas muslimani osjećaju bolove. 


Pokušajmo analizirati  metode  i  sredstva kojima je Zapad “natjerao” islamski Istok da zaboravi sebe, izgubi svoj identitet i postane preko noci skrušeni ucenik zapadne civilizacije. Zapad se u tom pogledu koristio sa više metoda i sredstava.

1 SREDSTVO: OBRAZOVANJE I ODGOJ

Kolonizator  je  odabrao ovo sredstvo kao prvu metodu kojom je uticao na islamski Istok  promijenio njegovu fizionomiju, usmjerivši svoju  aktivnost  na  sve  uzraste, služeći  se u tom pogledu različitim putevima:

a) Istraživanje (studije) na Zapadu:

Podstiču slanje omladine  na  zapadne fakultete. Ne šalju  ih  da  uče podsticajne, proizvodne  i  tehničke znanosti,  da  kada  se  vrate  u  svoje zemlje tehnološki i privredno  jačaju  svoje potencijale,  već  naprotiv  šalju  ih  da  uče, uglavnom, društvene  nauke  i  književnost,  jer,  normalno  je, one kreiraju čovjekovu misao, njegove  kriterije,  vrijednosti  i  njegov  moral.  Otuda  nije  ni  čudo  što su takvi omladinci otišli  na  Zapad kao muslimani-istočnjaci,  a  vraćali  se,  uglavnom, kao muslimani-prozapadnjaci, laici, bez stvarne vjere. Doduše, nisu oni izmijenili svoja imena, niti zvaničnu vjeru, ali su itekako promijenili svoja razmišljanja, vrijednosti, pogled na vlastitu vjeru, život  i  ljude, na prošlost i sadašnjost, na islamske propise, zakone i tradicije.

b) Strane misionarske škole:

Jedna od veoma uticajnih metoda kojom se služio kolonizator u islamskim zemljama bila  je  osnivanje  i  izgradnja zapadnih misionarskih škola,  u  kojima  se na jedan veoma perfidan način borilo protiv islama i ubacivao falsifikat u islamsko učenje.

c) Savremene Škole:

U  njima  je  izučavanje  bilo  na  isti zapadni način. Cilj kolonizatora nije bio da prevede muslimane iz islama u kršćanstvo, nego samo da ih odvoji od islama, ubaci sumnju  u  ispravnost  i sposobnost islama da se suoči sa suvremenim problemima svijeta,  da  iskrivi  sliku  islama  i  predstavi  je  u  očima  muslimana krnjavom, uz propagandu da je zapadna kultura i civilizacija oslobođena svake mahane i jedina u stanju predvoditi čovječanstvo. Osnovna briga kolonizatora  je  bila da muslimani ne budu zadovoljni Allahom  kao  Gospodarom, islamom  kao  vjerom, Kur'anom kao svojim programom  i  ustavom, Muhammed a.s. kao poslanikom, uzorom i vođom u cjelokupnom životu. Otuda, Ebu – l – Hasan en-Nedewi citira Muhammeda Ikbala, kada govori o sukobu islamskog  i  zapadnog  mišljenja,  koji  veli  da  je obrazovanje zapadnog stila kao kiselina koja topi živu ličnost,  a  zatim je oblikuje kako želi. Ova kiselina je jača od bilo koje hemijske materije. Ona je  u  stanju, veli dalje Ikbal,  da  od visokog brda sačini gomilu zemlje.

2 SREDSTVO: ŠTAMPA I INFORMACIJE:

Ovom  metodom  kolonizator  je  mijenjao  javno  mnjenje  i oblikovao misao kako je htio. Poznati engleski orijentalista Gibb  u svojoj knjizi  “Vid´hetu-l-islam” govoreći o  važnosti  štampe  i  informacija  u  domenu misaone borbe, kaže: “Škole i naučni instituti nisu dovoljni. To je samo prvi korak na tom putu. Mora se radit na tome da se utiče na izgrađivanje javnog mnjenja,  a  put  da  se to postigne jeste štampa. Štampa je najjače evropsko sredstvo u islamskom svijetu.”

Riječima ovog orijentaliste nije potreban nikakav komentar!

3 SREDSTVO: DRUŠTVENA BORBA:

To  se  očituje  u  direktnoj društvenoj borbi ubacivanjem svojih običaja, tradicije i zapadnog ukusa u život muslimanske porodice i muslimanskog društva. Ovaj metod je  bio  daleko  opasniji  od  političkih  i  vojnih  pohoda.  Ovaj   uticaj   zapadnog kolonijalizma još nije prestao djelovati. Moglo  bi se reći da što više vrijeme prolazi Zapad upotrebljava  sve perfidnije metode  u  iskrivljavanju slike islama  i  ispiranju mozgova kod muslimana.

Nažalost, njihov uticaj  i  na Bosanske muslimane nije bio bez odjeka. Čitave generacije pate od ispiranja mozgova i nejasne slike o islamu. Nažalost…Očekivati  je da nove generacije shvate ovaj perfidni način djelovanja Zapada i da konačno  pokušaju  u  islamu  naći  odgovore  na  sva  suvremena  kretanja  i sve probleme koje život kao takav donosi sa sobom.


Piše: mr  Šefik Kurdić

Džundub b. Abdullah el-Bedželi, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

‏ ‏ ‏ ‏من قتل تحت راية ‏ ‏عمية ‏ ‏يدعو عصبية أو ينصر عصبية فقتلة جاهلية

“Ko pogine naslijepo, pozivajući u pristrasnost narodu ili je pomažući, poginuo je kao neznabožac”. Muslim (1850).

‏Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

إِنَّ اللَّهَ قَدْ أَذْهَبْ عَنْكُمْ عُبِّيَّةَ الْجَاهِلِيَّةِ وَفَخْرَهَا بِالآبَاءِ ، مُؤْمِنٌ تَقِيٌّ ، وَفَاجِرٌ شَقِيٌّ ، النَّاسُ بَنُو آدَمَ ، وَآدَمُ مِنْ تُرَابٍ ، لَيَدَعَنَّ رِجَالٌ فَخْرَهُمْ بِأَقْوَامٍ ، إِنَّمَا هُمْ فَحْمٌ مِنْ جَهَنَّمَ ، أَوْ لَيَكُونَنَّ أَهْوَنَ عَلَى اللَّهِ مِنَ الْجِعْلانِ الَّتِي تَدْفَعُ بِأَنْفِهَا النَّتْنَ

“Svevišnji je Allah od vas odstranio pagansku oholost i ponošenje precima. Bogobojazni vjernik i nesretni griješnik — svi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje. Ili će se ljudi prestati ponositi prethodnicima, koji su odavno stanovnici Džehennema, ili će u Allaha biti bezvredniji od kotrljana, koji svojim nosom gura nečistoću. ” Ahmed (8736, 8792 i 10781), Ebu Davud (5116) i Et-Tirmizi (3956).

El-Haris el-Eš'ari, radijallahu anhu, kazivao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

ومَن ادّعى دعوى الجاهلية فإنّه من جثاء جهنّم فقال رجل يا رسول الله: وإن صلّى وصام، فقال: وإن صلّى وصام، فادعوا الله الّذي سمّاكم المسلمين المؤمنين عباد الله

“Ko se poziva na paganstvo, on je džehenemsko gorivo. ” Neki čovjek upita: “Allahov Poslaniče, makar namaz klanjao i postio?” “Makar namaz klanjao i postio. Pozivajte se na Allahovu vjeru jer vas je On muslimanima, Allahovim robovima nazvao”, zaključi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Ahmed (17170) i Et-Tirmizi (2863 i 2864)

Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda:

عن جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ -رضي الله عنهما- قَالَ: كُنَّا فِي غَزَاةٍ فَكَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ الْأَنْصَارِيُّ: يَا لَلْأَنْصَارِ، وَقَالَ الْمُهَاجِرِيُّ: يَا لَلْمُهَاجِرِينَ، فَسَمِعَ ذَلِكَ رَسُولُ اللَّهِ -صلى الله عليه وسلم- فَقَالَ: (مَا بَالُ دَعْوَى الْجَاهِلِيَّةِ؟) قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ: كَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ: (دَعُوهَا فَإِنَّهَا مُنْتِنَةٌ). فَسَمِعَ بِذَلِكَ عَبْدُ اللَّهِ بْنُ أُبَيٍّ، فَقَالَ: فَعَلُوهَا، أَمَا وَاللَّهِ لَئِنْ رَجَعْنَا إِلَى الْمَدِينَةِ لَيُخْرِجَنَّ الْأَعَزُّ مِنْهَا الْأَذَلَّ. فَبَلَغَ النَّبِيَّ -صلى الله عليه وسلم-، فَقَامَ عُمَرُ، فَقَالَ يَا رَسُولَ اللَّهِ: دَعْنِي أَضْرِبْ عُنُقَ هَذَا الْمُنَافِقِ، فَقَالَ النَّبِيُّ -صلى الله عليه وسلم-: (دَعْهُ، لَا يَتَحَدَّثُ النَّاسُ أَنَّ مُحَمَّدًا يَقْتُلُ أَصْحَابَهُ)

“Kad smo bili s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bici jedan muhadžir, koji se inače često šalio, udario je ensariju po zadnjici, na šta se ovaj žestoko naljutio, te su pozvali svoje ljude. Ensarija povika: ‘O ensarije!’, a muhadžir pozva: ‘O muhadžiri!’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je iz šatora i upitao: ‘Šta je ljudima pa se pozivaju na poganstvo? Šta se desilo?’ Kad su mu kazali da je muhadžir udario ensariju po zadnjici, rekao je: ‘Izbjegavajte pozivanje na poganstvo jer je ono odvratno!’ To je čuo Abdullah b. Ubejj i izjavio: ‘Već su se pozvali na paganstvo. Allaha mi, kad se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabije!’ Omer b. el-Hattab reče: ‘Dopusti mi da ubijem ovog licemjera!’ Na to mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ‘Ostavi ga! Ne želim da ljudi pričaju da Muhammed ubija svoje drugove. “‘ El-Buhari (3518, 4905 i 4907) i Muslim (6583).

Džundub b. Abdullah el-Bedželi, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

‏ ‏ ‏ ‏من قتل تحت راية ‏ ‏عمية ‏ ‏يدعو عصبية أو ينصر عصبية فقتلة جاهلية

“Ko pogine naslijepo, pozivajući u pristrasnost narodu ili je pomažući, poginuo je kao neznabožac”. Muslim (1850).

‏Ebu Hurejra, radijallahu anhu, kazuje da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

إِنَّ اللَّهَ قَدْ أَذْهَبْ عَنْكُمْ عُبِّيَّةَ الْجَاهِلِيَّةِ وَفَخْرَهَا بِالآبَاءِ ، مُؤْمِنٌ تَقِيٌّ ، وَفَاجِرٌ شَقِيٌّ ، النَّاسُ بَنُو آدَمَ ، وَآدَمُ مِنْ تُرَابٍ ، لَيَدَعَنَّ رِجَالٌ فَخْرَهُمْ بِأَقْوَامٍ ، إِنَّمَا هُمْ فَحْمٌ مِنْ جَهَنَّمَ ، أَوْ لَيَكُونَنَّ أَهْوَنَ عَلَى اللَّهِ مِنَ الْجِعْلانِ الَّتِي تَدْفَعُ بِأَنْفِهَا النَّتْنَ

“Svevišnji je Allah od vas odstranio pagansku oholost i ponošenje precima. Bogobojazni vjernik i nesretni griješnik — svi su Ademovi potomci, a Adem je stvoren od zemlje. Ili će se ljudi prestati ponositi prethodnicima, koji su odavno stanovnici Džehennema, ili će u Allaha biti bezvredniji od kotrljana, koji svojim nosom gura nečistoću. ” Ahmed (8736, 8792 i 10781), Ebu Davud (5116) i Et-Tirmizi (3956).

El-Haris el-Eš'ari, radijallahu anhu, kazivao je da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

ومَن ادّعى دعوى الجاهلية فإنّه من جثاء جهنّم فقال رجل يا رسول الله: وإن صلّى وصام، فقال: وإن صلّى وصام، فادعوا الله الّذي سمّاكم المسلمين المؤمنين عباد الله

“Ko se poziva na paganstvo, on je džehenemsko gorivo. ” Neki čovjek upita: “Allahov Poslaniče, makar namaz klanjao i postio?” “Makar namaz klanjao i postio. Pozivajte se na Allahovu vjeru jer vas je On muslimanima, Allahovim robovima nazvao”, zaključi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem. Ahmed (17170) i Et-Tirmizi (2863 i 2864)

Džabir, radijallahu anhu, pripovijeda:

عن جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ -رضي الله عنهما- قَالَ: كُنَّا فِي غَزَاةٍ فَكَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ الْأَنْصَارِيُّ: يَا لَلْأَنْصَارِ، وَقَالَ الْمُهَاجِرِيُّ: يَا لَلْمُهَاجِرِينَ، فَسَمِعَ ذَلِكَ رَسُولُ اللَّهِ -صلى الله عليه وسلم- فَقَالَ: (مَا بَالُ دَعْوَى الْجَاهِلِيَّةِ؟) قَالُوا: يَا رَسُولَ اللَّهِ: كَسَعَ رَجُلٌ مِنْ الْمُهَاجِرِينَ رَجُلًا مِنْ الْأَنْصَارِ، فَقَالَ: (دَعُوهَا فَإِنَّهَا مُنْتِنَةٌ). فَسَمِعَ بِذَلِكَ عَبْدُ اللَّهِ بْنُ أُبَيٍّ، فَقَالَ: فَعَلُوهَا، أَمَا وَاللَّهِ لَئِنْ رَجَعْنَا إِلَى الْمَدِينَةِ لَيُخْرِجَنَّ الْأَعَزُّ مِنْهَا الْأَذَلَّ. فَبَلَغَ النَّبِيَّ -صلى الله عليه وسلم-، فَقَامَ عُمَرُ، فَقَالَ يَا رَسُولَ اللَّهِ: دَعْنِي أَضْرِبْ عُنُقَ هَذَا الْمُنَافِقِ، فَقَالَ النَّبِيُّ -صلى الله عليه وسلم-: (دَعْهُ، لَا يَتَحَدَّثُ النَّاسُ أَنَّ مُحَمَّدًا يَقْتُلُ أَصْحَابَهُ)

“Kad smo bili s Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u jednoj bici jedan muhadžir, koji se inače često šalio, udario je ensariju po zadnjici, na šta se ovaj žestoko naljutio, te su pozvali svoje ljude. Ensarija povika: ‘O ensarije!’, a muhadžir pozva: ‘O muhadžiri!’ Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je iz šatora i upitao: ‘Šta je ljudima pa se pozivaju na poganstvo? Šta se desilo?’ Kad su mu kazali da je muhadžir udario ensariju po zadnjici, rekao je: ‘Izbjegavajte pozivanje na poganstvo jer je ono odvratno!’ To je čuo Abdullah b. Ubejj i izjavio: ‘Već su se pozvali na paganstvo. Allaha mi, kad se vratimo u Medinu, sigurno će jači istjerati iz nje slabije!’ Omer b. el-Hattab reče: ‘Dopusti mi da ubijem ovog licemjera!’ Na to mu Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kaza: ‘Ostavi ga! Ne želim da ljudi pričaju da Muhammed ubija svoje drugove. “‘ El-Buhari (3518, 4905 i 4907) i Muslim (6583).