Arhive za ‘UHUD’ kategoriju

UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Posted: Maj 27, 2015 in ahlak, UHUD

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredsta putem kojih čovjek može steći lijep ahlak.

ISPRAVNOST VJEROVANJA (ČISTA AKIDA)

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide).

Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlakbiti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, skritosti, lakomislenosti, neznanja i dr.

DOVA

Dova – velika vrata koja ako se robu otvore hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočista kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we sellem, bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom.

Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš.

Također, u dovi bi molio: Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti; kao što bi dovio: Gospoodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti.

SAMOSAVLADAVANJE

Samosavladavanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavladavenjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta: One koji se budu zbog nas borili mi će mo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro apotisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom.

Mudžaheda – samosavladavanje ne znači da se čovijek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah, dželle šanuhu, kaže: I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.

OBRAČUN SA SAMIM SOBOM

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog.

Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da pretjerivanje u sputavanju duše je negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe. Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.

RAZMIŠLJANJE O TRAGOVIMA KOJE OSTAVLJA LIJEP AHLAK

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime.

RAZMIŠLJANJE O POSLJEDICAMA LOŠEG AHLAKA

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od loseg ponašanja i poticanja na lijepo.

(Odlomak iz knjige: “El-esbabul-mufide fi iktisabil-ahlakil-hamide” “Pravim putem do lijepog ahlaka”. Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija.)

Stav ehli-sunneta po pitanju ashaba da je Allah dž.š. zadovoljan njima, je stup-potporanj, u proučavanju njihove povjesti, a devijacije, desidencije i distarzije, po pitanju njihova historijata, moraju nastupiti ako se ona tj. povijest, proučava daleko od uticaja ‘akidetske nauke. Zbog velike važnosti ove teme, primjetićemo da knjige ehli-sunneta, naročito one koje se bave akaidskom oblašću, u sebi uvjek sadrže ovu temu, s toga želim da, u ovome radu, ukažem na važnost ehli-sunnetskog stava i njegove raznolike aspekte, a takođe želim ukazati i na opasnost, koja može nastupiti uslijed nezdravog proučavanja ove oblasti tj. povijesti ashaba.


Svoj rad sam podijelio na sljedeća poglavlja:

1. Dokazi iz Kur'ana i Sunneta o pouzdanosti ashaba.
2. Stepenu ashaba, ništa ne može parirati.

Na kraju, dragi brate, ne tvrdim da ću doći sa nečim novim, već sam probrao određene izjave imama i učenjaka, koje sam poredao određenim redosljedom, radi određena cilja, koji glasi – odbrana ashaba, drugova zadnjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, – i ovo je trud u odbrani ashaba, na polju ‘akide, povijesti, hadisa …

Dokazi Kur'ana i Sunneta, o pouzdanosti i povjerljivosti ashaba!


Pouzdanost i povjerljivost ashaba je neupitno pitanje, i odlučan stav ehli-sunneta, i ono je općte-poznata stvar u vjeri, a za ovu našu tvrdnju ćemo navesti niz kur'ansko-hadiskih citata!
“Allah je zadovoljan vjernicima,koji su ti vjernost iskazali pod drvetom. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je smiraj spustio im, a nagradit će ih i skorom pobjedom.” (El-Feth: 18.)
Džabir ibn-Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Bilo nas je hiljadu i četiri stotine (ashaba)!” (Buhari, Muslim)
Vanjsko značenje ovog ajeta nam jasno ukazuje na Allahovu dž.š. pohvalu i preporuku, koju niko nikada nije u stanju izreći, jer je to pohvala i preporuka nečije nutrine, i onoga što leži u srcima, i zbog toga je On njima zadovoljan, a onaj s kime je Allah dž.š. zadovoljan, nije moguće da umre kao nevjernik, jer je baš poenta u ostanku na islamu, a zadovoljstvo od strane Allaha dž.š. ne može steći, osim onaj za kojeg se zna da će na islamu i umrijeti, a što se tiče onoga, za koga se zna da će umrijeti na nevjerstvu–kufru, nemoguće je da nas Allah dž.š. obavijesti kako je On njime zadovoljan!? Ono što nam potvrđuje spomenuto je hadis, kojeg bilježi imam Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako Allah bude htio, neće niko od onih koji su dali prisegu pod drvetom, ući u vatru.” Šejhul-Islam ibn-Tejmijjeh kaže: “Allahovo dž.š. zadovoljstvo, je njegovo praiskonsko svojstvo, i On, dželle še'nuhu, nije zadovoljan osim onom osobom koju je unaprijed, svojim praiskonskim znanjem, poznavao, i znao da će ona postupati prema svim neophodnim uzrocima i sebebima Njegova dž.š. zadovoljstva. Tako da osoba, s kojom Allah dž.š. bude zadovoljan, biva potpuno sigurnom u to da se Allah dž.š. nikada neće na nju naljutiti … i to da je svaka osoba, po pitanju koje nas je Allah dž.š. obavijestio, i rekao da je On njome zadovoljan, od stanovnika Dženneta; ako Njegovo dž.š. zadovoljstvo uslijedi nakon pokazana imana, i učinjena dobra djela, On dž.š. to i napominje u toku spominjanja hvale, i pohvale o dotičnoj osobi, a ako bi znao da će ta osoba na kraju učiniti, i uraditi ono što bi izazvalo Njegovu dž.š. srdžbu, ne bi se o njemu Allah dž.š. tako izjasnio!”
Ibnu-Hazm izjavljuje: “Po pitanju koga nam se Allah dž.š. obrati, i obavijesti nas da On dž.š. zna šta je u njihovim srcima, i da je On zadovoljan njima, i da im je smiraj spustio– nije nikome dozvoljeno biti uzdržanim po njihovom pitanju, ili da, ne daj Bože, u njih sumnja!?”
Hadisi koji nam pobliže pojašnjavaju, i ukazuju na povjerljivost i pouzdanost ashaba, su slijedeći:

Od Ebu-Se'ida r.a. se prenosi: “Između Halida b. el-Velida i Abdur-rahmana b. ‘Avfa se nešto desilo, te ga je Halid r.a. grdio, a u tom Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: Nemojte kuditi ikog od mojih ashaba, jer kad bi neko od vas podijelio zlata, u težini Uhuda, ne bi dostigao pregršt jednog od njih, niti pola od njega.” (Muslim)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje u djelu “El-Sarim el-meslul”, izjavljuje: “… to isto smatra i imam Ahmed: Ko god se bude našao u društvu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, godinu, mjesec, dan ili ga samo bude na trenutak vidio, vjerujući u njega, i u ono sa čime je on došao– ta se osoba ubraja u skupinu ashaba, i on ima ‘suhbeta’ onoliko koliko je vremena proveo sa Muhammedom, sallallahu alejhi we sellem,”.
Ebu-Musa el-Eš'ari r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Zvjezde su jamstvo nebesima, pa kada nestane zvijezda, stanovnike nebesa će snaći ono što im je obećano, a ja sam jamstvo mojim ashabima, tako da kada ja odem, mojim će ashabima doći ono što im je obećano.” (Muslim)

Stepenu ashaba ništa ne može parirati!


Nema sumnje da ashabe treba poštovati, i priznavati im vrijednost i stepen, pa makar bili veoma kratko vremena u Poslanikovom, sallallahu alejhi we sellem, društvu i blizini. Hafiz Ibnu-Hadžer el-‘Askelani kaže, navodeći dokaze koji na to upućuju: “… od toga je takođe i ono što sam pročitao, u djelu ‘Vijesti o Haridžijama’, čiji je pisac Muhammed b. Kuddame el-Mervezi koji kaže: “Bili smo kod njega (tj. Ebu-Se'ida), a on bijaše naslonjen, te spomenusmo Aliju i Muaviju, pa jedan prozbori nešto o Muaviji, tada se Ebu-Se'id el-Hudri r.a. uspravi, i navede njegov slučaj, kada je bio (tj. Muavija), u društvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a tu je bio i Ebu Bekr r.a. i jedan bedevija … sve dok (Ebu-Se'id) ne reče: ”Potom sam vidio tog beduina, kojeg, kasnije, dovede Omer b. el-Hattab r.a.; a prije toga je taj bedevija ismijavao i klevetao Ensarije, pa im Omer reče: ”Da on nije jedan od ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem, – jer znam šta je time stekao – dozvolio bih vam da mu vratite onako kako već zaslužuje!” (El-Isabeh/1./12.) El-Hafiz izjavljuje: ”svi prenosioci ovoga hadisa su pouzdani.” Omer r.a. se uzdržao od iskazivanja prijekora prema njemu, a kamoli kakva njegova kažnjavanja, jer je znao da se ta osoba susrela sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem,– što je dokaz da su ashabi bili ubjeđeni u to da nečijem ‘suhbetu’ ništa ne može parirat!
Bezzar prenosi, u svome Musnedu, predaju, čiji su prenosioci svi pouzdani, od Se'ida b. el-Musejjeba, a on od Džabira r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah je odabrao moje ashabe nad svim ljudima i džinnima, izuzev poslanika i vjerovjesnika.” Pričao nam je Veki’ da je čuo Sufjana, kako po pitanju Allahovih dž.š. riječi: “Ti reci: Hvala Allahu, i selam, spas robovima Njegovim, koje On odabra! …” – kaže: To su ashabi, drugovi Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem.
Ovo je pravi odabir i selekcija. Nešto što se ne da pojmiti, zamisliti, ili analogijom zaključiti, ili bilo kako drugačije dokazati, jeste to da neko može biti u ravni sa ashabima, ili pak da bude još i bolji od njih!?
Ibnu-Omer r.a. kaže: “Nemojte kuditi Poslanikove drugove – ashabe, jer je bolji jedan njihov časak i trenutak, od sva rada i truda vašega života.” U predaji kod Veki'a stoji: “… od ibadeta nekog od vas četrdeset godina.” Prenosi ga imam Ahmed, u Musnedu, Kitab: Fedailus-sahabe, Ibnu Madždže, Ibnu Ebi Asim. Šejh Nasirud-din el-Albani ocjenjuje ovu predaju kao sahih.
Na osnovu svega što se zbilo, desilo i spomenulo, većina islamskih učenjaka smatra da nijedno djelo ne može stati u ravan ‘suhbeta’, zbog ličnog svjedočenja Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a što se tiče onih koji su pohvaljeni od prije, ili su prije učinili hidžru, ili pomogli, ili su prenijeli korisno znanje na generacije poslije njih – ne mogu biti u istoj ravni sa onima koji su uslijedili kasnije i nisu to uradili, jer nagrada za svako lijepo svojstvo i osobinu pripada onome koji je prvi uvede u praksu, a koji ima takođe i nagradu svih onih koji budu isto djelo praktikovali, i toga se držali – tako da je vrijednost ashaba jasna!
Imam Ahmed iznosi, u svome djelu “Akida”: “… tako da je onaj koji je bio najslabiji u suhbetu Resula, sallallahu alejhi we sellem, bolji od cijele generacije onih koji se nisu susreli sa Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem, a budu došli pred Allahom dž.š. s potpunim djelom!” (Šerh Usuli I'atikadi Ehlis-sunne, El-Lalika'i) Imam Nevevi kaže: “Vrijednost suhbeta, pa makar i na jedan tren – ne može se ravnati sa djelom, niti se ta deredža može ičim postići, i fadileti-vrijednosti se ne mogu dokučiti kijasom-analogijom, i to je Allahova dž.š. blagodat koju daje kome On hoće!” (Muslim bi šerh-Nevevi)
Allah dž.š. hvali, i spominje dobrotu njihovih prsa i srca, pa kaže:”… On je znao šta je u srcima njihovim …” (El-Feth:18.) Allah dž.š. prihvata njihovu tevbu-pokajanje, pa kaže: “Allah je oprostio Vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, onima koji su ga, kad je teško bilo, slijedili; onda kada se srca skupine jedne zamalo nisu pokolebala. On je nakon toga i njima oprostio. On je doista prema njima Blag i Milostiv.” (El-Tevba:117.) Allah dž.š. nas obaviještava da je On s njima zadovoljan, slijedećim riječima: “Allah je zadovoljan vjernicima koji su ti vjernost pod drvetom iskazali …” (El-Feth:18.)
Ovo su pozitivi Ashaba, i ono sa čime su oni specifični za razliku od ostalih – a gdje su ovakve tezkije – pohvale, onima koji su uslijedili nakon Ashaba!?
Neko će reći, poput imama Ibnu ‘Abdul-Berr-a: “Ali ima nekih predaja koje kontriraju ovim vašim stavovima, poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u hadisu Ebu-Sa'alebeh, gdje kaže: “Doći će dani, gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu – neko reče: od njih ili od nas, o Allahov Poslaniče? Reče: Ne, nego od njih.” Prenosi ga Ebu-Davud, Tirmizi, Ibnu-Madždže, Ibnu-Hibban … Imam Tirmizi kaže: Hadis je hasen.
Ili hadis Ebu-Džum'ah kada je Ebu-Ubejde r.a. upitao: “O, Allahov Poslaniče, da li je iko bolji od nas? Primili smo islam pred tobom, borili smo se sa tobom … Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: ”Ljudi koji će doći poslije vas, koji će u mene vjerovati– a nisu me vidjeli!” Prenose ga Ahmed, Darimi, Hakim i kaže za njega da je sahih. Ibnu-Hadžer kaže da mu je sened hasen.
Pa, kako je moguće uskladiti ajete koje smo prije naveli, i ostale citate i izjave imama, sa ovim hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.”

Ulema je odgovorila na ovo pitanje na slijedeći način:


1 – Hadis “… gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu …” – ne ukazuje ne prednost, jer uvećanje nagrade na pedeset puta veću od obične, ne uslovljava utvrđivanje nečije prednosti nad nekim!
2 – Onaj koji je nadmašen kad-kada može posjedovati posebne odlike i specifike koje istaknuti ne posjeduje, ali kada se sve ukupno sabere ne može stati u ravan sa njime!
3 – Takođe se kaže: Prednost koja se nalazi među njima – može biti u stvarima u kojima su svi isti poput ibadeta koji je potpuno isti za sve vjernike, tako da se ne može poreći da neko neće možda biti bolji od ashaba na polju ibadeta, ali ono s čime su ashabi r.a. izuzeti od ostalih, i u čemu su ostale pretekli poput svjedočenja njegovom dolasku, sallallahu alejhi we sellem, te gledanja u njegovu plemenitu i mubarek ličnost, je stvar koja se ne može razumom dokučiti, jer niko ne može doći sa djelom koje će stati u ravan sa njihovim suhbetom da je Allah njima zadovoljan. (El-Sava'ik el-Muhrika)
4 – Što se tiče hadisa Ebu-Džum'ah, njegovi prenosioci nisu saglasni po pitanju njegova teksta; neki od njih ga prenose riječima “… da li je iko bolji od nas …”, kao što je i spomenut, a neki ga prenose riječima: “Rekosmo: O Allahov Poslaniče, da li će biti ljudi koji će imati veću nagradu od nas? …” – prenosi ga Taberani.
El-Hafiz u Fethu kaže: Lanac prenosilaca ove predaje je jači od lanca prenosilaca prethodno navedene predaje, i ona se podudara sa hadisom Ebu-Sa'alebe, kojem je već dat odgovor! A Allah, dželle še'nuhu, najbolje zna. Na kraju trebam napomenuti da ovo razilaženje između islamskih učenjaka ne obuhvata poznate ashabe poput: četvorice pravednih halifa, preostale šestorice kojima je obećan Džennet, učesnika ‘Akabe, učesnika Bedra, učesnika pohoda na Tebuk … Razilaženje je u pitanju onih ashaba koji su samo jedanput, ili na kratko, vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, te zbog toga Imam Ibnu-‘Abdul-Berr pravi izuzetak po pitanju učesnika Bedra, Hudejbijje … (El-Feth: 7./7.)


Prevod: Sead ef. Jasavić

Jedna od velikih zabluda koja je ovih dana rasprostranjena, o kojoj čujemo i čitamo, na čijem se širenju ulaže veliki trud jeste uspostavljanje mira sa Židovima okončavanjem borbe protiv njih i to pod pokroviteljstvom nevjerničkih država. Također, na mejdanu se uveliko održavaju koncili i druženja na temu ”kolegijalnost religija”, tačnije, dijalog između islama i kršćanstva. Na ”muslimanima” učesnicima tih koncila primjetan je veliki duševni poraz, ljubav prema lagodnom životu, ugodnosti, te, antipatija prema džihadu i stvarima koje iziskuje.

Islam je po njima vjera mira, podudarnosti naroda i mirne koegzistencije. Takvi idu dotle da govore: ” Ujedinjeni narodi riješavaju svjetske probleme na islamski način,” iz čega se zaključuje njihova potpuna spremnost da se bace u naručje zapada. Besmisleno je govoriti o njihovoj neupućenosti u islam općenito, a posebno u instituciju ”privrženost i odricanje” kao jednog temelja ove vjere. Sve ove spletke i planovi dio su davno pokrenute kampanje protiv temelja islama ”odricanje od nevjernika.” Ovome treba dodati i spletke inovatora iznutra i njima sličnih. Da bi stvar bila još žalosnija, dok se vodi takva surova kampanja na uništenju ovog temelja islamskog vjerovanja, među onima koji sebe smatraju dijelom ehlus-sunneta i daijama vlada nejedinstvo i neprijateljstvo. Zbog ovoga, ali i zbog spomenute kampanje, kroz sljedeće tačke želim staviti akcenat na instituciju ”privrženost i odricanje”.
1. Privrženost i odricanje dio je vjerovanja (imana), štaviše, jedan od njegovih temelja. Ovu konstataciju potvrđuje časni Kur'an: ”Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju. Da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici.” (El-Maida, 80-81.). Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, u vezi s ajetom, kaže: ”Ajet je izrečen u smislu pogodbene (uvjetne) rečenice koja iziskuje nerazdvojivu vezu između uvjeta i onoga što je uvjetovano: ”A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali…” Ovo upućuje da vjerovanje isključuje prijateljstvo s nevjernicima, drugim riječima, u srcu se ne može sastati iman i prijateljstvo s njima. Na kraju, ajet upućuje da, onaj ko prijateljuje s nevjernicima, ne vjeruje u Allaha i Vjerovjesnika i ono što je njemu objavljeno. Privrženost i odricanje najčvršća je veza za iman, na što nas, opet, upućuju Poslanikove , sallallahu alejhi we sellem, riječi: ”Najčvršća je veza za iman ljubav radi Allaha i mržnja radi Allaha.” (Ahmed i Hakim). Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab rekao je: ”Zar se može biti pravi vjernik ili voditi džihad ili naređivati dobro a odvraćati od zla osim ljubavlju radi Allaha i mržnjom radi Njega, jer kada bi ljudi bili jednog pravca, kada se ne bi mrzili i neprijateljevali, ne bi se razlikovala Istina od laži, vjernik od nevjernika, niti prijatelji Milostivog od šejtanovih prijatelja.” Ashabi, radijallahu anhum, Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, davali su prisegu na vjernost i ostvarnju ovog velikog temelja. Resulullah, sallallahu alejhi we sellem, govorio bi ashabima: ”Daj mi prisegu da ćeš robovati Allahu, obavljati namaz, davati zekat, uzajamno se savjetovati s muslimanima i napustiti mnogobošce.” (Nesai i Ahmed). Razmislimo zajedno o divnim riječima Ibn-Akila koji kaže: ”Ako hoćeš znati kolika je vezanost muslimana nekog vremena sa islamom ne gledaj da li su džamije pune, niti na brojnost hadžija, već pogledaj da li prijateljuju s nevjernicima. Ibn-Ravendi i Mari živjeli su kao nevjernici i širili nevjerstvo. Nakon što su, Allah ih prokleo, umrli, ljudi (muslimani) počeli su ih uzdizati i kupovati njihova djela, što, između ostalog, upućuje na slabost vjere.”
2. Privrženost znači ljubav i povezanost. Ona je, u osnovi, djelo srca, međutim ispoljava se jezikom i djelima. Privržen se može biti samo Allahu, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i vjernicima: ”Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici…” (El-Maida, 55). Prema vjernicima privrženost se izražava: ljubavlju prema njima zbog njihovog vjerovanja, njihovim pomaganjem, brigom za njih, iskrenim odnosom, učenjem dove, nazivanjem selama, posjetom bolesnika, ispraćajem dženaze, raspitivanjem o njima i dr. Odricanje od nevjernika biva: njihovom mržnjom iz vjerskih razloga, ne nazivati im selam, neponižavanjem pred njima, nedivljenjem njima, njihovim neoponašanjem, razlikovanje od njih, borbom protiv njih imetkom, jezikom i životom, preseljenjem iz njihove u islamsku zemlju i dr.
3. Sljedbenici ehlus-sunneta milostivi su prema svijetu, lijepo se ophode prema ljudima, ponizni su prema vjernicima a ponosni prema nevjernicima. Međusobno su podudarni, samilosni, i sažaljivi kao jedno tijelo, kada ga zaboli jedan dio, ostali djelovi to osjećaju. Štaviše, poznati učenjak Ejjub Suhtijani rekao je: ”Kada čujem da je umro neki musliman, osjećam kao da sam izgubio dio sebe.” U tome je smislu Ismail Asfehani, veliki pobornik za sunnet, rekao: ”Čovjek je dužan da voli sljedbenike ehlus-sunneta ma gdje bili nadajući se Allahovoj ljubavi koju je obećao u hadis kudsiju: ”Moja je ljubav obavezna onima što se vole u Moje ime i susreću u Moje ime.” (Malik i Ahmed). Također je dužan da prezire inovotare ma gdje bili kako bi bio od onih koji vole u ime Allaha i u ime Njegovo preziru. Ova je privrženost, bez sumnje, rezultat istog puta i pravca, istog vjerovanja i ponašanja.
4. Nevjernici, bili oni prvobitni kao Židovi i kršćani, ili odpadnici od islama, naši su neprijatelji. Uzvišeni kaže: ”Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika, a onoga ko to čini- Allah neće štititi. To učinite jedino da bi ste se od njih sačuvali.” (Alu-Imran, 28.). Ibn-Kesir, tumačeći ajet, kaže: Uzvišeni vjernicima zabranjuje da prijateljuju s nevjernicima, da ih vole pored vjernika, i uzimaju za zaštitnike, a potom prijeti:… a onoga ko to čini-Allah neće štititi, tj. ko prekrši tu zabranu nema ništa s Allahom što Uzvišeni, opet, potvrđuje riječima: ”O vjernici, ne prijateljujte s nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hoćete da pružite Allahu očigledan dokaz protiv sebe?” (En-Nisa, 144.) Također: ”O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati. (El-Maida, 51.) Da su nevjernici naši stalni i zakleti neprijatelji činjenica je koja se nikada neće promjeniti. Nju je časni Kur'an ustvrdio na više mjesta: ”Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju…”(Et-Tewba, 10.) ”Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da vam se od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi.” (El-Bekara, 105.) ”Mnogi sljedbenici knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje.” (El-Bekara, 109.) Na ovaj nas je način Uzvišeni upozorio na nevjernike a On: …kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obavješten. (El-Mulk, 14.) Da ti se srce smiri, pogledaj u davnu i skoru prošlost i vidi šta su nam nevjernici radili, budućnost očekuj onakvu kakva je bila i prošlost. Allah se smilovao Ibn-Kajiimu koji je u svojoj poznatoj knjizi ”Propisi vezani za zimije” naslovio poglavlje ”Ajeti koji govore o prevari zimija muslimana, njihovom neprijateljstvu, vjerolomstvu i njihovom priželjkivanju zla muslimanima, te o Allahovom neprijateljstvu prema onome ko ih pomaže, uzdiže i stavi na čelo muslimana”.
5.Ljudi se u vezi s privrženošću i odricanjem dijele na tri vrste:
-Vjernici- njih je dužnost voljeti i s njima prijateljevati.
-Nevjernici i licemjeri- njih je dužnost prezirati i odreći ih se.
-Grješnici- njih se mora voljeti zbog vjere i bogobojaznosti koju imaju, ali u isto vrijeme, mora ih se prezirati zbog grijeha koje čine. 
 
Sve ovo zato što je privrženost i odricanje dio vjerovanja, a vjerovanje (iman) kod ehlus-sunneta jeste nejedinstvena stvar koja se sastoji iz ogranaka. Na ovo nas upućuje hadis: ”Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko ogranaka, najveći je la ilahe illeallah, a najmanji ogranak ukloniti prepreku s puta.” (Buhari i Muslim), a postoje i drugi brojni hadisi u vezi s tim. Zaključili smo da je iman nejedinstvena stvar te se u srcu može sastaviti iman i kufr (nevjerstvo) koje ne izvodi iz vjere za šta su dokaz riječi Uzvišenog: ”Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.”(El-Hudžurat, 9.) kojima Allah, dželle še'nuhu, ustvrđuje njihov iman iako se međusobno bore a: ”Psovanje je muslimana grijeh, a borba proti njega nevjerstvo (kufr)” i ”Nemoj te se poslije mene vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge.” (Navedene su hadise zabilježili Buhari i Muslim). Ibn-Tejmijje u tome smislu kaže: ”Učenjaci ehlus-sunneta na stavu su da se u čovjeku može naći (nepotpun) iman i kufr (koji ga ne izvodi iz vjere). Ovakav je čovjek Allahov štićenik shodno imanu, bogobojaznosti i djelima, shodno čemu će biti i nagrađen, a isto tako, Allah će ga, ako hoće, kazniti shodno kufru kojeg imaju pri sebi.”
6. Ljubav prema nevjernicima ima ogranke i biva na različite načine. Šejh Abdullatif b. Abdurahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdulvehhab u vezi s tim kaže: ”Ljubav prema nevjernicima jeste po stupnjevima, neki od njih uzrokuju izlazak iz islama a neki spadaju u velike grijehe.” Također kaže: ”Termini: nepravda, grijeh, razvrat, nemoral, prijateljstvo, neprijateljstvo, mnogoboštvo i sl. koji su upotrebljeni u Kur'anu i sunnetu mogu imati spoljašnje značenje, što je osnova kod učenjaka usulil-fikha, a mogu imati i preneseno na koje ih nije dozvoljeno skretati osim ako postoji kontekst koji to dopušta od čega je i postojanje hadisa koji idu u prilog tome.” Tako npr. Allahove riječi: ”A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati”, sunnet je ograničio na opće (svako) prihvatanje za zaštitnike. U prijateljevanje s nevjernicima koje izvodi iz islama spada: pomaganje nevjernika protiv muslimana, nesmatranje nevjernika nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo, kolebanje u sudu da su nevjernici, smatranje ispravnim njihovog pravca, izjavljivanje da su oni naša braća, da su svi na vjeri Ibrahima, a.s., čak oni bili ateisti, mnogobošci, Židovi ili kršćani …
7. Ponekad dolazi do miješanja pojmova, ”lijepo ophođenje s nevjernicima” i ”preziranje i odricanje od nevjernika”. Razlika se mora znati, naime, lijepo je ophođenje stvar a preziranje i odricanje druga je stvar. Imam je Karafi, u poznatom djelu ”El-Furuk”, lijepo pojasnio razliku između spomenutih termina rekavši: ”Znaj da je Allah, dželle še'nuhu, zabranio ukazivanje ljubavi zimijama rekavši: …s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte-oni poriču Istinu koja vam dolazi . (El-Mumtehina, 1.), dok u drugom ajetu kaže: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. (El-Mumtehina, 8.), obaveza je usaglasiti ova dva ajeta tako što ćemo reći: prvi zabranjuje prijateljevanje i ukazivanje ljubavi prema njima a drugi traži dobročinstvo prema njima (bez poklanjanja ljubavi). Prema njima se treba lijepo ophoditi jer njihovo stavljanje pod zaštitu i okrilje muslimana povlači za sobom obaveze. Ibn-Hazm u djelu ”Meratibul-idžma” naveo je koncenzus svih učenjaka u vezi s obavezom muslimanima da svim raspoloživim sredstvima brane zimije ako ih neko napadne. Dakle, dužnost je činiti zimijama svakojako dobročinstvo ako u sebi ne sadrži ukazivanje ljubavi prema njima ili veličanje kufra. Ako će odvesti u jednu od ove dvije stvari zabranjeno je gore navedenim ali i drugim ajetima. Razlika između spomenuta dva termina bit će uočljiva na sljedećem: – zabranjeno je: srdačno dočekivanje nevjernika, njihovo uzdizanje ustajanjem pred njima i obraćanjem uzvišenim imenima, prilikom susreta pustiti ih da prođu boljim i širim dijelom, a proći gorim i užim djelom puta, što čovjek, obično, praktikuje sa uglednim i dijete sa ocem, također je zabranjeno da musliman bude njihov sluga ili najamnik, sve ovo zato što se ovim stvarima uzdiže nevjerstvo a omalovažava islam i muslimani. Međutim, dopušteno je, bez naklonosti prema njima, biti ljubazan prema slabima od njih, nahraniti gladne, pokloniti odjeću kome je potrebna, lijepo se obraćati iz samilosti i sažaljenja prema njima a ne iz straha i poniženosti, dobrovoljno podnositi njihova uznemiravanja ne iz straha od njih i njihovog veličanja, moliti da ih Svevišnji uputi i učini od sretnih, savjetovati ih u vezi s svih stvari. Međutim, prilikom odnosa s njima trebamo se sjetiti toga da oni poriču našeg Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da nas mrze, da bi nas, kada bi im se pružila prilika, iskorijenili i prigrabili naše imetke, te da su oni najnepokorniji našem Gospodaru, Allahu, dželle še'nuhu. Sa ove tačke polazimo i odnosimo se prema njima onako kako nam je to Allah, naredio, nastojeći da izvršimo Njegovu naredbu.
8. Jedan od najvećih plodova privrženosti i odricanja jeste ostvarenje najčvršće veze s Allahom, postizanje Njegovog zadovoljstva i spas od Njegove srdžbe, kao što Uzvišeni kaže: ”Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista što sami sebi pripremaju, da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici”. (El-Maida, 80-81.) Plod ovog temelja imana, također je spas od smutnje. Uzvišeni veli: ”Nevjernici jedni druge nasljeđuju. Ne postupite li tako, nastat će smutnja na Zemlji i nered veliki.” (El-Enfal, 73.) Ibn-Kesir, u vezi s značenjem ajeta, kaže: ”Ne uzmete li za prijatelje vjernike, pomješat će se iman i kufr pa će uslijediti smutnja i veliki nered.” Plod ostvarenja ovog temelja jeste sticanje blagodati, dobra i pohvale na oba svijeta. Uzvišeni kaže: ”I pošto napusti (Ibrahim) njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.” (Merjem, 49-50.) Ajet jasno ukazuje da je uzrok sticanja spomenutih blagodati i pohvale napuštanja nevjernika, u čemu je spas na ovome i budućem svijetu, za šta su, opet, dokaz riječi Uzvišenog: ”I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!” (Hud, 113.) Praktično je dokazano da one koji su ostvarili privrženost i odricanje ummet spominje po dobru i moli Uzvišenog za milost prema njima, a o Allahovoj pomoći i njihovom lijepom svršetku da ne govorimo. Pogledajmo npr. stav Ebu-Bekra, r.a., prema odpadnicima i onima što su odbili davati zekat! Allah, dželle še'nuhu, pomogao ga je i njegovim uzrokom uzvisio islam. Ili stav hrabrog Ahmed b. Hambela prema inovatorima u vezi s pitanjem stvaranja Kur'ana, nije im popustio niti pokleknuo. Uzvišeni je njime uzvisio ehlus-sunnet a ponizio inovotare. Sjetimo se Salahuddina Ejjubije i njegove borbe protiv križara. I njega je Allah pomogao a nevjernike osramotio. Primjeri su za ovo mnogi. Na kraju ovog teksta konstatujemo: dužnost je daijama da ostvare privrženost i odricanje srcem, rječju i djelom, i pozivaju u to vežući ummet za Kur'an, sunnet, historiju a posebno onu koja se tiče borbe između vjernika i nevjernika, otkrivajući tako organizirane spletke neprijatelja na putu uništenja ovog ummeta, također putem raznih aktivnosti na realizaciji privrženosti i odricanja kao npr. udjeljivanje na Allahovom putu, susreti i povezivanje sa dajiama širom svijeta, praćenje vijesti o njima, i td.

Autor: Šejh Abdulaziz b. Muhammed Abdullatif
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
_______________________________________________________________

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji je čovjeka stvorio u najljepšem obliku, i koji ga je uzdigao iznad mnogih stvorenja raznolikim blagodatima i počastima. Ako taj isti čovjek ustraje u pokornosti Allahu, konstantno će uživati i imat će velika uživanja u prelijepom džennetu, u protivnom, njegovo boravište će biti tamo gdje je bolna patnja. Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, On je Najznaniji, Tvorac, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, kome je njegov Gospodar posvjedočio: « a, ti si, doista, najljepšeg morala!» Neka su na njega, na njegovu porodicu i ashabe Allahovi salavati i mnogobrojni selami, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha i znajte da Allah, slavljen neka je On, ne gleda u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela! Srce je predmet Allahovog promatranja kod Njegova roba.

Srce je takvo, ako bude ispravno tada će i čitavo tijelo biti ispravno, a ako bude pokvareno, čitavo tijelo biva pokvareno. O ovome nas je obavjestio Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem! Ono je mjesto spoznaje Allaha, mjesto ljubavi prema Njemu, straha i bojaznosti od Njega, mjesto nade… Također, u njemu se ostvaruju nijeti bez kojih djela nisu ispravna niti primljena.

Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Zaista se djela vrijednuju prema namjerama, i svaki čovjek ima onoliko shodno njegovoj namjeri!»

Kaže Imam Ibn El-Kajjim rahimehullah: « Najvrijednije što insan u sebi ima je njegovo srce, jer je ono spoznavalac Allaha, Njemu teži i voli Ga! Ono je mjesto imana. Njemu se obraćaju svi poslani Poslanici. Ono je odabrano za napočasnije imanske darove i razumjevanja, a ostali udovi se njemu pokoravaju i hizmete mu, poput hizmeta roba prema njegovom kralju. Pa, neka je slavljen onaj koji okreće ljudska srca kako On želi i koji im daruje ono što On hoće od nevidljivih, gajb-tajni! On je taj koji se ispriječava ispred čovjeka i njegova srca, i savršeno poznaje šta je to što mu se postavlja kao barijera kada su u pitanju njegova pokornost i vjera. On srca raspoređuje shodno Njegovoj volji, neka nadahnjuje pa budu srca Njegovih evlija koja su ponizna Gospodaru svih svjetova, a neka zaglušuje pa takvi budu nemarni!»¨

Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, bi se često zaklinjao riječima: « Ne, tako mi Onoga koji okreće ljudska srca!» Često bi dovio riječima: « Allahu moj, o Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»

Zbog ovoga je rekao Imam Ibn El-Kajjim: « Kada bi razmislili o stanju srca naspram Vladara i šejtana, primjetili bi velika iznenađenja!   Nekada se upravlja prema ovome a nekada prema onome! Ako se okrene Vladaru, zbog toga bude prostrano, osvjetljeno, milostivo, iskreno, pokajno, bude ispunjeno ljubavlju prema Allahu a ta ljubav nadvlada sve ostale ljubavi, smanji mu se težnja i nada u ovaj prolazni svijet… Kada bi ustrajalo u ovome stanju uživalo bi najugodniji život! Međutim, kada se okrene prema šejtanu, tada zadobije mnoge neprijatnosti poput tjesnoće, tame, zabrinutosti, tuge, straha, srdžbe zbog sudbine, sumnje u istinu, težnje za ovim svijetom i njegovim radostima, nemarnosti prema Allahu, a to je najveća kazna koju srce može imati!»

O Allahovi robovi, doista srca mogu biti tvrda kao kamenje, ili još tvrđa, pa da se udalje od Allaha i Njegovoga rahmeta i pokornosti.   Najudaljenije srce od Allaha je tvrdo srce kome ne koristi nikakva opomena, niti se može smekšati sa bilo kakvim govorom! Kada je takvo, onda njegov vlasnik nosi u svojim grudima čisti kamen od kojeg nikakve koristi nema, niti od takvog srca može išta izaći osim zla!

Ima i onih srca koja se smekšaju i postanu bogobojazna i ponizna svome Stvoritelju, budu razumna i nastoje da Mu se približe i zadobiju Njegovu milost. Ovakvo milostivo i lijepo srce nosi onaj od koga se stalno mogu vidjeti dobra djela!

Tvrdoća srca i njegova čistoća imaju svoje uzroke koje može svaki rob da učini!

Među najvećim uzrocima čistoće srca je učenje i slušanje Kur'ana.

Kaže Uzvišeni Allah: «U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.» (Qaf,37)

I kaže: «…podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji!»(Qaf,45)

I kaže: « Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog koji podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.» (Ez-Zumer, 23)

I kaže: « Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala tvrda.»(El-Hadid, 16)

U ovim plemenitim ajetima se jasno primjećuje da je Kur'an nešto najvažnije pomoću čega se može srce očistiti kada se uči, sluša i razmišlja o njegovim ajetima.

Kaže Allah: « Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.» (El-Hašr, 21)

Zbog toga muslimani trebaju da nastoje što više učiti Knjigu njihova Gospodara, čitajući je, razmišljajući o njoj i praktično je primjenjujući, kako bi postigli uputu i život za njihova srca. Nesmiju da se poistovjete sa sljedbenicima Knjige koji su imali Tevrat i Indžil, ali su se od njih udaljili, pa su im srca postala radi toga tvrda. Sada im ne koristi nikakvo predavanje, niti im se srca mogu smekšati navodeći bilo kakve nagrade ili prijetnje!

Među stvarima koje mnogo koriste pri smekšavanju srca je i sjećanje na smrt, na prolaznost ovoga svijeta i preseljenje na drugi! Analogno tome, najviše sto srca može stvrdnuti je nemarnost prema drugom svijetu, zaboravljanje smrti i zauzetost dunjalukom!

Kaže Uzvišeni: «Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.» (Ali imran, 185)

Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Posjećujte mezarja, jer vas ona podsjećaju na Ahiret»

Također je rekao: « Mnogo se sjećajte narušivaća svih naslađivanja (smrt)»

Kaže Uzvišeni Allah: « Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće džehennem, zbog onoga što su radili.» (Junus,7,8)
Među stvarima koje uveliko smekšavaju srca jeste i uzimanje pouka iz događaja koji su se desili nevjerničkim narodima, poput propasti i destrukcija. Suprotno tome je nemarnost prema njima!
Kaže Uzvišeni: « I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešnici bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.» (Hadž, 45,46)
I sjećanje na Allaha omekšava ljudska srca! Suprotno tome, dakle nemarnost prema spominjanju Allaha, otvrđuje srce!
Kaže Uzvišeni: « Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene» (El-Enfal, 2)
I kaže: «…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!» (Ra'd, 28)
I kaže: «…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
I kaže: « I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče, u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.» (El'Araf, 205)
Od načina kako se može srce smekšati jeste i prihvatanje svih Allahovih naredbi i postupanje po njima, i klonjenje svih Njegovih zabrana! A od najvažnijih načina za otvrdnjavanje srca je odstupanje od Njegovih naredbi i zabrana.
Kaže Uzvišeni: « A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: “Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?” Što se tiče vjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju; a što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru. Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit’ se kaju nit’ se opamećuju. A kad bude objavljena koja sura, samo se zgledaju: “Dali vas ko vidi?” – i onda se udaljuju. Neka Allah srca njihova bez podrške ostavi, zato što su od onih ljudi koji neće da razumiju.» (Tewba, 124-127) Prihvatanje istine i postupanje po onome kako ona nalaže je razlog za uputu i iman srca, a odbacivanje istine i nepostupanje po njoj otvrdnjuje srca i povećavaju mu njegovu osorost!
Kaže Uzvišeni: «…te da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni?» (El-En'am, 110)
I kaže: «…i kad oni skrenuše u stranu, – Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.» (Saff, 5)

Među stvarima koje omekšavaju ljudska srca je razmišljanje i promatranje u stanja bolesnika, siromaha i onih koji su iskušani kojekakvim iskušenjima. Srca se stvrdnjuju zbog dičenja sa zdravljem, sa snagom, sa neovisnošću od drugih, i slično tome. Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Gledajte u one koji su ispod vas, a ne u one koji su iznad vas, jer se sa tim ne podcjenjuju Allahove blagodati.»

Kaže Uzvišeni Allah u pogledu Ada, dakle, onih koji su se ponosili snagom svoje tjelesne građe i mnoštva imetka: « Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. “Ko je od nas jači?” – govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, – a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovom svijetu dali da osjete sramnu patnju, – patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija -, i niko im neće u pomoć priteći.» (Fussilet, 15,16)

Kada bi čovjek posjetio bolnicu, i pogledao u stanje bolesnika i shvatio koje bolove trpe, ili, kada bi pogledao u siromahe i jetime, i kada bi shvatio u kojoj su oni potrebi za hranom, spoznao bi vrijednost Allahovih blagodati i srce bi mu se smekšalo! Međutim, kada svoj pogled upošljava u nečemu mimo toga, i kada posmatra one koji uživaju u raskoši i imućnosti u pogledu ljepota ovoga svijeta, tada će mu sigurno srce otvrdnuti i osjetit će se oholim!
Allah je naredio Svome poslaniku da se druži sa siromašnim i potlačenim muslimanima i vjernicima, te da ih nezapostavlja druženjem sa bogatim.
Kaže Uzvišeni: « Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i činite ono što će vam oživjeti vaša srca i smekšati ih, a klonite se onoga što utiče na njihovu tvrdoću i mrtvilo! To je upravo izvor vaše sreće, ili, nesreće!
Da nam Allah podari bereket u veličanstvenom Kur'anu…

DRUGI DIO HUTBE:

Zahvaljujem Allahu koji okreće ljudska srca, Poznavaocu nevidljivog, Onome koji prima pokajanja pokajnika i koji strašno kažnjava za tvrdoću srca.
Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je često znao kazati: « O Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»
Neka su na njega Allahovi salavati i selami, kao i na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha povinujući se Njegovim naredbama i klonjenju Njegovih zabrana, i poštujte Njegove propise! « …a ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.» (Hadž, 32)
Znajte da su se u ovom našem vremenu rasprostranili uzroci putem kojih otvrdnjavaju srca, pa ih se čuvajte! Od takvih je zauzetost dunjalukom, obmanjenost njegovim sjajem i naslađivanje njegovim ljepotama! Zbog toga se primjećuje samo mali broj onih koji su zauzeti u džamijama i onih koji u njima borave, a veliki je broj onih koji su u potrazi za dunjalukom i naslađivanjem.
Također, gledanje u ono što je zabranjeno, a što se može naći na televizijskim ekranima, ili videu, poput zavodničkih slika u filmovima i serijama, ili slika koje se nalaze na časopisima i novinama, zatim, i slušanje muzike, muzičkih instrumenata i pjesama koje su se rasprostranile među muslimanima, sve su to zabranjene stvari koje proizvode nifak, licemjerstvo, u srcima i koje podstiču raspaljivanje duševne strasti, a zabranjuju slušanje Kur'ana, jer, nemože se spojiti slušanje šejtanovog kur'ana i Kur'ana Milostivoga Allaha!

Također, među stvarima koje podstiču tvrdoću srca su i praćenje sportskih igara, navijajući i prekomjernim gledanjem, a to je danas postala atrakcija većine omladine i ostalih koji su iskušani sa ovom bolešćurinom.
I prekomjerna šala i smijanje dovode do tvrdila ljudskog srca, pa zato musliman i o ovome treba da vodi računa!
Zatim, i zabranjena jela i pića otvrdnjavaju srce, jer, ona su odvratna i imaju loš uticaj na moral. Ona podstiču na lijenost u pogledu izvršavanja ibadeta, ali i na aktivnost kada se radi o nekom grijehu. Ovo se jasno može primjetiti na onima koji se hrane imetkom od kamate i mita, i koji konzumiraju alkohol i drogu… Uticaj ovih poroka se primjećuje na njihovom moralu i njihovim tijelima! Općenito, svi grijesi otvrdnjavaju srce i zastiru ga i prekrivaju od imanskog svijetla i upute.
Kaže Uzvišeni: « A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (El-Mutaffifin, 14)

U Musnedu, kao i u Džami'u od Tirmizija, se prenosi hadis od Ebu Hurejre da je rekao: Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Kada vjernik počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka, pa ako se pokaje i zatraži oprost, njegovo srce se očisti, a ako na taj grijeh nastavi činiti grijehe, ona se širi sve dok čitavo srce ne obuhvati, a to je prekrivač kojeg je Allah Uzvišeni spomenuo: «A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (Kaže Tirmizi da je ovaj hadis sahih!)

I druženje sa lošim i griješničkim društom utiće na tvrdoću srca, jer, čovjek je poput onoga sa kim se druži. Zato, nemoj da pitaš kakav je određeni čovjek, nego, pitaj kakav je onaj sa kim se on druži!
Kaže Uzvišeni: «I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.» (Hašr, 19)

Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je naveo primjer lošega društva kao čovjeka čiji je posao da raspuhuje vatru. U društvu sa njim ćeš zasigurno imati neku štetu!

Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i znajte da je najbolji govor, Allahova Knjiga….

Hutbu održao:
Šejh Salih ibn Fewzan ibn Abdillah Alu Fewzan
Imam, hatib i član Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji

Preveo: Smail L. Handžić
_______________________________________________________________

1- U njih spada i mjesec Ramazan
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Došao vam je Ramazan, blagoslovljeni mjesec. Allah vam je propisao njegov post. U njemu se otvaraju džennetska vrata a džehennemska zatvaraju. Šejtani su u njemu sputani. U njemu je noć koja je vrijednija od hiljadu mjeseci. Onaj ko bude lišen njenih blagodati uskraćena su mu velika dobra.”
– Od blagodati ovog mjeseca je sljedeće:
On je razlog za oprost grijeha, shodno hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko isposti Ramazan vjerujući u Allaha i nadajući se njegovoj milosti oprošteni su mu dotadašnji grijesi.” U njemu je noć vrijednija od hiljadu mjeseci.  Zatim, njegove koristi kako vjerske tako i dunjalučke.  U tom mjesecu je noć “Kadr” za koju Allah kaže: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći blagoslovljenoj.” (Ed-Duhan, 3.)   Zbog blagoslova ove noći i njenog velikog značaja, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio njeno traženje rekavši: “Tražite noć kadr u neparnim noćima zadnje trećine ramazana.”
Od blagoslova ove noći je:
-U njoj se razazna i razriješi svaki mudar posao, kao što u njoj biva zapisano sve što će se dogoditi u narednoj godini bilo dobro ili zlo.
-Umnožavanje vrijednosti dobrih djela urađenih u toj noći kao i oprost grijeha.
-Objava Kur'ana.
-Spuštanje meleka u toj noći.

2- Deset dana Zul-Hidždžeta
Shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nijedno djelo urađeno u nekim drugim danima nije vrijednije od onog koje se učini u ovih deset dana. Rekoše: “Pa čak ni džihad?” Čak ni džihad, osim čovjek koji izađe i bori se svojim tijelom i imetkom i ništa od toga ne vrati.”
U blagoslove ovih dana spada:
– Velika vrijednost svakog dobrog djela učinjenog u tim danima.
– U njima je dan Arefata. Ko taj dan posti bude mu iskup za grijehe učinjene u dvije godine. – U njima je Jevmun-Nahri ( Dan žrtve) i Ejjamut-Tešrik ( 11,12,13-ti dan Zul-Hidždžeta; dani kurbana).

3- Petak
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najbolji dan u kom se sunce rađa je Petak. U tom danu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet, na taj dan je izveden iz njega i Sudnji dan neće nastupiti osim petkom.”
-Od blagoslova toga dana je:

a) U njemu se nalazi “čas udovoljenja”, kao što se navodi u Buharijinom i Muslimovom sahihu, u hadisu Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo petak i rekao: “U njemu je trenutak, neće se podudariti da rob-musliman stoji klanjajući i moleći Allaha Uzvišenog za nešto a da njegovoj molbi ne bude udovoljeno.” Po pitanju tačnog određivanja tog “časa udovoljenja” učenjaci navode nekoliko mišljenja od kojih su preovladavajuća:  Prvo, da je to vrijeme od sjedenja imama u namazu do završetka namaza; i drugo, da su to zadnji trenutci nakon ikindije.
b) Ko propisno obavi džumu namaz sa svim njenim adabima oprošteni su mu (manji) grijesi između te i prošle džume, kao što se navodi u hadisu Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se petkom okupa a zatim dođe na džumu-namaz i klanja ono što mu je propisano, pa šuti i sluša hutbu imama, te klanja za imamom oprošteno mu je ono što je učinio između te i druge džume i još tri dana.”

4- Ponedjeljak i četvrtak
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ponedjeljkom i četvrtkom se otvaraju džennetska vrata i oprosti se svakom robu koji Allahu širk ni u čemu ne čini, osim čovjeku kod koga su između njega i njegovog brata mržnja i prezir zavladali. Tada bude rečeno: Sačekajte i ovu dvojicu ne bi li se izmirili, pričekajte i njih dvojicu možda se pomire.”
-Od blagoslova ova dva dana je:
a) U njima se otvaraju džennetska vrata.
b) U ta dva dana ljudska djela budu predočena Allahu, dželle š'enuhu.

5- Zadnja trećina noći
Shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “U zadnjoj trećini svake noći naš Gospodar Uzvišeni i Slavljeni silazi do dunjalučkog neba i kaže: “Ko me moli da mu se odazovem? Ko od mene traži da mu udovoljim? Ko se meni kaje da mu oprostim?”

6- Traženje blagoslova u nečemu (sa nečim) od hrane
Od toga je:

1- Maslinovo ulje, shodno riječima Uzvišenog: “Pali se blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija iako ga vatra i ne dotakne.” (En-Nur, 35.)   Kao i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Jedite maslinovo ulje i mažite se njime, jer uistinu je ono od blagoslovljenog drveta.”

2- Mlijeko, prema hadisu kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao bi kada neko donese mlijeko: “Koliko je u kući: blagoslov ili dva?”

3- “Habbe sevda”, crno zrno, ćurekot; kako se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista je u “crnom zrnu”- ćurekotu lijek za svaku bolest osim starosti.”

4- ” Adžva”- posebna vrsta medinske hurme. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ujutro pojede sedam “adžva” hurmi tog dana mu ne može nauditi nikakav otrov niti vradžbina (sihr).”

Kaže Hatabi: “Osobenost tih hurmi u tome što koriste protiv otrova i sihra jest zbog blagoslova Poslanikove dove za medinske hurme, a ne zbog osobenosti samih hurmi.”
A Nevevi je rekao: “U hadisu se ukazuje na specifičnost medinskih hurmi sa time što je spomenuto, a što se tiče toga što je njihov broj baš sedam njegovo pravo značenje je nepojmljivo i razumom nedokučivo, kao što je slučaj i sa brojem namaza i nisabom zekata.”
Kaže Kurtubi: “Hadisi koji o tome govore jasno ukazuju na karakteristiku medinskih hurmi da štite od sihra i otrova. I hadisi u kojima se spominje općenito (tj. bilo koja hurma, bez preciziranja) i u njima se misli na posebnost samo medinskih hurmi.”
Ibnu-l-Hadžer je rekao: “Očevidno je da se time misli na medinske hurme.”
A Ibnu-l-Kajjim kaže: “Ovaj hadis je iz one vrste Poslanikovih obraćanja koja se odnose na posebne osobe, kao za stanovnike Medine i one oko njih, i nema sumnje da su određena područja specifična po djelotvornosti mnogih lijekova za njene stanovnike dok u drugim područjima ti isti lijekovi ne pomažu.”

5- Jelengljiva (gomoljka)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Jelengljiva (gomoljka) je dar, a njena tečnost je lijek za oko.”

6- Med
Kaže Uzvišeni: “Iz njihovih utroba izlazi piće različitih boja u kojem je lijek za ljude.” (En-Nahl, 69.)

7- ” Zemzem” voda
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista je ona blagoslovljena, ona je obrok koji hrani (zasićuje).”
Kada bi došao do “Zemzema” Abdullah ibnul-Mubarek bi se okrenuo prema kibli ,a zatim rekao: “Gospodaru moj, uistinu sin mog oca El-Meval nam je prenio od Muhammeda ibnul- Munkedira, a on od Džabira, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Voda Zemzem je za ono za što je popijena”, a ja je evo pijem zbog žeđi na Sudnjem danu”, a zatim bi je pio.
Ibnu-l-Huzejme kada je upitan: “Kako si sakupio toliko znanje?” odgovorio je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Voda Zemzem je za ono za što se pije.’ A ja kad god sam je pio molio sam Allaha za korisno znanje.”

8- Uz spomenuto se dodaje:
a) Konji, prema riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Za konjsku grivu je vezano dobro do Sudnjega dana: zarada (dobit) i plijen.”
b) Sitna stoka (ovce i koze), jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan za namaz (molitvu) u njihovim torovima pa je rekao: “Obavljajte molitvu u njima jer one su blagoslov.”
Kurtubi, rahimehullah, je spomenuo oblike blagoslova u sitnoj stoci: “Od onog što je u njima od odjeće, jela, pića (mlijeko), mnoštva mladunčadi, jer one u jednoj godini rađaju tri puta; pa do toga što je za njih vezano od smirenosti, skrušenosti i uljudnosti njenog vlasnika kao i blagosti prema drugima.”
c) Palma (datula); Od Abdullaha ibn-Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Jednom prilikom smo sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Donešena je grana s vrha palme sa datulama na njoj, pa je rekao: “Ima drveća čiji je blagoslov kao blagoslov muslimana.”

Priredio: Nezir Jašarević
_________________________________________________________

Stav ehli-sunneta po pitanju ashaba da je Allah dž.š. zadovoljan njima, je stup-potporanj, u proučavanju njihove povjesti, a devijacije, desidencije i distarzije, po pitanju njihova historijata, moraju nastupiti ako se ona tj. povijest, proučava daleko od uticaja ‘akidetske nauke. Zbog velike važnosti ove teme, primjetićemo da knjige ehli-sunneta, naročito one koje se bave akaidskom oblašću, u sebi uvjek sadrže ovu temu, s toga želim da, u ovome radu, ukažem na važnost ehli-sunnetskog stava i njegove raznolike aspekte, a takođe želim ukazati i na opasnost, koja može nastupiti uslijed nezdravog proučavanja ove oblasti tj. povijesti ashaba.


Svoj rad sam podijelio na sljedeća poglavlja:

1. Dokazi iz Kur'ana i Sunneta o pouzdanosti ashaba.
2. Stepenu ashaba, ništa ne može parirati.

Na kraju, dragi brate, ne tvrdim da ću doći sa nečim novim, već sam probrao određene izjave imama i učenjaka, koje sam poredao određenim redosljedom, radi određena cilja, koji glasi – odbrana ashaba, drugova zadnjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, – i ovo je trud u odbrani ashaba, na polju ‘akide, povijesti, hadisa …

Dokazi Kur'ana i Sunneta, o pouzdanosti i povjerljivosti ashaba!


Pouzdanost i povjerljivost ashaba je neupitno pitanje, i odlučan stav ehli-sunneta, i ono je općte-poznata stvar u vjeri, a za ovu našu tvrdnju ćemo navesti niz kur'ansko-hadiskih citata!
“Allah je zadovoljan vjernicima,koji su ti vjernost iskazali pod drvetom. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je smiraj spustio im, a nagradit će ih i skorom pobjedom.” (El-Feth: 18.)
Džabir ibn-Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Bilo nas je hiljadu i četiri stotine (ashaba)!” (Buhari, Muslim)
Vanjsko značenje ovog ajeta nam jasno ukazuje na Allahovu dž.š. pohvalu i preporuku, koju niko nikada nije u stanju izreći, jer je to pohvala i preporuka nečije nutrine, i onoga što leži u srcima, i zbog toga je On njima zadovoljan, a onaj s kime je Allah dž.š. zadovoljan, nije moguće da umre kao nevjernik, jer je baš poenta u ostanku na islamu, a zadovoljstvo od strane Allaha dž.š. ne može steći, osim onaj za kojeg se zna da će na islamu i umrijeti, a što se tiče onoga, za koga se zna da će umrijeti na nevjerstvu–kufru, nemoguće je da nas Allah dž.š. obavijesti kako je On njime zadovoljan!? Ono što nam potvrđuje spomenuto je hadis, kojeg bilježi imam Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako Allah bude htio, neće niko od onih koji su dali prisegu pod drvetom, ući u vatru.” Šejhul-Islam ibn-Tejmijjeh kaže: “Allahovo dž.š. zadovoljstvo, je njegovo praiskonsko svojstvo, i On, dželle še'nuhu, nije zadovoljan osim onom osobom koju je unaprijed, svojim praiskonskim znanjem, poznavao, i znao da će ona postupati prema svim neophodnim uzrocima i sebebima Njegova dž.š. zadovoljstva. Tako da osoba, s kojom Allah dž.š. bude zadovoljan, biva potpuno sigurnom u to da se Allah dž.š. nikada neće na nju naljutiti … i to da je svaka osoba, po pitanju koje nas je Allah dž.š. obavijestio, i rekao da je On njome zadovoljan, od stanovnika Dženneta; ako Njegovo dž.š. zadovoljstvo uslijedi nakon pokazana imana, i učinjena dobra djela, On dž.š. to i napominje u toku spominjanja hvale, i pohvale o dotičnoj osobi, a ako bi znao da će ta osoba na kraju učiniti, i uraditi ono što bi izazvalo Njegovu dž.š. srdžbu, ne bi se o njemu Allah dž.š. tako izjasnio!”
Ibnu-Hazm izjavljuje: “Po pitanju koga nam se Allah dž.š. obrati, i obavijesti nas da On dž.š. zna šta je u njihovim srcima, i da je On zadovoljan njima, i da im je smiraj spustio– nije nikome dozvoljeno biti uzdržanim po njihovom pitanju, ili da, ne daj Bože, u njih sumnja!?”
Hadisi koji nam pobliže pojašnjavaju, i ukazuju na povjerljivost i pouzdanost ashaba, su slijedeći:

Od Ebu-Se'ida r.a. se prenosi: “Između Halida b. el-Velida i Abdur-rahmana b. ‘Avfa se nešto desilo, te ga je Halid r.a. grdio, a u tom Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: Nemojte kuditi ikog od mojih ashaba, jer kad bi neko od vas podijelio zlata, u težini Uhuda, ne bi dostigao pregršt jednog od njih, niti pola od njega.” (Muslim)
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje u djelu “El-Sarim el-meslul”, izjavljuje: “… to isto smatra i imam Ahmed: Ko god se bude našao u društvu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, godinu, mjesec, dan ili ga samo bude na trenutak vidio, vjerujući u njega, i u ono sa čime je on došao– ta se osoba ubraja u skupinu ashaba, i on ima ‘suhbeta’ onoliko koliko je vremena proveo sa Muhammedom, sallallahu alejhi we sellem,”.
Ebu-Musa el-Eš'ari r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Zvjezde su jamstvo nebesima, pa kada nestane zvijezda, stanovnike nebesa će snaći ono što im je obećano, a ja sam jamstvo mojim ashabima, tako da kada ja odem, mojim će ashabima doći ono što im je obećano.” (Muslim)

Stepenu ashaba ništa ne može parirati!


Nema sumnje da ashabe treba poštovati, i priznavati im vrijednost i stepen, pa makar bili veoma kratko vremena u Poslanikovom, sallallahu alejhi we sellem, društvu i blizini. Hafiz Ibnu-Hadžer el-‘Askelani kaže, navodeći dokaze koji na to upućuju: “… od toga je takođe i ono što sam pročitao, u djelu ‘Vijesti o Haridžijama’, čiji je pisac Muhammed b. Kuddame el-Mervezi koji kaže: “Bili smo kod njega (tj. Ebu-Se'ida), a on bijaše naslonjen, te spomenusmo Aliju i Muaviju, pa jedan prozbori nešto o Muaviji, tada se Ebu-Se'id el-Hudri r.a. uspravi, i navede njegov slučaj, kada je bio (tj. Muavija), u društvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a tu je bio i Ebu Bekr r.a. i jedan bedevija … sve dok (Ebu-Se'id) ne reče: ”Potom sam vidio tog beduina, kojeg, kasnije, dovede Omer b. el-Hattab r.a.; a prije toga je taj bedevija ismijavao i klevetao Ensarije, pa im Omer reče: ”Da on nije jedan od ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem, – jer znam šta je time stekao – dozvolio bih vam da mu vratite onako kako već zaslužuje!” (El-Isabeh/1./12.) El-Hafiz izjavljuje: ”svi prenosioci ovoga hadisa su pouzdani.” Omer r.a. se uzdržao od iskazivanja prijekora prema njemu, a kamoli kakva njegova kažnjavanja, jer je znao da se ta osoba susrela sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem,– što je dokaz da su ashabi bili ubjeđeni u to da nečijem ‘suhbetu’ ništa ne može parirat!
Bezzar prenosi, u svome Musnedu, predaju, čiji su prenosioci svi pouzdani, od Se'ida b. el-Musejjeba, a on od Džabira r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah je odabrao moje ashabe nad svim ljudima i džinnima, izuzev poslanika i vjerovjesnika.” Pričao nam je Veki’ da je čuo Sufjana, kako po pitanju Allahovih dž.š. riječi: “Ti reci: Hvala Allahu, i selam, spas robovima Njegovim, koje On odabra! …” – kaže: To su ashabi, drugovi Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem.
Ovo je pravi odabir i selekcija. Nešto što se ne da pojmiti, zamisliti, ili analogijom zaključiti, ili bilo kako drugačije dokazati, jeste to da neko može biti u ravni sa ashabima, ili pak da bude još i bolji od njih!?
Ibnu-Omer r.a. kaže: “Nemojte kuditi Poslanikove drugove – ashabe, jer je bolji jedan njihov časak i trenutak, od sva rada i truda vašega života.” U predaji kod Veki'a stoji: “… od ibadeta nekog od vas četrdeset godina.” Prenosi ga imam Ahmed, u Musnedu, Kitab: Fedailus-sahabe, Ibnu Madždže, Ibnu Ebi Asim. Šejh Nasirud-din el-Albani ocjenjuje ovu predaju kao sahih.
Na osnovu svega što se zbilo, desilo i spomenulo, većina islamskih učenjaka smatra da nijedno djelo ne može stati u ravan ‘suhbeta’, zbog ličnog svjedočenja Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a što se tiče onih koji su pohvaljeni od prije, ili su prije učinili hidžru, ili pomogli, ili su prenijeli korisno znanje na generacije poslije njih – ne mogu biti u istoj ravni sa onima koji su uslijedili kasnije i nisu to uradili, jer nagrada za svako lijepo svojstvo i osobinu pripada onome koji je prvi uvede u praksu, a koji ima takođe i nagradu svih onih koji budu isto djelo praktikovali, i toga se držali – tako da je vrijednost ashaba jasna!
Imam Ahmed iznosi, u svome djelu “Akida”: “… tako da je onaj koji je bio najslabiji u suhbetu Resula, sallallahu alejhi we sellem, bolji od cijele generacije onih koji se nisu susreli sa Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem, a budu došli pred Allahom dž.š. s potpunim djelom!” (Šerh Usuli I'atikadi Ehlis-sunne, El-Lalika'i) Imam Nevevi kaže: “Vrijednost suhbeta, pa makar i na jedan tren – ne može se ravnati sa djelom, niti se ta deredža može ičim postići, i fadileti-vrijednosti se ne mogu dokučiti kijasom-analogijom, i to je Allahova dž.š. blagodat koju daje kome On hoće!” (Muslim bi šerh-Nevevi)
Allah dž.š. hvali, i spominje dobrotu njihovih prsa i srca, pa kaže:”… On je znao šta je u srcima njihovim …” (El-Feth:18.) Allah dž.š. prihvata njihovu tevbu-pokajanje, pa kaže: “Allah je oprostio Vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, onima koji su ga, kad je teško bilo, slijedili; onda kada se srca skupine jedne zamalo nisu pokolebala. On je nakon toga i njima oprostio. On je doista prema njima Blag i Milostiv.” (El-Tevba:117.) Allah dž.š. nas obaviještava da je On s njima zadovoljan, slijedećim riječima: “Allah je zadovoljan vjernicima koji su ti vjernost pod drvetom iskazali …” (El-Feth:18.)
Ovo su pozitivi Ashaba, i ono sa čime su oni specifični za razliku od ostalih – a gdje su ovakve tezkije – pohvale, onima koji su uslijedili nakon Ashaba!?
Neko će reći, poput imama Ibnu ‘Abdul-Berr-a: “Ali ima nekih predaja koje kontriraju ovim vašim stavovima, poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u hadisu Ebu-Sa'alebeh, gdje kaže: “Doći će dani, gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu – neko reče: od njih ili od nas, o Allahov Poslaniče? Reče: Ne, nego od njih.” Prenosi ga Ebu-Davud, Tirmizi, Ibnu-Madždže, Ibnu-Hibban … Imam Tirmizi kaže: Hadis je hasen.
Ili hadis Ebu-Džum'ah kada je Ebu-Ubejde r.a. upitao: “O, Allahov Poslaniče, da li je iko bolji od nas? Primili smo islam pred tobom, borili smo se sa tobom … Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: ”Ljudi koji će doći poslije vas, koji će u mene vjerovati– a nisu me vidjeli!” Prenose ga Ahmed, Darimi, Hakim i kaže za njega da je sahih. Ibnu-Hadžer kaže da mu je sened hasen.
Pa, kako je moguće uskladiti ajete koje smo prije naveli, i ostale citate i izjave imama, sa ovim hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.”

Ulema je odgovorila na ovo pitanje na slijedeći način:


1 – Hadis “… gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu …” – ne ukazuje ne prednost, jer uvećanje nagrade na pedeset puta veću od obične, ne uslovljava utvrđivanje nečije prednosti nad nekim!
2 – Onaj koji je nadmašen kad-kada može posjedovati posebne odlike i specifike koje istaknuti ne posjeduje, ali kada se sve ukupno sabere ne može stati u ravan sa njime!
3 – Takođe se kaže: Prednost koja se nalazi među njima – može biti u stvarima u kojima su svi isti poput ibadeta koji je potpuno isti za sve vjernike, tako da se ne može poreći da neko neće možda biti bolji od ashaba na polju ibadeta, ali ono s čime su ashabi r.a. izuzeti od ostalih, i u čemu su ostale pretekli poput svjedočenja njegovom dolasku, sallallahu alejhi we sellem, te gledanja u njegovu plemenitu i mubarek ličnost, je stvar koja se ne može razumom dokučiti, jer niko ne može doći sa djelom koje će stati u ravan sa njihovim suhbetom da je Allah njima zadovoljan. (El-Sava'ik el-Muhrika)
4 – Što se tiče hadisa Ebu-Džum'ah, njegovi prenosioci nisu saglasni po pitanju njegova teksta; neki od njih ga prenose riječima “… da li je iko bolji od nas …”, kao što je i spomenut, a neki ga prenose riječima: “Rekosmo: O Allahov Poslaniče, da li će biti ljudi koji će imati veću nagradu od nas? …” – prenosi ga Taberani.
El-Hafiz u Fethu kaže: Lanac prenosilaca ove predaje je jači od lanca prenosilaca prethodno navedene predaje, i ona se podudara sa hadisom Ebu-Sa'alebe, kojem je već dat odgovor! A Allah, dželle še'nuhu, najbolje zna. Na kraju trebam napomenuti da ovo razilaženje između islamskih učenjaka ne obuhvata poznate ashabe poput: četvorice pravednih halifa, preostale šestorice kojima je obećan Džennet, učesnika ‘Akabe, učesnika Bedra, učesnika pohoda na Tebuk … Razilaženje je u pitanju onih ashaba koji su samo jedanput, ili na kratko, vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, te zbog toga Imam Ibnu-‘Abdul-Berr pravi izuzetak po pitanju učesnika Bedra, Hudejbijje … (El-Feth: 7./7.)


Prevod: Sead ef. Jasavić

Jedna od velikih zabluda koja je ovih dana rasprostranjena, o kojoj čujemo i čitamo, na čijem se širenju ulaže veliki trud jeste uspostavljanje mira sa Židovima okončavanjem borbe protiv njih i to pod pokroviteljstvom nevjerničkih država. Također, na mejdanu se uveliko održavaju koncili i druženja na temu ”kolegijalnost religija”, tačnije, dijalog između islama i kršćanstva. Na ”muslimanima” učesnicima tih koncila primjetan je veliki duševni poraz, ljubav prema lagodnom životu, ugodnosti, te, antipatija prema džihadu i stvarima koje iziskuje.

Islam je po njima vjera mira, podudarnosti naroda i mirne koegzistencije. Takvi idu dotle da govore: ” Ujedinjeni narodi riješavaju svjetske probleme na islamski način,” iz čega se zaključuje njihova potpuna spremnost da se bace u naručje zapada. Besmisleno je govoriti o njihovoj neupućenosti u islam općenito, a posebno u instituciju ”privrženost i odricanje” kao jednog temelja ove vjere. Sve ove spletke i planovi dio su davno pokrenute kampanje protiv temelja islama ”odricanje od nevjernika.” Ovome treba dodati i spletke inovatora iznutra i njima sličnih. Da bi stvar bila još žalosnija, dok se vodi takva surova kampanja na uništenju ovog temelja islamskog vjerovanja, među onima koji sebe smatraju dijelom ehlus-sunneta i daijama vlada nejedinstvo i neprijateljstvo. Zbog ovoga, ali i zbog spomenute kampanje, kroz sljedeće tačke želim staviti akcenat na instituciju ”privrženost i odricanje”.
1. Privrženost i odricanje dio je vjerovanja (imana), štaviše, jedan od njegovih temelja. Ovu konstataciju potvrđuje časni Kur'an: ”Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista ono što sami sebi pripremaju. Da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici.” (El-Maida, 80-81.). Šejhul-islam Ibn-Tejmijje, u vezi s ajetom, kaže: ”Ajet je izrečen u smislu pogodbene (uvjetne) rečenice koja iziskuje nerazdvojivu vezu između uvjeta i onoga što je uvjetovano: ”A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali…” Ovo upućuje da vjerovanje isključuje prijateljstvo s nevjernicima, drugim riječima, u srcu se ne može sastati iman i prijateljstvo s njima. Na kraju, ajet upućuje da, onaj ko prijateljuje s nevjernicima, ne vjeruje u Allaha i Vjerovjesnika i ono što je njemu objavljeno. Privrženost i odricanje najčvršća je veza za iman, na što nas, opet, upućuju Poslanikove , sallallahu alejhi we sellem, riječi: ”Najčvršća je veza za iman ljubav radi Allaha i mržnja radi Allaha.” (Ahmed i Hakim). Šejh Sulejman b. Abdullah b. Muhammed b. Abdulvehhab rekao je: ”Zar se može biti pravi vjernik ili voditi džihad ili naređivati dobro a odvraćati od zla osim ljubavlju radi Allaha i mržnjom radi Njega, jer kada bi ljudi bili jednog pravca, kada se ne bi mrzili i neprijateljevali, ne bi se razlikovala Istina od laži, vjernik od nevjernika, niti prijatelji Milostivog od šejtanovih prijatelja.” Ashabi, radijallahu anhum, Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, davali su prisegu na vjernost i ostvarnju ovog velikog temelja. Resulullah, sallallahu alejhi we sellem, govorio bi ashabima: ”Daj mi prisegu da ćeš robovati Allahu, obavljati namaz, davati zekat, uzajamno se savjetovati s muslimanima i napustiti mnogobošce.” (Nesai i Ahmed). Razmislimo zajedno o divnim riječima Ibn-Akila koji kaže: ”Ako hoćeš znati kolika je vezanost muslimana nekog vremena sa islamom ne gledaj da li su džamije pune, niti na brojnost hadžija, već pogledaj da li prijateljuju s nevjernicima. Ibn-Ravendi i Mari živjeli su kao nevjernici i širili nevjerstvo. Nakon što su, Allah ih prokleo, umrli, ljudi (muslimani) počeli su ih uzdizati i kupovati njihova djela, što, između ostalog, upućuje na slabost vjere.”
2. Privrženost znači ljubav i povezanost. Ona je, u osnovi, djelo srca, međutim ispoljava se jezikom i djelima. Privržen se može biti samo Allahu, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i vjernicima: ”Vaši su zaštitnici samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici…” (El-Maida, 55). Prema vjernicima privrženost se izražava: ljubavlju prema njima zbog njihovog vjerovanja, njihovim pomaganjem, brigom za njih, iskrenim odnosom, učenjem dove, nazivanjem selama, posjetom bolesnika, ispraćajem dženaze, raspitivanjem o njima i dr. Odricanje od nevjernika biva: njihovom mržnjom iz vjerskih razloga, ne nazivati im selam, neponižavanjem pred njima, nedivljenjem njima, njihovim neoponašanjem, razlikovanje od njih, borbom protiv njih imetkom, jezikom i životom, preseljenjem iz njihove u islamsku zemlju i dr.
3. Sljedbenici ehlus-sunneta milostivi su prema svijetu, lijepo se ophode prema ljudima, ponizni su prema vjernicima a ponosni prema nevjernicima. Međusobno su podudarni, samilosni, i sažaljivi kao jedno tijelo, kada ga zaboli jedan dio, ostali djelovi to osjećaju. Štaviše, poznati učenjak Ejjub Suhtijani rekao je: ”Kada čujem da je umro neki musliman, osjećam kao da sam izgubio dio sebe.” U tome je smislu Ismail Asfehani, veliki pobornik za sunnet, rekao: ”Čovjek je dužan da voli sljedbenike ehlus-sunneta ma gdje bili nadajući se Allahovoj ljubavi koju je obećao u hadis kudsiju: ”Moja je ljubav obavezna onima što se vole u Moje ime i susreću u Moje ime.” (Malik i Ahmed). Također je dužan da prezire inovotare ma gdje bili kako bi bio od onih koji vole u ime Allaha i u ime Njegovo preziru. Ova je privrženost, bez sumnje, rezultat istog puta i pravca, istog vjerovanja i ponašanja.
4. Nevjernici, bili oni prvobitni kao Židovi i kršćani, ili odpadnici od islama, naši su neprijatelji. Uzvišeni kaže: ”Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika, a onoga ko to čini- Allah neće štititi. To učinite jedino da bi ste se od njih sačuvali.” (Alu-Imran, 28.). Ibn-Kesir, tumačeći ajet, kaže: Uzvišeni vjernicima zabranjuje da prijateljuju s nevjernicima, da ih vole pored vjernika, i uzimaju za zaštitnike, a potom prijeti:… a onoga ko to čini-Allah neće štititi, tj. ko prekrši tu zabranu nema ništa s Allahom što Uzvišeni, opet, potvrđuje riječima: ”O vjernici, ne prijateljujte s nevjernicima umjesto s vjernicima! Zar hoćete da pružite Allahu očigledan dokaz protiv sebe?” (En-Nisa, 144.) Također: ”O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati. (El-Maida, 51.) Da su nevjernici naši stalni i zakleti neprijatelji činjenica je koja se nikada neće promjeniti. Nju je časni Kur'an ustvrdio na više mjesta: ”Ni rodbinstvo ni sporazum, kada je vjernik u pitanju, ne poštuju…”(Et-Tewba, 10.) ”Ne vole oni koji ne vjeruju, ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, da vam se od Gospodara vašeg bilo kakvo dobro objavi.” (El-Bekara, 105.) ”Mnogi sljedbenici knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje.” (El-Bekara, 109.) Na ovaj nas je način Uzvišeni upozorio na nevjernike a On: …kako i ne bi znao Onaj Koji stvara, Onaj Koji sve potanko zna, Koji je o svemu obavješten. (El-Mulk, 14.) Da ti se srce smiri, pogledaj u davnu i skoru prošlost i vidi šta su nam nevjernici radili, budućnost očekuj onakvu kakva je bila i prošlost. Allah se smilovao Ibn-Kajiimu koji je u svojoj poznatoj knjizi ”Propisi vezani za zimije” naslovio poglavlje ”Ajeti koji govore o prevari zimija muslimana, njihovom neprijateljstvu, vjerolomstvu i njihovom priželjkivanju zla muslimanima, te o Allahovom neprijateljstvu prema onome ko ih pomaže, uzdiže i stavi na čelo muslimana”.
5.Ljudi se u vezi s privrženošću i odricanjem dijele na tri vrste:
-Vjernici- njih je dužnost voljeti i s njima prijateljevati.
-Nevjernici i licemjeri- njih je dužnost prezirati i odreći ih se.
-Grješnici- njih se mora voljeti zbog vjere i bogobojaznosti koju imaju, ali u isto vrijeme, mora ih se prezirati zbog grijeha koje čine. 
 
Sve ovo zato što je privrženost i odricanje dio vjerovanja, a vjerovanje (iman) kod ehlus-sunneta jeste nejedinstvena stvar koja se sastoji iz ogranaka. Na ovo nas upućuje hadis: ”Iman se sastoji iz šezdeset i nekoliko ogranaka, najveći je la ilahe illeallah, a najmanji ogranak ukloniti prepreku s puta.” (Buhari i Muslim), a postoje i drugi brojni hadisi u vezi s tim. Zaključili smo da je iman nejedinstvena stvar te se u srcu može sastaviti iman i kufr (nevjerstvo) koje ne izvodi iz vjere za šta su dokaz riječi Uzvišenog: ”Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih.”(El-Hudžurat, 9.) kojima Allah, dželle še'nuhu, ustvrđuje njihov iman iako se međusobno bore a: ”Psovanje je muslimana grijeh, a borba proti njega nevjerstvo (kufr)” i ”Nemoj te se poslije mene vratiti u nevjerstvo ubijajući jedni druge.” (Navedene su hadise zabilježili Buhari i Muslim). Ibn-Tejmijje u tome smislu kaže: ”Učenjaci ehlus-sunneta na stavu su da se u čovjeku može naći (nepotpun) iman i kufr (koji ga ne izvodi iz vjere). Ovakav je čovjek Allahov štićenik shodno imanu, bogobojaznosti i djelima, shodno čemu će biti i nagrađen, a isto tako, Allah će ga, ako hoće, kazniti shodno kufru kojeg imaju pri sebi.”
6. Ljubav prema nevjernicima ima ogranke i biva na različite načine. Šejh Abdullatif b. Abdurahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdulvehhab u vezi s tim kaže: ”Ljubav prema nevjernicima jeste po stupnjevima, neki od njih uzrokuju izlazak iz islama a neki spadaju u velike grijehe.” Također kaže: ”Termini: nepravda, grijeh, razvrat, nemoral, prijateljstvo, neprijateljstvo, mnogoboštvo i sl. koji su upotrebljeni u Kur'anu i sunnetu mogu imati spoljašnje značenje, što je osnova kod učenjaka usulil-fikha, a mogu imati i preneseno na koje ih nije dozvoljeno skretati osim ako postoji kontekst koji to dopušta od čega je i postojanje hadisa koji idu u prilog tome.” Tako npr. Allahove riječi: ”A njihov je i onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati”, sunnet je ograničio na opće (svako) prihvatanje za zaštitnike. U prijateljevanje s nevjernicima koje izvodi iz islama spada: pomaganje nevjernika protiv muslimana, nesmatranje nevjernika nevjernicima, sumnja u njihovo nevjerstvo, kolebanje u sudu da su nevjernici, smatranje ispravnim njihovog pravca, izjavljivanje da su oni naša braća, da su svi na vjeri Ibrahima, a.s., čak oni bili ateisti, mnogobošci, Židovi ili kršćani …
7. Ponekad dolazi do miješanja pojmova, ”lijepo ophođenje s nevjernicima” i ”preziranje i odricanje od nevjernika”. Razlika se mora znati, naime, lijepo je ophođenje stvar a preziranje i odricanje druga je stvar. Imam je Karafi, u poznatom djelu ”El-Furuk”, lijepo pojasnio razliku između spomenutih termina rekavši: ”Znaj da je Allah, dželle še'nuhu, zabranio ukazivanje ljubavi zimijama rekavši: …s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte-oni poriču Istinu koja vam dolazi . (El-Mumtehina, 1.), dok u drugom ajetu kaže: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. (El-Mumtehina, 8.), obaveza je usaglasiti ova dva ajeta tako što ćemo reći: prvi zabranjuje prijateljevanje i ukazivanje ljubavi prema njima a drugi traži dobročinstvo prema njima (bez poklanjanja ljubavi). Prema njima se treba lijepo ophoditi jer njihovo stavljanje pod zaštitu i okrilje muslimana povlači za sobom obaveze. Ibn-Hazm u djelu ”Meratibul-idžma” naveo je koncenzus svih učenjaka u vezi s obavezom muslimanima da svim raspoloživim sredstvima brane zimije ako ih neko napadne. Dakle, dužnost je činiti zimijama svakojako dobročinstvo ako u sebi ne sadrži ukazivanje ljubavi prema njima ili veličanje kufra. Ako će odvesti u jednu od ove dvije stvari zabranjeno je gore navedenim ali i drugim ajetima. Razlika između spomenuta dva termina bit će uočljiva na sljedećem: – zabranjeno je: srdačno dočekivanje nevjernika, njihovo uzdizanje ustajanjem pred njima i obraćanjem uzvišenim imenima, prilikom susreta pustiti ih da prođu boljim i širim dijelom, a proći gorim i užim djelom puta, što čovjek, obično, praktikuje sa uglednim i dijete sa ocem, također je zabranjeno da musliman bude njihov sluga ili najamnik, sve ovo zato što se ovim stvarima uzdiže nevjerstvo a omalovažava islam i muslimani. Međutim, dopušteno je, bez naklonosti prema njima, biti ljubazan prema slabima od njih, nahraniti gladne, pokloniti odjeću kome je potrebna, lijepo se obraćati iz samilosti i sažaljenja prema njima a ne iz straha i poniženosti, dobrovoljno podnositi njihova uznemiravanja ne iz straha od njih i njihovog veličanja, moliti da ih Svevišnji uputi i učini od sretnih, savjetovati ih u vezi s svih stvari. Međutim, prilikom odnosa s njima trebamo se sjetiti toga da oni poriču našeg Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da nas mrze, da bi nas, kada bi im se pružila prilika, iskorijenili i prigrabili naše imetke, te da su oni najnepokorniji našem Gospodaru, Allahu, dželle še'nuhu. Sa ove tačke polazimo i odnosimo se prema njima onako kako nam je to Allah, naredio, nastojeći da izvršimo Njegovu naredbu.
8. Jedan od najvećih plodova privrženosti i odricanja jeste ostvarenje najčvršće veze s Allahom, postizanje Njegovog zadovoljstva i spas od Njegove srdžbe, kao što Uzvišeni kaže: ”Ti vidiš mnoge od njih kako s mnogobošcima prijateljuju. Ružno je zaista što sami sebi pripremaju, da se Allah na njih rasrdi i da u patnji vječno ostanu. A da vjeruju u Allaha i Vjerovjesnika i u ono što se njemu objavljuje, oni s njima ne bi prijateljevali, ali, mnogi su od njih nevjernici”. (El-Maida, 80-81.) Plod ovog temelja imana, također je spas od smutnje. Uzvišeni veli: ”Nevjernici jedni druge nasljeđuju. Ne postupite li tako, nastat će smutnja na Zemlji i nered veliki.” (El-Enfal, 73.) Ibn-Kesir, u vezi s značenjem ajeta, kaže: ”Ne uzmete li za prijatelje vjernike, pomješat će se iman i kufr pa će uslijediti smutnja i veliki nered.” Plod ostvarenja ovog temelja jeste sticanje blagodati, dobra i pohvale na oba svijeta. Uzvišeni kaže: ”I pošto napusti (Ibrahim) njih i one kojima su se, mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo i darovasmo im svako dobro i učinismo da budu hvaljeni i po dobru spominjani.” (Merjem, 49-50.) Ajet jasno ukazuje da je uzrok sticanja spomenutih blagodati i pohvale napuštanja nevjernika, u čemu je spas na ovome i budućem svijetu, za šta su, opet, dokaz riječi Uzvišenog: ”I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži, vi nemate drugih zaštitnika osim Allaha, inače, nema vam pomoći!” (Hud, 113.) Praktično je dokazano da one koji su ostvarili privrženost i odricanje ummet spominje po dobru i moli Uzvišenog za milost prema njima, a o Allahovoj pomoći i njihovom lijepom svršetku da ne govorimo. Pogledajmo npr. stav Ebu-Bekra, r.a., prema odpadnicima i onima što su odbili davati zekat! Allah, dželle še'nuhu, pomogao ga je i njegovim uzrokom uzvisio islam. Ili stav hrabrog Ahmed b. Hambela prema inovatorima u vezi s pitanjem stvaranja Kur'ana, nije im popustio niti pokleknuo. Uzvišeni je njime uzvisio ehlus-sunnet a ponizio inovotare. Sjetimo se Salahuddina Ejjubije i njegove borbe protiv križara. I njega je Allah pomogao a nevjernike osramotio. Primjeri su za ovo mnogi. Na kraju ovog teksta konstatujemo: dužnost je daijama da ostvare privrženost i odricanje srcem, rječju i djelom, i pozivaju u to vežući ummet za Kur'an, sunnet, historiju a posebno onu koja se tiče borbe između vjernika i nevjernika, otkrivajući tako organizirane spletke neprijatelja na putu uništenja ovog ummeta, također putem raznih aktivnosti na realizaciji privrženosti i odricanja kao npr. udjeljivanje na Allahovom putu, susreti i povezivanje sa dajiama širom svijeta, praćenje vijesti o njima, i td.

Autor: Šejh Abdulaziz b. Muhammed Abdullatif
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
_______________________________________________________________