Selefi, Allah im se smilovao, su žestoko kritikovali one koji su se hadisima suprostavljali svojim mišljenjima i bolesnim postupcima. Možda bi ga zbog toga i bojkotovali, veličajući i uvažavajući na taj način sunnet Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem.

Bilježi Muslim u svom Sahihu od Salima ibn Abdillaha da je Abdullah ibn Omer rekao: Čuo sam Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we sellem, da kaže:

لا تمنعوا نساءكم المساجد إذا استأذنكم إليها

“Nemojte zabranjivati vašim ženama mesdžide (tj. odlazak u njih) onda kada vam zatraže dozvolu za to.”

Pa je rekao Bilal ibn Abdillah: Tako mi Allaha, zabranjivat ćemo im. Kaže Salim: Pa se Abdullah ibn Omer okrenuo prema njemu žestoko ga grdeći. Nisam nikada čuo grdnju poput te, a zatim je rekao: ‘Ja te obavještavam od Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, a ti kažeš: Tako mi Allaha zabranjivat ćemo im.’1

Prenosi Buharija i Muslim od Abdullaha ibn Mugaffela da je on vidio čovjeka kako gađa praćkom, pa mu je rekao: ‘Nemoj gađati praćkom, zaista je Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, zabranio – ili je prezirao gađanje praćkom – i rekao je: Zaista se time ne lovi divljač, niti neprijatelju nanosi gubitak, već sa tim lomi zub i izbija oko.’ Zatim ga je Abdullah nakon toga ponovo vidio kako gađa praćkom pa mu je rekao: ‘Obavijestio sam te od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, da je zabranio gađanje praćkom – ili da je to prezirao – a ti ih gađaš?! Neću razgovarati s tobom toliko i toliko (tj. spomenuo je vremenski rok u kojem se zaklinje da neće razgovarati s tim čovjekom, op.prev.).’

Buharija također prenosi u svom Sahihu (3/475 Feth) od Zubejra ibn Arabija da je rekao: “Upitao je čovjek Ibn Omera, Allah bio zadovoljan sa njima, o dodirivanju kamena2 pa je rekao: ‘Vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, kako ga dodiruje i ljubi,’ pa je rekao: Rekao sam: Šta misliš ako ja to ne uradim? Pa mu reče: ‘Šta misliš’ ostavi u Jemen, vidio sam Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, kako ga dodiruje i ljubi.’ ”

Kaže hafiz Ibn Hadžer komentarišući riječi Ibn Omera: Šta misliš ostavi u Jemen: ‘To mu je rekao zbog toga što je shvatio od njega da se svojim mišljenjem protivi hadisu, pa mu je to negirao i naredio da, kada čuje hadis, da se drži njega i da se kloni mišljenja.’

Kaže Abdullah ibn Abbas, Allah bio zadovoljan njima:
‘Tako mi Allaha, vidim da nećete prestati sve dok vas Allah ne kazni. Govorim vam od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, a vi nama govorite od Ebu Bekra i Omera.’3

Kaže Sulejman ibn Abdillah ibn Muhammed ibn AbdilVehhab, Allah im se smilovao:
‘Ako je Ibn Abbas ovo rekao onome ko mu se suprostavlja riječima Ebu Bekrom i Omerom, a oni su oni (tj. poznata je njihova vrijednost i stepen op.prev.), šta bi tek onda rekao onome ko se suprostavlja sunnetu Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, svojim imamom i vlasnikom mezheba kojem on pripada, i njegovim govorom vaga Kur'an i sunnet, pa ono što se slaže sa njim prihvati ga a ono što je u suprotnosti sa njim odbaci ga ili ga protumači. Neka je Allah na pomoći.

Divno li je ono što su rekli neki od potonjih generacija:

‘Pa ako im u tome dođe dokaz koji se poklapa
sa onim na čemu su im očevi bili, onda to prihvate
Tada su zadovoljni, u suprotnom govore: To je protumačeno
I pribjegava tumačenju u kojem su poteškoće.’

Nema sumnje da takav potpada pod riječi Uzvišenog:

اتخذوا أحبارهم ورهبانهم أربابا من دون الله

“Uzeli su svećenike svoje i monahe svoje za gospodare pored Allaha.” (sura Et-Tevbe – Pokajanje 31. ajet)’4

Kaže Ebus-Saib: ‘Bili smo kod Vekia, pa je rekao čovjeku koji je bio kod njega a koji je bio od onih koji se bave mišljenjem: Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, je nosio dugu kosu, a Ebu Hanife kaže da to nije lijepo: Pa je čovjek rekao: Ali on prenosi od Ibrahima en-Nuhai'ja da je rekao: Puštanje kose je ružan postupak. Kaže: Pa sam vidio Vekia kako se žestoko naljutio i rekao: Ja ti kažem: kaže Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi we selleme, a ti kažeš: kaže Ibrahim. Ne zaslužuješ osim da budeš strpam u zatvor, a zatim da ne izađeš sve dok se ne okaniš ovog svog govora.’5

Ovako treba postupiti sa svakom osobom koja staje pred šerijatskim dokazima i suprostavlja riječima fulana i fulana (taj i taj) pod izgovorom kako je on (čovjek na čije se mišljenje poziva) učeniji od tebe!!!

Kaže Šafija, Allah mu se smilovao, u svom djelu Er-Risale (450. str.): ‘Obavijestio me je Ebu Hanife ibn Simak ibn Fadl eš-Šihabi: Pričao nam je Ibn ebi Z'ib od el-Makberija, a on od Ebi Šurejha el – Ka'bija da je Vjerovjesnik, sallAllahu alejhi we selleme, rekao na dan osvajanja Mekke:

من قتل له قتيل فهو بخير النظرين: إن أحب أخذ العقل، وإن احب فله القود

“Kome bude ubijen njegov bližnji na njemu je da izabere između dvoga: Ako hoće da uzme krvarinu (naknadu) a ako hoće odmazdu.”

Kaže Ebu Hanife: Pa sam rekao Ibn ebi Z'ibu: Prihvataš li ovo o Ebu Haris? Pa me je udario u prsa i puno izgalamio na mene kudeći me. Zatim je rekao: Ja te obavještavam od Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, a ti kažeš: Prihvataš li ovo!!! Da, prihvatam, i to je obaveza meni i onome koji ovo čuje. Zaista je Allah izabrao Muhammeda, sallAllahu alejhi we sellem između svih ljudi, i uputio ih njime. Njima je odabrao ono što je odabrao njemu (Poslaniku, sallAllahu alejhi we sellem) tako da je na stvorenjima da ga slijede bilo im to povolji ili ne. Musliman ne može odstupiti od toga. Kaže Ebu Hanife: Toliko je dugo prigovarao tako da sam poželio da ušuti.’

Prenosi Ebu Ja'la u Tabekatu el-Hanabile (1/251) od Fadl ibn Zijada ibn Ahmeda ibn Hanbela, kaže: ‘Do Ibn ebi Zi'ba je doprlo da Malik nije radio po hadisu: البيعان بالخيار” Prodavac i kupac su na slobodnom odabiru. (tj. imaju pravo izbora i poništavanja trgovine dok se nalaze na mjestu kupoprodaje op.prev.)” Pa je rekao: ‘Od njega se traži da se pokaje po pitanju hijara (pravo trgovca ili kupca da vrati robu dok se nalaze na mjestu prodaje) pa ako se pokaje (bit će mu oprošteno) u suprotnom treba se ubiti.’

A Malik nije odbio hadis već ga je protumačio na drugi način'…

Tako su ispravni predhodnici žestoko kritikovali i ljutili na one koji su se suprostavljali hadisu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, svojim mišljenjim ili kijasom (analogijom), istihsanom, ili govorom nekog od ljudi, ma ko on bio. Bojkotovali bi onoga ko bi tako postupio tako i navodio primjere (naspram hadisa). Nisu dozvoljavali ništa drugo sem pokornosti, predanosti i prihvatanja sa pokornošću i poslušnošću. Nije im ni na um padalo da zastaju u radu po hadisu sve dok njemu ne posvjedoči praksa, kijas ili govor fulana i fulana (toga i toga). Naprotiv, bili su od onih koji rade po riječima Uzvišenog:

وما كان لمؤمن ولا مؤمنة إذا قضى الله ورسوله أمرا أن يكون لهم الخيرة من أمرهم.

“Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora kada Allah i Njegov Poslanik nešto odrede da po svom nahođenju postupe.” (sura El-Ahzab – Saveznici 36. ajet)

I po riječima Uzvišenog:

فلا وربك لا يؤمنون حتى يحكموك فيما شجر بينهم
ثم لا يجدوا في أنفسهم حرجاً مما قضيت ويسلموا تسليما

“I tako mi Gospodara tvoga, oni neće vjerovati dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, a potom u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete za ono što si odredio i sasvim se ne pokore.” (sura En-Nisa'a – Žene 65. ajet)

I po riječima Uzvišenog:

اتبعوا ما أنزل اليكم من ربكم ولا تتبعوا من دونه أولياء قليلا ما تذكرون

“Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne slijedite mimo Njega druge kao gospodare, a malo je onih koji pouku primaju.” (sura El-Earaf – Bedemi 3. ajet)

I tome sličnim ajetima.

Došlo je takvo vrijeme da, kada nekom bude rečeno: ‘Pritvrđeno je od Vjerovjesnika, sallAllahu alejhi we selleme, da je rekao tako i tako,’ on govori: Ko je to rekao? I time odbija hadis, ili pak uzima svoje neznanje po pitanju onoga ko zastupa taj stav kao dokaz u svom protivljenju i ostavljanju rada po hadisu. A da je iskren prema sebi, uvidio bi da je taj govor najveći batil (neistina) i da mu nije dozvoljeno da odbija sunnet Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, takvim neznanjm.

A još ružnije od toga je njegova ispirka neznanjem, budući da vjeruje da je idžma'a (kod njega) oprečan tom sunnetu. Ovo također predstavlja ružno mišljenje o zajednici muslimana jer ih na taj način optužuje da su saglasni u oponiranju sunnetu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme. A još ružnije od toga je to što kao dokaz tom idžmau navodi svoj džehl o sunnetu Allahova Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Neka je Allah na pomoći.

‘I nije poznato da je iko od islamskih imama rekao: ‘Ne radimo po hadisu Allahovog Poslanika, sallAllahu alejhi we selleme, sve dok ne saznamo ko je radio po njemu, i da nije dozvoljeno onome do koga dođe hadis, a ne zna ko je radio po njemu, da radi shodno tom hadisu, kao što to ovaj tvrdi.”6

Autor: šejh muhaddis Sulejman ibn Nasir el-Ulvan

Iz djela: Skretanje pažnje ummetu na obaveznost čvrstog pridržavanja Kur'ana i Sunneta

Fusnote:


1. Muslim (4/161), prenosi ga i Buharija u svom Sahihu (2/382,351,327 Fethul Bari) ali samo merfu predaju (tj. samo riječi Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem. Op.prev.).

2. Hadžerul esved (opr.prev.)

3. Kaže Ibn AbdilBerr u Bejanu Džami'il ilmi (2/195): ‘AbdulRezzak spominje pa kaže: Pričao nam je Mamer od Ejjuba da je Urve rekao Ibn Abbasu: Zar se ne bojiš Allaha što dozvoljavaš mut'u (vid obavljanja hadža). Pa je rekao Ibn Abbas: Pitaj o tome svoju majku., Urve reče: Ali Ebu Bekr i Omer nisu to radili. Pa je Ibn Abbas rekao: … hadis. Pogledaj Musned imama Ahmeda (1/337), El-Fekih ve el-mutefekih (1/145), i Metalibu el-a'lijeh (360 – 361).

4. Tejsirul Azizil Hamid (544 – 545)

5. Džamiu et-Tirmizij (3/250), el-Fekih vel-Mutefekkih (1/149).

6. I'lamul muveki'in (4/244 – 245)

Smutnja imetka i žena

Posted: Maj 26, 2015 in Uncategorized

Danas su prisutne razne vrste zabave od koji nije sačuvan osim onaj koga Allah uputi i u pokornost Svoju uvede, te mu osvijetli srce takvalukom. Allah, dželle šanuhu, kaže:

“O vjernici, neka vas vaša imanja i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni.”1

I kaže takođe:

“Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje , a u Allaha je velika nagrada.”2

Imetak može zaokupiti čovjeka od pokornosti Allahu i odvesti u griješenje, ako čovjek sve svoje interesovanje i namjere posveti njegovu sakupljanju i tvrdičluku. Poslanik sallAllahu alejhi we sellem, kaže:

“Svaki narod ima svoju smutnju, a smutnja ovog Ummeta je u imetku.”3

On sallAllahu alejhi we sellem, kaže:

“Tako mi Allaha, ne bojim se za vas siromaštva, ali bojim se da vam se dunjaluk u izobilju dadne, kao onima prije vas, pa se oko njega budete takmičili kao što su se i oni takmičili i da vas on (dunjaluk) ne uništi kao što je i njih uništio.”4

U hadisu se upozorava na opasnost zavaravanja dunjalukom, njegovim ukrasima i izobilju koje čovjek na njemu stekne.
Pored smutnje imetka postoji i smutnja žena. U hadisu od Ebu Seida, radijallahu anhu, stoji:

“Ovaj svijet je kao slatko voće koje brzo prođe, a Allah će vas za namjesnike na njoj postaviti i da bi vidio kako ćete postupati. Čuvajte se dunjaluka i čuvajte se žena. Prva smutnja kod sinova Israilovih (židova) je bila u ženama.”5

U sahih-hadisu stoji: “Kada Allah Svoga roba zavoli sačuva ga od dunjaluka, kao što vi vašeg bolesnika čuvate od vode.”6

Kada čovjeka dunjaluk obuzme zaboravi na sebe samog, a strast ga polahko nadvlada.

Zaborav dunjaluka nije od osobina vjernika, zapravo to je osobina nevjernika. Uzvišeni kaže:

“Pusti ih neka jedu i naslađuju se, i neka ih zavara nada, – znaće oni!”7

On također kaže:

“Zato se okani onoga koji Kur‟an izbjegava i koji samo život na ovom svijetu želi, – to je vrhunac njihova znanja.”8

Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid

Iz knjige: “Načela islamskog življenja, savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama”

Fusnote:


1. Suretul-Munafikun, ajet 9
2. Suretut-Tegabun, ajet 15.
3. Prenosi Et-Tirmizi.
4. Prenosi El-Buhari i Muslim.
5. Sahihu Muslim.
6. Et-Tirmizi, El-Hakim, El-Bejheki.
7. Suretul-Hidžr, ajet 3.
8. Suretun-Nedžm, ajet 29-30.

Post je u jeziku označen kao uzdržavanje od govora ili djela, a u šerijatskoj terminologiji se definiše kao uzdržavanje od jela, pića i spolnog odnosa od nastupanja zore do zalaska sunca. Uzvišeni kaže:

“Dozvoljava vam se da se u noćima dok traje post sastajete sa svojim ženama; one su odjeća vaša, a vi ste njihova odjeća. Allah zna da vam je bilo taško, pa je prihvatio pokajanje vaše i oprostio vam. Zato se sada sastajte sa njima u želji da dobijete ono što vam je Allah već odredio. Jedite i pijte sve dok ne budete mogli razlikovati bijelu nit od crne niti zore; od tada postite sve do noći.”

U post ulaze i uzdržavanje od bespotrebnog govora, ružnog i zabranjenog govora, jer u hadisu stoji:

„Onaj koji ne ostavi lažan govor i postupanje po njemu ili ne ostavi nedoumice, pa Allah nema potrebe da se takav usteže od hrane i pića.” (Prenose El-Buhari i Ebu Davud)

Pod lažnim govorom se misli na svaku zabranu koju izgovori jezik, a pod postupanjem se misli na činjenje grijeha i neprijateljstvo.

Propisi posta

Za post su vezani sljedeći propisi:

1. Post je jedan od pet temelja islama a dokaz za to je govor Uzvišenog:

„O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili”. (El-Bekare, 183)

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže:

„Islam je sazdan na pet stvari: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i obilasku Bejtul-harama”. (Muttefekun alejhi. )

2. Post je obaveza svakom slobodnom, pametnom, zdravom muslimanu koji nije na putovanju tj. koji nema šerijatske zapreke.

3. Dužnost je postiti nakon viđenja mlađaka ili nakon što š'aban napuni trideset dana, jer Uzvišeni kaže:

“U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti, – Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate -, da određeni broj dana ispunite, i da Allaha veličate zato što vam je ukazao na pravi put, i da zahvalni budete.” (El-Bekare, 185)

Poslanik, sallAllahu alejhi we sellem, kaže:

„Zapostite kada ga vidite (mlađak, op.PV) i prekinite post kada ga vidite, a ako bude oblačno računajte (upotpunite) trideset dana (ša'bana, op.PV).(Buhari, 4/106)

Dužnost je postiti kada jedan pravedni musliman ugleda mlađak i to je mišljenje većine učenjaka. Pokuđeno je postiti sumnjivi dan, a to je trideseti dan š'abana ako je oblačan. Obaveza je svaku noć zanijjetiti post i to prije naastupanja zore, jer u hadisu stoji:

„Ko ne bude nanijjetio post prije zore on nema posta.” (Prenose peterica)

Za dobrovoljni post nije uslov zanijjetiti noću, prema praksi Poslanikovoj.

4. O vrijednosti posta mjeseca ramazana Poslanik sallAllahu alejhi we sellem, u hadisu od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, kaže:

„Svako dobro djelo čovjeka se povećava od deset do sedamsto puta, a Allah azze ve džel kaže: ‘Osim posta koji je radi Mene i Ja nagrađujem za njega. Čovjek ostavlja svoju strast i hranu zbog Mene.’ Postač ima dvije radosti: radost kada se iftari i radost kada susretne svoga Gospodara. Zadah iz usta postača je kod Allah bolji nego miris mošusa.” (Imam Ahmed, Muslim, En-Nesai i Ibn Madže)

U Sahihul-Buhariji se prenosi:

„Post je štit, pa kada neko od vas posti neka ružno ne govori i neka se ne dere.”

U vjerodostojnom hadisu se kaže:

„Ko isposti ramazan iz uvjerenja i nadajući se nagradi bit će mu oprošteni prijašnji grijesi. A ko ramazan provede klanjajući iz imana i nadajući se nagradi oprostit će mu se prijašnji grijesi. Ko provede lejletul-kadr u namazu iz uvjerenja i nadajući se nagradi bit će mu oprošteni prijašnji grijesi.”

“Onima koji ga jedva podnose – otkup je da jednog siromaha nahrane.” (El-Bekare, 184)

Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid

Iz knjige: Načela islamskog življenja – savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama

Dužnost je vjerniku veličati i poštivati Kur'an jer ga Onaj koji ga je objavio opisuje veličanstvenim:

“Mi smo ti objavili sedam ajeta koji se ponavljaju, i Kur'an veličanstveni ti objavljujemo.” (Prijevod značenja sure E-Hidžr, ajet 87)

Ulema je utvrdila broj sura i ajeta, i vrijeme koliko je trajala Objava. Broj sura u mushafu je 114, džuz'eva je trideset, jedan džuz ima dva hizba, pa je hizbova šezdeset, hizb ima četiri ruba'a (četvrtine) pa je broj ruba'a dvijesto i četrdeset. Broj ajeta je 6236, od toga mekkanskih 4475 i medinskih 1761. Početak objave je u noći sedamnaestog ramazana, u Mekki je trajala dvanaest godina pet mjeseci i trinaest dana, a u Medini devet godina, devet mjeseci i devet dana. Prvi ajeti koji su objavljeni su iz sure Qalem

“Uči u ime Gospodara tvoga…”

a posljednji

“Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…”

Objava se završila neposredno pred preseljenje Resulullahovo, sallAllahu alejhi we sellem, na onaj svijet.

Veličanje Kur'ana se čini na načine s kojima su nas upoznali Kur'an i Sunnet:

Čišćenje prije čitanja, pravilno učenje i poštujući odnos prema Kur'anu, što vidimo iz Allahovih riječi:

“Dodirnuti ga smiju, samo oni koji su čisti.” (Prijevod značenja sure El-Vaqi'a, ajet 79)

I hadis u kojem se kaže:

“Ne može dohvatiti Kur'an osim onaj koji je čist.”

A u drugom ajetu stoji:

“I uči Kur'an propisno.” (Prijevod značenja sure El-Muzzemmil, ajet 4)

I ajet:

“I naređeno mi je da budem poslušan i da Kur'an učim.” (Prijevod značenja sure En-Neml, ajeti 91-92)

I ajet:

“Zato učite iz njega ono što vam je lahko.” (Prijevod značenja sure El-Muzzemmil, ajet 20)

U poštivanje Kur'ana spada i čišćenje usta sa euzom (proučiti: euzu billahi mine-š-šejtani-r-radžim. ), kaže Uzvišeni Allah:

“Kada hoćeš da učiš Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog.” (Prijevod značenja sure En-Nahl, ajet 98)

Poštivanje je i obaveza pažljivog slušanja učenja Kur'ana, kaže Uzvišeni:

“A kad se uči Kur'an, vi ga slušajte i šutite da biste bili pomilovani.” (Prijevod značenja sure El-E'araf, ajet 204)

Inače je sunnet pri učenju okrenuti se prema Kibli i učiti sa strahopoštovanjem;

Podučavanje Kur'anu spada u njegovo veličanje, podučavanje njegovim propisima, sadržajem, pravilnom učenju i pamćenju napamet. O tome da je Kur'an Allahov govor i svjetlost koja je objavljena Muhammedu, sallAllahu alejhi we sellem, i da je on vječna mudžiza islama, i Allahov pravi put, Uzvišeni Allah kaže:

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu.” (Prijevod značenja sure El-Maide, ajet 67)

Takođe kaže Allah, subhanehu ve te'ala:

“Reci: Ovo je put moj, ja pozivam Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi.” (Prijevod značenja sure Jusuf, ajet 108)

U drugom ajetu kaže Uzvišeni:

“A meni se ovaj Kur'an objavljuje i da njime vas i one do kojih on dopre opominjem.” (Prijevod značenja sure El-En'am, ajet 19)

Učenje zakonskih granica i presuda koje je postavio, te propisa, halala i harama. Inače, navedeno se smatra osnovom učenja Kur'ana i putom izlaska iz tmina neznanja u svjetlost znanja i spoznaje. Učenje Kur'ana podrazumijeva shvatanje njegovih presuda u halalu i haramu i shvatanje svih propisa koje nam Uzvišeni naređuje ili zabranjuje. Kaže Allah, dželle šanuhu:

“A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, da bi oni razmislili.” (Prijevod značenja sure En-Nahl, ajet 44)

Poštivanje i uvažavanje nosioca i hafiza Kur'ana koji rade po njemu je poštivanje i veličanje samog Kur'ana jer ga oni sami veličaju, podučavaju njemu i šire ga među narodom štampanjem mnogobrojnih primjeraka i saradnjom sa ustanovama koje ga dijele.

Razumijevanje njegovih ajeta prilikom učenja je poštivanje Allahove knjige, a to se može ostvariti samo razmišljanjem o značenjima, namjerama i uputama koje ajeti nose. Bereket uzvišenog Kur'ana je u njegovom značenju, shvatanju, razumijevanju, pamćenju i radu po njegovim propisima. Kaže Uzvišeni Allah:

“Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njezinim razmislili i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili.” (Prijevod značenja sure Sad, ajet 29)

Tedebbur je istraživanje značenja i promišljanje ajeta s namjerom da saznamo njegove naredbe i zabrane, a tefsir je tumačenje ajeta. Najbolji je tefsir kada kur'anske ajete tumačimo jedne pomoću drugih, zatim tumačenje sunnetom i djelima i tumačenjima ashaba. U tefsir spada i analiza ajeta i istraživanje značenja kroz lingvistiku i tradicionalnu arapsku poeziju. Prve generacije vjernika (selefu salih) pamtili su Kur'an, razumijevajući ga i radeći po njemu. Nisu odvajali ništa od ovo troje – pamćenje, razumijevanje i rad. Zabilježio je Muslim od Mesruka slijedeće: “Proučio nam je Abdullah suru, a zatim nam pričao o njoj i tumačio je cijeli dan.” A od Ebu Abdir-Rahmana da je rekao:

“Pričali su nam oni koji su nas podučavali, da su se oni učili od Resulullaha, sallAllahu alejhi we sellem, pa kada bi naučili deset ajeta ne bi ih prelazili dok ne shvate šta se njima naređuje i traži da se radi. Učili su i radili u isti čas.”

O načinu na koji su promišljali i podučavali se ashabi priča nam Ibn Mes'ud, radijAllahu anhu:

“Niko od nas, kad bi naučio deset ajeta, ne bi prelazio na druge dok ne bi shvatio njihovo značenje.”

A Ibn Abbas, radijAllahu anhu:

“Onaj koji uči Kur'an a ne razjašnjava njegovo značenje je poput beduina koji naklapa poeziju.”

Ashabi su bili Kur'an koji hoda zemljom, u sebi su nosili njegovu kulturu i ponašanje, a svemu tome ih je podučio Resulullah, sallAllahu alejhi we sellem. Kada je Aiša, radijAllahu anhu, bila upitana za Resulullahovo ponašanje, odgovorila je:

“Njegovo je ponašanje bilo Kur'an.”

Kaže Hasan el-Basri: “Vallahi, nije ga razumio onaj ko ga je samo formalno zapamtio, a izostavlja njegove propise. Takav kaže da je naučio cijeli Kur'an, ali se to ne vidi ni u njegovom ponašanju ni u djelima.” A Allah najbolje zna.

Autor: Abdurrahman b. Abdilkerim el-Ubejjid

Iz knjige: Načela islamskog življenja – savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama

Riječi tevhida su znak ulaska u dini-islam

Riječi tevhida1 su znak ulaska u islam i one su ključ Dženneta i uzrok spasa od Vatre. Zbog toga je Resullullah salAllahualejhi we selem objasnio da je zabranjen ulazak u Vatru onome koji dođe a priznavao je dva šehadeta. Rekao je Resulullah salAllahu alejhi we selem:

“Nema ni jednog roba koji kaže la ilahe ilallah (nema boga osim Allaha) i umre na tom, a da neće ući u Džennet.” (Odlomak iz hadisa kojeg prenosi Buharij i Muslim u poglavlju Iman)

I ima niz hadisa koji govore o tome. Dakle, nema sumnje da je svjedočenje tevhida – Allahove jednoće uzrok ulaska u Džennet i spas od Džehennema. Međutim, ovaj uzrok je beskoristan ako se ne ispune njegovi šartovi (uvjeti), a to je potvrdio Hasan el-Basri i Vehb ibn Munebbih, Allah im se smilovao, kao i drugi učenjaci. Naime, jednom je prilikom rečeno Hasanu el-Basriju: “Ljudi govore da ko kaže la ilahe illallah ući će u Džennet.” Pa im je odgovorio: “Ko kaže la ilahe illallah i ispuni njegove zahtjeve i obaveze ući će u Džennet”. I to je tačno, jer i licemjeri mogu i izgovaraju te riječi, a Allah nas je obavijestio da su oni u najdubljem dijelu Džehennema.

A rečeno je Vehbu ibn Munebbihu: “Zar nije ključ Dženneta la ilahe illallah!? Pa je odgovorio: “Jeste, ali ne postoji ni jedan ključ a da nema zupce, pa ako dođeš sa odgovarajućim ključem otvorit će ti se, a ako ne onda nema ni ulaska.” (Prenosi Buharij u poglavlju Kitabu-l-dženaiz, o onome kome posljednji govor bude la ilahe illallah, 3. dio, str. 109.) Uzvišeni Allah je uporedio u Kur'anu ulazak u Džennet sa dobrim djelima, kazavši:

“…i nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje. Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju, a Allah voli one koji dobra djela čine”. (Sura Alu Imran, ajeti 133-134.)

Kao što je i Resulullah salAllahu alejhi we selem u mnogo hadisa izjednačio ulazak u Džennet sa činjenjem dobrih djela, pa je na čovjekovo pitanje koja djela će ga uvesti u Džennet odgovorio:

“Da obožavaš Allaha i da Mu ne pripisuješ nikoga ravnim, da obavljaš namaz, daješ zekat i obilaziš rodbinu.”(Bilježe ga Buharij u poglavlju Edeb i Muslim u poglavlju Iman)

A drugom čovjeku je rekao:

“Da obožavaš Allaha i da Mu nikog ravnim ne pripisuješ, da klanjaš propisane farzove, daješ zekat i postiš ramazan.” (Ibid)

Općenito, sve što je kazano u ajetima i hadisima koji govore o ulasku u Džennet zbog riječi la ilahe illallah veže se sa drugim detaljnijim hadisima povezanih sa činjenjem dobrih djela. A poznato je da se opće precizira detaljnim, poput općenitih propisa koji se vežu sa detaljnijim propisima i jedinstveno ustanovljavaju. Od ovih detaljnijih hadisa učenjaci su izdvojili uvjete koji se moraju ostvariti da bi riječ la ilahe illallah bila ključ za Džennet.

Šartovi la ilahe illallah koje navode učenjaci

Šartovi ili zahtjevi koje učenjaci zovu šartovi la ilahe illallah su slijedeći:

– Znanje (ilm) koje je suprotno neznanju. Naime, treba znati značenje riječi la ilahe illallah, znajući šta ona potvrđuje a šta negira. Ona negira božanstvenost svemu drugom osim Allahu, potvrđujući da je samo Allah dostojan da bude obožavan i da samo On zaslužuje da Mu se ibadet čini. Potvrda za to su riječi Uzvišenog Allaha:

“Znaj da nema boga osim Allaha, i traži oprosta za grijehe.” (Prijevod značenja sure Az-Zuhruf, ajet 86)

I u drugom ajetu:

“Oni kojima se oni pored Njega mole neće moći da se za druge zauzimaju; moći će samo oni koji Istinu priznaju, oni koji znaju”. (Prijevod značenja sure Muhammed, ajet 19)

A u Sahihu stoji hadis:

“Ko umre vjerujući (i znajući) da nema boga osim Allaha ući će u Džennet.” (Hadis se nalazi u Muslimovom Sahihu)

Zbog toga su mušrici pali u pogrešno tumačenje kad su rekli: “Zar on da bogove svede na Boga jednog?”(Prijevod značenja sure Sad, ajet 5)

Imam Buharija je naveo cijelo poglavlje u svom djelu pod nazivom: Znanje (ilm) dolazi prije riječi i djela.

– Čvrsto uvjerenje (jekin) koje je suprotno sumnji. Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta, nego treba biti srcem čvrsto uvjeren, istinski, bez sumnje i nedomice. Ako ne bude ove ubjeđenosti onda je to licemjerstvo. Kaže Uzvišeni:

“Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu, imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni.” (Sura el-Hudžurat, ajet 15)

U Muslimovom Sahihu se prenosi da je Resulullah salAllahu alejhi we selem rekao:

“Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov Poslanik; neće susresti rob Allaha sa ovim riječima, a da ga neće uvesti u Džennet.” (Prenosi Muslim)

A u drugom hadisu stoji: “sa ubjeđenjem u srcu u te riječi.” Mufessir Kurtubi navodi poglavlje pod naslovom: “Nije dovoljno puko izgovaranje šehadeta nego treba biti srcem uvjeren.”

Prenosi Buharija od Ibn Mes'uda riječi:

“Strpljenje je pola imana, a čvrsto uvjerenje je cijeli iman.”

– Prihvatanje (kabul) onoga što podrazumijeva la ilahe illallah koje je suprotno opovrgavanju.

Kaže Uzvišeni Allah:

“Kad im se govorilo: ‘Samo je Allah bog’ – oni su se oholili i govorili: Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika.” (Sura es-Safat, ajet, 35-36)

Onaj ko odbije poziv u tewhid (da je samo Allah bog) smatra se nevjernikom, bez obzira da li to odbio zbog oholosti, zavidnosti, inata ili drugog razloga, kao što su to učinili neki sljedbenici prijašnjih knjiga.

Pokoravanje (inkijad) koje je suprotno neposlušnosti.

Pokoravanje se ostvaruje slijeđenjem Resulullahovog salAllahu alejhi we selem Sunneta i pokoravanjem njegovim naredbama. Rekao je Resulullah salAllahu alejhi we selem:

“Neće vjerovati niko od vas dok mu i prohtjevi ne budu slijedili ono s čime sam poslan.” (Hadis sahih )

Kaže Uzvišeni Allah:

“…i tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda, zbog presude koju presudiš, u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (Sura en-Nisa‟, ajet, 65)

A poznati mufessir Ibn Kesir u svom tefsiru navodi: “Allah se kune sa Sobom, Uzvišen je On, da ne vjeruje onaj koji u svim životnim situacijama ne prihvati Resulullaha kao sudiju, i ako se ne pokori onome što on presudi, javno i tajno.”

– Istinitost (sidk) koja je suprotna laži.

Ovo je uvjet na osnovu kojeg se srce slaže sa jezikom, jer i munafici znaju izgovoriti riječi la ilahe illallah, samo što se one ne slažu sa srcem. Tako je njihov govor postao njihova laž, licemjerstvo i prevara. Kaže Uzvišeni:

“Ima ljudi koji govore: ‘Vjerujemo u Allaha i u Onaj svijet’ – a oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava, njih čeka bolna patnja zato što lažu.” (Sura el-Bekara, ajet, 8-10)

U oba (djela) Sahiha prenosi se da je Resulullah salAllahu alejhi we selem rekao:

“Nema nikoga da iskreno od srca kaže la ilahe illallah, a da mu Allah neće zabraniti ulazak u Vatru.”

A onaj koji to jezikom izgovori, a srcem zaniječe i ne vjeruje, njemu neće ništa koristiti.

Poznati alim Ibnul-Kajjim kaže: “Tvrdnja da nema boga osim Allaha traži izjavu i potvrdu zahtjeva tih riječi, a oni su šerijatski propisi koje te riječi nose. Usto treba vjerovati u sve što je došlo u Šerijatu, izvršavati sve što je naređeno i klonuti se svega što je zabranjeno. Onaj koji je istinski ubjeđen u la ilahe illallah ispunit će sve navedene uvjete. Poznato je da su u islamu sveti imetak i krv ako se izgovori la ilahe illallah i radi po njoj, kao što se spas od kazne ne može postići osim uz la ilahe illallah i rad po njoj.”(Et-Tibjan fi aksami-l-Kur'an, str. 43)

A učenjak Ibn Redžeb kaže: “Onaj ko kaže la ilahe illallah jezikom, a zatim udovolji šejtanu i strastima u griješenju prema Allahu i suprostavljanju Njegovim naredbama, njegova djela pobijaju njegove riječi, i umanjeno je od potpunosti njegovog tewhida onoliko koliko je zgriješio prema Allahu i poslušao šejtana i strasti. “A zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoju.”(Priijevod značenja sure El-Qasas, ajet 50)

– Iskrenost (ihlas) koja je suprotna pretvaranju.

Iskrenost je ustvari čišćenje od širka i njegovih prljavština, i to potvrđuju Allahove riječi:

“A naređeno im je da samo Allaha obožavaju, da Mu iskreno vjeru ispovjedaju.” (Priijevod značenja sure El-Bejjine, ajet 5)

U Sahihu je zabilježen slijedeći hadis:

“Najsrećniji čovjek koji će imati moje zauzimanje (na Sudnjem danu) je onaj koji je iskreno iz srca rekao la ilahe illallah”, ili je, sumnja prenosilac, Poslanik rekao: “iz duše.” (Bilježi Buharij u poglavlju Ilm)

Iskrenost je da obožavamo Allaha ne pridajući nikom drugom ikakvu božanstvenost.

– Ljubav (mehabbe) koja je suprotna mržnji.

Ona podrazumijeva da volimo riječ La ilahe illallah, i da volimo one koji rade po njenim principima, i mi sami radeći po njima. A znak za to je da ljubav prema la ilahe illallah stavljamo u prvi red, prijateljujući sa onima koji rade po njoj i boreći se protiv njenih neprijatelja.

U jednom hadisu stoji:

“Ko bude imao tri svojstva osjetit će slast imana; da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha, i da mrzi da se vrati u nevjerstvo nakon što ga je Allah spasio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.” (Bilježe Buharij i Muslim)

U djelu Šu'abi-l-iman navedeno je da je čvrstoća vjere kod čovjeka postoji ako bi mu bilo draže da bude bačen u vatru nego da se vrati u nevjerstvo. A Allah najbolje zna. (U djelu Tezkiri-l-muslimine bi tewhidi rabbi-l-a'lemin od Šejha Abdullaha ibn Džarullaha navodi i osmi uvjet: nevjerovanje onih koji se obožavaju osim Allaha. To dokazuje hadisom. “Ko kaže la ilahe illallah i zaniječe one što ih obožavaju mimom Allaha, zabranjen je njegov imetak i krv, a račun će polagat kod Allaha.” Bilježi Muslim u Sahihu)

Autor: Abdurrahman b. Abdulkerim el-Ubejjid

Iz knjige: Načela islamskog življenja – savremeni pristup islamskom vjerovanju, šerijatskim propisima i moralnim normama

Fusnota:


1. Tevhid (tewhid) – je vjerovanje u Allahovu jednoću koja se ispoljava kroz tewhidu rububijjeh, tewhidu uluhijjeh i tewhidul-esmai we siffat.
– Tewhid rububijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog koji ima moć stvaranja, vladavine i planiranja (održavanja) u svemiru.”
– Tewhid uluhijjeh – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, kao Jedinog zasluženog da Mu se čini Ibadet, na taj način što čovjek neće robovati drugom pored Allaha niti mu se približavati kao što robuje Allahu i približava mu se.”
– Tewhidul-esmai we siffat – „Izdvajanje Allaha, dželle šanuhu, po imenima kojima se Sam prozvao i opisao u Svojoj Knjizi, ili jezikom Svoga Poslanika, sallAllahu alejhi we sellem, na taj način što ćemo potvrđivati ono što je On potvrdio a negirati ono što je On negirao, bez iskrivljavanja, pogrešnog interpretiranja, usporedbe i pokušaja zalaženja u kakvoću tih imena i svojstava.”

Autor: Šejh Muhammed Ibn Salih el-Usejmin

Srednji put u vjeri znači da čovjek ne pretjera u vjeri pa tako pređe Allahove, subhanehu ve te'ala, granice, dok sa druge strane znači da čovjek ne popusti u vjeri, toliko da ne izvršava ono što je Allah naredio i što je od sunneta.

Srednji put je da se čvrsto pridržavaš sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pretjerivanje je prelaženje preko sunneta a popuštanje je njegovo nepraktikovanje.

Primjer: ako jedan čovjek kaže klanjat ću čitavu noć i neću uopšte spavati jer je noćni namaz od jačih ibadeta, tako da želim oživjeti noćni namaz.

O njemu kažemo da je pretjerao u vjeri i da nimalo nije u pravu.

Tipičan primjer se dogodio i u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su se troje ljudi sakupili i rekli: ‘”Ja ću klanjati cijelu noć”, drugi je rekao: “Ja ću postiti svakog dana”, a treći je rekao: “Ja se nikada neću ženiti”.

Kad je ova vijest doprla do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Šta je s ovim ljudima koji govore to i to? Ja postim i mrsim, klanjam noću i spavam, a i ženim se, svako ko se udalji od mog sunneta nije od nas”. (Buhari 6101, Muslim 1401).

Ti ljudi su dakle pretjerali u vjeri pa ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukorio zbog nepridržavanja njegovog sunneta, sunneta u kome se posti i mrsi, u kome se klanja noćni namaz a i spava i u kome se čovjek ženi.

A što se tiče slabosti – ona se događa kad čovjek kaže: ”Ja nemam potrebe za dobrovoljne stvari, izvršavam samo farzove. On je dakle manjkav (popustljiv) u vjeri.”

Dok na srednjem putu je onaj koji hoda stazom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem i pravednih halifa.

Drugi primjer – Pred grješnikom stoje troje ljudi, jedan od njih kaže: “Ja mu neću nazvati selam, izbjegnut ću ga i neću s njim govoriti”, drugi kaže: “Ja ću ga poselamiti, nasmijati mu se, razgovarati s njim, i ugostiti ga jer je on za mene kao i svi ostali ljudi”, dok treći kaže: “Ovog grješnika mrzim zbog njegovih grijeha a volim ga radi njegovog vjerovanja, neću se udaljiti od njega osim ako primjetim da će moje udaljavanje uticati na njega pa se on popravi, ali ako moje udaljavanje utiče da on još više potone u grijesima onda ga neću  ostaviti”.

Kažemo: Prvi je ekstreman pa je pretjerao, i drugi je također ekstreman ali je pretjerao na drugoj strani, dok je treći na srednjem putu.

Ovako je u svim ibadetima i ljudskim odnosima.

Ljudi su podijeljeni u tri grupe: Oni koji pretjerivaju, oni koji popuštaju i oni srednji.

Još jedan primjer – Jedan čovjek je postao rob svojoj ženi, ona ga vodi gdje god želi, a on je ne opominje ni na jedan njen grijeh, niti je navodi na dobra djela, ona mu je okupirala mozak i srce pa je postala njegova vladarka.

Dok sa druge strane imamo čovjeka koji se uzdiže, koji je arogantan prema svojoj ženi i koji se uopšte ne interesuje o njoj, čak mu ona postaje manje važnija od služavke.

A treći, koji je umjeren i na srednjem putu, sarađuje sa ženom kao što je Allah, subhanehu ve te'ala, naredio: „Oni imaju isto toliko prava kao i dužnosti, muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen…“ (El-Bekara, 228).

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ne mrzi vjernik vjernicu, ako mu smeta jedna njena osobina a druga (dobra) osobina ga zadovoljava.“ (Prenosi Muslim)

Ovaj zadnji je u sredini, prvi je pretjerao a drugi je popustljiv.

Na osnovu ovog možeš uporediti djela i ostale ibadete.

Odgovorio: Šejh Muhammed Ibn Salih el-Usejmin

Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:

“I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)

Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim pordicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan:

“Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak
kad s nekim prijateljuje,ustvari grdno da vara.”

Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:

“Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim!” (El-Hašr,16)

Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: “Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim.”(Ibrahim, 22) Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći.

Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.

Neki su opet kazali: “Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”

El-Kelbi kaže: “Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati.”

Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg,a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis,oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.

Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allan ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”

Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”

Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah

Iz knjige: Šejtanove zamke