Arhiva za Juni, 2012

SUBHAN'ALLAH | HD 720p

Posted: Juni 30, 2012 in Uncategorized

SUBHAN'ALLAH | HD 720p

Posted: Juni 30, 2012 in Uncategorized

Autor: Hidžazi Ibrahim 
El-Mudžtemea br.1408 11-17. jun, 2000. godine
Sa arapskog preveo hfz. Mustafa Efendić


Allahov Poslanik bi pribjegavao dovi kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku. Prenosi se od Aiše, r.a, žene Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekla: ‘Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kad puše jak vjetar, govorio: ‘Gospodaru moj, ja od tebe tražim njegovo dobro i dobro koje je u njemu, dobro koje s njim šalješ. Utičem ti se od njegovog zla kao i zla što ti sa njim šalješ.’ Aiša takođe kaže: ‘Kad bi se nebo žestoko naoblačilo, promijenio bi boju lica (problijedio), izlazio bi i ulazio, odlazio i vraćao se, a kad bi pala kiša, to bi od njega otišlo. To bi prepoznala po njegovom licu.’ Aiša, r.a, je potom rekla: ‘Upitala sam za razlog.’ On je odgovorio: ‘Može da bude, o Aiša, kao što je rekao narod Ad: ‘I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi.’ (El-Ahkaf, 24) U drugoj predaji se kaže da bi, kada ugledao kišu rekao: ‘Milost.’ 

 

Prenosi se od Zejda ibni Halida el-Džuhenija, r.a, da je rekao: ‘Klanjao nam je Allahov Resul, s.a.v.s, sabah na Hudejbiji, nakon kiše koja je padala te noci. Kada je Allahov Poslanik završio, obratio se ljudima i rekao: ‘Znate šta kaže vaš Gospodar?’ Odgovorili su: ‘Allah i Njegov poslanik znaju.’ On je kazao: ‘Osvanu od mojih robova mu'min i kafir. Što se tice onoga koji kaže: Opskrbljeni smo kišom, Allahovom dobrotom i milošću, on me je povjerovao a zanijekao zvijezde. Dok onaj koji kaže, to je zbog izlaska ove ili one zvijezde, taj je mene zanijekao a povjerovao u zvijezde.’

 

Čudna li je stvar u ovom vremenu gdje su neki učinili nauku novim bogom, idolom za zavođenje, uzdižući ga kako bi opravdali sve što se dešava u prirodi od događaja i pojava. On to sve pripisuje prirodnim pojavama ili svemirskim zakonima, a da ništa od toga ne pripiše Allahu, ili da to tretira kao iskušenje koje je upravljeno ljudima kako bi se ljudi Njega sjetili. To je, pogotovo, izraženo kada se ispostavilo da su ljudi nemoćni da poprave ono što su pokvarili svojim lošim postupcima, onim do čega ih je doveo njihov razum kao i mnoštvo počinjenih grijeha. Kandže njihovih grijeha ih prihvataju iz svih pravaca, što čini da osjećaju smrt i iščekuju propast svakog trenutka.

Unatoč svom tom fesadu i dominirajućem zlu, niko od njih ne diže glas kako bi obznanio da je ono što im se dešava opomena da će ih Allahova srdžba uništiti ako budu u svom nevjerstvu lutali i u svojoj zabludi ostali ravnodušni.

Stanovište vjernika

Vjernik svoje stanovište za ono što se dešava oko njega crpi iz upute Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku, prepoznalo bi se na njegovom licu kako se promijenio. Takav treba da bude i vjernik u odnosu prema prirodnim pojavama. Treba da preovladava strah, uz nadu, kao što bi Allahov Resul, s.a.v.s, kada bi vidio vjetar i oblak, promijenio boju lica. Tada bi se obratio Allahu moleći: ‘Gospodaru moj molim te za njegovo dobro a utičem ti se od njegovog zla.’ Nije se smirivao niti mu se radost vraćala sve dok kiša ne padne. Tada bi rekao: «Milost». 


Kolike li razlike između odnosa muslimana prema prirodnim pojavama i odnosa nemuslimana. Šejtan nemuslimanima uljepšava njihove postupke tako da sve što se dešava pripisuju prirodi, potpuno zaboravljajući i sasvim zanemarujući Allaha, Njegovo upravljanje događajima, Njegovu dominaciju nad svim što je u prirodi. On raspolaže svime na principu: ‘Budi’, bez obzira na znakove (zakone) koje je stvorio u prirodi, On osobno naređuje, ako hoće, izvrši ih, a ako hoće poremeti ih.

Allah nam je ispričao nešto od toga u Kur'anu. Vatra koja po svojoj prirodi prži, bila je hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s. Ona je samo spržila konopac kojim su bile vezane njegove ruke i noge.

Voda koja potapa, preobrazila se u suh put, a tekla je s obje strane, kao visoki brijeg, ali samo za Musaa, a.s, i vjernike koji su bili sa njim. Poslije toga je tekla kao voda koja je potopila faraona i njegovu vojsku. 

 

Kit koji uništava sve što proguta bio je lađa spasa za Junusa, a.s. U svemu tome ima pouke za umom obdarene.

Stvarnost koju opetovano posmatramo potvrđuje ono što je spomenuto. Kiša koja silazi na neke krajeve biva radosna vijest i milost, put ka oživljavanju mrtve zemlje i čovjeka koji je bio gotovo osuđen na propast. U drugim krajevima pak kiša padne u bujicama i sve uništi brišući sa lica zemlje naselja, ostavljajući samo tragove onog što je postojalo. U priči o narodu Ad je sasvim jasna lekcija. Kur'an nam ju je ispričao da bude savjet i pouka za vjernike. Oni su bili nosioci jedne blistave civilizacije, impozantnih dvoraca, bašci punih obilnih plodova. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Zašto na svakoj uzvisici palate zidate, druge ismijavajući – i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kada kažnjavate, kažnjavate kao silnici ? Bojte se Allaha i Meni budite poslušni. Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate. Daruje vam stoku i sinove i bašče i izvore.’ (Eš-Šuara, 128-134)

Civilizacija koja nije imala premca, uništena je za jedan trenutak.

” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘ Ovaj nam oblak kišu donosi !’ ‘ Ne, to je ono što ste požurivali, vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji voljom Gospodara svoga sve ruši.’ (El-Ahkaf, 24-25)

Kako se može uporediti ova kiša sa kiselim kišama o kojima danas govore naucnici ?!

Kad je riječ o Nuhovom, a.s, narodu, oni su potopljeni bujicama sa neba i izvorima iz zemlje. 

 

” I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, ti se osveti !’ I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori poteku i vode se sastale kako je određeno bilo.’ (El-Kame, 10-12) 

 

Allahove riječi potvrđuju da su bile različite kazne za poricatelje:

” A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijepim postupke njihove predočio, pa ih ako su razumni bili, od pravog puta odvratio. I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni oholo na zemlji ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili; na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami sui sebi nepravdu nanijeli.’ (El-Ankebut, 38-40)

Zar ljudski rod ne preživljava danas isto stanje ? Šejtan im je uljepšao njihova loša djela, te učinio da misle kako rade dobra djela. Oni s tim samo sebi čine nasilje koje im donosi propast zbog mnoštva grijeha kojim su privukli srdžbu nebesa i zemlje. Zemlja i nebo su puni grijeha koje ljudi čine. Kada bi oni odlučivali (Zemlja i nebo), Zemlja bi se raspukla pod njihovim nogama i progutala sve što je na njoj, i nebo bi se raspuklo iznad njihovih glava i izlilo na njih čašu svoje srdžbe. Međutim, to je Allahova milost koja odgađa ali ne i zaboravlja. Tako se desi da čovjek ne bude kažnjen za sve grijehe na dunjaluku, tako da život traje sve dok ne dođe strašan glas kojim će se najaviti smak svijeta. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Kada bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na zemlji ne bi ostavio, ali on ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.’ (En-Nahl, 61) 

 

Prirodni zakoni pokatkad izostanu

Allahova mudrost je htjela da se uzroci vežu sa posljedicama a rijetko kad prirodni zakoni u svemiru izostanu, što je dovelo do toga da čovjek po njima sve mjeri i tumači. Ponekad prirodni zakoni izostanu, kako bi Allah pokazao svoje ajete, i uvjerio nas da je On Taj koji čini. Mi to prihvatamo čvrsto vjerujući da je Allah to učinio. To je ono što potvrduje ovaj hadis. Prenosi se od Ebu Hurejre da je čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako je rekao: ” Nije Allahov zakon da vam bude uskraćena kiša, nego je zakon da budete darovani neprestanom kišom, tako da ništa ne nikne iz zemlje.’ Zbog toga bi Allahov Resul, kada bi ugledao kišu rekao: ‘Obilna i korisna neka bude.’ 


Stvari tako teku. Vjernik mora da bude siguran u Allahovu moć i da se kreće (radi) u prirodi aktivno uzimajući u obzir zakon uzroka i posljedica, oslanjajući se na Allaha u svakoj Njegovoj odredbi. Što se tiče nevjernika, oni se ovom izruguju. Nama ne preostaje ništa drugo nego da kažemo ono što nas je poučio Allah:

” I reci onima koji neće da vjeruju: ‘ Radite što god možete, i mi ćemo raditi – i čekajte, i mi ćemo čekati.’ (Hud, 121-122)

Primjeri iz stvarnosti

Stvarnost koja se opaža i događaji koji se ponavljaju potvrđuju to. Svakog dana čitamo i slušamo o zemljotresima koji ruše gradove i bujicama koje ruše sve pred sobom. 

 

Navešćemo samo neke vijesti o kataklizmama i ono što su prouzrokovale kako bi se kroz njih vidjela Allahova moć i milost, i kako bi ljudi, kada im se to desi shvatili to kao opomenu. Allah, dž.š, kaže:

” Zar oni ne vide da svake godine jedanput u iskušenje padaju, pa opet-niti se kaju niti se opamećuju.’ (Et-Tevba, 26)

Geološki centri u Havajima i Australiji registrovali su zemljotres jačine sedam stepeni po Rihteru na sjeverozapadnim obalama Papue Nove Gvineje. To je uzrokovalo pojavu tri ogromna vala, čija je najveća visina dostigla deset metara, koji su udarali u obale Papue Nove Gvineje blizu grada Itabija u mrkloj noći. Ubijeno je oko hiljadu osoba, ili više, a to mjesto uništeno je u potpunosti. Mještani su kazali: ‘Doista, buka talasa bila je kao zvuk ratnih mlaznih aviona koji se spremaju za spuštanje. Valovi su se, pokatkad, kretali brzinom hiljadu kilometara na sat. 


Najrazornije oluje desile su se 27. avgusta 1973. godine valom erupcije vulkana Krakatao, izmedu ostrva Jave i Sumatre u Indoneziji. Oluja je uzrokovala valove koji su dostigli visinu 30 metara, a njihova brzina kretala se izmedu 560 i 720 km na sat i ubila je više od 36.000 osoba.

Svježe je i sjećanje na zemljotres u Turskoj, koji se desio.  Kao što se čulo, njemu je prethodio atak na Kur'an na jednoj bestidnoj zabavi. 

 

Drugi primjer je javno organizirano klanjanje namaza za kišu u Turskoj, koju je bila pogodila žestoka suša. U Turskoj su se čak i određene partije radi njihove namjere, unaprijed izrugivale vjernicima. Novine su počele pisati šaljive dosjetke i izrugivati se islamu. No, iskreni muslimani nisu izgubili pouzdanje u Allaha i nije se uvukla sumnja u njihova srca, nego su izišli potištenih srca, povezanih ruku i skrušeno stupili u namaz. Samo što su klanjali namaz i proučili dovu, nebesa su se otvorila i Allah je spustio kišu, koja je bila kao srdžba za srca nevjernika i neprijatelja a lijek za srca vjernika.

Onaj kome dođu sumnje i ostave traga ne njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren 
 

Kaže Allah dž.š.: 

 

„  Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „ Mi vjerujemo !  ” i  da u iskušenje neće biti dovedeni ? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.”  (Prijevod značenja Kur'ana – Al-Ankebut, 1-3 ).

 

Komentarišući ovaj ajet islamski učenjak Abdurrahman ibn Nasir es-Sa'di (1307h – 1376h) kaže: „ Allah dž.š. nas obavještava da Njegova savršena mudrost ne dopušta da svaki onaj koji kaže: „ Ja sam vjernik ” i sebi pripiše iman (vjerovanje), ostane na tome, miran od iskušenja i patnji i onoga što će uzdrmati njegov iman. Kada bi bilo tako, onda se ne bi mogao razlikovati iskreni od lašca, i onaj koji će potvrditi ono što govori, od onoga koji će to pogaziti. Allahov sunnet je da prvake iz ovog ummeta iskušava blagostanjem, lahkoćom, tegobom, onim što vole i što mrze da budu iskušani, bogatstvom, siromaštvom, davanjem pobjede nevjernicima nad njima, borbom nevjernika riječju i djelom protiv njih i drugim vrstama iskušenja. Sva ta iskušenja vraćaju se na dvije stvari: sumnje koje su oprečne čvrstom ubjeđenju (akidetu) i strasti koje su oprečne čvrstoj volji (odlučnosti). 

 

Kada čovjeku dođu sumnje, a on ostane čvrst u svome vjerovanju, ne poljulja se i odbije te sumnje istinom koje se prihvatio i kada mu budu nadirale strasti koje ga vode ka grijesima i nepokornost Allahu, dželešanuhu, i odvraćaju ga od onoga što je Allah i Njegov Poslanik naredio, a on bude radio onako kako zahtijeva njegov iman, dokazao je time da je njegovo vjerovanje ispravno i iskreno. 

 

Suprotno tome, onaj kome dođu sumnje i ostave traga na njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren. (Tefsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennani 576 str.). 

 

Rekao je Ibnu-l-Kajjim: 

 

” Slast i bol su dvije nužnosti sa kojima se susreće svaki čovjek. Međutim, velika je razlika između kratkotrajne, male i prolazne slasti i boli vječne, velike i neprolazne. Onaj ko misli da ga nikada neće pogoditi bol, njegova misao najlažnija misao. Čovjek je stvorenje koje nužno biva izloženo, slastima i bolovima, sreći i tugi, radosti i brigi…” 

 

Da bi čovjek prebrodio iskušenja i iz njih izašao sačuvan (na pravom putu) i sa nagradom koju je Allah pripremio za njega, nužno je da pri sebi ima sljedeće dvije osobine: 

 

SABUR (STRPLJENJE) 

 

Kaže Ibnu-l-Kajjim: 

 

„Rekao je Allah, dželešanuhu: 

 

“O vjernici, strpite se, budite izdržljivi i na Allahovim granicama bdijte.” (prijevod značenja, Ali – Imran 200.) 

 

„ Budite strpljivi ” – sa samim sobom, ” Budite izdržljivi ” – sa neprijateljima i „ Na Allahovim granicama bdijte ” – budite čvrsti i pripremajte se. Kako god pripravnost (bdijenje na granicama) znači bivanje na granicama da ne bi prodro neprijatelj, tako isto znači bivanje na granici srca kako u njega ne bi prodro šejtan, osvojio ga i zavladao njime. Allah, dželešanuhu, naredio je: lijepi sabur (sabrun – džemilun), lijepo uzvraćanje (safhun – džemilun), lijepo izbjegavanje (hedžrun – džemilun). Čuo sam šejhu-l-Islama Ibn Tejmijju kada kaže: 

 

“ Lijepi sabur je onaj u kome nema jadikovanja. Lijepo uzvraćanje je ono u kome nema ukoravanja. Lijepo izbjegavanje je ono u kome nema nanošenja neugodnosti. Strpljenjem se izdvaja ispravna ljubav od one koja je manjkava, i iskrena od lažne… Zbog toga je ljubav većine ljudi lažna, jer su tvrdili da vole Allaha, a kad ih je On iskušao, nestalo je te njihove „ istinske ljubavi “, i nisu ostali čvrsti, osim onih koji su se strpili. ” 

 

JEKIN (UBJEĐENJE) 

 

Kaže Ibnu-l-Kajjim u Medaridži-Salikun: 

 

„ Druga stvar koja mora biti uz strpljenje (sabur) jeste jekin (ubjeđenje). Ubjeđenje je za iman ono što je duša za tijelo. Kada se spoje sabur i jekin, postiže se vođstvo u vjeri, kao što kaže Uzvišeni: 

 

„ Mi smo ih učinili vođama koji su po našoj zapovijedi na pravi put upućivali, nakon što su se strpili i u Naše ajete bili ubijeđeni.” (Prijevod značenja, Sedžde 24.). 

 

Autor: Hidžazi Ibrahim 
El-Mudžtemea br.1408 11-17. jun, 2000. godine
Sa arapskog preveo hfz. Mustafa Efendić


Allahov Poslanik bi pribjegavao dovi kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku. Prenosi se od Aiše, r.a, žene Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekla: ‘Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kad puše jak vjetar, govorio: ‘Gospodaru moj, ja od tebe tražim njegovo dobro i dobro koje je u njemu, dobro koje s njim šalješ. Utičem ti se od njegovog zla kao i zla što ti sa njim šalješ.’ Aiša takođe kaže: ‘Kad bi se nebo žestoko naoblačilo, promijenio bi boju lica (problijedio), izlazio bi i ulazio, odlazio i vraćao se, a kad bi pala kiša, to bi od njega otišlo. To bi prepoznala po njegovom licu.’ Aiša, r.a, je potom rekla: ‘Upitala sam za razlog.’ On je odgovorio: ‘Može da bude, o Aiša, kao što je rekao narod Ad: ‘I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi.’ (El-Ahkaf, 24) U drugoj predaji se kaže da bi, kada ugledao kišu rekao: ‘Milost.’ 

 

Prenosi se od Zejda ibni Halida el-Džuhenija, r.a, da je rekao: ‘Klanjao nam je Allahov Resul, s.a.v.s, sabah na Hudejbiji, nakon kiše koja je padala te noci. Kada je Allahov Poslanik završio, obratio se ljudima i rekao: ‘Znate šta kaže vaš Gospodar?’ Odgovorili su: ‘Allah i Njegov poslanik znaju.’ On je kazao: ‘Osvanu od mojih robova mu'min i kafir. Što se tice onoga koji kaže: Opskrbljeni smo kišom, Allahovom dobrotom i milošću, on me je povjerovao a zanijekao zvijezde. Dok onaj koji kaže, to je zbog izlaska ove ili one zvijezde, taj je mene zanijekao a povjerovao u zvijezde.’

 

Čudna li je stvar u ovom vremenu gdje su neki učinili nauku novim bogom, idolom za zavođenje, uzdižući ga kako bi opravdali sve što se dešava u prirodi od događaja i pojava. On to sve pripisuje prirodnim pojavama ili svemirskim zakonima, a da ništa od toga ne pripiše Allahu, ili da to tretira kao iskušenje koje je upravljeno ljudima kako bi se ljudi Njega sjetili. To je, pogotovo, izraženo kada se ispostavilo da su ljudi nemoćni da poprave ono što su pokvarili svojim lošim postupcima, onim do čega ih je doveo njihov razum kao i mnoštvo počinjenih grijeha. Kandže njihovih grijeha ih prihvataju iz svih pravaca, što čini da osjećaju smrt i iščekuju propast svakog trenutka.

Unatoč svom tom fesadu i dominirajućem zlu, niko od njih ne diže glas kako bi obznanio da je ono što im se dešava opomena da će ih Allahova srdžba uništiti ako budu u svom nevjerstvu lutali i u svojoj zabludi ostali ravnodušni.

Stanovište vjernika

Vjernik svoje stanovište za ono što se dešava oko njega crpi iz upute Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku, prepoznalo bi se na njegovom licu kako se promijenio. Takav treba da bude i vjernik u odnosu prema prirodnim pojavama. Treba da preovladava strah, uz nadu, kao što bi Allahov Resul, s.a.v.s, kada bi vidio vjetar i oblak, promijenio boju lica. Tada bi se obratio Allahu moleći: ‘Gospodaru moj molim te za njegovo dobro a utičem ti se od njegovog zla.’ Nije se smirivao niti mu se radost vraćala sve dok kiša ne padne. Tada bi rekao: «Milost». 


Kolike li razlike između odnosa muslimana prema prirodnim pojavama i odnosa nemuslimana. Šejtan nemuslimanima uljepšava njihove postupke tako da sve što se dešava pripisuju prirodi, potpuno zaboravljajući i sasvim zanemarujući Allaha, Njegovo upravljanje događajima, Njegovu dominaciju nad svim što je u prirodi. On raspolaže svime na principu: ‘Budi’, bez obzira na znakove (zakone) koje je stvorio u prirodi, On osobno naređuje, ako hoće, izvrši ih, a ako hoće poremeti ih.

Allah nam je ispričao nešto od toga u Kur'anu. Vatra koja po svojoj prirodi prži, bila je hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s. Ona je samo spržila konopac kojim su bile vezane njegove ruke i noge.

Voda koja potapa, preobrazila se u suh put, a tekla je s obje strane, kao visoki brijeg, ali samo za Musaa, a.s, i vjernike koji su bili sa njim. Poslije toga je tekla kao voda koja je potopila faraona i njegovu vojsku. 

 

Kit koji uništava sve što proguta bio je lađa spasa za Junusa, a.s. U svemu tome ima pouke za umom obdarene.

Stvarnost koju opetovano posmatramo potvrđuje ono što je spomenuto. Kiša koja silazi na neke krajeve biva radosna vijest i milost, put ka oživljavanju mrtve zemlje i čovjeka koji je bio gotovo osuđen na propast. U drugim krajevima pak kiša padne u bujicama i sve uništi brišući sa lica zemlje naselja, ostavljajući samo tragove onog što je postojalo. U priči o narodu Ad je sasvim jasna lekcija. Kur'an nam ju je ispričao da bude savjet i pouka za vjernike. Oni su bili nosioci jedne blistave civilizacije, impozantnih dvoraca, bašci punih obilnih plodova. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Zašto na svakoj uzvisici palate zidate, druge ismijavajući – i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kada kažnjavate, kažnjavate kao silnici ? Bojte se Allaha i Meni budite poslušni. Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate. Daruje vam stoku i sinove i bašče i izvore.’ (Eš-Šuara, 128-134)

Civilizacija koja nije imala premca, uništena je za jedan trenutak.

” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘ Ovaj nam oblak kišu donosi !’ ‘ Ne, to je ono što ste požurivali, vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji voljom Gospodara svoga sve ruši.’ (El-Ahkaf, 24-25)

Kako se može uporediti ova kiša sa kiselim kišama o kojima danas govore naucnici ?!

Kad je riječ o Nuhovom, a.s, narodu, oni su potopljeni bujicama sa neba i izvorima iz zemlje. 

 

” I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, ti se osveti !’ I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori poteku i vode se sastale kako je određeno bilo.’ (El-Kame, 10-12) 

 

Allahove riječi potvrđuju da su bile različite kazne za poricatelje:

” A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijepim postupke njihove predočio, pa ih ako su razumni bili, od pravog puta odvratio. I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni oholo na zemlji ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili; na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami sui sebi nepravdu nanijeli.’ (El-Ankebut, 38-40)

Zar ljudski rod ne preživljava danas isto stanje ? Šejtan im je uljepšao njihova loša djela, te učinio da misle kako rade dobra djela. Oni s tim samo sebi čine nasilje koje im donosi propast zbog mnoštva grijeha kojim su privukli srdžbu nebesa i zemlje. Zemlja i nebo su puni grijeha koje ljudi čine. Kada bi oni odlučivali (Zemlja i nebo), Zemlja bi se raspukla pod njihovim nogama i progutala sve što je na njoj, i nebo bi se raspuklo iznad njihovih glava i izlilo na njih čašu svoje srdžbe. Međutim, to je Allahova milost koja odgađa ali ne i zaboravlja. Tako se desi da čovjek ne bude kažnjen za sve grijehe na dunjaluku, tako da život traje sve dok ne dođe strašan glas kojim će se najaviti smak svijeta. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Kada bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na zemlji ne bi ostavio, ali on ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.’ (En-Nahl, 61) 

 

Prirodni zakoni pokatkad izostanu

Allahova mudrost je htjela da se uzroci vežu sa posljedicama a rijetko kad prirodni zakoni u svemiru izostanu, što je dovelo do toga da čovjek po njima sve mjeri i tumači. Ponekad prirodni zakoni izostanu, kako bi Allah pokazao svoje ajete, i uvjerio nas da je On Taj koji čini. Mi to prihvatamo čvrsto vjerujući da je Allah to učinio. To je ono što potvrduje ovaj hadis. Prenosi se od Ebu Hurejre da je čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako je rekao: ” Nije Allahov zakon da vam bude uskraćena kiša, nego je zakon da budete darovani neprestanom kišom, tako da ništa ne nikne iz zemlje.’ Zbog toga bi Allahov Resul, kada bi ugledao kišu rekao: ‘Obilna i korisna neka bude.’ 


Stvari tako teku. Vjernik mora da bude siguran u Allahovu moć i da se kreće (radi) u prirodi aktivno uzimajući u obzir zakon uzroka i posljedica, oslanjajući se na Allaha u svakoj Njegovoj odredbi. Što se tiče nevjernika, oni se ovom izruguju. Nama ne preostaje ništa drugo nego da kažemo ono što nas je poučio Allah:

” I reci onima koji neće da vjeruju: ‘ Radite što god možete, i mi ćemo raditi – i čekajte, i mi ćemo čekati.’ (Hud, 121-122)

Primjeri iz stvarnosti

Stvarnost koja se opaža i događaji koji se ponavljaju potvrđuju to. Svakog dana čitamo i slušamo o zemljotresima koji ruše gradove i bujicama koje ruše sve pred sobom. 

 

Navešćemo samo neke vijesti o kataklizmama i ono što su prouzrokovale kako bi se kroz njih vidjela Allahova moć i milost, i kako bi ljudi, kada im se to desi shvatili to kao opomenu. Allah, dž.š, kaže:

” Zar oni ne vide da svake godine jedanput u iskušenje padaju, pa opet-niti se kaju niti se opamećuju.’ (Et-Tevba, 26)

Geološki centri u Havajima i Australiji registrovali su zemljotres jačine sedam stepeni po Rihteru na sjeverozapadnim obalama Papue Nove Gvineje. To je uzrokovalo pojavu tri ogromna vala, čija je najveća visina dostigla deset metara, koji su udarali u obale Papue Nove Gvineje blizu grada Itabija u mrkloj noći. Ubijeno je oko hiljadu osoba, ili više, a to mjesto uništeno je u potpunosti. Mještani su kazali: ‘Doista, buka talasa bila je kao zvuk ratnih mlaznih aviona koji se spremaju za spuštanje. Valovi su se, pokatkad, kretali brzinom hiljadu kilometara na sat. 


Najrazornije oluje desile su se 27. avgusta 1973. godine valom erupcije vulkana Krakatao, izmedu ostrva Jave i Sumatre u Indoneziji. Oluja je uzrokovala valove koji su dostigli visinu 30 metara, a njihova brzina kretala se izmedu 560 i 720 km na sat i ubila je više od 36.000 osoba.

Svježe je i sjećanje na zemljotres u Turskoj, koji se desio.  Kao što se čulo, njemu je prethodio atak na Kur'an na jednoj bestidnoj zabavi. 

 

Drugi primjer je javno organizirano klanjanje namaza za kišu u Turskoj, koju je bila pogodila žestoka suša. U Turskoj su se čak i određene partije radi njihove namjere, unaprijed izrugivale vjernicima. Novine su počele pisati šaljive dosjetke i izrugivati se islamu. No, iskreni muslimani nisu izgubili pouzdanje u Allaha i nije se uvukla sumnja u njihova srca, nego su izišli potištenih srca, povezanih ruku i skrušeno stupili u namaz. Samo što su klanjali namaz i proučili dovu, nebesa su se otvorila i Allah je spustio kišu, koja je bila kao srdžba za srca nevjernika i neprijatelja a lijek za srca vjernika.

Autor: Hidžazi Ibrahim 
El-Mudžtemea br.1408 11-17. jun, 2000. godine
Sa arapskog preveo hfz. Mustafa Efendić


Allahov Poslanik bi pribjegavao dovi kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku. Prenosi se od Aiše, r.a, žene Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekla: ‘Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kad puše jak vjetar, govorio: ‘Gospodaru moj, ja od tebe tražim njegovo dobro i dobro koje je u njemu, dobro koje s njim šalješ. Utičem ti se od njegovog zla kao i zla što ti sa njim šalješ.’ Aiša takođe kaže: ‘Kad bi se nebo žestoko naoblačilo, promijenio bi boju lica (problijedio), izlazio bi i ulazio, odlazio i vraćao se, a kad bi pala kiša, to bi od njega otišlo. To bi prepoznala po njegovom licu.’ Aiša, r.a, je potom rekla: ‘Upitala sam za razlog.’ On je odgovorio: ‘Može da bude, o Aiša, kao što je rekao narod Ad: ‘I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘Ovaj nam oblak kišu donosi.’ (El-Ahkaf, 24) U drugoj predaji se kaže da bi, kada ugledao kišu rekao: ‘Milost.’ 

 

Prenosi se od Zejda ibni Halida el-Džuhenija, r.a, da je rekao: ‘Klanjao nam je Allahov Resul, s.a.v.s, sabah na Hudejbiji, nakon kiše koja je padala te noci. Kada je Allahov Poslanik završio, obratio se ljudima i rekao: ‘Znate šta kaže vaš Gospodar?’ Odgovorili su: ‘Allah i Njegov poslanik znaju.’ On je kazao: ‘Osvanu od mojih robova mu'min i kafir. Što se tice onoga koji kaže: Opskrbljeni smo kišom, Allahovom dobrotom i milošću, on me je povjerovao a zanijekao zvijezde. Dok onaj koji kaže, to je zbog izlaska ove ili one zvijezde, taj je mene zanijekao a povjerovao u zvijezde.’

 

Čudna li je stvar u ovom vremenu gdje su neki učinili nauku novim bogom, idolom za zavođenje, uzdižući ga kako bi opravdali sve što se dešava u prirodi od događaja i pojava. On to sve pripisuje prirodnim pojavama ili svemirskim zakonima, a da ništa od toga ne pripiše Allahu, ili da to tretira kao iskušenje koje je upravljeno ljudima kako bi se ljudi Njega sjetili. To je, pogotovo, izraženo kada se ispostavilo da su ljudi nemoćni da poprave ono što su pokvarili svojim lošim postupcima, onim do čega ih je doveo njihov razum kao i mnoštvo počinjenih grijeha. Kandže njihovih grijeha ih prihvataju iz svih pravaca, što čini da osjećaju smrt i iščekuju propast svakog trenutka.

Unatoč svom tom fesadu i dominirajućem zlu, niko od njih ne diže glas kako bi obznanio da je ono što im se dešava opomena da će ih Allahova srdžba uništiti ako budu u svom nevjerstvu lutali i u svojoj zabludi ostali ravnodušni.

Stanovište vjernika

Vjernik svoje stanovište za ono što se dešava oko njega crpi iz upute Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Kada bi vidio oblak na nebu ili osjetio vjetar u zraku, prepoznalo bi se na njegovom licu kako se promijenio. Takav treba da bude i vjernik u odnosu prema prirodnim pojavama. Treba da preovladava strah, uz nadu, kao što bi Allahov Resul, s.a.v.s, kada bi vidio vjetar i oblak, promijenio boju lica. Tada bi se obratio Allahu moleći: ‘Gospodaru moj molim te za njegovo dobro a utičem ti se od njegovog zla.’ Nije se smirivao niti mu se radost vraćala sve dok kiša ne padne. Tada bi rekao: «Milost». 


Kolike li razlike između odnosa muslimana prema prirodnim pojavama i odnosa nemuslimana. Šejtan nemuslimanima uljepšava njihove postupke tako da sve što se dešava pripisuju prirodi, potpuno zaboravljajući i sasvim zanemarujući Allaha, Njegovo upravljanje događajima, Njegovu dominaciju nad svim što je u prirodi. On raspolaže svime na principu: ‘Budi’, bez obzira na znakove (zakone) koje je stvorio u prirodi, On osobno naređuje, ako hoće, izvrši ih, a ako hoće poremeti ih.

Allah nam je ispričao nešto od toga u Kur'anu. Vatra koja po svojoj prirodi prži, bila je hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s. Ona je samo spržila konopac kojim su bile vezane njegove ruke i noge.

Voda koja potapa, preobrazila se u suh put, a tekla je s obje strane, kao visoki brijeg, ali samo za Musaa, a.s, i vjernike koji su bili sa njim. Poslije toga je tekla kao voda koja je potopila faraona i njegovu vojsku. 

 

Kit koji uništava sve što proguta bio je lađa spasa za Junusa, a.s. U svemu tome ima pouke za umom obdarene.

Stvarnost koju opetovano posmatramo potvrđuje ono što je spomenuto. Kiša koja silazi na neke krajeve biva radosna vijest i milost, put ka oživljavanju mrtve zemlje i čovjeka koji je bio gotovo osuđen na propast. U drugim krajevima pak kiša padne u bujicama i sve uništi brišući sa lica zemlje naselja, ostavljajući samo tragove onog što je postojalo. U priči o narodu Ad je sasvim jasna lekcija. Kur'an nam ju je ispričao da bude savjet i pouka za vjernike. Oni su bili nosioci jedne blistave civilizacije, impozantnih dvoraca, bašci punih obilnih plodova. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Zašto na svakoj uzvisici palate zidate, druge ismijavajući – i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti, a kada kažnjavate, kažnjavate kao silnici ? Bojte se Allaha i Meni budite poslušni. Bojte se Onoga koji vam daruje ono što znate. Daruje vam stoku i sinove i bašče i izvore.’ (Eš-Šuara, 128-134)

Civilizacija koja nije imala premca, uništena je za jedan trenutak.

” I kad ugledaše oblak na obzorju, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: ‘ Ovaj nam oblak kišu donosi !’ ‘ Ne, to je ono što ste požurivali, vjetar koji vam bolnu patnju nosi, koji voljom Gospodara svoga sve ruši.’ (El-Ahkaf, 24-25)

Kako se može uporediti ova kiša sa kiselim kišama o kojima danas govore naucnici ?!

Kad je riječ o Nuhovom, a.s, narodu, oni su potopljeni bujicama sa neba i izvorima iz zemlje. 

 

” I on je Gospodara svoga zamolio: ‘Ja sam pobijeđen, ti se osveti !’ I mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila, i učinili da iz zemlje izvori poteku i vode se sastale kako je određeno bilo.’ (El-Kame, 10-12) 

 

Allahove riječi potvrđuju da su bile različite kazne za poricatelje:

” A i Ada i Semuda – ostaci domova njihovih su vam vidljivi – šejtan im je lijepim postupke njihove predočio, pa ih ako su razumni bili, od pravog puta odvratio. I Karuna i faraona i Hamana; Musa im je jasne dokaze donio, ali su se oni oholo na zemlji ponijeli i kaznu nisu izbjegli. I sve smo prema grijesima njihovim kaznili; na neke vjetar pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. Allah im nije učinio nepravdu, sami sui sebi nepravdu nanijeli.’ (El-Ankebut, 38-40)

Zar ljudski rod ne preživljava danas isto stanje ? Šejtan im je uljepšao njihova loša djela, te učinio da misle kako rade dobra djela. Oni s tim samo sebi čine nasilje koje im donosi propast zbog mnoštva grijeha kojim su privukli srdžbu nebesa i zemlje. Zemlja i nebo su puni grijeha koje ljudi čine. Kada bi oni odlučivali (Zemlja i nebo), Zemlja bi se raspukla pod njihovim nogama i progutala sve što je na njoj, i nebo bi se raspuklo iznad njihovih glava i izlilo na njih čašu svoje srdžbe. Međutim, to je Allahova milost koja odgađa ali ne i zaboravlja. Tako se desi da čovjek ne bude kažnjen za sve grijehe na dunjaluku, tako da život traje sve dok ne dođe strašan glas kojim će se najaviti smak svijeta. Allah, dž.š, kaže: 

 

” Kada bi Allah ljude zbog grijeha njihovih kažnjavao, ništa živo na zemlji ne bi ostavio, ali on ih do roka određenog ostavlja, i kad rok njihov dođe, ni za tren ga jedan ne mogu ni odgoditi ni ubrzati.’ (En-Nahl, 61) 

 

Prirodni zakoni pokatkad izostanu

Allahova mudrost je htjela da se uzroci vežu sa posljedicama a rijetko kad prirodni zakoni u svemiru izostanu, što je dovelo do toga da čovjek po njima sve mjeri i tumači. Ponekad prirodni zakoni izostanu, kako bi Allah pokazao svoje ajete, i uvjerio nas da je On Taj koji čini. Mi to prihvatamo čvrsto vjerujući da je Allah to učinio. To je ono što potvrduje ovaj hadis. Prenosi se od Ebu Hurejre da je čuo od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako je rekao: ” Nije Allahov zakon da vam bude uskraćena kiša, nego je zakon da budete darovani neprestanom kišom, tako da ništa ne nikne iz zemlje.’ Zbog toga bi Allahov Resul, kada bi ugledao kišu rekao: ‘Obilna i korisna neka bude.’ 


Stvari tako teku. Vjernik mora da bude siguran u Allahovu moć i da se kreće (radi) u prirodi aktivno uzimajući u obzir zakon uzroka i posljedica, oslanjajući se na Allaha u svakoj Njegovoj odredbi. Što se tiče nevjernika, oni se ovom izruguju. Nama ne preostaje ništa drugo nego da kažemo ono što nas je poučio Allah:

” I reci onima koji neće da vjeruju: ‘ Radite što god možete, i mi ćemo raditi – i čekajte, i mi ćemo čekati.’ (Hud, 121-122)

Primjeri iz stvarnosti

Stvarnost koja se opaža i događaji koji se ponavljaju potvrđuju to. Svakog dana čitamo i slušamo o zemljotresima koji ruše gradove i bujicama koje ruše sve pred sobom. 

 

Navešćemo samo neke vijesti o kataklizmama i ono što su prouzrokovale kako bi se kroz njih vidjela Allahova moć i milost, i kako bi ljudi, kada im se to desi shvatili to kao opomenu. Allah, dž.š, kaže:

” Zar oni ne vide da svake godine jedanput u iskušenje padaju, pa opet-niti se kaju niti se opamećuju.’ (Et-Tevba, 26)

Geološki centri u Havajima i Australiji registrovali su zemljotres jačine sedam stepeni po Rihteru na sjeverozapadnim obalama Papue Nove Gvineje. To je uzrokovalo pojavu tri ogromna vala, čija je najveća visina dostigla deset metara, koji su udarali u obale Papue Nove Gvineje blizu grada Itabija u mrkloj noći. Ubijeno je oko hiljadu osoba, ili više, a to mjesto uništeno je u potpunosti. Mještani su kazali: ‘Doista, buka talasa bila je kao zvuk ratnih mlaznih aviona koji se spremaju za spuštanje. Valovi su se, pokatkad, kretali brzinom hiljadu kilometara na sat. 


Najrazornije oluje desile su se 27. avgusta 1973. godine valom erupcije vulkana Krakatao, izmedu ostrva Jave i Sumatre u Indoneziji. Oluja je uzrokovala valove koji su dostigli visinu 30 metara, a njihova brzina kretala se izmedu 560 i 720 km na sat i ubila je više od 36.000 osoba.

Svježe je i sjećanje na zemljotres u Turskoj, koji se desio.  Kao što se čulo, njemu je prethodio atak na Kur'an na jednoj bestidnoj zabavi. 

 

Drugi primjer je javno organizirano klanjanje namaza za kišu u Turskoj, koju je bila pogodila žestoka suša. U Turskoj su se čak i određene partije radi njihove namjere, unaprijed izrugivale vjernicima. Novine su počele pisati šaljive dosjetke i izrugivati se islamu. No, iskreni muslimani nisu izgubili pouzdanje u Allaha i nije se uvukla sumnja u njihova srca, nego su izišli potištenih srca, povezanih ruku i skrušeno stupili u namaz. Samo što su klanjali namaz i proučili dovu, nebesa su se otvorila i Allah je spustio kišu, koja je bila kao srdžba za srca nevjernika i neprijatelja a lijek za srca vjernika.

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje